Priča koja slijedi utemeljena je na stvarnim događajima
_____________________________“Kad umrem, napiši priču o meni.”
_______________________________Iz priče Suze za Ines Marlot, Adnana Repeše
*
Na izdisaju
Je li ovo zaista kraj, upitao se. Potražio je odgovor u očima tamnoputog muškarca čija se fantomka ocrtavala na plavoj nebeskoj pozadini, ali su one bile ledene i prazne: do njih nisu dopirale nikakve misli. Nije se usudio moliti za milost. Ako je već morao umrijeti, onda neka to bude dostojanstveno i dostojno herojstva kakvo je pokazao Robert. Ah, da nije tako teško ranjen u potjeri, siguran je da bi se uspio spasiti. Koliko je uopće metaka dobio? Tri? Četiri? Osjetio je da ga napušta snaga. Pokušao se pomjeriti, ali je bol u nogama bio toliko jak da nije uspio. Mjesto na kojem je ležao – plitki kanal uz cestu – bilo je mokro. Obzirom da kiša nije padala već danima, tečnost koja mu je prianjala za leđa mogla je biti samo njegova krv. Ali, to više nije bilo važno.
Pomislio je na Annelie. Pokušao je u svoja čula prizvati njenu blizinu.
Annelie.
Sutra su trebali otputovati u Forsvik i tamo provesti vikend. Htio joj je pokazati kuću u kojoj je odrastao i upoznati je s roditeljima. Nijednoga trenutka nije sumnjao da će im se svidjeti: Annelie je bila takva šarmerka da joj je bilo nemoguće odoljeti. U predvečerje bi je poveo u šetnju obalom jezera Vättern i usput joj pričao o dječačkim tajnama, o ribama, o svetoj Katarini i legendama u koje je kao dječak vjerovao. Zamišljao je kako prolaze pored rustikalnih kuća s visokim pročeljima, ribljih restorana u centru i barki na doku, ispred male kapele u predgrađu. Vidio je samoga sebe kako je kroz gusti brezovi šumarak vodi sve do stare napuštene pilane i tu, na jednom oborenom balvanu, počinje da je ljubi onako kako je nikada ranije nije ljubio.
Annelie.
Koliko već sve ovo traje, pomislio je. Sekundu? Deset sekundi? Minutu? Potpuno je izgubio pojam o vremenu: kao da se, umjesto da ide naprijed, vrijeme vrtjelo ukrug. Cijev Robertovog Sig Sauera još uvijek je bila tu, uperena u njegovo lice. Nije više osjećao nikakav strah, ni paniku. Bio je posve miran i sve što je želio jeste da čekanje što prije završi. U mislima je opijeno posmatrao mirnu pučinu jezera Vättern i slušao Annelie kako mu šapće: „volim te, volim te, Olle“ i onda ga ljubi onim svojim slatkim usnama.
Annelie ga ljubi onim svojim toplim, slatkim usnama.
*
1.
Ne tako davno, Miko, bio si siguran da nikada nećeš kročiti u ovu zemlju. Mislio si da je to nemoguće, da nikada nećeš uštediti novac za ovo tri hiljade kilometara dugo putovanje, a onda je sve počelo da ti se dešava, samo od sebe: poziv iz Pedagoškog zavoda, ponuda za učešće u projektu razmjene s profesorima iz Švedske i kao vrhunac svega – Leifov i Jonasov dolazak u Mostar. Otad si živio za ovaj dan i sada, dok točkovi Airbusa A321 dodiruju pistu zračne luke Stockholm-Arlanda, pitaš se postoje li riječi kojima bi mogao opisati ono što osjećaš.
Dvanaest godina – tolikoje prošlo otkako si saznao za Nikijevu i Johanovu smrt. Nikada nećeš zaboraviti to kišno, februarsko jutro.
Džoni Aker (Johnny Aaker), bivši vojnik HVO-a, kojeg je 1995. godine Viši sud u Mostaru proglasio krivim za ratne zločine počinjene u hercegovačkim logorima Dretelj i Gabela, jučer je na Okružnom sudu u Norčepingu (Norköpping) u Švedskoj, osuđen na doživotnu robiju zbog ubistva dvojice policajaca, Johana Dalberga i Niklasa Florina, u odmaralištu Maleksander (Malexander), u regiji Ostergotland (Östergötland), 28. maja 1999. godine…
Pročitao si tu kratku novinsku vijest, koja te nije odmah presjekla. Dogodilo se to nekoliko minuta poslije, kada je do tvoga mozga doprla spoznaja da si te dvije smrti, na neki način, i sam skrivio. Pustio si, šokiran, da ti pepeo cigarete padne u kafu, koju si pio u jednoj maloj kafani u Fejićevoj ulici. Nisi mogao da vjeruješ sopstvenim očima, a opet, znao si da je sve to istina, baš zato što se činilo toliko nemogućim.
Odjednom te je obuzela nepodnošljiva panika. Pogledao si u djevojku koja je mijenjala pepeljaru na stolu, nesvjestan odvratnosti koju su maločas u tebi izazvali njeni grubi, natečeni prsti, gotovo bez noktiju. Jedva si uspio platiti račun, smotati novine i izaći napolje.
Ispuštaš dug i tužan uzdah. Osjećaš kako ti naviru uspomene na onu noć, kada si, u neznanju, Niklasa Florina i johana Dalberga osudio na smrt. Obećao si sebi da nećeš razmišljati o tome, da se nećeš sjećati ničega što bi moglo da te gurne u beznađe bola i samooptuživanja, ali usprkos svim naporima koje si učinio otkako si krenuo od kuće, ta noć je sada tu, više je ne možeš otjerati iz misli i za tren oka ti si već na straži, u ratnoj kasarni u naselju Dračevice, desetak kilometara južno od Mostara.
*
Pola sata poslije, sjediš u iznajmljenom kombiju koji tebe i tvoje kolege vozi prema gradu. Gledaš kako poslijepodnevna svjetlost pali ožutjelo drveće uz cestu i ne obraćaš pažnju na razgovor koji tvoji prijatelji vode s Kenethom, vašim stockholmskim domaćinom i koordintaorom projekta razmjene. Uspio si, ipak, da razaznaš ono najosnovnije – dva dana boravka u najvećem švedskom gradu ispunjena seminarima i predavanjima o ljudskim pravima, nakon kojih putuješ u Göteborg.
Na jednoj raskrsnici, u oči ti upada natpis na putokazu – Vällingby – i odmah ga prepoznaješ: mjesto gdje je Niki radio prije nego je odselio u Linköping, a potom i u Karlsborg. Volio bi da posjetiš tamošnju policijsku stanicu i razgovaraš s njegovim bivšim kolegama, ali znaš da to nije moguće. Ostaješ svega šest dana, a toliko toga bi želio uraditi, Miko. Pouzdaš se u Leifa i Jonasa, tvoje domaćine u Göteborgu – obećali su da će s tobom otputovati u Mjölby i iskreno se nadaš da će održati obećanje. Tamo će te već čekati Thomas s kojim ćeš otići u Malexander, malo mjesto na obali jezera Sommen, gdje su 28. maja 1999. godine, nešto iza 16:00h, Niklas Florin i Johan Dalberg, jureći za pljačkašima banke u Kisi, pronašli smrt.
Niz zamišljenih slika kojima pokušavaš sebi predočiti posljednje trenutke njihovih života, po ko zna koji put reda se pred tvojim očima. Pomišljaš kako bi ti sada prijalo da popiješ džin-tonik s mnogo leda, u jednom od onih mračnih separea u malom baru na Šemovcu u koji povremeno odlaziš uglavnom poslije posla, da osjetiš kako ti alkohol odvraća misli i udaljava te od te dvojice mladih očeva, od gorčine, gnjeva i grozničavosti koji te razdiru uvijek kada pomisliš na ono što im se dogodilo. Da, nema sumnje da te je njihova smrt zauvijek obiljležila, Miko, urezala se u tvoju dušu, napravila ranu koja ni danas, toliko godina poslije, nije zarasla.
*
Svoje prve stockholmske noći nikako ne uspijevaš da zaspiš. Dugo se prevrćeš po krevetu, san ti ne dolazi na oči, a onda ustaješ, oblačiš se i izlaziš vani, na puste ulice nepoznatog grada. Dugo hodaš i razmišljaš o Johnnyju Aakeru: odavde je, početkom 1993. godine, došao u Hercegovinu i kao plaćenik se priključio specijalnim jedinicama HVO-a u Čapljini. U ovom gradu je, tri godine poslije, upoznao Klaasa Philipssona i Christiana Mattssona, s kojima je, u malom stanu, u kvartu Tyresö, kovao planove za pljačku Östgöta Enskilda banke u Kisi.
Možeš lako da ga zamisliš na jednoj od ulica kojima upravo prolaziš. Pitaš se da li bi te prepoznao kada bi se kojim slučajem ponovo sreli. Znaš da je to nemoguće, Aaker izdržava kaznu u zatvoru Kumla nedaleko od Stockholma, ali tvoja mašta nastavlja da razvija tu sliku, sama od sebe, sve dok je iznenada ne zauzdaš, jer osjećaš da ti je muka od pomisli na onaj njegov životinjski pogled, na njegovu blizinu koja zrači nekim nepojmljivim, metafizičkim zlom. Sasvim si siguran u te riječi: metafizičko zlo, jer ono što si oćutio u njemu te noći nije imalo ljudsko obličje. Kao da je sam vrag nastanio njegovo tijelo.
U hotel se vraćaš kasno, umoran. Dok liježeš u krevet, osjećaš kako ti srce počinje nekontrolirano lupati. Aritmija. Ustaješ i piješ lijekove, potom se vraćaš u krevet i buljiš u plafon, puštajući da napad odradi svoje. Nakon nekoliko minuta sve prestaje. Odjednom je više prostora oko tebe, više zraka.
