*

Sedamdeset pet godina dijeli dvojicu muškaraca koji plaču. Na prvoj slici, koju je s proljeća 1940. snimio nepoznati fotograf, Jerome Barzetti, građanin Marseillesa, suzama ispraća posljednje francuske jedinice koje se, nemoćne pred njemačkom invazijom, ukrcavaju na brodove i isplovljavaju prema Africi. Na drugoj slici, koju je snimio fotograf AFP-a Loic Venance, nepoznati je mladić. On stoji ispred caffea “La Belle Equipe” (Prava raja, Dobra škvadra…), nekoliko sati nakon terorističkih napada u Parizu.

Obojica su vrlo elegantni, odjeveni posve u duhu vremena, oko obojice su ljudi koji kontroliraju emocije. Prije sedamdeset pet godina dvije žene zaleđenih pogleda, jedna užasnuta, druga ravnodušna, i muškarac koji se smiješi. To je česta reakcija u graničnim situacijama: nesuvisli smiješak društveno je prihvatljiviji od muškoga plača. Danas: ćelavi muškarac u kožnoj jakni, prekriženih ruku gleda u prizorište užasa. U njegovoj zamućenoj pozadini još jedan koji fotografira mobitelom.

Na obje slike postoji snažna opozicija između uplakanog i okoline. Muške suze su incident, nešto što je i danas, nakon feminizacije svijeta, neusporedivo sa ženskim suzama. Žene plaču i kad nije strašno. Ženske suze, kao i dječje suze, mogu biti lijepe. I obično su lijepe. Takva je, barem, društvena interpretacija. Pojam ljepote uvijek je stvar interpretacije i društvenog dogovora. A naša se zajednica i civilizacija odavno dogovorila da je muški plač ružan. Muški plač znak je poraza ili konačne tragedije, nepopravljive nesreće, kraja svega. Ovakva interpretacija muškoga plača u osnovi je civilizacije koja svoje nesporazume rješava ratom. Tamo gdje se ratuje, muški ne plaču. Čim zaplače, muškarac se diskvalificira za ulogu ratnika. Ili ljubavnika.

Danas će netko reći da je gospodin Barzetti plakao zbog poraza, a da nepoznati mladić plače zbog velike nesreće. Istina je, međutim, da je u oba slučaja riječ o porazu. Pred slikama Pariza trebalo bi plakati, a ne gnjeviti se kao što to čine predsjednici Hollande, Obama i milijuni ljudi širom svijeta. Gestom gnjeva počinje slijepa mržnja. Ratova više neće biti kada se uspostavi estetski dogovor o tome da je ružno, nedostojno i nemuževno lice gnjevnoga muškarca, i kada se bude znalo da je uplakani muškarac lijep i plemenit.

Sva sećanja su sadašnjost.
Novalis

Nepredvidive su putanje knjiga, neočekivana mesta na kojima će se zaustaviti. Knjižare na železničkim stanicama i u muzejima nemačkih gradova, na primer, pravi su majdan izdanja za koja se uvek pitam kako su tamo dospela. Jer, teško je u šarenilu jednodnevne literature na stanici u Hanoveru jednog oktobarskog popodneva 1991. godine, među žurnalim i bestselerima – pravim i izmišljenim – objasniti pojavu knjige pesama Dereka Volkota, pa još u originalu na engleskom jeziku, i to čitavu godinu pre nego što je do tada nepoznatom Homeru sa Kariba dodeljena Nobelova nagrada.

Ili, šta traži poslednji telefonski imenik prestonice Trećeg Rajha u knjižari Muzeja egipatske umetnosti u Berlinu? Tamo gde je izložena bista žene faraona Amenhotepa, slavne Nefretiti, čije ime u prevodu znači: “lepotica je stigla”. Kako je među monografije, vodiče i stručne knjige iz egiptologije, stigla ta knjiga, tačnije samo jedan njen deo, gde je, pod naslovom Ljudi u Berlinu, profesor Hartmut Jekel ispratio životne priče oko dve stotine od 315 hiljada vlasnika telefonskih priključaka u Berlinu, 1941. godine? Jedne pored drugih našle su se ubice i žrtve, kukavice i odvažni, heroji i zaboravljeni. Koliko puta su se samo ukrstile njihove putanje na berlinskim ulicama, u pozorištima i bioskopima, u javnim institucijama i istražnim zatvorima.

