“Buđenje je najrizičniji dio dana”, zapisao je Kafka u Dnevniku. Znam i zašto je najrizičniji: zaspiš kao Gregor Samsa, a probuduš se kao divovski kukac.

Ja sam se jutros probudio ne kao kukac nego kao ništa. I prošli su mi kroz glavu stihovi Duška Trifunovića: “Svako je od mene bolji / u ovaj sunčani dan”. Ali kad me to spopadne, znam šta ću: uplovim u Pacifik ruskog jezika, najveću od svih mojih utjeha pod ovim krivim svodom. Ali mi se nije dalo prevoditi ruske pjesnike: već imam u kompjuteru 14 ‘vako debelih tomova njihove poezije, nego nađem pjesmu ukrajinskog pjesnika Ivana Franka (1856-1916), potom i njen original, a ta dva jezika su manje različni no to sam mislio, i začas ju urimujem, jer ima samo jednu rimu:

CIGANKA CORA

Pogataj-der, meni, Ciganko,
Crnoobrvna Coro:
Da l dočekaću srećne dane,
I hoću li uskoro?

A Ciganka će iz moga dlana
Odgovor pročitati:
“Ti ćeš se, mili, ti ćeš se, mili,
Sedam ljeta da patiš.”

A? Sedam? Pa šta, strpjeću se…
A zatim? Vijek cio?
“A zatim…  Ti će se naviknuti
Zatim, čovječe mio:”

Zatim nađem izvrsnu pjesmu jermenske pjesnikinje Silve Kaputikijan (1919 – 2006), ali oko nje sam se, boga mi, prilično dugo telio:

POKAJANJE

Volio si me, a sve tuđe meni:
Tegobna bjehu priznanja mi nježna,
Susreti čari bili su lišeni,
A sva odanost suvišna, smiješna.

I rekli su mi da poginu i ti
U ljutom boju… Nemili, moj mili,
Pa kako ću se s tobom oprostiti –
Na tuđoj zemlji ležiš u mogili.

I pokajanje, baš od toga časa,
Bičuje gorko i surovo mene,
Ko da svetinju uvrijedila sam,
Da ne održah riječi kletvene.

Ti dade život za zemlju što strada…
Kako da živim sa surovom greškom,
Kako da živim – za života kada
Ne obdarih te ni blagim smiješkom! 

Htjela bih naći gdje ti je mogila,
I iskazati, uz bol nesmiljeni,
Svu ljubav koju ja sam uskratila,
Uskratila sam ja tebi, voljeni.

Onda nađem pjesmu finskog pjesnika Una Kajlasa (1901-1933) koja takođe ima jednu rimu i uspijem i nju savladati:

VIOLINA

U kutu vazdan i usamljen
Zanesen igrom je sjedio.
U jednoj ruci struk mu trave,
U drugoj brezov prut mu bio.
Taj suh struk trave za volinu
Njegovu je gudalo bio.
Vazdan je njim nad violinom,
Brezovim prutom, prevlačio.

Šta je svirao prutić brezin,
Reći bi višnji bog umio.
To violina ludog bješe,
A taj čovjek je srećan bio.  

Zatim sam nerimovanom pjesmom jevrejskog pjesnika Jonatana Gefena (1947) samog sebe častio, jer prevođenje pjesama u slobodnom stihu svagda doživljavam kao izlet do Divčibara:  

AMERIČKI TURISTA U RIMU

Sreo sam ga blizu Tržnice
škljocao je Italiju na fotofilmu.
Pamtio je da treba u njoj nešto vidjeti
i umrijeti; ali je zaboravio šta tačno,
pa se skitao posvud, kao Kain
sa širokoobodnim tekstaškim šeširom
umjesto Kainovog žiga.
Usput, našli su mrtvog potom
dvije godine, u šumama vijetnamskim:
ah da! Napulj!

I najzad, slučajno naletim na divnu nenaslovljenu pjesmu novreškog pjesnika Steina Meherena (1935): i prevedem je za tren oka:

Držim u dlanovima
tvoje lice kao što ti pridržavaš
srce moje svojom nježnošću
kao što sve stvari u svijetu drže nešto
još i nalaze u nečemu
podršku kao što more diže kamen
sa dna i k obali ga nosi kao što drveće
drži plodove pred dolazak jeseni
kao zemaljski šar što je držan težom u svemiru
Tako nešto drži nas oboje i gore nas
podiže gdje tajna na dlanu drži tajnu  

Nakon ove šetnjice kroz Ukrajinu, Jermeniju, Finsku, Izrael i Norvešku, nisam više, razumije se, bio križanac Kafkinog kukca i nule, jer je moja vjera u poeziju nabolje od svega što imam. Jednoj svojoj neobjavljenoj knjizi pjesama stavio sam, kao moto, stih Marine Cvetajeve: “Ostaću pesnik i u štucanju predsmrtnome”, čemu moram dodati: ukoliko kakav moždani udar, jer pušim ko Turčin, od mene ne načini biljku.  

u ulici postola ćaća je kupio cipele
za pir za bolnicu za sprovode za rješavanje ozbiljnijih papira
za posjete većeg značaja kojih nije bilo puno ni blizu kao sprovoda
za pesto deset tisuća dinara tisuću devesto devedesete

ja sam ih nosio na krizmu, maturu i par pireva
brat na krizmu i maturu
jure na krizmu
ivan na maturu
banić na pir
posudili ih susjedu anti, ali njemu bile tijesne pa ih je vratio

jutros je brat došepao s pira noseći im đon u ruci
neka smo ih dokrajčili jebene cipele

Govor na zagrebačkoj promociji knjige Predraga Fincija Estetska terminologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2014), 24. 9. 2015.

