Ni šesnaest dana nakon sahrane Bore Pištala ta vijest nije došla do Sarajeva – nema je u novinama, nema je na internetskim portalima, nisam je uhvatio na televizijskim vijestima od onih koje slušam.

U Sarajevu Boro Pištalo proveo je cijeli svoj radni vijek, bio je fakultetski profesor, direktor Muzeja revolucije, direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u Vijećnici. Nadasve, kažu oni koji su se s njime poznavali i družili, a to je u ono vrijeme bilo tout Sarajevo, bio je čovjek ogromnoga neformalnog znanja i inteligencije, i fantastičnoga komunikacijskog dara i erosa.

Boru Pištala nisam ozbiljno poznavao – u Sarajevo sam došao u svojim kasnim godinama, i u njemu zauvijek ostao pridošlicom, neukorijenjenim. Znali se jesmo, u susretima se uvijek ljepo pozdravljali, i to je bilo sve. Ostalo sam saznavao iz druge ruke.

Imali smo zajednički posao kada sam s pokojnim Antom Kovačićem, Pištalovim zaposlenikom u Vijećnici, dogovarao da Svjetlost objavi Kovačićevo životno djelo – Biobibliografiju franjevaca Bosne Srebrene. Bilo je to neposredno pred rat, dogovarali smo se da to bude suaranžman Svjetlosti, Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i Provincijalata Bosne Srebrene. Pištalo je zastupao Biblioteku, pokojni fra Luka Markešić, tadašnji provincijal, Bosnu Srebrenu, direktor Gavrilo Grahovac i ja Svjetlost. Bili su to dobri, ugodni, dragi susreti i razgovori. Na moju žalost i na moju štetu, uslijedili su kasno, i bilo ih je premalo.

Knjiga je izašla 1991.

Bosna Srebrena do danas nema temeljniju i pouzdaniju knjigu o svojoj književnoj i kulturnoj povijesti.

U ratu Boro Pištalo je vlastoručno spašavao knjižno blago iz sarajevske Vijećnice, a otišao iz Sarajeva onda kada je mislio da mora otići. Nije mogao ne biti u pravu, zaustavljao ga nije nitko.

Sarajevo ga je ostavilo na miru, i poslije smrti, temeljito.

Kada je umro Boro Pištalo, za Sarajevo kao da se nije dogodilo ništa.

*

ivanlovrenovic.com

Jasenovac

U Jasenovcu u blatu dječak od blata stvara čovjeka
Tijelo je pogača od ilovače rebra mu grančice bora
Noge ruke glava loptica od blata u koju je utisnut
Najsavršeniji kompjuterski čip

U Jasenovcu u blatu dječak u visinu diže
Čovjeka od blata kralježnica mu žica kišobrana
Starog i čeka Svevišnjeg da mu udahne dušu
Uto se spusti pljusak i u rukama mu kostur osta

U Jasenovcu u blatu za Boga bi on
Da obavi pola posla a Bog mu velikodušno
Prepušta sve rođenje život i smrt

I kostur u Jasenovcu u blatu još jedan
Dječak na kiši kad bude biskup
Neće mu trebati blato neće mu trebati Bog

Obraćenje

Za dom pozdravom veselim starim
pozdravlja biskup djecu
Vavijek hvaljen nevina uzvraća nejač
Pa oca biskupa hvata za skute

Za dom pozdravom veselim starim
Blagoslivlja svoj puk veseli biskup stari
Dok tenkovi asfaltom ulice glavne
Crtaju mapu slobodne nam domovine

Za dom pozdravom veselim starim
Na obraćenje zove Židova jednog koji od tenkova
Bježi Ješua Ha Nocri njegovo je ime

Hrvatin ti ćeš se sine zvati
Krsti ga biskup stari u ime Otca
I Sina i Duha svetoga amen

*

Neka idu u Saudijsku Arabiju zašto bi dolazili k nama
Govori istarski političar plašeći birače sirijskim izbjeglicama
U novinskom članku onako uzgred odgovaram mu
Da je fašist i strepim pomalo od njegove tužbe

Dan kasnije on saziva konferenciju za novinstvo
Čudi se što ga napada tamo neki književnik koji je
O zamislite pobjegao iz Sarajeva kada je tamo bio rat
Reče kao da govori o najgoroj ljudskoj sramoti

I tako se zatvara krug savršenog razumijevanja
Između mene i istarskog političara po profesiji antifašista
Koji je nekad revnovao kao činovnik mjesnog vodovoda

Neka idu u Saudijsku Arabiju uzvikuje on narodu
Koji samo to želi čuti političar u duši pluralia tantum
Kada si Hrvat nikad s Hrvatima nisi sam

U biskupovu srcu jama
U jami hiljade mrtvih
Prerezanih grkljana
Razbijenih lubanja

U biskupovu srcu jama
Vi ste medicinski fenomen
križa se bogobojazni
kardiolog i ljubi mu prsten

U biskupovu srcu jama
U jami hiljade mrtvih
Šizmatika

Ali njegovo srce savršeno radi
Lupa kao zahrđali budilnik
Krvi u jami nema samo kosti

______________hrvatskim pjesnicima

Tamo na Kordunu u selima u kojima je živio
Svojevoljno protjerani narod na svakoj kući piše
Prodaje se i po dva broja telefona oba mobilna
Jedan je hrvatskog drugi srpskog teleoperatera

Tamo na Kordunu u selima u kojima je živio
Svojevoljno protjerani narod samo kokoši tumaraju
Okolo i starac koji se kvrgavim štapom poštapa
Prazne mu oči govore ničega se ja ne sjećam

