Kolovoz 2015

Short cuts iz hotela Balatura

*

O cijeloj istini osjećanja

Nemilosrdno prerijsko sunce peče ovih dana nad našim hrvatskim selom, paralizira domaće stanovnike i one putnike koji traže osvježenje u našem hotelu na rubu mjesta. Vrući pustinjski vjetar diže papire na recepciji, stolnjaci u dvorištu lete uokolo, ventilatori se vrte u svim sobama i ostavljaju sve ovdje izgubljene duše u teškom umoru, u egzistencijalnoj pospanosti koju neće prekinuti ni otkriće nove nepoznate zlatne žile niti pojava domaćeg medvjeda. Na konjima na livadi ispod hotela može se jahati još samo u jutarnjim satima i onda opet kasno navečer. Dolje u selu pijesak i vrućina lebde u zraku, otvorene ceste leže u prašnjavoj scenariju u kojem, čini ti se – samo ako dovoljno dugo buljiš u njega –nepoznati jahač u galopu od horizonta juri prema tebi.

Da je Divlji zapad upravo ovdje, u Hrvatskoj, u Gorskom kotaru, na ravninama i brdima nacionalnih parkova Plitvica, Paklenice ili Krke, to je već znao filmski tim šezdesetih koji je ovdje snimao legendarne filmove o liku Winnetoua, filmove s kojima će svaki Nijemac odrasti i u čijoj će pripovijesti Francuz Pierre Brice biti zauvijek najindijanski među Indijancima, utjelovljenje neukrotivog, lijepog, ali svejedno časnog i dobrog divljaka. Ovih se dana na nekadašnjim mjestima snimanja stvara remake, ili bolje rečeno nova adaptacija stare priče Karla Maya koja želi – ni više ni manje – da se istom pričom, ali novim slikama, novim glumcima i s boljom tehnikom upiše u glave televizijskih gledatelja. I kako se sve što se u blizini obale dešava odmah pretvara u turističku ponudu, zajedno s gostima razmišljamo o posjeti mjestu snimanja u nadi da ćemo uspjeti vidjeti novog filmskog poglavicu. Možda bi se ta ideja čak izgubila u hotelskoj svakodnevnici da nije hotelski gost danas slučajno ostavio primjerak Bild am Sonntag na terasi. Tamo nalazim – ekskluzivnu – objavu imena i fotografije novog Winnetoua. Zove se Nik Xhelilaj, u njemačkom govornom svijetu možda poznat kao glavni glumac njemačkoalbanske filmske produkcije “Albanac” (2010). I Nik Xhelilaj jest Albanac.

On izuzetno dobro izgleda i ima onu egzotičnu i estetično snažnu eleganciju s kojom će ispuniti, mislim, sve uvjete da nanovno ispiše povijest filma kao vječni Winnetou. I zaista je Karl May u vezi s indijanskim i fiktivnim poglavicom puno tražio: “Nije nosio bradu; u tom je smislu bio potpuni Indijanac. I zato su se nježne, blaženo lijepe, ali istovremeno snažne crte njegovih usnica vidjele u svakom trenutku, te polupune usne, rekao bih, usne za ljubljenje, sposobne za najslađe zvukove kao i za najstrašnije glasove gromova, za okrepljujuće pohvale i za najoštriju ironiju. (…) Nikad nisam slušao boljeg, uvjerljivijeg i zanosnijeg govornika od njega i ni jedan slučaj mi nije poznat u kojemu je bilo čovjeku moguće odoljeti ovom visokom neusporedivom Apaču. (…) Najljepše, doduše, bile su njegove oči, one tamne, baršunaste oči u kojima je mogao biti, ovisno o povodu, cijeli svijet ljubavi, dobrote, zahvalnosti, suosjećanja, brige, ali i prezira. Takve iskrene, vjerne, poštene oči, u kojima u bijesu gori sveta vatra ili iz kojih nezadovoljstvo šalje uništavajuće munje, mogao je imati samo čovjek čiste duše, časnog srca i nepromjenjivog karaktera koji je posjedovao cijelu istinu osjećanja kao Winnetou.“( (Karl May, Božić! 1897, St. 87 [278]), prijevod A.-K.G.)

Sama sam odrasla uz filmove o Winnetouu, u mom djetinjstvu ne postoji ljepši književni ili filmski junak od Winnetoua. Njegova smrt u trećem dijelu je do dan danas neobrađena trauma moje mladosti. Onaj koji želi ponovno stvarati jednog Winnetoua istog kalibra mora me (i sa mnom sve gledatelje) poslati na kauč kod hipnotizera koji će napraviti da istu stvar ponovno doživim istom snagom, koji će mi utisnuti novo lice u sjećanje, novog ali svejedno poznatog Winnetoua, novo oduševljenje i novu tugu. Jer nema drugog filmskog lika koji tako genijalno povezuje sve ono što je Nijemcima lijepo, pošteno i hrabro. Winnetou je u svojoj srži, kao i njegov njemački izumitelj, pravi Nijemac.

Ne sumnjam da će izabrani glumac imati sve te osobine, ne sumnjam da su se maksimalno potrudili baš oko toga, jer je to najbitnije u takvom projektu. Film može imati sve najbolje, slike, tehniku, sve prva liga, ali najvažniji su u takvom slučaju glumci.

Najbolja vijest ovog ljeta za mene je upravo ta o albanskom porijeklu glumaca Winnetoua. Jer se Albanija posljednjih mjeseci u njemačkim medijama pojavljuje u drugim kontekstima. Veliki dio izbjeglica koje se trenutno upućuju na takozvanu “Balkan route” preko Srbije i Mađarske prema Zapadu jesu Albanci. U nekim se zemljama brane strogim kontrolama na granicama, negdje se grade zidovt ili žičane ograde, a to je mjera koja u Europi do nedavno nije bila zamisliva. I u Njemačkoj se diskusije o pitanju što se s tim izbjeglicama treba raditi zakuhavaju. I ne samo to: stvaraju se nove predrasude, izgovaraju se prijetnje, izbjeglički domovi se pale. Čuju se glasovi, i ne samo potajno i anonimno, nego glasno i jasno, ponekad uz velike aplauze okoline, koji zahtijevaju da se zemlja zatvori, “da se ne može biti centar socijalne skrbt za sve” (Seehofer) i da ih treba poslati onamo otkud su došli. U ljetnoj medijskoj pauzi Nijemci se gube u debatama o tome što je “sigurna zemlja porijekla” ili “nesigurna zemlja porijekla”, i pomalo mi se čini – bar iz moje hrvatske daljine – da se neprijateljstvo prema strancima vraća u salone i građanske dnevne sobe. I tu je vijest da se našao novi Winnetou dobrodošla. Sad ćemo vidjeti još više fotografija, shvatit ćemo da je on zaista utjelovljenje književnog lika Karla Maya i cijelo vrijeme ćemo znati da je on Albanac. To je divno.

“Taj krasni čovjek je sada bio visoko na konju, ovdje u sobi, i sve oči zalijepile su se čudom i divljenjem njegovom zapovijedajućem liku i njegovoj besprijekornoj pojavi koja se djelomično nalazila u plemenitom držanju u sedlu i u stremenima ukrašenim zubima čegrtuše. S njegovih širokih snažnih ramena preko grudi i leđa sve do bedara visilo je laso nalik onome što mi je izradila njegova prelijepa sestra Nscho-tschi, a oko uskog, elastičnog struka nosio je šarenu santillo-deku kao šal s kojim je držio nož, revolver i sve predmete koje bi nosio zapadni čovjek na remenu. Na leđima je nosio pušku duple cijevi, ukrašenu na drvenim dijelovima srebrnim čavlima. To je bila ta nadaleko poznata srebrna puška koja svoj cilj nikad nije promašila.“ (Karl May, „Božić!“. 1897, S. 87 [278]))

A pri podjeli uloga, kaže hotelski gost, pazili su i da se u liku Olda Shatterhanda, Winnetouova prijatelja i druga, odmah primijeti neobična otvorenost i ovog karaktera, da glumac naglasi to postignuće “zapadnog čovjeka” da se adaptira na indijanske običaje svoga prijatelja. Kod njega se može vidjeti trud učenja i shvaćanja života i mišljenja Apača i kako to isto spaja sa zapadnim znanjem i djelovanjem.

Ja glumcu Niku Xhelilaju i njegovoj njemačkoj publici od srca želim da postane najbesmrtniji među besmrtnim Apačama u filmskoj povijesti, jer ako je moguće da njemački Winnetou sa svojim indijanskim osobinama i onom “cijelom istinom osjećanja” istovremeno bude Albanac, onda u ovoj Europi još nije sve izgubljeno.

Nećeš Boga u sebi milosnoga
Spoznati ako na licu drugoga
Ne vidiš njegovo svjetlo,
I ne spustiš ruke pod tlo,
U korijen bilja, u radost trava,
I oči u prostranstva plava
Ne digneš. I gore, u beskraju,
Ugledaš duše što svome raju
Raduju se. Jer, Bog je dobrota
Sušta, a sama. Čak i skota
U svoja obećanja zadata prima.
Ima ga u anđelima
Što ti očešu rame na ulici
Koliko u pšeničnoj klici.
Na planinskoj brezi se njiše
Kao što u snu djece diše.
Čak i ubicu može u sveca dići
I u njemu niči kao pilići
Ispod kvočke. Može rajske arije da svira
I u harmoniji sfera da te po obrazu dira,
Kao u djetinjstvu majka,
I postati ti vanzemna bajka.
A može i da te sažeže
Gnjevom kazne najteže
Iz koje bježe svi oblici radosti.
I ogledaj se u smrtnoj kosti
Koja beskrajno ništa obnavlja.
Iz nje vaseljena cijela ti javlja
Da si tek prašina
I beskonačna nigdina
Koje isto u svakoj duši ima,
I jednako daruje se svima.
I raste isto iz svakog nam gležnja
Zanosna čežnja,
Da u zemnosti ćelija,
I svakom udaru bila
Budemo On
I slijemo se u zvon,
Što nas poziva
U vječno živa
Svjetla smrti.