*

S imenom „Predrag Finci“ susreo sam se prvi put u vrijeme kad sam studirao filozofiju u Zagrebu, polovicom devedesetih godina. Bilo je to zahvaljujući sarajevskim filozofima Željku Paviću i Sulejmanu Bosti, koji su ratne godine dijelom proveli u Zagrebu. Oni su ponekad u našim dijalozima (ili svojim monolozima) – kad bi skupljali krhotine jednog raspalog svijeta – spominjali bosanske filozofe, svoje kolege sa sarajevskog Filozofskog fakulteta i tamošnjeg Odsjeka za filozofiju i sociologiju, mrtve i žive, one koji su ostali u Sarajevu i one koji su se raspršili po susjednim ili daljim zemljama. Imena i nadimci, činjenice i legende, anegdote i tračevi – svega toga bilo je u izobilju kod ovih Sarajlija na manje ili više privremenom radu u Zagrebu. A spominjalo se, rekoh, i Predraga Fincija, sa zaključkom: „A sad je u Londonu“, što je bilo pomalo neobično, jer bosanski filozofi i intelektualci mahom su se bili rasuli po Hrvatskoj i Srbiji, Grudama i Palama, poneki bi možda dobacio do Njemačke ili čak Amerike, ali Velika Britanija, Engleska, London – to nije bila uobičajena destinacija za emigraciju i egzil u tom miljeu.

Tada mi je Predrag Finci bio prilično apstraktan lik, sasvim sigurno manje živopisan od, na primjer, Abdulaha Šarčevića, čije sam knjige tada već čitao, Ivana Fochta, filozofa i gljivara, ili Alekse Buhe, zbog njegovih „zasluga za narod“. Sigurno bi mi i Finci zasjao tada na drugačiji način da sam znao da se bavio i glumom te da sam povezao da je on onaj Gavrilo Princip u filmu Sarajevski atentat Fadila Hadžića.

Nešto konkretnijim likom Predrag Finci mi je postao 1997. godine, kad sam u časopisu Filozofska istraživanja, u tematu pod jednostavnim naslovom „O ratu“ (koji je uredio jedan drugi naš emigrant i egzilant, Igor Primorac), pronašao i pročitao Fincijev članak provokativnog naslova i još provokativnijeg sadržaja. Naslov je bio „Bitak i ništavilo“, a provokacija se, dakako, sastojala u tome što je Finci za naslov teksta uzeo naslov famozne Sartreove knjige. Provokativnost sadržaja sastojala se u tome što je tekst bio skroz-naskroz neobičan za jedan filozofski časopis. Prije svega, bio je fragmentaran, sastavljen od petnaestak numeriranih paragrafa koje se može čitati i zasebno. Nadalje, bio je napisan esejistički, a ne po obrascu takozvanih „izvornih znanstvenih članaka“, u kojima često pronalazimo suficit onoga što se danas zove znanošću, a deficit izvornosti. Izvornosti je, pak, u tom članku bilo u izobilju: od teza, preko pristupa filozofskim konceptima i klasicima filozofije, do primjera koje je autor koristio. Tako je u tom tekstu bilo i filozofije i opštenarodne odbrane, i bitka i Sarajeva, i utopije i granata, i Heraklita i Karadžića. U svakom slučaju, tekst je – iz standardno-filozofske perspektive – bio krajnje ne-ortodoksan: natopljen vlastitim iskustvom i neskriveno postavljen na vlastito iskustvo, što ne znači da nije bio filozofski. Dapače, ono što mi je u vrijeme kad sam pročitao taj tekst najviše imponiralo bilo je to da je tekst ujedno i vrlo osoban i vrlo filozofski. A to da je odgovarao na moja vlastita pitanja vezana uz traumatično osobno iskustvo rata – dodatno mi ga je približilo.

Tada mi je Predrag Finci postao kudikamo konkretnijim likom i zaintrigirao me, filozofski i ljudski, pa sam se zapitao: kto je taj, šta je taj, da prostiš, gdje li je taj, odakle je, kuda je taj Predrag Finci?

Narednih sam godina (zapravo decenija) pročitao nekoliko Fincijevih članaka i tri njegove knjige – mnogo manje nego što je on napisao, točnije: oko šestinu knjiga koje je on napisao. (Inače, premda mi je uvijek pomalo čudna sintagma „filozofski pisac“, mislim da se u Fincijevom slučaju ona može s pravom koristiti, s obzirom na spisateljsku produktivnost i filozofsku razinu artikulacije različitih problema kojima se bavi.)

Nakon čitanja Fincijevih tekstova, neke ranije predrasude i slutnje potvrdile su mi se, druge su se opovrgnule. Onaj osobni naboj članka iz 1997. prisutan je, nekad manje, nekad više, i u drugim Fincijevim tekstovima, ali zahvaljujući čitanju njegovih knjiga saznao sam, za razliku od 1997., da Finci može napisati i „tvrdokuhani“ filozofski tekst.

Naposljetku, prošle godine, u Cresu na na Cresu – na simpoziju Povijesni svijet u okviru tradicionalnih Dana Frane Petrića – lik Predraga Fincija posve mi se konkretizirao. Naime, susreo sam ga i upoznao uživo, a nastavilo se to i ove godine, opet u Cresu na Cresu.

