____________Pobjeglim iz Sirije

Znam. Dobro poznajem taj put.
I ne smijem se zakleti da ja
ili neko iz kolone
Koja se protezala od Bosne
Do kraja Svijeta
Nije zgazio mrava.
Mrava iznad čijeg rasta
Ljudi divljaju do besvijesti,
Ili do umora.

Znam, bježao sam i strah gnjilio
Pod mojim pazuhom.
Strah i stid –
Od kuće rodne bježimo.
Tražeći dom
padamo u nepovrat.
Sa mnom je išao pod ruku moj strah
I šaptao mi uspavanku.

Jer tamo – ko me čeka?!
Ko će se smilovati da primi sve moje
Patnje,
Strepnje ,
Sve moje falinke
I sve moje želje,
Jer – živ sam, ili to želim biti.

Stid me što bježim,
I hulja što postah.
Sve to znam i srce mi postaje bomba,
bomba koja će me ubiti.

Na nebu zvijezde
Puće usnicama i zabezeknute šute.
Da nismo utekli
Oni bi nas ispratili
Ili se na hiljadu načina dovijali
Da nas nema.

I nema nas.
Evo nas u koloni sanjalačkoj
Pred pendrecima,
žicama,
Pred pticama
čiji se let kameni.

Kako su ozeble ruke prazne!
Milosti, dajte milosti….
Mrtva poručuju djeca
dok ih more istura na obalu pješčanu.

Ja nisam harfa
Niti onaj zgaženi mrav
A mogao sam biti
ili ću biti.
Mrav iznad čije visine divljamo.
Ukorelu nosimo krv
I svoje sjeme nosimo
u neki nepoznati kraj,
Sjeme iz kojega ćemo pronići,
I biti suncokreti.

Ako nam se smiluju…

OKUS SOLI

Ja sam usamljenik u porodičnom kosmosu i onaj koji narušava sklad, iz te nezavidne pozicije sada o pojedinim osobama pripovijedam lako i bez zazora. Ne postoji ništa što bi me priječilo da stvari nazovem pravim imenom niti se skanjujem da to učinim. O, to nikako. Imam potrebu opisati događaje onakvima kakvi su uistinu bili, a ne kako ih doživljava nečija uobrazlija. Sada kad su ljudi koji su veličali te događaje, mahom mrtvi, ja odajem pomen jednom vremenu, jednom postojanju. Ovo je slovo o životu, a onog trenutka kad se ova knjiga sklopi, tih događaja se više niko, osim mene, pa i to za potrebe pripovijedanja, neće sjećati.

*

26. avgust, 2014. Gurnuo je loptu iz kornera, a ja sam je uhvatio na volej i poslao u suprotne rašlje. Kad je to bilo? Pred rat. A sad se sretnemo na raskršću. Posljednji put ovako smo stajali prije dvadeset dvije godine uprćeni školskim torbama, i sad ne znamo odakle bi započeli. O. je moj drugar iz osnovne škole, bio je vrijedan i marljiv. Odlikaš. Sjećam se njegovog oca, profesora matematike. Jednom me je oborio na popravni. U ratu su se zagubili, od tada se više nismo sreli.

Obojica smo iznenađeni susretom. Pozivam ga na piće. O. pogleda na sat,kaže: “Evo, sad ćemo”. Čavrljamo o nevažnim stvarima. Primijećujem smotuljak u njegovoj ruci. Umotan je u staniol.

Nakon pet minuta prilazi nam sijed, oronuo čovjek. Odnekud ga poznajem. Prima smotuljak u ruku i odmah ga razavija. On preko zalogaja pita: “Kako si danas prošo?” “Onako”, kaže O.

Kasnije sjedimo u knjižari, pijemo čaj. Trudimo se započeti neki razgovor. O: U početku je bilo neprijatno, samo bi stajali na raskršću. Ljudi su gledali s distance, ali nisu prilazili. Kasnije smo se sviknuli i mi i oni. Sad stojimo na smjenu. Čuvamo mjesto. Najbolje prolazimo ljeti kad navali dijaspora.

“A kod tebe? Šta ima kod tebe?”

*

Avgust. 2015. Dok pjesnik, sjetno, gudi o toplim krhotinama ljeta, osjećam radost jer posmatram kako oslobađa uzdah sabijen u pluća i pokušava utrnuti svih deset svijeća. Danas je sedamnaesti avgust. Rođendan našoj kćeri. Stolu prilazi S. Nožem, prethodno umečenim u bokal vode, ona narezuje tortu. Dok mi na tacni prinosi komadić, zagleda se u mene i kao da se skanjuje, kaže: “Umro je Arsen Dedić.”

*

Otišla je u petak i rekla da će ostati do ponedjeljka. U subotu mi je zazvonio telefon: “Da li bi danas mogao doći po mene”. Kad se snevolji, kod majke nakvaše lice. Zato vozim u šutnji i ne pitam ništa. Poštujem tuđe pravo na bijes. Sjedimo za stolom. Pod staklom su fotografije. Pod staklom su svi nasmijani. Mene pod staklom nema. S. u tanjire nalijeva supu. Šutimo. Gledam je ispod oka. Kašikom lupka po rubu tanjira, nijednom je nije umočila u juhu. Riješena je da pronađe pravu riječ pa viče: kučka, kučka, i čistom kašikom šamara ozareno kćerino lice pod staklom.

POSJET

Neko joj je rekao da je otac na terenu i sada oprezno otvara vrata naše kuće. Sjeda na sećiju i pod noge spušta najlonsku vrećicu. Majci je darovala cicanu suknju do ispod koljena i luster koji smo okačili na balkonski strop. “Nisi je trebala primiti”, rekao je kad je došao. “Ona je prefriganer i dodvorica. Nije ti došla od dobra”. Kasnije se svalio na krevet i zaspao, a ona je mislila o njegovoj sestri. Sutra se uprtio torbom, bio je bijesan kad je odlazio. Ona je ostala sama s dječakom.

Iznenadila ih je posjeta. Sjela je na sećiju i pod noge spustila praznu najlonsku vrećicu. Kratko se zadržala, cijelo vrijeme preslagivala je ruke u krilu. Željela je čim prije otići pa je rekla: “Žao mi je te suknje. Da li bi mi je vratila. Luda sam što darujem stvari koje imaju sentimentalnu vrijednost“.

Sad čekaju da se otac vrati kući, a dok se to ne dogodi, dječak stražari pred vratima. Bdije nad majčinom nagošću.

…

Odgovarao si istoriju. Kasnije te naganja oko trpezarijskog stola. Iznuren, prevrnuo si vaznu. Poslijepodne, na ciknuto staklo slaže kafenjake. Kad se slegne toz, fildžan prinesu usnama. Srk. Pa još jedan. Tek kad posegnu za cigaretom, ispod brkova a la Omar Sharif, provaljuju se riječi:

“Četvorka je nedovršena ocjena. Ne razumijem kako si mogo dobit četvorku. Ta od tebe se ne traži ništa osim da učiš. Uostalom, radi kako hoćeš. Lopata te vazda čeka, pa bujrum. Ili da u zadruzi sa Alijom nosiš vreće. Ho’š to? Je’l to hoćeš?”

*

BELA

Zvali smo je Bela, deset je godina živjela s nama. Kad smo je s pet mjeseci donijeli u kuću, odbijala je tuđu sisu pa smo joj hranu davali na bocu. Kad je poodrasla, izvodio sam je u šetnju. Znala je sunuti i zaplesti se u klupko s drugom djecom; kratko bi se zadržala u igri. Otuda se uvijek zalijetala u mene. Početkom rata, šrapnel, ne veći od zrna riže, ubio je Belu. Od tada u kući ne držimo kozu.

*

SVJETLO

U sobi je odjednom nastupio mrak pa si se ponudio da to sam uradiš. Prvi put se nije užlijebila. Ni iz drugog pokušaja nisi uspio. Treću priliku nisi dočekao jer se neko podigao s kauča pa iz prve promijenio sijalicu. A kad je to oposlio, taj neko, možda čak i tvoj otac, pogledao je preko ramena i rekao: „Glava ti služi samo da je nosiš na ramenu. Samo na ramenu da je nosiš. Samo to“.

