Novi roman Dragana Velikića, Islednik (Laguna, 2015), kompoziciono je savršena knjiga. Početak, kraj, raspored poglavlja, izmena pripovedačkih glasova i fokalizatora, jedinstveni utisak boje, tona i efekta, majstorski raspored visokomotivišućih detalja koji se ponavaljuju i njihova redundantnost, utisak celovitosti radnje koja se ne krnji povremenim ekskursima… sve to doprinosi tome da roman slika univerzalnost sveta koji se otkriva pred čitaocem.

Pretpostavljam da piscu nije bilo lako zauzdati tematski okvir. Ono što kritika danas izdvaja kao glavnu vrlinu romana – a to su ispovedni ton, autobiografičnost i intimizacija – to svakako nisu estetke kategorije i ne predstavljaju kvalitet sam po sebi. Ono što je, po meni, najveći kvalitet romana jeste činjenica da je napisan tako da se u njemu sve moralo odigrati samo tim redom i samo tim intenzitetom kako je i napisano i nikako drugačije, a to govori o jedinstvenosti i posebnosti umetničkog dela. Jer, mnogi su pisali o majkama i to nije nikakava povlašćena tema, ali je to, u isto vreme, tema od koje mnogi pisci beže.

Mnogo je razloga zašto je to tako. Samo se velikim piscima dogodi velika knjiga o majci, pa bila majka samo književni lik, a ne biće od krvi i mesa koje je autoru podarilo život. Sa očevima je lakše. Očevima se ništa ne prašta.

Angažovanost, politički diskurs u romanu, ideološki okvir… e, to će, verujem, smetati mnogima koji će roman čitati s olovkom u ruci. Ali, neka… U ovim prostorima su se oduvek mrštili na one koji imaju stav koji nije u saglasju sa stavom većine, sa smernicama koje postavljaju režimski kulturtregeri kojih ima i u svim vidovima javnog delovanja.

Islednik Dragana Velikića neponovljivo svedoči o svim našim majkama i očevima, gubicima i sećanjima, strahovima i slutnjama, zabludama i predrasudama, gradovima i vozovima, piscima i svedocima… Nema čitaoca koji neće utkati sebe u ovaj roman. Jer, Islednik hrabro govori o onome o čemu bismo radije ćutali.

Prolog romana u nastajanju

Što se dogodilo s Rokom Grdelinom? Posljednji put je viđen kratko pred zoru 6. lipnja na autocesti Split – Zagreb. Nadzorna kamera na benzinskoj pumpi kod Gospića snimila ga je u 4.36. Natočio je gorivo u crni Volkswagenov terenac i ušao. Jure Rukavina, dvadesetsedmogodišnji zaposlenik na pumpi, sjeća se kako je bio raščupan, smeten, u razderanoj i prljavoj ružičastoj polo majici, pod nosnicama je imao smeđe mrlje od osušene krvi i ogrebotinu na vratu. Osim goriva uzeo je i cigarete i pola litre vinjaka, sve zajedno 416,70 kuna. Čekajući ostatak novca, otvorio je bocu i žudno potegao jedan dug, obilan gutljaj. Rukavina procjenjuje da je možda i trećinu vinjaka popio.

“Roko!” prepoznao ga je tada policajac Ivica Maruna, koji je s kolegom Petrom Matoševićem u pusti noćni sat bio jedini gost u kafiću na pumpi. “Roko, legendo, popij nešto s nama!”

Grdelin se s dvojicom iz patrole na autocesti zadržao dvadesetak minuta, fotografirao se s njima, potpisao im se s posvetom za njihove žene i nećake, a onda, šale radi, i na Matoševićevu sivu službenu košulju kratkih rukava i usput popio još dva dupla vinjaka.

“Roko, srca mi, kad te vidim, žao mi je da nisam peder”, rekao je Maruna, na što su se trojica muškaraca veselo zahihotala.

Matošević je zatim mobilnim telefonom snimio još jednu fotografiju, gdje nasmijani Maruna, s nakriviljenom policijskom kapom, kleči licem gotovo uz same Grdelinove prepone, lijevom rukom kao da drži Grdelinov penis, a desnom zadovoljno pokazuje podignutim palcem.

Policajci su ispratili Grdelina do pred ulaz. On je ušao u terenac, ali samo nekoliko trenutaka kasnije spustio je prozor i zapanjeno doviknuo:

“Ljudi, nema mi volana!”

“Roko, glupane, sjeo si na zadnji sic!” odgovorio mu je Matošević gotovo plačući od smijeha.

Grdelin se pljesnuo po čelu, kao da bi rekao “baš sam blesav”, a onda premjestio naprijed, upalio motor, mahnuo policijskim službenicima i nastavio putovanje.

Desetak minuta kasnije, na zavoju vijadukta iznad zelene udoline s malim zaseokom, automobilom je probio zaštitnu ogradu, očito u velikoj brzini jer je preletio dobrih petnaest metara, udario u jednu kuću i s treskom se zaustavio u obližnjoj štali.

Pedesettrogodišnji Ljubomir Zorić iz Ličkog Osoja sneno je mokrio kad je iznenada nešto kao eksplodiralo i nekakva golema tamna masa iskreći strelovito sunula ispred prozora kupaonice. Bubnula je u zid takvom silinom da se sve zaljuljalo, stakla su prsnula i predmeti popadali. Bilo je to, pripovijeda, vrlo nalik događaju otprije dvadesetak godina kad je kuću izravno pogodila granata iz srpske haubice od sto pedeset pet milimetara. Instinktivno se bacio na pločice i neodređeno dugo ležao oduzet od strave i pokriven prašinom i komadićima popucale žbuke. Nešto se sabrao istom kad je njegova supruga Marijana iz spavaće sobe vrisnula:

“Ljubo! Ljubo, dragi, šta je ovo bilo?!”

“Lezi tamo i ne mrdaj!” dobacio joj je on odrješito.

Čekao je dok se nije sve umirilo i tišina ponovno spustila na selo, a onda bojažljivo ustao, izašao u dvorište i na prvom svjetlu zore, pod ljubičastim nebom na kojem je blijedio veliki okrugli mjesec, s užasom opazio kako njegova obiteljska prizemnica više nema ugao koji je zatvarao kuhinju sa smočnicom. Kredenac, frižider, štednjak, otoman, stol i šest stolica, velika smeđa kanta svinjske masti, polica ispunjena staklenkama džemova i ukiseljenog voća i nova, još neotplaćena bijela škrinja za zamrzavanje zjapili su kroz široku rupu u zidu.

U čarapama oprezno gazeći preko šute Zorić je zatim našao automobil napola zabijen u štalu i smjesta ga je ispunila jedna zla slutnja. Ušao je unutra i, zaista, našao kravu Divnu i nejako jednomjesečno tele mrtve pod kotačima njemačke terenske grdosije i to ga je razgnijevilo više od ičega. Nekršćanski je, priznaje, poželio da je vozač poginuo da ga on golim rukama ne bi zadavio. Pogledao je onda, razumljivo, kroz smrskanu šoferšajbu, no vozača tamo nije bilo. Ni na sicu, ni na podu, ni otraga. Kola su bila prazna.

“Divna moja, muko moja neprebolna!” zajaukala je kršeći ruke Marijana u spavaćici, dok se njezin suprug zbunjeno osvrtao po štali. Dotrčali su u to i susjedi, a Ljubomir Zorić je uznemireno šetajući ponavljao:

“Nema ga. Nigdje ga nema.”

“Koga nema, Ljubo?” upitao je netko.

“Zloduha”, dosjetio se on iznenada. “Zloduh mi autom srušio kuću, ubio kravu i tele i nestao.”

Pobožni Ličani prestrašeno su se prekrižili. Srećom, kratko iza toga su u službenom automobilu s plavim rotirajućim svjetlom na mjesto nesreće stigli policajci Maruna i Matošević i, prepoznajući Grdelinov Volkswagen, odbacili sumnju u nadnaravnost događaja. Svejedno, ni oni nisu znali objasniti kamo je Grdelin otišao. Bijeli dan je svanuo dok su okupljeni pretraživali po štali, dvorištu, krumpirištu, šljiviku i ljeskovom gaju koji je počinjao iza ograde imanja. Pozvali su i pojačanje iz Gospića. Dvojica su se vratila čitav kilometar po autocesti, da istraže i slabo vjerojatnu mogućnost da je Grdelin negdje ispao i da su kola nisu bez njega nastavila.

I sve je bilo uzaludno.

Nešto prije osam jedan je portal donio kratku neodređenu vijest o teškoj prometnoj nesreći poznatog pjevača koju su u trenu prenijeli svi mediji u regiji. U svim kafićima, dućanima, uredima, čekaonicama, radionicama, učionicama i sudnicama, u tramvajima, autobusima i taksijima, na svim tržnicama i na društvenim mrežama toga se jutra samo o tome raspravljalo. Državni tajnici trčali su dugačkim hodnicima donoseći novost ministrima i nalazili ih zabrinuto zapiljene u televizijske ekrane.

“Popularni Roko je, gospodine, poginuo!” vikali su s vrata državni tajnici usplahireno, a ministri su ih pokretom ruke upozoravali da se stišaju.

“Automobil je nesumnjivo njegov, kao i crna kožna torbica s lisnicom i dokumentima na podu kod suvozačkog sjedala”, javljao je reporter koji je prvi stigao na lice mjesta. “Tijela, međutim, nema.”

“Kako nema?” čudio se voditelj jutarnjeg programa nacionalne mreže.

“Eto, nema.”

“Što policija kaže? Znaju li barem je li Grdelin živ?”