Tamo na Kordunu ljudski se ne čuje glas
U travuljinu i ambroziju zarastao je grob do groba
Po Srbiji Americi Kanadi traži majka sina svoga

Tamo na Kordunu u selima pod strehama
Roje se ose čuvarice doma kokoši tumaraju dvorištem
Kljucaju mrtve oči javljaju se na mobilni prodaju kuće

Hoćemo li ovoj ulici dati ime Emira Kusturice
Ili Nelsona Piqueta pita me u mom snu žena
Koja ulicama daje imena Emira Kusturice obavezno
Kažem Nelson Piquet nikada nije bio svjetski prvak

Zatim se budim i znam Piquet je dvaput bio prvak
Ali u mom snu nije nijednom i strah me veliki hvata
Šta će ljudi reći hoće li me novine napasti jer sam predložio
Da se imenom Emira Kusturice ulica jedna nazove

I ne razumijem zašto je pitala mene
Žena koja ulicama daje imena
Kad u Sarajevu već pola života ne živim

Tonem u blaženstvo i san
U snu odmah znam da sve bilo je san
i nema mene u gradu u Ulici Emira Kusturice

1. Oči su voda

Dugo sam bio onaj oračev sin koji nije znao da mu je u njivi zakopano blago, ali sam živio dovoljno dugo da shvatim: to blago sam ja, pa sam u 21. stoljeću – da ne pominjem prozu, esejistiku, polemiku, i hibride prvog i drugog ili drugog i trećeg – iz sebe izorao deset knjiga (1000 strana) pjesama, i 20 tomova (5000 strana) prepjeva poezije, jer petnaest godina, svaki dan, za kompjuterom sjedim između 10 i 14 sati, zato imam nažuljene laktove i na zadnjici žulj od stare stolice li, fotelje li, vrag bio znao, u kojoj je cio život radio Jovan Vuković, moj profesor sintakse sh. jezika, koju mi je poklonio moj prijatelj pokojni Mustafa Đulizarević, a zaboravio sam kako je do nje došao.

Jutros sam iz sebe izorao Vuka Dragovića, guslara iz Bijelog Polja, jedinog meni znanog Montenegrinjca kome sam vjerovao da vjeruje u Boga. Iza zemljotresa u crnogorskom Primorju kazao mi je da se to Bog od gnjeva stresao. “Dokurčila mu bezakonja ovog ološa?” “Tako nekako i jest.” “Pa udri i po pravim i po krivim?” “Vešoviću, ne uči ti Boga šta će i kako će!” “Ne učim ga, ali je čudan: dao mi razum, a hoće da vjerujem u njega! To bih mogao tek u pomamilu”. Darinkina riječ pomamilo vazda mi je bila draža no ludilo.

Vuka zovem Montenegrinjcem jer me nije zanimalo kazuje li se kao Srbin ili Crnogorac, mada je to isti kurac: kad su Mihaila Lalića pitali jesi li Srbi i Crnogorci isti narod, rekao je: ne znam jesu li još po čemu, a po fukarluku jesu. Turcizam fukara (sirotinja) u Montenegru je posve izgubio izvorno značenje, jer su svi bili siromasi, i postao sinonim za ništariju.

Vuko je imao brkove i kosu crne kao zift, a ni mojoj kosi u tom pogledu nije bilo mane, pa sam se jednom uozbiljio: “Ovo pred drugima ne bih, a pred tobom smijem, znam da ti to nećeš daljiti”.  Zatim sam, kao Gospava Čajova iz Papa, dodao: “A ako kome kažeš, reći ću da lažeš!” I dodao otprilike ovo: Pogledaj mene i tebe. Svak nam po dlaci vidi da smo Turci. Ali jok! Ove muslimane, pogledaj ih, plavi su i zeljasti ko Rusi, a zovemo ih Turci. A mi smo, ko biva, Sloveni. Zatim sam, kao Mostarci, dodao: govno smo Sloveni. Vuko se nasmijao.

Umio da se šali na poseban način. Jednom, kad smo rastajali, kaže mi: “Svrati neđe na kafu. Pa đe bilo.” Pitao sam ga okle on u narodu koji bi išao u crkve jedino ako bi u njima otvorili tombolu. Ne pamtim šta je odgovorio, a tomboli se nasmiješio.

Jedno ljeto, kad sam došao na godišnji odmor, Darinka mi veli da je Vuko otprtljao u Novi Sad. “Ima li tamo koga svog?” “Ne, da ja znam”. “Pa šta će tamo?” “Kaži mi pa da ti kažem”. Danas mi je veliko čudo: prošao mu život u Bijelom Polju – šta će pod starost u Vojvodini? No možda bi mi Vuko rekao: “Pa i tamo ima zemlje đe će me začeprljati.”

Ne znam, ali jedno je sigurno: današnje Sarajevo ne valja ni šuplje banke, ali ovo života što mi je ostalo jedino u toj kasabi mogu podnijeti. Ako ništa drugo, tu je “pregršt ili dvije imena prijateljskih / kao kamenje po kojem duša koraca kaljugom”. Ovo sam napisao u 20. stoljeću, a sad mi zvuči istinitije. Onda je ovo bila, donekle, pjesnička parada, bilo je tačno nezavisno od zbilje, a sad je zgoljna stvarnost.