Ti susreti s Fincijem „od krvi i mesa“ otvorili su mi još jednu dimenziju u upoznavanju s njegovim likom i djelom, tako da sada znam ne samo da fino piše i da fino misli (kaže se „beautiful mind“) nego i da je jako fin čovjek. Sve spomenute dimenzije upoznavanja sa Fincijem pomiješale su mi se – baš kako treba – pa ne znam više reći gdje završava pisac, a gdje počinje filozof, gdje završava filozof, a gdje počinje čovjek.

* * *

Knjiga Estetska terminologija posljednja je objavljena Fincijeva knjiga. I po mnogočemu je posebna, ne samo u kontekstu njegova opusa, nego i u kontekstu estetičke i općenito filozofijske literature na našim jezicima. Franjo Marković, Danko Grlić, Milan Damnjanović, Ivan Focht, Nadežda Čačinovič, Milan Galović – to su neki od autora koji su objavili svojevrsne sume estetike, manjih ili većih ambicija, manjeg ili većeg opsega. Fincijeva Estetska teminologija nesumnjivo se svrstava u taj niz, kao i neke ranije njegove knjige, ali od njih se svojim pristupom razlikuje, a neke od njih i nadilazi kvantitetom i kvalitetom. O čemu je zapravo riječ?

Kao prvo, naslov ove knjige mogao bi navesti na pogrešan zaključak. Naime, ova knjiga nije obični leksikon niti obična enciklopedija. Ona, doduše, obrađuje ključne termine (ili pojmove) estetike, ali ne na leksikonsko-enciklopedijski način, u vidu maksimalno sažetih i skraćenih natuknica poredanih abecedno i prema nekom zadanom kanonu „ključnih estetičkih termina“. Finci bira i obrađuje ključne estetičke pojmove logikom discipline (estetike) ili, bolje rečeno, logikom predmeta (umjetnosti) ili, još bolje rečeno, logikom fenomena umjetnosti. A najbolje je to što je knjiga vođena Fincijevom logikom, čime želim reći da se radi o originalnom filozofskom djelu: originalan mu je i pristup mapiranju estetike i pristup pojedinim pojmovima na koje se fokusira.

Vezano uz to, on sam – skromno, kao usput – izriče važnu, promišljenu i ovom knjigom itekako potvrđenu tezu o svrsi i zadaćama estetike i cijele filozofije, koja glasi:

„Zadatak filozofiranja jest definiranje (razjašnjavanje) pojmova, ali ne i davanje nekih neporecivih odgovora: naprotiv, refleksija dokazuje svoju snagu i kada ne odgovara na neka pitanja, a pogotovo kada pokazuje zašto na neka pitanja ne može odgovoriti i/ili kada samim pitanjem otvara mogućnost novih uvida, što je uvijek prisutno u utemeljenom pitanju o ‘prvom’ i ‘posljednjem’, o Bogu i Bitku, o svemu što smatramo presudnim, pa je onima koje interesira umjetnost takvo i pitanje o tome što je tajna i bit umjetnosti.“

* * *

U uvodnom poglavlju, dobro izabrana naslova „Uvod ili pitanje kako“, autor objašnjava o čemu se radi u knjizi, odnosno kako je on zamislio i izveo ovo djelo. A onda slijedi jedanaest glavnih poglavlja koja ovdje ne mogu problematizirati, pa čak ni tematizirati, nego ću samo taksativno nabrojiti naslove poglavlja i podpoglavlja, uvjeren da se već i iz toga može zaključiti kako je širok tematski dijapazon knjige. Naslov svake te cjeline odgovara na pitanje kako, iz čega, po čemu, zašto nastaje umjetničko djelo. Jer: Finci se, s pravom, fokusira na umjetničko djelo kao opredmećenu umjetnost, kao zapis umjetničke tendencije i kao svojevrsnu ličnu kartu bića koje se zove umjetnik.

Naslovi tih cjelina (i u njima obrađenih pojmova) su: „Djelo po ishodištu“ (Oponašanje; Stvaralaštvo; Autonomija; Sloboda; Igra; Izvor; Autentično), „Djelo po umjetniku“ (Duša; Obrtnik; Umjetnik; Genij; Autor; Estetska egzistencija; Tijelo), „Djelo po osjećaju“ (Nadahnuće; Intuicija; Imaginacija; Osjećaj), „Djelo po namjeri“ (Intencija; Stvarno; Ideal), „Djelo po sebi“ (Umjetničko djelo; Jedinstvo; Harmonija; Ritam; Sadržaj; Oblik; Stil; Znak; Jezik), „Djelo po sebi i u odnosu“ (Izraz; Reprezentiranje; Kič; Ružno; Lijepo; Uzvišeno), „Djelo po drugom“ (Ukus; Uživljavanje; Percepcija; Deskripcija; Interpretacija), „Djelo po društvenom“ (Društvo; Politika; Religija; Etika; Institucija; Tržište; Publika; Funkcija umjetnosti) te „Djelo po estetskom“ (Estetika; Estetski odgoj; Estetsko iskustvo; Estetizam; Estetska istina; Estetski sud; Metaestetika).