Ljudi u Berlinu dobili su posebno mesto u mojoj biblioteci, tamo gde leže naslovi kojima se uporno vraćam, i koje ne prestajem u mislima da dopisujem. A telefonski imenik čuva među koricama bar onoliko nenapisanih romana koliko i brojeva telefona. Iza imena, adresa i telefonskih brojeva dišu čitavi svetovi. Koliko puta nam je ime neke osobe, ulice, grada ili kakvog toponima, od prvog trena kada smo čuli, zatreperilo u svesti nagoveštavajući sudbinsku povezanost. Recimo, meni Škofja loka oduvek ima nešto magijsko, poput “Sezame, otvori se!”. Nikada nisam otišao u to mesto. U međuvremenu sam izgradio čitavu jednu, mimo stvarnih činjenica, neutemeljenu egzistenciju jednog neviđenog grada. A gradovi su velike teme književnosti.

Pomenimo tek nekoliko: Berlin Aleksandarplac Alfreda Deblina, Projekat Arkade Valtera Benjamina, Menheten Transfer Džon Dos Pasosa ili Uliks Džejmsa Džojsa. Verujem da nema većeg izazova za demijurški potencijal jednog pisca nego što je to tema grada. Mnogo je autora kroz svoja dela pokušavalo da oživi duh mesta, genius loci; da kroz pojednačne sudbine ispriča deo onoga što ne beleži istorija sa velikim “I”. Bez tih priča nema prošlosti, a prošlost diše i menja se sa svakim novim slojem sadašnjosti, u jednom beskonačnom “sad”!

Od tog “sad” stvoren je i najnoviji roman Miljenka Jergovića, Sarajevo, mapa grada (Fraktura, 2015).

Jergovićeva knjiga je i roman, i hronika, i sanovnik, i vodič kroz grad rođenja i odrastanja, ali pre svega to je priča o nenapisanim romanima. Genius loci Sarajeva. Opis putanja kojima je pisac godinama prolazio svojim gradom. Merio ih koracima deteta, dečaka, mladića, odrasle osobe. To je ona pra-slika, prva verzija buduće knjige ispisana nevidljivim mastilom sećanja. Međutim, da bi tu knjigu, to Sarajevo svih Sarajeva i napisao, trebalo je otići iz Sarajeva. Jer, takve knjige se ne pišu bez iskustva izmeštenosti, bez lomova, bez onog kišovskog “gorkog taloga iskustva”. Tek u konačnoj odsutnosti, stiče se trajna prisutnost, i matična luka postaje neodvojiva od sudbine pisca.

U ovoj mapi grada Jergović je sebi dodelio dve uloge, onu sveznajućeg pripovedača i onu književnog lika. Sveznajući pripovedač povremeno se obraća piscu-liku, podseća ga na neke situacije i događaje koji su se mogli desiti drugačije, kao što je moglo biti da se uopšte ne dogode. Recimo, da je vispreni Esad Kulović, “taj rani bosanski Evropljan, potomak stare janjičarske porodice, sin kadijin”, čovek sav sazdan od kontrasta i snage, 1913. godine pokazao malo više častohleplja i oholosti, i po treći put prihvatio mesto gradonačelnika u Sarajevu, Velikog rata bi svakako bilo, ali bi naša uloga u tom ratu bila drugačija, a možda bi drugačiji bio i njegov tok. Pa da je umesto nesposobnog gradonačelnika Fehim efendije Ćurčića, koga je Ferdinand ispsovao, bio Kulović, da je on smirivao “Franju Ferdinanda, zadržao ga nekoliko minuta ispred Vijećnice, Gavrilo bi već kupio burek kod Latinske ćuprije, i otišao bi neobavljena posla. Ili nadvojvoda ne bi na mah i u bijesu mijenjao trasu puta, pa se ne bi zatekao na mjestu atentata. Ili češki šofer ne bi skrenuo u krivu ulicu… Tvoj gimnazijski drug Gavrilo bi se dvadeset i neke, mislim 1921. ili 1923, zatekao na brodu za Ameriku, zajedno s činovnikom tršćanskkog Generali osiguranja Franzom Kafkom. Eno ih na brodu koji isplovljava iz tršćanske luke… Neostvareni atentator na austrougarskog prestonasljednika i najveći neostvareni pisac te monarhije”.