Reporter je bespomoćno slegnuo ramenima.

Ova čudna zagonetka, čudnija od ičega u jednom životu ispunjenom mnogim čudnovatostima, nije se razriješila ni u idućih nekoliko dana, unatoč intenzivnoj potrazi temeljnih i specijalnih policijski snaga, vojske, vatrogasaca, lovaca, skauta i rendžera iz Nacionalnog parka Plitvice. Nisu pomogli ni psi ni helikopter Gorske službe spašavanja ni viskovi vidovnjaka.

Roko Grdelin, nesumnjivo najveća i najsjajnija od svih naših estradnih zvijezda, naprosto je nekako iščezao.

Ulica Fuada Midžića

Ulica Fuada Midžića izvire iz Ulice Zaima Šarca kod Ulice Moše Pijade, i teče istočnom stranom bolničkog kruga, sve dok slobodno ne nastavi Koševom, uz naselje privatnih kuća i stambenih novogradnji, do svog uvira u veću, širu i važniju Ulicu Hasana Brkića. S ulicama Stjepana Tomića sa zapadne, Marcela Šnajdera sa sjeverozapadne i Moše Pijade s jugoistočne strane, Ulica Fuada Midžića obilazi bedeme najupečatljivije sarajevske urbane cjeline: bolničkog kompleksa Koševo. Zamišljen, zapasan i projektiran u austrougarska doba, ovaj možda i najambiciozniji graditeljski projekt habsburškoga imperija u ovom gradu svojom potencijalnom veličinom nadilazi ne samo mjerila onodobne turske kasabe, nego i mjerila naraslog i prenaseljenog socijalističkog Sarajeva u vrijeme njegove najveće moći, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Takav bolnički kompleks Austrija nije gradila ni u Zagrebu, ni u Ljubljani, niti u jednom gradu južno od Beča. Arhitektonska zamisao i danas impresionira: konzervativno projektirane, ali vrlo solidno građene, tipske bolničke zgrade okružene bujnim zelenilom, stablima i grmljem zasađenim po svim pravilima nenadmašne bečke vrtne arhitekture. Bio je to jedan veliki park, vjerojatno jedan od većih u imperiju, sa širokim asfaltiranim stazama i mnoštvom klupa, usred kojega su, prema vrlo strogom urbanističkom planu, koji će biti prekršen tek nadogradnjama u najnovija socijalistička doba, nicale bolničke višekatnice, koje visinom nisu nadmašivale okolno drveće. Čak i u tvoje vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih, kada si barem jednom tjedno zalazio među bolničke bedeme, da obiđeš oca na poslu i uzmeš džeparac, bolnica u parku izazivala je strahopoštovanje i divljenje. Ali i snažan dojam o prelasku granice. Čim bi minuo pored portira, koji je stolovao u porti na glavnom ulazu, iz Ulice Moše Pijade, nalazio bi se u inozemstvu. Pritom, to inozemstvo nije podrazumijevalo puki prelazak iz jedne države u drugu. Bilo je to svojevrsno metafizičko inozemstvo, svijet u kojemu se vrijednosti tijela i duše drukčije mjere nego u svijetu iz kojega si stigao. Krug bolnice Koševo se prema Sarajevu odnosio onako kako se Vatikan odnosi prema Rimu. Bilo je to središnje mjesto duhovnosti ovoga grada, izdvojenije od svih gradskih džamija i crkava, gdje se dolazilo Bogu na istinu, u najdoslovnijem smislu riječi.

Što je Austrijance navelo da u Sarajevu grade baš toliku i takvu bolnicu? Osim što su zamislili da se tu liječe ljudi iz najvećeg dijela Bosne i Hercegovine, od Ključa, Jajca i Livna sve do Goražda, Foče i Višegrada, od Doboja, Modriče i Tuzle sve do Pelješca, Trebinja i Dubrovnika, možda je na veličinu i vrstu koševskoga bolničkog kompleksa utjecala njihova impresioniranost zdravstvenim stanjem zemlje na čiju su okupaciju 1878. bili nagovoreni od europskih sila, da bi je lakomisleno i na vlastitu štetu 1908. i anektirali, nakon što su je dobrano izgradili. Kao zapuštena i skoro hermetički zatvorena, granična pokrajina Otomanskog carstva, bez gotovo ikakve zdravstvene i higijenske službe – osim one koju su vršili, obično u korist, ali katkad i na štetu narodnoga zdravlja, domaći franjevci – Bosna i Hercegovina bila je leglo najnevjerojatnijih boleština. Dok je ostatak Europe, uključujući i Carigrad te bogatije dijelove Turske, ulazio u zdravstveni i higijenski dvadeseti vijek, Bosna i Hercegovina je u medicinskom smislu bila duboko u Srednjem vijeku. Od infektivnih bolesti, tifusa, kolere ili smrtonosnih infekcija novorođenčadi, te zastrašujućih epidemija velikih i malih boginja, strašnije su bile hereditarne bolesti, s kojima je domaći svijet bio na takav način srođen da ih u pravom smislu riječi i nije doživljavao kao nekakav odmak od zdravog stanja. Ono najstrašnije i najzagonetnije sa čime su se Austrijanci susreli bio je: endemski sifilis.

Onaj tko bi napisao povijest endemskog sifilisa u Bosni, vjerojatno bi time napisao i najvjerodostojniju povijest Bosne, njezinih prazovjerica i zatucanosti, njezine vjekovne zatvorenosti i odbojnosti prema svemu što je novo, drukčije i strano. Za razliku od veneričnog sifilisa, ova se bolest ne prenosi spolnim putem, iako ga izaziva ista bakterija (treponema pallidum), nego do zaraze dolazi specifičnim oblicima društvenih kontakata kakvi postoje unutar obitelji ili plemenske zajednice: ljubljenjem, spavanjem u zajedničkoj postelji, upotrebom zajedničkog pribora za jelo… Obično do infekcije dolazi u djetinjstvu, ali za razliku od veneričnog sifilisa, čiji simptomi ubrzo bivaju vidljivi golim okom, endemski sifilis se sporo i pritajeno razvija, sve dok ne bukne u trećoj i konačnoj fazi svakog sifilisa nazvanoj syphilis destructiva, kada se bolesnik, naprosto, počinje raspadati.

Drugi način prenošenja endemskog sifilisa istovjetan je kao u veneričnom sifilisu: djeca zaraženih majki rađaju se već bolesna. To je syphilis connatalis. Austrijance je zaprepastio broj sifilističkih bolesnika u Bosni, naročito u njezinom središnjem dijelu, te u Tuzlanskom kraju i Podrinju, ali još više od toga način na koji se domaći svijet prema tome odnosio. U početku ih je bilo nemoguće liječiti jer nisu bili ni svjesni svoje bolesti. Nedaće su pripisivali urocima, sihirima, obiteljskim prokletstvima, lošoj državnoj upravi, komšijskoj zavisti… Da bi se bolest iskorijenila, bilo je potrebno promijeniti tim ljudima pogled na svijet, modernizirati Bosnu, izvesti je iz srednjeg vijeka. Socio-medicinska operacija kojoj su pristupili austrijski liječnici u Bosni vjerojatno je i najveći takav medicinsko-prosvjetiteljski, ali i medikamentozni zahvat u suvremenoj europskoj povijesti, koji je, pored svega drugog, zadirao u osjećaje samopoštovanja i intimnog srama kod bosanskih muslimanki i muslimana. Naravno, nije endemski sifilis bio samo muslimanska bolest, bili su njime pogođeni i katolici i pravoslavni, ali u ponešto manjoj mjeri. Zašto? Vjerojatno zato što su živjeli u otvorenijim i rasutijim zajednicama i bili su, pogotovo nakon 1878, znatno pokretniji. Prosvjetitelji u bijelim mantilima – čija se imena u bosanskoj povijesti spomenu rijetko i u fusnotama – osim što su ljudima morali objasniti prirodu njihove bolesti, morali su ih nagovoriti na promjenu higijenskih navika, koja je, recimo, podrazumijevala i manji stupanj bliskosti između srodnika i ukućana. Kako ljude nagovoriti da ne jedu iz istog sahana i iz iste tepsije?

Borba protiv endemskog sifilisa, koja ozbiljno započinje posljednjih godina devetnaestog stoljeća, potrajat će kroz cijelo razdoblje Kraljevine Jugoslavije i nastaviti se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada će Nijemci biti tako zgroženi bolešću – a možda i uplašeni da se ne zaraze – da su ustašama naložili, ili su bili suglasni s tim, da zagrebački liječnici židovskoga podrijetla budu odaslani u Bosnu gdje će liječiti narod od sifilisa. Mnogi su slavni medicinari tako spasili glavu, o čemu postoji niz zanimljivih znanstvenih i memoarskih članaka, ali najzanimljiviju knjigu te vrste napisala je poljska liječnica Bronislawa Calczynska Prašek, koja u “Memoarima jedne liječnice i drugim spisima”, objavljenim 1997. u Zagrebu, piše kako je 1915. s mužem Emilom, također liječnikom, došla u Sarajevo i u Bosnu, gdje će se baviti endemskim sifilisom.

Ova će bolest biti konačno potisnuta tek nakon Drugoga svjetskog rata, iako će se još ponegdje viđati njene posljedice. Iz ranog se djetinjstva sjećaš jednoga hadžije koji bi svakodnevno išao Abdićevom, jer je negdje tamo stanovao, uvijek s fesom na glavi, ili ahmedijom. Plašio si ga se, jer nije imao nos. Bila je to jedna od onih karakterističnih posljedica sifilisa, kakve se viđaju na fotografijama u medicinskim enciklopedijama i leksikonima. Sasvim je malo vjerojatno, ili je posve nevjerojatno, da je hadžija kojeg i sad, ako zatvoriš oči i dobro se zagledaš, vidiš s prozora dnevne sobe na Sepetarevcu, bolovao od veneričnog sifilisa. Starodrevan i uspravan daleko je on od svijeta razvrata dok se svakoga dana u isto vrijeme vraća iz džamije.

