Čim sam prošlog leta stigao u Zagreb, odmah sam izašao iz hotela da bih video kuću u Gajevoj. Srećom, hotel Dubrovnik se nalazi u istoj ulici, te sam ubrzo bio pred zgradom sa sređenom fasadom i balkonima. Iako ranije nisam bio unutra, ipak sam znao da se stanovi prostiru po celom spratu, pa čak i kakav je raspored prostorija u njima. Jer tamo su, baš na prvom spratu, kao podstanari kod poslastičara Lazića, stanovali moji roditelji od 1950 do 1955. godine. I u tom periodu su uspeli i mene da stvore.

Sledećeg dana, skupio sam hrabrost i ušao u kuću. Hodnikom sa gvozdenom ogradom popeo sam se do ulaznih vrata stana sa mesinganom pločicom “Kovač”. Otvorila mi je natapirana sredovečna žena u crvenon džemperu na raskopčavanje i belom muškom košuljom pod njim.

– Izvolite? – gledala me je upitno.

Mislim da joj je moje malo nespretno objašnjenje zašto sam zazvonio delovalo prilično konfuzno, da ne kažem luckasto, dok sam pokušavao da joj objasnim da su u ovom stanu, sada njenom, pre šest decenija živeli moji mama i tata i da sam tu, u sobi sa izlazom na terasu, najverovatnije začet. Pomislih kako sam ovog puta baš preterao. Ali, za divno čudo, žena u crvenom džemperu nije bila tako zaprepašćena kako sam očekivao, čak mi je, sa izvesnom samilošću, dopustila da uđem unutra, iako je dodala da ja stan, naravno, izmenjen od tog vremena. Njen otac ga je kupio od gđe Lazić još početkom 60-ih, otkako je njen suprug, stari gazda, umro. Kada je prvi put, kao gimnazijalka, ušla u stan, sećala se dalje, jer se sa roditeljima doselila iz unutrašnjosti, bila je zadivljena lepotom stana, u samom centru Zagreba.

– Soba u kojoj su bili vaši roditelji, sada je dnevna, zbog terase, naravno – produžila je žena.

Soba mi je izgledala prostrana i topla, možda i zbog toga što je napolju sitno romorila kiša i kaput mi se skroz nakvasio, a možda zato što sam bio zadihan što od žurbe, što od uzbuđenja, a grudima mi se širila neka usplahirana toplina. Kao kod svih predratnih stanova, tavanica je bila visoka, a krevet, tri fotelje i izduženi drveni stočić – starinski.

– Dakle, moji su tu nekad bili… – izrekao sam. – Izvinite što sam ovako upao… Mislio sam…

– Ma, sve je u redu – reče učtivo žena.

Čak sam pomislio da sam joj se malčice i dopao, onako zbunjen i nesređen.

– Da li biste hteli da izađete na balkon?

Napolju je još uvek kišilo, ulicom su se videli ljudi s kišobranima i poneki auto čiji su se brisači ubrzano kretali levo-desno po šoferšajbni. Moji mladi roditelji, pomislio sam, sigurno su izlazili na terasu i nagnuti posmatrali ovu istu ulicu. Kada bi kišilo, ljudi su i tada nosili kišobrane, iako nije bilo toliko automobila kao danas. Možda je bilo i manje zgrada okolo, mada mi Gajeva i danas, iako je odmah do centralnog gradskog trga, izgleda prilično ušuškano i nekako sačuvano.

– Da li ste za nes-kavicu? – upita me žena, gotovo nežno. Izgledalo mi je da je i ona bila nekako dirnuta. Seo sam na jednu od starinskih fotelja u njihovoj ranijoj sobi, dok se kafa kuvala u kujni.

– Koliko šećera? – doviknula mi je.

– Pola kašičice, molim vas – i odmah sam počeo, što mi je svojstveno u zadnje vreme, da ponavljam priču o svoj muci sa povećanim šećerom.

– I vi imate problema sa šećerom? Pa još ste mladi za to – iskreno se čudila, donoseći na poslužavniku dve porcelanske šolje oslikane ružama.

Tako smo, udobno zavaljeni u foteljama, tiho srkali nes-kafu i rodbinski razmenjivali iskustva u lečenju naših slatkih bolesti.

Umesto pet minuta, u stanu sam ostao ceo sat.

Kada sam se vratio u Skopje, mama me je odmah pitala o poseti Gajevoj. Ona je u 88-oj godini. Stanujemo pod istim krovom, svakodnevno se koškamo, ređe smejemo i na neki način bliski smo svedoci našeg uzajamnog starenja. Toliko uzajamno provedenog vremena, čak i za ljude kompatibilnih naravi, stvara predvidljive navike i dozu dosade. Ali u odnosu sa mojom majkom, taj zamor nikad nisam osetio – možda i zbog realnosti naših života koji nisu bili pošteđeni tragičnosti, možda zbog naših naravi, te previše sličnih, te previše opozitnih, u svakom slučaju borbenih!, nas dvoje smo u nekom vidu napetog dijaloga. Verujem da se ona, iako ateista, ponekad molila Bogu za spas moje grešne duše.

Pa ipak, poslednjih godina, taj svađalački odnos kao da se polako stišava. Sad, u dubokoj starosti, njeno biće je počelo da razotkriva slike iz ranijeg života. Sve češće se vraća u svoje detinjstvo i mladost, izvlačeći kao iz rukava imena i detalje koji su u njoj ostali nedirnuti, a sad razneženi narastaju kao da su se ponovo rodili. I tako, sedeći prepletenih prstiju preko kolena, žmirkajući svojim poluslepim očima, priča li priča.