Sarajevo, plan grada po strukturi podseća na Andrićevu Na drini Ćuprija. Kod Andrića je u središtu most. Sve priče i legende, sva predanja i istorijski događaji pletu se oko građevine koju je u Višegradu podigao Mehmed Paša Sokolović. Jergovićev roman za junaka ima grad, i u njemu sudbine ljudi koji su svojim imenima za neko vreme obeležili njegove ulice. Ali, tu su i ljudi koji su živeli u tim ulicama i po sarajevskim mahalama, kao i oni koji će tek kraće vreme provesti u gradu, poput ustaškog časnika Luburića, za čije su tromesečne vladavine Sarajevom ubijani Srbi, komunisti i poslednji gradski Jevreji. Činio je to Luburić temeljno i strasno. “Nije ubijao u svoje ime, ni u ime Isusa Hrista i ustaške Hrvatske, on je ubijao u ime svakoga onog tko je pokušavao biti drukčiji od njega… Luburić je simbolički, a možda i stvarno, ubijao sve one Hrvate koji nisu htjeli da budu ustaše. Ubijao je njihovu djecu i unuke, ubijao je mogućnost života u ovome gradu, i za sva je vremena čistio Sarajevo od njih”.

U povorci likova Jergovićevog romana, jedni pored drugih defiluju istorijske ličnosti i junaci urbanih legendi, ubogi oriđinali i viđenije Sarajlije svih konfesija, oni koji su se životom i delom upisali u tkivo grada. Neki su se našli u oglasima u telefonskom imeniku Sarajeva iz godine 194?., pa i tako saznajemo priče o pojedinim lekarima, advokatima, kafedžijama, trgovcima, zlatarima, pogrebnicima, obućarima, šeširdžijama…

Od stanara porodičnog stabla autora, posebno mesto dobila je Nona. Ona je Vergilije ovog romana. Godinama vodi svog unuka sarajevskim ulicama, sokacima i mahalama, u posete i kupovine, na grobove bližnjih da pale sveće, ali i onima koje su svi zaboravili. Nona govori i prećutkuje, upisuje sinkope u memoriju onoga koji će, kada odraste, proći paklom grada na Miljacki, obići svih devet krugova, popisati i dešifrovati. Hroničar niže činjenice istorije sa velikim “I”, a pisac beleži detalje privatne istorije, koja iako se piše malim “i”, ubedljivije svedoči o vremenu prošlom.

Ulicom Stake Skenderove tako ulazimo u život žene koja je sredinom 19. veka osnovala privatnu pravoslavnu školu za devojčice, koju su pohađale čak i muslimanske, i jevrejske ćerke. Bilo je to u vreme devetogodišnje vladavine Topal Šerif Osman Paše, koji je Staki Skenderovoj izdao ferman, čime je njena škola legalizovana. Iz tame istorije izranjaju tako dve ličnosti koje su bile vesnici modernog doba u Bosni. A onda, Ulicom Stake Skenderove stižemo da stana Grete Milidrag, što je ujedno i njena radnjica za štopanje čarapa. Preživela je ta radnjica čak do osamdesetih godina prošlog veka, kad je malo ko pamtio da je takav zanat uopšte postojao, jer su Nona i nekolicina dobrih ljudi znali da Greta Milidrag samo od toga živi.

Završavam ovo nabrajanje malenim isečkom iz novina u noninoj kutiji za sitnice, sasvim kratkom vešću da je osmogodišnjeg dečaka T.J. iz doma za siročad pregazio kamion u ulici Bjelave. Godinama autor pokušava da iz inicijala T.J. domisli pravo ime nesretnog dečaka. Pamtiću tog osmogodišnjaka T.J. kao što pamtim ono Ciganče iz Andrićeve Na Drini Ćuprija, koje se prejelo vruće alve, pa umrlo.

