Kažu stari i sad po selima – kiša kome u lijes pada, taj je bio dobar čovjek. Iz meneiskopina cure potočići kao iz naguranih kišobrana u porti crkve. Desni s vještačkim zubalom sve su mi hladnije od vode koju gutam i mesa koje žvačem. Otkad je moj prijatelj s nerođenima ili otkad sam u godinama kad se prestaje sebe gledati golog u zrcalu – otada više vjerujem svojoj sjenci i njezinu crnilu. A crnilo – žiletikava žica kojima se Europljani štitimo od plutajućih sirijskih dječaka, mali skladni žiletići urolani u bale i namotaje. Prsti su mu umorni od nemanja brojanice među njima, tom crnilu. Glas mi je za riječ sporiji od rečenice koju bi da izgovori. Neće je niti izreći, poluispisuje je, zaustavi se, iza ustavi se.

Sedmoga je studenog bila dženaza mladoumrloj Sari G. (30) na gradskom mezarju. Dok su čučeći muškarci molili oko njezina umotanog tijela, s druge strane groblja, preko kanala, neki momci dovikuju : Turci!! Jedan se skinuo do koljena, mašu, skaču, viču. Ženu polože u mezar. Iz meneiskopine opet curi, sabira se u jednu lokvicu, kao na linoleumu po hodnicima. U hodniku. Ili kod nečijih vrata. Liježe Sara u zemlju (oj, tabutu, mili krevetu – tako se pjeva u drami Mate Matišića) lopate se cinkaju na zubatu suncu, momci dovikuju, kažiprstima režu si vratove.

U fizici, brzina oslobađanja zove se brzina koju tijelo treba postići da se oslobodi gravitacije drugog tijela, da izbjegne njeno gravitacijsko privlačenje. Slovo Ajin, 16. slovo hebrejskog alfabeta, označuje brzinu koju mora imati biće (l) da se oslobodi gravitacije drugog (*l), tj. da se beskonačno udaljava (zagrada označuje udaljenost). Drugim riječima, Ajin s indeksom l je ona dana brzina l-u koja će povećavati udaljenost između l i *l u beskonačnost” kaže Laurent Derobert (1974.) u proizvodnji egzistencijalne matematike.

Trećim riječima, Saro, oni su također od blata, udaljeni od tebe za čitavu ideju što uopće s šakom blata, čemu udahnjivati oblik, unositi vodu. Sad mogu da vidim rečenicu koju kasnim. U njoj je jesenski sumrak. Sarina mater povraćala je s onu stranu ograde mezarja, okružena staricama.

Tako je s nerođenima, svaki im sanduk prazan, svaki pun kiše.

2. rujna 2012.

Ovdje se odmaram od svijeta. To je jedino ovdje koje nije mjesto nego stanje.
Iskrcam svoj višak riječi na ekran, u retke, a onda ih promatram kao da su otišle u neko poželjno progonstvo na koje ja nisam stekla pravo. I dalje su moje, ali su se odmetnule dovoljno da ih više ne mogu svojatati.
To me na jedinstven način odmara. Poslije se vratim u svijet olakšana, umanjena za količinu izgovorenoga. Oslobodim mjesto za nove rečenice koje će mi omogućiti to izostajanje. Taj blagoslov.

5. rujna 2012.

Hod je svaki dan drukčiji. To volim kod hoda. Ista ja, isto jezero, isti koraci – a drukčije je. U mom hodu sudjeluje i nešto izvan mene. Nešto izvana, što svaki dan različito upijam. Kad ne bih imala po čemu drugome, mogla bih dane razlikovati po hodu.
Ovako ih razlikujem po drugome.
Današnji po nemiru, zastrašujuće nejasnom.
Zbilja mislim da su mi svi prijašnji nemiri bili jasni, da sam im znala porijeklo i razloge. Ovaj je kao osoba – prisutan a nepoznat. Nemir neznanac.

8. listopada 2012.

Za susjednim stolom čovjek je čitao novine. Naslovnica tih novina gledala je u mene. Gledao je, zapravo, aktualni ubojica, čija je fotografija bila otisnuta preko cijele stranice i čijem sam pogledu sad bila izložena – iako me se nije ticao. Taj čovjek ubio je ženu koju nisam poznavala. Ne znam čemu se veselila, o čemu je sanjala, je li slutila da će joj život biti kratak i da će tako glupo i brutalno završiti.
To lice ubojice, taj višak, obilježio mi je dan koji je trebao nositi druge slike – nedužne poput žene čiji je život okončan zbog tog lica koje ona i ja sada dijelimo kao da nam je učinio isto.

16. listopada 2012.

Moj svijet, moj svijet, moj preveliki svijet.

19. listopada 2012.

Kad sretnem neke parove, vidim kako s mukom nose svoju bivšu ljubav.
Ne znam uvjeravaju li sebe da je ona još uvijek tu, negiraju li njezino nepostojanje, ili su ga već priznali pa pristali ostati u olupini nekadašnje sreće. Ta bivša ljubav u njihovom držanju izgleda kao težak kofer koji bi najradije ostavili na garderobi i krenuli dalje olakšani jedninom. Čini mi se da je taj ljubavni umor najteža vrsta umora koju vidim na licima drugih.