Dišeš.
*
Pronađene poruke
Prvi dio: Thomas
From: Thomas Pettersson [mail to: tplufc@live.se]
Sent: Wednesday, May 15, 2013 4:30 PM
Subject: Answers
Poštovani g-dine M.,
Oprostite mi što vam pišem tek sada, nakon godina nejavljanja, tokom kojih ste na adresu policijske stanice u Mjölbyju poslali – ako sam uspio dobro izbrojati – dvadeset sedam e-mail poruka, s namjerom da saznate pojedinosti oko tragičnih događaja u Malexanderu, od 28. maja 1999. godine. Radi se, naprosto, o tome da je elektronska adresa na koju ste nam pisali, iz razloga koji su toliko banalni da o njima nema potrebe da ovdje govorim, već odavno van upotrebe. Uz rizik da ću zvučati pomalo melodramatično, usudio bih se reći da je to što sam danas pronašao vaše mailove čista slučajnost, ili, ako vam to više odgovara – sudbina.
Kao što možete vidjeti u zaglavlju ove poruke, moje ime je Thomas Pettersson, osoba o kojoj ste se cijelo vrijeme raspitivali i čiju ste pomoć prevashodno tražili. Ne znam gdje i kako ste naišli na moje ime, niti je to, čini mi se, sada više važno, ali je potpuno tačno ono što ste u svojim mailovima više puta spomenuli: bio sam vrlo blizak prijatelj s pokojnima Niklasom Florinom i Johanom Dalbergom, pogotovo s Johanom, rekao bih, s kojim sam imao dosta zajedničkih imenitelja. Sve ono što su Niklas i Johan bili, moglo bi se izraziti jednom rečenicom: bili su časni i pošteni ljudi, koji ničim nisu zaslužili takvu smrt. Niti jedno ljudsko biće, zapravo, ne zaslužuje da umre na tako okrutan način.
U nekoliko navrata spomenuli ste da pišete knjigu o Johnnyju Aakeru, njihovom ubici, plaćeniku koji je tokom rata u Vašoj zemlji počinio mnoge zločine zbog kojih je, s dobrih desetak godina zakašnjenja, ovdje i osuđen. I ja sam baš kao i vi prilično razočaran načinom na koji je reagovala Vlada moje zemlje u njegovom slučaju, pogotovo u vrijeme kada nam je izručen, dakle 1995. godine. Da su tužioci tada uradili svoj posao kako treba, ili je možda bolje reći: da se nije u sve uplela politika, Johan i Niklas bi danas bili živi. To je ono što meni kao njihovom prijatelju posebno teško pada. No, neke se stvari ne mogu promijeniti, ma koliko mi željeli drugačije.
Pretpostavljam da ima jako puno stvari koje me želite pitati. Sada, kada smo uspostavili valjanu komunikaciju, možete se pouzdati u moju pomoć. Govoriti o Niklasu i Johanu neka je vrsta misije na koju sam se obavezao onoga dana kada su napustili ovaj svijet. Možda su za vas oni samo likovi u vašoj pripovijesti, priviđenja uklesana u vašu dušu, ali za mene, oni su stvarni ljudi, osobe od krvi i mesa, prijatelji koji mi mnogo nedostaju. Ponekad, dok prolazim hodnicima policijske stanice učini mi se da u nekoj od prostorija čujem odjek Johanovog grlenog smijeha ili Niklasov tanki, baršunasti glas. Toliko su sebe utkali u ovo mjesto, u svakoga od nas, da mi se ponekad čini kako su još uvijek živi, samo ih mi više ne vidimo. Zbog svega toga, iznimno mi je stalo da sjećanje na njih živi još dugo. Nadam se da će mi vaša knjiga, u tom smislu, pomoći.
Za sada toliko.
Srdačan pozdrav,
Thomas Pettersson
2.
Thomas Pettersson drži svoje krupne šake na upravljaču Citroena i ne svrće pogled s ceste koja krivuda između šumaraka, malenih jezera razbacanih po livadama i rijetkih kuća s ogradama, vrtovima, visokim pročeljima, otvorenim terasama i intenzivnim bojama fasada. Za četrdeset minuta, koliko vam je trebalo da prevalite put od Mjölbyja do Malexandera, malog odmarališta u regiji Östergötland na jugu Švedske, razmijenili ste svega nekoliko rečenica. Da li zbog tišine, koja te živcira a koju se ne usuđuješ prekinuti jer znaš da niti jedan razgovor u ovom trenutku ne bi imao nekog svrhovitijeg smisla, ili zbog pomisli da se približavate mjestu pogibije Johana Dalberga i Niklasa Florina, imaš utisak da se auto odjednom skupilo i da je u njemu sve manje zraka. Hoće li dolazak u ovo malo turističko naselje biti previše za tvoje aritmično srce, Miko? Možda je ipak trebalo da poslušaš savjet svoje supruge i ostaneš kući. „Bomba u tvojim grudima svakoga časa može da eksplodira“, rekla ti je, noć prije polaska, očiju ovlaženih suzama, a ti si je pogledao jednim od onih svojih hladnih, strogih pogleda kojima se već deset godina braniš od njenih optužbi da uništavaš sebi život. Jadna Asja. Oborila je glavu i do kraja večeri više nije spominjala tvoje putovanje. Jesi li uopće svjestan koliko te tvoja opsjednutost Johnnyjem Aakerom napravila gorim čovjekom, Miko, bezobzirnim i lošim mužem, prije svega?
Dok se vozite kroz naselje, posmatraš nizove niskih kuća opasanih velikim, travnatim dvorištima i s nestrpljenjem očekuješ da se iza neke krivine pojavi dio ceste koji si toliko puta vidio na fotografijama napravljenim na mjestu tragedije Thomasovih radnih kolega i prijatelja. Kada cesta najzad izbije na obalu jezera Sommen, dočeka te jarka svjetlost koja se odbija o površinu vode: odsjaj je toliko jak da te na nekoliko trenutaka zasljepljuje. Ubrzo stvari oko tebe dobijaju boju i oblik, najprije golema vodena ploha prošarana otocima i nad njom oblaci što nepomično vise u zraku poput balona napunjenih helijem; na dalekoj liniji horizonta, tamo gdje beskraj neba dodiruje tamne rubove obale, pažnju ti privlači jedan motorni čamac, koji urezuje brazdu u tamnoplavu pučinu.
“Zaista prekrasno mjesto”, kažeš smeteno, očaran ljepotom prirode.
“Jedno od najljepših na kojima sam bio”, potvrdi Thomas na svom urednom engleskom, kojeg je naučio dok je bio u mirovnim trupama Ujedinjenih nacija, najprije u Libanonu i Izraelu, a potom i u bivšoj Jugoslaviji, tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na njegovo ime prvi puta si naišao prije desetak godina, prevodeći elektrosnke članke iz švedskih novina, u želji da saznaš nešto više o Niklasovoj i Johanovoj smrti. Kada ti je sredinom 2012. godine lično odgovorio na jedan od bezbroj e-mailova upućenih Policijskoj stanici u Mjölbyju, bio si presretan jer si, napokon, poslije godina mukotrpnog istraživanja, mogao dobiti informacije iz prve ruke.
Thomas je bio rodom iz sela Igelfors, nedaleko od Finspånga, gradića od nekih dvanaest hiljada stanovnika, stotinjak kilometara sjeverno od Mjölbyja. Njegov otac, koji je još uvijek bio živ, tamo je imao imanje o kojem se već duže vrijeme brinuo Thomasov mlađi brat. Još kao tinejdžer, shvatio je da seoski život nije ono što želi za sebe. Oduvijek ga je privlačilo uzbuđenje, bio je hiperaktivan, volio sport, adrenalin i akciju, tako da su njegovu odluku da upiše Policijsku akademiju u Solni, svi u porodici smatrali logičnom i očekivanom, premda se s njome nisu slagali.
Sredinom 1986., zaposlio se u policijskoj stanici u Mjölbyju, gdje je do 2011., kada je unaprijeđen u Inspektora, radio kao patrolni policajac. Bio je markantan pedesetogodišnjak uglađenih manira, krupan i malo pogrbljen, plavih očiju i kose, s dvije duboke, vertikalne crte koje su prostor između njegovih gustih obrva dijelile na tri jednaka dijela.
Thomas ostavlja kola na jednom proširenju odakle se pješice zaputite prema mjestu Johanove i Niklasove pogibije. Skidaš jaknu i tih dvadesetak metara prelaziš sporo, nastojeći da prepoznaš ključne detalje: oštar zavoj koji vodi u šumu; komad ceste s kojeg su kiše davno sprale tragove Johanove i Niklasove krvi; plava tabla s natpisom Malexander, ista ona koju si vidio na koricama knjige Smärtpunkten, novinarke Elisabeth Åsbrink; daščani dok s nekoliko privezanih čamaca na suprotnoj strani zaliva i, na kraju, dva minijaturna spomenika postavljena svega nekoliko metara od ceste… Na jednome od njih piše:
Det liv är inte längst har varat
Den levat tängst som flyde linet bäst
Den är inte rikast vilken nest har sparat
Nej den är rikast som har givit mest.
Thomas će ti, poslije, te stihove prevesti na engleski jezik, a ti ćeš prema toj verziji sačiniti prijevod:
Najduži život nije onaj koji najduže traje
Najduži je onaj život kojeg proživiš na najbolji način
Nisu najbogatiji oni koji najviše imaju
Ne, najbogatiji su oni koji najviše daju.
U potpisu je šest imena: Ida, Anna, Adrian, Hanna, Nora i Camilla.
