Bruno Schulz

kad toga dana Vi
ste kanili prijeći ulicu

za moment ste mogli vjerovati

da možda nijedan Nijemac ne bi Vas
strijeljao u gradu Vašem

*

Polja

s jedne strane ceste
tijesno se sagne tuđi narod
(a baš nitko se ne zove Rolf)

s druge strane ceste
zračni šparuge-pojedinci
igraju svoj plavokosi golf

*

(sa svog njemačkog originala za Ajfelov most preveo autor zajedno sa Antonijom Strobelt)

BLEZ PASKAL – MISLI

Pretežni dio knjiga, o kojima ću pisati u ovom nizu za mene značajnih pratilaca mog književnog stasavanja, kupio sam u Sarajevu, u vrijeme studiranja, 1962-1967, mada se tu utiču i one nabavljene ranije a djelimično i kasnije, kada sam se otisnuo, poput svih radoznalaca, u putovanja po Belgiji i Francuskoj. U Sarajevu, pored Bućukove Knjižare sa antikvarnom knjigom, meni apsolutno omiljenog mjestu, tu su još dvije, velika knjižara Svjetlosti u Maršala Tita, i knjižara Veselin Masleša sa stranom knjigom, u mom slučaju riječ je o knjigama na ruskom (matematičkih) i knjiga na francuskom (poeziji i beletristici). Bilo je takvih knjiga, starijih izdanja, rijetkih i zato dragocjenih i kod Bućuka, ali porijetko. Ne treba, još, zaboraviti ni knjižaru Prosvete kao ni Nolitovu. Sve su to bila mjesta gdje smo, mi mlađi pisci, susretali i naše starije kolege, čije smo knjige, za razliku od današnjeg mladog naraštaja, čitali i o njima pisali. Često je to bilo nadobudno, kao da smo mi neka viša stepenica literature, ali je važno da smo ih čitali. Tako smo, ne težeći pretjerano tome, postajali dio sarajevskog književnog kruga i života.

Desilo se tako da skoro istovremeno kupim za mene predragocjenu knjigu, Misli, Bleza Paskala, na francuskom (Pensées, “Garnier”, 1961, Paris; kupio sam od istog izdavača i voluminozan izbor iz djela Žerara de Nervala, kao i Geteov Faust u slavnom Nervalovom prevodu na francuski.), i u izdanju “Kulture”, Beograd, 1965. godine u prevodu Miodraga Ibrovca. Knjiga na srpskohrvatskom jeziku objavljena je u sjajnoj ediciji “Eseji i studije” (Svaka knjiga koja je objavljena u toj ediciji zasluživala je da se kupi i čita, ne jednom, već mnogo puta, sve do danas, a više sam ih kupio nego što sam ko zna zbog čega omanuo u tome.), u nevjerovatnih 5.000 primjeraka. Na koricama je objavljena ilustracija Đorđa Milanovića, dio bakroreza Port Royal, iz XVII vijeka. U taj ću manastir prvi put otići 1971. godine, a iste te godine, gledaću veliku Monterlanovu dramu Port Royal u briselskom Kraljevskom pozorištu. Sve su ovo povezane činjenice, koje su se, svaka sa svoje strane, slagale u meni stvarajući moju sliku svijeta u kojoj je, korak po korak, povećavana površina znanog i onog neznanog koje je čekalo da bude otkriveno.

Kao student matematike, za Paskala sam znao, ali toliko malo i skromno da me je već prva njegova misao uvela u novi, viši oblik razmišljanja o samoj prirodi našeg uma. Čitam i prepisujem: Razlika između matematičkog duha i oštroumnog duha. – Kod prvoga, načela su opipljiva, ali van obične upotrebe, tako da je čovjeku teško uneti se u njih, u nedostatku navike, ali čim na njih obrati pažnju, vidi načela u punoj svetlosti; i trebalo bi biti sasvim krivouman pa doneti pogrešan sud po načelima tako očevidnim da ih je gotovo nemoguće prevideti. Ali kod oštroumnog duha, načela su u običnoj upotrebi i na očigled celom svetu, Ne treba naročito obraćati pažnju, ni truditi se; u pitanju je samo imati dobro zapažanje, ali je potrebno da ono bude dobro; jer ta su načela tako tanana i tako mnogobrojna da je gotovo nemogućno da se koje ne previdi…(Svi citati u ovom tekstu su dati u prevodu M. Ibrovca)