I za kraj, oslušnimo Dereka Volkota: “Doći će vreme, kada ćeš ushićen, dočekati sebe koji stižeš na rođena vrata, u sopstveno ogledalo, i svaki od vas dvojice će se osmehnuti u znak dobrodošlice”.

Novi Magazin, 12.11.2015.

Cetinje, 13. 11. 2015.

*

Ne stojimo ovdje pred božanstvom. Ni pred artiljercem koji je 1992. zaštićen blaženim neznanjem vršio istragu poturica, uvjeren da tako treba i da tako piše u “Gorskom vijencu”. Nismo ni pred vladikom crnogorskim kojeg optužuju za ratni zločin koji se dogodio sto i četrdeset godina nakon njegove smrti. Ovdje smo u suočenju sa svojim jezikom i njegovim najvećim čudotvorcem, da mu se radujemo i da mu se divimo. Ali ne bih ni o “Luči mikrokozma” ni o “Gorskom vijencu” – o tome su govorili i bolji i gori od mene – nego bih o “Tri dana u Trijestu”, Njegoševoj pjesničkoj reportaži, od onoga jutra kada parobrod Štirmer uplovljava u tršćansku luku do objeda i gozbe kod grofa Franza Serafina Stadiona, guvernera Trsta i Primorske, ispunjenih kavalirskim divljenjem gracioznoj Flori, sjajnoj zvijezdi trestanskog teatra, “Koja odmah zefirnim poletom/ I pogledom svojim očaranim/ Paka u raj može pretvoriti,/ Ka Danica iza mračne noći/ Što zasmije svode Uranove”.

Umjesto junaštva i metafizike, čista nepatvorena radost života, i žudnja, ona posve njegoševska, koja se tako često previdi i zanemari u govoru o njegovom životu i djelu, za modernizacijom onih svojih brda, za svjetlom, ne samo mikrokozma i svijetlog oružja, nego za svjetlom velikog svijeta. Nije on putovao da bi svoje oči punio Trstom, Venecijom, Rimom, nego je putovao da bi Crnoj Gori pružio mjerila svijeta. Eno ga, stoji na tršćanskom doku i nadgleda ukrcavanje bilijarskog stola na brod. Kad god šetam tršćanskom rivom, pokušavam prepoznati mjesto na kojem već stotinu šezdeset i koju godinu vladika crnogorski tovari bilijar na brod. Za mene to je simbolički najsnažnija slika naše nikad provedene modernizacije. Njegoš je bio prvi koji je pokušao. Pamtimo li ga kao vladara, a ne samo kao pjesnika, bilo bi dobro da ga pamtimo po tome.

O, s kojim li samo zanosom opisuje Njegoš buđenje grada:

“Trijest spava u tišini, čut u njemu ništa ne mož
Do pomukli katkad koji glas metala sveštenoga
I mornara sanjivoga pođekoji krupni zijev.
Mal pomalo zora sinu u krasoti i prelesti,
Rashoriše zvona vozduh, sve oživlje po Trijestu.”

Razdanjuje se nad Trstom u elegantnim njegovim osmercima, razdanjuje se, negdje daleko južno i u Crnoj Gori, a čitatelju i nakon tolikih godina ostaje čudo potpune identifikacije i čudo onog što njegov jezik može: osluhnite još jednom ono “i mornara sanjivoga pođekoji krupni zijev”, i “rashoriše zvona vozduh, sve oživlje po Trijestu”. To je ono što Njegoš jest, i što mi jesmo dok ga svojim jezikom čitamo i razumijemo.

Živio je kratko, cijelih jedanaest godina kraće od najmlađih dobitnika nagrade koja nosi njegovo ime. Mnogo je napisao. Bio je uznosit, mudar, borben i ozbiljan. Kroz njega je progovarao duh naroda. Ili je i to bila njegova pjesnička maska, samo jedna od njegovih persona. Jer bio je i neočekivano vedar, zajedljiv i životan. Bio je duhovit.