Na drugom stoji:
Na ovom mjestu 28. maja 1999. godine, ubijeni su Niklas Florin i Johan Dalberg, dok
su obavljali svoju policijsku dužnost.
U potpisu: Sindikat policijskih radnika Östergötlandske regije.
Saginješ glavu i ponovo počinješ da razmišljaš o onoj noći, Miko. Sjećanja ti naviru, više ne možeš da se odbraniš od njih. Držao si Aakera na nišanu, polako pomjerajući prst na orozu. Da si imao malo više hrabrosti, da nisi bio tolika kukavica, Niklas i Johan danas bi bili živi. Ovako, ne znaš šta te više boli: to što te noći nisi povukao okidač ili to što ga ne bi mogao povući sve i kada bi ponovo proživio taj trenutak svjestan svega što će se desiti ako Aakera ostaviš u životu.
“Htjeli smo, zapravo, podići jedan spomenik”, kaže Thomas, iznenada prekidajući tišinu. “Ali, nismo se mogli dogovoriti oko natpisa na ploči. Ida i Anna su insistirale na ovih nekoliko stihova. Nama je to izgledalo kao kič. Tako je svako dobio svoj kamen.”
U brezovoj šumi iznad ceste pirka slabašan vjetar i Thomasove riječi gube se u komešanju lišća. Okreneš se i pogledaš niz cestu. Jedan od dvojice poginulih policajaca, Johan, rođen je nedaleko odavde, u zaseoku Våkthult, čiji krovovi proviruju kroz gusto načičkane krošnje, upijajući zrake popodnevnog sunca. Njegova majka još uvijek živi tamo. Ime joj je Ida Blom.
„Johan je ležao ovdje, iza policijskog auta, a Niklas tamo, u jednom kanalu“, objasni Thomas, povlačeći kažiprstom liniju kroz zrak. „Otkako su prije nekoliko godina proširili cestu, kanala više nema.“
“Pogubljeni su u razmaku od svega nekoliko sekundi”, dodaje. “Prvo Johan, onda Niklas. Johan je već bio ozbiljno ranjen i vjerovatno ne bi preživio. Ali, Niklasu život nije bio ugrožen. Bio je ranjen u obje ruke i nogu. Sigurno bi ostao živ do dolaska ambulantnih kola.” Primjećuješ kako bore oko Thomasovih očiju postaju izraženije kada govori o poginulim prijateljima. Gledaš ga u lice i pitaš se koliko je samo puta ispričao ovu priču – Niklasovoj i Johanovoj rodbini, prijateljima, kolegama, novinarima, raznim radoznalcima poput tebe, Miko… U jednom trenutku ti se učini da čuješ odlomke razgovora kojeg si, nekoliko mjeseci ranije, vodio s jednom žrtvom Aakerove torture iz logora Gabela.
Za smrt švedskih policajaca saznao sam iz medija, netom nakon što su uhapšeni pljačkaši banke u Kisi. Sjećam se da na suđenju niko od njih nije priznao Johanovo i Niklasovo ubistvo. Međutim, po načinu na koji se to desilo, odmah sam znao da je to učinio Aaker. To je bio njegov rukopis. Po tome je u Gabeli bio prepoznatljiv – ubiti čovjeka na pravdi Boga, hladno i bez imalo razmišljanja, kao da kolješ kokoš.
Osjećaš da ne možeš govoriti, Miko: toliko si uznemiren, uzbuđen i uplašen. Nijemo posmatraš Thomasa, pretvarajući se da u njegovom glasu ne primjećuješ ono što pokušava da sakrije – ogorčenost, tugu i bol.
“Nekada se stvari poslože tako da čine najgoru moguću kombinaciju u datom trenutku“, nastavlja Thomas. „To je ono što se tog dana dogodilo Niklasu i Johanu. Ne treba da se grizeš zbog njihove smrti. Ne postoji krivac za ono što im se desilo osim Johnnyja Aakera, Christiana Mattssona i Klaasa Philipssona.”
“Znači li to da ti nikada nisi osjećao krivicu zbog onoga što im se desilo?”, pitaš.
“Nažalost, jesam. I to dugo vremena”, odgovara Thomas i zagleda se u daljinu. Kada ponovo počne da govori, glas mu postaje opor i za nijansu tiši. “Bio sam Johanov mentor kada je došao u našu stanicu. Odmah poslije njegove smrti počeo sam da preispitujem sve ono čemu sam ga naučio. Postojala je jedna stvar s kojom nikako nisam mogao da se pomirim.”
“Koja?”
“Johan je po prirodi bio impulsivna i temperamentna osoba. Volio je opasnost i adrenalin, baš kao i ja. Kao mentor, cijelo vrijeme sam u njemu poticao tu sklonost ka akciji, umjesto da je možda pokušam obuzdati… Znaš, tog 28. maja on i Niklas su protiv sebe imali tri opasna, dobro naoružana tipa. Većina policajaca na njihovom bi mjestu odustala od potjere, ali oni nisu. Otad se ne prestajem pitati koliko sam ja uticao na tu odluku.”
“Razumijem.”
Thomas razvuče usne u bezbojan osmijeh.
“Lagao bih kada bih ti rekao da više ne mislim o tome. Ali, ako sam išta naučio za sve ove godine, onda je to da prihvatim stvari onakvima kakve jesu. Ono što je bilo bilo je i nikada se više ne može ponoviti. Ne želim upropastiti život zbog nečega što ne mogu da promijenim.”
Šutiš i gledaš u jato ptica što nadlijeće jezero. Osjećaš da ako kažeš još samo jednu riječ, svi osigurači u tvojoj glavi će iskočiti i suze više niko neće moći da zaustavi. Ne govoreći ništa, oblačiš jaknu i krećeš prema autu. Ruke i noge su ti toliko teške da ih jedva pomjeraš. Zraci zalezećeg sunca nježno se prosipaju po travi oko spomenika. Na mjestima gdje su table s natpisima pričvršćene za kamenje, naziru se tragovi hrđe.
*
Nils
Žarko poslijepodnevno sunce prelijevalo se preko vjetrobranskog stakla, stvarajući poteškoće Nilsu Lindholmu prilikom svakog izravnog susreta s njegovim očima. Pokušavao se fokusirati na tamnozeleni Saab 9000 ispred sebe. Nakon silne jurnjave, najzad mu je uspio prići na nekih stotinjak metara. No, znao je da je to najviše što može učiniti u tom trenutku. Kada izađu na pravac koji vodi prema skretanju za Blomsfors, ponovo će nagaziti do daske.
Lindholm je odlično poznavao taj dio ceste 34 uz jezero Gummetorpasjön, četiri kilometra južno od Kise. Dobar dio svoga života proveo je patrolirajući ovim područjem. To što je toga dana bio jedini policajac u gradu, nije ga omelo da krene u potjeru za pljačkašima Östgöta Enskilda banke. Bio je uvjeren da mu na ovom terenu ne mogu umaći. Poznavao je svako mjesto i svaku sporednu cestu u okolini, pa čak i one koje nisu bile ucrtane na kartama.
Nils Lindholm zatvori prozor. Strujanje vjetra remetilo mu je koncentraciju i stvaralo šumove koji su ometali komunikaciju radio-vezom. Iz stanice u Linköpingu obavijestili su ga da je policija blokirala autoput E 4, te da su mu dva policajca iz Mjölbyja krenula u pomoć. Međutim, izašavši iz posljednje krivine, prije pravca za Blomsfors, neugodno se iznenadio prizorom koji ga je dočekao. Trojica muškaraca u maslinastim kombinezonima i crnim fantomkama na glavama, stajala su na cesti. Najprije je pomislio da su se odlučili predati, no tada je spazio da u rukama imaju oružje.
„Sranje“, opsovao je naglas.
Hitrom kretnjom zaustavio je kola i istrčao napolje. U trku je uspio izvaditi svoj Sig Sauer i potom zauzeti položaj za pucanje, sakrivši se za prtljažnik. Gotovo istovremeno, negdje u blizini je odjeknula silovita eksplozija. Instiktivno se bacio na cestu, pokrivši glavu rukama. Čuo je kako komadi zemlje i asfalta padaju po autu. Kada je ponovo podigao glavu, zapuhnuo ga je gust oblak sivog dima. Bio je šokiran. Objema rukama stiskao je dršku pištolja kao da ga želi smrviti. Šta je to bilo, pomislio je. Ručna granata?
Prije nego je uspio shvatiti šta se događa, odjeknula je i druga eksplozija. Ovaj put nije imao vremena da se baci na cestu. Instiktivno se sklupčao u položaj fetusa i čim je to bilo moguće potrčao prema obližnjem šumarku, ali su meci prozviždali tik iznad njegove glave. Čitav rafal. Bacio se u plitki kanal uz cestu. Osjetio je grebanje neke grane ili nečega sličnog ispod sebe. Ovi su ludi, pomislio je.
Treća eksplozija je odjeknula odmah nakon druge. Ovaj put, toliko blizu da je mogao osjetiti kako ga prelijeće snažan talas vazduha oslobođenog detonacijom. Krhotine granate ritmično su se zabijale u šiblje oko njega. Iz kanala u kom je ležao, vidio je špicaste, tamnozelene vrhove šume na plavoj pozadini neba. Šuma mu je bila jedina šansa. Sumnjao je da će krenuti za njim. Ne bi bilo nikakvog smisla da to učine.
Izvirio je. Učinilo mu se da pored tamnozelenog Volva nema nikoga. Nije okliljevao. Potrčao je kao nikad u životu. Unatoč tome što je tek bio u četrdesetima i što su ga noge dobro služile, odjednom se osjetio starim i sporim. Bilo je to najdužih dvadeset metara koje je ikada prešao. Dvadeset metara u kojima mu je kroz glavu prošao čitav život. Hoću li umrijeti, pomislio je.