Ali jedno teško zamjeram tom gradu: u odbranu Sarajeva, BiH i muslimana objavio sam četiri, a kad bih sve tekstove i pjesme sakupio i ukoričio ih, bilo bi šest knjiga, ali niko nije pokrenuo inicijativu da me se proglasi počasnim muslimanom. Nije valjda zato što je o meni, koji se za 70 godina nisam napio deset puta, paramilitarni hodža Džemaludin Latić kazao da sam “Vlašina” koji “bazdi rakijom”, a đe ćeš počaŠnog Vlaha za počasnog muslimana?

Ne znam je li Vuko guslao i one nove, one degenske pjesme, ali pamtim, kad je meni pjevao Starog Vujadina, da su mi krenule suze. Kako i neće kad tu pjesmu, koja je uz gusle mnogo dublja, kao što su sevdalinke čarobne tek kad se uz muziku pjevaju, napamet znam još od djetinjstva. To nisu bile samo suze od velike poezije – Stari Vujadin ide u najbolje guslarske pjesme na našem jeziku i radio sam je sa studentima na časovima – već i suze za sobom. Suze nad mukama iz djetinjstva i suze za djetetom koga više nema.

Kad gusla, Vuko je imao mek, maličak ženski glas, ili možda paćenički, što je zapravo isto, jer meni se patnja iz Montenegra uvijek objavljivala ženskim glasom, u svakom slučaju njegov način pjevanja nije pozivao na osvetu Turcima već na sućut sa Vujadinovim mukama. Kad je otpjevao završne stihove: “Kad ne kazah za te hitre noge / Kojeno su konjma utjecale / I ne kazah za junačke ruke / Kojeno su koplja prelamale  / I na gole sablje udarale –  / Ja ne kazah za lažljive oči / Koje su me na zlo navodile / Gledajući s najviše planine, / Gledajući dolje na drumove / Kud prolaze Turci i trgovci”, pomislio sam: gle, boga ti, Turci i trgovci se gotovo rimuju! Što nisam zamjećivao kad sam taj stih čitao nego kad ga je Vuko otpjevao.

Kasnije sam govorio studentima: stihovi “ja ne kazah za lažljive oči koje su me na zlo navodile” idu u najveće na srpskohrvatskom jeziku, a da ih do kraja razumijete, treba znati narodnu poslovicu koju je zapisao Vuk: “Oči su voda.” Očima možeš vjerovati koliko i vodi. Koja te začas prevari i udavi.

Starac Vujadin, na mukama, ostaje vjeran svom životu, mada zna da je činio zlo i da je imao oči grabljivice u kojim se izjednačuju njegovi neprijatelji Turci i trgovci puni zlata, što je razumljivo, jer su gledale s najviše planine, a odozgo svi su oni isti, ali je izvrsno to što se njegove žrtve jednače i u jeziku: Turci i trgovci zvuče slično!

I često sam dodavao: vjerujem da su vam Borhesovići već uspjeli da omrznu i samu riječ realizam, ali, po meni, ovo je najrealističnija od svih Vukovih pjesmama o hajducima, i u tome je njezina temeljna vrijednost.

2. Nogo i hajduci

Dodajem i odlomak iz neobjavljene knjige o Rajku Petrovu Nogi pod naslovom Srbisimus, pozajmljen od Miodraga Stanisavljevića.

Nogo je napisao ciklus pjesama Iz nove hajdučije i ni jedna ne valja groša kršenoga, ali to je sporedno, a glavno je da se vazda ćutio sljedbenikom, možda i potomkom Starine Novaka, a hajdukovao je u krčmi koju je nazvao “strašnim mjestom”, što je pozajmica iz guslarske pjesme: “A kadar sam stići i uteći i na strašnom mjestu postojati”, kako kaže Starina Novak.

Nogo, čija će smrt biti, što se tiče Beograda, “ozbiljan udarac porezu na piće”, lokao je iz mnogih razloga, a pomenuću tri.

1) “Strepio je za sudbinu sveta”, kako je pošteno priznao u jednoj pjesmi iz mladosti, a iz te strepnje nicali su cijeli rojevi pitanja koja je trebalo udaviti u alkoholu.

2) Potezao je iz čuture da oko sebe ljude smanji i pod nogama osjeti pijedestal odakle će držati lekcije iz etike. Prije rata mu je vrlo pristajao taj stav spomenika koji drži moralna predavanja te nije čudo što i današnji nacista Rajko Otrov Nogo čita vakele đe stigne i kome stigne.

3) Kašto je to bio pijedestal ukraden ispod Stjepana Trofimovića, žrtve društvenog sistema iz romana Zli duhovi, pa bi se moglo reći da je potezao iz šiše kako bi gorivom opskrbio plamen svog buntovništva, jer “hajdučki preci tad u meni se čuju – / golaći, beskućnici, jedino vični buni, / u pesmi, kao u snu, što samo prevrate snuju.”

Jeste, jeste: za 415. godina vladavine, svakog Srbina iz BiH njeni su gospodari zasluženo zvali “mrtvim rajetinom”, osim Noginih predaka kojim samo daj da poneđe dignu poneku bunu i nisi morao dalje brinuti o njima. I vjerujem da su bili hajduci, ali čemu napomena “beskućnici” kad to ulazi u definiciju hajduka? “Kuća mi je divan-kabanica”, veli odmetnik iz guslarske pjesme: nema kuće, ali ima paradni ogrtač, bezbeli otet. Ako si bio hajduk, nisi mogao biti golać, s obzirom na činjenicu da su Turke odlikovale divan-kabanice koje su se s njih mogle zguliti.