U mojoj knjizi prevoda Dvije ruske pjesnikinje, izašloj u Podgorici 2010. godine, Marina Cvetajeva ima 130 strana pjesama. Pošto u međuvremenu nisam umro, što bi se od čestite osobe očekivalo, ali ja nikad nisam bio koji čoek, odlučio sam da napravim zasebnu knjigu prevoda poezije Marine Cvetajeve i već dogurao do 205 strana, pored ostalog i zato što sam sve više uvjeren da je Josip Brodski bio u pravu kad je rekao da je u dvadesetom stoljeću, kad su Rusi imali velikih pjesnika ko drva, Marina Cvetajeva – najveći.

Prijateljica, ciklus od 17 pjesama, pisan od 16. oktobra 1914. do 6 maja 1915. godine, i prvobitno u Rusiji objavljen pod naslovom Pogreška, posvećen je Ljubavnom romanu Marine Cvetajeve sa pjesnikinjom Sofijom Parnok koju su zvali “ruska Sapfa”. Poznate su još dvije ljubave veze Marine Cvetajeve sa ženama.

O ovom ciklusu Rusi “više vole da ćute, a ako ne, govore s površnošću ili, što je gore, daju sebi pravo da period života Marine Cvetajeve od 1914. do 1916. smatraju kao pogrešku mladosti”, kaže Marija Lelijan. Sve te pjesme su izvrsne, a preveo sam prve dvije trudeći se, koliko sam mogao, da ne ubijem u njima baš svu veliku poeziju.

PRIJATELJICA

1

Srećni? – Ćutite! Teško da ste! Ali
Bolje je – neka!
Vi premnoge ste, kanda, celivali –
Otud žal neka.

 Sve junakinje šekspirskih tragedi-
ja u Vas mećem.
Vas niko, mlada i tragična ledi,
Spasiti neće.

Opet ljubavni recitativ takov
Za Vas je zamor!
S beskrvne ruke gvozden obruč kako
Rečit je samo.

Volim vas – greh je nad vama ko tavan
Oblak – zbog toga
Što ste,  prem Vaše sve žeže, ranjava –
Bolji od svakoga.

Stog što mi, naši životi su razni
S tamnim stazama,
Zbog nadahnutih svih vaših sablazni,
Za udes taman.

Što moj Demone, Vama, čela jaka,
Prosti, rekla sam,
Stog što – nad lesom rastrgla se makar!
Nema Vam spasa.

Zbog tog drhtanja –  zbog nečeg – iz snova –
Zar mi se ne sniste?
Tu je i dražest ironična ova
Da Vi – on niste.

<16. oktobar 1914>

 2

Pod nežnošću plišanog pleda
Jučerašni prizivam san.
Šta to beše? Čija pobeda?
Ko je svladan?

Snova o svemu tom misleći,
Svim sam se opet mučila.
U tome za šta ne znam reči
Ljubav je bila?

Ko beše lovac? A ko ulov?
Sve – vražji obrnuto!
Sibirski mačak, preduć tmulo,
Šta shvati u tom?

Taj svojevoljā dvoboj: ko je
U ruci bio mač je kom?
Vaše je srce ili moje
Letelo galopom?

Ipak – kakva se to stvar zbila?
Šta se to hoće i žali?
Tako i ne znam: pobedila?
Pobeđena li?

<23 oktobar 1914>

Dok je bilo živih svjedoka u snazi, revolucionaraca i ubojica iz ideala, koji nisu onemoćali, senilni i bez pameti, u samo sedam godina snimljena su dva dugometražna igrana filma o ubojstvu nadvojvode Franje Ferdinanda. Prvi je, naslova “Sarajevski atentat”, licencu za javno prikazivanje dobio 14. studenog 1968, drugi, “Atentat u Sarajevu”, dozvolu prikazivanja dobiva 31. listopada 1975. “Sarajevski atentat” traje 88 minuta. “Atentat u Sarajevu” čak 132. Prvi je film po vlastitom scenariju, i u produkciji “Centra filmskih radnih zajednica Srbije”, režirao Fadil Hadžić. Scenarij za drugi film pisali su Stevan Bulajić, Vladimir Bor, Paul Jarrico i režiser Veljko Bulajić, a u ambicioznu koprodukciju ušli su čehoslovački Studio Barandov, sarajevska Kinema, zagrebački Jadran film i “Centar filmskih radnih zajednica Srbije”.

Iako se veoma razlikuju u zamislima, filmovi su jednako neuspješni. Hadžić je pokušao ispričati priču o priči, i tako povezati vrijeme Drugoga svjetskog rata s danima sarajevskog atentata. Artificijelan, pun modernističkoga zanosa, zagledan u “Građanina Kanea” i očaran njegovom strukturom, pokušao je naraciju tako postaviti da gledatelju od samoga slučaja postane važniji način na koji je slučaj izložen. Bilo je takvo doba, sredinom šezdesetih, kada se jugoslavenska kinematografija oslobodila svih sistemskih i ideoloških stega, tako da se o tekovinama revolucije, o oslobodilačkom ratu, o dobrim i zlim, o partizanima i domaćim izdajnicima, govorilo slobodno, slobodnije nego u privatnoj komunikaciji i iza dvaput zaključanih vrata svoga doma. Ono što su u filmovima slobodno izgovarali Bata Čengić, Živojin Pavlović, Dušan Makavejev, Krsto Papić, Antun Vrdoljak… u svakodnevici je, još uvijek, bilo strogo kažnjivo po barem dva člana Kaznenog zakona SFRJ, sto četrnaestom, koji je sankcionirao kontrarevolucionarnu djelatnost, i sto trideset trećem koji je bio prijetnja svakom verbalnom deliktu.

Fadil Hadžić je ambicioznom strukturom, pričom u priči, i povezivanjem mladobosanaca s partizanima, nastojao prikriti slučaj. Ali on nije prikrivao svoj stav, koji bi se razlikovao od vladajućih povijesnih i ideoloških dogmi, nego to što, zapravo, i nije imao stava. Veoma zbunjen u duši, ostao je pred ubojicom i pred ubijenima, nemoćan da se odredi i da kaže na kojoj je strani pravda. Na strani udarne igle koja razbija kapislu metka i pokreće tane u šupljoj, spiralno narezanoj cijevi, ili je pravda na strani modro-sivog sukna, i mekoga ljudskog epitela, malo iznad trbušne šupljine, i ispod lijeve bradavice, kojega tane tren zatim probija?

Fadilu Hadžiću bilo je četrdeset i šest, kada je dovršavao svoj film. Bio je dvostruko stariji od Danila Ilića, učitelja i zavjereničkog vođe, a sedam godina stariji od suca istrage Lea Pfeffera. Pet godina mlađi od nadvojvode Franje Ferdinanda, Fadil je bio vršnjak vojvotkinje Sofije.

Veljko Bulajić 1975. bio je godinu dana stariji. Bilo mu je četrdeset i sedam, iza sebe je već imao gotovu karijeru velikoga jugoslavenskog filmskog redatelja, tokom koje je eksperimentirao, riskirao, izlagao se političkim osudama i zabranama, i na kraju: snimio Neretvu, vjerojatno i najskuplji filmski spektakl u povijesti jedne zemlje. “Atentat u Sarajevu” snimao je pet godina kasnije, bez velikog rizika, i bez imalo eksperimenta. Htio je snimiti povijesti spektakl, s kostimima, masovnim scenama i specijalnim efektima, kojim će dočarati duh epohe, ali i prikriti ono što ga je mučilo.

Je li on, onako u duši, na strani udarne igle koja razbija kapislu metka i pokreće tane u šupljoj, spiralno narezanoj cijevi, ili je na strani modro-sivog sukna, i mekog ljudskog epitela, malo iznad trbušne šupljine, i ispod lijeve bradavice, kojega tane tren zatim probija?

Hadžić i Bulajić ljudi su različitih, ponegdje i sukobljenih biografija, Fadil je u Zagreb došao preko Sarajeva, a javnim se poslovima počeo baviti za vrijeme NDH, dok je Veljko, također došao preko Sarajeva, ali kao sudionik rata, i to na pobjedničkoj strani, kao mladi partizan, kojemu je cijeli svijet bio pod nogama, i mogao je, u skladu sa svojim pripovjedačkim i socijalnim darom, postati što je htio. Fadil je bio oprezniji i moderniji, Veljko se rano pretvorio u tradicionalista. Prvi je zauvijek ostao ograničen Zagrebom, s kojim se srodio i suživio toliko da mu je postao, Fadil Zagrebu, mjera i pokretač. Pokretao je, tako, dobroćudne humorističke časopise, koji nisu proturječili partijnom smislu za humor, i koji već odavno ne postoje. Uređivao je najtiražnije tjedne novine u hrvatskoj povijesti, ali ni te novine više ne postoje. Osnovao je satirično kazalište koje je, barem u zagrebačkim uvjetima, pokazalo besmrtnim. Snimao je filmove, premda nije bio profesionalni filmski redatelj, koji su danas značajni i kao umjetnička i kao dokumentacijska svjedočanstva o vremenu. Napisao je nevjerojatan broj dramskih komada, uglavnom popularnih komedija iz socijalističke svakodnevice i iz perspektive maloga čovjeka, malograđanina, samoupravljača, sitnog i bezazlenog buntovnika… Njegovoj besprimjernoj marljivosti jedni su se rugali, drugi su je prezirali, a Miroslav Krleža istinski joj se divio.

Ništa u Fadilovoj biografiji, daru i temperamentu nije sugeriralo da bi Sarajevski atentat mogao biti njegova tema. Što bi on učinio, da se deset godina prije svoga rođenja, na Vidovdan 1914. zatekao u Sarajevu, blizu Latinske ćuprije?

Veljko Bulajić bio je aktivist i revolucionar, u vrijeme kada je revolucija već odavno pobijedila. Nije bio dogmat ni vjernik, da jest opredijelio bi se 1948. za Staljina, kao tisuće Crnogoraca, i prolazio bi kroz čistilište Golog otoka, limb strašniji od mnogih zemaljskih inferna. Ali Veljko je ostao uz Tita, i nije ga se Goli otok ničim dojmio. Iako je slušao priče svojih zemljaka, golootočana, i sigurno je, kao darovit čovjek, osjetio koliko je u tim pričama velike, autentične književnosti, koliko je u njima filma ne većeg od života, dobro je znao da s tim ne može nositi. Ni on, ni cijeli njegov naraštaj. Čak i kada je snimao politički osjetljive filmove, i kada se, uvijek nakratko, zaticao u nemilosti, Veljko je imao razvijen osjećaj za realnost, i za ono što je moguće i dopušteno ispričati. Preko toga nije išao. Nije sebe nadmašivao, nije se pokušavao nositi s epohom, niti je precjenjivao utjecaj filma na narodne mase. Veljko nije bio zanesenjak ni pjesnik, pa šta mu onda bi da se bavi Sarajevskim atentatom?