Onda je došlo svjetlo i taj neko, možda čak tvoj otac, svalio se na kauč i uzeo daljinski.

Soba se ispunila glasom Jasminke Šipke.

*

Januar, 2005. Spolnu anemičnost pripisuješ sebi. Psihologija kaže kako sve polazi iz glave, već neko vrijeme nisi opušten. Za dvadeset maraka kupuješ šibicu, cigaru ćeš smotati u biblioteci, u braći Karamazovim skrivaš rizle. U školjku ubacuješ opušak pa za njim povlačiš vodu. U prizemlju pereš zube. Sapun lijepo miriše dok ga utrljavaš u tijelo. Puštaš mlaz hladne vode, napetost si ostavio pod tušem. Staješ u dovratak potpuno go. Na krevetu, S. Pitaš je: “Zašto sam učinio ovo?”

Ona kaže: “Dođi, lezi. Sad ti je san najpotrebniji.”

*

OKTOBAR. NOĆ. Prijatelj i vjenčani kum pred fajront: “Dabogda ti djeca bila gey, seljačino.”

*

ISPIT

Polagao sam južnoslavensku književnost. Profesor nas je poveo u učionicu. On,rušitelj konvencija, svoju pjesničku slobodu brani dugim sijedim kovrdžama. Na nogama ima izblijedjele all star patike. Vrsni je poznavalac književnosti (često se poziva na Crnjanskog), ali kad se o njemu govori svi radije kažu: ters. U to se još nisam uvjerio. Za njim korača mlađahna asistentica. Lijepa je. Ona kaže: „Radićemo pismeno.“ Onda je i profesor odlučio nešto dodati, ali mu je ona nehotice oduzela riječ kako bi upozorila: „Ako se odlučite za obradu proznog djela, molila bih vas da to bude bez suvišnih citata.“ Zatim se okrene prema profesoru i kaže: oprostite. On tankim prstima zagoni pramen s čela i polako stupa prema vratima, kad dohvati šteku, podvikne: „Ja vidim da mene ovde niko ne ferma ni za suhu šljivu.“

Između tri ponuđene teme, odlučio sam obraditi motiv nečiste krvi u romanu Bore Stankovića.

Sutra ću na oglasnoj ploči pročitati rezultate.

…

Svaki dan očistim ispod Bele. Đubre slažem na hrpu iza kuće; pred frezanje ću ga razgoniti po bašti. Kad izručim civaru, pogledujem u avliju preko puta. Tamo sjedi komšija Abdulah zaklonjen sjenom jorgovana i uči iz mushafa. Zaklima se sećija kad Abdulah podigne glas. Sačekam da nam se pogledi sretnu pa kažem: merhaba, efendija. On se blago osmjehne pa sniženim glasom uzvrati: merhaba, sinko. Zatim glasno uzdahne i prevrne novi list.

*

OKUS SOLI: Kad su se oženili, otac i majka dvije su godine živjeli u kući njegovih roditelja. Nisu mogli pronaći zajednički jezik pa su prešli u komšiluk, tamo su iznajmili sobičak. Kad se niz valu stušti vjetar, probije zidove pa iz njih bije studen. U kutku sobička bešika. Kad se prvi put osovi na noge, dječak će sunuti ravno neninoj kući.

SAN: U indeks upisana devetka. Na usmenom dijelu ispita mogu da biram između Crnjaskog i Ujevića. Odlučio sam se za Tina, a profesor pita: „Zašto?“ „Zato što je veći pjesnik“, odgovarim. „To ti misliš“, kaže.

*

Abdulah ima sina s kojim idem u razred. Sjedimo u istoj klupi. Od kada su lani doselili u mahalu, mi smo najbolji prijatelji. On je odličan učenik. Bolji je od mene iz matematike, ali se duri kad razredna pred svima čita moju pismenu iz srpskohrvatskog.

*

OKUS SOLI 1. Pio sam. Neko me autom dovezao kući. Sad se čitavo jutro pokušavam prisjetiti ko bi to mogao biti. U rekonstrukciji događaja iz prethodne noći alkohol je izbrisao sve detalje. Kroz maglu i uz napor uspijeva mi da se prisjetim samo tanušne sestrine ruke. Ona mi otvara vrata i tiho, tiho da ne razbudi ukućane kaže: “Opijaš se očevim parama, nesrećo”.

….

Alija P. očev je daidža, ali to ne znači da ga i ja držim za svojtu. To je čovjek sitne građe i uredno potkresanih brkova. Sav je uvučen u sebe. Iz ćelave glave koju poklapa francuska kapa, prodorno gledaju dva zelena oka. Kad se zakune babinim rahmetom, on tada najviše laže. To znaju i ostali, ali iz nekog razloga ignorišu činjenice. Svoj radni vijek proveo je u zadruzi. Tamo je obavljao najteže fizičke poslove. Nakon radnog dana on sjedi u čaršiji, uvijek u društvu ljudi koji na njegove životne prilike gledaju sažaljivo. Tu potrebu da ga neko žali zadržao je sve do danas. Stoga u ovom trenutku sjedim na kauču i na činjenicu da mu je proradio čir, gledam sažaljivo. On to prepoznaje pa se prenemaže više nego što je potrebno. A onda mi u jednom trenutku u ruku tutne šarafciger kako bih zavrnuo onu utičnicu što strši iz zida. Nakon uredno obavljenog posla sjednem na kauč, a otac, u kući punoj ukućana, kaže: „Ovo ti je prvi put u životu da si neki poso obavio kako treba.“

Svi me pogleduju sažaljivo, samo se Alija okrene prema ocu i kaže: „Lažeš. Lažeš, babinog mi rahmeta.“

*

Osjećam da bih morao drukčije rasporediti slobodno vrijeme. Posljednjih dana grize me savjest što više vremena ne provodim s djecom. Ljeto je i ja često izbivam iz kuće. Pred ponoć, trešten, spuštam ruku na šteku. Vrata mi otvara S: „Čekali su te. Sad su zaspali.“

*

Kad se rasanim, trčim neninoj kući. To nije daleko, šmugnem kroz dva sokaka i već za sobom pritvaram avlijska vrata. Volim je posjećivati u rane jutarnje sate. Tad je obično sama. Svi koji se bude pod tom pločarom već su odjezdili, svako svojim putem, djed je u čaršiji, za ostale ne marim. Namirujemo hajvan i cjepkamo jelovinu za potpalu. Potom mi ona namiri zavežljaj, to je hrana koju nosim teti Džemili. Džemila je sestra moje nene, ali svi je zovu Gara. Ona živi u malenom sobičku u kući Alije P. Taj sobičak zovemo odaja.

Gara se nije udavala i radi kao čistačica u lokalnoj školi. Svima kaže ono što misli da treba reći, pa tako i meni jutros kroz plavičaste bokore dima odbrusi: “Snuždio si se ko mehkokitić.”

Kasnije pitam nenu da mi objasni taj pojam, a ona: “Gluho i daleko bilo, đuturum, noge nad jamu, a još priča gluposti.” Onda čekamo da porumeni hljeb, a moja nena zatečena pitanjem desetogodišnjeg dječaka: Zašto su njegovi roditelji odeslili iz kuće, prvo pripali laru, prelomi prstima kocku šećera, onda skoči da okrene hljeb u pekari, a potom, snevoljena, prstima gužva dimije i progovara: “Zato što ti je ćaća šutio, a mater ti nije znala.”

S

S efendijom se fino gledamo. Nekad dođe na sijelo. On govori tiho i sabrano, samo pokatkad se vajka na hercegovačke žege. Kod njega u Kaknju, kaže, nema ovakvih vrućina. U njegovom prisustvu moj otac obuzdava karakter pa ne ponižava majku. Klima glavom i govori: “Jes, vala, komšija, tako je.”

*

Počeo sam pušiti. Kad mi uspije da iz očeve maskirne uniforme ukradem cigaretu, sklonim se za ćumez. Tamo sam neopažen. Jučer sam upoznao vojnika koji u zamjenu za kokoš nudi šteku drine bez filtera. Sad prebrojavam kokoši u našem čumezu; ima ih deset.

Već neko vrijeme ne uvlačim ruku u očevu košulju.

SVE TO

1.