Vuk Karadžić, koji hajduke zna bolje nego Nogo, veli: “gdje koji otide u hajduke da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji”. I kad bi Nogo u krčmi zavrnuo košulju da mi pokaže marku “Pjer Karden”, ja bih pomislio: kakav hajduk! Što je značilo i kakvo junaštvo. Jer kićenost hajdučke vanjštine putila je i ka hrabrosti. “Binjiš od suvoga zlata” na starom Vujadinu skinut je sa visokopozicioniranog Turčina: divan-kabanica ekstra kvalitete “u čem paše na divan izlaze” dokaz je i junaštva, jer ne mislite zar da je pašu bilo lako lišiti binjiša? Kako god, pod uticajem alkohola Nogo je padao pod utjecaj predaka “jedino vičnih buni” i bio gotov staviti se na raspolaganje svakoj skupini prevratnika koja će oboriti diktaturu, a Titu lišiti maršalskog binjiša, kube i čivasa, da je takvih skupina bilo, ali, na žalost, nije.

U pjesmi Na cvjetnu nedjelju Nogo sjedi u kafani s paklenom mašinom, to jest “sa bombom stida u grudima” od koje očekujemo da ga u poenti raznese, u skladu sa scenskim naputkom da eksplozivna naprava, koja mu u prvom činu kuca u grudima mjesto srca, mora eksplodirati u posljednjem.

Ovaj put nije otišao u krčmu da se naljoska – Nogo pije i zato što mu je svijet previše suh i često je prinuđen da ga navlaži – već da se “iznutra očisti(m)” i da se “žalostan pričesti(m)”. Pravi pjesnik ne bi sebi dozvolio da ovako uzvisi dane kad je u krčmi od sebe pravio “velevlažnog gospodina”, ne bi sebe kao pjanca idealizovao do komike. Nogina ljubav prema Nogi svagda je bila beskrajna, ali kad kaže da u krčmu ide da se očisti i pričesti, ostaje mi da kažem: Nogo je Nogo, ali mnogo je mnogo, jer često se događalo da, iza čišćenja i pričešćenja u krčmi, naprosto poživinči; jednom, pošto je uzeo naforu, ženu svog kuma Marka Darinkina, koja je deset godina čekala dijete, nazvao “jalovicom kojoj iz očiju biju praznina i zavist prema ljudima s djecom”.

Na kraju pjesme Nogo diže ruku na se: “Na strašnom mjestu – u krčmi / U anđeoskom predjelu / Šta sam kada se prisjetim /U vajkadašnjem nedjelu / Ja mučki pucam u sebe / Ridam Na cvjetnu nedjelju”. Izvršio je suicid, kako je obećao (mada ne i očekivanim oružjem), jer mu je vlastita grešnost postala neizdržljiva. Ne razabire se je li “vajkadašnje nedjelo” istočni grijeh zbog kojeg je iz raja najuren u birtiju, ili cilja na izumitelja rakije zvanog Noje, ali se jasno čuo pucanj koji je “mučki u sebe” ispalio.

“Mučki“ znači podmuklo, na prevaru, a takva mu najčešće i jesu samoubijstva, jer ljubav Rajka Otrova Noge prema prema Rajku Otrovu Nogi, jedna od najvatrenijih ljubavi koje su ikad u ljudskom srcu planule, štiti ga i od samog sebe, pa je prinuđen, kad puca sebi u leđa, da to čini podmuklo, iz zasjede, jer u ovoj pjesmi ne kaže slučajno da u krčmu ide “ko u busiju” iz koje će sebi mučki ispaliti pun šaržer među plećke. Što ga nije omelo da “rida” nad sobom: Nogo je ubica, ubijeni i narikača u istoj koži, a pošto se sve zbiva u nedjelju pred Vaskrs, je li ovo samoubojstvo sa predumišljajem? Koknuo se s namjerom da dan zatim sa Isusom ustane iz mrtvih? Jer Njegoš ne veli zaludu: “Vaskrsenja ne biva bez smrti”.

Nogina krčma je “strašno mjesto” i “busija” koja pjanca pretvara u odmetnika: kad se potpije, brci bi mu postali brčine Starine Novaka koji je rekao: “Ne bojim se nikoga do Boga”, i pred kafanskim doušnicima stao bi raspitivati zašto Tito farba kosu, od čega bih osjetio zimu u kostima, a kad pita zašto Tito presađuje kosu, ja, sin strijeljanog ibeovca, klisnem iz krčme, jer je u zakonu fino pisalo koliko godina ćuze dobija onaj koji laje, a koliko onaj koj ga sluša i ne prijavi policiji njegovo lajanje.

Služeći se jezikom slijepoga guslara, Nogo je oslijepio za sebe: postao majstor u napuhivanju svega svog pomoću deseteračkih formula. Salivajući u gušu ljutu za ljutom, što me tjeralo da se sjetim Gogolja: “Gle kako junački loče!”, Nogo bi sebe prečinio u elitnog hajduka koji je kadar “na strašnom mjestu postojati”, a u ovakvom mitologiziranju svog lokanja naviješten je izaratni stihoklepac iz Nedremanog oka koji u svijetu okrenutom naglavce pjeva o čestitom srpskom dželatu i pokvarenoj žrtvi i o Srbima koji, dok ih NATO lema, vape kao Isukrst s križa: zašto si nas napustio, oče, jer su pod “tomahavcima” zaboravili šta su radili od Vukovara i Sarajeva, čak pojma nisu imali šta rade Albancima na Kosovu u dane kad ih NATO tulehao.