Utrčavši u šumu osjetio je olakšanje. Oslonio se na jedno crnogorično stablo i osluhnuo prostor koji je ostavio iza sebe. Srce mu je toliko snažno udaralo da je jedva uspijevao misliti. Na granama su cvrkutale ptice; u krošnjama je pirkao vjetrić. Kada se ponovo okrenuo prema cesti, vidio je samo svoj auto.
Duboko je udahnuo puneći pluća mirisom vegetacije.
Nasmijao se.
Pasja vremena/2
Pronađene poruke
Drugi dio: Dossier Malexander
*
From: Thomas Pettersson [mail to: tplufc@live.se]
Sent: Saturday, May 18, 2013 11:15 PM
To: miko.miko@hotmail.com
Subject: Answers II
Poštovani gospodine M.,
Šta se tačno dogodilo u Malexanderu, tog petka, 28. maja 1999. godine, vjerovatno će zauvijek ostati misterij. Iskazi preživjelih sudionika u tim stravičnim događanjima, trojice osuđenih pljačkaša banke u Kisi, razilaze se u najvažnijim detaljima. No, uz ovaj mail, prilažem Vam i jedan dokument kojeg sam naslovio s Dossier Malexander, a koji na osnovu onoga što je utvrdila policijska istraga, rekonstruira posljednjih osamdeset minuta života Niklasa Florina i Johana Dalberga. Njihove leševe, nekih dvjestotinjak metara od naselja, pronašli su Jonas Ljung i njegova supruga, Elisabeth, turisti iz Stockholma, koji su u jednoj kolibi na obali jezera Sommen, namjeravali provesti vikend. Mobitelom su odmah obavijestili policiju i hitnu pomoć. Nakon što je dežurnom doktoru opisao mjesto zločina, Ljung je, slijedeći njegove upute, pokušao ustanoviti jesu li možda Niki i Johan živi. Nažalost, ni u jednog ni u drugog nije mogao opipati puls.
Dossier: Malexander
Petak, 28. maj 1999.
14:50 Tamnozeleni Saab 9000 zaustavio se na parkingu ispred Östgöta
Enskilda banke, u centru Kise []. Tri dobro naoružane, maskirane osobe izašle su iz auta: dvojica su utrčali u banku, a treći je ostao pred vratima, s puškom AK4s [] na gotovs.
14:51 Banka je bila gotovo prazna, s tek nekoliko klijenata koji su se
tiskali na šalteru. Osoblje je privodilo kraju još jedan uobičajen
radni dan.
Mašući oružjem i uz povike Ovo je pljačka!, razbojnici su upali u glavni hol i naredili svima da legnu na pod. Nastala je panika. Jedna žena, radnica na šalteru, izgubila je svijest. Njena kolegica je pokušala aktivirati sigurnosni alarm, no bila je toliko smetena da su je pljačkaši odmah prozreli.
Uz pomoć službenice, koja im je otvorila sefove, pljačkaši su uzeli sav novac koji se u njima nalazio, negdje oko 2.500.ooo,00 kruna.
14:57 Policija u Linköpingu zaprima anonimni poziv koji ih
obavještava da ispred Östgöta Enskilda banke u Kisi, stoji
naoružan i maskiran muškarac. Dežurni operativci odmah
izdaju naredbe policijskim stanicama u dvama susjednim
općinama, Mjölbyu i Boxholmu, da provjere o čemu se radi.
Upozorenje je upućeno i četrdesetosmogodišnjem Nilsu
Lindholmu, jedinom policajcu u Kisi tog dana [].
15:00 Pljačkaši su krenuli na jug, cestom 34, u pravcu jezera
Gummetorpasjön.
U isto vrijeme, policajci Niklas Florin i Johan Dalberg, stižu u stanicu okruga Mjölby [], kako bi preuzeli osmosatnu radnu smjenu. U to vrijeme ja se već nalazim u Motali, na redovnom sastanku policijskog sindikata, čiji sam predsjednik. Odmah po dolasku, Florin i Dalberg bivaju obaviješteni da se u Kisi dogodila pljačka.
15:02 Nils Lindholm stiže na lice mjesta i nakon kratkog rarzgovora s
uposlenicima banke, kreće u potjeru.
15:11 Preispitujući moguće trase bijega, Florin i Dalberg kreću prema
mjestu Malexander, u blizini jezera Sommen. Odluku temelje na
nekim ranijim iskustvima u sličnim situacijama, te na
pretpostavci da su pljačkaši vjerovatno svjesni činjenice
da će većina policijskih snaga iz Linköpinga, biti
skoncentrisana na rutu 34: Kisa – Mjölby – Linköping –
Stockholm.
15:16 Tamnozeleni Saab 9000 i dalje se kreće prema jugu. Cilj
pljačkaša je što prije promijeniti vozilo. U jednoj šumi,
nedaleko od sela Klintorp, četrnaest kilometara južno od Kise,
nalazi se parkirana bijela Toyota Avensis. Dan ranije, ovaj
auto je iznajmljen u rent-a-car servisu Statoil, u Stockholmu,
na ime Klaasa Philipssona.
15:24 Nedaleko od jezera Gummetorpasjön, Nils Lindholm uspijeva
stići tamnozeleni Saab 9000.
Nedugo nakon što uoče policijska kola u retrovizoru, pljačkaši se zaustavljaju, izlaze iz auta i otvaraju vatru iz automatskog oružja. Lindholm uspijeva istrčati iz auta i pravim čudom izbjeći smrt, no odustaje od daljnje potjere.
oko 15:35 Pljačkaši mijenjaju kola. Premda tačan plan njihovog bijega
nikada nije utvrđen, na osnovu rute njihovog kretanja može se
pretpostaviti da su uskim, sporednim putevima, preko
Malexandera, namjeravali stići do Boxholma, a odatle do
Mjölbyja, gdje bi se uključili na autoput prema Stockholmu.
15:45 Niklas Florin i Johan Dalberg stižu nadomak Malexandera. Imaju
velikih problema s radio sistemom koji konstantno gubi
signal [].
oko 16:00 Florin i Dalberg razgovaraju s dežurnim operativcem u Motali,
Robertom Leonardssonom, od kojeg traže podatke o
registarskoj oznaci bijele Toyote Avensis, koju su primijetili na
cesti za Malexander. Auto im se učinio sumnjivim i žele ga
provjeriti.
Zaprimivši poziv dvojice kolega, dežurni operativac provjerava broj registarskih oznaka. U momentu dok se na kompjuterskom ekranu ispisuje podatak koji otkriva da se radi o autu unajmljenom u Stockholmu, Florin poviče u mikrofon: ovaj stvarno vozi jako čudno. Bile su to njegove posljednje snimljene riječi.
Nekako u isto vrijeme, ja sam stigao kući. Umoran, odlučio sam malo odspavati. Prije nego sam legao, upalio sam radio i ostavio ga da radi.
16:10 Ugledavši policijsko auto kako ih slijedi, pljačkaš koji je sjedio na
stražnjem sjedištu Toyote Avensis, ispaljuje rafal kroz zadnje vjetrobransko staklo. Forezničari su poslije utvrdili da je oko pedeset metaka iz UZI-ja završilo u karoseriji policijskog Volva 940. Niklas je pogođen u obje ruke i koljeno, dok Johan prolazi neozlijeđen.
Iznenada, Toyota Avensis se zaustavlja na cesti. Desetak metara iza nje i Johan Dalberg zaustavlja svoj Volvo 940. Gotovo istovremeno oba vozača izlaze iz auta pucajući jedan prema drugom. U razmjeni vatre, vozač Toyote s tri metka biva pogođen u grudi.
Ovakav rasplet događaja alarmira ostalu dvojicu pljačkaša, koji istrčavaju iz kola i otvoraju vatru na Johana. Analizom mjesta zločina utvrđeno je da su ispalili preko trideset metaka iz svojih Glockova. Jedan od njih pogađa Dalberga u vilicu.
Dok pucnjava traje, Niklas, koji zbog ozljeda ne može pomoći svom kolegi, puzeći se pokušava domoći obližnje šume.
Jedan od pljačkaša prilazi Dalbergovom tijelu, uzima njegov pištolj i ispaljuje mu metak u čelo.
Desetak metara dalje, isti pljačkaš koji je pogubio Johana, iz njegovog Sig Sauera ispaljuje hitac u Niklasov potiljak.
16:18 Nedaleko od mjesta zločina, dvojica pljačkaša zasutavljaju
vozilo Michaela Stromberga. Jedan od njih, koji je imao
tamnu boju kože i kojeg je Stromberg poslije detaljno opisao
policiji, naređuje mu da njihovog ranjenog prijatelja poveze
do najbliže bolnice, što ovaj i učini.
16:40 Ležim u krevetu, budan i slušam vanredne vijesti na lokalnoj
radio stanici. Spikeri izvještavaju o pucnjavi koja se dogodila
u blizini Malexandera. Slijedeći predosjećaj, odmah sam uzeo
stvari i otišao u stanicu, gdje sam saznao šta se dogodilo.
17:00 Uvidom u dokumentaciju pacijenta, osoblje bolnice u
Boxholmu saznaje da je primljeni pacijent Klaas Philipsson.
Nešto poslije toga, policija će ustanoviti da se radi o istoj
osobi koja je dan ranije iznajmila bijelu Toyotu Avensis u
Stockholmu.
*
Mučitelj
Aftonbladet Nyheter, 25. oktobar 1999.