Evo nečega što ostade nedovršeno, čime bismo se danas mogli sami sebi narugati:

“Probah pero i mastilo,
Al mi pisat nije milo.

Najslađa su ljudma voća
San, danguba i ljenoća.

Visoko ti svud u nas
Glavu diže prazan klas.”

Njegoševa nagrada Miljenku Jergoviću

*

Njegošev žiri radio je u sastavu Katica Ćulavkova, Filip David, Aleš Debeljak, Svetozar Igov, Zdenko Lešić, Sreten Perović i Vlaho Bogišić te na temelju prijedloga selektora iz svih sedam južnoslavenskih zemalja za godine 2013. i 2014. utvrdio i sažeo listu kandidata, pa je između Dimitrija Baševskog, Davida Albaharija i Miljenka Jergovića Njegoševu nagradu 2015. dodijelio bosanskom i hrvatskom piscu Miljenku Jergoviću, s povodom u romanu Rod, koji je 2013. objavio hrvatski izdavač Fraktura iz Zaprešića.

Njegoševa nagrada dodjeljuje se bijenalno, za izniman autorski književni opus koji se u selektiranom razdoblju očituje djelom što na njega iznova kao takvog upućuje. Miljenko Jergović objavio je pedeset knjižnih naslova, njihova prva izdanja dolaze od izdavača iz sve četiri zemlje zajedničkoga jezičnog prostora, književnoga jezika što ga nazivamo i bosanskim i crnogorskim i hrvatskim i srpskim. Neke su od tih knjiga objavljene i ovdje, na Cetinju. Četiri su prevedene na makedonski, četiri i na bugarski, a čak devet na slovenski. Više od slovenskog prevođen je na talijanski, a knjige su mu u prijevodima izašle na farsiju, francuskom, njemačkom, engleskom, španjolskom i katalanskom, portugalskom, švedskom, finskom, nizozemskom, turskom, mađarskom, slovačkom, litvanskom, bjeloruskom, ukrajinskom, poljskom i češkom jeziku. U europskom ambijentu je i nagrađivan, u Njemačkoj, Italiji, Poljskoj.

Predlažući ga za Njegoševu nagradu selektor Tomislav Brlek ističe kako je “zahvaljujući funkcionalnoj kombinaciji narativne fragmentacije i heterogenosti motiva i tematike s jedne strane te iznimnom spoju intimne perspektive i povijesne panorame s druge, žanrovski teško odrediva i interpretativno posebno poticajna proza – koja je već naslovom nimalo slučajno smještena u granično područje između rematskog i tematskog aspekta – Rod nesumnjivo Jergovićevo do sada najvažnije pripovjedno ostvarenje”. Podupirući u vijećanju takav pristup, Katica Ćulavkova za Miljenka Jergovića kaže da je “jedan od najdarovitijih, najplodnijih i najboljih južnoslavenskih pripovjedača, jednako reprezentativan za hrvatsku suvremenu produkciju, kao i za bosanski hronotop i šire” južnoslavensko područje, “tako da je jedan od najčitanijih i u javnosti najprepoznatljivijih pisaca, prisutan u tom prostoru i kulturama, bitan za te prostore i duhovnosti, za naša ključna pitanja kulturnih i nacionalnih i jezičkih identiteta, za pojam rod, za pojam drugi i naš alter ego, za južnoslovenske dramatične sukobe, sudbine i tragedije”.

Miljenko Jergović je u godinama o kojima je riječ, pored Roda objavio i pripovjednu zbirku Levijeva tkaonica svile, knjigu koja se njegovu uredniku Seidu Serdareviću učinila čudesnom, jer se u njoj otvaraju “magični prostori” u kojima se susreću “ljudi, mjesta i sudbine”, pa se lakoćom očitava “otkuda sve dolaze priče i pjesme”, knjiga je to koja čitatelju govori da stalno drži oči otvorenima, a uši naćuljenima kako bi osjetio “otajstvo svijeta”, ne bilo kojega svijeta, već upravo onoga “u kojem se (i sam) nalazi”. “Hteo bih samo u dve reči da vam se zahvalim” – priča ondje pisac o kapi koju je Ivo Andrić izgubio – “bio sam je prežalio, ali vidim da ništa nije izgubljeno kad čovek ima malo sreće… a već sam vam rekao da je po Njegošu ‘nađeno draže od negubljena”. Moglo bi se ovo Njegoševo, a pomalo i biblijsko, nađeno i negubljeno, prispodobiti razumijevanju ove velike nagrade, a i Njegoševe Crne Gore, velike po svome unutrašnjemu razmjeru. Ali je ovdje riječ o književnosti kao pojmu i njezinim govornim subjektima, o Držiću kao Shakespeareu i Njegošu kao Cervantesu.