Svako od podpoglavlja posvećenih pojedinim pojmovima ima istu strukturu: sastoji se od tri paragrafa, a autor u uvodu knjige to lijepo objašnjava:

„(…) u prvom je naznačeno nekoliko bitnih ideja znamenitih mislilaca o onome što se u toj bilješci razmatra, u drugom je ‘diskusija’ o onome što rečeni pojam može biti i njegovo obrazloženje, a u trećem ‘zaključak’, koji bi trebao potvrditi ili opovrgnuti na početku bilješke iznesenu tezu. Svaki od ovdje spomenutih pojmova je ‘moment’ umjetničkog djela, svaki pripada djelu i iz svakoga djelo može biti sagledano i analizirano, ali ni jedan ne obuhvaća sve što je djelo, nego svaki i svi zajedno kazuju o fenomenu estetskog ili o estetskom fenomenu.“

Osim toga, svako od tih podpoglavlja ima na početku istaknut termin na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom i talijanskom, kao i istaknutu tezu, koja služi kao definicija pojma koji je u pitanju, a ponekad izgleda kao mala mudrost o predmetu promišljanja, čak i kao aforizam. Primjerice, kod „Oponašanja“ ta čeona teza glasi: „Umjetnost jest ili može biti oponašanje. Kao oponašanje, umjetnost je po nečemu izvan sebe.“

Spomenutih devet glavnih poglavlja ili cjelina autor zaokružuje s dva važna poglavlja (prvim i jedanaestim) koja umnogome približavaju problematiku ove knjige čitaocima i olakšavaju čitanje tekstova o pojedinim pojmovima. Prvo se poglavlje zove „Misliti umjetnost“. U njemu se raspravlja o umjetnosti kao predmetu estetike, o samom pojmu ‘estetike’ te o opsegu tog pojma, s razgraničenjem prema drugim, srodnim disciplinama kao što su filozofija umjetnosti, teorija umjetnosti, sociologija umjetnosti, itd. Jedanaesto poglavlje, pod nazivom „Misliti estetsko“, ustvari je meta-estetičko razmatranje povijesti estetike i drugih pitanja vezanih uz samu estetiku kao filozofijsku ili znanstvenu disciplinu.

Povrh svega, na kraju knjige su donesene „Kratke bio-bibliografije relevantnih mislilaca“, zatim bogata, ali pomno izabrana „Bibliografija“ (s estetičkim rječnicima, priručnicima i zbornicima, knjigama o povijesti estetike i ključnim djelima estetike i filozofije umjetnosti, u potezu od antike do danas), a naposljetku i vrlo korisno „Predmetno kazalo“, te kratka (i, rekao bih, suviše skromna) „Bilješka o autoru“.

Iako je Estetska terminologija vrlo originalno djelo, ono je također pouzdan tumač i vodič kroz široko polje umjetnosti i estetike, tako da može, bez ikakve dvojbe, biti preporučeno kao uvod u estetiku za studente i sve druge koji se žele uputiti u estetiku, pri čemu se ni oni iskusniji neće osjećati zakinutima ili prevarenima čitajući ovu knjigu: ima u njoj itekako mnogo novoga, što može informirati, educirati i prosvijetliti čak i one koji znaju (ili misle da znaju) sve o umjetnosti i estetici.

On sam će reći – hrabreći sebe i druge estetičare, ali i filozofe uopće – „da se nikada, ama baš nikada, ne može na potpuno zadovoljavajući način reći što je umjetnost, jer ona izmiče svakoj definiciji i uvijek je nešto drugo, uvijek nešto drukčije od onoga što je bila. U svakom nastojanju da se iskaže istina, pa i istina o umjetnosti i istina umjetnosti same, ima želje da se kaže ‘apsolutno’, ‘krajnje’, neporecivo, ali sve potvrđuje da u umjetnosti nema ni ‘apsolutnog’, ni ‘krajnjeg’, ni neporecivog. A baš u tome počiva izazov svakom promišljanju o estetskim fenomenima. (…) Nijedan predmet mišljenja nije posljednje mišljenje, kao što ni mišljenje ne može biti i nije posljednja granica mišljenog.“

* * *

Mi koji se bavimo stvarima mišljenja i stvarima pisanja znamo ne samo kako je teško osmisliti i napisati ovakvu knjigu, nego i kako je teško uopće donijeti odluku da se napiše ovakvu knjigu. Za to je potrebno ne samo temeljito (ili čak potpuno) poznavanje određenog područja (ili discipline) kao što je estetika, i ne samo sposobnost sažimanja nepregledne građe u relativno kratke paragrafe koji neće biti površni i banalni, i ne samo ključ za pristup toj problematici (izbrušena metoda i još izbrušenija struktura), nego i – hrabrost.

Zapravo je to prvo što bi trebalo reći o ovoj knjizi i njezinu piscu: za ovu i ovakvu knjigu trebalo je hrabrosti, pa u tom smislu autoru treba čestitati čak i prije nego što se upustimo u procjenjivanje i ocjenjivanje sadržaja knjige.

No, osim što je svjedočanstvo o filozofskoj i spisateljskoj hrabrosti, ova je knjiga također rezultat teškog rada. Naravno, nema velikog djela bez napornog rada. Ali opet, džaba ti marljivost i izdržljivost, ako nema i drugih faktora potrebnih za ostvarenje velikog djela – prije svega, insipiracije.

U poglavlju o inspiraciji (tj. nadahnuću), Finci najprije definira nadahnuće kao „iznenadno, nenadano ukazanje, otkriće ili rješenje“, a onda, kao da se korigira, kaže da je nadahnuće „dugo pripremani trenutak“. A time govori nešto važno i o svojoj knjizi. Ona je upravo rezultat dugotrajnog taloženja teorijskog, praktičkog i poietičkog iskustva, a zatim kreativnog vrenja koje je dovelo do odluke o pisanju jedne ovakve knjige i naposljetku do same knjige za koju je zaista trebalo „zagrijati stolicu“. U spomenutom poglavlju o nadahnuću, Finci – govoreći o umjetničkoj inspiraciji kaže:

„(…) Muze su manja, slabija božanstva. Svaki ozbiljan umjetnik zna da Muze i inspiracija nisu od velike pomoći. Trenutku ‘nadahnuća’ prethodi dugo strpljenje i mukotrpan rad. Osobi ‘sine’ nakon dugih i upornih nastojanja. Ništa ne dođe potpuno nenajavljeno, ništa bez vlastitog truda. (…) Nasuprot mistificiranju inspiracije kao neobjašnjivog i nenadanog poticaja na djelatnost, kao neke vrste percipiranja nadosjetilnog i trenutnog ukazanja, istinsko ‘nadahnuće’ je nešto stalno, nešto što je neotklonjivo prisutno u nadarenoj osobi i u njenoj upornoj, često iscrpljujućoj djelatnosti, a ovaj spomenuti trenutak je rezultat i kulminacija dugog strpljenja i predanog rada, pa u njemu nema mjesta ‘svetoj lijenosti’ i iznenadnom neočekivanom, ničim zasluženom, a trijumfalnom rezultatu.“

* * *

Estetska terminologija je neka vrsta Fincijeve sume estetike, ali nije prvo niti, nadam se, zadnje njegovo estetičko djelo. Autor kaže na jednom mjestu da bi se o svakoj temi otvorenoj u ovoj knjizi mogla napisati posebna knjiga. I to je točno. Neke je on sam već napisao (npr. knjiga Imaginacija iz 2009.), a neke će, vjerujem, napisati, premda ga, kako priznaje, „vuku“ druge teme, na kojima trenutno radi.

Nadam se također da bi Finci svojom knjigom mogao inspirirati i neke druge autore da se odvaže pisati ovakva sistematska estetička djela, djela koja pokazuju estetiku u onom najboljem što ona jest i može biti: estetiku koja nipošto nije nekakvo „mjerenje“ i „odmjeravanje“ umjetnosti, nego mišljenje i promišljanje umjetnosti, a s obzirom na konstitutivnu ulogu umjetnosti za čovjeka, može se reći i – mišljenje i promišljanje čovjeka u jednoj suštinskoj dimenziji njegova bitka.

Finci, dakle, prikazuje estetiku u onom najboljem što ona jest i može biti, ali isto važi i za samu umjetnost, jer Finci jasno ukazuje na smisao i vrijednost umjetnosti nakon svih proglašenih „krajeva umjetnosti“, i to prvenstveno ukazujući na refleksivni karakter umjetnosti. Jer: umjetnost nije puka iracionalnost, nego specifična forma racionalnosti, ravnopravna s teorijskom, praktičkom i tehničkom racionalnošću. Druga je stvar to što je konstitutivna uloga umjetnosti za život čovjeka u današnjem svijetu izgubila važnost ili čak nestala, pa se umjetnost ne cijeni nikako ili se pak cijeni onoliko koliko služi kratkoročnim ekonomskim i političkim interesima. Finci svojim pristupom izdiže umjetnost iznad takvih instrumentalizacija i spašava njezinu čast, ali – valja istaknuti – bez mistifikacija, mimo svakog „larpurlartizma“ i istražujući fenomen umjetnosti uronjen u kompleksne mreže svijeta života.

* * *

Imajući u vidu Fincijevu zavidnu spisateljsku produktivnost, ne sumnjam da će nam on podariti još knjiga. No, ta izvjesnost ne prelazi u rutinu i ne izaziva dosadu, jer nikad se ne zna o čemu će Finci, niti kako će to. A tu neočekivanost vezanu za što (predmet) i kako (način) Finci je možda poprimio od same umjetnosti, jer takvom se meni – i općenito i u Fincijevim prikazima – čini umjetnost: kao najneizvjesnija izvjesnost ili, bolje rečeno, kao najizvjesnija neizvjesnost.

U toj (ne)izvjesnosti umjetnosti, pojačanoj (ne)izvjesnošću promišljanja umjetnosti u dobu u kojemu se propituje i (ne)izvjesnost svake filozofske i znanstvene refleksije, uključujući onu estetičku, svatko tko priznaje neizvjesnosti a teži izvjesnostima trebao bi nabaviti i pročitati Estetsku terminologiju Predraga Fincija, odnosno čitati je i iščitavati. Jer takva je to knjiga: teško je pročitati ju odjednom, a šteta je čitati ju samo jednom.

Moj primerak Black Lamb and Grey Falcon Rebeke Vest, bogato ilustrovan autentičnim fotografijama, poklonila mi je Deni Koul, gazdarica Clock Housa u seocetu Kolzhil u blizini Oksforda gde sam boravio desetak dana. Clock House je zapravo nekadašnja i perionica veša tamošnjeg zamka koji je sav izgoreo u požaru. Bio sam smešten na gornjem spratu kuće, u ne baš urednoj sobi-biblioteci sa razbacanim knjigama bez reda po prašnjavim policama. A preostala prazna mesta bila su prepunjena crtežima i fotografijama slikara Alberta, umrlog Denina supruga, koji je do sovjetske intervencije u Mađarskoj bio ubeđeni komunista, a onda je prešao u zelene. Simboliku poklona vidim dvojno – fabijanstvu Vestove i simpatijama koje su Deni i Albert negovali prema prirodnim lepotama posleratne Jugoslavije, posebno prema Jadranu i Ohridu.

Izdanje je iz 1941., što znači iz perioda kad je Britanija već uveliko u ratu (od 3.09.1939.) protiv Hitlerove Nemačke, i neposredno pre sklapanja pakta sa SSSR-om (12.07.1941.). Sigurno je potstaknuto fašističkom okupacijom Jugoslavije, kao svojevidna solidarnost i podrška jednom malom potencijalnom savezniku. Vestina knjiga, iako napisana nekoliko godina ranije, izražava velike simpatije ka ljudima iz ove daleke balkanske zemlje.