U njegovom filmu, Gavrila Principa igrao je beogradski glumac Irfan Mensur. Imao je dvadeset i tri godine, već je bio u angažmanu u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, mlada zvijezda, glumac na čiju su karijeru zaigrali kazališni proroci. Bilo je to doba kada se Jugoslavija činila vječnom, a publika je hrlila u daleku budućnost, bez imalo straha pred time što ona nosi. Besmrtnost je u to vrijeme bila raširena pojava. Petnaestak godina kasnije, godinu ili dvije pred rat, Mensur će, kao već zreli glumac, povremeni redatelj i predavač na akademiji, poći u slobodne umjetnike. U ružna i krvava doba, kada se zarati u Bosni, nekome se neće svidjeti njegovo ime i prezime, doživjet će da ga fizički napadnu u njegovu Beogradu, što će Irfanovu priču vratiti na početak.

Rođen 1952. u Sarajevu, rano se s roditeljima selio u Niš, tamo je završio gimnaziju, pa došao u Beograd. Bulajić ga je odabrao za ulogu Gavrila Principa u vrijeme kada je bio zvijezda u usponu, ali i zbog fizičke sličnosti. Onako mršav, s rijetkim adolescentskim brčićima, u sirotinjskoj odori s početka vijeka i sa đačkim kačketom, bio je Irfan utjelovljenje vidovdanskoga junaka. Njegova se pojava utisnula u sjećanja onovremenoga svijeta, toliko da više i nije bilo razlike između historijskog dokumenta i inserta iz igranog filma.

Ta Mensurova identifikacija s Principom valjda je i najveći doseg Bulajićevog filma.

Predrag Finci nije sličio Gavrilu.

Glumac iz Hadžićevog filma imao je navršene dvadeset i dvije, i još uvijek nije bio siguran čime će se u životu baviti. Iz ugledne sarajevske porodice, podrijetlom Sefard, Jevrejin, ali šezdesetosmaš, kafanski i ulični buntovnik, pjesnik, filozof i snob, tražio je pozornicu za svoju ličnu predstavu, da je razvije kao vlastitu zastavu. Bio je mlad i blesav, nije računao s tim da bi mu ta zastava jednom mogla postati sudbinom.

Bio je darovit, rastrgnut među talentima, i čas bi bio pjesnik, čas filozof. I naravno: glumac. U Fincijevoj glumstvenosti bilo je poze, karakteristične za generacije sarajevskoga Narodnog pozorišta, ali i nečega izvornog, što se ne može imitirati ni slagati. Imao je zažarene oči mladića s povišenom temperaturom, ognjičave kao u ludaka, u šizofrenika i tuberana, oči kakve se rijetko viđaju na kazališnim pozornicama, još i rjeđe na filmu, i kratko traju, godinu, dvije, najviše deset, ali se pamte dugo, pošto se ugase u plućnom sanatoriju, umobolnici na Ugljanu ili Sokocu, ili posve banalno: u kvartovskom lokalu sa šankom, dva stola i kuhanim jajima u staklenoj vitrini.

Zbog tih ga je očiju Fadil Hadžić izabrao za ulogu Gavrila.

Finci je, u redateljevoj zamisli, trebao biti mladi Charles Foster Kane, u njegovoj ultimativnoj i fatalističnoj bosanskoj inkarnaciji. Atentator umjesto novinskog magnata. Ali igra je trebala biti baš takva, kejnovska, tako da se gledatelju od nje zavrti u glavi, da ne pita za motive atentatora, nego da se slika, i sa slikom vremenski tokovi i perspektive, umnože kao u ogledalima muškoga frizerskoga salona, u kojima muževi u brijačkim stolicama gledaju u vlastite potiljke, i u prošlost, multipliciranu u beskonačnom nizu zrcalnih slika.

Predrag Finci Principa je odigrao očima. Pogledom je potpalio čaršiju, plamen je zahvatio Europu i Svijet. Istina, bilo je malo onih koji su uopće pogledali Hadžićev film. Zbunjujući i pomalo dosadan, pojavio se u kinima u krivo vrijeme, s jeseni 1969, nakon filmskoga festivala u Puli, igrao je kratko i pretvorio se u jedan od onih ceremonijalnih artefakata, u film koji će se prikazivati na televiziji uz okrugle obljetnice Mlade Bosne i Velikoga rata. A i to naizmjenično s filmom Veljka Bulajića.

Bila je to prva i posljednja filmska uloga Predraga Fincija. Četrdeset pet godina kasnije u Londonu objavljuje knjigu s naslovom “Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays”.

Nije više nikada zaigrao na filmu. Umjesto da postane profesionalni glumac, dao se sav na filozofiju. Otišao je u Pariz, pa u Freiburg, studirao kod Mikela Dufrennea, slavnoga egzistencijalista i jaspersovca, pa kod Wernera Marxa, vodećega njemačkog stručnjaka za Heideggera, i opet se činilo da mu je svijet pod nogama, i da može sve. Ostat će u Parizu, ili u Feiburgu, ili poći preko Atlantika, ali se u Sarajevo neće vratiti. Ništa veliko se u tom gradu više ne može dogoditi. S nadvojvodinim ubojstvom završavala se, na duga vremena ili zauvijek, uloga Sarajeva u svjetskoj povijesti. Bio je to grad u srcu Jugoslavije, tvrđava bratstva-jedinstva i titoizma, sumorno mjesto za onoga koji je na Zapadu osjetio dašak slobode. Uostalom, 1976. ili 1977. Pariz je bio prijestolnica Svijeta, u koju su hrlili sarajevski umjetnici, džeparoši, razbojnici, agenti tajne policije, književnici, diplomati, redatelji, glumci… Sve što je Predrag Finci bio, i što je mogao biti, držeći se svojih talenata, i pisac, i filozof, i glumac, i teatralni atentator, i čovjek koji je spreman veći dio života provesti po kafanama, nalazilo se u Parizu.

U Sarajevu ničega nije bilo, ali je Sarajevo bilo mjesto gdje će se onaj koji se rodi u tom gradu najprije susresti sa svojom istinskom sudbinom. Finci kao da je svoju sudbinu uporno tražio, pa se ipak, suprotno priči, vratio u Sarajevo.

Na Filozofskom fakultetu predaje estetiku. Lipnja 1986. polažem pred njim ispit, u učionici smo, sjedim u prvoj klupi, on je za katedrom, i odsutno gleda prema marindvorskoj crkvi. To je ono čega se sjećam. Bio je mlađi nego što sam danas ja, ali dok je tako gledao kroz prozor, izgledao je kao profesor pred mirovinu, živi spomenik ili veoma mamuran čovjek.

Pred njim su bile stepenice akademskog napredovanja, španjolske stube, bistrički kameni basamaci, skaline od jezuita, uz koje se, lakonog, trebao uspeti, i prošetati Sarajevom i životom, sve do Akademije nauka i umjetnosti, čija se zgrada, također, nalazi pod Bistrikom, blizu Konaka, u kojemu su, ustrijeljeni, posljednju noć na zemlji provodili nadvojvoda Franjo Ferdinand i vojvotkinja Sofija.

Sredinom osamdesetih Predrag Finci bio je član izdavačkih savjeta, odbora, komisija, povjerenstava, žirija. Pripadao je bosanskoj kulturnoj eliti, onoj koja je tu izgubljenu zemlju usred Jugoslavije dovela do njezinih povijesnih vrhunaca. Prvi filmovi Emira Kusturice, profinjena, zemljana enformel platna Ede Numankadića, predstave Mladena Materića, priče Darija Džamonje, romani, pjesničke antologije, nove, lijepe zgrade staklenih fasada, u kojima se ogledala stara čaršija, austrougarske palače u Titovoj ulici i cijeli sarajevski dvadeseti vijek, ulični žamor, intervencije u prostoru, hladni i vlažni ljetni parkovi u centru grada, odjeci Selimovićevog Derviša, odjeci Principovog pucnja, i još žamora, svi pričaju u isto vrijeme, glazba, mnogo glazbe, nastrane figure Franje Likara, antropoidne apstrakcije Alije Kučukalića, i mnoštvo imitatora, ljetne bašte iz kojih se muzika čuje do kasno u noć, mnogo muzike, Izdavačko preduzeće Svjetlost Sarajevo, i vječna Jugoslavija u malom, kuckanje kujundžija u Kujundžiluku, miris roštilja, promukli glasovi Dare Sekulić i Indexa, Američki kulturni centar, tvrde drvene klupe u čitaonici Vijećnice, drame i rana smrt Ivice Matića, i Predrag Finci, čijeg se pucnja u Franju Ferdinanda više nitko nije sjećao, filozof i estetičar, diskretna figura nikad opisane predsmrtne euforije jednoga grada.

Finci nije bio aktivan unutar jevrejske zajednice. U njegovoj generaciji to nije bio poželjan način kulturnoga i društvenog legitimiranja. Rođeni poslije rata, svatko s bremenom svoga prezimena i sa svojom kućnom brigom, zaslugom, tugom i krivnjom. Djeca partizana i djeca narodnih izdajnika, ili deklasirane građanske klase, djeca pristigla sa sela, iz pasivnih krajeva, popaljenih i nepokorenih besputih pokrajina, te malobrojna pretekla židovska djeca, sa svojim skrivenim i potisnutim obiteljskim pričama, svi će se oni u Sarajevu predstavljati kao raja. I taj će nabrzinu smišljeni i olako prihvaćeni naziv koji je, bit će, prvi puta nekome na um pao početkom šezdesetih, u vrijeme euforije omladinskih radnih akcija, preživjeti i razvijati se sve do početka devedesetih i raspada zemlje.

Raja je svaki onaj koji je prihvaćen. Za razliku od siromašnoga i prezrenog rajetina, koji će činio raju u tradicionalnome, otomanskom smislu, kršćanina među pravovjernim muslimanima, siromaha među koljenovićima, moderna raja je pluralia tantum. Nema jedninu, ili je usavršena jednina. Kaže li se za nekoga – on je raja, kao da se reklo da ga krase vrline, talenti, kreposti i odlike sviju drugih bezimenih pojedinaca koji su bili čašćeni istim žigom pripadanja. Za sebe se, pak, ne može reći da si raja, kao što za sebe kažeš da si Hrvat, katolik, vegetarijanac. Onaj tko sebe proglasi rajom pouzdano nije raja. Zato se što češće, u svakoj prigodi, za druge treba govoriti da su raja, čak i kada to ne misliš, jer možeš računati da će i svaki takav ostati ganut, pa će prvom prilikom za tebe reći da si raja. I tako ćete se, poput pasa na Ferhadiji, ljubazno njuškati pod repove, razmjenjivati komplimente i biti raja.