Moja majka postaje sentimentalna. To je još očiglednije otkako je pala na ulici i udarila glavu.

Dok se kreću kroz kuću, u bašti ili po bliskom komšiluku, stari ljudi su kao mravi – ne gledaju, ali pamte put, tri koraka levo, dva desno… Ali, ako se udalje iz te, njima dobroznane teritorije, oni se, kao mravka udaljena od svoje mnogobrojne rodbine, gube u lavirintima neprepoznatljivog prostora. Isto tako je i sa mojom majkom, u svojoj osamdeset i osmoj godini – iako se lako orijentiše po hodnicima, sobama i basamacima po kući, kad stupi izvan našeg dvorišta postaje nesigurna, usporava hod, mora da kontroliše svoju tvrdoglavost. Ipak to ne znači da se odriče od šetnje po nepoznatom. Ne, i pored neizvesnosti, ona uporno prekoračuje granice prema opasnom svetu, izlažući se stalnim rizicima zahuhtalog grada. Jednom, kad je najmanje trebalo i bez da saopšti ukućanima, u predvečerje kada je tama ubrzano osvajala gradske ulice, uputila se u najbližu apoteku, što za njene mogućnosti predstavlja priličnu udaljenost, oko 500 metara od kuće, da kupi tablet za srce Skopril. Donde je, takoreći već po mraku, uspela da ode, uzela je lek, ali se pri povratku spotakla i, katastrofa, rascepila je arkadu.

Dok je bila prinuđena na kućni pritvor, sva u modricama i zavojima preko čela, ispričala mi je još poneki detalj iz vremena Gajeve 23.

Posle trogodišnje kazne zbog “ideološkog prestupa”, mom ocu je bilo dozvoljeno da se vrati u gimnaziju da maturira. Za to vreme, moja majka je regularno završila gimnaziju, upisala se na Filozofski fakultet, odsek za francuski jezik sa jugoslovenskom književnošću, i odmah se istakla kao primerna studentkinja. Oni su i dalje bili ljubavna dvojka iz gimnazije i dok je ona ređala desetke, on je davao golove za “Makedoniju”. Kada mu je najzad bilo dozvoljeno da završi gimnaziju, moja majka je već stigla do treće godine studija. Ali, to je nije zaustavilo da mu se pridruži na studijama u Zagrebu, gde su mu opredelili građevinu, iako, siguran sam, ako je od njega zavisilo, da bi se svakako odlučio za nešto drugo. Za pravni, arhitekturu ili možda književnost.

Tako je moja majka, iz ljubavi i zbog uzajamne privrženosti (potrebe) napustila skopski fakultet, da bi potom otišla u Zagreb. Tamo je morala ponovo da prepolaže neke ispite, ali i pored toga, redovno i uspešno je savladavala sve prepreke. Sve do diplomskog.

– Poštovani profesor Barac, kod koga sam polagala diplomski, pitao me je: Pa gde ste vi, dete? Bili ste odlična studentkinja, a nema vas cele godine.

– Zaista, gde si bila? – pitao sam nevino.

– Pa tebe sam nosila, magare! – odjeknu njen glas.

Ovo je izjavila sa priličnom dozom uzbuđenja, a ja sam morao da pazim zbog njenog “problema” sa visokim pritiskom. Mada mislim da je taj problem uglavnom izmišljen, u tim se momentima svi u kući, sa osećanjem krivice, rastrčimo u potrazi za aparatom za merenje pritiska, tabletama i čajevima. Pa mi ne ostaje ništa drugo nego da joj uz osmeh na licu klimnem potvrdno.

Inače, dok sam za vreme večere u Zagrebu prepričavao epizodu iz Gajeve 23, jedna od poznanica, Tinočka, otkrila mi je da je arhitekt zgrade bio čuveni, nesrećni Josip Pičman. Do tada mi ovaj hrvatski arhitekt nije bio poznat. Za vreme svog kratkog života pre II. svetskog rata projektovao je nekoliko smelih, modernističkih objekata kako što su beogradska glavna pošta, gradska palata u Splitu, crkva Sv. Kirila i Metodija u Sušku, ali i tramvajsku stanicu, morsko kupalište i planinarski dom. Nažalost, izvršio je samoubistvo sa nepune 32 godine. Desilo se jednog hladnog februarskog dana kada je u nervnom rastrojstvu nekoliko puta pokušavao da napiše pismo svojoj majci, pa je pobacao izgužvane listove hartije u koš, a onda se i sam bacio sa šestog sprata. Padajući, naleteo je na telefonske kablove i teško ranjen bio prenet u bolnicu, gde je ubrzo umro.

Gajeva 23 (obrnuta brojka od 32, koliko je Pičman imao kada se ubio) jedna je od retkih stambenih zgrada koje su izgrađene po njegovom projektu.

Docnije, kada su se vratili u Skopje, moj otac se zaposlio kao inženjer u građevinskom preduzeću “Beton” i sa puno elana se upustio u izgradnju fabrika, mostova i višespratnica širom naše domovine. Moja majka, otkako je podnela molbu za prijem Službi Narodnog odbora grada Skoplja, zaposlila se sa osnovnom mesečnom platom četrnaestog platnog razreda u osnovnoj školi “Kiril Pejčinović”, da se kasnije premesti u gimnaziju “Orce Nikolov”, čija je šezdesetgodišnjica nedavno proslavljena. Njena dalja profesorska karijera bila je, verujem, važna u mladalačkom sazrevanju Ilije Pejovskog, Milča Mančevskog, Elizabete Šeleve, Venka Andonovskog i još mnogo njenih učenika koji su postali istaknuti individualci u našem inače kolektivno treniranom društvu.