… Tokom ispitivanja u policijskoj stanici, majka Christiana Mattssona, jednog od trojice pljačkaša banke u Kisi, optuženih za ubistvo policajaca Niklasa Florina i Johana Dalberga, izjavila je da je Johnnyja Aakera upoznala godinu dana ranije.
„Jednoga dana došao je s mojim sinom i nakon izvjesnog vremena rekao mi da se borio u Bosni“, rekla je Mattssonova majka prilikom saslušanja.
„Hvalio se svojom ratnom prošlošću, a posebno načinom na koji je mučio zarobljenike. Ispričao mi je kako je jednoga od njih raskomadao motornom pilom.“
3.
„Jeste li, možda, za šalicu kafe“, kaže Ida Blom, sjedeći na sofi zastrtoj muslinskim prostiračima. Pažljivo posmatraš njenu valovitu, farbanu kosu, bore na ispijenom licu i male, kvrgave ruke položene na masivni sto od mahagonija. Doima ti se dosta starijom u odnosu na fotografije koje si viđao na internetu. Na lijevoj ruci primjećuješ prsten, dosta jednostavan, s oblim, minijaturnim dijamantom na vrhu.
Čekaš da Thomas prevede njene riječi. Potom odmahneš glavom i uljudno joj se zahvališ. Ida se malo pomjeri u stranu i njene velike, pomalo izgubljene oči bez ikakvog sjaja i vedrine, potraže tvoje. Ne možeš da izdržiš taj pogled, Miko. Ostaješ savladan snagom bola koji zrači iz njenih prodornih, sivih zjenica. Iznenada se počinješ znojiti, osjećaš kako ti se grudi nadimaju i spuštaju. Uzbuđen si.
„Imala sam dvadeset osam godina kada sam rodila Johana“, počinje Ida. „Bilo je to na Valentinovo, 1969. godine. Suprug me je vrlo brzo napustio, pa sam ga morala odgajati sama. Nije bilo nimalo lako u to vrijeme biti samohrana majka.“
Mnogo su se tih godina selili. U Boxholmu im je bilo previše tijesno, u Vimmerbyju nije mogla pronaći odgovarajući posao, a u Eksjöu je njenom jedinom djetetu škola bila predaleko od mjesta gdje su stanovali. Kada se ponovo vratila u Vimmerby, uspjela se zaposliti u prehrambenoj kompaniji, te poslije dogurati do direktora sektora. Bilo je to u vrijeme kada je Johan otišao u Solnu da završi akademiju i postane policajac – zanimanje koje ga je, usprkos njenom protivljenju, oduvijek najviše privlačilo.
Ponešto od onoga što kaže zabilježiš u rokovnik, iako znaš da nema potrebe za tim: siguran si da ćeš se sjećati svake pojedinosti ovog razgovora. S vremena na vrijeme, u predsoblju zakriješti nakostriješeni papagaj – tada Ida prekine priču i izgrdi ga, nježno, kao da grdi neposlušno dijete: „Zašto već jednom ne prestaneš s tim, Felix? Zar ne vidiš da razgovaramo, maleni?“
Tokom svih tih godina imala je vrlo malo vremena za sebe, sin je bio sav njen svijet, jedino biće kojemu je posvećivala ljubav i pažnju. Trudila se, koliko je mogla, omogućiti mu normalno odrastanje. Drugi muškarci je nisu zanimali, a onih par usputnih veza koje je imala nisu vrijedne spomena.
„Ponekad, ipak, poželim da sam se vezala za nekog“, kaže. „Međutim, kada pomislim na Johana, ne žalim. Ispao je prilično dobro, zar ne, Thomas?“
„Da. Više nego dobro.“
Dnevna soba je prepuna teškog namještaja. O zidovima vise Johanove diplome i slike: iz škole, s Akademije, s posla, s vjenčanja. Na komodi, gurnutoj uz zid, fotografija majke i sina s neke davne školske priredbe i, odmah do nje, slika Johanove djece, Adriana i Hane. Na neke od tih fotografija nailazio si u elektronskim izdanjima švedskih novina. Printao si ih, skupa s člancima, i lijepio po zidovima svoje radne sobe. Da, Miko: umjesto da odlaziš u teatar, baviš se sportom ili, jednostavno, provodiš vrijeme s porodicom, tvoj hobi je bio da istražuješ pojedinosti oko onoga što se dogodilo u Malexanderu. Odlučio si da o svemu tome napišeš knjigu, ali užitak njenog pisanja nikada nisi osjetio: postojala je samo potreba da se kaže ono što se nikako nije moglo prešutjeti.
Odjednom, bez ikakvog povoda, u misli ti se vraća sjećanje na ono februarsko veče, prije dvanaest godina, kada je sve počelo i kada si, saznavši za Niklasovu i Johanovu smrt rano tog jutra, stigao kući razoren krivicom, alkoholom i očajanjem. Prije nego si joj ispričao šta ti se dogodilo, uzeo si svoju suprugu s toliko žestine i gnjeva da ti je poslije rekla nešto što nikada nećeš zaboraviti: „Ima u tebi nekog mraka kojeg se jako bojim.“ Danima joj poslije nisi mogao pogledati u oči zbog toga. Da li je taj mrak o kojem je govorila Asja ušao u tebe u ratu, dok se na sve strane ginulo i smrt ti disala za vratom, Miko? Ili možda one noći kada si Aakera držao na nišanu?
Ida ustaje i odlazi u kuhinju. Ubrzo se vraća s dvije čaše voćnog soka i čašom vode za sebe. Potom nastavlja da priča.
Johan je bio impulsivan, direktan i ponekad ishitren. Tokom služenja vojnog roka, bio je padobranac i to jedan od najboljih u svojoj klasi. Policijsku akademiju završio je 1994. godine. Nakon toga se preselio u Mjölby, gdje je i dobio posao. Volio je red i rad i običavao je reći da svaka disciplina u sebi ima neku unutarnju ljepotu. Stalno je pravio velike planove i ulagao ogromnu energiju u njihovo ostvarenje. Šest ili sedam mjeseci prije smrti, podnio je aplikaciju za prijem u najelitniji odred švedske policije. Prethodno je uspješno prošao sve fizičke testove i bilo je još ostalo da se komisija izjasni o rezultatima intervjua. Međutim, do posljednjeg dana njegovog života, to se nije desilo.
Početkom devedesetih godina, Johan je upoznao Magdaleenu, djevojku iz Mjölbyja, s kojom se kasnije vjenčao. Jedno vrijeme živjeli su sretno, u velikoj kući u predgrađu, s dvoje prekrasne djece: Hannom, rođenom 1994. godine, i Adrianom, rođenim dvije godine poslije. Međutim, stvari su se počele komplikovati kada se Magdaleena, koja je radila u lokalnoj bolnici kao medicinska sestra, zaljubila u kolegu s posla. Johanu je srce bilo slomljeno, danima je bio potišten i nije htio ni s kim da razgovara. Bio je od onih koji kada trpe bol, to ne mogu da sakriju. Isto tako, kada bi bio sretan, to bi se prenosilo na svakog u njegovom društvu.
„Mnogo sam vremena provodila s njim tih dana. Koliko sam mogla, pokušavala sam da utičem na njega, da ga smirim, da mu ukažem na sve ono što ga je još čekalo u životu. Nijedna osoba na svijetu, ma koliko da vam znači, ne zaslužuje da zbog nje patite. Na kraju je, uz dosta poteškoća, uspio prebroditi krizu. Nekoliko mjeseci nakon razvoda, Johan je ušao u vezu s Alette, jednom lokalnom djevojkom njegovih godina. Koliko se mogu sjetiti, radila je u gradskoj službi za izdavanje vozačkih dozvola kao neka vrsta administrativnog radnika. Poznavala sam je od ranije, preko njenog oca, mog prijatelja, učitelja u osnovnoj školi, još dok je bila tinejdžerka. Bio je jako ponosan na nju, jer je Alette, kao dijete, dosta obećavala – voljela je čitati, svirala je klavir, zanimala se za prirodu, i uz sve to, bila je jako lijepa. U vrijeme Johanove smrti, njihova veza bila je na vrhuncu.“
Ida napravi kratku pauzu, kao da prikuplja snagu da nastavi dalje. Thomas spusti svoju ruku na njenu i kaže joj nešto na švedskom. Ona odmahne glavom i nastavi da priča. Glas joj je visok i drhtav, na rubu plača. Slušaš je pogruženo, ne usuđujući se da je bilo šta pitaš. Zadivljen si njenom snagom, jer tako mirno, bez imalo kolebanja, govori o najbolnijem iskustvu u svom životu.
„Tog 28. maja 1999. godine, u petak, ranije sam izašla s posla. Kao i svakog dana, odmah sam krenula kući. Usput sam, u parku, preko puta tvornice u kojoj sam radila, nabrala svežanj ljubičica. Namjeravala sam ih sutradan odnijeti na majčin grob. Nisam ni slutila da ću ih dva sata poslije položiti na mjesto Johanove pogibije.“
Negdje oko 15:30h sjela je u auto i krenula ovamo, u Våkthult. Vimmerby od njene farme dijeli nešto više od sat vremena vožnje, rutom 34 i onda regionalnim putem 135. Bio je ugodan i topao dan, s nešto malo vjetra koji je dopirao s obližnjih jezera. Nedugo nakon što je izašla iz grada, na radiju je čula da se u Kisi dogodila pljačka. Spiker je izvjestio da je policija u potjeri za pljačkašima. Naravno, odmah je posumnjala da je Johan umiješan.