Da bi se bilo raja valjalo je smetnuti sve ono što jesi. A smetnuti je, zapravo, lako. Mnogo lakše nego, recimo, zaboraviti. Tako se ono što je jedared smetnuto naglo povratilo, jednima s početkom opsade Sarajeva, u travnju 1992, drugima godinu ili dvije kasnije, a trećima, možda, i desetljeće kasnije. Svi su se na kraju sjetili, ili skoro svi, tako da od raje nije ostalo ništa. O stogodišnjici Principovoj, u ljeto 2014, nekadašnja je sarajevska raja već bila tako temeljito razvrstana, razdijeljena i zaokupljena izgradnjom, renoviranjem i adaptiranjem svojih arhetipa, da su se oko onoga što se dogodilo prije stotinu godina bili podijelili na atentatore i na njihove žrtve, spremni da pred očima Europe ponove Vidovdan 1914, a za njim i kratko dvadeseto stoljeće. Ono što su za Europu zbivanja iz školskih udžbenika povijesti, i daleka porodična povijest djedova i pradjedova, za sarajevsku je bivšu raju vječno sadašnje vrijeme. Svakoga dana u tom gradu Gavrilo Princip ubija Franju Ferdinanda i ženu mu Sofiju. U svakome gradu svijeta u kojemu živi barem jedan Sarajlija cijelo je jedno Sarajevo, i u svakome tom Sarajevu, kao i u onome jednom, bivšem, svakoga dana i svake noći Gavrilo Princip ubija vojvotkinju i nadvojvodu. I tako će biti dok god je raje.

Predrag Finci u svome eseju, u toj ispovjednoj pripovijesti svoga života, “Why I killed Franz Ferdinand”, piše kako o toj stvari on nikada nije imao svoje mišljenje. Na čijoj je strani istina: na atentatorovoj ili nadvojvodinoj? Nikada se, kaže, nije zainteresirao. Ubojstvo princa možda i jest bilo događaj koji je presudio svijetu, ali je za Sarajevo, pa i za njega rođenog u Sarajevu, bilo sudbonosnijih događaja. U školama smo učili da je atentat bio povod za Veliki rat. Ali da Princip nije ubio Franju Ferdinanda, rata bi svejedno bilo. To je razlika između povoda i uzroka, na kojoj su se jeziku i povijesti učile generacije jugoslavenskih učenika. Pa tako i on.

Sad objavljuje svoj melankolični, benjaminovski esej, negdje u Londonu, na Zapadu, u maloj izdavačkoj kući, u knjizi koja se može naručiti putem interneta, daleko od Sarajeva i od današnjih sarajevskih interesa. Usred galame i svađe u tom ga gradu više ne mogu čuti, premda je od svih živih ljudi na Zemlji najkompetentniji u ovoj stvari. Jedini je on ubio Franju Ferdinanda, i zna kako je to. On, i Irfan Mensur. Ali Irfan šuti, pošto je i dalje glumac, nije emigrant, i u stanju je preobraziti se pred svakim težim pitanjem. Irfan, za razliku od njega, i nije Sarajlija, iako je u tom gradu rođen. Ne samo što je rođen, nego bi mu i danas bilo lako vratiti se u mjesto svoga rođenja, i već bi s njim bio srođen, bez obzira na to što mu je beogradska ekavica srasla s govorom, i što mu je životni dah i uzdah njome određen. Irfan Mensur guši se kad progovori ijekavicu, kao Voja Brajović, kao Dragan Nikolić, jer se s ijekavicom nije učio disanju. U Sarajevu uzdasi su duži, dublji, patetičniji, godinama, desetljećima traje svako njihovo je i ije. Ne bi se Irfan nikada na to navikao, čulo bi mu se odakle je, ali bi, za razliku od Fincija, u današnjem Sarajevu bio istoga časa prihvaćen. Iz razloga okrutnog, mučnog, zaudarajućeg, ali koji se izgovoriti mora: Irfana bi prihvatili jer je Irfan, musliman a ne Jevrejin. Onoga dana kada je iz Sarajeva otišao, Predrag Finci je za Sarajevo postao stranac, kao da se u njem nije ni rodio ili kao da je odlaskom promijenio i mjesto rođenja. Tada je od raje postao Jevrejin, onaj i onakav kakvih je bilo puno dvadeseto stoljeće, nenadani sunarodnjak Stefana Zweiga, Prima Levija, Daniela Ozme, princ lutalica, prorok i prosjak, lik iz “Enciklopedije mrtvih” Danila Kiša, i Kišov brat po lutanju i po svome kompliciranom identitetu, koji je donedavno, do 1991. bio tako jednostavan.

Nisam poznavao svog profesora estetike, iako sam ga svakoga tjedna slušao na predavanjima, proučavao mu geste i grimase, lovio uzrečice, poštapalice, greške u govoru, i ništa od svega nisam zapamtio. Bilo je u njemu nečega paunskog: hlače je skladno sparivao sa sakoom, nosio dobre cipele, izgledao kao da je maloprije sišao s Oxford sreeta i podzemnom željeznicom spustio se u našu duboku i plitku balkansku nigdinu. Govorio je lako i tečno, izrazitim sarajevskim naglaskom, koji se u to vrijeme još razlikovao od načina na koji su progovarali junaci “Top liste nadrealista”, tog spoja brđanskog, čaršijskog i mahalskog govora, onoga najekspresivnijega u svakom od njih, koji će na kraju, u ratu i poslije rata, postati karakteristični govor nekoga novog Sarajeva, prihvaćen i od onih koji su takve sintaksičko-fonetičke egzaltacije nekada prezirali.

Fincijev naglasak danas bi se, možda, mogao nazvati – marindvorski. Tako su govorila djeca kuferaša, moji Stubleri, i možda mi je tako na daljinu postao blizak, iako ga, govorim, nisam poznavao. Od svih profesora na studiju filozofije i sociologije, samo je profesor estetike bio formativni Sarajlija. Drugi su odnekle došli, a neki su se s početkom rata tamo i vratili. Bio je to neki prolazni svijet, kao što smo i mi studenti bili prolaznici, dok smo lelujali oko okruglih bakrenih pepeljara na jednonogim gvozdenim postoljima. Pušači i nepušači, smrtnici uplašeni još uvijek samo pred ispitima u junskome i septembarskom roku.

Pio je u klubu književnika, u podrumu velike poslovne zgrade izdavačkog preduzeća Svjetlost. Oko njega bili su sarajevski pjesnici, čija su imena u međuvremenu postala naširoko poznata, pa ih ne treba spominjati, i oni čija su imena u međuvremenu zaboravljena, pa ih također ne treba spominjati. Kada bi se napio, postajao je glasan. Mnogi od njih su tako, postajali glasni. Jednom sam ga, ili možda dvaput, takvoga vidio. Htio mi je nešto reći, iako me nije prepoznao. U tom trenutku nije znao da sam njegov student. Tako da je i ono što mi je htio reći zapravo bilo upućeno nekome drugom. Nekome tko nije tu. Ili nekome u dalekoj budućnosti, tko mu se načas ukazao u alkoholnom i nikotinskom magnovenju.

Imao je lijepu, smjerano prostodušnu ženu. Nosila je rijetko ime, na D, izvedeno iz jednoga od onih tvrdih biblijsko-hercegovačkih imena, koje u ženskoj varijanti zvuči neobično skladno. Brinula se za njega, onoliko koliko je bilo potrebno. A bilo je veoma potrebno. Živeći kao u čekaonici doma zdravlja, za neku budućnost koja će se uskoro dogoditi, talentirani ljudi lako su se pretvarali u netalentirane pijance, hulje, zlovoljnike. Finci je bio veoma talentiran, sada se tek to vidi, mogao je biti pisac, glumac i filozof, i mogao je u Sarajevu neslavno propasti.

D. ga je spašavala. Kada bi se okrenuo, govorila je: moj čojko.

To je prva važna stvar koju sam o njemu saznao, i od koje bi, zapravo, trebala započeti ova priča: D. koja kaže moj čojko. Riječ koja će ga spasiti od zla u vremenu što nailazi, i drobi dovršenu prošlost, i kao onaj stroj u kamenolomu pretvara stijene u šljunak i ništa.

Rat je u Sarajevu započinjao dvaput.

Prvi put, drugoga ožujka kada su ljudi sa ženskim čarapama na glavama blokirali sve raskrsnice niže Marijin dvora. Prethodno je, prestupne subote, 29. veljače, ubijen stari svat na Baščaršiji. Blokada je objašnjena zaštitom srpskoga stanovništva od pogroma. Iako su Srbi živjeli izmiješani s drugima u cijelome gradu, postavljena je linija na Vrbanja mostu i Velešićima, koja će do kraja rata biti simbolička crta podjele Sarajeva. Ne može tako biti, mislilo se tog ponedjeljka, ludo je to i ludi su ljudi sa ženskim čarapama na glavama, jer nema tog popisa stanovništva, i ne može ga biti, koji bi potvrdio da Srbi žive tamo a ne ovamo… A zapravo, nije se shvaćala strategija budućega, a ni svakoga drugog rata. Negdje linija mora biti postavljena, a svaka je linija proizvoljna, kao što su, uglavnom, proizvoljni razlozi za rat. Svaki je rat zločinačka rabota, i svaka historija koja se zasnuje na ratovima zločinačka je. Zločinački nisu samo životi koje je rat preoblikovao, stvarajući nove identitete.

Drugi put rat je počeo u nedjelju, petoga travnja.

Sutradan je trebao biti Dan oslobođenja Sarajeva, šesti april. Svečana akademija, polaganje cvijeća pred Vječnom vatrom, govori političara, sjećanja starih partizana, dodjela nagrada zaslužnima…

U nedjelju, u rano jutro, u blizini stanice milicije u Novom Sarajevu pale su prve granate. Zapucalo je po Starom gradu. Na radiju su se čuli izvještaji iz Hitne pomoći. Mrtvi su još uvijek imali imena. Tako će biti sljedećih nekoliko tjedana, a onda će se mrtvi pretvoriti u brojeve, pa u narode. Samo će rodbina još znati kako su se zvali dok su bili živi.