Šta se tiče njenog sina, kada bi se autoportretisao, mogao bi da se zamisli kao kružeća voda koja pokušava da se reciklira kroz životne nedaće – od kiše u baru na asfaltu koja ponovo isparava u oblak.

Ni moja majka nije znala za podatak da je kuća u kojoj je provela studentski život sa ocem i u kojoj su, usput, stvorili svog sina, arhitektonski osmislio g-in Pičman. Saslušala me je sa interesovanjem kada sam joj rekao koji su njegovi građevinski projekti. Propustio sam samo da joj kažem o njegovom kraju. Pa ipak je ona u svojoj osamdeset i osmoj godini.

I ima ozbiljan problem sa pritiskom.

Zato, umesto pisama koja bih izgužvana bacao u koš, pokušavam da napišem nešto kao priču.

Na izvestan način, iz zahvalnosti prema njoj.

Mrzljak

Ako se stranac nastani u vašoj zemlji nemojte ga
Ugnjetavati stranac koji sa vama živi neka vam
Bude sunarodnjak ljubi ga kao samoga sebe
Jer i ti bio si stranac u zemlji egipatskoj

Tako je u Bibliji piše govorio Jahve ljudima
Što ih je stvorio iz neobjašnjive potrebe svoje
Za stvaranjem a oni su ga slušali sa strahom
I nadali se proći će proći će proći će nestati

I tako je nestao Bog a pojavio se jedan drugi
Top tenk korporacijski menadžer propovjednik
Biskup Mrzljak koji sa oltara grmi glasom pravednika

O strancima koji iz Sirije stižu u misiji islamizacije
Europe ili je Bogu dojadilo njegovo djelo ili je Mrzljaka
Stvorio da mrzi prvi među ljudima a da nije bio stranac

KUPANJE KAINA

Odmah nakon pucnja on je ušao u kupatilo
U vodi dugonahvatavanoj kao kišnica vidio je frenda iz građevinske
Uniformiranog i u čizmama
Raznesene glave

Ruka je držala Magnum viseći
Kromirani kolutaš trofejni
Oči su bile otvorene vrat još pulzirao rat se točio

Srećem ga nekidan na buvljaku
Smije se pozdravlja prodaje dječije plastične
Magnume na vodu
Čak me isprskao gurnuo mi dva u džepove
Kod kuće sam jedan napunio vrelom vodom
Ušao sam u kadu u čizmama

I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni

ZVJERINJE

Na zaboravljene brojeve pušaka napokon dođe nekazivost iz slova
Pucketa uginjavanje u uglju
Riječi jedna drugu plaše iznutricama
Skica govora za stričev pokop – sve što je ostalo od ljeta
Dovršim stvari :

Jedan kosio seosko groblje i hranio stoku
Selo zavidilo – ne pristoji da samo svoju stoku hrani travom sa svih naših
Napravio on dva stoga sijena; selu jedan jedan svojem blagu
Ali seoska stoka nije htjela jesti grobljano sijeno
I groblje zaraslo zaraslo
Zaraslo se

ZAPISUJ! (42)

I

Usnih da sred senjskih Silvijevih liti
Sav se predajem nebeskome sjaju
Pod kojim nikad nikud se ne hiti
Osim ka svom kraju:

Najviše žaliće tada duša ova
Zemaljske osvite – a svaki star –
Kada se svjetski besmisao snöva,
Ko Bolt Husein, spremao za start.

(Mada znaš da je Svevideći
Zabranio nam čak i pomisliti
A kamoli takvo štogod reći,
Ako to veli Andrić, kaži i ti).

II

Ne, u pjesmama neću više
Pisati zavičaj. Jerbo sad mi je
Turcizam vatan mnogo jači.

Čujem u njemu preljev kadmijev
Od onog Tinovog drugojači
Jer Tin je Tin je Tin.

Možda priziva Darinku kad klači
Kuću, a možda glas Cvijetin*
Iz pakla što, srmen, još bigliše.

*Cvijeta je, naravno, Zuzorić.

 III

Ovaj svijet jutros mi je nag.
Ne, no ko da gledam oblake u bari.
Ne, nego me podsjeća na skije
Koje ostavljaju samo jedan trag.
Vražji. Ne, već je obezušen,
Kako su, svojedobno, u Papama zvali
Iglu ostalu bez ušica. Ali
Dok tolika zla nam na uho pjevuše,
Znam: sitne stvari
Sve su istinskije.

Ponekad, i za me, kao Bog za fratra,
Svijet bješe jedan i nedjeljiv.
Ponekad zna biti od snijega bjelji,
Bjelasičkog, a väs – džehenemska vatra.
Ali još čuje babina se natra
U svakojoj mojoj rimovanoj želji.
A kad umrem, dani okrenuće natrag,
Od ponedjeljka ka nedjelji.