Poređenje sa Zamišljajući Balkan (Imaging the Balkans) Marije Todorove spontano se nametnulo jer sam ovu knjigu, glorifikovanu u univerzitetskim krugovima, poneo sa sobom iz Makedonije da je još jednom prepročitam, pa je ispalo da sam ih u biblioteci kolzhilske sahat-kule čitao takoreći uporedno (u društvu sa još jednim uzbudljivim štivom koje sam našao u metežu prašnih knjiga – prepiske između Hakslija i Lorensa. Zamišljajući Balkan je izdata 1997. Između nje i Vestine knjige stoji cela druga polovina 20. stoleća, sa svim komplikovanim balkanskim iskustvom koje se nataložilo u tom periodu.

Na samom početku ovog poređenja treba naglasiti ipak neke suštinske razlike; najčiglednija je ta da je Vestina knjiga posvećena prostoru tadašnje Jugoslavije, što znači da su izostavljeni neki važni činioci balkanskog lonca – Rumunija, Albanija, Grčka i Bugarska. S druge strane, i pored očiglednog saučesništva, putopisi Britanke su protkani doživljajima egzotičnog, ili bar nekadašnjeg, što je bio (i ostao) jedan od britanskih stereotipa o Balkanu i njegovoj različnosti. Zamišljajući Balkan, pak, ima sveophvatnu naučnu ambiciju, kako na istorijskom, tako i na političkom i kulturološkom planu (iako studija Todorove nije stigla da obuhvati poslednju epizodu jugo-kolapsa – rat na Kosovu i etnički konflikt u Makedoniji): analitički da se protumači stereotip Balkana kao “evropski kmet, anticivilizacija, alter-ego Evrope, njena tamna strana”. Ono što je posebno budilo moju čitalačku radoznalost za ove dve knjige je to kako je u njima prikazana Makedonija – uoči II. svetskog rata, kod Vestove, i u nedavnoj prošlosti, kod Todorove. U svakom slučaju, iako žanrovski različite, knjige ove dve autorke su jedne od najdominantnijih za oslikavanje ovog regiona, čitane i citirane, svaka u svoje vreme, iz različitih aspekata, ali uvek sa pijetetom.

Treba posebno istaknuti osim žanrovskih razlika, i one međju autorskim osobenostima: Vest je napredna Engleskinja, član “fabijevaca”, avanturistkinja (dovoljno je reći da je njen pseudonim preuzet od lika bezobzirne Rebeke Vest iz Ibzenovog “Rosmeršolma”), intrigirana kao čovek sa strane, sa prepletom “jagnjeta i sokola” u balkanskom biću. Njena knjiga je u formi putopisa, kao neposredno svedočanstvo o sudbinskim i kulturološkim situacijama koje su joj se dešavale za vreme boravka u ondašnjoj Jugoslaviji. Todorova je Bugarka, čovek iznutra, a koja svoju balkansku analizu dograđuje izvan, u zapadnoj akademskoj sredini. U saglasnosti sa novim akademskim istragama kulturnih međuprostora, Todorova stvara egzemplarno, argumentovano delo o istinitijoj sliki Balkana i Balkanaca. Šire, oba dela (velika i po obimu, knjiga Todorove broji oko 300 stranica, ona Vestove, zajedno sa ilustracijama više od neverovatnih hiljadu!) mogu pripadati imagološkoj književnosti i podatljivi su za komparaciju: koliko se i kako u angažmanu ovih dveju nadarenih žena suočavamo sa predstavama regiona i Makedonije nekada i sada, koliko se one razlikuju, a koliko su ostale slične?

Što se odnosi do autorskih osobenosti, ovaj, o Balkancima, naročito onim paradoksalno etiketiranim kao “zapadni”, traumatični imidž, bar što se tiče umetnosti, pothranjuje se i odunutra: koliko li balkanskih romana, pozorišnih dela, filmova, instalacija je inspirisano našom plemenskom brutalnošću. Ova slika raslojenosti, nepristojnosti Balkana nalazi se, eto, i u imenu, mada je napor Todorove upravo suprotan – potvrđujući pluralni identitet na Balkanu, da pokaže i njegovu posebnost i njegovu organsku povezanost sa evropskom kulturom i istorijom.

Knjiga Rebeke Vest Belo jagnje i sivi soko, pak, iako transformiše podatke sa tuđeg egzotičnog prostora u formi putnog dnevnika jednog zapadnog pisca iz još uvek velike kolonijalne sile, je emotivno naklonjena, a pri tom oblikovana kao literalizovan putopis. Iako državljanin jedne politički superiorne države, Vest “prevodi” svoje iskustvo tadašnje jugoslovenske stvarnosti i kroz njenu ličnu misionarsku čežnju – potragu za pra-hrišćanstvom. Ova neobično lepa i strastvena žena, koja je plenila i svojim britkim umom, zavolela je balkanski prostor i zbog davnih legendi koje su hranile još romantičarske pohode Bajrona i Lamartina.

U poređenju sa Vestovom, Todorova je školovana na Balkanu, iako je doškolovana na Zapadu i sada je profesor balkanskih i jugoistočnih studija na američkim univerzitetima. Njena inostrana karijera dolazi i kao očekivani produžetak izvesnih privilegija koje je ona kao mlada imala u svojoj “ranijoj” državi – naime, njen otac, istoričar po struci, bio je bugarski ambasador u Grčkoj i predsednik prvog bugarskog višepartijskog parlamenta kao kandidat BKP-e. Kao većina istočnih intelektualaca prihvaćenih na Zapadu, ona će isticati svoje diverzanstko, “antiočevsko” raspoloženje prema tadašnjem režimu (najubedljiviji i podsticajan u tom korpusu emigrantsko- porodične ispovesti je, svakako, Viktor Erofeev), što ne poriče da je imala izvesnu pomoć (a zašto da ne!) zbog političke moći svog oca u izgradnji sopstvene karijere.