Peti je dan kako vješto prikrivam želučane tegobe. Ne znam čime sam iritirao sve to, ali, svaki, pa i najmanji unos hrane u organizam, izaziva bol. Zazirem od posjeta ljekaru. Radije šetam. Začudo, to mi pomaže.

2.

Jutros sam, šetajući, nabasao na Zulfikara. U tom susretu ne bi bilo ničega čudnog da mi on nije prišao go. Golcijat. Sad gledamo dvojicu zaštitara kako s prijetećim izrazom na licu, haljinama koje su svukli s njega, vitlaju prema nama. Pitam ga: “Plašiš li se?” “Ne”, kaže. “Sutra ću se plašiti.” Onda iz moje ruke prima novčanicu i odlazi, smijući se.

3.

Zulfikar je heroinski ovisnik. Poklone svojoj krvi kupuje tako što prethodno krade. Nekoć smo živjeli u istom mjestu, ali ga već podugo ne viđam po tamošnjim ulicama. Jednom me Z. u hladnu zimsku noć presreo na ulici: Bi li mi pomogao pomaknuti kredenac? Pristao sam. Kad smo zakoračili u kuću, tamo nije bilo ničega. Tek četiri memljiva zida iz kojih bije studen. Z. iz džepa izvlači pribor. Tu je kašika, šprica, kesica limuntosa i upaljač. Posljednji je izvadio komadić papira, oprezno ga razvio da se smeđi prah, o, bože, ne raspe po podu.

A, kredenac? “Koji kredenac”, kaže, sad već potpuno fokusiran da otopinu iz kašike sakupi u špricu. Od mene traži samo da ga prigrabim za ruku, da stiskam sve dok se ne ukaže vena.

4.

Zebnja. Osmijeh u začeću. Sve je u redu.

5.

Kad smo izašli na ulicu, već je krenulo sipiti. Zulfikar mi u ruke tiska kišobran: „Znaš, ovo je prvi put da uzimam heroin. A sad požuri s tim kišobranom, jači vjetar će ga polomiti.“ I sada, dok u ovo prohladno jutro koračam prema kući, pitam se jesam li doprinio ovome u što se rasuo današnji Z.

6.

U kuću sam ušao izliječen, ali čim otpočinem, bol se polako vraća. Odlučio sam posjetiti ljekara. S: “Plašiš li se?” “Ne”, kažem, “sutra ću se plašiti.”

imam svu potrebnu spremu da postanem apatridom imam
isteklu putovnicu države koja više ne postoji i rodni list
grada u zemlji koju nitko ne želi priznati imam
zimsku jaknu ali ostala je odakle sam došla mada
meni bi sad bila potrebnija jer tamo ionako gore vatre
noć i dan imam unaprijed pripremljenu rečenicu ‘na spisku centra
za socijalni rad’ kad me teta s hladnom trajnom na šalteru
autobusne stanice traži da joj platim za mjesečnu kartu
imam žuti karton žuti je za izbjeglice imam
broj u žutom kartonu i sliku na kojoj se smijem
to sam sada ja
broj
imam roditelje u gradu koji neću znati prepoznati kad
se jednog dana vratim kući ako
koji neće znati prepoznati dijete koje su ostavili kad
me opet vide ako
imam osam razreda osnovne škole i poremećaj u snovima doslovno
imam viziju budućnosti u kojoj stoji kuća s duboko
ukopanim podrumom za svaki slučaj imam
potrebu američkom predsjedniku reći nek se nosi
u pičku materinu imam
jedinicu iz matematike na polugodištu ali umijem zbrajati
sitniš u džepu od prvog do prvog imam
unicefove bilježnice i grafitne olovke na šiljenje s napisom
‘aide humanitaire’ i potrebu da svaki dan upišem
koliko sam koraka napravila prije
nego što sam ponovo naučila hodati ali umjesto toga
upisujem podatke kao što su
pi je šesnaesto slovo grčkog alfabeta a definira se kao odnos
opsega i promjera kruga poznato kao ludolfov broj čija je
numerička vrijednost zaokružena na šezdeset četiri decimalna
mjesta koja nikad neću zapamtiti dok se pitam je li
ludolf tako nazvan jer su njegovi roditelji unaprijed znali da će
poludjeti od života.

Himzarina ulica

Aleksa J. Popović zvani Sarajlija godine je 1910, u izdanju Islamske dioničke štamparije, objavio “Životopise znamenitih Sarajlija”, i prodavao ih širom čaršije po cijeni od 60 helera. Ispod naslova stoji napomena- Knjiga I – biva bit će i nastavaka. Aleksa bje tašlihanski Srbin, dobrotvor crkve na Varoši, revan u svim vjerskim i narodnim dužnostima, s interesom za druge, naročito za komšije muslimanske vjere, čije je junake i čudotvorce, derviše i bogomoljce, doživljavao svojim, jer čiji bi bili nego njegovi, kad je on rođen među njima, u ovom gradu, i kad se prišivkom iza svog imena za grad vezao, da ga svi, dok je svijeta, pamte kao Sarajliju.

Odmah pri početku knjige Aleksa piše ispisuje životopis firaledžije Sulejmana Jakubovića. Nije taj bio vješt u svom zanatu. Naprosto nije imao ruku za sahtijan i šilo, sve bi si bo prsti, i par bi firala danima šio, a nikako da ih došije. Pritom, nije bio lijenčina, trudio se, činio sve što mu se kaže, ali misao ga je vodila na drugu stranu. Majstor kod kojeg je šegrtovao, neki postariji, dobar gazda, kojem se ne pamti ime, samo ga je gledao i proučavao. Sve dok mu jedan dan ne reče: Nikad od tebe firaledžije ni papudžije, ni mestvedžije. Bit ćeš derviški šejh!

Nakon što je izbo svih pet prstiju na lijevoj i svih pet na desnoj ruci, dlan i nadlanicu, Sulejman je odustao od zanata i pošao u Kuršumliju medresu da izučava vjerske nauke. Aleksa piše da je bio marljiv đak, pa da je od svojih profesora dobio “titulu efendije i prozvao se Sulejman efendija Jakubović”. Ali “ta titula ga nije ni najmanje zanimala, jer on po prirodi svojoj preziraše gordost i ponositost, a sevdisaše ljude, koji su se ponašali skromni i poslušni, a osobito one, koji su se odali na usavršenju vjerskih nauka”.

U medresi, i u tamnim ćelijama začađenog kamenog zdanja, gdje ljudi jedni s drugim danima ne progovore ni riječi, i glasovi im se čuju jedino u molitvi, Sulejman se naučio samovanju. I ničemu kao tome. Naizust je znao sve što bi jedan hafiz trebao znati, ali Sulejman efendija nikad nije dao da mu se nameće i ta titula. Bio je samotnik, vazda vedar i nasmiješen. Nije imao potrebu da drugima pokazuje svoja znanja da bi ih nadgornjao i nadvisio. Znanje služi tome da čovjeka učini boljim i trpeljivijim. Samo takvo znanje nečemu vrijedi.

Ubrzo je Sulejman efendija Jakubović postao omiljeni propovjednik sarajevskog svijeta, pogotovo među sirotinjom, među ljudima koji nikada nisu izašli iz svoje mahale i iz Sarajeva, i nisu znali kakav je dunjaluk kad se na njega izvana pogleda. Sulejman efendijin vaaz bio je poučan i- kako Aleksa govori- umilan. On ljude nije plašio ni ugonio u stid, nije im govorio protiv inovjernih komšija, iskvarenih i bezbožnih vlasti, putnika sa Zapada koji su bili sve češći u gradu. Nije govorio ni protiv novotarija koje su stizale iz Carigrada i prijetile da rastoče carevinu, ni protiv zadrtih i uskogrudih domaćih gospodara, koji su činili sve da preokrenu vrijeme i navedu sat na sahat kuli da se krene unatrak okretati. Općenito, nije Sulejman efendija vazio ni protiv koga, ni protiv čega, nego je svima i svemu govorio u korist, opisujući svijet dobrih ljudi i zaneseno pripovijedajući o Jeruzalemu, Samarkandu, Buhari i Bagdadu, redom gradovima u kojima nikada nije bio, ali koje je sve u oko, u ulicu i u kuću poznavao, tako da su ljudi mislili da je on taman otamo došao.