Je li strah da nikada neće biti izliječene sve bosanske bolesti Austrijance naveo da zapasaju onoliki bolnički krug, ograde ga lijepom secesijskom ogradom i pretvore u bolnički park? Može biti da jest.

Ulicom Fuada Midžića išlo se sa strepnjom od onoga što je s druge strane ograde. Odozgor, od Koševa, spuštaju se žene sa cekerima, u kojima su ponude za bolesnike i darovi za njihove liječnike. Gospođe u crnini, sa čvrstim hladnim trajnama, po čijoj se strukturi i obliku prepoznaju stroge stare katolkinje, kreću u obilazak svojih muževa, mahom kuferaša, koji su se do kraja istrošili u četrdesetogodišnjem irgetu po školskim učionicama, kancelarijama i na gradilištima, a zdravlje su konačno ostavili, da ga više nikad ne pronađu, po sarajevskim birtijama. Donose im kuhanu hranu u starim ali uščuvanim austrijskim manjerkama, u šarenim termosima i posudama za izlete načinjenim od rostfraja, koje se, kao babuške, sklapaju jedna u drugu, i u njima se može ponijeti jedan raskošan građanski ručak. Vjeruju, nesretnice, da će ih tako ozdraviti. Ili ne vjeruju, nego čine ono što je i red da zdravi učine bolesnima, dok tako žure, zabrinute i pomalo ljutite, niz Ulicu Fuada Midžića, prema glavnom bolničkom ulazu.

S desne strane ulice su kuće i već oronule stambene višekatnice, građene ranih šezdesetih, sa čijih se viših prozora vidi širina bolničkog kruga. Kao dječak s jezom zamišljaš taj pogled. Da tu stanujete, dane bi provodio uz prozor, gledao ljude u pidžamama kako šetaju po parku i kriomice puše, kola hitne pomoći iz kojih umiruće iznose na nosilima, možda bi vidio i ono što se događa u bolnici, kroz niska prozorska okna, koja su u bolničkim prizemljima dopola prebojena u bijelo, e da se ne vidi što je unutra. Liječnika se plašiš, ne želiš biti bolesnik u bolnici, ali bi da sve to vidiš i da mračno uživaš u tom pogledu.

A onda se najednom bolnica gubi. Stiže se do jednog od dvaju (ili ih, možda, ima tri?) pomoćnih ulaza. Čini ti se da je tu negdje i mrtvačnica, iz koje mrtvi izlaze oni koji su na glavnu kapiju ulazili živi. Tu se, nakon što zaokruži najuži, sjeverni kraj bolničkoga kruga, spušta kratka Ulica Marcela Šnajdera, koja spaja duge ulice Sjepana Tomića i Fuada Midžića.

Bolnica ostaje za leđima, i pruža se Koševo, široko i ravno, nagnuto prema stadionu, jedan od najpovršnije urbaniziranih dijelova onovremenog Sarajeva. Takav utisak stvara i njegova preizgrađenost iz različitih povijesnih i društvenih epoha. Opstaju još uvijek, oronule, ruševne i polegle, ladanjske kuće davnih dokonih Sarajlija iz kasnih turskih doba, u kojima živi najgora koševska sirotinja. Bolje se drže austrijske vile za odmor, stiješnjene između novogradnji, koje kao da niču kao posljedica neke gadne bolesti, koja nagrdi lice grada kao što sifilis nagrdi čovjeka. Tu radne organizacije naručuju višekatnice, sa stanovima koje će dodijeljivati svojim radnicima, prema precizno načinjenim stambenim listama.

U jednu od tih zgrada, nisi zabilježio pod kojim uličnim brojem, sedamdesetih useljavaju radnici Centrotransa, najvećega poduzeća za cestovni prijevoz putnika u Bosni i Hercegovini: vozači na duge ture i kondukteri, bujni drumski svijet, koji je godinama živio na relacijama Sarajevo-Mostar-Ploče, Zagreb-Banja Luka-Sarajevo, Sarajevo-Tuzla-Beograd, i vrijeme je da se napokon smiri i skući. Uz njih useljavaju se mehaničari iz Centrotransove radionice, čistačice, šalterske službenice i računovotkinje, koje je mašila velika putna avantura, i drukčiji im je pogled na svijet, sužen na sarajevsku kotlinu, koja s Koševa više i ne izgleda tako uska. Širi je svijet koji se otamo vidi, nego ako se gleda s Bistrika, Mejtaša, Sedrenika.

Centrotransova zgrada ima svoju lokalnu legendu, koja se od useljenja širi po haustoru i stubištima, i prenosit će se sljedećih dvadesetak godina, s generacije na generaciju, sve do početka rata, kada sve sarajevske legende odlaze na konačnu reviziju i u zaborav. Priča se, naravno, prenosila i onima koji tu ne stanuju, širom Sarajeva, i po Centrotransovim autobusima, a ti si je čuo od šofera Salema, onako golemog i oznojenog, u plavoj službenoj košulji, kada si se posljednji put vozio autobusom. Bilo je to 1998. na relaciji Sarajevo-Mostar-Ploče, u neka ljetna doba, vjerojatno je bio kolovoz, autobus je stao iznad Jablanice, da putnici predahnu i da majstor i njegov pomoćnik založe janjetine s ražnja. Salem te prepoznao, pozvao za svoj stol, i zamolio te da ga saslušaš, jer ima nešto da ti ispriča, a ti ćeš već znati što ćeš s tim. On s krajem godine odlazi u penziju, pa će on i stara za kćerkom i unucima u Kanadu, a tamo, bezbeli, nikoga neće zanimati ono što on ima za priču. Za priču ima cijeli svoj život, i trideset i sedam godina na otvorenoj cesti, ali sve to će preskočiti i ispričati ono što ima o zidaru Šimi Karliću, zvanom Šaka, a ti neka mu kažeš je li moguće da je sve to istina. I neka s pričom učiniš što treba.

Do danas niti sam iskoristio, niti zapisao priču šofera Salema – koja se kao legenda širila Centrotransovom zgradom – pa je donosim onako kako sam je i upamtio, uz sve rizike da nehotice ponešto i nadodajem. Drugi su legendu nadograđivali, pa neka to i ja na njezinom kraju učinim, i neka ovo mjesto bude dostojan grob za legendu.

Šimo Karlić Šaka zidarski je zanat izučio u Foči, gdje je robijao zbog ubojstva. Koga je i kako ubio, to se ne zna. Rodom negdje od Kaknja, iz obitelji narodnih neprijatelja, osuđenih, pobijenih, nestalih na kraju onoga rata, ni po čemu on, na pogled, nije bio izuzetan. Ali samo na pogled. I to onaj prvi. Srednje visine, sitnije građe, prosijed, sjedio je i ruke stalno zavlačio negdje ispod stola, kao da ih sakriva. A one su mu, ruke, tačnije šake, na pogled izgledale obično. Ni veće ni manje nego u drugih zidara, ali sive, kao da je šakama zamijesio cimentu, pa ih zaboravio oprati. Tko ima bolje oko, i nije mu mrsko zavirivati, primijetit će i da te sive šake nisu ispucale kao u drugih zidara, nego su nekako glatke, kao u djeteta. Ili u odstajala mrtvaca.

Ali koga bi bilo briga, i tko bi zagledao Šimu Karlića u njegove šake, da nije bilo onoga poslije.

U vrijeme kada je Centrotransova zgrada bila napola gotova, i na red je došla fasada, tokom pauze za marendu radnici su se uz hljeb, parizer i pivu prepirali koji bi među njima trebali montirati skele. To je posao za šegrte i početnike, ne za prave zidare, majstore i veterane. A kako to već biva, svi su se predstavljali kao majstori i veterani.

Je li netko Šimi nešto prigovorio, jesu li znali da je zanat učio u zatvoru, pa su mu na taj račun nešto predbacili, neće se saznati, tek Šimo je u jednom trenutku ljutito poskočio, vičući – dobro, ja ću, jebem li vam onu mater koja vas nije rodila! – i krenuo da će sam podizati skele. Prije nego što će spajati konstrukciju od metalnih cijevi, pošao je da zakiva daske po kojima će se hodati po skeli (takozvane podnice). Gdje je čekić?, dreknuo je, a kada je vidio da nema čekića, nego bi trebalo po njega ići u kontejner, uzeo je onaj najveći čavao, postavio ga uz dasku i udario po njemu golom šakom. Jednom, dvaput, triput, i četvrti put samo da potvrdi da je čavao zabijen. U tom se trenutku čuo onaj zvuk kad čovjek udara šakom o stol, zvuk kosti obložene mesom, tetivama i kožom, koja udari o drvo. Ali ona prethodna tri udarca, kojima je zabijao ekser u dasku proizvela su zvuk u kojem kao da je postojalo nešto neljudsko.