<5. 10. 2015>

______________________Uspomeni na Admirala Mahića

Negdje pred ovaj novi rat, kao obično,
svratio Admiral do mene, na radost moje djece,
koja su smatrala da mu ime, ili nadimak,
savršeno pristaje, bolje nego ijedno naše nama.
Ovoga puta, imao je kapu, onu ruskih boljševika,
koja se pojavila šezdesetosme, kao znak poštenja.
Da li je došao sam ili u društvu, ne znam, pamtim
samo njega, sve ostalo sam zaboravio – pilo se vino
što sam u rinfuzi kupovao u Navipovom podrumu.
Imao je roda u Banjaluci, Admiral, smatrao se
građaninom ovoga grada, o njemu pisao pjesme,
duge i prepoznatljive; bio je jedini naš epičar
koji mi je bio poznat a nije bio za preziranje.
Odlazeći, Admiral je, ko zna zbog čega, zaboravio kapu,
na čiviluku, pokraj vrata, ostala je uz sve moje kape.
Otada, sve dok nije ponovo zavladao mir,
kapa je bila tu, čekajući Admirala, nama na vidiku.
Poneki gost znao bi da zapita čija je kapa,
tako velika i neobična, znajući da nije naša.
Admiralova, rekla bi moja kćerka, samo toliko,
i da kapa treba da bude tu, dok se pjesnik ne vrati.
Kada će ponovo doći Admiral, pitala bi ona,
naročito kad snijeg pada, pa bi je stavila na glavu,
da provjetri i prošeta kapu dvorištem; kao u bajci,
grudvala se i skupa s Admiralom pravila snješka.

*

Banjaluka, 3/4. oktobar 2015.

Obrazloženja članova žirija Nagrade Mirko Kovač pročitana u Kazalištu Gandusio u Rovinju 3. listopada

*

Dragan Markovina: Između crvenog i crnog, Split i Mostar u kulturi sjećanja

Dragan Markovina dobija Nagradu Mirko Kovač za knjigu koju je naslovio “Između crvenog i crnog”, a u podnaslovu upućuje kako je u njoj riječ o Splitu i Mostaru u kulturi sjećanja. Upravo tako, o Splitu i Mostaru, pojmovima za koje ima razloga pretpostaviti kako su gradovi, ali ne moraju biti ispričani prema urbanom nacrtu, jer uopće nije rijetko da se ljudi gradova ne sjećaju kao ambijenta ili povijesnog otiska koliko prema drugim ljudima koje su ondje sreli ili su ih takvi drugi ljudi pridobili svojom pričom. Na obje razine, naslovnoj i podnaslovnoj, Markovinine sintagme nisu inventivne, ali su odvažne. One su, razumije se, citatne. Priča o dva grada, a i crveno i crno inventar su bolje europske lektire, giumnazijskog kanona i nije se jednostavno početniku, pa ni opskrbljenom jačim akademskim alatima, pozvati na tako zatvorene metafore.

S druge strane u tranzicijskoj je kulturi istočnih mediteranskih obala kultura sjećanja pronađena kao poželjan korektiv autorskome subjektu Mi nacionalnoga historiografskoga mita. Njih dva, grada ili sjećanja, kao i njih dvije, povijest i zajednica, ipak posve rijetko dođu do suzvučja koje se čuje, pa i kada se ne čita naglas nego u sebi kao još jedna oslabljela, ali teško nadomjestiva metafora – vjetar povijesti.

Držeći se svojih naslovnih invektiva Markovina se nije bojao ciklonalne magme, čitatelju je povjerio kako mu je dobro poznato otkud u Europi takvi vjetrovi pušu, o čemu sve pjeva Marseljeza i kojoj je svrsi za početak novoga sjećanja bila posvećena pariška katedrala Naše Gospe. Žanrovski polifona, njegova je figura urbana kadenca, esejistika iz kovačnice koja pretapa nostalgiju i kanon tabora, izvikane vrijednosti s kojima se mora živjeti da bi ih se legitimiralo kao vlastiti, osporavateljski a ne tek polemički ili sarkastični narativ.

Posebne su razlike njegove rijetke monografije učitavanje drugoga, kada je taj drugi glas dalek, što i nije tako teško, kao i kada je tu, iza uha, pa se piscu čini da je već rekao gotovo sve što je sam naumio kazati. Knjige koje gore i spomenici u ruševinama možda su urbana plastika precizno postavljenih rasporeda, književne se nagrade ipak dobivaju za jače uloge, gestu kakva umije prevladati vlastitu grimasu, za priču koja ne pobjegne od ideje, ali se u stanju oduprijeti vlastitom gradonačelniku, pa bio on i svih građana, i pripadati pojedincu.

Takve se priče crpe iz rubova, pa je i Markovina s njih stigao u središte. Bilo bi dobro da mu naša nagrada pomogne da rubove ne zaboravi.

Vlaho Bogišić

*

Vuk Ršumović: Ničije dete

Film “Ničije dete” scenariste i reditelja Vuka Ršumovića je u trenutku dodele ove nagrade već dobio brojna priznanja po mnogim svetskim i domaćim festivalima i sada sa punim pravom odnosi nagradu za najbolji scenario iz nekoliko razloga. Najvažniji segment pri svakom ocenjivanju scenarija je originalnost priče. Ova priča se istinski dogodila u Bosni i Hercegovini pre pedesetak godina i upravo je njena autentičnost bila dodatni izazov za autora. Kako nešto što se se zaista dogodilo u potpuno drugom društvenom sistemu (komunizmu) učiniti prijemčivim za široku publiku sa kojom je ovaj film očigledno pronašao kopču bez da taj postojeći društveni osnov bude važan. Autor je uspeo. Ovaj film može da dopre do svakog čoveka, bilo gde na ovom svetu, i autor scenarija je iz lokalnog uspeo da priču izdigne na pijedastal opšteg, pritom ne bežeći od značaja tog našeg – dovoljno da se ni svi mi, „mi“ , ne osećamo uvređeno, a ni oni drugi gledaoci koji o tome ništa ne znaju, budu ispoštovani jer osećaju samu priču. I priča ih nosi, u nju veruju, čekaju rasplet. Rasplet je upravo takav da ne vređa ni jedne ni druge, ni nas koji znamo sve ni one koji ne znaju ništa. Zato je ovaj film uspeo i zato će imati dug život.