Dok sam radio u srednjoj školi, kao profesor matematike, stalno sam imao na umu Paskalovo zapažanje, približavao ga učenicima, ocjenjivao ih na osnovu posmatranja i zaključka o kakvom je duhu riječ u tom mladom umu, matematičkom ili oštroumno-svjetovnom, kako sam, za sebe, prevodio Paskalovu sintagmu l’esprit de finesse – jedva sam ponekom ljenčugi dao slabu ocjenu, svima ostalima uvijek prolaznu. Bilo mi je jasno da se za matematiku i muziku čovjek rađa. Odvajao sam malo vremena na času da u razgovoru sa učenicima doznam njihova interesovanja i da ih u njima usmjeravam tako što ću ih navoditi da u tome budu bolji nego što jesu, naročito u jezicima i književnosti.

Ljeto 1966. godine provodio sam u Perastu, kod ujaka, notornog alkoholičara, koji je prije rata došao u Boku na odsluženje vojnog roka u mornarici, oženio se i ostao tu. Od svih mojih ujaka, a bila su petorica, ujak Jovo mi je bio najbliži, čisti matematički um, ali sasvim posrnuli i oronuli čovjek, koji me je posebno volio možda baš zbog te sličnosti. Najviše je uživao kada bismo otišli kod lokalnih šahista, u sjenoviti društveni dom na obali, gledajući kako pobjeđujem jednog po jednog od mene mnogo starije i iskusnije šahiste. Ali, kad bi pretjerao u piću, što mu se dešavalo bar jednom sedmično, od njega je trebalo bježati. Sam je to znao, zato se bio osamio od ostatka porodice, u natkrivene stare zidine poviše kuće u kojoj su bili ostali, družeći se s miševima i golubovima.

Jednog dana upoznao me je sa don Graciom Brajkovićem, tadašnjim peraškim župnikom, zaljubljenikom u starine, znalcem baroka u književnosti Boke kotorske, predstavljajući ga kao svog prijatelja, a mene njemu kao budućeg matematičara i čitaoca nekog Paskala. Tako je počelo naše dugogodišnje poznanstvo, koje me je uvelo u novi svijet duhovnosti, na poseban način. Slušao me je pažljivo, sve što je bilo u vezi sa pročitanom lektirom, ne komentarišući matematičke stvari, ali potcrtavajući ona mjesta u Mislima gdje Paskal dovodi u pitanje dvojicu velikana koje ću tek kasnije detaljno iščitati, Montenja i Dekarta. Koju je misao don Gracia izdvojio kao ilustraciju Paskalove ocjene Montenjevog djela, kome se beskrajno divila gospođica de Gurne, kojoj možemo zahvaliti na kompletnom izdanju Ogleda, 1595. godine? Ovu:

Montenjevi nedostaci veliki. Škakljive reči, to ništa ne vredi, uprkos gospođici de Gurne. Lakoveran: Ljudi bez očiju. Neznalica: kvadratura kruga, veći svet…Njegova knjiga nije pisana da pobuđuje na pobožnost. On na to nije bio obavezan; ali čovek je uvek obavezan da ne odvraća od njega.

Potom je moj sagovornik, čije mišljenje je za mene bilo gotovo pedagoški savjet, dodao: Paskal je bio u malom i učenom društvu Jansenista, koji su živjeli u samostanu Por Roajal a nisu bili sveštenici.

Potpuni bezbožnik, krajiškog partizanskog kova, prvi put sam počeo na novi način da razmišljam o Bogu. Kao matematičar, prema Paskalom mišljenju, o tome nisam mogao da donosim zaključke ako ne poznajem činjenice. Tako je krenulo moje dugo proučavanje Svetog pisma koje se nikada neće završiti. To su proučavanje inicirala dvojica ljudi: Blez Paskal i don Gracia Brajković.