Šofer Salem, njegove riječi dobro pamtim, zvuk zabijanja čavla golom šakom prispodobio je zvuku koji bi proizvelo udaranje golom janjećom glavušom o taj isti ekser. Upamtio sam to, jer mi se poređenje učinilo posve krivim: na taj način, udarajući glavušom o glavu debelog zidarskog čavla, ne bi se čavao zabio u dasku, nego bi se onom tupom stranom zabio u glavušu. Eto što ponekad učine okolnosti u kojima se čovjek zatekao, i kako se iz subjektivnosti grade sipljive i nesolidne, kao da su od krečnjaka, metafore. Našao se tako majstor, gospodar svih autobusnih sudbina, kako nad Jablanicom glođe janjeću kost, pa mu se učinilo vjerojatnim da glavušom može zabiti ekser u dasku. Ne može to. Da može, ne bi ni bilo čuda u tome što je Šime Šaka u tri udarca zabio čavao u zidarsku dasku, a četvrtim ga potvrdio.

Zidari su šutjeli. Nitko da riječ progovori, pivu da srkne ili da flašu spusti na zidić, nitko da učini išta što bi moglo proizvesti zvuk. Jer bi svaki zvuk u tom času bio ruganje zvuku šake koja zabija čavao. Čudu se rugaju samo oni koji mu nisu prisustvovali, ili ga po oskudnoj pameti ne razumiju. Misle da je nekakav trik u pitanju, da bi sami mogli tako. Ili da je Šimo uvježbavao šaku: tko zna koliko mu je trebalo prije nego što je bez čekića zakucao prvi ekser.

Legenda krvari priču. Legenda nastaje iz pretjerivanja, a svako je pretjerivanje suprotno čudu. Tako bi bilo pretjerano reći da je Šimo Karlić Šaka podigao skele i sastavio podnice, tako što je svaki Božji ekser zabio golom šakom. Ali nije bilo tako. Netko je bez pitanja i pogovora potrčao i donio čekić iz kontejnera. Isto tako bez pogovora, svi su se ostavili piva i podjebavanja, i šutke prionuli poslu. Nisu se uplašili Šime Karlića – ne, to bi svakako bilo pretjerano reći – ali su od tog trenutka na njega gledali sa strahopoštovanjem, i samo tako su izgovarali njegov nadimak: Šaka. Svečani osjećaj od tog popodneva, koji će se širiti njihovim životima, i obilježiti Centrotransovu zgradu kada se u nju usele stanari, i pratiti je sve do kraja njezine žive povijesti, u vezi je s jednostavnom ljudskom spoznajom čuda. Oni su bili čudu prisutni, pa su se tako trebali i ponašati. Poput ljudi koji su gledali kako Isus oživljava Lazara.

I to je, zapravo, sve. Dalje nema, rekao je šofer Salem prije nego što smo nastavili prema Mostaru. Ili ima: pogledaj ovu šaku. Imao je krupnu ruku, koja bi, položena na volan, ulijevala sigurnost i najplašljivijim putnicima Centrotransovih autobusa. Otkad sam se uselio u tu kuću, a prošlo je od toga dvadeset i nešto godina, meni svako malo dođe da pokušam učiniti isto što i on. Uzmem ekser, iznesem dasku na balkon i… I šta? Ranjavam se ko neka budala. Plačem ko dijete. Plačem zato što me boli, zato što svaki put razvalim ruku, raskrvarim ovu šaku koja je, možda, i triput veća od šake tog Šime Karlića, a da ekser ni ne načne dasku. Ama ni traga u njoj ne ostavi. Zašto to radim? Zato što mi se od priče učini da i ja mogu. A ne mogu, brate, ne mogu pa ne mogu. I budi siguran da tako čine i drugi, oni zidari, ako su još živi, i muški stanari zgrade koju su sa Šimom Karlićem podizali, a ne bi me začudilo ni da poneko svojeglavo i muškobanjasto žensko – ima ih takvih u ulazu – također pokušava istu stvar. I još nešto da ti kažem: jedva čekam da odem unucima u Kanadu i da sve ovo zaboravim.

Priprijetio mi je da dobro pripazim što ću s ovim što mi je ispričao. Pa onda tako i ja tebi govorim: pripazi dobro! I tako priča neiskorištena stoji sve ove godine. Nemaš što s njom. Ništa se na njoj ne da sagraditi. U čudo kao u močvaru sve potone, i ništa se na čudu ne održi.

Da li bi sad, ovog trenutka, 14. svibnja 2015. godine, u 7 sati i 35 minuta, malo pred sumrak, kada bi te iz hotelske sobe u Puli prebacilo u Sarajevo, u Ulicu Fuada Midžića, tamo gdje se ona susreće s ulicom Marcela Šnajdera, pa te pustilo da hodaš od bolnice prema stadionu, da li bi mogao pronaći tu Centrotransovu zgradu, ili je i ta ulica za tebe strani svijet, Bombaj i Kalkuta? Ulice iz romana, iz pripovijetki, eseja i narativne građe, od kojih je sačinjen ovaj plan grada, ne poklapaju se s ulicama stvarnoga grada. Što vrijeme više prolazi, sve si više sklon sjećati se nečega što se nije dogodilo.

Ulica Fuada Midžića jednom će, u dalekoj i neželjenoj budućnosti, promijeniti ime. Postati će Ulicom Asima Ferhatovića, velikog nogometaša iz sredine šezdesetih, kojemu je grupa Zabranjeno pušenje posvetila jednu od svojih najboljih pjesama. Ustvari, nije bila posvećena njemu, Hasetu, nego jednom drugom, važnijem čovjeku, mnogo zvučnijeg imena. Ali kako se pjesma o tom junaku nije mogla napisati a da ne bude sentimentalna i udvorička na način onih pjesama s omladinskih radnih akcija, tako je adresat posvete promijenjen. Kombinacijom nekoliko stilskih figura, ironije, litote i metonimije, postignut je začudan efekt, i nastala je najljepša pjesma o Titu, od tolikih koje su sastavljane nakon njegove smrti. Bila je to i posljednja pjesma o Titu napisana u Jugoslaviji. S njom je uminula ljubav za najvećeg sina naših naroda i narodnosti, koji će uto prestati da budu naši.

Ironija je opasna, čak i kada se koristi u najplemenitije svrhe, litota je uzaludna lukavost uma, metonimija dječja igra s vatrom, tako da je pjesma Zabranjenog pušenja shvaćena bukvalno. Rasule su se stilske figure, slava jednog junaka prenesena je na drugog. Asim Ferhatović Hase uzrastao je do mitskih razmjera i do nacionalnog simbola, pa je u vrijeme s kraja ove povijesti Ulica Fuada Midžića izgubila svoje ime. Autorska ekipa Zabranjenog pušenja – uključujući i pridruženog člana grupe, pjesnika vedre autoironije E.J.K-a – stanovala je u Ulici Fuada Midžića. Danas ne stanuju više. Osvetila im se vlastita poetika.

Fuad Midžić inženjer je kemije i antifašist. Uhićen 9. travnja 1942. u Sarajevu, nakon mjesec dana isljeđivanja, osuđen je na tri godine zatočeništva u logoru Jasenovac. Tamo stiže 7. svibnja, i ostaje petnaest mjeseci. Triput ga izvode na likvidaciju, triput mu je malj visi nad glavom. Život mu spašava to što je kemičar, a kemičari su u Jasenovcu prijeko potrebni.

Iako je NDH uvjerena u ratnu pobjedu, uvjereni su ustaše, a zadugo i obični ljudi, iako su ustaše okrijepljene blagoslovima crkvenog vrha – jer je to, konačno, bila najkatoličkija zemlja u novijoj povijesti Europe, država bez ustava, kojom se vladalo prema crkvenim zakonima i pisanim Načelima hrvatskoga ustaškog pokreta – tako da je svaki zločin bio unaprijed oprošten, okajan i pomazan, u Jasenovcu su imali problem s kostima. Mrtvi, naime, ne iščeznu bez traga. Njemačka je svoje mrtve pretvarala u dim i u ništa, ali Hrvatska nije bila dovoljno bogata za krematorij. I težila je vlastitom putu prema novom europskom poretku, koji će nastupiti nakon što budu poražene azijatske horde istoka, i nakon što nestane judeo-komunističke i srbo-četničke opasnosti. Osim toga, u domovini je vladala nestašica sapuna.

Dominik Hinko Piccili ustaški je pukovnik, zapovjednik Radne službe u Jasenovcu i Midžićev kolega-inženjer. U veljači 1942, malo pred Midžićev dolazak u logor, suočen s prevelikim brojem leševa, Piccili od peći za pečenje cigle konstruira mali priručni krematorij koji, uglavnom, ne služi ničemu, osim pijanoj ustaškoj zabavi: sljedeća tri-četiri mjeseca u Piccilijevu peć povremenu ubacuju žive zatočenike. Ali kako ne postiže dovoljno visoku temperaturu, krematorij ne služi svojoj osnovnoj svrsi: zatiranju tragova. Nerentabilan je, i trebalo bi predugo vrijeme i ogromna toplinska energija da se živ čovjek u njemu pretvori u prah.

Tako se Hinko Piccili dosjetio sapuna. Odnekuda se sjećao da su srpski seljaci oko Slavonske Požege, odakle je rodom, od goveđih kostiju proizvodili sapun, koji su zatim prodavali na tržnici. I zašto se onda još bolji sapun ne bi mogao proizvoditi od srpskih kostiju? Trebao mu je samo vješt kemičar. Nalazi ga u Fuadu Midžiću, kojem donosi kantu masti na ogled. Ne govori mu čija je to mast. Samo ga pita može li se od te masti načiniti sapun. Vjerojatno bi mu i bez toga palo na pamet, ali već je ranije jedan logoraš prilikom čišćenja ekstraktora za mast pronašao ljudski zub, i svima je to ispričao. Nadnesen tako nad kantu s ljudskom mašću, dok smišlja što će reći pukovniku Picciliju, inženjer Midžić ne može a da ne misli o svojim mrtvim drugovima: recimo, o slikaru, svom sugrađaninu Danielu Ozmi. Ili o doktoru Ozrenu Novoselu, po kojemu će sve do 1990. nositi ime jedna zagrebačka bolnica. U toj su kanti, možda, i oni. (Koliko ljudi na kraju stane u jednu kantu s mašću? Koliko bi se kilograma sapuna moglo načiniti od sviju njih, i koliko bi se hrvatskih katoličkih ruku i stražnjica moglo danas oprati sapunima načinjenim od jasenovačkih logoraša?)