U prvim mjesecima rata u modi je bio otpor kulturom, pjesmom, slikom, lijepom riječju. Nikada se nije pisalo s toliko vjere u smisao književnosti. Pokretali su se novi časopisi, izlazile su knjige, održavane su književna predstavljanja, mnogo češće nego prije rata. Bilo je to vrijeme kulturnoga procvata Sarajeva, koje će kratko trajati i neće ostaviti nikakvog traga na životima ljudi. Osim zbunjenosti i lakog čuđenja, kada se toga poslije budu sjećali. Sjećanje na proljeće i ljeto 1992. u Sarajevu je poput sjećanja na san. Ništa više nije stvarno, miješaju se prizori užasa s osjećajem rajskoga blaženstva. Nikada prije ni poslije nisi se osjećao tako živ.

Predrag Finci u to je vrijeme pokrenuo novi književni časopis i nazvao ga Zemlja. Ime je asociralo na Grupu Zemlja, koju su 1929 osnovali zagrebački slikari, kipari i arhitekti, uglavnom ljevičari i komunisti. Autor manifesta bio je znameniti arhitekt Drago Ibler. Pisao je: “Treba živjeti životom svoga doba. Treba stvarati u duhu svog doba.”

Doba Fincijeve Zemlje trajalo je kratko, izašao je samo jedan broj časopisa, i već je svemu bio kraj. Kada je nestalo predratnoga Sarajeva, i kada je nastalo sljedeće Sarajevo, koje postoji i danas, nije moguće tačno reći. Možda se to dogodilo upravo onda kada su predratni Sarajlije shvatili da se kulturom, lijepom riječju i kazalištem ne može protiv topova i protiv neumitne i razorne logike povijesti. Jedna je priča bila završena, a nova je započela još davno, i mi smo se našli usred nje, nesvjesni što nam se događa i kome pripada zemlja na kojoj stojimo. Ljudi bez papira, bez putnih listova, uvjerenja o prebivalištu i potvrda o zdravstvenom osiguranju, zatekli su se kao krivci na glavnim kolodvorima i aerodromima, pred šalterima imigracijskih službi i pred telefonskim govornicama svih velikih svjetskih gradova, uzaludno se trudeći da nekome nešto objasne. Između njih i onih koji bi ih trebali čuti nije bilo jezika dovoljno jasnog da prenese njihova objašnjenja. Jezik je riznica sjećanja, u njemu su sadržane sve metafore nekog svijeta, i cjelokupno njegovo iskustvo. Jezik je nemoćan pred onim čega u tom iskustvu nema. Jezik tih ljudi šalterskim službenicima nije mogao objasniti tko su oni i što hoće. Da bi to bilo moguće, emigranti će morati da revidiraju svoje identitete. U muci i užasu od nepripadanja, ljudi bez papira demontirat će svoja sjećanja, mijenjati ih kao što se mijenjaju pokvareni dijelovi na automobilu, za sjećanja koja će biti razumljivija šalterskim službenicima, i u svakom pogledu jednostavnija, pogodna za transport i smještaj po kolektivnim centrima, za učenje stranih jezika i profesionalnu preorijentaciju. Inženjeri, mladi pjesnici i profesori najednom će u sebi otkrivati talente perača suđa. Ali i to će trajati kratko. Ubrzo će se i oni snaći, naći će bolje poslove, a možda steći i prijatelje u stranome svijetu. Sitni i nakazni, s bezazlenošću Bruna Schultza, zadovoljavat će potrebe novoga svijeta za emigrantima, za utjehom u nesreći drugih, za mirnom savješću i slobodom.

Predrag Finci naselio se u Londonu. Radio je svoj stari posao, kao profesor, istraživač, pisac, ali bio je to samo privid kontinuiteta. Istina ne bi bila drukčija ni da je našao posao u istome onom podrumskom šusteraju u kojem je šezdesetak godina ranije radio Miloš Crnjanski. Crnjanski se na kraju u Beograd vratio, a Finciju povratka u Sarajevo nema. Tamo više ne postoji njegov profesorski kabinet, ne postoji prozor s pogledom na marijindvorsku katoličku crkvu, ni njegov odsutan pogled dok smušeni student spominje “Teoriju romana” Georga Lukacsa, izdanje iz čuvene biblioteke Logos 1990, ne postoji ni Georg-Gyergy Lukacs, ni “jedan filozofskohistorijski pokušaj o formama velike epske literature” također ne postoji, ni klub književnika u poslovnoj zgradi Svjetlosti ne postoji, ni Dom pisaca, ni Hotel Zagreb, ni Ulica Daniela Ozme u kojoj je Predrag Finci stanovao ne postoji, ne postoje više zajednička pijanstva i mamurluci, bilo što zajedničko, ne postoje pisci i pjesnici s kojima je prijateljevao, izdavački savjeti, fakultetska vijeća, četverogodišnji planovi, programske smjernice i dokumenti, crna biblioteka Logos sa zaštitnom bijelom omotnicom, naplastificiranom, odavno ne postoji. Ali od svega, najtemeljitije, ne postoji Sarajevo u kojemu bi Predrag Finci bio Sarajlija. Na mjestu na kojemu je Sarajevo nekada bilo danas je istoimeni grad, često istih, premda već oronulih građevina, ali to nije isti grad, niti u njega ima povratka onima koji nikada u njemu takvom nisu bili. Nema udaljenijega inostranstva od tog Sarajeva, ni tuđijeg mjesta, ni dubljeg nerazumijevanja.

Viđali smo se slučajno, tokom posljednjih dvadesetak godina, u Londonu, Zagrebu, Sarajevu, kao stranci i turisti. Zadnji put, dok mi je umirala majka, na sajmu knjiga u Skenderiji. Nisam mu rekao zašto sam doputovao. On mi je, s nogu, pripovijedao anegodote iz djetinjstva. U tim su anegdotama njegovi roditelji, ili možda samo majka, i neki veoma slavni ljudi. Ali nisam upamtio koji. Slušao sam ga preko uha, jer sam razmišljao o svojoj majci. Ali nije dolazilo u obzir da mu o tome išta govorim.

Nekoliko godina ranije, dok su u Zagrebu vodili hajku protiv romana “Ruta Tannenbaum”, govoreći o meni kao o antisemitu i mrzitelju Hrvata, kojega bi, već iz higijenskih razloga, trebalo prebrisati s ulica toga meni vječno tuđega, a sve više i tuđinskoga grada, elektronskom mi je poštom poslao pismo, u kojem kaže da je pročitao Rutu, i nudi mi svoju obranu knjige, bude li zatrebalo. Ljubazno sam mu odgovorio, ganut tom malom a tako važnom gestom povjerenja i pripadanja. Tada sam postao svjestan promjene koja se u međuvremenu dogodila, i kojoj je posvećeno ovo poglavlje o glumcima i njihovim ulogama: daroviti mladi glumac, profesor estetike Predrag Finci pretvorio se u Jeverejina lutalicu. Nije birao takvu sudbinu, niti je učinio išta da prestane biti ono što je prethodno već bio. Sve se odvilo u skladu s Iblerovim imperativima: “Treba živjeti životom svoga doba. Treba stvarati u duhu svog doba.” Finci se na kraju kratkoga dvadestog vijeka preobukao u iznošeno odijelo Waltera Benjamina.

Šteta. Jer moj bi roman prije obranio Gavrilo Princip.

To da se pisac potvrđuje kao pisac drugom knjigom, režiser kao režiser drugim filmom, a bend kao bend drugim albumom, to je valjda jedan od dva ili tri najfrekventnija i najstereotipnija kritičarska klišea. A opet, najizdržljiviji klišei su i postali klišei zato što su toliko često tačni. Naročito se to dobro vidi post festum, kad neki opus ili neku karijeru posmatramo sa distance. Distanca u odnosu na opus benda Zabranjeno pušenje je, međutim, sasvim specifična. Ako postoji bend kroz čiju bi se sudbinu mogao snimiti politički film o Jugoslaviji, to je Zabranjeno pušenje. To je prošle godine nekako više naslutila novinarka Al Džazire Džeki Rouland kad je uradila film Bilo jednom u Sarajevu o Top listi nadrealista. Film je nažalost ispao loš, ali taj promašaj nekom možda otvori vrata da napravi nešto dobro.

Naime, priča o prvobitnom uspjehu Pušenja odnosno albuma Das ist Walter neodvojiva je od dva faktora: sinergijskog Nju primitivs efekta (Pušenje + Nadrealisti) i subverzivne genijalnosti pjesme Zenica Blues. Ipak, unutar Nju primitivs pokreta, a u kontekstu Jugoslavije, priča o Pušenju je paradigmatičnija. Ne umanjujući vrijednost oba spin–off projekta: i Neletovog No Smoking Orchestra i Sejinog Pušenja, pravo Zabranjeno pušenje, ono koje bi moglo da se piše sa određenim članom the, jest ono u kojem su bili i Nele i Sejo i koje je snimilo četiri albuma: Das ist Walter, Dok čekaš sabah sa šejtanom, Pozdrav iz zemlje Safari i Male priče o velikoj ljubavi. Ključni album Zabranjenog pušenja je drugi, Dok čekaš sabah sa šejtanom, objavljen u ljeto 1985. godine, prije tačno tri decenije.

Album Das ist Walter je bio dobar temelj. Pjesme sa albuma prvenca je Nele u svojoj autobiografiji efektno lakonski opisao: od “himne Novog primitivizma” (Anarhija All Over Baščaršija) preko “priče o djevojci koja previše vjeruje američkim filmovima” (Selena, vrati se, Selena) do “bunta samosvjesnog mladića protiv podjele uloga koju mu nameće svijet u kome živi” (Neću da budem Švabo). Ipak, brzo stečena jugoslovenska slava bendu se još brže obila o glavu poslije famozne afere “crko Maršal”. U pomenutoj knjizi (Fajront u Sarajevu) Nele detaljno opisuje kako im nakon tog skandala svi silni mediji i institucije koji su žudili za njihovim prisustvom i saradnjom preko noći okreću leđa. Postojao je ipak i poslovični izuzetak: “U nas je, međutim, još uvijek vjerovao Jugoton, pa je tadašnji urednik Siniša Škarica čak pristao na našu suludu ideju da izdamo dupli album.” U isto vrijeme u Smolecovom studiju na Zelengaju albume snimaju i Haustor i EKV. To, međutim, već spada u širu priču o nekoj drugoj zemlji i nekom drugom vremenu. A priču o Šejtanu možda je najbolje započeti sa vjerovatno najslavnijom pjesmom s tog albuma: Nedjelja kad je otišo Hase.