Ovdje sada ulazi u priču moj tadašnji gotovo nerazdvojni sarajevski drug, Abdulah Sidran, za raju Sidro, za mene Avdo. Upoznali smo se u Seljinom klubu 008, gdje se okupljalo društvance pjesnika koji su došli poslije prethodne generacije Slavka Šantića, Velje Miloševića, Duška Trifunovića, Dare Sekulić… Neću ih sada navoditi, pored Avde, dodaću i Mumija, Ahmeda Muhameda Imamovića, jer je on bio drugi meni najbliži od sveg društva. I s jednim i s drugim beskrajno sam razgovarao o svakoj knjizi koju smo u to vrijeme čitali. Recimo, Mumi se oduševljavao Junakom našeg doba, kao da je učio napamet svaku rečenicu velikog ruskog pjesnika, a Avdo Ilijadom i Odisejom u Maretićevom prevodu. Kada je objavljen sjajni Đurićev prevod, on je ostao vjeran jeziku i ritmu Maretićevih majstorskih djela. Obojica smo, naravno, imali i jedan i drugi prevod, zahvaljujući opet Bućuku, gdje smo kupili Maretićev. Sa svoje strane, ja sam tim razgovorima, o Ljermontovu i Homeru, dodavao Paskala, a koga bih drugog.

Nije mi trebalo mnogo godina da uvidim kako su nas te knjige gotovo formirale, Junak našeg doba bio je životna knjiga A.M. Imamovića, njegov odlazak u Ameriku, ulazak u novu vjersku zajednicu, sve je tako bilo sudbinski određeno i povezano. Sidran je ostao vjeran Homerovom ritmu u Maretićevom prevodu. Oblikovanje svakog stiha, postupnost, melodioznost, sve je to naučio od Homera i primijenio na pjesme o Sarajevu. Sebe ostavljam po strani, iako sam već na početku ovog teksta rekao šta je za mene značio susret sa djelom Bleza Paskala. Tih godina iščitavao sam detaljnije i Tina Ujevića.

Tog ljeta, dakle, stiže pismo iz Sarajeva, od mog druga, koji je ostao sam u gradu koji ga je stezao kao zla ala. U njemu se probudio muškarac, zaljubio se, dođe mu da se ubije, kako i dolikuje pjesniku u tim godinama, o čemu je napisana značajna literatura. Nego, poručuje mi Avdo, doći će u Perast, da se spase od napasti koja mu prijeti. Samo toliko. Ni upita da li može, ni kako će putovati, samo da će doći. Podrazumijeva se da će spavati sa mnom, gdje bi drugdje. Tako smo činili i u Sarajevu. Ali, ja sam već zbio ujakovu porodicu toliko da više nema mjesta ni pored mene. Možda bih o tome nastavljao da razmišljam, ali pismo je putovalo skoro toliko dugo koliko i Sidran od Sarajeva do Perasta, preko Zelenike, dokle je išao nekadašnji voz od naroda prozvan Ćiro. Potom, od Zelenike drumom koji se tek preobražavao u magistralu, prašnjavim autobusom gdje je povraćanje obavezan ritual a oštri užegli miris/smrad se doživljava kao obavezna pratnja.

Ne treba ovdje dužiti, Avdo je sam odredio gdje će spavati, kod mog ujaka na štali, ili staji, ili gornjoj kući, teško mi je da odredim njeno pravo ime. Njih su se dvojica brzo prepoznali, piće kao sudbina zbližilo ih je.

Čudno je bilo to ljeto, kišnije nego ikada, djelovalo je na nas krajnje depresivno. Odlazili smo na šah, oko nas dvojice, koji ćemo u životu međusobno odigrati na stotine partija šaha, skupljao se sav dokoni muški živalj Perasta. Šahirali smo i sa njima, bili bolji, bezbeli, tako da je bilo normalno da nas dvojica dijelimo megdan. U međuvremenu sam čitao Paskala, naizmjenično, u francuskom originalu, potom u Ibrovčevom prevodu. Tako sam učio i francuski jezik od jednog od tvoraca klasičnog francuskog stila. Sidran je bio začuđen do kraja – Paskal, o kome je on nerado i slušao, kamoli da ga čita, nije mu bio spojiv sa ovim čudnim mjestom, u kome je, kako je tvrdio, jedini pametan čovjek bio moj ujak. Samo pijanac ovdje može da ostane a da se ne ubije, govorio je, gledajući oblačno nebo usred ljeta. A ujak je ustajao rano, budeći i Avdu, čekali su njih dvojica na kiši da se otvori jedina kafana, tek u sedam sati, što se svakodnevno produžavalo na sedam i deset minuta. Ova će zemlja propasti, govorio je moj ujak, s čim se Avdo slagao, kod ovakvog pristupa radu. Bila su im dovoljna dva-tri pića da se napiju.