Picciliju je poslao stručan i uljudan pisani odgovor: “Uzorak masti koji sam dobio na analizu je mast dobivena ekstrakcijom goveđih kostiju. Za sapun se ne može upotrijebiti direktno, jer je onečišćena, omnegirana i smrdi. Za rafinaciju i pročišćavanje trebalo bi podignuti velike i skupe instalacije.” Piccilijevoj taštini ponudio je veliki dar, uvjerivši ga da nije prepoznato ljudsku mast. Ustaša je dar prihvatio. Ne zna se što je dalje bilo s ovom kantom masti.

Nakon petnaest mjeseci inženjer Midžić oslobođen je iz Jasenovca. Imao je požrtvovnu ženu, imenom Dževahiru, rođenu Kadrić. Imao je kćer koju nije vidio, jer se rodila po njegovom odlasku u logor. Djevojčica je nosila njegovo ime. Priča o njegovu oslobođenju je, kao i sve takve priče, mutna i neispričana. U zločinačkoj državi, koja nije imala ustava, a jedini zakon je bio zakon krvi. Ono za što je inženjer Midžić trebao biti triput strijeljan, i što iz njegove perspektive nije imalo cijenu, kod ustaša se moglo otkupiti novcem, protekcijom ili na neki treći, čovjekova uvjerenja nedostojan način.

Po izlasku iz Jasenovca vratio se u Sarajevo. Do samog kraja rata djelovao je kao ilegalac. Izbjegao je sve ustaške racije, izmakao i krvavoj Luburićevoj strahovladi, da bi se posljednjeg dana rata prihvatio zadatka čuvanja glavne sarajevske pošte, za koju se vjerovalo da bi je neprijatelj u povlačenju mogao zapaliti. (Ponegdje piše da je štitio Vijećnicu, ali to nije istina.). Tako je i poginuo, braneći poštu. Četrdeset sedam godina i osamnaest dana kasnije, Glavna je pošta konačno spaljena, u jednome novom ratu, koji je, možda, bio nastavak starog. U istom tom ratu Fuad Midžić izgubio je svoju ulicu, ostavljajući ljude da misle o smislu njegova junaštva.

A Dominik Hinko Piccili, građevinski inženjer i konstruktor krematorija u kojem su se pekli živi ljudi, nikada nije pronađen. Možda su i njega tih dana ubili, a možda je ostatak života proveo u sreći i rahatluku, negdje u Argentini ili Paragvaju. Njegove su danas sve ulice u kojima su stanovale njegove žrtve.

“Poljsku konjicu”, svoju knjigu pjesama o ratu, dorađujem najmanje petnaest godina. Lažem. Sve pjesme u njoj davno su dovršene, ali kad čujem na ulici, ili pročitam u knjizi, bilo riječ, bilo jezički obrt, koji su nedostajali “Poljskoj konjici”, sjetim se i pjesme koja je upravo taj začin čekala. 

Nedavno, iziđem u podnevnu šetnju i prođem pored dvojice koji su sjedjeli u hladu mlade lipe. Mlađi, plav, zeljastih očiju, kaže starijemu: “Misliš đeneralno?” Potom sam se vratio kući i pjesmi “Đeneral Gvero” dopisao boldirane stihove koji su joj nedostajali:

ĐENERAL GVERO

vraća se sa Đoginog veličanstvenog pogreba
Nad otvorenim grobom cijelo srpstvo je
plakalo kao streha. Potresno je tužila Đoginica:
A je li mi sam upao ili mi ga neko gurnu?
Našto je đeneral ko maksum ridao:
od suza što ih je za Đogom prolio
mogao bi se nov Đogo saliti

***

Đeneral Gvero s glavom kao kamen
koji, kad bi se okrečio,
bio bi idealan za ispisivanje
Titinih imena po brdima

Đeneral Gvero strojevim korakom
______________ulazi u crkvu
salutira pred raspetim Hristom
i s prstima na štitniku đeneralske šapke
u stavu mirno sluša liturgiju
a ne skida oči s prednjepomenutog

Potom drži propovijed glasom od kojega
moral pastve postaje stabilan
ko švicarski franak.
Diljem Srpstva su postale čuvene
đeneralove đeneralizacije:
Nama je, grmi Gvero, direktiva!
Direktiva nam je od svetoga Save.
Konačno su Srbi došli tobe.

Očinski blago savjetuje Srblje
da jedino sebi ne oproste ništa
a svojim žrtvama da oproste sve

Iz njegovih usta riječ Srbin zvuči
kao dr ispred nečijeg imena
Jer ako si imao sreće da se rodiš u vidu Srbina
to je kao da si još u majci odbranio
doktorat na Sorboni

Uvjerava Srbe da im je u ruci
ne kama nego Titina štafeta
I da bi suncu bilo ispod časti grijati odozgo
kad dolje ne bi postojao Srbin
danas glavni junak svetske istorije

Da je Stihoklepac kao predsjednik
mnogo doživotniji od Josipa Broza
i da sudove o Voždu donose
isključivo sklopljenih kapaka
jer Stihoklepac je bočica s parfemom
čija se kakvoća najbolje osjeti
____kad zatvoriš oči

A poturicu Veševića Marka
kad nam pane šaka
imaću tu čast da ga ja, koji
ni vrapca nisam ubio,
ja lično, ja svojeručno,
ja kao Milan Gvero,
likvidiram iz svoga ličnog,
razume se, naoružanja*.

* Gverove riječi sam maličak izmijenio. Rekao je: “Više bi voleo uvatit poturicu Veševića no otić u Jerusolem na božji grob!“  

Svake godine lamentiramo nad drevnim običajem da se uz kupaće gaće i kremu za sunčanje u kofer za more spakira i knjiga. Otkako je presahlo hrvatsko izdavaštvo i poglupila nam javnost, otkako su nekoć veliki zagrebački izdavači počeli pisati sajns fikšn eseje, u kojima najavljuju propast papirnate i procvat elektronske knjige, i otkako su magnetići za frižider nacionalnoj eliti postali mjerilo načitanosti i općeg obrazovanja, pomalo smo u dvojbi koju to knjigu ponijeti sa sobom na more. Nekoć bismo pred ljeto preporučivali ponešto od najnovijih izdanja domaćih nakladnika, ali ni to više ne ide. Broj novih knjiških naslova je desetkovan, a vrijednih i zanimljivih izdanja skoro da i nema. Kad ne bi bilo zaprešićke Frakture – koja je danas za sveukupno hrvatsko čitateljstvo ono što je INA za hrvatsko šoferstvo – i da nije nekolicine malih i marljivih nakladnika iz garaže, među kojima je ove sezone prednjačila Hena com, a ponešto vrijednog tiskali su Sandorf, Disput, Naklada Božičević i VBZ, te one-man-or-woman-show nakladnici OceanMore i Vuković&Runjić, mogli bismo mirne duše reći kako u Hrvatskoj izlaze još samo udžbenici i knjige za slaboumne. Naime, nekad prominentni, veliki izdavači objavljuju ljubiće i krimiće najniže kvalitete, koji nikad za nikad ne bi mogli biti tiskani u Vjesnikovim roto edicijama Život i Trag, ili se bave svojevrsnim kulturno-književnim banditizmom, tako što nordijske kriminalističke romane prevode s engleskog jezika. Ali to je još uvijek viša klasa njihove nakladničke inventivnosti i pameti, pri usporedbi s “crtankama za odrasle” – najnovijim hitom iz izloga naših (bivših) knjižara. Riječ je najnovijoj o modi sa Zapada, ciljanim izdanjima namijenjenim liječenju stresa kod polupismenih menadžera u velikim kompanijama. Naime, kako takvi ni na Zapadu ne čitaju čak ni magnetiće s frižidera, dali su im drvene bojice i bojanke u kojima boje cvjetiće, i to se pokazalo vrlo ljekovitim. Naravno, na Zapadu takva sranja ne tiskaju ozbiljni izdavači, niti izdavači kojima je stalo do imena na nakladničkoj sceni. U Hrvatskoj je i to drukčije. Nakladnici se sve više orijentiraju na idiote. Objavljuju knjige za one koji ne čitaju.

Zato umjesto preporuke novih izdanja hrvatskih nakladnika, pogodnih za ljetnu prtljagu, a možda i za čitanje pod hladom odrine, u rasvijetljenom mraku konobe, iza  sklopljenih persijana, na bračnoj postelji pokojnih dida i babe, biramo starija izdanja, knjige sa sniženja po trgovačkim centrima, bisere zagrebačkih antikvarijata i naslove koji se mogu naći po likvidiranim kućnim bibliotekama, u Marlesovim regalima s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih.