U vrijeme kad je ovaj album objavljen, fudbaler Asim Ferhatović Hase još je bio živ. Umro je poslije godinu i po dana. Umro je jedan dan nakon svog pedeset četvrtog rođendana, 25. januara 1987. godine. Bila je nedjelja, baš kao u pjesmi, baš kao i četvrtog maja 1980. godine. Ima nečeg neobičnog u pomisli da je Hase vjerovatno slušao pjesmu Nedjelja kad je otišo Hase i da je umro u nedjelju. Priča se da su članovi Zabranjenog pušenja nakon Hasetove smrti objavili u Oslobođenju smrtovnicu, čitulju, u kojoj je stajalo samo “Jedan je Hase”. Ako se sjetimo da u pjesmi postoji stih Oslobođenje u mojim rukama, priča je još zaumnija i još poetičnija.

Postoji, međutim, još jedan detalj koji je nedavno notirao Miljenko Jergović, najpouzdaniji hroničar Sarajeva osamdesetih, a koji priči dodaje i nove valere. Famoznoj ulici Fuada Midžića koju je Pušenje opjevalo od Selene pa nadalje, ulici u kojoj je stanovala autorska ekipa Pušenja, poslije rata je promijenjeno ime. Džaba je Fuadu Midžiću pred poslijeratnim sarajevskim vlastima bilo to što je bio musliman, kad je bio i komunista i partizan i jasenovački logoraš i ilegalac koji je poginuo u posljednjem danu rata i NDH-zijske vlasti nad Sarajevom, Uzeli su mu ulicu, a u toj promjeni imena bilo je, međutim, nečeg i dijaboličnog i jezovitog i nevjerovatno simboličnog. Ulica Fuada Midžića danas se zove ulica Asima Ferhatovića Haseta, a to je isto kao da se zove i ulica Zabranjenog pušenja i ulica Top liste nadrealista i ulica Doktora Neleta Karajlića i ulica Seje Sexona i ulica Maršala Tita i sve to zajedno. Jer pjesma o Hasetu nije, naravno, pjesma o Hasetu, ili nije samo o Hasetu. To je pjesma, kako kaže Jergović, o “jednom drugom, važnijem čovjeku, mnogo zvučnijeg imena. Ali kako se pjesma o tom junaku nije mogla napisati a da ne bude sentimentalna i udvorička na način onih pjesama s omladinskih radnih akcija, tako je adresat posvete promijenjen. Kombinacijom nekoliko stilskih figura, ironije, litote i metonimije, postignut je začudan efekt, i nastala je najljepša pjesma o Titu, od tolikih koje su sastavljane nakon njegove smrti.”

Valjalo bi napisati poseban esej o razlozima zbog kojih mnogima ni danas nije jasna toliko prozirna aluzija. Samo je jedna važna majska nedjelja u kojoj je na Koševu gostovao Osijek, da i ne govorimo o rezultatu 1:1; samo je jedan od nas “tukao Engleze, Švabe, Ruse”, samo je jedan mogao da kaže: “mene više nema, al imate još mnogo važnih utakmica”, samo zbog jednog je imalo smisla ono skandiranje “Jugoslavija, Jugoslavija” koje završava u fade out-u. Usput budi rečeno, kad Jugoton postane Croatia Records i kad Šejtan bude objavljen u CD formatu, to skandiranje će volšebno biti utišano i skraćeno do neprepoznatljivosti.

Nedjelja kad je otišo Hase je samo jedna od čak osamnaest pjesama. Ipak je riječ o duplom albumu, mada u savremenoj YouTube eri može djelovati iznenađujuće da čitav dupli album traje manje od sat vremena. Kad se pokušava odgovoriti na pitanje šta je toliko posebno u ovom albumu, a u odnosu na kasnija dva, jer je kreativna ekipa (i Nele i Sejo) ostala ista, ponovo nam pomaže Fajront u Sarajevu. Ono što se desilo u Pušenju iza Šejtana jest da su pukli šavovi između, kako kaže Nele, “studenata i pravih rokera”. Studenti (i Nele i Sejo) jesu bili kreativniji, ali pravi rokeri su bolje svirali. Zbog pucanja šavova pravi rokeri su otišli. Nije da buduća dva albuma neće biti kreativna, ali neće biti tako dobro odsvirana. Nikad poslije muzička podloga njihovih pjesama neće biti tako čvrsta i tako pankerski prljava, nikad neće biti one energije iz uvodnih rifova na početku Stanja šoka, na početku cijelog albuma. I kao što je lokalnost potencirana u obe imenice s naslova albuma, tako se i u Stanju šoka specifični sarajevski lokalizam iščitava i iz navijanja za Želju i iz “daidžine dženaze”. Sve se to nastavlja i u Djevojčicama kojima miriše koža: ako je lirski subjekt Stanja šoka navijao za Želju, antijunak druge po redu pjesme je “običan uhljup s Koševa”. Slijedi Lutka sa naslovne strane, imenjakinja Čorbinog hita od prije šest godina. Ipak, Pušenje spušta Čorbinu apstrakciju s njene pseudouniverzalne visine u “memlu i blato Sedrenika”.

Naposljetku, tu je naslovna pjesma i ključna stvar za kontekstualizaciju cijelog albuma. Priča je zapravo arhetipska: u marginalcu su ubili boga, ali đavo u njemu je ostao da živi. Ali i taj arhetip je smješten u tačan i vrlo precizan geografsko-istorijski okvir, makar i bez predirektnih indikacija. Onaj “mrak kod Pivare” je vrlo konkretan mrak, kao što je i “agent 071” vrlo efektna ironija koja kombinacijom Džems Bondove šifre i pozivnog broja za Sarajevo spaja Šon Konerija s Murgom drotom. Kad se u posljednjoj strofi ukaže “cvikeraš iz opštine”, slušalac se prosto mora sjetiti one uloge koju u Sjećaš li se Doli Bel igra Boro Stjepanović. Dok čekaš sabah sa šejtanom je zapravo pjesma o tome zašto je Šintor – Šintor. Onima pak koji šejtanu nisu široko otvorili dušu, a bili su dio istog svijeta, često je preostajalo samo da jezde ka Alemanji, bez obzira na cijenu.

Prvih šest pjesama, prva trećina, prvi prirodan “blok” u cjelini od osamnaest stvari završava se sa Ibrom Dirkom, jednim od nekoliko autentičnih remek-djela jugoslovenske popularne kulture. To je opet arhetip, ali nešto noviji i nešto uži. U velikim zapadnim kulturama postoje ta amblematska djela u kojima se tematizuje kako veliki talenat biva nagrizen vanjskim uspjehom i spasa skoro da nema. O tome piše, recimo, Havijer Serkas u svojoj Brzini svjetlosti. Ispričati to u manje od tri i po minute, bez trunke pretencioznosti, uz nekoliko nezaboravnih one–liner-a, uz dosjetke na račun Brene i “oba Halida”, a da se ne izgubi ništa od “poruke”, to je zaista katarzično.

U preostale dvije trećine duplog albuma nema te gustine vrhunskih pjesama, ali to je dobro. Kao što se novine ne mogu praviti samo od odličnih tekstova, tako i album, naročito dupli, ne može da se napravi bez “vezivnog tkiva”. Ne treba tu frazu shvatiti pogrdno. Ni Dostojevski ne bi bio Dostojevski bez vezivnog tkiva. Kako ono kaže Sioran: Ništa toliko ne dosadi kao jednoličnost izuzetnog. Tako i Šejtan ne bi bio Šejtan bez pjesama koje su suštinski tek dobra dosjetka ili fora odnosno eventualno tek malo više. Takva je Ja imam kuhinju, takvo je i naslanjanje na Žaka Brela Ne Me Quitte Pas, kao i Radost prvog žita. Ima, međutim, i pjesama zamišljenih kao dosjetke, ali koje su tu tendenciju nadrasle. Takva je, recimo, Sanjao sam noćas da te imam.

Kao što su imali potrebu da “polemišu” s Ribljom čorbom, ovdje momci iz Pušenja još žešće polemišu s Bijelim dugmetom, a ta im je “polemika”, ako ništa zbog istog zavičaja, zapravo i važnija. Učini da budem vuk, Brut i Ujka Sam su nastavak linije započete sa albumom Das ist Walter, dobre pjesme koje “vuku” na prethodnu fazu i ne nude široko otvaranje prema naprijed. Srce albuma je, međutim, dvodijelna pjesma Baš–Čelik.

Na izvornom LP formatu, njome se završavala B strana obe ploče, odnosno prva ploča je završena sa Baš–Čelik (prvi dio), a druga sa Baš–Čelik (drugi dio). Ovu dvodijelost će Pušenje da varira sa Pklatovima na Malim pričama o velikoj ljubavi, ali u vezi Baš–Čelika postoji jedan sjajan i neprevaziđen detalj. Pokušavali su naši bendovi da koriste tekstove iz klasične književnosti na manje ili više uspješan način. Ali malo kome je uspjelo da napravi takvu dobru kompoziciju na stihove nekog domaćeg književnog klasika kako je uspjelo Pušenju s pjesmom Jure Kaštelana, dalmatinskog partizana, jugoslovenskog rodoljuba i velikog erudite.

Ostaju još dvije nepomenute pjesme: Kažu mi da novog frajera imaš i Gospođa Brams. Prva se “ubila se za hita”, klasično lokalno Pušenje, s ljubavno-luzerskom tematikom; druga kao da je nastavak pjesme o Seleni, nakon što se ova udala za nekog Švabu, dočekala sredovječnost, a onda se u njoj ponovo probudio nemir.