Poslije nekoliko teških dana, napokon se malo izvedrilo, pa smo otišli i na kupanje. Podno čuvene omanje kamene kuće u kojoj je bila otvorena prva Pomorska akademija onog vremena, gdje su učili slavni pomorci Petra Velikog. a vodio je matematičar i pomorski kapetan Marko Martinović, dakle, podno te ustanove, izbetonirano je malo kupalište, sa kabinama na kojima nije bilo vrata. Uglavnom su se unutra sklanjali oni koji su uveče htjeli da se isprazne, velika i mala nužda bili su tu obična stvar, nikome više nije padalo na pamet da koristi te kabine za skidanje i odlaganje odjeće i ostale prtljage.

U neko doba, kao što obično biva u Boki, naoblači se i pljusnu kiša kao iz kabla. Pobjegosmo u kabine, dok kiša ne prođe. I prođe. Izađosmo, a Avdo me uvede u “svoju” kabinu, gdje je zid bio išaran svježom spermom. Jedino se ovo ovdje može raditi, izrecitova mi, jebo te tvoj Paskal. Eh, Avdo, Avdo, imao je Paskal iste te muke, ni do danas nije razriješeno kakav je bio njegov odnos prema mlađoj sestri, Žaklini, koja je na njega odlučujuće uticala da se, poslije njenog odlaska u manastir i on sam nastani u Por-Roajalu, dok će starija, madam Perje, napisati dragocjenu biografiju svog brata. Tjelesno loman, sa svakodnevnim glavoboljama, on se sav dao duhu, ispitujući njegove dubine i visine. A mi, moj Avdo, šta činimo, ovdje ili bilo gdje?

Činili smo, nije da nismo, poslije desetak godina, i tri poetske zbirke, napisao sam roman o Perastu, Nasljedna bolest, a Avdo, koga je Homer uveo u poeziju a izveo sa fakulteta, sjajnu poemu Šahbaza.

*

Nebo se oblacima nježno prislonilo na mirogojske brežuljke maglovito prigušujući plamen jeseni u krošnjama. Kiša je čas nečujno sipila, a čas pljuskom spuštala šušteću zavjesu nad riječi i glazbu kojom smo se oproštali od Saše Britvića.

Pišem ovaj tekst zajedno s mnogima koji su ga poznavali, čije je živote dotaknuo i oplemenio i koje je ostavio zaprepaštene, tužne i nijeme svojim preranim, nenadanim i tragičnim odlaskom. Svatko od nas je jedno krhko stakalce u velikom vitražu od tisuća komadića kroz koje u jednako toliko raznobojnih odbljesaka prosijavaju Britvićev glazbenički talent, umjetnička strast i životna energija koja nije nestala, nego je na način za sve nas nedokučiv i zauvijek tajanstven, promijenila oblik i dimenziju postojanja.

Pišemo ovaj oproštajni tekst ja i mnogi koji nismo dio one “javnosti” kojoj je Saša Britvić bio poznat iz neke afere, “javnosti” čiju pažnju dirigenti privlače samo u crnim kronikama, “javnosti” koja ne zna ni na trenutak zastati nad čovjekovim djelom, obzirno iskazati sućut i poštovanje i zašutjeti kada ne zna i nema što reći.

Nijedan ugašeni život ne zaslužuje da mu ostatke razvlače neznalice i bezobzirni strvinari tuđih nesreća. Ponajmanje ugašeni zemaljski život Saše Britvića.

Takvoj “javnosti” u ovakvim se trenucima nije prilično suprotstaviti bukom i bijesom, nego dostojnim sjećanjem i zahvalnim hvalospjevom životu i djelu umrloga. Zadužio je kulturu i umjetnost kojoj je služio i koju je sretnim tisućama otkrivao i približavao.