Drugo, kad se radi o tretmanu autentičnih priča, jako je važna selekcija materijala koja će biti pretočena u film. Svaki autor neminovno se suočava sa obiljem dokumenata, istinitih svedočenja koje ponekad mogu da ga odvedu i na drugu stranu. Nekad se mora preseći i razmišljati jedino jezikom novog umetničkog dela, prvo scenarija pa filma koji ima svoje zakonitosti. Možda nikad nećemo saznati sve detalje i aspekte prave priče iz koje je Vuk Ršumović krenuo, ali najvažnije je da njegovo delo stoji čvrsto na zemlji – umeo je da odbaci nevažno, da istakne važno, da poentira.

Najveća blagodet ovog filma je u tome što je to dete, odraslo sa vukovima, priučeno odnosno naučeno tzv.normalnom životu u sumraku njegovog nestanka (krahu komunizma i poplavi nacionalizma koja će nam usledeti, ali koju je autor uspeo globalno da prikaže i udalji se od nje); shvatilo da je među vukovima bilo bolje. Čopor ima svoje zakonitosti koje su mnogo lakše od ljudskih.

Vuk Ršumović nas je vučjim tragom do ljudskog čopora doveo da opet u sebi vukove prepoznamo.

Predrag Antonijević

*

Svetlana Slapšak: Leteći pilav

U povijesti južnoslavenskog kulturnog prostora ni ogled ni esej nisu bili književne forme koje su zauzimale neku od centralnih pozicija u kanonu. Te pozicije rezervisane su za roman, ili koncem 19. stoljeća za ep, a rijetko za poeziju, priču ili dramu. Danas, kad logika ekonomskog totalitarizma utemeljena na teorijama tržišta traži od književnosti da svoju društvenu ulogu ispunjava brojem prodanih primjeraka knjige u knjižarama, roman je postao nova matura literature i bezmalo narcistički se kočoperi književnim poljem. A eseji i ogledi nam dolaze s ruba tog polja i iznova skreće pažnju na svoju sposobnost da u sebe uvuku sve – i lirsku sliku, i naraciju, i filozofsku dubinu, i znanstvenu preciznost, a pri tom ostanu svoji u beskraju kreativne igre. Istodobno s tim, oni neprestance preispituju dostignute granice slobode, kako one što ih određuju različite društvene norme ili zakonske procedure hijerarhijskog sistema moći isto tako i one u umjetnosti riječi, u njenom unutrašnjem poretku pjevanja i mišljenja.

Zato je Kovačeva nagrada za knjigu eseja oda slobodi stvaranja i mišljenja u ovoj književnoj formi, uz to i vrhunska pohvala kreaciji u kojoj se stapaju znanje i talent, ono novo što slutimo iza dostignutih granica znanja i ono što esej i ogled nude povratkom unazad u svojoj sintezi tradicije znanja. A to znači i nagrada koja poziva da se nastavi Kovačev duh iz njegove esejističke kovačnice od Evropske truleži do Elite gore od rulje.

Leteći pilav Svetlane Slapšak sastavljen je upravo od ogleda koji sintetiziraju prethodna i otvaraju nova znanja. Iako u svojoj osnovi antropološki, ogledi iz ove knjige su i interdisciplinarni i sintetični. Oni obuhvataju najširi mogući znanstveni prostor, i antropološki, i sociološki, i politološki, i kulturološki, ali i povijest hrane od mitoloških naracija i rituala do njenog savremenog medijskog predstavljanja koje kao da je u reklami ispraznilo hranu od njenog sadržaja i svelo je na puku moć, ideološku, političku, tržišnu ili neku drugu, koju ne vidimo na prvi pogled, ali nas ona doslovce preoblikuje i mrvi svodeći nas u konačnici na svoj puki odraz.

Svetlana Slapšak piše višestruko subverzivne oglede analizirajući hranu kao tekst moći, ali i brojne strategije otpora, hranu siromašnih i gladnih i onih gore, na društvenom hijerarhijskom vrhu koji upravo preko hrane reproduciraju i umnožavaju svoju moć. Tako se otkriva ogroman raspon semantike hrane kao neke vrste sabirnog sočiva kroz koje vidimo i lice historije, naličje ideologije i politike, izvorište mitova i ritualnih postupka, jednom riječju čovjeka i čovječanstvo koje presudno određuje ono što jedu. A potom putujemo na letećem pilavu od praosnove čovječanstva, gdje se činilo da je zbog mitske podloge sve bilo puno, do današnjice u kojoj se ne možemo oteti utisku da nas je moć svojom kapilarnošću nastanila u prazninu. Ili na letećem pilavu idemo od artičoke do torte, plivamo sa sardinama kroz vrijeme i običaje, od jedne do druge civilizacijske strukture i kulture hrane nadajući se da će nas pred izvjesnošću klimatske katastrofe spasiti sestre pčele od kojih ovisi 90 posto biljnog svijeta, samo pod uslovom da od njih naučimo šta jest demokratija.