„Tog je dana radio dnevnu smjenu. Sutradan ujutro, trebao je doći ovdje, jer smo se nekoliko dana ranije dogovorili da za vikend ofarbamo kuću. Volio je da mi pomaže. Uživao je u svakom minutu provedenom ovdje… U neposrednoj blizini mjesta gdje je pogubljen, naišla sam na policajca, koji je zaustavio saobraćaj. Upitala sam ga šta se dogodilo. Odgovorio mi je da je došlo do pucnjave u kojoj su stradala dvojica njegovih kolega. ‘Johan Dalberg i Niklas Florin’ rekao je, ne znajući da sam ja Johanova majka. ‘Moj sin jedinac, Johan, je mrtav?!’ vrisnula sam u nevjerici. Policajac me je pogledao, neugodno iznenađen. Tada je shvatio ko sam.“
Pustio ju je da prođe kroz barikadu. Ida je potrčala niz cestu i, spustivši se niz oštru krivinu, ubrzo ugledala policijski auto, izrešetan mecima.
„Johan je ležao straga. Preko njegovog lica bilo je prebačeno žuto ćebe. Podigla sam ga i vidjela užasan prizor.“
Ovdje Ida zastaje, otpija gutljaj vode iz čaše na stolu i onda nastavlja: „Košulja mu je bila raskopčana i poprskana krvlju, baš kao i tegetno plava majica ispod nje. Svuda je bilo krvi. Lijeva strana lica… bila mu je raznesena. Skroz. Na sredini čela imao je rupu od metka iz koje je isteklo dosta krvi. Zbog položaja glave, slila mu se niz tjeme, kroz kosu, i napravila lokvu na asfaltu. Imao je predivnu kosu, crnu, meku i gustu poput vune…“
Niklas je ležao u jarku pored ceste. I on je bio prekriven žutim ćebetom.
„Ne sjećam se onoga što se događalo poslije. Glasovi, ruke koje me pridržavaju, neka tekućina u mojim ustima, nešto što liči na vodu, ali joj je okus bljutav i težak kao tečno olovo, škljocanje policijskog fotoaparata, uzvici, izrazi saučešća, sve mi se to nekako miješa u glavi, daleko, nejasno i zamagljeno. Jasno se sjećam još samo toga da sam, kada je uviđaj završen, otišla do auta i uzela buket ljubičica koji sam položila na mjesto na kojem je ležao Johan.“
U staklenim vratašcima komode, nazireš svoje lice bijelo kao kreč. Razmjenjuješ poglede s Thomasom, pokušavajući prikriti emocije. Toliko si patnje vidio, Miko, da si počeo vjerovati kako u prirodi samog zla postoji nešto što izmiče moći logičkog rasuđivanja i, samim tim, nadilazi ljudsko postojanje. Kao da neka viša, metafizička sila želi dokazati da ljudska okrutnost nema granica, da je uvijek moguće ići dalje, izmišljajući načine da se drugom nanese zlo.
„To je bilo ubijanje iz čistog zadovoljstva“, nastavlja Ida. „Tako su ubijali nacisti. Na suđenju sam saznala da su Philipsson, Matsson i Aaker zaista bili članovi neonacističkog pokreta. Tokom trajanja procesa, nijedan od njih nije pokazao ni mrvu pokajanja ili krivnje zbog onoga što se desilo.“
Jednoga dana je došao po mene. Tada sam bio u zatvoru u Gabeli. Kao, neko ga je poslao. Izveo me je iz hangara i prijeteći mi protivpožarnim aparatom tjerao me da tražim neka kliješta ili makaze za žicu, ne znam više tačno: bilo ga je teško razumjeti, jer je jako loše govorio naški. Stajao je preda mnom i mumljao: ‘makaze, kliješta, žica’, nekoliko puta ponovivši te riječi. Ja sam slijegao ramenima, jer nisam mogao da razumijem šta želi od mene. Tada mi je naredio da trčim po krugu, a on je trčao za mnom i kada god bi me stigao, udario bi me crijevom po leđima. Na vrhu crijeva nalazio se šaraf koji mi je doslovno kidao meso pri svakom udarcu. Ne sjećam se koliko me je puta udario prije nego sam se, iznemogao, srušio na zemlju i ostao tako ležati nemajući snage da se pridignem. Potom mi je naredio da ustanem i da nastavim trčati… Rekao sam mu da ne mogu, a on je poludio. Udarao me je nogama i crijevom od protivpožarnog aparata. Mislio sam da će me ubiti… Leđa su mi danima poslije bila crna od modrica. Ne mogu to nikada zaboraviti. Na svu sreću, jedan vojnik ga je zovnuo i on je otišao, ostavivši me da tako bespomoćno ležim i krvarim. Kada ga je na suđenju tužilac upitao da li se kaje zbog onoga što mi je uradio, njegovo lice poprimilo je izraz iznenađenja, kao da nikada nije čuo tu riječ i kao da nagađa šta bi ona mogla značiti. „Radio sam ono što mi je bilo naređeno“, odgovorio je, samouvjeren i siguran da time opravdava sve što je učinio.
Svojim kriještanjem, iz predsoblja se ponovo oglašava Feliks. Na licu Ide Blom zatitra slabašan smiješak.
„Tako je dosadan, pogotovo kada imamo nepoznate ljude u kući“, kaže.
„Ne znam da li sam ti o tome ikada pisao, ali tako teške stvari, kao što su ubistva ili problemi s neonacistima, ovdje su više nego rijetke, M. Ovo je miran kraj u tom smislu, iako to ne znači da nema kriminala.“ Thomas načas zastane i razmijeni nekoliko švedskih riječi s Idom. Potom se ponovo okreće prema tebi i nastavlja govoriti ne engleskom. „Evo ti jedan primjer. Nakon Johanove i Niklasove smrti, bilo je nekoliko lokalnih kriminalaca, ljudi s ozbiljnim policijskim dosjeima, koji su došli u stanicu i izjavili nam saučešće. Čak su nam nudili pomoć u hvatanju ubica. Hoću da kažem da velika većina ljudi ovdje ne razmišlja na tako destruktivan način. Problem je u većim gradovima kao što su Stockholm, Göteborg ili Malmö, gdje je naseljenost mnogo veća, a samim tim i socijalne razlike među stanovništvom. Na kraju krajeva i njih trojica su taj dan stigli iz Stockholma.“
„Razumijem“, kažeš.
Ida ustaje i otvara jednu od tri ladice u komodi. Za tili čas, u njenim rukama stvori se foto-album smeđih, kožnih korica. Dok ga lista, shvataš da se radi o fotografijama s Johanovog sprovoda.
„Skoro čitav grad je došao na njihov posljednji ispraćaj“, kaže Ida.
Na jednoj od fotografija prepoznaješ Thomasa, odjevenog u svečanu policijsku odoru, kako s još nekolicinom kolega nosi lijes.
„Sahranjen je u dvorištu protestantske crkve u četvrti Högby, nedaleko od kuće u kojoj je živio. Niklas je, na zahtjev njegove porodice, kremiran i sahranjen na groblju Skogskyrkogården, u Karlsborgu. Na sahrani je bilo jako mnogo vladinih zvaničnika kao i najvećih policijskih dužnosnika iz Stockholma“, objašnjava Thomas.
Ida prijeđe prstima preko folije na fotografiji koja prikazuje sami čin spuštanja Johanovog kovčega u raku. Jedna suza se iskrada iz njenog oka, ali je ona brzo obriše zapešćem, ne dopustivši joj da poteče niz lice.
„Volio bih da posjetim Johanov grob“, kažeš i otpiješ nekoliko gutljaja voćnog soka ne bi li ugasio tihu vatru u živcima.
Thomas kimne glavom. „Naravno. Usput nam je.“
Zapisuješ nekoliko stvari u rokovnik. Ida ustaje i vraća foto-album u ladicu. Kroz prozor posmatraš uredno potšišano dvorište ispred kuće. Negdje duboko u sebi znaš da je došao trenutak kada moraš skinuti masku s lica i reći joj ono što te godinama muči: mogao si spriječiti smrt njenog sina da nisi bio tolika kukavica. Sjedeći u fotelji koja ti odjednom postaje mala i neudobna, pitaš se hoće li ti ta pregažena, slomljena žena moći oprostiti?
*
Pronađene poruke
Treći dio: Dossier Malexander II
From: Thomas Pettersson [mail to: tplufc@live.se]
Sent: Sunday, May 19, 2013 09:45 PM
To: miko.miko@hotmail.com
Subject: Answers III
Poštovani gospodine M.,
Posljednji dani mjeseca maja 1999. godine bili su najteži u mom životu. I danas pamtim, i pamtit ću vjerovatno do kraja života, lice Nikijeve majke, Gudrun, dok smo stajali na verandi njihove kuće u Forsviku, a joj saopštavao vijest o smrti njenog mlađeg sina. U početku se držala dosta dobro, a onda se silovitim pokretom okrenula ka vratima kroz koja je dopirala svjetlost iz dnevnog boravka, kao da je u njoj pukla nekakva opruga. Ramena su joj se zatresla. Bilo je neopisivo mučno gledati je kako uzalud pokušava da suspregne plač, kako joj se lice mijenja, kako joj obrazi sive, upadaju i brazdaju se. U jednom trenutku uhvatio sam njen pogled prepun prezrivog prigovora – kao da me je mrzila što nisam bio tamo da spasim njenog sina ili umrem umjesto njega. Teško sam to podnio. Znate, na policijskoj akademiji uče vas osnovama kriminalistike, borilačkim vještinama i sličnim stvarima, ali vam niko ne kaže ni riječ o tome kako majci ili supruzi ubijenog kolege reći da je poginuo, da ga više nema. Kako im objasniti da je njihov sin ili muž iznenada, tek tako, bez ikakvog razloga, na sred ceste ubijen kao da je životinja? Kako se nositi sa strahom, užasom i optužbama koje na njihovim licima izazovu vaše riječi? Obzirom na vašu ratnu prošlost, pretpostavljam da znate o čemu govorim.