Iako je svoju knjigu pisao u zla doba, za vrijeme aneksione krize, kada su se sve više kvarili ionako roviti i nesigurni odnosi između pripadnika različitih vjera i zastupnika još različitijih nacionalnih ideologija, Aleksa J. Popović ne štedi riječi da pohvali komšije muslimane, njihove glavare i uglednike, ali ni prema kome nije tako darežljiv na riječima kao prema Sulejmanu efendiji. Kada opisuje njegovu odjeću, ili kućerak u kojem živi, ili kada govori o njegovim dnevnim ceremonijalima, navikama i običajima, Aleksa kao da opisuje kakvoga pravoslavnog monaha, srpskoga narodnog sveca i čudotvorca. Oko Sulejman efendije obilazi on kao oko svoga najrođenijeg, i ne zaboravlja napomenuti ono važno: “Naš rahmetlija Sulejman efendija Jakubović bijaše kod srpskog naroda vrlo obljubljena ličnost”, i taman kada se pisac upita u čemu se sastojala ta obljubljenost i što joj je bio razlog, kakva su čojstvena djela stajala iza Sulejman efendije, i kakvi su ga plemeniti motivi vodili, odmah iza zareza slijedi zanimljiv, današnjem čitatelju poučan odgovor: “a kako je u blizini jezgre srpskih gazda, u Tašli-han ulici današnjoj Franc Josipovoj ulici živio, i pokojnom gazdi Peri T. Petroviću prvi komšija bio, to se on prolazeći ispred gazdinskih kuća mnogim gazdaricama javljao i za zdravlje se raspitivao”. I to je u svijetu Alekse J. Popovića sasvim dovoljno da bi netko bio obljubljen i upamćen, da bi ga se smatralo svetim, i da bi ga se, što je još i mnogo važnije, smatralo svojim. Stotinjak godina kasnije, ili već trideset, četrdeset godina nakon što su objavljeni “Životopisi znamenitih Sarajlija”, u vrijeme dok se rađao veliki socijalistički mit o Sarajevu kao gradu u kojem se u bratskoj ljubavi i razumijevanju prožimaju tri-četiri bosanska naroda, sve sa tri-četiri glavne jednobožačke vjere, normom će postati da se svatko svakome javlja, i da ga za zdravlje pita. Tako će ostati i za godina mržnje i nacionalizma, u ratu, a naročito nakon rata, čak i među ljudima koji će se otvoreno mrziti, i po novinama jedni drugima o glavi raditi. Kao da je bolje i nagodnije bilo ne pozdravljati se i ne upitati, kakav je običaj bio 1910, jer su tada pitanja o zdravlju bila iskrena, a briga za komšiju stvarna, koliko god bili rijetki oni koji se za drugoga brinu. Dalje Aleksa piše o Sulejman efendijinom odnosu prema Srbima: “Osobito je volio pokojnog gazdu Todoraćiju Ekmešćibašu oca pokojnog gazde Petre, a gjeda današnjih prvih sarajevskih aristokratskih srpskih sinova, Aristotela, Sokrata i Diogena P. Petrovića, i kad je gazda Todoraćija umro, išao je donekle u pratnji i pojedinim pratiocima pričao, kako je pokojnik pravedan i pošten hrišćanin bio, jer je carskoj vojsci dugo godina bez hile i krive mjere kruh kuhao i hranio je, i da će se zbog toga njegova duša rajskoga naselja naslagjivati.”

Koliko li čuda u jednoj rečenici! Znali smo i mimo Alekse J. Popovića za tu neobičnu, a zakonomjernu navadu sarajevskih gradskih Srba da svojim sinovima gromopucateljna imena nadijevaju, po junacima antičkih mitova ili po figurama iz pravoslavnog i predpravoslavnog svijeta, uglavnom istočnog, koja će ih imena, sinove, s jedne strane uzrazlikovati prema Srbima iz okolice, svim tim najobičnijim Dušanima, Jovanima i Milutinima, a s druge strane će i pred komšijama drugih vjera djelovati naročito uzvišeno i dostojanstveno. U to vrijeme, krajem devetnaestog stoljeća, isti je ili sličan običaj zavladao i među Sarajlijama drugih vjera, naravno uz različite kulturološke kriterije pri izboru imena. Muslimani i katolici sinovima su nadijevali imena kakvih ranije nije bilo, inspirirajući se novim kulturnim i političkim saznanjima. Samo su se kćeri zvale kao i prije.

U kasnijim vremenima, možda, i neće biti toliko čudo da jedan bogobojazni muslimanski učenjak, pa još na glasu kao evlija, pohodi hrišćanski sprovod, i “donekle” ide u pratnji, ali danas je ravno čudu da u koloni razgovara i da pokojnika spominje kao “pravednog i poštenog hrišćanina”. Kakav je tko kršćanin, kao i kakav je tko musliman, danas imaju pravo govoriti samo pravovjerni kršćani i pravovjerni muslimani, ali, naravno, govoreći o sebi i svojima, nikad o onim drugima. Na kraju, zar je pohvala kad se iz muslimanskih usta za nekog čuje da je dobar kršćanin? U ono je vrijeme, očito bila. Sulejman efendija Jakubović se, nekako posve prirodno u njegovu doživljaju svijeta, smatrao mjerodavnim da sudi kakav je tko kršćanin. Na to je imao dvostruko pravo: kao vjernik i vjerski učenjak, i kao onaj tko se usuđuje suditi kakav je tko musliman. U toj instinktivnoj, narodskoj teologiji bilo je neke istine i ispravnosti.

Todoraćija Ekmešćibaša umro je za turskih vremena. Hvaleći njegovu pekarsku revnost, Sulejman efendija je za mjeru stvari uzimao vojnu silu imperije na čijoj je strani bilo i njegovo srce. Ali nije i srce pisca ove knjižice, koji je događaj mogao i prešutjeti. Ali ni on ne misli da je išta krivo u tome što je gazda Todoraćija, pekar sarajevski, bio dobar prema turskoj vojsci. Kako se god smjenjivala i mijenjali carski zakoni, ono što je jednom bilo dobro i moralno ispravno zauvijek ostaje tako. I dobro je, pošteno je što je Todoraćija bez hile i brižno kuhao kruh turskoj vojsci. O, kako li se samo ta moralna pouka u kasnijim vremenima izgubila…

Jednom je, piše Aleksa J. Popović, došao Sulejman efendiji neki Jovan Džamdžija, reče mu da je u nuždi i da mu treba pet dukata. Reče mu da dođe za dva dana pa će mu kazati selamet. I u tom se vremenu dosjeti da ga vodi gazdi Jovanu Tasovcu, kojem će garantirati za siromaha, pa neka mu gazda na dug da tih pet dukata. Tako i bi, ali Tasovac odbi, rekavši da on nikome na dug ne daje gotovinu. Sulejman efendija ode bez pozdrava, ali se na izlazu ukrenu i upita ga: koliko je pet puta pet?

Trebat će Jovanu Tasovcu vremena da shvati smisao tog pitanja. Dođe mjesec ramazana, i jedne večeri puče top sa Žute tabije. U to se kod Sulejman efendije zadesiše dvojica Arnauta, i on im naredi da u čast svetog mjeseca zapucaju iz kubura što su im bile za pasom. Nije ih trebalo nagovarati, opalište, ne gledajući puno gdje pucaju, i kuršumi prozujaše kraj ušiju mujezina koji je taman učio jaciju. On se prenerazi od straha, pođe odozgor vikati i zapomagati. Pa iako i nije mogao znati što se dogodilo i tko je pucao, optuži on vlahe da su pucali na njega, s namjerom da ga ubiju.

I što će biti? Na njegovu dreku nađu se dvojica policajaca, koji odmah pođoše u izvid. I naletiše na gazdu Jovana Tasovca, koji je išao svečano zapasan, s dvije puške kuburnjače kao za ukras. Optužiše ga da je pucao na mujezina, džaba mu bjehu sva pravdanja i objašnjenja, i izvedoše ga pred binbašu. Ovaj, ne premišljajući se mnogo, presudi po vladajućoj pravdi: ili da odmah plati dvadeset pet dukata, ili mu ne gine haps. I gazda Jovan šta će nego plati dvadeset i pet dukata. A pet puta pet je dvadeset pet.