A u tim putovanjima Svetlana Slapšak vratila nas je hedonizmu kreacije u ogledu, ljepoti mišljenja u njemu, jer u hranu stajemo cijeli mi: historija našeg tijela, metafizike, ljubavi, seksualnosti, prijateljstva, naša smrtnost i besmrtnost, bolest i zdravlje, strah i nada, jednom riječju mi koji jesmo ono što jedemo, ali bogme i ono što nas jede.

Enver Kazaz

*

Oto Horvat: Sabo je stao

Roman Ota Horvata “Sabo je stao” svojom intelektualnom izazovnošću i stepenom umjetničke ostvarenosti ubjedljivo se izdvojio iz prošlogodišnje književne produkcije u našim kulturama. Riječ je o djelu fragmentarne kompozicije i nelinearnog pripovijedanja, koje na umjetnički snažan i upečatljiv način amalgamira žanrovski različite vrste tekstova: lirske meditacije o ljubavi i smrti, filozofske refleksije o demonskim preobražajima sjećanja i zaborava, a na momente, čitaocu je u romanu moguće prepoznati i daleke odjeke zabilješki sa psihoanalitičkih seansi o traumi gubitka…

Motivaciono jezgro romana je nastojanje pripovjedača, glavnog junaka Saba, da preradi bol nastao nakon smrti svoje supruge A. To je sablasna priča o nemoći čovjeka da izdrži sjećanje na ženu koje više nema, jer ga isto iznova i iznova razdire i dovodi do očajanja. Istovremeno, to je i priča o njegovom strahu da će se to sjećanje na kraju neminovno pretvoriti u iskrice zbunjujućeg i zavodljivog privida, izgubivši nepovratno sjaj nekadašnje autentičnosti. U toj napetosti sjećanja i zaborava, u njihovoj beskonačnoj igri nadmudrivanja, samo jedna stvar je izvjesna – bol, koji Sabo neprekidno osjeća.

Autor bez milosti uranja glavnog junaka u magmu bola, zahtijevajući od njega nemoguće: da ga hladno analizira bez ikakve emocionalne investicije, poput izrasline divljeg mesa koju će docnije, bez gađenja i griže savjesti, hirurški odstraniti jednim rezom skalpela. Zahtijeva nemoguće zbog toga što Sabo ne postoji izvan bola, on sladostrasno uživa u sirenskom pjevu njegovih refrena, dopuštajući mu da prožme svako vlakance mesa, svaku iskricu svijesti, sve dok se na kraju, jednostavno, ne iscrpi u praznini. Posljednja glava romana je prazna, neispisana; bol je doveden do svoje apsolutizirajuće konsekvence, a čitaocu je prepušteno da nagađa da li je riječ o smrti i potpunom padu u ništavilo, ili još ima prostora za nadu u spasenje. Najzad, činjenica koju nam autor saopštava naslovom romana “Sabo je stao”, u neispisanom tekstu posljednje glave može značiti da je Sabo rekao sve što je smatrao vrijednim da bude izgovoreno, i uzalud ga naslov baš te glave namamljuje pitanjem „Da li je ovo sve za danas, gospodine Sabo?“. Uzalud, jer nema više teksta. Bol voli da se ponavlja, ali dobra književnost ne.

Napisati roman o očajanju i bolu zbog smrti voljene žene, a pri tome ne dozvoliti glavnom liku pad u patetiku i banalnost, dosljedno izbjegavati melodramatsku sentimentalnost, a rečenicu neprekidno držati razuđenom i punom smisla – mogu samo majstori književnog zanata. Oto Horvat je svojim romanom uvjerljivo demonstrirao književne vrijednosti zbog kojih je umjetnički tekst još uvijek nezamjenjivo utočište pred jezivim izazovima ljudskog postojanja. Za pisca i čitaoca, podjednako.

Dragan Radulović

kako svijet diše?
a što činiš ti?

Sveta kokoš

Biskup na šamlici sjedi i promatra kokoš
Kako duž željezničke pruge kljuca probire
Iz ljudskog izmeta neprobavljena zrna kukuruza
I čudi se toj mudrosti kokošjoj ništa neka se ne baci

Biskup na šamlici sjedi i promatra vlakove
Stočne vagone iz kojih ispada izmet ljudski
Na putu za logore zaljubljeni je par niz ulicu glodao
Prve kukuruze jeseni sutra su ih odveli to sutra je danas

Biskup na šamlici sjedi i divi se kokoši
Tom savršenstvu Božjeg stvaranja kad kljucne
Kokoš zaboravi svaki svoj prethodni kljucaj

Biskup na šamlici uzdiše i misli zašto nas Bože
Nisi učinio kokošima da zaboravimo sutra sve što smo
Vidjeli rekli učinili danas i da nas svaki kljucaj učini svetim

Razgovor za podgoričku Pobjedu, koji je u povodu Njegoševe nagrade vodio Vlatko Simunović, objavljen 29. septembra 

*

Nagrađeni pisci često govore da nagrade stvaraju neki tip obaveze prema onome šta pisac radi i obaveze prema čitaocu. Da li i Vas na sličan način obavezuje „Njegoševa nagrada“?