Istragu je od samog početka vodila kancelarija Državnog policijskog komesara iz Stockholma. Nama, Nikijevim i Johanovim kolegama, ostalo je da se pozabavimo administrativnim poslovima i organiziramo njihov posljednji ispraćaj. Na komemoraciji koja je održana u policijskoj stanici u Mjölbyju, bilo je mnogo vladinih zvaničnika. Johan je sahranjen u dvorištu protestantske crkve u četvrti Högby, nedaleko od kuće u kojoj je živio, dok je Niklas, na zahtjev porodice, kremiran i sahranjen na groblju Skogskyrkogården, u Karlsborgu.
Ali, da se vratim na ono što vas sigurno mnogo više zanima. U prilogu ovog maila šaljem vam dokument koji, hronološkim redom i u kratkim crtama, kako ste to i tražili, navodi najznačajnije detalje istrage. Naslovio sam ga s Dossier Malexander II.
Mnogo pozdrava,
Thomas
Dossier Malexander II
28. maj 1999.
Zahvaljujući brzoj reakciji osoblja bolnice u Boxholmu, teško ranjeni Klaas Philipsson ostao je živ. Policija je još iste večeri pregledala njegov mobitel, te ustanovila da je u posljednjih četrdeset osam sati nekoliko puta nazivao dva broja, za koje se vrlo brzo ispostavilo da pripadaju njegovim kolegama.
Ubrzo se došlo do tri ključna dokaza koja su Philipssona povezala s mjestom zločina:
1. Toyota Avensis bila je unajmljena na njegovo ime;
2. forezničkom obradom ustanovljeno je da je na njega pucano iz Johanovog Sig Sauera;
3. laboratorijskom analizom utvrđeno je da se njegova krv nalazi na mjestu zločina.
31. maj 1999.
Dvadesetpetogodišnji Johnny Aaker uhapšen je u Nybodahallen centru, u stockholmskoj opštini Tyresö. Identificiran je zahvaljujući izjavama svjedoka, Michaela Stromberga, čovjeka kojem je lično naredio da njihovog ranjenog kolegu preveze do najbliže bolnice. Pretpostavlja se da se nakon bijega s mjesta zločina, uspio ukrcati na teretni voz, u jednoj šumi, u blizini Boxholma. Kasnija istraga pokazala je da se u oba automobila korištena u pljački, kao i na pronađenom oružju, nalaze njegovi i Matssonovi otisci prstiju. Prilikom hapšenja, ranjen je u stomak, ali rana koju je zadobio nije bila opasna po život.
4. juni 1999.
Pet dana poslije, policija je ušla u trag i godinu dana starijem Matssonu, osuđivanom kriminalcu, kojeg su švedski tajni agenti locirali u gradu San Jose, na Costa Rici. Nakon pljačke, Matssona je u jednoj crkvi u Boxholmu čekala djevojka, koja ga je najprije sakrila na svoje seosko imanje, u regiji Småland, a poslije ga, skrivenog u prtljažniku automobila, trajektom prokrijumčarila u Hamburg, u Njemačkoj. Odatle je Matsson uhvatio prvi let za San Jose. Međutim, kako švedska policija u to vrijeme nije imala ovlasti hapšenja svojih građana na teritoriji druge države, jedini način za Matssonovo hapšenje bilo je raspisivanje međunarodne potjernice. I dok su švedske vlasti ubrzano radile na tome, dva dana poslije, 6. juna, u 18:45h po lokalnom, odnosno u 2:45h po švedskom vremenu, Matsson se predao mjesnoj policiji, nakon čega je sam zatražio ekstradiciju u Švedsku. Pored otisaka pronađenih u oba automobila, laboratorijska analiza je pokazala i da je jedan uzorak krvi na vratima Toyote Avensis pripadao Matssonu.
Tokom policijske obrade, Aaker, Matsson i Philipsson priznali su učešće u pljački Östgöta Enskilda banke u Kisi, ali su sva trojica uporno odbijali govoriti o onom što se zbilo u Malexanderu. Isti stav imali su i tokom suđenja na Okružnom sudu u Linköpingu, koje je počelo krajem oktobra te godine. Inače, cijeli proces je s velikim zanimanjem pratila švedska javnost, što i ne čudi obzirom da mu je prethodila najveća policijska istraga u zemlji nakon ubistva bivšeg premijera Ulofa Palmea, 1984. godine.
18. januar 2000.
Poslije dva mjeseca iznošenja dokaza, Sud je Philipssona, Mattssona i Aakera proglasio krivima po svim tačkama optužnice, osudivši ih na doživotnu robiju. Uz njih, osuđeno je još nekoliko ljudi, njihovih pomagača, među kojima je bila i Matssonova djevojka. No, sudski proces nije dao odgovor na ključno pitanje: ko je od navedenog trojca izvršio egzekuciju dvojice östgergötlandskih policajaca.
8. juni 2001.
Tek godinu i po dana poslije, Johnny Aaker je priznao da je on bio taj koji je pogubio Niklasa Florina i Johana Dalberga. Na pitanje zašto je to uradio, odgovorio je da ga je na to ponukalo Philipssonovo ranjavanje. „U ratu sam naučio da ne opraštam onima koji ubijaju moje prijatelje“, rekao je.
Time je razriješena najveća misterija u slučaju Malexander.
Inspektorovi dnevnici
Privatne zabilješke A. K., inspektora u Kriminalističkom odjelu Vojne policije 4. korpusa Armije RBiH
Mjesto i datum: Jablanica, 7. maj 1995.
Predmet: Isljeđvanje pripadnika specijalnih postrojbi HVO-a, Johnnyja Aakera
Broj protokola: 193-AD-XY56/1995.
Vojna tajna: STROGO POVJERLJIVO
Johnny Aaker je švedski državljanin, pripadnik specijalne postrojbe Hrvatskog vijeća obrane „Ludvig Pavlović“. Uhapšen je 1. maja 1995. godine, u Mostaru, u ulici Alekse Šantića, na bivšoj liniji razdvajanja, nakon što je u pijanom stanju greškom prešao u dio grada pod kontrolom Armije RBiH. Obzirom da je nosio uniformu HVO-a, može se smatrati da je ovim incidentom narušen sporazum o demilitarizaciji centralne gradske zone, potpisan u Washingtonu, aprila 1994.
Aaker je rastom omalen, ali sportski građen čovjek, crne boje kože. Rođen je 6. juna 1973. godine, u Liberiji. Jedinicama HVO-a pristupio je u jesen, 1992. Prema obavještajnim podacima, hrvatski vojni vrh koristio ga je za najprljavije poslove – smaknuća, mučenja i premlaćivanja najprije srpskih, a potom i bošnjačkih civila i ratnih zarobljenika u logorima Gabela i Dretelj. Prilikom hapšenja, u džepu su mu pronađene dvije fotografije. Na jednoj ga oralno zadovoljava muškarac okrenut potiljkom prema objektivu. Razaznaje se da je plav i proćelav. Na drugoj se jasno vidi Aaker kako opći s djevojkom, čak možda i djevojčicom. Njenu dob je teško odrediti obzirom na otekline i modrice od kojih joj je lice izobličeno do neprepoznatljivosti. Fotografije su evidentirane kao dokazni materijal i bit će dostavljene tužiocu Višeg suda u Mostaru.
Na licu zatvorenika primjetni su tragovi premlaćivanja. Komunikativan je, ali i drzak. Govori engleski jezik, jer poznaje svega nekoliko riječi bosanskog. Pogled mu je oštar i pun prijekora. Sudeći po svemu, ponaša se normalno. Nalazi vojnog interniste i psihologa uredni. Slijedi pismeni zapis utemeljen na tonskim snimcima, sačinjenim tokom razgovora vođenog jutros, u zatvoru Bataljona Vojne policije 4. korpusa Armije RBiH.
Gospodine Aaker, recite nam nešto o sebi.
[Tišina.]
Oh, oprostite. Cigaretu?
[Čuje se šuškanje celofana, škripanje stolice i zvuk upaljača.]
Dakle?
[Tišina.]
Znate da vas možemo natjerati da govorite.
[Tišina.]
Onda?
„Šta vas zanima?“
„Rođen sam u Monroviji, glavnom gradu Liberije.“
„Ne vidim kakve veze to ima s bilo čim.“
Majke se nije sjećao. Imao je svega dvije godine kada ga je usvojio bračni par Aaker iz Ankarsunda, malog sela u regiji Västerbottens na sjeveru Švedske. Iako je dobar dio života proveo u uvjerenju da je njegov biološki otac Fred Schrempf, Amerikanac koji je radio u Monroviji kao oficir mirovnih trupa, kasnije je saznao da je to bila samo još jedna u nizu laži s kojima je odrastao. Njegova majka ga je začela jedne septembarske noći 1972. godine – vjerovatno u nekoj od onih propalih nastambi sklepanih od betona i lima u blizini Red Light Districta, u monrovijskom predgrađu Paynesville, gdje su lokalne prostitutke odvodile svoje klijente – s nekim evropskim turistom kojemu nije znala ni ime. Kada je upoznala Schrempfa, njen sin – nadjenula mu je ime Johnny, po svom ocu – nije još bio navršio ni godinu dana. Često je kasnije razmišljao o tome kako bi izgledao njegov život da mu se očuh nije razbolio i potom se vratio u rodni Salt Lake City, ostavljujući ga na milost i nemilost majci koja ga je odmah dala u sirotište? Da li bi, u tom slučaju, imao veće šanse za uspjeh? Nikada neće saznati.