Nekoliko mjeseci kasnije, pričao je sam Tasovac, netko mu je vratio dvadeset pet dukata. Ali nije htio reći tko je to bio.

Aleksa J. Popović impresioniran je Sulejman efendijinim odnosom prema novcu. Piše o njegovu siromaštvu i isposništvu, i prezrivom odnosu prema novcu, zlatu i materijalnim vrijednostima. Pa tako govori što je njemu govorio “uvaženi prijatelj, ugledni sarajevski građanin i veleposjednik hadži Mujaga Mehremić. Jedne godine, “prije dolaska Švaba”, dođe on o bajramu Sulejman efendiji, s namjerom da ga daruje i da mu čestita blagdan. Ovaj skoči na noge, skuha im obojici kafu, i nakon što porazgovoriše o vjeri i o muslimanskim pravilima života, izvadi hadži Mujaga iz džepa dva-tri dukata, ali Sulejman efendija ne htje takve bajramluke u ruku uzeti, nego mu reče da ih baci pod metlu, tamo gdje smeće stoji. Hadži Mujaga se malo začudi, ali učini tako. I dok je zlatnike bacao u smeće, vidje tamo kako svjetluca još nekoliko dukata.

Tahir paša Čengeloglija, tadašnji bosanski valija Sulejman efendiju je mlada nabijedio da je propovijedao protiv njega i protiv sve vlasti, pa ga poslao na robiju u Malu Aziju, ali kako su se neki ljudi za njega založili robijao je sasvim kratko. Amnestirao ga je sultan Abdul Medžid. I dok se pješice vraćao kući, sve preko Jedrenea, Filibe i Ušćupa, pa je s kiridžijama stigao sve do Čajniča, na ulasku u varoš srete povorku. Usred povorke par konja, vuče kola, a na kolima mrtvo tijelo Tahira paše. Ubio se, nesretnik, otrovom u Travniku, i sad ga nose u Carigrad, gdje će ga sahraniti na groblju Ejuba Ensarije.

Tu Sulejman efendija prouči fatihu svom krvniku, i isprati ga nekoliko koraka izvan varoši.

Sulejman efendija Jakubović umro je onoga ljeta kada je Austrija zauzimala grad, nekoliko dana iza Ramazanskog bajrama, 1978. godine. “Je li mu kogod nišan podigao, to ne znam, a ja mu želim, da njegova napaćena duša uživa rajskog veselja, koje je u svakom pogledu zaslužio. Rahmet ullahi alejh!” Tako završava Aleksa J. Popović.

Prema predanju Sulejman efendija Jakubović, koji je u narodu bio na glasu evlije, pokopan je na groblju koje bi bilo iznad ili ispod današnje Himzarine ulice, podno Višnjika, kojom sam godinama svakodnevno prolazio. Možda sam vidio njegov kameni nišan, možda tog nišana nikad nije ni bilo, možda sam zagazio uz njegovu sjenu, možda nisam ni slutio da je tu jednom bilo groblje, ali me se Sulejman efendijin duh dotakao. Od nekih doba, kad god osjetim nemoć, glasno upitam koliko je pet puta pet, i već mi bude lakše, jer znam da će sve biti dobro.

Niko pažljivije ne piše od moje apotekarke.
Njene ruke su bijele, a glas – nježan.
Ona me voli svojim očima, i drži da ne padnem u ambis
svojim rukama.
Dva puta po jednu – napisala je danas na bijeloj kutiji Clarithromycina
i otpuhnula me na ulicu
da lebdim sa ostatkom velikog bijelog maslačka…

Moja apotekarka ima bijele ruke
i uredno posložene prste.
Kad piše, ja ne čujem ništa
više
Samo poželim da su tim prstima
Moja rebra dirke

Moja apotekarka pažljivo piše
Bez interpunkcije. Ili se njene tačke tope
kao pahulje
u bijelom pokrivaču apoteke.

U europskoj izbjegličkoj politici pojam dvoličnosti nekako ne dosjeda, jer ne može obuhvatiti cijelu dimenziju onoga što je nekad značio.

Tko je mislio da je to moguće? Da se ikada složimo s Viktorom Orbánom. Baš s njim, onim Caudillom nacionalističkog režima po briselskoj milosti, koji hajku protiv Židova, Roma i beskućnika nekad otvoreno, a nekad potajno podupire, koji nasilje prema njima u najmanju ruku ne kažnjava i koji naređuje da se ratne izbjeglice zatvaraju u logore, da ih treba tući i pri kupnji vozne karte bacati na pod.

Mnogo toga bi Orbán kao bad cop mogao o tome čavrljati; zna on da mračni karakter dobro pristaje poslovnom profilu zločestog murjaka, ali jednako zna da je dobroćudni osmijeh dobrog policajca dio istog murjačkog posla. Ukratko: Viktor Orbán je nekoliko vlada Europe optužio za dvoličnost i nikada nije toliko bio u pravu: Oni koji su odlučivali o Dublinu I do III sada ga kritiziraju za revnu primjenu; oni, za koje on obavlja prljave poslove, odjednom se gade njegovih blatnih ruku. Zaustaviti izbjeglice i spriječiti njihov nastavak putovanja, zatvoriti ih u sabirne logore, zapisati njihove osobne podatke, prisiliti ih na predaju prve molbe za azil ili – bolje – spriječiti njihov ulaz u schengenski teritorij, dio je zakonskih obaveza onih država koje imaju nesreću da su Cordon insanitaire jezgre Europe.

Iako su sve zemlje EU potpisnici Ženevske konvencije o izbjeglicama i time su obvezne prihvatiti ratne izbjeglice, nijedna od ovih država nije za njih otvorila svoja diplomatska predstavništva na Bliskom istoku.

Još je odvratniji način na koji se njemački i austrijski političari kite humanitarnim buđenjem civilnog stanovništva koje ne samo da kompenzira njihove nedostatke nego im se i otvoreno suprotstavlja štiteći izbjeglice od njihove politike koja višestruku svotu njihovog socijalnog budžeta troši na oružje, logistiku, birokraciju, bodljikave žice, dezinformacije i vreće za mrtve, da bi sebe zaštitila od izbjeglica. Majčinski je osmijeh njemačke kancelarke čija je vlada do sad blokirala svaku inicijativu Europske unije za pravednu raspodjelu izbjeglica i koja se sada, kada je Cordon pun rupa, najglasnije zalaže za njih. Ili austrijska ministrica unutarnjih poslova koja je htjela ograničiti politiku azila na protjerivanje dublinskih slučajeva i koja sada u kamuflažnoj odjeći civil societyja (ili u onome što ona kao takvo zamišlja), koja se, dakle, u uskom traper odijelu zaletjela na granicu Nickelsdorf na jedan Meet & Greet s izbjeglicama. Prva južnjačka ruka, koje se mogla dohvatiti, doduše, bila je ta austrijske aktivistice za ljudska prava Anahite Tashrofi. I kada je ona krenula Mikl-Leitner upitati što ona ima tamo da traži – apsolutno ništa! – ministričnina tjelesna garda ju je brutalno bacila na pod. Neprocjenjiva minijatura koja razotkriva čemu služe šake državne moći kad na trenutak ne miluju pozirajući za medijske fotografije.

Ukor Mađarskoj i velikodušno otvorenje granica glavnih inicijatora dublinskog propisa dobar je primjer stanja unutareuropske demokracije: Kao što Cezar može izdati zločeste zakone, tako ih može po doslovnoj volji i suspendirati. Jednako brzo su se u medijima sumnjivi muslimani pretvorili u žrtve islamizma, zlonamjerno zureći mračni tipovi u obrazovane nježne očeve, možda baš u one koji fale središnjem europskom tržištu. Mora da izbjeglicama djeluje cinično, nakon tih dana otvorenih vrata, kako se toplo srce Berlina opet hladi, kako ograde ponovno rastu, da unutar njih ni ljudskost ni njezina suprotnost ne nađu plodnoga tla.