“Tek ono što sam imaš, možeš drugome dati”, podsjeća drugi crnogorski kodifikator, a odnosi se na potrebu i sposobnost zajednice da opet pronađe ono za što je spoznala da joj je doista važno. Književnost kao izmaštani a vlastiti univerzum zatekao se u zbilji zapadnoga kanona za posljednjih četvrt stoljeća u deridijanskom žalovanju nad ruševinama historije i identiteta. Nije da lirski subjekt Miljenka Jergovića nema upravo pjesničku potrebu imenovati da bi se čuvalo – pa su u njegovim naslovima od prvoga, gdje se javila Varšava, do netom objavljenog, gdje je opet Sarajevo – često ljudi i gradovi, sa svojim imenima, ali je njegova priča ukroćena u pokušaju da sama od sebe bude prepričana. Tako postala razgovjetna u farsiju jednako kao i u engleskom. Kada govori o njegovim prozama, kritika iz kulturnih žarišta koja su nekad određivala kriterije kanona i književnih moda i sama se drži kulturne i intimne arheologije koju priča predočava, pa i (nad)realne topografije, samo sve rjeđe stoga što bi joj pisac bio zanimljiv po socijalnom prije nego po genomu univerzuma. Polemičnost autorove geste, utoliko je opća i podrazumijeva respekt bez obzira na pojedinačne konzekvence. Kako proizlazi iz spomenutog Cervanesa nije da u mašti nema predjela dostojnih biografije. Zar grad u koji smo došli, mitsko Cetinje, nije dokaz toga.

Zaključit ćemo jezikom, u nastavnom poetskom i teorijskom ključu Katice Ćulavkove koja upućuje da “romaneskni opus Miljenka Jergovića pomjera žanrovske i stilske granice svojom konstantnom senzibilnošću na povijesnu zbilju, na povijest koja još uvijek to nije, koju još uvijek živimo i s čijim se protivurječnostima suočavamo toliko bolno i intimno da ih moramo iskazati na književni način. Taj način se u romanu Rod odlikuje polifonom naracijom i višeobraznom sviješću koja gleda i čija se memorija pretvara u pripovijest. Taj način ne priznaje ograničenja biografskog i autobiografskog diskursa, te postaje čin dubinskog preobražaja autofikcije u fikciju, svjedočanstva u imaginarni svijet, faktografije u psihografiju.

Možemo reći da Jergovićev književni opus, unikatan i oformljen, pa ipak i u nastajanju i u rastu, ovim velikim Njegoševim i crnogorskim književnim priznajem dobiva kulturni podsticaj da se brže i referentnije integrira ne samo u arhiv južnoslavenskih književnosti, već i u njihov sistem estetskih vrijednosti. A upravo će taj sistem vrijednosti biti nezamjenjivi otisak duhovnosti našega vremena.