“Bomba stida u grudima” s početka pjesme nije riknula jer je bila bez upaljača: Nogo ju je instalirao u svoje prsi da stvar bude dramatičnija. Ovo je “ispit savjesti” na noginski način: jeftino dramatiziranje osećanja nepogrešivo daje drugo- i trećerazredne stihove i hoće javne prostore: Nogina se samoubistva ne zbivaju među četiri zida već u kafani ili na bini: zna da mu nesreća divno pristaje i da bi bila suva šteta ne izložiti je očima publike.  

3. Nacionalno i racionalno

Ne znam je li Vuko još živ, ni je li nakon 8. sjednice poslobio ili možda pošešeljio, ali želim vjerovati da nije, jer je bio racionalan čovjek. Dok nacionalno u nas vlada, racionalno će služiti da njim obrišeš zadak, mada “devet desetina čovjekovog života čini razum”, rekao je engleski vajar Henri Mur, i dodao: umjetnost, “to je razum, upravo kao i život sam”. Uzgred, Mura sam citirao u jednom intervjuu za Politiku kad sam 1970. dobio Brankovu nagradu za prvu knjigu pjesama, i od tada, cio sam život utrošio na to da postanem razuman, pa vjerovatno i zato pišem dobre pjesme pod starost kad ti život “ode u priviđenja” i kad se još nenačetim razumom od njih branim, ili ih pričvršćujem za papir da ne šetaju okolo.

Ljubljanska ulica

Na lijevoj strani rijeke, niže Vrbanja mosta, dižu se prema pruzi davno zasađeni, zadivljali voćnjaci, šljivici i jabučnjaci, u koje nitko ne dira valjda još od turskih vremena, i odavno se već razišla i poodrasla dječurlija koja bi dolazila u krađu kiselog voća. Tko bi krao na ničijem. Krade se samo ako je nečije, i ako postoji prijetnja degeneka. E, tu među tim šljivicima i jabučnjacima oko devetstote jedna za drugom, sve do početka rata, niču male, lijepo uređene činovničke vile. Grade ih kuferaši, uglavnom Slovenci, Česi, Hrvati, općinski geometri, željeznički i poštanski službenici, nastavnici glazbe, arheolozi na službi u Zemaljskom muzeju, i tu se naseljavaju s familijama, uvjereni da su pronašli svoj raj na zemlji, u kojem ih nitko neće pronaći. Od grada ih dijeli staro jevrejsko groblje, golemi posrnuli monoliti od mehkog kamena, koji već izgledaju tako staro i drevno, kao da su nasađeni tu prije tisuća godina, i kao da su oni, Jevreji, tu starosjedioci a ne tuđinci, prvi među svim sarajevskim kuferašima. S tog groblja povremeno dopire kadiš, žalobno zavijanje prvosvećenika ili rođaka, koji na nerazumljivom jeziku niže argumente nečijega isteklog života. Ali i to pojanje je smirujuće. Nema u njemu smrtne prijetnje, kao u glasovima s kršćanskih grobalja, niti to Jevrejsko groblje samo po sebi djeluje strašno. Moglo bi ga se prelaziti svake Božje noći, a da se čovjek ne uplaši i da mu se ne privide duhovi pokojnika. Kao da na jevrejskom groblju, ispod onih velikih kamenova, nalik ostarjelom lavu, koji je naslonio glavu na svoje šape, i nema mrtvih. Kada se u vrućim srpanjskim noćima pootvaraju prozori na vilama, ne bi li propuh s Igmana i Trebevića propuhao dnevnu žegu, s groblja se ne čuje ništa. Samo tišina i zrikavci, kao uz more. Ili to nisu zrikavci, nego čovjek u ušima čuje zuj svojih živaca, zuj života koji ističe u nekom svom ritmu. Vrijeme još uvijek teče sporo i u skladu s prirodnim mijenama i kalendarima. Godine su devetsto peta, sedma, deveta, dvanaesta…

Dođe i prođe Veliki rat. Jedno je vrijeme smijenilo drugo vrijeme. Kao što 1878. odoše Turci, i domaći koji su se Turcima osjećali, ili je promjena dirnula u njihovo životno dostojanstvo, tako su 1919. pošli Austrijanci, Švabe, kuferaši, i svi koji nisu pustili prejako korijenje. Oni koji ostadoše vjerni su podanici novoga kraljevstva, što ga čine Srbi, Hrvati i Slovenci. Neki među njima fonetizirali su svoja prezimena, počeše ih pisati po Vuku, a drugi najednom prihvatiše da su ono što do tada nisu bili. Osim Srba, Hrvata i Slovenaca za druge nije bilo mjesta. Nitko ih nije tjerao, ali su se osjećali nekako sami.

U proljeće 1919. prvi put mijenjahu tahte. Naišao val preimenovanja ulica, prvi u povijesti Sarajeva, uređivanja plana grada i njegove simboličke slike. Po imenima ulica zna se čiji je grad, tko njime vlada i čije se slave poštuju. Po imenima ulica zna se tko u tim ulicama živi.

Početkom vijeka, ulica koja se probijala kroz šljivike i jabučnjake, nazvana je Šatorija, jer se tako zvao i stari kolski put kroz voćnjake. Ali 1919. žitelji ulice, koja, naravno, još uvijek nije asfaltirana, a nije ni kaldrmisana, nego uzbrdo teče kao goli, prašnjavi put, koji se, začudo, s jeseni i proljeća ne pretvara u kaljužu, odlaze u grad, obilaze vojne i civilne vlasti, tražeći da se ulica krsti kao Ljubljanska. Naime, već desetog siječnja ulica koja vodi od Vrbanja mosta, niz Miljacku, pa kroz zapadna predgrađa prema Staroj željezničkoj stanici, postala je Zagrebačka, pa bi bilo lijepo, i u skladu s politikom nove državne zajednice, da ova bude Ljubljanska. Na mjestu na kojem se ove dvije ulice pod nekim čudnih uglom sastaju desetljećima kasnije bit će benzinska pumpa. Šezdesetih i sedamdesetih, u eri peći naftarica, tu se dolazilo po lož-ulje.