Zato sam u pomoć pozvao one koji o tome nešto znaju, zato ovaj tekst pišemo ja i mnogi, svi kao stakalca u vitražu kroz koji prosijavaju život i djelo Saše Britvića koji je u 51. godini života otišao tragom jednako upamćenog i dragog osmijeha svog velikog oca i pjesnika Drage.

“Saša je Goranovac. Svi njegovi umjetnički uspjesi i dostignuća koja je postigao velikim trudom, privrženošću i posvećenošću glazbenoj umjetnosti ne mogu zasjeniti njegov identitet Goranovca”, piše Andro Krstulović Opara, ne kao istaknuti kulturni djelatnik i trenutno savjetnik na najvišoj adresi, nego u prvom redu kao bivši član Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić koji je Saša Britvić vodio četrnaest godina.

“Tek sa Sašom sam u potpunosti shvatio, razumio i zavolio svaku šesnaestinku u partituri. Blagog pogleda i s vječnim arhajskim osmijehom, on je poput tibetanskog monaha koji tjednima pognut prosipa zrnca pijeska stvarajući mandalu, po nama prosipao note glazbenih velikana i očaravao nas tom glazbenom ljepotom”, sjeća se Andro. I dodaje predivnu sliku, upamćenu u Parizu, kada su Goranovci pod Sašinim vodstvom sudjelovali u izvedbi Mozartova Requiema kojom je Théâtre des Champs Elysées obilježavao 200. godišnjicu smrti glazbenoga genija.

“Sutradan smo na nedjeljnoj misi u pariškoj Notre Dame pjevali Händelovog Mesiju. Unatoč dobrim preporukama, našem nastupu je prethodila audicija pred suhonjavim katedralnim rektorom koji se uz šuštanje svoje crne halje pojavio i strogim pogledom prostrijelio Sašu prije nego li je uzeo partituru i popeo se pred nas. Saša nije sklonio pogled pred njim, nego je odlučno ispružio ruku i predao mu dirigentski štapić po kojemu je u tome trenutku bljesnula zraka sunca kroz vitraže iza kojih se stoljećima prije smucao Quasimodo. U toj gesti se jasno vidjelo da je Saša bio itekako siguran u nas i u svoj rad. Par trenutaka kasnije, unutrašnjošću Notre Dame zagrmila je Händelova Aleluja. Audicija je trajala vrlo kratko. Uvjeren sam da smo tada nadmašili sebe, a Sašu učinili ponosnim. Gestu koju je taj strogi sijedi rektor pariške katedrale potom učinio pamtit ću cijeli život: vratio je Saši njegov štapić s velikim poštovanjem i naklonom.”

Po iskrenom djetinjem osmijehu, koji bi zablistao na Sašinom licu nakon osobito lijepo ispjevanih glazbenih rečenica, svoje goranovske dane pamti i Katarina Cviljak.

“Zahvaljujući Saši, glazbu osjećamo, s glazbom dišemo, s glazbom živimo”, svjedoči profesorica životom i profesijom posvećena i knjigama.

Osim putovanja od jedne do druge velike europske pozornice, Iva Juras – svojedobno Sašina asistentica u zboru, a potom dugogodišnja članica Zbora Opere HNK – pamti i jedan veliki pljesak kojim su operni pjevači svom zborovođi iskazali zahvalnost i divljenje nakon pokusa za premijeru Wagnerova Lohengrina. Saša ga je pripremao kao asistent maestra Nikše Bareze. Iskustvo i erudicija, znatiželja, vladanje raznim disciplinama i tajanstvenim područjima ljudskog duha, kao i stranim jezicima, sve su to odlike koje u svojim sjećanjima navode Sašini pjevači i suradnici.

Generacije mladih ljudi željeli su “znati koliko i Saša”, napisao je muzikolog Davor Merkaš, prisjećajući se Britvićevog “nevjerojatnog znanja o gotičkim katedralama, vodorigama, starim orguljama i orguljašima, Paracelsusu, baroknoj glazbi, ekonomiji i menadžmentu, partiturama, pjesništvu, prevođenju…”.