13. svibnja 2013.

Kad sretnem neku osobu koja mi se učini zanimljivom, očekujem svemir u njoj. Ono duboko i moćno i nepregledno što se može vječno otkrivati i upoznavati.
Onda prebrzo dođem do dna tuđeg bića i naslutim prazninu. To je uvijek tužno, shvatiti da ispod dna osobe nema više ničega.
Danas sam pored jezera shvatila zašto ga toliko volim. Jezero, mislim. Duboko je a tiho, neprimjetno moćno. Pretenciozno je to reći, ali podsjeća me na mene. Ja se zapravo uz jezero dolazim odmoriti uz sebe.

14. svibnja 2013.

Katkad samo treba obnoviti sadržaj vlastitog misterija.

10. kolovoza 2013.

Način na koji povremeno izbjegavam sebe graniči s mazohizmom. Znam što mi je potrebno za pravi život, a baš to si uskraćujem. Onda oplakujem rečenice koje nisam napisala, kao da mi ih je netko drugi oduzeo.
Ponekad pomislim da sam sve izmislila. Da je pravi život zapravo fikcija, a ono nedokazano da je stvarnost. Volim to upitno postojanje.

13. kolovoza 2013.

Često glumim prisutnost. Prisutnost u zbivanjima, među ljudima, prisutnost u mislima koje sam spremna podijeliti. Te koje dijelim obično nisu moje – one su samo službene misli za svijet u kojem se nekom greškom zatekla. Priručne misli koje nikome nisu neočekivane, potrošna roba za kojom ne treba žaliti. Ne žalim za njima, ali katkad žalim zbog njih. Moj pravi svijet je nepokaziv. Povremeno osjećam tugu što me nitko ne pokušava odgonetnuti.

22. listopada 2013.

Pronašla sam nešto dobro u nesanici. Kad se probudim u zoru, a to je gotovo stalno, prati me osjećaj da prva ugledam svijet. Prva ugledam dan. Imam priliku svjedočiti toj nedužnosti, nenačetosti, obnovljenoj verziji neba i grada. Propušteni san tada postaje nepropuštena sadašnjost prije budućnosti koja će nastupiti kad se i svi drugi probude.

23. listopada 2013.

U sobi je ponekad samo isječak prostora, kao da ostatak sobe ne postoji. Svijest taj ostatak eliminira. A u tom isječku boravi sav svemir, koliko god okrnjen bio.

24. listopada 2013.

Je li prava ideologija u svakodnevnom životu? Čini mi se da se oduvijek borim da dokažem da nije. Ipak, „svakodnevni život“ je puno više od onoga što naizgled živimo jer nam promiče bitno. Bitno zanemarujemo, katkad čak i namjerno izbjegavamo.
Ponekad imam samo potrebu trabunjati o onome što nije.

24. prosinca 2013.

Budim se. Opet. To je 17.455. jutarnje buđenje u mom životu. Sve već znam. Zastanem kod prve misli, smjestim je u kalendar (tek toliko da shvatim žurim li na posao), napravim onih nekoliko koraka do kupaonice. Tako počinje. Dok perem zube, rastu očekivanja. Sustignu me mogućnosti dana.

11. rujna 2014.

Noćas sam se budila s nekim slikama krcatim riječima. Znam da sam, onako napola probuđena, slovkala poruke iz sna da ih ujutro ne zaboravim zapisati. Činile su se važnima, iako je san bio ružan. Ujutro sam naprezala sjećanje, ali sve je nestalo. Možda je s tim zaboravom umro neki potencijalni svijet, a možda sam samo ja bez posljedica preživjela noć.

4. studenoga 2014.

Uvijek kad se vratim ovome, rastuži me pauza. Svi ti dani bez zapisa, a nije da nisam imala što reći. Šteta je, jer možda je najljepše pisati ono što nije buduća knjiga.
Iako sam sama uvijek htjela viriti u živote pisaca, nikad nisam pomislila da bi netko htio zaviriti u moj. (Jedino ovdje mogu biti dovoljno hrabra da se nazivam piscem. Ovdje, gdje nema drugih.) Koga bi zanimalo da su mi odnekud upravo zamirisala pečena jaja? Onako kako su mirisala nekad, u djetinjstvu, pečena na tavi od emajla za čije se dno bjelanjak hvatao tako da ga je uvijek trebalo strugati. Taj hrskavi bjelanjak bio je jedan od najboljih okusa djetinjstva.

9. studenoga 2014.