Moraju se, štoviše, poništiti strukturalni uzroci bijega u zemljama porijekla, pozvao je i Jean-Claude Juncker jučer na odgovornost i najavio pomoćne fondove od 1,5 milijardi za Afriku. S kojim faktorom se ta smiješna brojka treba pomnožiti da bi dostigla profite europskih dostavljača oružja Africi ili iznose s kojima europski terms of trade uništavaju afričke proizvođače, to se može najbolje eruirati u dotičnim statistikama. Ljudskosti se možemo diviti ili rugati, ali jao onome kojemu do srca stiže kritično razmišljanje i koji onda nezaustavljivo dođe do sistemskog pitanja – kao što za izbjeglice postoji Frontex i mađarski policijski pendrek, postoji i u svakoj redakciji jedan koji je plaćen da svakog muškog i ženskog mislioca uz iznervirani uzdah tuče sistemskim pendrekom.

*

Prevela Anne-Kathrin Godec

Početkom ljeta 2014, dok je Europa komemorirala početak Velikog rata, na sporednim stranicama novina, među horoskopima i križaljkama, objavljen je kratak nalaz jednoga medicinsko-detektivskog istraživanja. Mikrobiolozi sa Sveučilišta Arizona otkrili su razlog zbog kojeg su od španjolske gripe, za najveće epidemije dvadesetog stoljeća, koja je trajala od proljeća 1918. do ljeta 1920, umirali, uglavnom, mladi ljudi, rođeni nakon 1889. Pomrlo ih je, širom svijeta, oko šezdeset milijuna, što je barem trostruko više mrtvih nego u Velikom ratu. Rođeni prije 1889, zaključili su mikrobiolozi po istraživanju tragova virusa sačuvanih u vječnom ledu, bili su donekle imuno zaštićeni, jer su bili u kontaktu s virusom ruske gripe, koja nije bila tako smrtonosna kao španjolska, ali su im uzročnici kompatibilni. I to je čovjeku dovoljno da preživi.

U našim krajevima vrhunac epidemije nastupao je u jesen 1918. Gradovi su bili gladni, oko opustjelih sela prostirala su se već godinama neobrađivana polja. Po šumama se skrivao zeleni kadar.

Raspadalo se jedno veliko carstvo, narod je bio rastrgan između dvije kolektivne emocije: očaja nad velikim ratnim porazom i euforije pred najavljenim ujedinjenjem svih Južnih Slavena. Zagreb je bio mali, u provinciji zatureni, ali i izrazito kosmopolitski grad. Brojao je 108.000 stanovnika, kojima je materinji jezik bio dijelom hrvatski, dijelom njemački, ali je četvrtina pučanstva sasvim dobro govorila i madžarski. Svojim vrhuncima bližila se mlada i dobro integrirana židovska zajednica, muslimani su već dobili pravo građanstva i doseljavanja u grad. Bogata i utjecajna srpska zajednica, u kojoj se još nisu pojavile iredentističke tendencije, djelovala je na izgradnji vlastite nacionalne svijesti, ali se njeni interesi još nisu počeli razilaziti s interesima većinske hrvatske zajednice. Zagreb je, kao nikada prije ali ni poslije toga, vrio od različitih jezika i identiteta, u danas nezamislivom intenzitetu, nikad sličniji i bliži europskom šarenilu i višeglasju Trsta, Soluna, Vilna i Kovna. Španjolska gripa stizala je kao strašni ratni finale i kao Božja kazna, kao katarza iz koje će se roditi novi svijet, koji će se od prethodnog razlikovati na neki prijeteći i zastrašujući način. Utjeha mirom nakon ovog će rata trajati kratko, sve dok jednoga dana ne shvatimo kako Veliki rat nije ni završio.

Liječnici su mahom još bili na fronti kada je 4. srpnja 1918. Jutarnji list objavio članak s poslovično senzacionalističkim naslovom: “Španjolska bolest u Zagrebu?” Prvi bolesnik, pisalo je, umro je u Zagrebu dva dana ranije. Pet mjeseci kasnije, u srijedu 4. prosinca, kada su se mrtvi u gradu već brojali na stotine, umire mladi slikar Milan Steiner. Dvadeset četiri su mu godine. Zagrebačkoj gospodi ime ovog Židova ne znači ništa, ali poznat je i vrlo cijenjen među mladim slikarima. Prijateljuje s Tiljkom, Trepšeom i Jobom. Skupa sa Šumanovićem iznajmljuje atelje, u kojem provode ljeto i dio jeseni 1918, sve do njegove smrti. Brojevi se, i godine, slažu u pravilne nizove, u nekoj tajanstvenoj međusobnoj vezi: Sava Šumanović nadživjet će Steinera za sljedeće dvadeset četiri godine. Ustaše će ga pogubiti kao taoca. Otkad su došli na vlast, on svoje slike potpisuje latinicom, ali ni to mu ne pomaže.

Steiner biva pogreben u petak 6. prosinca. Grad je savršeno pust – kao na Vaništinim slikama i crtežima olovkom – nikoga da se povorci s kovčegom nađe na putu. Od Marovske, današnje Masarykove, gdje je pokojnik stanovao, i odakle je povorka krenula, do Mirogoja se prolazi dugi put, preko Jelačić placa i Vlaškom, pa uz potok Medveščak. Hladno je, nikoga na ulicama nema, jer se dan ranije zbila pobuna 53. pješačke pukovnije, protiv ujedinjenja pod krunom Karađorđevića. Klicalo se republici, a na putu od Rudolfove kasarne prema Jelačić placu pridružili su im se neki građani. Kada su stigli do glavnoga trga, zapucalo je po njima s okolnih zgrada. Ubijeno je trinaest, ranjeno sedamnaest ljudi. S tim pucnjevima započeo je raspad države koja još nije doživjela ni sedmi dan svoga postojanja. Dan kasnije povorka s mrtvim Steinerom prešla je preko stratišta.

Na grobu mu govori Ignjat Job. Ni on neće biti duga vijeka. Od Steinerovih drugova najduže će poživjeti Đuro Tiljak i Marijan Trepše. Oni će imati priliku da se mijenjaju, i da neprimjetno iz jedne prelaze u drugu epohu. Najduže je, srećom po Steinera, poživio njegov mlađi brat Ivo. On je samozatajni, tihi čuvar uspomene, ali i čuvar nevelikog, vrlo fragilnog i osjetljivog slikarskog djela Milana Steinera, koje je nastajalo tokom samo pet godina.

Devedeset sedam godina kasnije, u jesen njegove smrti – tabloidi trenutačno muče oko ptičje gripe, najbliže srodnice one španjolske – listam katalog i spremam se na izložbu: “Hommage a Milan Steiner”. Na kompjuterskom ekranu polako prelazim preko reprodukcija, dok mi iz glave ne izlazi ona polagana kolona s kovčegom, koja isto tako prelazi jezovito pustim Zagrebom, i penje se prema Mirogoju, a zatim čitam podatke iz kataloga. Slikarske tehnike: olovka, olovka, tuš kistom, akvarel, olovka, tuš-lavis, olovka-kreda, olovka-ugljen, crvena kreda, tuš-pero, akvarel, akvarel, tuš-pero, tuš-pero-lavis, olovka-akvarel-lavis, bakropis-kreda, kreda, tuš-pero, kreda u boji-pastel, crvena kreda, kreda, olovka-tempera, olovka, bakrorez, akvarel, ulje-platno, ulje-platno, ulje-platno, ulje-platno, ulje-platno, tuš-pero-lavis. Osipaju se već skoro stotinu godina grafit i kreda, tuš blijedi niz kratki dvadeseti vijek, preko Steinerovih papira marširaju okupatorske armije, holokaust i šest milijuna pomorenih Židova, čiju bi sudbinu podijelio da ne bi milosti jednoga moćnog virusa, i čak ni tih pet ulja na platnu, koja su mogla izgorjeti na lomači ili biti preslikana rukom diletanta, ali su ipak čvrsta i trajna, ne osipaju se i ne blijede, u Steinerovom slučaju ne simuliraju vječnost. Njegovo umjetničko djelo bilo je u cjelini posvećeno prolaznosti. Kao da ni u jednom trenutku svoga kratkog života Milan Steiner nije bio dijete ni mladić, uvjeren u svoju besmrtnost. Osipao se kao grafit s grubog papira.