Javier Cercas: Brzina svjetlosti (Fraktura, 2011.)
Cercas je ovom čitatelju jedan od bliskijih i važnijih suvremenih prozaista. Ali ovaj mu roman, čitatelju, nije posebno drag. Vjerojatno iz onog razloga zbog kojega bi “Brzina svjetlosti” bila veliki hrvatski bestseler, knjiga o kojoj bi se raspravljalo posvuda, od gornjogradskog Sabora do Šatora u Savskoj, jednako među učenim i među neukim svijetom, među piscima i onima koji bi to željeli postati, samo kad bi se za knjigu znalo, kada bi u Hrvatskoj postojali književni kritičari i kada bi u Hrvatskoj bilo dnevnih novina s tjednim književnim prilogom. Pripovjedač u romanu je pisac koji se naglo proslavi romanom o jednome rubnom događaju iz Španjolskog građanskog rata (može to biti i sam Cercas), koji je na studijskom boravku u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo upoznaje fakultetskog predavača, inače velikog književnog znalca, vijetnamskog veterana, koji je ratovao u postrojbi Tigrova, koja je počinila grdne zločine nad civilima. Tip boluje od PTSP-a, muči ga besmisao mirnodopskog života, ali ga muči i savjest. Način na koji se osjeća odbačenim od društva strahovito podsjeća na prizore iz hrvatske svakodnevice. Roman je kratak, jedva dvjestotinjak stranica, i vrlo dinamičan, s nekoliko šokantnih obrata. To je, možda, ono što ovom Cercasovom čitatelju i smeta, ali bi širu publiku svakako moglo privući. Pisac se pritom bavi stereotipima današnje Amerike, svijetom nakon Jedanaestog rujna, oprekama između staroga i novog svijeta, dakle sve samim gorućim temama naše ljetne i životne svakodnevice. Idealna knjiga za u ljetne torbe i kovčege.

William Saroyan: Tata, ti si lud, Mama, volim te (naslovi iz biblioteke Vjeverica zagrebačke Mladosti)
Ovo je nešto posve drugo, a jednako zanimljivo kao i Cercas. Romane “Tata ti si lud” i “Mama volim te” mogli biste naći u drugom redu svoga starog regala, na tavanu, u antikvarijatu ili među svojim školskim i dječjim knjigama, koje se već desetljećima nakanjujete odnijeti u knjižnicu ili u Unija papir. Riječ je o knjigama koje su, navodno, namijenjene za uzrast od dvanaest do četrnaest godina. Svojedobno su u Hrvatskoj (i u Jugoslaviji) bile bestseler na neviđeno, jer su se, zbog specifičnih i multifunkcionalnih naslova, masovno poklanjale za rođendane i nove godine. Je li ih itko čitao? Pitanje nije bez smisla, jer se radi o vrhunskoj pripovjednoj prozi, koju, možda, i mogu čitati djeca, ali je, zapravo, namijenjena odraslima. Ili je namijenjena čovječanstvu, bez obzira na uzrast. Postoji i treća važna Saroyanova knjiga (objavljena u biblioteci Reč i misao, beogradskog izdavača Rad, sedamdeset i neke, moguće ju je naći po antikvarijatima), zbirka kratkih priča “Zovem se Aram”. Saroyan je porijeklom Armenac, ali je, ustvari, najameričkiji od svih američkih pisaca. Nekome tko se s godinama odvikao od književnosti, pa mu se pred ljeto učini da je zaglupio i otupavio, ovaj pisac je idealan da ga vrati svijetu priče i svijetu teksta. Ali ne zaboravite napomenu: čitanje ostavlja posljedice na mozak! Te posljedice mogu biti fatalne. Ukućani vas neće prepoznati. Staro društvo vas neće prihvatiti. Budete li čitali, može vam se učiniti da ste se družili s glupanima, i da život bez knjiga nije imao smisla.

J.D.Salinger: sabrana djela u četiri knjige (Znanje, Zagreb 1978.)
Bio je to jedan od ozbiljnijih poslovnih promašaja Zlatka Crnkovića. Uvezane u platno koje je trebalo glumiti jeans – jer je Salinger, kakti, pripadao prozi džins generacije – u očajnoj grafičkoj opremi, i u nekim i za ona vremena previsokim nakladama, ove su se knjige godinama povaljivale po domaćim knjižarama. Tržile su se u bescjenje, ali svejedno kupaca nije bilo. Bit će da se radilo o tome da su objavljene u krivo vrijeme i u pogrešnom povijesnom trenutku. Naš svijet krajem sedamdesetih još nije dorastao Salingeru. Danas, te se četiri knjige mogu posvuda naći, i dragocjene su svakom čitatelju. Onom koji ih je čitao barem desetak puta, a pogotovu onom, ako takav postoji, tko Salingera nije čitao. Ovaj čitatelj istinski zavidi svakom svom istojezičnom sudrugu u radosti i vještini čitanja koji će ovoga ljeta prvi put čitati “Devet priča”, “Podignite visoko krovnu gredu tesari”, “Seymour,  uvod”, “Franny i Zooey”. Slavnoga “Lovca u žitu” može i preskočiti…

Dario Džamonja: Ako ti jave da sam pao (Buybook, Sarajevo-Zagreb 2013.)
Bio jednom jedan grad. Nije najjasnije je li grad bio u zbilji, ili su ga stvorili njegovi veliki mađioničari i fantasti: Ivo Andrić, Isak Samokovlija, Emir Kusturica… Oni koji se u tom gradu nisu rodili, pa su ga posjećivali sa školskim ekskurzijama ili mu dolazili u ratna i poratna hodočašća, i danas vjeruju da Sarajevo postoji. Drugi koji su u njem odrasli dvoje je li i to djetinjstvo bilo san, ili im je u osobnim dokumentima upisan toponim iz nečije fantazije. Tko god se rodio u Sarajevu i kasnije otišao iz tog grada može reći da je rođen u tuđoj uspomeni, u filmu i u literaturi. Ono što je za neredovne goste Sarajeva zbilja, to je za bivše Sarajlije književnost. Dario Džamonja jedan je od njezinih najvažnijih pisaca. Sarajevo je on ispisao vlastitim životom. Umro je da bi mit o gradu nastavio da živi. Pisao je kratke priče, i sve su sabrane u ovoj knjizi. Kratke priče i novinske kolumne. Ali i te su kolumne zapravo bile priče. I one su u knjizi. U ratu je, tokom granatiranja, doživio prometnu nesreću, i jedva ostao živ. Poslije je godinama živio u Americi. Otamo je slao svoje najsarajevskije priče. U Džamonjinom je egzilu bilo izvornoga ruskog očaja. Iako on nije bio Rus. U duši bio je Amerikanac. Ali od onih Amerikanaca koji su živjeli i umrli u Sarajevu. Izmišljenom gradu. Ovu knjigu nositi na more i obavezno čitati. Preporučuje se i onima koji ne čitaju. Ne ostavlja posljedice na mozak koliko na srce. Nakon čitanja Džamonje srce ostaje tužno.

Karl Ove Knausgaard: Moja borba, prva knjiga (OceanMore, Zagreb 2015.)
Nekoliko tjedana nakon što sam pročitao izvrstan srpski prijevod ove knjige, i samo tjedan nakon što sam o njemu pisao u Subotnjoj matineji, Gordana Farkaš Sfeci, vodeća hrvatska mikronakladnica, objavila je isti roman, u hrvatskom prijevodu Anje Majnarić. Prelistao sam i ovo izdanje, sondirao prijevod, nasumce pročitao po nekoliko stranica iz različitih dijelova knjige, pa je odložio, da protekne malo vremena, da kiselina zaborava nagrize i obradi memorijsku ploču, pa da ispočetka čitam Krausgaarda i u hrvatskom prijevodu. Ne bi to činio – ne bi mi na um padalo – da mi se prijevod Anje Majnarić nije učinio zanimljivim, kreativnim i tačnim. Ovako, samo ću jedan veliki, važni roman čitati u drugoj varijanti i prevoditeljskoj izvedbi. Dobar je prevoditelj za književnost ono što je dobar dirigent za glazbu. On prenosi tekst iz jezika u jezik, ali ga i kreativno interpretira, u skladu s razlikama u unutarnjim iskustvima jednoga i drugog jezika. A “Moju borbu” ima da čita svatko tko bi se poželio smatrati intelektualcem u europskom smislu riječi. Ako će da ostane hrvatski intelektualac, dovoljni će biti magnetići za frižider i bojanke za odrasle.

Ivo i Slavko Goldstein: Tito (Profil, Zagreb 2015.)
Ovu knjigu vrijedi preporučiti onima koji će na ljetovanje u bratske Grčku, Tursku, Tunis, Francusku. Ili onima koji su nakanili u Istru. Drugi neka je pred izlazak u javnost umotaju u pakpapir ili u novine, da ne postradaju od ljubitelja magnetića za frižider. Sin i otac Goldstein napisali su valjda i najvažniju knjigu o Titu i o njegovu dobu, koja bi, kada bi se u Hrvatskoj čitalo makar i na godišnjem odmoru, imala značajan društveni, pa i politički utjecaj. Tko je bio, kakav je bio Josip Broz Tito? Odgovor na ovo pitanje složen je, kontradiktoran, kontraverzan. Za razliku od većine prethodnih Titovih biografa, Goldsteini nisu pokušavali da ponište, niveliraju ili pojednostave složenost Titove kontraverze. Postoje pitanja koja svoj smisao ne nalaze u odgovoru, nego u tome da budu postavljena. Život svakoga čovjeka vuče za sobom barem po jedno takvo pitanje. Titov život: bezbroj pitanja, koja ne traže odgovor, nego to da ih se ispravno postavlja. Također, postoje istine koje su neupitne. Jedna da je Josip Broz Tito bio jedan od prvih antifašista Europe. Drugi da se Josip Broz Tito prvi među komunističkim vođama Europe suprotstavio Staljinu. U oba je slučaja bio pobjednik. Poražen je tek nakon smrti.