– Imam obavezu prema onom što radim, ali nisam siguran da imam obavezu prema čitatelju. Mislim da loša književnost počinje onog trenutka kada pisac počinje razmišljati o svojim obavezama prema čitateljima. Ovo govorim s punim uvjerenjem, i to prije svega kao – čitatelj. Izbjegavam pisce koji umišljaju neku obavezu prema meni. Volim one koji za mene niti ne znaju. Ali naravno, Njegoševa nagrada me višestruko obavezuje: zbog crnogorske države koja ju dodjeljuje, zbog veličanstvenog niza prethodnih dobitnika (takav niz ne postoji ni kod jedne nagrade, a ni na jednoj drugoj listi niti spisku u južnoslavenskim književnostima), zbog članova žirija, ali prije svega i iznad svega drugog, obavezuje me Njegoševim imenom. On je taj pjesnik nad ovim jezikom, kao što je Dante nad talijanskim, Goethe nad njemačkim ili Shakespeare nad engleskim. Pritom, ne govorim o Njegoševom mitu, nego govorim o jeziku i o poeziji.

Sjećate li se prvog susreta sa Njegoševom poezijom? Ili nekog stiha…

– Moj prvi, i to vrlo bliski susret, s Njegošem išao je ovako: Nakon što smo u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević u Sarajevu, uz majčinsku brigu učiteljice, završili četvrti razred, slijedio je prvi susret s nastavnicima, a na neki način i s odraslim dobom. Bili smo V-2 razred, i kao za nevolju dopalo nas je da nam srpskohrvatski jezik predaje Abdulah Šahmanović, strahotni Šahman. Djevojčice su plakale, mi muški pokunjeni smo, kao pred strijeljanje, sjedili u zadnjim klupama. Dobro nam je bila poznata legenda o Šahmanu i o njegovoj strogosti, koja nije bila tek nastavnička strogost, nego neka mitska pojava i osobina. Pričalo se da kod njega nije najstrašnije to što cijelom razredu podijeli jedinice, nego je još mnogo gore kad ti se obrati. Sretni su oni kojima da jedinicu, a ne obrati im se. E, on nam je, i to vrlo rano, u petom razredu, počeo govoriti o Njegošu. Izgovarao bi naizust stihove iz Gorskog vijenca, pa ih odmah zatim tumačio, tako da se preda mnom i u meni rastvarala poezija, njezin pojam i smisao, i prvi sam put doživio stih kao cjelinu i smisao jezika, i shvatio što je to višeznačnost. Abdulah Šahmanović bio je iz Plava, Crnogorac iz uvjerenja i iz osjećaja, koji je bio još i štošta drugo – recimo, imao je već u ono doba malu kameru, pa bi okolo snimao svijet – i njemu je Njegoš bio mjera cjeline našega jezika. Predavao je kao da smo odrasli ljudi, i doista smo za njegove časove i bili takvi – odrasli, pa bi smo kasnije nanovo podjetinjili. Ako mi dozvolite tu vrstu sentimentalnosti: ali kada su mi javili za Njegoševu nagradu, a dogodilo se to dok sam bio u Bugarskoj, u Sofiji, prvo sam se sjetio svog nastavnika srpskohrvatskog Abdulaha Šahmanovića, i pomislio sam da bi on, možda, sad bio ponosan na mene. Umro je onoga ljeta kada smo završavali osmi razred. Stalo mu je srce dok je plivao morem ispred Zaostroga.

U istoriji „Njegoševe nagrade“ prvi put se dogodilo da je to priznanje dobio najčitaniji i najomiljeniji živi pisac u Crnoj Gori. Osjećate li se na Cetinju ili u Podgorici kao svoj na svome?

– Zar takav kakvog ste ga opisali nije bio upravo prvi dobitnik u historiji nagrade, Mihailo Lalić? Najčitaniji je svakako bio, a o omiljenosti bi se još i moglo govoriti, pošto su mu oni koje bi, navodno, „upisao“ u svoje knjige zamjerali što ih, navodno, nije tačno „opisao“. O Laliću je u posljednje vrijeme maestralno pisao Božo Koprivica, pa se nadam da je nekoga i naveo da se vrati ovome velikom, zadnjih godina nečitanom piscu. Osjećam li se na Cetinju i u Podgorici kao svoj na svome? Prije svega, osjećam se kao na najdragocjenijem vrelu svoga jezika. Volim sjedati sa strane i prisluškivati Crnogorce kako razgovaraju. Osim toga, volim Crnu Goru zato što nije samo visoka, nego je i široka. Već i sama činjenica da ova država ima Njegoševu nagradu, kojom obuhvaća sav imaginarni prostor od Karavanki i Ljubelja, preko dinarskih planina, Bosne i Srbije, sve do Crnog mora, Varne i Burgasa, govori o širini Crne Gore. Naše male državice imaju tu nevolju što su na imaginarnoj i kulturnoj mapi još manje i uže nego što ustvari jesu. Crna Gora tome se opire. Ona se širi, i biva sve veća. Recimo, ugodno me iznenadilo kada je film Ivone Juke „Ti mene nosiš“ izabran za crnogorskog kandidata za Oscara. Takvo što bi, ali bez ikakvog krzmanje i snebivanja, učinila i neka velika zemlja i kultura: njemačka, francuska, argentinska, meksička, ali uske i u se zagledane balkanske zemlje odbile bi na takav način postupiti, ama i da im netko garantira da će tako dobiti Oscara i Nobelovu nagradu zajedno. Ivonin film je sjajan, jedan od nekoliko najboljih naših, južnoslavenskih filmova otkako smo se 1991. razišli, crnogorski kreativni i producentski ulog u njemu nije mali, ali od svega toga je veća crnogorska odluka da o tom ulogu povede računa na takav način da film i prihvati kao svoj. Volio bih kada bi se Balkan malo pomalo počeo voditi za ovom vrstom crnogorskih primjera.