Ima ona legendarna anegdota o Nikoli Pašiću kad je valjda nešto opsovao u Narodnoj skupštini, pa mu je neki poslanik opozicije dobacio da Gledston nikad u parlamentu ne bi govorio na taj način, a Pašić mu odgovorio: “Kakvi ste vi Englezi, takav sam ja Gledston.” Počevši u nekom trenutku ponovo intenzivno da slušam Šejtana, krenuo sam da gledam ko je kojoj pjesmi napisao muziku, a ko tekst. Takvo istraživanje skoro nužno navodi na pomisao kako su Nele i Sejo u Pušenju bili zaista ono što su u Bitlsima bili Lenon i Makartni. Ne mislim da je jedan Lenon, a drugi Makartni, nego da su uspjeli, kao ljudi i umjetnici dobrano različiti jedan od drugog, da svoje talente sinergijski udruže na način da djelo bude mnogo više od prostog zbira njihovih darova. Ako nekom Nele i Sejo nisu dovoljno dobri da budu naši Lenon i Makartni, pozvao bih se na starog dobrog Baju: Kakvi smo mi Englezi, takvi su oni Lenon i Makartni. A sa distance od trideset godina, iz perspektive naknadne pameti, kad je sasvim jasno da su sve “važne utakmice” o kojima je govorio Hase izgubljene, ovaj je album i podsjećanje na vrijeme kad su neki sjedili sa šejtanom i čekali sabah, dok su drugi u sabah sjedili sami i čekali šejtana, pa ga na kraju i dočekali.

A snivali smo krilat let ala i divova,
Dozivali smo sunčan svijet od sreće
i od snova.

*

Vreme, 13. 08. 2015.

Sad kad tvoja stopala dotiču obazriva cvijeće i kamenje,
samo se srebro u tvojoj kosi raduje.
I dok u zraku ustraje tek cvrčkov stih
tvoji su stihovi odavno već litanije.
Potvrda je jednakih rečenica, njihova kadenca,
rečenice oduvijek i tvoja pobožnost prema njima nepromjenjiva.

Znaš li, Uma, što je to uvijek?
Ono beskrajno, u svako doba,
uvijek je onaj dugi put kojim prolazim pokraj tvoje odsutnosti,
neprestana gošća tvoje demencije.
Uvijek je što i ja svakoga dana ponavljam iste rečenice
i odobravam ti na jedinom putu dodijeljenu našem preživljavanju.
Uvijek je to moje bivanje s tobom, tvoje ostajanje uz mene,
moje samoponištavanje pred tobom.
Uvijek su jedina sjećanja dokle seže um,
tvoje uspomene koje su postale moje, moja zavjera šutnje za te.

Nas dvije i moja potištenost.
U troje i bez vremenskog ograničenja da i danas pokrećemo zrak uokolo.

Otišao je i On. Arsen Veliki. Najveći. Posljednjih mjeseci, kad god bi se čuli, na pitanje “kako si” odgovorio bi – “pa, teče mi odjavna špica!”. Kako tipično za njega – promislio bih – no ovog puta nije to više ni zajebancija, ni sarkazam ni jedna od bezbrojnih duhovitosti koje su ga činile, pored ostaloga, tako prokleto drukčijim od svih drugih. Ovog puta je to činjenica. Arsenova je odjavna špica istekla.

Pisao sam o Arsenu više no o ikome drugome. I velike i male tekstove, osvrte na koncerte i bilješke za mnoge njegove albume. Pa i za ovaj posljednji nekako oproštajno nazvan “Suputnici”. Arsen ga je još pred rat snimio s pokojnim Stjepanom Mihaljincem a cijeli album „covera”, čudesnih prepjeva i izvedbi skladbi koje su mu značile koliko i vlastite, nosio je ugođaj svojevrsne mise zadušnice.

Nešto kao spomenik podignut mrtvim prijateljima, preminuloj “braći šansonjerima”, “suputnicima” čija je odjavna špica istekla mnogo prije njegove. Što novoga o Arsenu uz ovaj simbolični novinski oproštaj još napisati? Ništa osim lupanja po “općim mjestima” jedne bezobrazno velike, značajne i drsko plodne karijere.

Otišao je i On. Arsen Veliki. Najveći. Posljednjih mjeseci, kad god bi se čuli, na pitanje “kako si” odgovorio bi – “pa, teče mi odjavna špica!”. Kako tipično za njega – promislio bih – no ovog puta nije to više ni zajebancija, ni sarkazam ni jedna od bezbrojnih duhovitosti koje su ga činile, pored ostaloga, tako prokleto drukčijim od svih drugih. Ovog puta je to činjenica. Arsenova je odjavna špica istekla.

Pisao sam o Arsenu više no o ikome drugome. I velike i male tekstove, osvrte na koncerte i bilješke za mnoge njegove albume. Pa i za ovaj posljednji nekako oproštajno nazvan “Suputnici”. Arsen ga je još pred rat snimio s pokojnim Stjepanom Mihaljincem a cijeli album “covera”, čudesnih prepjeva i izvedbi skladbi koje su mu značile koliko i vlastite, nosio je ugođaj svojevrsne mise zadušnice.

Nešto kao spomenik podignut mrtvim prijateljima, preminuloj “braći šansonjerima”, “suputnicima” čija je odjavna špica istekla mnogo prije njegove. Što novoga o Arsenu uz ovaj simbolični novinski oproštaj još napisati? Ništa osim lupanja po “općim mjestima” jedne bezobrazno velike, značajne i drsko plodne karijere.

Te iste 1964. na Zagrebačkom festivala se okupila “moćna gomilica” skladatelja i književnika pod nazivom Studio 64 ne bi li promovirali autorsku pjesmu – šansonu. Arsen piše i sklada “Moderato cantabile” i prvi put je izvodi izvan konkurencije na Zagrebfestu kao dio koncerta Studija 64. “Moderato Cantabile” je ni manje ni više nego amblematski broj hrvatske autorske pjesme, skladba koja i danas zavrjeđuje atribut glazbenog nacionalnog spomenika.

Dedić je unatoč tako blistavom estradnom početku oduvijek pokazivao da je “estradno neprilagođen” i posve izvan matice kojom su plutali vodeći protagonisti šlageraške scene te daleko od “opće vike i panike, velikih glasova, velikih parada, velikih aranžmana”, kako je znao kazati.

Njegove skladbe su – i to sam jednom napisao – čak i kad se pojam kantautor rabio poput otvorene uvrede ili psovke, nosile pečat autorstva i jake osobnosti a izvedbe bile lišene deračine, pomodnih afektacija i prenemaganja kao čista suprotnost svih važećih kanona šlagerske konfekcije. Već sam njegov opstanak na “estradnoj sceni” bio je pljuska konfekcijskom boflu, svakoj prosječnosti, “niskim vrhuncima” ali ujedno i krunski dokaz da se i na domaćem tlu – a ne samo u djelima Brela i Aznavoura, Dylana i Cohena – i u naizgled “trivijalnoj” formi popularne glazbe i šlageristike može potpisati reprezentativno autorsko djelo.

Arsen pjesnik, veliki glazbenik s podjednako značajnim opusom u “šlageristici” te filmskoj i scenskoj glazbi – gle apsurda – kao umjetnik se potvrdio prvenstveno djelujući u naizgled populističkom prostoru “primijenjene poezije” i “popularne glazbe”. Bio je naprosto autor koji nije želio biti “pjesnik” već “samo ono što su Brel i Aznavour” – odnosno metaforički “pjesnikov bratić”, no postigao je neusporedivo više od svih onih silnih kvazi-pjesnika koje su zbog „borbenih” ili “domoljubnih” zasluga utrpali u pučkoškolsku lektiru.

Arsen je ušao u onu drugu lektiru. Onu na koju je mislio veliki dramski pisac Duško Kovačević kad je kazao “Arsenove pjesme (…) su emocionalni pasoš jedne generacije s kojim se prešlo preko granice opisivanja svojih osjećaja”. Pjesnik kojem se vjerovalo, glazbenik uz čiju se glazbu živjelo.

“…Ostao sam u pustoši. Umro mi je Dražen Bojić koji me pratio pola života, drugu polovinu me pratio Miha (Stjepan Mihaljinec) kojeg također više nema, Branko Bulić je prestao svirati a ja sam operirao obje ruke zbog okoštavanja tetiva. Prema tome ostaje mi samo Matija kojeg ne mogu maltretirati svojim žanrom osim povremeno. Zato ću na pozornici ubuduće biti sam kao Léo Ferré, i to kad mi se bude dalo raditi. A pošto nisam ni gramziv, ni siromašan ni častohlepan, vjerojatno će toga biti minimalno… Što se tiče estrade i kakova je spreman sam odmah otkazati pretplatu…”, kazao mi je za našeg posljednjeg “razgovora za novine.”

Arsenova je pretplata otkazana a životna odjavna špica istekla, no “film” njegove umjetničke ostavštine – za razliku od mnogih sezonskih senzacija – vrtjet će se unedogled. Jer, da ga možda posljednji citiram “svuda su isti zakoni, postoji šljam i krema, kažu da nema malih uloga, ma vraga nema”. A Arsenova je uloga bila i biti će samo ona glavna.

*

Slobodna Dalmacija

Vijest o njegovoj smrti prvi se put raširila Zagrebom prije već skoro trinaest godina. Jetra mu je otkazivala, smršao je do kosti, put mu je izgubila boju, i netko je povjerovao u njegov odlazak. Nikad se ne sazna tko to širi sablasne glasove, kome na um pada da živog sahranjuje, i u čemu to ljudi uživaju kada nekome u lice sasipaju nečiju smrt, pa odmah provjeravaju žali li taj pokojnika, ali možda je to način da produži život onome čija se smrt lažno objavi. U narodu postoji vjerovanje da je dobro sanjati nečiju smrt: time mu u snu spašavaš život. Možda je i ovo taj slučaj.