“Papandopulova Hrvatska misa, Beethovenova Missa solemnis, Dvořakov Stabat mater, Mozartova Misa u c-molu i Bachova u h-molu, Johannesspassion, Mahlerove Druga i Osma simfonija, Aida, Bohemi, Hoffmannove priče te Verdijev, Brahmsov, Berliozov i Mozartov Requiem neka te prate na ovom zadnjem putu”, izrekao je nad mirogojskim odrom Tomislav Flegar, dugogodišnji predsjednik Goranovaca kojima se pridružio 1987., kad i mladi dirigent Britvić. Uz podsjećanje na velike uspjehe i zajednički ispjevane veličanstvene partiture, dodao je i jednu vrlo osobnu poruku: “Znaš, onaj ‘Dona eis’ iz Lacrymose, koji je na probama dolazio iz smjera basa, a na koji si se uvijek nasmijao, mi Goranovci i tvoji prijatelji darujemo ti vječno. A kad se smjestiš u svom kutku neba, pogrbljen iznad klavira, tražeći olovku i gumicu po torbi i naprežući se da vidiš note, u košulji koja napola viri ispod veste, uživaj u proučavanju i izvođenju baroka. Do viđenja, dragi Saša! Zbogom, Maestro!”

Uz šum kiše, žive i mrtve na Mirogoju pomilovali su gudači Sašinog Hrvatskog baroknog ansambla bezvremenskim Bachovim Airom, a koncertna majstorica Laura Vadjon izrekla je pozdrav koji je istodobno i zavjet da se započeta djela nastave, onako kako je Saša Britvić uvećavao talente i bogatstvo naslijeđeno od svojih prethodnika i učitelja.

Povrh svega, glasovi Goranovaca izgradili su kroz kišu, maglu i suze most prema vječnosti. Ispjevani liturgijski i biblijski stihovi Mokranjčevog “Tebe pojem”, Odakovog “Svrši stopi moje” i Faureovog “In paradisum” bili su savršena molitva zbog koje se postaje i ostaje vjernik u ljepotu, božanstvenu čovječnost, smisao, glazbu i Ljubav iz koje sve izvire i u koju sve uvire. A sve to pod dirigentskom rukom i osmijehom maestra Saše Britvića, zauvijek obasjanima zrakom svjetla kroz vitraže katedrale Notre Dame i kroz stakalca naših zahvalnih sjećanja.

Objavljeno 17. listopada u Večernjem listu

Mnogo smo se selili. U vodama
zemalja i gradova isprali se otisci
prstiju, u alkoholu izlapila krvna
grupa.

Nikom više ne pripadamo. Koju
god himnu čujem stanem ukočen
kao ispred spuštene željezničke
rampe, dok voz ne prođe.

EPITAFNIK NANE MAZUTHA

____________(Miljenku Jergoviću)

U jednoj pjesmi svi umrli
Svi na nebo otišli
I čekaju

Bog na pustu praznu zemlju
Sišao ide obilazi gleda traži
Nigdje nikog

Svi gore

Bog tako sve napušteno vidio
Trave zarasle vodu probujalu
Svi otišli raj čekati

Bog onda gore dođe do nas –
Vrati nas sve ovamo
Prekopamo se iskopamo se

On gore ostao
S našim toplim krevetima

Kao štokrla s koje su
Vješali heroje

*

DAMASKNI SNAJPER

Već pod prvom lopatom mene, nađe se posakrivana municija
Riječ naviknuta na svoju nečitanost, punjena mokrom vatom
Razmijenio sam klikeru kažiprste dječaka
Za mekše rupe u zemlji

Led svana stari, košulja iznutra.
Zid po zid, pa sav mrak čuvan u haikuima
Odlaze mete u proširene vene veterana

Konjički kadet
Iz zadnjeg orgazma kneginje

Barut operja
Cijev se ukalibrira
Bude joj ledeno
Bude joj ledeno

I rođendan

*

OTPUSNO PISMO

Znaš netko bi morao reći ovim
Europljanima da je Savle iz Tarza
Šaul – šatoropravitelj i najplodniji evangelizator
U Damasku postao sveti Pavle
U Siriji

Zamisli
Isus nije vidio snijeg

Ide njiva po nas
Premorene utrobe

I zakocenutost perjem

Na leđnim ranama
Prvo zahladi
Pa dođe miris majke

Prije dvadeset godina u rovu sam učio kako da nečujno
Nosim pušku kako da naramenicu omotam oko ruke
Tako da se metalni dijelovi ne dotiču ne zvone