Što danas vidite kada se osvrnete na svoj roman „Rod“? Da li je moguće promišljati sudbinu bez istorije?

– “Rod“ je pripovijest o porodici pod tretmanom historije. To je ono što me i inače fascinira: naše porodične priče u historijskim kontekstima i žrvnjima. Kad ljudi započnu priču o sebi i svojima, ja se obično ušutim i slušam. Prije nekoliko dana, dok smo se vozili iz Plovdiva prema sofijskom aerodromu, jedan mi je plovdivski profesor pričao priču svog ujaka, koji je nakon 1945, i povlačenja novih granica, ostao sa svojim zavičajem u Jugoslaviji, i njegovog rođenog brata, drugog ujaka, koji je u to vrijeme već živio u Sofiji. Nakon 1948, i našeg razlaza sa Staljinom, onaj ujak u Sofiji optužen je kao Titov špijun i završio je na dugogodišnjoj robiji, dok je onaj drugi nastradao kao bugarski špijun. A njihovoj su majci iz rodne kuće na dvorište iznosili knjige na bugarskom, polijevalih ih benzinom i spaljivali. Sve mi je to profesor pričao dok smo putovali, i ja sam ga s najvećom pažnjom slušao, sve misleći kako bi se moralo pisati, pisati, pisati… Jer kakvog smisla ima sva ta nesreća ako od nje ne nastane književnost? Pritom, nije nevažno niti to: čovjek je sve vrijeme govorio na bugarskom, meni stranom jeziku, koji po prirodi stvari ne bih trebao razumjeti, ali ga razumijem preko staroslavenskog i kroz dubinsko razumijevanje svog vlastitog jezika. To je zanimljivo, kada razgovaramo s Bugarima, ili s Makedoncima i Slovencima, pa dalje sa Slovacima, Česima, Poljacima, Rusima… i kada oni govore na svom, a mi na svom jeziku, ponekad se učini kao da zalazimo u podsvijest vlastitih jezika i jezičnih iskustava.

Generacije stasale poslije rata nemaju pojma o južnoslovenskoj duhovnoj susptanci. Zbog istorijskih omraza nijesu čitali Prešerna, Njegoša, Selimovića, Krležu, Lalića, Sijarića, Ćopića… Slažete li se da je je u rasulu južnoslovenske države i duhovne supstance naroda koje je okupljala najužasniji taj sablasni, trogloditski način na koji je razbucana?

– Rekli smo to već: kada započinju i kada svršavaju ratovi spaljuju se neprijateljske knjige. Na žalost, našim su elitama ponekad neprijateljske sve knjige, osim one jedne – konfesionalne.

Šta Vas tjera da izmišljate priče, da pripovijedate nešto što se nije dogodilo, da stvarate utvare, oživljavate mrtve ili opisujete događaje kojih nikada nije bilo, niti je ikada moglo biti?

– Ne znam što me tjera. Ne vidim drugog smisla osim pripovijedanja. To opet govorim prvenstveno kao čitatelj ili kao onaj koji priču sluša, a tek onda kao pisac. Nisam naročito šutljiv čovjek, ali uvijek mi je draže slušati tuđu priču nego pričati svoju. I da, zaista, volim oživljavati mrtve, a među utvarama svakodnevno i živim, kao i većina ljudi s kojima se razumijem. Razgovaram s pokojnicima, boravim u nekim prošlim vremenima, to je moj književni svijet. Budućnost mi nikada nije bila književno inspirativna.

U svojim romanima bavili ste se i rasvjetljivanjem ljudske potrebe za zločinom. Da li je za veliko zlo više nego dovoljan mali čovjek?

– Da, nema ništa opasnije od malog čovjeka, niti od načelno dobrih ljudi. Takvi će u prvoj nenačelnoj prilici da kolju. A mali čovjek će im asistirati, uz opravdanje da su takva vremena. Uvijek su takva vremena da je lakše biti na strani rulje, nego na strani onoga jednog koji ide mimo rulje. Časno je, međutim, ali i teško, ostati uz manjinu progonjenih.

Mile Stojić u jednoj svojoj melanholičnoj pjesmi kaže da bi, da je to moguće, mijenjao jezik i zanimanje. Pada li vama nekada nešto slično na um? Da li je za Vas pisanje posao ili stanje duha?

– Ja svoj jezik volim, i svakodnevno ga učim. Jasno mi je o čemu govori Amos Oz kada kaže da je u svemu antinacionalist, i da mu se nacionalizam gadi, ali da postaje nacionalist kada je riječ o jeziku. To što svoj jezik volim priječi me da se odričem ijednoga njegovog dijela, ijedne jedincate riječi. Ne zanima me kako će tko to politički ili nacionalno konotirati. Meni jezik nije političko sredstvo, a nacionalna mi je pripadnost neusporedivo manje važna od jezične. Naciju ću rado i spremno izdati, ali jezik ne mogu i neću. A što se zanimanja tiče, njega ne bih mijenjao čak ni kada bi to bilo moguće, jer bi time morao promijeniti i sebe. Morao bih si „našarafiti“ neku drugu glavu umjesto ove, a to, također, ne bih učinio ni da je moguće. Sretan sam što mogu čitati, i zašto onda kvariti tu sreću.