Nastavak koji je uslijedio nakon tog mirogojskog pogreba je poput drugog dijela romana, kada se izmjenom glavnih lica mijenja i ritam naracije: Ivo Steiner, o kojemu se posljednjih godina podosta pisalo, na ozbiljan koliko i neozbiljan način, čuvao je umjetničku zaostavštinu svoga brata i uspio je sačuvati – i nju i živoga sebe – u ustaškom Zagrebu između 1941. i 1945. Slike i crteži preživjeli su rat pod jednim stubištem u Petrovoj, gdje ih nisu progrizli miševi ni izjela vlaga, nije ih stigla pravednička ruka katoličkih fundamentalista, koji bi da ponište izabranost jednoga Židova. Toliki su nestali, i toliko je toga nestalo, kao da je čovječanstvu za vrijeme Holokausta, usred nekog fatalnog izljeva krvi u mozak, poništeno iskustvo, i sjećanje, i razum, i grandiozno umjetničko djelo niza krivovjernih, rasno neprikladnih naraštaja drugorazrednih genija, s onom žutom trakom i Davidovom zvijezdom oko ruke, što ju je u povodu prijateljeve smrti u svojoj bilježnici crtao Marijan Trepše. Milan Steiner, jedan od najfragilnijih, i skoro savršeno anonimnih, opstao je. Pripovijest o njegovu opstanku, o spasu njegovih crteža i slika, zapravo je pripovijest o psihologiji i naravi Ive Steinera. On nije bio genije, nego onaj koji je, u vrlo preciznom smislu, od genija veći.

Bratovo djelo zavještao je Josipu Vaništi. Imao je u njega povjerenja. Posve privatno. Ali je to povjerenje, izgleda, posljedica estetske fascinacije. Došao mu je 1952. na izložbu, i vidio je ono što je vidio. A Vaništa je pažljiv s ljudima i sa stvarima, nevjerojat uredan i obziran, čvrst i nepopustljiv. Sačuvao je Milana Steinera, i pružio mu kontekst. Publici očiju zamagljenih poput kišnog stakla u zaparenom automobilu on je razbistrio pogled na Steinerove crteže i slike. Ipak su, čini se, nešto vidjeli, iako priču o njemu i nisu shvatili. Nije bilo onoga tko bi im tu priču ispričao u svoj njenoj protežnosti, najprije kroz dvadeset i četiri Steinerove godine, pa još dvadeset i četiri Šumanovićeve, a sljedeće dvadeset i četiri proći će do moga rođenja, pa dvadeset i četiri do kninskih balvana i još dvadeset i četiri do stogodišnjice Velikog rata. Ove, dvadeset i pete godine, Steinerova je izložba u Modernoj galeriji.

Četiri Vaniština rada nisu pridodana izložbi, nego su dio njene cjeline. Oni su ta posveta i taj kontekst, što ga je Vaništa dugo i ustrajno stvarao za svoga mladog prethodnika i za njegovo djelo. Milan Steiner bio je ozbiljan, vrlo načitan i smrtan dječarac. U njegovoj smrtnosti postoji nešto umirujuće. Život je trenutak, i slika tog trenutka. Da je poživio dugim slikarskim životom, bio bi suvremenik naših iluzija. Bi li on portretirao Tita? Ipak Krležu? Da je poživio kao Vaništa, 1985. bi na radiju slušao o predstojećoj Univerzijadi. Ako bi slušao radio.

Josip Vaništa je odveć delikatan da bi uz Steinerove izlagao vlastite slike i crteže. Ali gledatelj ih ima u glavi. Dok je crtao i slikao, često mu je na um padala sudbina tog mladića. To se naprosto vidi, i dobro je što se vidi: jedno je to od onih skrivenih čuda umjetnosti. Čuda srodnosti. Roman bi započinjao sa Steinerovim životom, a završavao na Vaništinoj ruci. U ruci je olovka. Smrtnost grafita. Prah prahu.

Taman onoliko vremena koliko je trajala prva Jugoslavija prošlo je od raspada druge, a u njezinom središnjem dijelu, u četirima novim jednojezičnim državama, muke s identitetima i sporenja oko njih traju nesmanjenom žestinom, na trenutke se čini čak da se pojačavaju. Kad se malo bolje pogleda, najjači izvor svih tih identitarnih ratova jesu oni slojevi tradicija koji su povezujući, kojima su isti izvor i porijeklo. Brzopleto zaključujući, netko bi rekao da je to paradoks. No, tu školu smo dobro naučili: kod nas je politika identiteta uvijek ekskluzivno u vlasništvu nacionaliz(a)ma, a alfa i omega svakoga nacionalizma je to, da sadržaj i činjenice tradicije i identiteta ne mogu biti čiste i naše, ako bi bile još nečije. Na drugi način, Pierre Bourdieu to formulira ovako: „Društveni identitet leži u razlici, a razlika se potvrđuje u onome što je najbliže, što predstavlja najveću prijetnju.“

Možda se to ni na čemu iz tradicije u Bosni i Hercegovini tako dobro, i tako nerazumno, ne manifestira kao na – ćirilici. Pojednostavljeno rečeno: sve tri nacionalne politike upisuju je u svoju baštinu, ali svaka se upinje da ju prisvoji ekskluzivno. O srpskom slučaju ne treba trošiti riječi: ćirilica i pravoslavlje temelj su narodne historije, kulture i identiteta. I tačka! Onako kako je svojeveremeno, u nekom sporu oko ljestvice vrijednosti, izjavio predsjednik Republike Srpske Dodik: „Za mene je najveća vrijednost to što sam Srbin.“

Od nekoga doba dosjetili su se i Hrvati, koji su prethodno ćirilicu odbacivali, katkad baš s prijezirom, kao tuđu. Sada je prihvaćaju, ali kao ekskluzivno hrvatsko povijesno pismo u Bosni i Hercegovini. Bizaran ali kreativno zanimljiv primjer je velika i trajna „instalacija“ u Kočerinu kod Širokoga Brijega, srcu hercegovačkoga hrvatstva, gdje je Grgo Mikulić, lokalni umjetnik, u kamenu „rujanu“ isklesao impozantnu „Aleju hrvatske ćirilice“ od stiliziranih slova širokih metar, visokih 1,4 m, debljine pola metra. To će, kaže on, „biti jasan znak da su se Hrvati u srednjem vijeku koristili jednim jezikom i trima pismima: glagoljicom, hrvatskom ćirilicom i latinicom“. Inspiraciju je našao u drevnom ćiriličnom epitafu Vignja Miloševića (očevidno vlaškoga mogućnika) sa stećka iz 1404. koji je u novo doba ugrađen u zid kočerinske crkve. Uz veliki epitaf Radojice Bilića na stećku u Starom Selu kod Jajca, to je narativno najrazvijeniji epitaf iz srednjovjekovne Bosne i Huma. Reakcije iz krugova srpskih lingvista bile su ogorčene:  „Hrvati su kleptomani, oni Srbima otimaju ćirilicu“, a indikativno je da su u početku lokalci reagirali demonstrativnim rušenjem prvih Mikulićevih slova, dok ih nije educiralo, pa se sada diče „hrvatskom ćirilicom“. (Taj poriv za rušenjem bio je onaj isti čiji se rezultati vide na mnogim dvopisamskim natpisima imena mjesta uz ceste što prolaze kroz hrvatska i bošnjačka naselja, gdje ćirilična varijanta osvane premazana tmastom crnom bojom.)

U suštini ništa manje nacionalistički refleks, samo artikuliran kao državni bosanski patriotizam, je i pomama za srednjovjekovnim izvorima identiteta i državnosti u nekim bošnjačkim krugovima.

Ne prođe, recimo, ni jedan 29. kolovoza, a da se u dijelu javnosti, koja s dirljivom upornošću njeguje patriotsku iluziju „hiljadugodišnjega kontinuiteta državnosti“  Bosne i Hercegovine, patetično ne proslavi obljetnica povelje bana Kulina. Korisno bi i hvale vrijedno bilo kad bi to prisjećanje na banov trgovački ugovor s Dubrovnikom datiran „na usičenje glave Ivana Krstitelja“ 1189. godine iniciralo ozbiljna znanstvena kontekstualiziranja i nova istraživanja Kulinove listine i njezina vremena. No, posljednji takav oblik obilježavanja bila je knjižica, makar i prigodna ali ipak relevantna, koju je Akademija nauka i umjetnosti BiH objavila još predratne 1989. godine povodom osamstote godišnjice izdavanja povelje, s prilozima eminentnih znanstvenika poput Sime Ćirkovića, Asima Pece, Desanke Kovačević-Kojić itd.