Nakon te ružne i netačne vijesti, koja je do mene došla od nekoga tko je Arsena volio kao što ga i ja volim, u Padovi su mu presadili jetru, i poživio je dobro vrijeme. Petinu i malo više svoga dotadašnjeg života. U tih dvanaest, skoro trinaest godina pisao je pjesme, komponirao, svirao, pjevao i nastupao pred mnogo ljudi. Posljednji put, čini mi se, u Lisinskom, s Radetom Šerbedžijom, jednim od onih umjetnika s kojima se još mogao omjeriti jedan na jedan. Drugi su, uglavnom, partili, zašli u svoje grobove, pošli u nebo, zavukli se u brazde gramofonskih ploča, kao u rovove, da više nikada ne izađu van. Gotovo je, već odavno je bilo gotovo, i već je dugo Arsen Dedić živio sam na ovome svijetu. Ni Okudžave, ni Sergia Endriga, ni Kemala Montena, s kojim je tokom rata u Sarajevu razmijenio dva glazbena pisma, nad kojim je zaplakalo sve što je imalo dušu. Općenito, malo tko nam je za naših žalosnih povijesti toliko suza izmamio kao Arsen Dedić svojim pjesmama. O, kako se samo plakalo, gdje god se razumijevalo ovaj jezik kao svoj materinji, i kako su samo bili raznoliki razlozi za plač nad pjesmama Arsena Dedića. Kada čujem njegov glas s ploče “Pjevam pjesnike” kako pjeva Ujevićev “Odlazak”, meni se nepogrešivo plače, pa se ušutim, uvučem se u sebe i čekam da prođu te tri minute. A to je samo jedna od barem dvadeset njegovih pjesama uz koje se ne može ni razgovarati, ni šutjeti, ni biti zajedno, ni biti sam. Hoće li se nad Arsenom Dedićem otplakati kao što se plakalo uz njegove pjesme? Neće. A zašto neće, nije trenutak da govorimo.

Osim toga, nismo još rekli sve o životu u ovim godinama koje su prošle otkako se Zagrebom širila lažna vijest o njegovoj smrti. U tom vremenu objavio je nekoliko knjiga i kompakt diskova, dao je na desetine intervjua u kojima je svojom mrzovoljom šarmirao dame i gospodu svih generacija. Stario je uredno kao u svojoj pjesmi – jednoj od onih uz koje se ne plače nego se misli – ustrajno učeći svoju publiku, te redom loše đake, umijeću ironije. Samo bi nas ironija mogla spasiti jer se međusobno ne volimo i ne razumijemo. Pametnim ljudima ironija služi da se ne potuku i ne zarate. Ali odavno je već prošlo Arsenovo vrijeme ironije. I naučilo se živjeti s ratovima, s mržnjom i s prebrojavanjem krvnih zrnaca, razvrstavanjem nečijih djedova i baba po vjeri i nacionalnosti. S tom stvari Arsen je uvijek gospodski nosio. Rugao se ministarstvu straha i onima koji u njemu ministruju.

I sad se, kažu, opet raširila vijest o njegovoj smrti. Devet je sati i trideset pet minuta, ponedjeljak 17. kolovoza 2015, prekjučer je katolicima bila Velika Gospa, za dva će dana pravoslavnima biti blagdan Svetog Preobraženja Gospodnjega, s kojim stižu nagovještaji jeseni, a meni je telefon opet javio da je umro Arsen Dedić. Sva je prilika da ovaj put to ne može biti lažna vijest. Svijet se u međuvremenu dodatno prozlio, riječi su postale još mnogo smrtonosnije. Nema anđela koji bi se poigrao suzama i tako čovjeku produžio život.

Iako, nevjerojatno je da umre tako živ čovjek. Mora da se i smrt tome iznenadila. Nikada još u Hrvatskoj nije umro netko tko je bio toliko živ. Previše je to za jedan grob. Jedan pjesnik, i jedan muzičar, i jedan trubadur, i još jedan pomalo slikar. Ako je stvarno umro Arsen Dedić, tada se cijela naša zemlja, od sjevernih do južnih mora, od Atlantika do Urala, pretvorila u grob.ƒ

Srpanj/ kolovoz 2015.

Short cuts iz hotela Balatura

*

Marija Magdalena, soba Lavanda, došla iz Magdale, današnjeg Migdala na Genezaretskom jezeru

Svake godine na 22. srpnja ista gošća dolazi u naš hotel. Svetica je zaštitnica našeg sela Malog Sušika, pa je samo po sebi prirodno da odsjedne u najboljem i jedinom hotelu svoga mjesta. U selu naručimo misu u crkvi, kada nam svećenik čestita blagdan Svete Magdalene, blagdan koji samo mi slavimo, a svi smo mi, vjernici ili ne, nekako ponosni na to što imamo takvu krasnu sveticu. Nisam se začudila, kada sam je upoznala, da stvarno izgleda kao na slici Huguesa Merlea (“Marie Madeleine dans la grotte”, 1868), uživo nije toliko otuđena kao na slici, ali jest uvijek nekako odsutna. Ima tu divnu crvenu kosu i sva je mekana i bijela i lijepa. Naša je svetica, jer je spasila naše selo od kuge, dok su ljudi dolje u Triblju umirali od te bolesti. Spriječila je, kaže legenda, da kuga stigne do nas.

Nakon mise idemo na zajedničku kavu, cijelo susjedstvo bude u kafiću pored crkve, dok se ona drži malo sa strane. Moglo je to biti veselo slavlje da se prije 15 godina na taj dan nije dogodilo nešto strašno. Sin naših prvih susjeda, tada šesnaestogodišnjak, poginuo je na motoru. Usred bijeloga sunčanog dana, u tri poslijepodne, 22. srpnja. Sada nakon crkve malo manje mislimo na Magdalenu i nešto više na ovog dječaka. Idemo i na groblje.

Kasnije ležim u ležaljci u vrtu hotela, pogled mi je na terasu sobe “Lavanda”, i vidim kako Marija Magdalena navlači zavjese na staklenim vratima, da joj sunce ne ulazi. Gledam kako od svoje sobe pravi špilju nalik onoj u Provansi, iz koje je možda došla. Nisam je pitala, naravno, nisam pitala gdje je bila pred petnaest godina. Nemamo navike postavljati gostima takva pitanja. Ma, nismo mi ni jedino selo čija je ona zaštitnica. Ali, opet….

Zapravo, ona nije ni izabrala da bude naša svetica, nego su zajedničke energije tadašnjih seljaka, molitve i želje u 19. stoljeću, kada je harala “bijela kuga”, odredile da će imati tu ulogu. I sada je kao prikovana u našem selu. Kada je prihvatila tu odluku (ukoliko ju je prihvatila) pristala je na to da bude odgovorna za sve što se tog dana desi u Malom Sušiku, a onda i tijekom cijele godine. Ono lijepo i ono strašno. Hoće-neće. A sigurno je osjetila svu tugu, bijes i optužbe iz naših kuća, jasno upućene njoj, tada prije petnaest godina. Nitko to nije naglas rekao, pa neću ni ja, ali opet… Zašto kuga, ali ne i motori? Čemu to?

Subjektivni osjećaji sigurnosti (na što sveci i zaštitnici svake vrste utječu) nemaju veze s objektivnom rizikom, kažu studije. Svaki stanovnik našeg sela (ako računamo prosječni životni vijek od sto godina) ima vjerojatnost od 1: 36.500 da umre na blagdan Svete Magdalene. To nije malo. Teže je, na primjer, dobiti samo tri pogotka na lotu. Statistički se lako može umrijeti na dan 22. 7., i sveci u statistici ne igraju nikakvu ulogu.

Nakon večere ona će, kao i svake godine, otići. Nije joj lako.

Dižem se sa ležaljke i odlazim do recepcije. Otvorim program rezervacija i upišem za dan 22. srpnja sljedeće godine rezervaciju na ime M.M. Soba “Lavanda”.

Neka opet dođe. I neka soba bude spremna.

Janek, soba Ružmarin, Nijemac

Janek je glumac i živi u Berlinu. Ali ima angažmane na raznim mjestima. Ove jeseni, kaže, glumit će Kafku u jednom austrijskom gradu. Janekovo ime razotkriva češke pretke, a njegovo prezime ima hrvatsko (ali i češko) značenje. Svako jutro išao je na trčanje, kao i ja, ali nismo išli zajedno. Ja trčim sa psima i zato se mičem od ceste, idem skroz u divljinu, najprije se malo vozim autom da bih stigla do mjesta gdje nikome ne smetamo. Janek je samo istrčao iz hotela i krenuo cestama, livadama i šumama kako ga god vjetar nosi. Jednog jutra smo se ipak sreli na jednoj livadi, nisam ga ni primijetila kako je dojurio i kako me prestigao, kao da je nabrijani Audi na autocesti, a ja stara Buba. Prolazio je tako brzo da nisam imala vremena pozvati pse koji su ga odmah prepoznali kao hotelskog gosta i pratili ga, sretni što su konačno naišli na trkača njihovog kova. U prolazu se okrenuo prema meni, nešto je možda rekao, vjerojatno je htio biti pristojan, ali smo oboje istovremeno shvatili da se u trkačkom smislu krećemo u različitim svjetovima, da ne kažem u drugim dimenzijama, i da je komunikacija tu posve nemoguća. Nastavio je, zajedno s mojim psima, do skretanja staze gdje su me oni ipak sačekali, a on je sam trčao dalje. Gledala sam snagu u njegovim nogama dok se udaljavao, kako je pravio ogromne korake, rukama i nogama tijelo gurao naprijed, svaki mišić mu je bio napet, ali je, premda je očito davao sve od sebe, svejedno doslovno lebdio. U njegovom trčanju bilo je neke neopozivosti, krajnje odlučnosti koja se nije mogla zaustaviti.

Odjednom, kada je bio možda 500 metara od mene, Janek je pao. Ne znam je li se spotaknuo, stao u rupu, ili se namjerno bacio na tlo, možda ga je moja prisutnost izbacila iz takta, i tako je kratko ostao na zemlji, onako četveronoške, nagnute glave. Već minutu poslije skočio je na noge i nastavio u istoj brzini kao prije pada. “Pravi put ide preko užeta, koje nije razapeto na visini, nego tik iznad tla”, piše Kafka u dnevniku 19. listopada 1917. godine, “Čini se da mu je namjena više da se saplićemo o njega, nego da po njemu hodamo.”

Kako je Janek ponovno protrčao, nije bilo vidljivog prilagođavanja ritma, nikakvo ubrzavanje, nego direktni prijelaz iz kompletne nepomičnosti u maksimalnu brzinu. Tako mi se činilo. Kao da mu se žuri do nekog mjesta, ili kao da je to mjesto odavno našao.

A Kafkin zapis 20. listopada iste godine glasi: “Iza određene tačke ne postoji mogućnost povratka. Do te tačke treba doći.”Da se Franz Kafka umjesto pisanjem bavio trčanjem, on bi izgledao kao Janek, savršen u svojoj kretnji, potpuno pri sebi, istovremeno svjestan ili bar osjetljiv na neki njemu nedostižni vanjski svijet i potpuno odcijepljen od njega.

Svaka čast onima u tom austrijskom kazalištu što su to pri podjeli uloga odmah prepoznali.