Jezik Jergovića je južnoslavenski amalgam interlingvistički bogat i inkluzivan te zato i stilski delikatan. Njegov pripovjedački stil je pogled na svijet i projekcija južnoslavenskog 20. stoljeća. On izgara na ognjištu južnoslavenske društvene – kulturne, jezičke i egzistencijalne fenomenologije što dopušta da se njegovi romani prime kao paradigme i parabole za našu stvarnost i povijest koju živimo i koja traži tumačenje i književne projekcije i fikcije. On nije površan, efemeran ni politički korektan, možda zato nerijetko i jeste prepoznat kulturno i politički provokativan. Ali suštinski Jergović predstavlja jezgro južnoslavenskog transkulturnog fenomena, on posmatra taj fenomen iznutra, a ujedno i spolja, jer je njegova točka gledanja, ili posmatranja, pokretna, fleksibilna, nije zarobljena u nacionalnim klišejima i kanonima, prevazilazi nacionalizme i više spaja južnoslavenske različitosti nego što razdvaja. Njegov je opus naš opus konca 20. stoljeća, opus jedne dezintegracije koja prirodno stremi ka integraciji, ali duhovnoj integraciji i katarzi. Jergovićev rod jeste katarza pripadnosti: kroz problematiziranja pripadnosti, kroz nepripadnost, kroz ljubav, kroz jezik i duhovnost, kroz memoriju i sudbinu. Zato njegov roman dekonstruiše koncept etničkoga i nacionalnoga identiteta, suočava se s polifonim identitetima na južnoslavenskim područjima.”

Cetinje, 13. XI. 2015.

 U Vilsonovom je meni, odavno sklonu
tugovanju dok šetam, ne sinula
kao božanska bijeska odonud,
nego me krasom, nikad viđenim, šinula
ko nebeskim korbačem
za pse, čak možebiti i jače,
jer od biča ipak su manji jadi,
a ona tu je da naše čemere množi
dok sjedi na svome tronu
koji je anatemnjakov i božī
jer, oko prvorodstva, ona ih i posvadi,
dekla što, slično vaskrsnom zvonu,
zove te uvis, mirisna kao katalpa
prohodala, a ja tugovao što mladi
nisam Hanibal koji, na svome slonu
Betulu, po ciči zimi, prelazi preko Alpa,
da otme nju što bješe sva u koži,
pa liči na lovicu:
ne bi me urazumili niti savjeti Isini
(mislim, naravno, na Pejgambera)
pa makar izgubio vojnika polovicu.
Stvorena sa dušom od ambera
koja, pogodili ste, sviju je vjera
kako bi vodostaj zemaljskih grijehova
vazda ostao na neophodnoj visini:
piće se staro vino iz novih mijehova,
a može i obratno,
vječno će oko nje, kao na vijeće ratno,
ili kao noćni leptiri oko lambe,
da muške oči se kupe,
a pjesnici i dalje imaće šta u jambe
stavljati, jer iz nje sjaće im da li zera
Edena, da li blist pričesne kupe:
gledajući je kako
svime, najviše smiješkom i korakom,
daje se svemu,
ćutio sam se kao s Madagaskara lemur:
kad ju je sazdavao, Jehova
zaista nije, ni sekund, škrtica bio ama
niti na snazi, niti na čaru
(oboje bjehu i mjesečevi i sunčevi) –
no zna li itko kazati šta me snađe
u Vilsonovom, i zašto li joj dade
Savaot ono pozađe
veličanstvenije od hrama
Svetoga Save na Vračaru?

Od ovoga su u grobu ključevi,
Kaže mi vladika Rade
Zagledan, kao uvijek, u ponoć,
Negdje put večnosti, iz Biljarde.
Jer i do njega dobaci njeno vaskrsno zvono.

<14.11.2015>

Budimo najzad jasni (Arouet) 1

Umeneji iz Bonade imaju neugodne susjede, Nipose iz Pomedeje. Nibonisi iz Bonarisa dobro se slažu ili s Niposima iz Pomedeje ili s Rižabonima iz Karabule, kako bi ugrozili Umeneje iz Bonade, nakon što su prirodno sklopili savez s Bitulima iz Rotrarka i nakon što su, trenutačno, tajnim pregovorima, neutralizirali Rižobete iz Biligete, koji se nalaze uz Kolvite iz Belea, koji štite zemlju Umeneja iz Bonade i sjeverozapadni dio teritorija Niposa iz Pomedeje, iznad Prokusa iz Ostebula.

Situacija nije uvijek tako jednostavna: jer i sami bonadski Umeneji iz Bonade su podijeljeni na četiri struje: bonadske Dohodomeje, bonadske Odobomedeje, bonadske Orodomedeje i, na kraju, bonadske Dovobodemonedeje.