Dugo je poživio mit- toliko da ga u svojoj knjizi pronosi i Alija Bejtić- kako su vile u Ljubljanskoj građene kreditima Landes banke. Možda je i bilo tako, ali priču je širio neki zavidan svijet, kojem nije u glavu išlo da obični državni činovnici, sudski pisari i nastavnici, mogu za sebe graditi takve kuće. Lako je pretpostaviti da su glavni prenositelji ovakvih ogovaranja bili ljudi iz njihovog staleža, isti takvi pisari i nastavnici, koji nisu bili toliko marljivi, a možda nisu imali ni hrabrosti da se upuste u gradnju kuće. Pred ženom i pred ženinom familijom trebalo je izmisliti priču o kreditima Landes banke, ne bi li se svi oni koji ne grade kuće tako otresli prigovora.

Posljednji voćnjaci u Ljubljanskoj i okolo nje nestajali su između dva rata, kada su u ulici sagrađene prve veće zgrade, a iza njih i niz porodičnih kuća, lišenih ljepote i šarma činovničkih vila. Nakon Drugoga svjetskog rata nastalo je doba posvemašnjeg pustošenja, divljeg rasta, gradnje i pregrađivanja, tako da su već ostarjeli stanari vila dobili- partaje. U kuće im se useljavala istočnobosanska sirotinja, milicionari i tamničari, krajiški supovci, uglavnom ljuti Srbi, koji će skupa s onom muslimanskom sirotinjom, što je iz Podrinja bježala pred četničkim nožem, potiskivati stare kuferaše, još uvijek nesvjesne svoga povijesnog poraza. Pred rat u devedesetima mnogih činovničkih vila više neće biti. Pokleknut će i nestati pred entuzijazmom socijalističke novogradnje, a one koje preostanu često će biti u ruševnom stanju. U njima će živjeti socijalni slučajevi, starci na brizi Crvenog krsta, čudaci, šizofrenici, žrtve hereditarnih bolesti nekoga prošlog vremena, među kojim je bolestima najkobnija bila bolest prevelikog sjećanja. Posljednji kuferaši su i izumrli jer su se previše sjećali, što ih je činilo gorkim. Ubijala ih je, poput gorkih badema, njihova gorčina. Na kraju će shvatiti da na Sarajevo oni nikada nisu stekli pravo, i da taj grad više pripada onome tko je jučer stigao iz Rogatice ili iz Drvara, nego njima koji su tu pola života umirali od ljepote, da bi pod starost u Sarajevu crkavali kao psi.

Nikada se nisam prošetao Ljubljanskom ulicom.

Jedva da sam kad njome prolazio autom. Ali ono što sam od te ulice vidio, toliko dobro sam zapamtio da mi je dolazilo u snove. I možda mi opet dođe. Ruševna kula bez prozora, ne uglu stare činovničke vile. Dvorište okruženo ogradom od kovanog željeza, u kojem se razrastao jorgovan, tako da se ne može proći do ulaza u haustor. Prozor s vječito spuštenom zelenom roletom, koja blijedi na ljetnom suncu.

U Ljubljanskoj, na broju 1, sve do rata stanovala je jedna moja školska drugarica, koju nikad poslije nisam vidio. A nisam je viđao ni u ratu. Ona je među onim rijetkim a dragocjenim osobama na koje je čovjeku milo pomisliti, negdje i dalje žive, ali su sasvim određene prijeratnim vremenom, i životom koji je ovom životu prethodio.

Neki ljudi naprosto imaju sreće u životu. Takav jedan bio je i Mensur Karahmet iz sarajevskog naselja Buća Potok. Još kad je pohađao prvi razred, a učiteljica Smiljka išla od klupe do klupe i pitala jedno po jedno dijete što će biti kad odrastu, odgovorio je da će voziti autobus.

Ponovio bi to i kasnije kad bi mu netko od odraslih postavio to pitanje, a onda je završio srednju školu za saobraćaj i komunikacije u Velešićima i položio “D” kategoriju. Ni na posao nije čekao dugo; kad je netko sretan, ide ga u životu i tamo gdje mnogi ne smiju ni pokušati, pa se, ni tri mjeseca nakon završetka škole, bez ikakve veze, zaposlio u “Centrotransu”.

Jest da je prve tri godine vozio na dosadnim prigradskim linijama, gdje su ceste često više sličile na frizuru đavola tek izašlog iz paklenskog frizeraja nego na moderne prometnice, a putnicima je bilo normalno da u autobus unesu i kavez sa živim kokoškama, vreću umjetnog gnojiva, pa čak i bure kiselog kupusa od kojeg bi danima nakon toga bazdilo od prvog do zadnjeg sjedala. Da je Allah, kad je stvarao svijet, htio drugačije, mislio je Mensur Karahmet, umjesto kokodakanja i smrada kiselog kupusa autobus bi ispunili miris i sjaj dženetskih hurija i ne bismo ih sanjali na dunjaluku i čekali smrt da ih vidimo, jer bi sjedile odmah iza mojih leđa.