Sve današnje srednjovjekovne fantazije, međutim, farsična su projekcija želja, u  kojima evo u što se sve pretvara Kulinova povelja: „rodni list bosanske državnosti“, „temeljni dokaz historijskog i pravno-političkog postojanja i kontinuiteta državnosti Bosne“, „dokument i izvor multikulturalnosti, ljudskih prava i sloboda“, dokaz da je „u Bosni postojao visok stepen demokratije, poštovanje drugog i drugačijeg, pravna i politička kultura još prije 825 godina, što se nažalost ne može reći za današnju Bosnu i Hercegovinu“, svjedočanstvo da se u Kulinovoj državi u Bosni „utemeljila multikulturalnost, zajedništvo, koegzistencija, širok stepen tolerancije uz najviši stepen poštovanja drugih i drugačijih“, a da su nasrtaji na tu državu uvijek išli „sa namjerom da unište sve što je Bošnjane i Bosnu činilo različitim i bogatijim od brojnih susjeda“. Da, još i to, da je Kulinova povelja „dokaz postojanja bosanskog jezika i bosanskog pisma – bosančice“. (Sve – doslovni citati iz recentne publicističke i akademske produkcije.)

Sa stanovišta psihologije nije teško shvatiti da se o državnosti i kontinuitetu, o identitetu i o kulturi sanja tamo gdje je sve to upitno i nesigurno, ne samo u prošlosti, nego – što je gore i teže – u sadašnjosti i u budućnosti. U tom smislu nije teško razumjeti potrebu da se „temelj“ i „rodni list“ države, koja tek što se rodila i vrlo teško staje na stabilne noge, traži u hiljadugodišnjim maglama. Zna biti i simpatično kada to rade lokalni turistički radnici, amateri i sanjari, na vlastiti rizik i o vlastitom trošku. Stvar je, međutim, mnogo drukčija kada to rade inženjeri nacionalnoga identiteta – političari, novinari, ugledni znanstvenici i članovi akademske zajednice! Kakvi „temelji“, „rodni listovi“ i kontinuiteti, koje bajke o banovima, kraljevima, silnim državama i sjajnome srednjem vijeku! Od toga svijeta, koji je pod osmanlijskim cunamijem potonuo kao Atlantida a na njegovome mjestu se uspostavila nova imperijalna civilizacija i društvena struktura kojoj je Bosna bila tek dio, granična provincija u službi golemih zamisli o osvajanju Evrope, dijeli nas pola milenija. Pola milenija zaborava i diskontinuiteta u svakom pogledu, kulturnom i državnom naročito. A fascinantni svijet srednjovjekovne bosanske kulture nama samima otkriven je tek s austrougarskom kulturtregerskom politikom, projektiranom za svoje potrebe i sa svojom ideološkom interpretacijom toga svijeta. (Pa je i sam naziv pisma, „bosančica“, izum te politike, odnosno njezinoga sjajnog predstavnika u kulturnom i znanstvenom životu toga doba, Ćire Truhelke.)

A Kulinova povelja? Trgovački ugovor između poluvazalne državice Bosne i Dubrovnika, sastavljen na latinskom jeziku uz dodanu vernakularnu verziju za lokalnu upotrebu, koji je srećom i slučajem sačuvan, za razliku od mnogih drugih koji nisu. Značaj mu je neosporan – historijski, politički, ekonomski, diplomatički, paleografski, filološki, to je u znanosti ustanovljeno davno. Treba samo pogledati popis znanstvene literature – od prvoga opisa povelje ruskoga konzula u Dubrovniku Jeremije Grgića 1817. nižu se do novijih vremena autori kakvi su I. I. Sreznjevski, P. J. Šafařik, V. Jagić, E. E. Karski, S. Novaković, A. Solovjev, Lj. Stojanović, B. Bogišić, T. Smičiklas, F. Miklošič, M. Rešetar, M. Kos, G. A. Iljinski, A. Belić, G. Čremošnik, J. Vrana i drugi. No, oni koji ga danas proglašavaju „rodnim listom bosanske državnosti“, kad bi malo hladnije glave poslušali vlastitu egzaltiranu frazu, valjda bi i sami otkrili koliko je ironije u njoj sadržano. Skoro da se kaže: kakav efemeran papir, iz jedne davno propale feudalne državice, takva i državnost.

U jezičnome i alfabetskom smislu Kulinova povelja također jest prvorazredan historijski spomenik, i to je davno utvrđeno. No, esencijalistički je i ahistorično tvrditi kako je ona „dokaz postojanja bosanskoga jezika i bosanskoga pisma“. Ta stvar s jezikom i pismom u Kulinovome 12. stoljeću na slavenskome jugu stoji mnogo složenije i procesualnije. Poslije epohalne ćirilometodske jezično-alfabetske standardizacije u 9. stoljeću, u cijelome slavenskom svijetu funkcioniraju dva pisma, glagoljica i ćirilica, i jedan jezik, u znanosti nazvan staroslavenski. Baš nekako s Kulinovim dobom, ili malo prije njega, i jedno i drugo počelo je na cijelome tom ogromnom prostoru podlijegati polaganom diferenciranju, prilagođavanju pisanoga jezika i pisma osobitostima lokalnoga razvoja u govornome jeziku; pojavi koja je u znanosti nazvana redakcijama. Tek tako i tek u tom smislu možemo, primijenjeno na to doba, govoriti o različitim jezičnim redakcijama i alfabetskim varijantama, pa i bosanskoj. Što ovoj posljednjoj nimalo ne oduzima na važnosti i na bosanskosti, osim u nacionalistički vrućim glavama, koje se ne zadovoljavaju ničim manjim od toga da je njihov jezik, njihovo pismo, njihova država, njihov narod postojao takav kakav je, čvrst, nepromjenljiv, ukrućen, a „različit i bogatiji od brojnih susjeda“ – sve tamo od Velikoga Praska pa do danas, i zauvijek.

Jezik Kulinove povelje, dakle, jest bosanski, i pismo te povelje jest bosansko, ali ne kao nešto endemično i samoniklo, nego kao jedan od brojnih varijeteta ogromne, civilizacijski neprocjenjive ćirilometodske revolucije kojom se slavenski jezik pridružio dotadašnjim trima privilegiranim „svetim jezicima“ hebrejskom, grčkom i latinskom, a tadašnja razina općeslavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi biblijskih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. Dan Ćirila i Metoda, 24. svibnja, slavi se odavno u slavenskim zemljama, bez obzira na sisteme i režime kroz koje su prolazile, a u Bugarskoj je glavni državni praznik.

Što se aktualnih pitanja izgradnje stabilne državnosti Bosne i Hercegovine tiče, ozbiljnu politiku u današnjoj Bosni i Hercegovini prepoznat ćete po tome je li spremna prihvatiti tegobnu ali i izazovnu činjenicu da iza sebe nema ništa, nikakvih „temelja“, ni „rodnih listova“, ni kontinuiteta, da se sve mora graditi iznova. A da je svako utjecanje fantomima prošlosti samo izraz slabosti, zavaravanja, nedostatka odgovorne političke koncepcije i vizije za budućnost, te, u krajnjoj liniji, besplodne a opasne populističke i nacionalističke demagogije.

klah klahu klaše klasmo
oklah klan
lastu dvije

rasklah rasklaše rasklahu
rasklasmo
klasno proklani
lani
naklani
preklani

uigran igrač upucana puška
uklan nož
prekoljice ukoljice

preklani tri
lani lane dva

rasklaste isklaste klaste
klas dva
klasu klasiće

u lavoru vruće domovine
zaklijavao se
proklijavao zaklijao
klijao klao dva
dvojicu selo

troju
rastrojio
načetvoro
trojicu

sad sam
samoklan
diže dubok klanac
igraju se žmire uz klance uz rudnik

niz jezero u jamici
na kosici kod jakare