Johnny je rastao i bio vaspitavan u porodici koja mu je nastojala obezbijediti sve što je potrebno za normalno djetinjstvo, ali je, i pored toga, vrlo rano shvatio da će život među ljudima druge boje kože biti sve samo ne lijep i idiličan. Još dok je bio dijete počeo se pitati zašto su ti vlasnici farme sa Sjevera usvojili baš njega, siroče iz Afrike, kada u cijelom selu, pa čak možda i u čitavoj regiji Västerbottens, nastanjenoj uglavnom švedskim Laponcima, nije bilo niti jednoga čovjeka crne kože. Jesu li znali koliki mu teret stavljaju na pleća? Nikada ih to nije pitao, ali ne zato što je bio obazriv, već zato što s njima nije bio tako intiman. Usprkos pažnji koju je dobijao, osjećao je ogromno nepovjerenje, pogotovo prema gospodinu Aakeru, strogom i radinom seljaku u ranim tridesetim, kojega je izbjegavao oslovljavati s tata, iako je on na tome često insistirao. Johnnyjeva pomajka, Sylvia, bila je ljubazna i požrtvovna žena, koja mu je čitala avanturističke romane i učila ga klavirskim dionicama, ne odustajući od pomalo opsesivne namjere da u njemu pobudi zanimanje za umjetnost. Od prvoga dana osjećao je da će mu uz nju sloboda biti ograničena, da neće imati sopstveni život i da će ona biti okupator njegovog vremena, njegov ljubazni tamničar. Kada je otkrila Johnnyjev talenat za crtanje, odvela ga je u Lycksele, gradić udaljen stotinjak kilometara, na izložbu portreta švedskih kraljeva, koju je organiziralo jedno umjetničko udruženje iz Stockholma.
„Bio je to jedini događaj u mom djetinjstvu dostojan kasnijeg sjećanja“, rekao je.
[Čuje se otvaranje vrata, koraci i kratko sašaptavanje, a potom ponovo bat koraka i zvuk zatvaranja vrata.]
Nastavite.
Iako ju je poštovao, Johnny nikada nije uspio zavoljeti svoju pomajku, tu ženu svijetlih očiju i kose, koja je usprkos mnogim lijepim crtama, u svom karakteru imala nešto suho i odbojno što ga je držalo na distanci. Možda je razlog tome to što ga Sylvia nikada nije milovala, niti ga obasipala poljupcima, kako su to radile druge majke sa svojim sinovima. Jedne prilike – je li tada imao pet ili šest godina? – zatekao ju je kako plače u radnoj sobi, u potkrovlju, u koju bi se obično zatvarala nakon večere pod izgovorom da ide čitati. Tada nije mogao znati razlog njenim suzama, ali je negdje duboko u sebi slutio da one imaju veze s njim. Tek kao mlad momak će shvatiti: plakala je, jer ono što je osjećala prema njemu nije bila majčinska ljubav, već njena blijeda kopija. Premda mu se ponekad činilo da je razumije – bila se uhvatila za njega kao brodolomnik za dasku, sigurna da će do kraja života ostati nerotkinja – njegova uspomena na Sylviu Aaker od tada će biti protkana dubokim gađenjem.
Jeste li tokom odrastanja bili u vezi sa svojom biološkom majkom?
„Ne. Prije tri godine mi je, istina, poslala pismo, ali joj nikada nisam odgovorio. Zove se Liz Johnson i živi u Monroviji.“
Oprostite, prekinuo sam vas. Govorili ste o svom odrastanju na sjeveru Švedske…
Crnčuga, crnačko kopile, čimpanza, samo su neki od pogrdnih imena kojima su ga oslovljavala djeca u školi. Po prirodi svadljiv i ratoboran, Johnny im je odgovarao pesnicama, a kada je shvatio da je fizički superiorniji od većine njih, počeo je i sam izazivati tučnjave, zbog čega je vrlo rano dospio pod posebnu prismotru socijalnih radnika. Ubrzo je otkrio mračnu stranu svoje ličnosti: uživao je u dominaciji nad drugom djecom, volio ih je vidjeti kako ga, potučeni i poniženi, preklinju za milost – to mu je pričinjavalo posebno zadovoljstvo. Njegovi usvojitelji, bez obzira koliko se trudili, nisu pronalazili način da utiču na agresivnost koju je ispoljavao, a stvari u njihovom odnosu dodatno su se zakomplikovale kada su dobili dijete. U to vrijeme, Johnny je imao sedam godina i nakon što je krenuo u školu, ispostavilo se da je prilično rasijan učenik s ispodprosječnim ocjenama iz svih predmeta, izuzev iz likovnog vaspitanja, gdje se isticao. Crtao je jednostavno i lako, razvijajući sliku do najsitnijih detalja, pa je ubrzo postalo jasno da posjeduje strast i vještinu vrhunskog slikara. Usto, volio je sport, pogotovo borilačke vještine i plivanje. Religiju, za koju će se kasnije jako zanimati, nije shvatao ozbiljno. Unatoč tome što je bio kršten u mjesnoj crkvi, njegova porodica, kao uostalom i većina drugih u okolici, nije bila pretjerano religiozna.
U srednjoj školi, Johnny je počeo čitati knjige s ratnom tematikom. Posebno su ga oduševljavale one koje su se ticale Drugog svjetskog rata. U njima se prvi puta susreo s nacističkom ideologijom, koju će kasnije u potpunosti prihvatiti i slijediti. U dobi od šesnaest godina povezao se s trojicom skinheads–a iz Lyckselea. Zanimljivo, niko od njih nije vidio problem u tome što je bio crnac („Nije li, uostalom, i sam Hitler u porodici imao ljudi druge boje kože“), čak šta više, bilo mu je vrlo ugodno u društvu tih starijih momaka koji su ga od prvoga dana smatrali ravnopravnim članom svoje male zajednice. Učestvovao je u njihovim tajnim akcijama koje su podrazumijevale crtanje uličnih grafita s nacističkim porukama i povremene pljačke trgovačkih radnji u okolnim gradovima, čiji su vlasnici bili doseljenici s Bliskog Istoka i iz srednje Azije.
U početku, ta se simpatija razvila na posve drugoj razini: u školi je učio da naciste treba mrziti i on je, upravo zbog toga što je to mišljenje bilo općeprihvaćeno, prema njima počeo gajiti izvjesnu naklonost. Bile su to godine kada je u svemu onome što je okolina smatrala pogrešnim, nepoželjnim i odbačenim, bez problema mogao prepoznati sebe i svoju sudbinu. Poslije se njegova opsesija nacizmom razgranala: sanjao je Velikog vođu, o njemu je čitao u malobrojnoj liteaturi i brošurama koje je pozajmljivao od prijatelja iz skinhead zajednice, žudio je da učestvuje u ratovima, da se kao vojnik Wermachta suočava s raznim opasnostima kako bi pomogao nacionalsocijalističkoj ideji da pomjeri svoje geografske granice i pokori cijeli svijet.
Kada ste napustili usvojitelje? Kada ste se osamostalili?
„Po završetku srednje škole prijavio sam se u vojsku. Moji odnosi s usvojiteljima u to vrijeme bili su nepopravljivo narušeni. Od rođenja njihovog sina, sukobi s gospodinom Aakerom bili su sve žešći i sve učestaliji, pa je odlazak od kuće bio najbolja opcija i za mene i za njih. Za petnaest godina, koliko sam proveo u Ankarsundu, nisam stigao ni s kim da se zbližim.“
[Kratka pauza. Zvuk gašenja cigarete u pepeljari.]
Aaker je mrzio to selo i njegovih jedva hiljadu duša koje su izgledale tako ružno kao i sve one niske, daskom obložene kuće pastelnih boja i mračnih, visokih pročelja unutar kojih su obitavale. Bilo je dana kada mu se činilo da sva ta okolna jezera, šume i pašnjaci, koji su većim dijelom godine bili zatrpani snijegom i ledom, samo uvećavaju njegovu samoću. Kada jednom ode, u to se mjesto na sjeveru više nikada neće vratiti, a gnjev, ljutnja i razočaranost bit će sve što će ponijeti sa sobom.
Nakon regrutacije, pokušao je da uđe u elitne jedinice Švedske vojske, no poslije svega tri mjeseca obuke, dobio je otpusnicu uz obrazloženje da nije dovoljno talentiran za posao profesionalnog vojnika. To ga je jako razljutilo, ali nije poljuljalo njegovo samopouzdanje: ubrzo je otišao u Francusku i priključio se Legiji stranaca. Tokom četveromjesečne obuke u komuni Castelnaudary na jugu Francuske, prošao je kroz pravi pakao, počev od teških fizičkih treninga do čeličnog drilovanja i batinanja nadređenih. U komuni je upoznao i neke ljude iz Hrvatske koji su ga po izbijanju rata pozvali u svoju domovinu. Bila je to jedinstvena prilika da stekne ratno iskustvo, pa je bez mnogo razmišljanja, u rano jutro, početkom ljeta 1992., spakovao stvari i otputovao za Italiju, odakle se, trajektom, prebacio do Zadra, u Hrvatskoj. Na njegovo veliko razočarenje, u komandi 116. brigade Hrvatske vojske, saopšteno mu je da ne primaju strance, zbog čega je, u pratnji vojnih policajaca, krenuo prema Hercegovini, gdje je u redovima HVO-a već ratovalo desetak stranih državljana, uglavnom iz zapadnoevropskih zemalja.
Stigavši u Čapljinu, Aaker je dobio vojna dokumenta i zadužio oružje, te je odmah poslan u kasarnu Grabovina, na granici stolačke i čapljinske općine, kako bi se pridružio jedinici za posebne namjene „Ludvig Pavlović“.
[Škripanje stolice, koraci, zvuk otvaranja i zatvaranja vrata.]