Tri godine su bile duge, ali su se potpuno izgubile u narednim godinama i desetljećima pa su izgledale nalik djeliću priče o vlastitom prošlom životu izrečenom iz usta muškobanjaste gatare. Naime, linija Sarajevo-Banja Luka bila je nešto kao djelić dječačkog sna i kad mu je upravnik Dževad Softa donio rješenje o rasporedu na novo radno mjesto, na svijetu nije bilo sretnijeg čovjeka.

Znalo je biti oštrih zima, jakih kiša i izrovanih dionica, u zemlji kao što je Bosna to nije nikakvo čudo; čudo bi bilo da je bilo drugačije. I kad bi sve te naopakosti prešle podnošljivu mjeru, Mensura Karahmeta ne bi mnogo zasmetalo; što god prije živ čovjek baci šaku zemlje u raku sa onim za što makar i u snu pomisli da može biti savršeno, život će mu biti lakše podnošljiv. Uvijek ljubazan s putnicima i kolegama, miran i nasmijan, bio je u prednosti nad mnogima i to je dobro znao, jer je, za razliku od drugih također sretnih ljudi, bio potpuno svjestan svoje sreće. Svakog dana bi mu to bar jednom došlo u glavu, a obvezno u situacijama u kojima bi se drugi ljudi nervirali ili psovali, bogohulili ili kukali; ne, on je tad zahvaljivao Bogu i bogovima što su mu dali snage i strpljenja, što su mu dali da bude sretan čovjek. Često bi se uhvatio u razmišljanju o prolaznosti i smislu života, valjda kao i svaki drugi čovjek, samo što jedni grebu onu površinsku, plodnu crnicu, a drugi zarove i do ilovače, pa se ponekad pogube, jer je promet ilovačom kudikamo rjeđi, a putokaza mnogo manje.

Bilo je na liniji Sarajevo-Banja Luka poprilično zaustavljanja, ali ipak ne toliko da bi Mensura Karamheta trajno odmaknula od njegovog posvemašnjeg mira. Na stanicama na kojima se čekalo nešto duže od pukog zaustavljanja prošetao bi, protegnuo noge, progovorio koju s putnicima, kupio na kiosku kakve bombone, ponekad i novine, a nerijetko bi pogledao i oglasne ploče. Bilo je na njima svega: obavijest o hodočašću svetom Vasiliju Ostroškom zalijepljena preko plakata koji najavljuje nastup neke polugole “cajke”, oglas o prodaji stana “u centru” ili “drva jeftino”, ali je najviše bilo smrtovnica.

Mensur Karahmet ni sam nije znao kad je počeo brojati smrtovnice u pojedinim gradovima i polako pratiti ritam umiranja u svakom od njih, ali je jednog proljeća, a tada je smrtovnica bilo najviše, riješio da u Knjigu održavanja motora, kojih je nekoliko uvijek imao u rezervi, zabilježi broj smrtovnica na najbližim oglasnim pločama u svakom od gradova u kojem je autobus duže stajao.

U prvo vrijeme bilježio je povremeno, a onda sve češće i redovitije. Prošetao bi, pobrojao ih, poneku i pročitao, pa se vratio nazad, na stanicu. Onda su ga neki od gradova zaintrigirali, točnije broj mrtvih, pogotovo kad je vidio kako se brojke mijenjaju nepredvidivo poput broja kamenčića i zalutalih zrna kukuruza u pakovanjima sirove kave od jednog kilograma. Zašto bi u jednom mjesecu broj umrlih u Derventi stalno bio veći od broja umrlih u Žepču, a onda se sve odjednom promijenilo naopačke? Nije grad javna kuća pa da broj onih koji u njemu žive i umiru ovisi o broju kvalitetnih kurvi niti košnica čiji pčelinji stanovnici idu vani kad vlasnik ne uspe koju šaku šećera, a hrane im nestane.

Kako bi razoputio u čemu je stvar, riješio je napraviti neku vrstu lige umrlih, a sudjelovalo je osam gradova: Banja Luka, Prnjavor, Derventa, Doboj, Maglaj, Žepče, Zenica i Sarajevo. Kao i u svakoj ligi na svijetu, bila ona nogometna, hokejaška ili kakva god, neki su klubovi bili jači od nekih drugih i tako će biti do kijametskog dana, ali da sve ne bi bilo unaprijed poznato, odlučio je da gradovi “igraju” jedan protiv drugog. Tako se moglo desiti da, primjerice, Prijedor nekad pobijedi i Sarajevo ili Banja Luku, a onako, kad bi se smrtovnice samo zbrajale, ishod bi bio unaprijed poznat.

Možda su u ligu mogli ući i neki drugi, manji gradovi, ali bi onda broj sudionika bio kvrgav i teško bi bilo napraviti raspored. Zato je razmišljao i o formiranju druge lige, ali je na kraju odustao, pogotovo što u nekim ne mnogo manjim mjestima u blizini stanice nije bilo prave oglasne ploče, a vremenski ograničena pauza i red vožnje ipak su bili nešto što se moralo poštovati.

Vremenom se izvještio u brzom čitanju i memoriranju imena umrlih, a ponekad bi, budući da su se neke smrtovnice na pločama zadržavale i više dana, odlijepio stare. Jednom se umalo morao braniti od nekog djedice u Žepču koji je valjda smatrao da smrtovnica njegove supruge vječno mora ostati na ploči.