U svim je bogoobjavama tako –
Med s meduzom

Smijeh kao krivulja od usta
Nema nijednu riječ

*

JEŽENA KOŽICA

__________za Branka, “za decu i osetljive”

 ____-___(“Poći ću s tobom jer volim šalu
__________Hoću da vidim ježa – budalu!”)

Obnovili kućicu, bijelu rodnu kuću
Branka Ćopića, kraj Krupe u selu Hašani
Izgradili kuću, svezali i lovčeva Žuću
Obnovili i groblje novcati krstovi i nišani

Došli političari sve na otvor kuće
Vuk crn, nasmijan, u jagnjećem gunju
Medo s pčelama odveden od Guče
Svinja divlja skrivana u žbunju

Rastvorili kućicu i vele za Branka –
Kako je bio velik i Srbin u Srba
Podigli krov, kolo, rakijica tanka
Vezali peškire, frulica i truba

Na kraju još kažu pripjani i ljuti:
Branko reci koju, brate samo šutiš
Branko onda reče, ježene mi kože:
Dragi moj Zijo odavde se više ni pisati ne može

Mislim nešto Zijo brate
Sve da i imam kože
Šta će meni kućica, bunari i ovce
Kad je sve što valja utjerano u svoje Jasenovce

Gledam ove hulje donio ih vrag
Na ručak meni došli i donijeli mi prag
Napravili kućicu, napravili stan
Za sve pare dao neki Afganistan

Zato dragi Zijo ne vraćaj se vamo
Od prodaje koke kuće ne zidamo
Od cjelcate šume ovdje samo lija
I mrtvi bez kožice – i ti Zijo i ja

Mi

Svud oko nas ljudi su puni ufanja i vrline
Kao djeca naivna i čista smiješe se dolazećem
Zlu ratu potopu vatri koja će spaliti domove tuđe
Smiješe se i raduju bit će tako jer mora tako biti

Jer zlo se događa drugima jer rat je negdje tamo daleko
Potop njihove kuće nosi dok kroz gradove naše bogu hvala
Rijeke ne teku svi ratovi od nas se a ne ka nama kreću
Zlo se događa drugom nas štiti vjera naših gospodara

S ove strane topovskih cijevi pitomo im se oko nogu
Vrzmamo mi smo izvan logorske žice mi smo našli
Svoga jedinog boga nama ne trebaju drugi ljudi

Mi stojimo na vrhu najvišeg brijega smiješe se njuške naše
Osmijesima naših gospodara mi čekamo da se istoka pojave
Žene djeca ljudi naša historijska misija je da zalajemo kad naiđu

besjeda Vuka Ršumovića u povodu dodjele Nagrade Mirko Kovač

*

‘Ničije dete’ nije nastalo ni iz čega. Nastalo je iz tradicije jugoslovenskog filma kojoj pripada i Mirko Kovač, filmski scenarista.

Neko je već u nekim kritikama filma doveo u vezu ‘Ničije dete’ sa filmom ‘Mali vonici’ Mirka Kovača i Bate Čengića.

Mi često imamo problem sa tradicijom. Problem sa tradicijom je problem sa prošlošću, sa istorijom, ali sa identitetom. I ja neću sebe izuzeti iz toga, pošto i sam u velikoj meri imam problem da se identifikujem s onim što je u nekim važnim trenucima bila vladajuća politika ove zemlje. Ali sam s druge strane ponosan što sam ovom nagradom postao deo jedne druge tradicije, one koja se uporno borila protiv naših nacionalizama, mržnji i gluposti. To je tradicija koja ima izuzetan sistem vrednosti. Koji nije izgubila ni u ovim smutnim vremenima.

Dragoceno je što je taj sistem vrednosti tu i dalje, kroz Udrugu Mirko Kovač i njen rad, jer je to sistem vrednosti koji će nam biti pribežište u svakoj situaciji nepravde, zla, mržnje, bahatosti, kojoj smo nažalost tako često izloženi, i kao individue, ali i kao narodi.