Otud, i pored očiglednih razlika u knjigama ovih dveju autorki, a upravo zbog njih, eve me pred, za mene, nimalo perifernog pitanja koje je zapravo bilo povod za ovo razmišljanje: kako one tretiraju Makedoniju?

Već sam podvukao žanrovske razlike dveju knjiga: s jedne strane, intimni dnevnik o jednom sporom putovanju, sa Severa ka Jugu, putovanju ka nepoznatom. “Sve ono što sam znala o južnim Slovenima – bilo je nasilje”, zapisaće Rebeka Vest davne 1934., pre polaska na svoju “turneju”. Tamo, na licu mesta, ona upoznaje svet koji pre toga nije poznavala. Prema voznom redu, Makedonija (geografija je tu nepotkupljiva) je na kraju, kao pretposlednja stanica, pre Kosova. Vest pristiže noćnim vozom u Skoplje, suočavajući se sa orijentalnom atmosferom grada. Slede dve stotine stranica posvećenih Makedoniji (631-833 str.), o predelima, ljudima, običajima, “tajnim” ritualima, dve stotine stranica koje čekaju da budu prevedene na makedonski.

S druge strane, u bibliografiji na kraju knjige “Imaginarni Balkan”, gde je, naravno, navedena i knjiga Vestove, pribeležena su samo četiri makedonska izvora od tri autora: “Britanska bibliografija o Makedoniji” Hrista Andonova–Poljanskog, “Bibliografija putopisa o balkanskom poluostrvu za vreme turske vlasti” i “Balkan u delima stranih putopisaca za vreme turske vladavine: janičari, haremi, robovi” Aleksandra Matkovskog i “Islamizacija u Makedoniji” Metodija Sokolova. Znatno manje u odnosu na korišćene izvore od autora iz drugih balkanskih država. Odrednica “Makedonija” najopširnije se spominje u problematičnom kontekstu makedonskog pitanja posle Berlinskog dogovora (str. 172-3), preko citata engleskih putopisaca Harija de Viga, Gofa i Fostera o “nezrelom, neprosvećenom intelektu makedonskog seljaka… represiji i kompletnom nedostatku obrazovanja i prirodnoj sklonosti za divljaštvo”.

Todorova u svojoj knjizi spominje Vestovu usputno dva puta, citirajući njen ironičan stav za stereotipe o Balkanu kod britanskih putopisaca iz XIX veka. Prenosim taj citat: “Engleski putnik u XIX veku, uglavnom, imao je nepovoljno mišljenje o podanicima Osmanlijskog carstva hrišćanske veroispovesti, jer su bili prljavi, nepismeni i nenasiti (kao siromašni ljudi, oni su često takvi morali biti), ulizice i nevaspitani (kao uplašeni ljudi, oni su često takvi morali biti). On ih osuđuje onako kao što osuđuje stanovnike novog industrijskog pakla u i Jorkširu koji baš vole da smrde, piju džin bez mere i da budu grubi i nepristojni. Iako mu je drago što su ti njegovi nesrećni sunarodnici predmet misionerskog rada filantropa iz viših i srednjih slojeva, on je istovremeno i srećan što su ovi hrišćani-Sloveni pod kontrolom Turaka, koji su toliko prefinjeni, tako kulturni, širokogrudi, dostojanstveni, gostoljubivi i isključivo čovečni”.

Kao pripadnik naprednih “fabijevaca”, Rebeka Vest se zalagala za aktivno društveno delovanje u korist obespravljenih, za obezbeđenje tzv. nacionalnog minimuma za životni standard građana. Fabijevci (Fabian Society), osnovani januara 1884., sa simbolom “hrabre kornjače”, gde je Vest bila učlanjena zajedno sa Dž. B. Šoom, H. Dž. Velsom, Haroldom Laskijem, Ani Besant, Leonardom Vulfom… bila je intelektualna, socijalistički orijentisana grupa, koja je, prema Marvinu Periju, “… imala nameru da deluje kao obrazovno telo za podizanje svesti o nedostatku kapitalističkog društva sa ciljem da učini socijalizam pristupačnijim za Engleze”. Odbijajući nasilni put revolucija, fabijevci su agitovali za sniženje radnog vremena, za obezbeđeno socijalno i penzijsko osiguranje, za ravnopravnost žena, za mogućnost obrazovanja za siromašne, za logične argument u političkim kampanjama naspram manipuliranja emocijama glasača (pitanja koja su, bar u balkanskim okvirima, i danas nerešena). Fabijevci su kasnije uticali na ideologiju Laburističke partije Britanije. Njihova napredna politička pozadina vidljiva je i kod Vestove – putopisca koji je i pored sve svoje opsesije arhaičnim i ritualnim na ovim prostorima, vrlo zainteresovana za individualne sudbine malih ljudi i njihovu borbu za opstanak.