Tin Ujević: Dušin šipak, izabrane pjesme (Školska knjiga 2008.)
Kupite ovu knjigu i spakirajte je među svoje ljetne stvari. Kada dođete na more, rastvorite škure i prozračite vikendicu, pošaljite muža i djecu na kupanje. Izvadite bocu sa džinom iz zamrzivača, tonik iz hladnjaka, i zamiješajte si džintonik. Otiđite u stražnje dvorište, tamo gdje je uvijek hladno, rastvorite ligeštul i lako zalegnite. Rastvorite ovu knjigu nasumce, onako kako vam se otvori i kako poneki kršćani svakoga jutra nasumce rastvaraju Bibliju, i čitajte. Održi li vam Ujević pažnju, bit će znak da ste još uvijek živi u svom  jeziku. Izazovu li vam u roku od sedam minuta njegovi stihovi srsi, bit će to znak da vam mozak nije trajno oštećen i spržen od uporabe smartfona, tableta, kompjutora i televizora. Nađete li u ovoj knjizi idealnu ljetnu literaturu, ne pomišljajte da je to znak da volite poeziju. A godinama ste mislili da je ne volite i da nemate za nju dara ni osjećaja. Tin Ujević, naime, i nije poezija. On nije književni žanr ni vrsta. Ujević je sam hrvatski jezik na njegovim vrhuncima. Koliko je budalasto voljeti svoju naciju, koliko je isprazno voljeti svoju domovinu, toliko je ispravno i prirodno voljeti svoj jezik. On je, hrvatski jezik Tina Ujevića, ono što jest svaki njegov izvorni govornik. Čitanje Ujevića oblik je samospoznaje i utjehe. Čovjek se najednom osjeti zaštićenim od svih budala, nasilnika, fašista i onih koji tvrde da fašisti u Hrvatskoj ne postoje ili da su ih izmislili neprijatelji hrvatskoga roda. Osjeti se zaštićenim jer ga štiti hrvatski jezik, i u jeziku veliki njegov pjesnički kustos, Tin Ujević.

Bogdan Radica: Živjeti – nedoživjeti (Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona 1982, a poslije 1990. i domovinski izdavači…)
Nakon 1990. bili smo u prilici otkriti jednoga velikog hrvatskog pjesnika – Borisa Marunu, i jednoga velikog nonfikcionalnog hrvatskog pisca – Bogdana Radicu. To je bilo sve što nam je bilo zatajeno i što smo kao estetsku, etičku i intelektualnu vrijednost otkrivali u hrvatskoj političkoj emigraciji. Malo li je? Broje li se pisci kao što se broji ratna pješadija, onda je malo. Ako je mjera književnost i njezina autentična autorska veličina, tada je mnogo. Radica je bio politički liberal, raskošnog obrazovanja, raznolikih interesa i europskih veza i poznanstava. Možda i ne bi bilo pretjerano reći da je Bogdan Radica najveći Europljanin među hrvatskim piscima i intelektualcima dvadesetog stoljeća. Među svojima je bio usamljenik, odrana antifašist. Nakon 1945. postupio je poput Ceslawa Milosza, odbivši komunizam. Iako nije bio pjesnik, možda je Miloszu bio i najsličniji. “Živjeti – nedoživjeti” memoarska je knjiga bez premca u našim književnostima. Iz nje se mnogo saznaje o dvadesetom stoljeću, a još i više o hrvatskim identitetima i nesporazumima s vlastitom poviješću.

Josip Horvat: Preživjeti u Zagrebu (Matica hrvatska, Zagreb 1989.)
Ratni dnevnik od 1943. do 1945. jednoga unutarnjeg zatočenika. I on je bio liberal, sumnjičen da je mason, predratni prvak hrvatskoga građanskog novinstva, sjajan politički biograf, kroničar, dnevničar, stilist. Imao je sjajnu moć zapažanja, dar za sitnice: recimo, iz knjige saznajemo kako su ustaše pet dana pred svoj pad satove pomaknuli unatrag, da bi iz osovinskog prešli na savezničko mjerenje vremena. U tom trenutku kada su se hrvatski i zagrebački satovi odricali Adolfa Hitlera, on je već nekoliko dana bio mrtav. Horvatov ratni dnevnik ispunjen je tjeskobom, strahom i tihim građanskim užasom. Zapitate li se kako je, doista, izgledao život pod ustaškim režimom, i to život onih koji se nisu odvažili na pobunu, a nisu bili ni kažnjivoga, srpskog, židovskog ili romskog porijekla, pročitajte ovu knjigu. Uživat ćete u briljantnom stilu, u jezičnoj raskoši i rečeničnoj jednostavnosti. Sjajna knjiga za ljeto.

Andrzej Wajda: Film i ostatak svijeta (Disput, Zagreb 2015.)
Kada je bio još jako mlad, i sa svojim prvim ili drugim filmom izvirio iza željezne zavjese i stigao u Cannes, gdje je očarao i oduševio publiku, novinari su Andrzeja Wajdu upitali koji mu je omiljeni redatelj. “Bio bi Bunuel, ali na žalost, nisam gledao nijedan njegov film”, odgovorio je mladić. Ljudi na Zapadu bili su zgroženi time što nesretnici iza željezne zavjese nisu u prilici da gledaju Bunuelove filmove. Šezdesetak godina kasnije, nad ovom sjajno napisanom autobiografijom ovdašnji bi se čitatelj zapitao jesu li u proteklih četvrt stoljeća ljudi u Hrvatskoj bili u prilici da vide filmove Andrzeja Wajde? Velite da jesu? Onda ništa, sve je u redu. Spakirajte i ovu knjigu za ljetovanje. Neće vam biti žao počnete li je čitati.

Nikad nisam bio u Srebrenici
I nikad me tamo neće biti

Tamo su oblaci teški
Tamo su oblaci teški

Tamo jezik zadeblja od
Slova kojim se izgovara Srebrenica

A mjesec nije srebro
Već željezo, zahrđalo

Noge ti oteknu
I bole – kažu

U rane ti se pretvori tijelo
I vrazi ih sole

A oči bole, bole, bole – od bjeline
Od hrđe, od soli i od navala svojine

Svaki cvijet je tvoj, i svaka vlat trave –
u člancima noge lomi

I oblak se onaj tugom tovi
K’o krme pred klanje

Pred klanjanje ciči zrak
I ruke škripe

I zubi ti, kažu, ispadaju od sebe sami
Da označe put do kuće

Da se ne izgubiš u gustišu polomljenih vlati
Jer kažu, k’o mrav si, tamo, u Srebrenici

K’o pijanac – hodaš i udaraš u nišane
Koji nikako da nanišane

Božije lice
I pitaju ga

Zar ima obraza
Za ptice iznad Srebrenice

*

strane.ba

Slovenija je majhna država z veliko množičnimi grobišči. Tu se je leta 1945 odvil krvav obračun Titovih partizanov s hrvaškimi, srbskimi in slovenskimi kolaboranti, njihovimi družinami in mnogimi drugimi, ki so se po vojni znašli v nemilosti zmagovalcev. Obsodbe so padale hitro, želja po maščevanju je bila večja od potrebe po pravičnosti in odpuščanju. Vojne je bilo konec, a je bilo še daleč od miru. Za mnoge predaleč.

Sedemdeset let pozneje večina žrtev povojnih pobojev še ni pokopanih, njihovi svojci še vedno čakajo, da država, zdaj že neka druga, demokratična država, uredi grobišča in omogoči njihov pokop. Njihove rane ostajajo nezaceljene. Mladi, naveličani političnih manipulacij povezanih z dogajanji leta 1945, pa želijo na vse skupaj pozabiti, kreniti naprej. Prepustili bi zgodovino zgodovinarjem in se pogovarjali o ekonomiji, o svoji prihodnosti. Sedemdeset let je v njihovih očeh dovolj za prebolevanje bolečin, za pozabo. Sedemdeset let je zanje nepredstavljiva količina časa, ki bi morala zadostovati za vse.

A čas je varljiv. Julija letos mineva dvajset let od genocida v Srebrenici, v katerem je življenje izgubilo več kot osem tisoč ljudi, novembra bo minilo dvajset let od konca vojne v Bosni in Hercegovini. Dvajset let je veliko časa za svet, ki je od takrat preživel začetke in konce mnogih vojn, brezštevilne teroristične napade in množične poboje in ki se komajda še spomni, kdo je in zakaj je julija 1995. leta moril v majhnem mestu težko izgovorljivega imena.

Dvajset let je večnost za nas, ki smo odraščali daleč od Srebrenice. V tem času smo se iz otrok preobrazili v može, očete, v tem času smo živeli in preživeli svoja najboljša leta in ko pomislimo na čas pred dvajsetimi leti, je naš spomin nanj zamegljen. Le zaradi ponavljajoče se logike naših takratnih življenj, po kateri smo poletja vselej preživljali na istem kraju, vemo, kje smo bili tistega davnega julija, ki pa se v našem spominu meša z junijem leta 1996 in z avgustom leta 1994. Vse je tako daleč in vse se je od takrat spremenilo. Za nas.

Vsako leto obeležujemo novo obletnico srebreniške tragedije, a to so le številke, ki so v jeziku groze brez pomena. Enajstega julija 1995 se je čas za mrtve in preživele v Srebrenici za vedno ustavil in svet bo tudi enajstega julija 2015 še vedno takšen kot je bil na dan, ko so čete Ratka Mladića vkorakale v njihovo mesto.