Ne znam kojim rečima bih mogao da opišem zadovoljstvo i sreću koju osećam dok primam ovu nagradu. To je kao da vam je neko prišao i rekao: znaš, od sada pripadaš jednom posebnom krugu posvećenih ljudi, jednom krugu onih koji vole bez mržnje, koji se raduju bez zavisti, koji gledaju bez predrasuda…

Zvuči glupo, ali jeste odgovornost primiti nagradu koja nosi ime Mirko Kovač. Ono što ja mogu sa svoje strane je da obećam da ću se potruditi da to poverenje ne izneverim.

Hvala vam!

*

Pročitano večeras u Ustanovi kulture Parobrod

1.

U san mi došao jedan šiprag,
Ne iz vatana mog, već sa Cipra.
Snivao djevojke što bjehu rusije
Od svih iz Rusije.
Snivao našu papljansku na samku
Kuću, a iza nje počinje Haiti.
Iza – raj, ustavom ujamčeni.
I iznio iz sna riječ uzamčeni.
Na javi to skoro nikad ne umijem,
Ali, negdje u meni, u snu je
Jedan što ih ko Zogović kuje.
Mada mi budnom jasno nije
Ni tko su oni, niti
Je su li u zamci, ili su u zamku?

2.

Časovi to su kad Boga
Vidim, gore dok huje:
Ko djeci nam se na mnoga
Pitanja osmjehuje.
Od sreće i od bola
Daleku (to opet velim) –
Tišinu tu popola
Umijem da s Njim dijelim.

Da s bjelasičkog vrhunca
Miris borova slušam
I dišem, budvanskog sunca
Slanog dok srče duša.

3.

Još nije baš sve dremno.
Niti baš sve memno.
I još ima uspomena koje ne bole.
Čak znaju biti i ka sreći lađe.
Možda onoj banskoj.
Sjetih se, davne, u čobanskoj
Vatri pečene krtole
Od koje ništa zemno
Nikad ne bješe slađe.

< 22.10. 2015>

– Kad odrastem, imat ću ranč na koji će dolazit igrači Jugoplastike, a ja ću im pravit tople sendviče. Toni Kukoč će se zaljubit u mene i bit ćemo muž i žena – mantralo je devetogodišnje djevojče, zaljubljeno u žutu boju s tv-ekrana.

– Pa Toni ima curu, malo će ti to teže ić – pokušavali su joj roditelji smanjit doživljaj.

– Ma, kada ja budem velika, cura će mu već bit stara, tako da neće bit problema – nije se dala zbuniti djevojčica ispred plakata momčadi K.K. Jugoplastike na zidu tinela, friškog šampiona evropske klupske košarke.

– Dok ti narasteš mogao bi taj tvoj Toni igrat u NBA, možda i cijela Jugoplastika se preseli u Ameriku ili u neku od Evropa, a možda do tada više i ne bude Jugoplastike, jer nitko ne zna reći popu pop, a bobu bob! – rezignirano je komentirao njezin otac, dok su se s vrhova svih domaćih top-lista kočile budnice i davorije.

– Jugoplastika će umrit i doće joj pop? Govoriš gluposti!… Fuj! Jugoplastika ne može umrit! – ljutila se curica.

– E da, samo vrime je čudesna kategorija. Danas si broj devet, sutra četrdeset i pet, prekosutra sedamdeset, a u nedjelju nitko ne zna koji.

– Znam ja, sedam!

– Šta sedam?

– Sedmica ima sedam dana, zato se tako i zove, a nedjelja je zadnji dan, broj sedam. Kao i Kukoč.

– Opet ti, rančerice mala.

– Aha! – nije se dalo dijete novim promjenama i novim “navikama” pakovanim u vremenu što se valjalo.

U novinama izlazi intervju rektora Hrvatskoga zavoda sveti Jeronim iz Rima, dok u off records-u visokopoziconirani svećenik priznaje novinaru: Ako sad ne dođemo na vlast, strpit ćemo se – kad smo čekali ovoliko, možemo i još toliko.

Pop se uželio boba.

Jugoplastika, nakon dva uzastopna osvajanja evropske krune, zabija žutu zastavicu na istom vrhu i po treći put zaredom, ali ovaj put pod čudnim imenom. Popa je dopao bob, a nas POP 84.

A onda je krenuo sprovod.

Šteta, bili su to momci kakve bi svaka majka poželjela za zeta, a ni očevi ne bi imali ništa protiv.