Sezona 1984./85. bila je prva prava, a prvak je bila Zenica, unatoč činjenici da su Sarajevo i Banja Luka bili kudikamo veći gradovi. Zeničani su valjda imali sreće, umirući kad im je bilo najpotrebnije, baš u dane kad su “igrali” protiv tih većih, a s druge strane nisu imali problema kad su na programu bili susreti protiv manjih. Kasnije su dva najveća grada uglavnom držala primat, s tim da je u jednoj sezoni Doboj umalo iznenadio sve favorite, što zbog neke zaraze u tamošnjoj bolnici koja je trajala prilično dugo i jedva je iskorijenjena, što zbog činjenice da se autobusna stanica nalazila na dobrom mjestu, u gusto naseljenom dijelu grada, pa su valjda svi smatrali da ostale oglasne ploče i nisu toliko bitne koliko ona uza sami ulaz u stanicu.

Nakon sedam sezona izbio je rat, a Mensur Karamhet je volan zamijenio puškom. Autobuse je rijetko i viđao, pogotovo dok bi smjenu od pet dana i noći provodio daleko od grada, a kad je gorivo postalo rijetkost na koje je pravo imala samo vojska, autobusa je gotovo nestalo; tek poneki minibus vozio bi vojnike tamo i amo, pa je potom, kad je opasnost od granata i snajpera postala prevelika, i ta slika otišla u arhiv.

Izgledalo mu je, kao i mnogima drugim, da će rat trajati vječno i da nitko neće preživjeti. A koja fajda bi bila i preživjeti ako su autobusi uništeni, ceste pune mina, a goriva nigdje, ne jednom se podsvjesno zapitao Mensur Karahmet. I koga će voziti u podijeljenoj državi u kojoj svatko na svakog puca čim stigne, pogotovo ako svi izginu?

Ipak, ratu je došao kraj, a smrt se s prve linije povukla na rezervne položaje, mada je i tada lakše bilo zamisliti da će zvijezde šetati po nebu zaogrnute pelerinama, a one iz Velikih i Malih kola zlatnim plaštovima nego da će Ever Karahmet ikad više krenuti autobusom na liniji Sarajevo-Banja Luka. Kasnije su, međutim, stvari došle na svoje mjesto, a prvih nekoliko mjeseci nije mu ni na pamet palo da obnovi predratno natjecanje smrtovnica. U nekim od gradova oglasnih ploča više nije bilo tamo gdje su se nekad nalazile, a u nekim, barem ispočetka, nije bilo pametno ni udaljavati se sa stanice, a kamoli njuškati okolo. Izmijenila se i boja većine smrtovnica u nekim od mjesta pa je od Doboja do Banja Luke gotovo nestalo zelenih, a od Sarajeva do Maglaja crnih. Jedino je plavih, koje su govorile da je na bolji svijet preselio netko mlad, bilo i tamo i amo. Mensur Karahmet razmišljao je čak i o tome da plave smrtovnice nose dva poena, kao i zelene od Doboja do Banja Luke i crne od Sarajeva do Maglaja, ali je ipak odustao od takvih avangardnih ideja; nekako mu se činilo da bi time bila ugrožena regularnost natjecanja, pogotovo kad se uzme u obzir da takvih stvari nije bilo u prijeratnim sezonama. Isto je riješeno i za ideju entitetskog natjecanja – ako je država jedna, nema smisla praviti razlike gdje nije o glavu, mislio je.

Sezona 2001./2001. bila je naročito važna – radilo se o desetoj godini kako se rezultati pomno bilježe. Za to vrijeme je Mensur Karahmet prebrojio na hiljade smrtovnica i skinuo mnoge od njih, iako mu je odavno bilo dovoljno da samo letimično pogleda oglasnu ploču kako bi vidio tko je novi, a čija smrtovnica stoji od prethodnog dana ili još duže. Kad završi sezona, mislio je, sjest će i napraviti skupnu tablicu za svih deset godina. Jest da su Sarajevo i Banja Luka bili jači od ostalih, ali tko će biti ukupni pobjednik, ovisilo je upravo o desetoj sezoni. Za treće mjesto vječito su se borili Zenica i Doboj, dok bi Maglaj i Prnjavor, da je ikad formirana druga liga, dosad sigurno ispali i pitanje je bi li se više uopće vratili u najviši rang.

Kada je, negdje između Ševarlija i Matuzića, infarkt svojim čeličnim stiskom ščepao srce Mensura Karahmeta, autobus je upao u skladište građevinskog materijala i zaustavio se nakon što se trbuhom zabio u gomilu vreća cementa. Na mjesto događaja policija je stigla vrlo brzo, kao i liječnici iz obližnjeg doma zdravlja, ali se Mensuru Karahmetu više nije moglo pomoći.

Njegovi kolege su nekoliko dana kasnije, kada je autobus osposobljen za vožnju i vraćen u garažu u Sarajevu, našli i Knjigu održavanja motora, a jedan od njih je i zavirio u nju, čudeći se što je pokojnik svakodnevno pisao broj putnika koji su ulazili na većim stanicama. Njegove stvari vraćene su njegovim srodnicima, ali nitko nikad nije doznao kakvo natjecanje se odvijalo deset godina, a kamoli da je – mada bi Mensuru Karahmetu na onom svijetu bilo mnogo lakše kad bi to doznao, makar i sa zakašnjenjem – zbrojio sve sezone i objavio koji grad je ukupni pobjednik.

Tako se nikad neće doznati bi li smrtovnica Mensura Karahmeta, osvanula u Buća Potoku i još gdjegdje po obližnjim naseljima, pa i po onim daljim, sve do sarajevske autobusne stanice, imala ikakvog utjecaja barem na posljednju sezonu, ako već vjerojatno ne bi na ukupni rezultat.