U svom predugom periodu čekanja, u svojevidnom getu, da se postane deo integrisane Evrope, R. Makedoniji, od strane njenih najbližih suseda još uvek joj nije dozvoljeno da koristi sopstveno ime, ne priznaje joj se sopstveni jezik i sopstvena crkva. Još uvek joj se nameće strah od neuspeha. Njen kulturni identitet, toliko puta dokazivan putem folklora, muzike, književnosti, pozorišta, filma, još uvek ne može da potkrepi njeno ravnopravno mesto u zajednici evropskih država. Još uvek smo za Evropu s jedne strane neshvaćeni domorodci, s druge, nejednaki, čak i opasni!

Za makedonskog čitaoca, knjige Rebeke Vest i Marije Todorove, jedna napisana u period kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, druga u savremenosti, kada se makedonski identitet još uvek osporava, mogu da budu, pored neospornog uživanja u tekstu, otrežnjavajuće štivo. Putni dnevnik od pre sedamdesetak godina jedne pametne, mada zanesene Britanke, i pored sve ondašnje političke, a i intimne staromodnosti, napisan je s većom svešću o posebnosti makedonskog identiteta od savremene naučne studije Todorove, koja pokazuje ponekad da misaoni talenat i moderna naučna tehnologija mogu da ostanu vezanih očiju.

Sofija

U Sofiji sam u Bugarskoj nitko moj nije ovdje bio
Nije se moglo ići četrdeset pete šeste ni deset sljedećih
Godina a nakon toga bilo je već kasno nestali se nisu vratili
Europa njezina duša od svih je nesahranjenih načinjena

Pa neka jedna među njima bude i naša u Sofiji u gradu
Koji je postojao samo na razglednicama i u pismama
Na fotografijama iz radnje Foto Sleiermacher ispisano
latinicom za uspomenu i dugo sjećanje rođacima u Jugoslaviji

U Sofiji sam u gradu u kojem je živjela Regina Dragnev rođena
Stubler Njemica iz Bosowicza moja daleka rodica u Sofiji je
nestala krajem drugoga rata Crveni križ nije je mogao naći

Dok prolazim pokraj carskoga dvorca crkve svete Sofije
i spomenika zahvalnosti caru Aleksandru III pomišljam
da je moja stopa zagazila u stopu Regine Dragnev i da nestajem

Plovdiv

Prehlada li je ili ne daj Bože alergija uplašio sam se
Jedine noći u Plovdivu kada sam počeo da kišem
I u nekoliko mi se minuta začepio nos omilio mi tad je
Virus nikad mi ne bi drag kao jedine noći u Plovdivu

Jer da je to bila moja hrvatska alergija na ambroziju
Lipu i korov tada bih mislio da me moja Hrvatska
I u Plovdivu prati i da nigdje više slobodan nisam
Da je Hrvatska kao kosmos kao paranoična duša široka

Prehlada li je ili ne daj Bože alergija uplašio sam se
Jedine noći u Plovdivu gdje se sokaci uz šest bregova
Šest tepeta u visine penju a sedmo su tepe poravnali divlji ljudi

U Plovdivu koji me na ono Sarajevo podsjeća što ga je bilo
Na akvarelima Todora Švrakića i u snovima kada sam bolestan
I uplašen od hrvatstva i treba mi zavičaj u snu a gdje drugo

(38)

Prošlo ljeto, kad sam na škrge disao,
ubjedljivo bješe najstvarnije
od svih koja živjeh. I zbog toga
vjerojatno sam toliko pisao.
Najbolji sam kada pišem protiv.
Pogotovo protivu zbiljskoga.
Ko da svaka rima pomalo ga kroti.
Pa zar nije?

Jer odvajkada bila mi je zbilja,
stoprocentna, nepatvorena,
tamo gdje su žege i studeni.
Ili pola jedno, pola dugo.
To ti je isto, moj Tudeško Ugo,
kao kada Radanović Nenad
u po rata veli: ja bosiljak
sijem, meni FRIDRIH NIČE.
Ostalo su pričinih priča priče
ne nego jekinih jeka jeke
od istine daleke
bar stotinjak milja.
I bar meni.

Tri beskonačne zime
opsade grada kad sve, i ja s njime,
od hladnoće gubilo je ime,
i sve što taknem – studeno ko zmija
šarka koju, kad bijah mali,
nagazio sam, ko istina gadnu,
u strnjištu, i bosom nogom –
te tri zime bile su punija
stvarnost do sveg drugoga pod bogom,
a ja, naravski, ležao joj na dnu,
šta ja? – Sarajlije listom su ležali –
stvarnost gdje divlje istina bjesni
kao oluja u Kralju Liru.

I nije čudo što, nekad, u miru,
tim zimama moram da se hvalim.
Svaka mi, kao zumrud, sja. U meni
znam da će, sve dok ne krepucnem, pjesnik
živjeti od tih studeni.

Koda

Nisam jednom, u ponoćni satak,
rekao sebi: od svih slika zbilje,
najmoćnija je s Danteove natre:
na dnu led je, a onaj ostatak
različite su vrste vatre.
Sve druge su priče – jednobojna duga.
Jašta, nekad čujem, iz Štokhloma čak,
odobravanje Sijarića Ilje
moga školskog druga.

<završeno 23. 9. 2015>

__________________nedogledu i tabucchiju

nisam kalipso da bazdim na vječnost
sa sve četiri strane okruženu morem
ko je tebi rekao da si kralj itake odiseju
s kojim pravom ti razapinješ jedro i vijest
po vijest kao u mravljoj koloni strpljivo
mrviš staklo u čašu iz koje pijem vodu
postoji li razlog što redovno znam
da si poludio za lakim kubicima
da je singapur aseptičan
da s vrha kurca muškarci otoka flores
imaju duboke krupne
crne oči
postoji li odiseju nostalgija
za onim što još nije bilo
zato što ja tako kažem