Ove struje u javnosti nisu u stvari pravilo, sukobljavaju se i imaju potpodjele, kao što možete i zamisliti, ovisno o okolnostima, tako da je javno mnijenje bonadskih Dovobodemonedeja samo prosječno mnijenje i sigurno se ne bi moglo naći deset Dovobodemonedeja koji ga dijele, a možda ni tri, mada oni prihvataju da ga ne mijenjaju nekoliko trenutaka da bi olakšali posao, naravno ne vladi, nego ispitivanjima javnog mnijenja, koja se prave tri puta dnevno, mada je za neke to isuviše nedovoljno, čak i za neki jednostavan pokazatelj, dok bi, po drugima, koji su možda utopisti, ispitivanje javnog mnijenja ujutro i uveče bilo praktično dovoljno.

Ima takođe mišljenja koja su iskreno rečeno opoziciona, ne samo među Odobomedejcima. To je slučaj s Rodobodebomedejcima, s kojima nikakav sporazum nikad nije mogao biti sklopljen, osim, naravno, o pravu na raspravu, koje oni koriste češće nego bilo koja druga frakcija bonejskih Umenejaca, koji ga koriste neumorno.

<1954>

1 Arouet – Voltaire.

(Iz neobjavljene knjige “Četiri francuska pjesnika” koje su preveli Marko Vešović i Sunita Subašić- Thomas)

A zar baš toliko voliš ribu, draga,
blizu smo ribljeg restorana?
Bože, dragi, kako je ne bih voljela.
Nema zdravije hrane od ribe.
I ja tako mislim, draga. Ali, prije našeg izlaska,
čitam jutros u sobi u Jutarnjem
kako su neki ribari u nekoj rijeci,
u nekoj zemlji,
ulovili soma teška 198 kilograma
i stara 70 godina.

Bože, dragi, zar baš toliko stara?
Toliko.
A ti meni o tome tek sada. I toliko teška?
Toliko.
Da se od tako velike i stare ribe
najedu svi gladni
u ovom malom primorskom gradu,
gdje ljetujemo.
Da, baš svi. Ali, kad su soma otvorili, draga,
našli su u njemu ljudske kosti
i neko Hitlerovo odlikovanje.
O, moj Bože! Ljudske kosti?
I Hitlerovo odlikovanje?
Da. I jedno i drugo.
Pa, da čovjek u to i ne povjeruje, dragi.

Hoćemo li, onda,
na ribu, kako smo planirali,
sad smo već na korak do ribljeg restorana?
Bože, dragi! Pa šetnja nam je danas valjda
i zdravija i preča.
I ja tako mislim. A i čist je zrak. Sunce
svjetluca u vodi.
Da, zrak je ovdje stvarno čist. I voda. A tko zna
otkuda u restoranu i nabavljaju tu ribu, dragi.
Da, tko to zna, draga.

Ljudske kosti. I Hitlerovo odlikovanje, veliš.
Da, draga. Ljudske kosti i Hitlerovo odlikovanje.
I sedamdeset godina star,
198 kilograma težak som.
Baš toliko težak som, draga.
I zagađen. Ni nakon sedamdeset godina
nije se uspio osloboditi tog sramnog odlikovanja.
Nažalost, nije, draga. I nakon smrti tog soma
nastavilo je živjeti to odlikovanje.
Mrtav odlikovani, mrtav som,
živo samo odlikovanje.
Živ i Hitler, draga.

Ostarjeli pedesetgodišnji snajperist
Obično bi u pozadinskoj bazi čekao da ga pozovu s prve linije
Što je značilo da je s druge strane njihov snajper i da treba početi

Dugonišanski mali rat njih dvojice
Nad glavama nad rovovima u krošnjama

Dvadesetri su godine prošle sad ide na rektoskopiju
Zvali ga s onkologije – ta linija znate taj ugrušak kojeg vidim sitnog
Treba ga eliminirati rekao je
Rektoskopist bivšemu snajperisti

Poslije puši cigaretu u parku bolnice
Zna da ga već uračunat zanosi
Blagi vjetar zdesna
Između njega i smrti