Za takratne otroke, ki so v Srebrenici ostali brez starejših bratov in očetov, je dvajset let nič, julij 1995 je njihov danes. V primerjavi z neskončnostjo njihove bolečine je čas dvajsetih let le trenutek, ki je neopazno pretekel. Za matere, ki so izgubile svoje sinove in može, je dvajset let enako dvajset dni in je enako dvesto let. Njim čas ne prinaša minevanja. Ljudje, ki so v nekaj julijskih dneh ostali brez svojih številčnih družin, se že dvajset let zbujajo v en in isti dan, vedno znova. Mesec julij 1995. leta za njih še traja.

Vsi oni so ljudje ustavljenega časa. Mi, ki zmoremo preteklost pretvarjati v spomine, teh ljudi ne prepoznavamo na svojih ulicah, ker ne znamo videti časa, ki stoji v njih. Ne znamo jih nagovoriti in ne zmoremo se jih dotakniti. Mi ne razumemo ljudi, ki so ostali ujeti v dvajset let starem spominu, ne razumemo, da to ni spomin, kot ga poznamo mi, in da se ne bo z leti zmehčal in razostril, da vanj odtisnjena bolečina ne bo nikdar popustila.

In ko se dvajset let po Srebrenici v Avstrijskem Gradcu šestindvajsetletni begunec iz Bosne in Hercegovine z avtom zaleti v pešce, stopi ven in začne z nožem prebadati mimoidoče, mi iščemo odgovore v osamljenosti in neprilagojenosti, v vsakodnevnih banalnostih, ki jih poznamo in razumemo. In ko se mladi Avstrijki, rojeni bosanskima beguncema po koncu vojne, na skrivaj pridružita ISIS-u, mi govorimo o neuspeli integraciji, o neučinkovitosti šolskih sistemov in socialnih služb.

Med Srebrenico in Ljubljano, mojim rojstnim mestom, je 563 kilometrov. Do najbližje meje z Bosno in Hercegovino je od tu le 220 kilometrov. Nekoč sta bili Srebrenica in Ljubljana v isti državi, a se kljub temu marsikateremu Ljubljančanu zdi, da se je bosanska vojna odvila v nekem drugem, nas nedotikajočem se svetu. Razdalja je kakor čas, varljiva.

V devetdesetih letih so med Slovenci krožile številne zgodbe o neumnih Američanih, ki si takrat niso upali obiskati Slovenijo zaradi bližine vojne. Za Američana, ki zre na zemljevid Združenih držav Evrope, je Srebrenica v neposredni bližini Slovenije, preblizu. Smejali smo se njihovi nevednosti, njim, ki niso razumeli, kako daleč je tu, pri nas, 563 kilometrov, kako daleč stran so bosanska koncentracijska taborišča, kako neslišne so od tu granate, ki padajo po Sarajevu, kako nevidni so porušeni stari mostovi.

Pojasnjevali smo jim, kako smo v času vojne letovali v Istri in Dalmaciji in se vojni približevali na manj kot sto kilometrov. Pojasnjevali smo jim, kako navidezna je lahko bližina na zemljevidu, a nas, neumneži, niso hoteli razumeti. Našim ameriškim znancem je enako kot Srebreničanom ostalo nedojemljivo, da je lahko nekaj, kar je videti tako zelo blizu, za Evropo neskončno daleč. Da smo lahko mesto, ki danes leži le dobrih sto kilometrov od meje Evropske unije, v svoji zavesti potisnili na konec sveta.

Srebreničani ne morejo razumeti navideznosti bližine pravične, človekoljubne Evrope. Srebrenica je le 748 kilometrov oddaljena od Dunaja, le 543 kilometrov od Budimpešte, si mislijo. Evropa, ki že sedemdeset let govori ‘Nikdar več’, pa je stala in gledala, kako se v njeni bližini dogaja tisto, kar naj se ne bi nikdar več zgodilo. Iz takšne bližine ne moreš ne videti in ne slišati nečesa, kar je tako grozovito kot je genocid v Srebrenici, si mislijo.

A resnica je, da nismo videli in nismo slišali. Srebrenica in vsa Bosna in Hercegovina sta bili in ostali predaleč od nas. Kakor je danes predaleč Sirija in Palestina in Irak in Afganistan in Jemen in Sudan. Kakor je predaleč Ukrajina.

A od Evrope, ki navkljub Srebrenici rada izjavlja, da že sedemdeset let živi v miru in ki zapira svoje meje pred ljudmi, ki bežijo pred nekimi novimi Mladići, je vse oddaljeno. Evropa sama sebi postaja tuja, oddaljena celina, ki ne želi razumeti časa, ki se je ustavil in bolečine, ki ne bo nikdar popustila. Evropa je danes polna ljudi, ki se jim je nekoč, nekje za vedno ustavil čas. V Srebrenici, v Kigaliju, v Homsu ali v Bagdadu. Evropski čas pa nemoteno teče naprej in pušča te ljudi daleč za seboj.

A ravno Evropa, ki hrani v svojem spominu neštete žalostne zgodbe, podobne tisti o slovenskih povojnih pobojih, bi se morala zavedati, da je včasih tudi sedemdeset let premalo za pomik naprej in da obstaja bolečina, katere razpolovna doba je daljša od življenja samega. Ravno Evropa bi morala vedeti, kako neznatnih je dvajset let, ki so minile od srebreniškega genocida. In morala bi razumeti, da Srebrenica in njene travme niso evropska preteklost, ki jo lahko kot vse svoje preteklosti shranimo v muzej in do novih okroglih obletnic pozabimo nanjo. A zdi se, da tudi Evropa ni več Evropa.

U sklopu ovogodišnjeg Festivala Miroslav Krleža u Zagrebu i Koprivnici otvoren je spomenik Miroslavu Krleži autora Antonija Grgića.

Ovaj spomenik nema svoj centar, nema svoju lokaciju. Spomenik će biti točkasto raširen po nizu lokacija u Europi, postavljanjem kružnih ogledala na mjestima koja su bitna za Krležin životni i kreativni narativ. Ta ogledala će biti postavljena na europskim lokacijama vezanim uz Krležu – u Zagrebu, Budimpešti, Beogradu, Pečuhu – ali i Koprivnici, Varaždinu i Dugoj Rijeki. S time bi se problematizirao odnos centra i periferija, centra i provincije, centra i margine; kako u životu tako i u Krležinom kreativnom radu, posebice njegovom opsesivnom zapisivanju marginalija.

Taj spomenik ne samo da neće imati centra, nego nikada neće biti dovršen, njegovo postavljanje će trajati koliko i oni koji će biti spremni sudjelovati u projektu. Naime, svatko može nadograditi spomenik, postavljenjem svog ogledala na mjesto koje je na neki način povezano s Krležom.

Krleža je na neki način postavio ogledalo našoj društvenoj i osobnoj egzistencijalnoj drami na ovim prostorima. On nas gleda kroz svoje pismo i danas, preispitujemo našu ontološku poziciju na Balkanu iz vizure njegovog pisma. To je jedan od razloga zašto su ogledala odabrana kao materijal ovog spomenika.

Spomenik svojim pluralitetom govori da ne postoji jedan Krleža – kao i svi mi – i Krleža je mijenjao svoju lokaciju, kako onu topografsku tako i onu unutarnju: Krleža između dva svjetska rata koji je uz Gidea jedan od prvih europskih intelektualaca koji je prepoznao malignost totalitarnog sovjetskog projekta i drugi Krleža koji poslije 1945.g. igra šah sa Titom na brodu Galeb.

Igrajući šah sa komunističkim autokratom na njegovoj jahti, Krleža metaforički “dijeli” kabinu sa Dobricom Ćosićom, kojem Danilo Kiš u dalekoj Panoniji piše pjesmu “Pesnik revolucije na predsedničkom brodu” u kojoj daje uputu pjesnicima na brodu da treba citirati Gorkog što više. U slučaju Krleže spominjati Gorkog nije bez razloga; Krleža je kao i Gorki uzeo sebi pravo da bude inžinjer naše duše. Krleža zajedno sa Hegedušićem čini polugu kulturne moći koja je iz svojih svjetonadzorno-ideoloških razloga branila puni prodor moderne u ovaj prostor. Iste godine, 1955.g., kada ULUH želi zabraniti javni rad Putaru i Bašićeviću, Krleža sprečava prikazivanje Beckettova “Godota”. Postoji i taj Krleža, Krleža kao veliki cenzor. Taj “drugi” Krleža je također dio spomenika jer će jedno ogledalo biti na palubi broda Galeb. Pozicija tog ogledala na brodu koji se stalno kreće najviše govori o promjenjivosti pozicije našeg subjektiviteta, kako u unutrašnje-psihološkom tako i u vanjskom registru, koji je obilježen drugim ljudima, mjestima i prostorima u kojima boravimo. Kao i svakog od nas, ni Krležu nije moguće prikazati u jednini – na samo jednom mjestu i u samo jednom trenutku – život je mnogo kompleksniji od tradicionalnog načina spomeničke reprezentacije u obliku kipa na jednoj i unikatnoj lokaciji.

Lacan govori o nepostojanju fiksnog subjekta, Marleau-Ponty definira tu nedefinirajuću subjektivnost kao raspršeni prostor bez centra i čvrstih točaka referencije. Ovaj spomenik prati tu ideju, ne postoji jedan centar tog spomenika i nema čvrste točke. Jer svako ogledalo će zrcaliti svoju okolinu, ono samo poništava samo sebe. Ono što se zove “ja” stalno se kreće unutar nas, ali i u vanjskom prostoru koji definiraju ljudi, mjesta i prostori kojima smo okruženi.

*

*

*

*