Ponekad neke rečenice izgovorim naglas. Sebi, sama. Valjda su to one koje nisu dovoljno uvjerljivo zazvučale u mislima. Iznenadi me vlastiti glas. On mi postane iznenadni dokaz da živim sama, kao da to u međuvremenu zaboravljam.
U knjizi koju čitam danas, Lijepe stvari što se nebom gnijezde Dinawa Mengestua, naišla sam na rečenicu koja potvrđuje tu vrstu iznenađenja: „Kad živite sami tako dugo kao ja, zaboravite da je vaš privatni svijet samo iluzija koju stvaraju vrata i ključ.“ Junaku ovog romana dogodilo se kad mu je netko pozvonio na vrata, meni kad sam naglas izgovorila rečenicu. Bila je to rečenica Budućnost je svaki sljedeći trenutak, jedna od onih koje ne izgovaram pred drugima. Svoje pompozne verbalizacije ne skrivam jedino od sebe. Ponekad zbilja poželim baš sve izgovoriti, ali obično nije pravo mjesto ni vrijeme. Pravo mjesto i vrijeme je samo u iluziji koju stvaraju vrata i ključ.

17. studenoga 2014.

Sve bi bilo dobro kad bi se čovjek mogao sam zagrliti.

Da si ne dajem zadatke, odletjela bih među oblake kao balon pun helija. Samo bih prevrtala riječi po glavi, tuđe i svoje, i ništa izvana ne bih primjećivala.

18. studenoga 2014.

Ponekad me ima više nego što mogu podnijeti.

26. prosinca 2014.

Prođu sati, možda i više od toga, da ne pogledam kroz prozor. Ponekad mislim da je besramno koliko me malo zanima vanjski svijet. Primijetit ću, recimo, isječak neba ako se ono nakon nekoliko sivih dana zaplavilo – ali i to nebo me zanima samo kao odraz nečega iznutra, ili kao nešto izvana što podržava moje iznutra.
S lakoćom bih mogla izostati.
Ne izostati tako da me nema, da ne postojim, nego izostati tako da ne sudjelujem ni u čemu osim u samo svome.

1. siječnja 2105.

Moj duhovni teritorij. Postaje mi sve jasnije da je neosvojiv, da nema onoga tko bi ga imao petlje zaposjesti i u njemu ravnopravno sudjelovati – barem ne nekoga u mojoj blizini. Možda će mi se to sutra činiti tužnim, danas mi se čini spasonosnim. U sebi i sa sobom, tu doista želim biti. U samoći u kojoj nikad nisam sama. S izmišljenim malim ljudima i njihovim brigama, njihovim životima koje sam ispisala da nam bude bolje – i njima koji ne bi postojali da me nema, i meni koja ne bih ovako postojala da nema njih. To je moja simbioza, moje željeno zajedništvo, moj najdraži razlog za sutrašnje buđenje.
Opet, po tko zna koji put, iznova shvaćam što mi je potrebno da budem onako kako trebam biti. Kad pišem, svemir se posloži u moju korist, težina posustane i ja se ne bojim ničega jer znam da mi se sve dobro već događa, ovdje i sada, s rečenicama i odlomcima koji nastaju kao da su oduvijek čekali da ih napišem, da budemo jedno drugome ono što bi svi jedni drugima trebali biti. Nema te ljubavi koja nas sada može nadglasati.

2. siječnja 2015.

Može se biti u simbiozi sa sobom. Kad zagubiš sebe na neko vrijeme pa se opet pronađeš, onda s tom pronađenom osobom dijeliš uzajamnost kakvu mogu dijeliti samo dvije zasebne persone koje su, zapravo, osuđene jedna na drugu.

4. siječnja 2015.

Volim grafitne olovke, ali svaki put kad poželim nešto zapisati moram ih tražiti. Zavuku se pod rub tipkovnice, uz stranice knjiga ili među papire. Grafitne olovke imaju svoju mimikriju, u to sam sad već sasvim uvjerena. Skrivaju se da ne bi bile potrošene. Izbjegavaju me. Tehničke olovke nikad se ne zakamufliraju u radni pejzaž jer uvijek imaju neki dodatak koji ih spriječi da se kotrljaju po stolu. One mi nisu mrske, za razliku od kemijskih olovaka. Kemijske su olovke nešto najgore čime se čovjek može poslužiti pri zapisivanju. Ostavljaju umjetan, neuvjerljiv trag koji ponižava rukopis. One se ne zagubljuju, a najradije bih da ih nema. Riješit ću se svih kemijskih olovaka koje imam.

Pronašla sam svoju grafitnu olovku. Skutrila se iza gornjeg, podignutog ruba tipkovnice. Nije je trebalo šiljiti. Mogla sam zapisati Jergovićevu rečenicu iz Levijeve tkaonice svile: „Sudbina nema smisla za kontekst. Sudbina nema poetike.“

9. siječnja 2015.

Ja ne vidim oko sebe priče, vidim samo stanja. Priče moram izmisliti, zato pišem tako sporo.
U romanu koji sam jučer privremeno završila ništa nisam morala izmisliti. On je stanje.

10. siječnja 2015.

Nadraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati.

11. siječnja 2015.

Nitko ne dolazi. Doduše, nisam nikoga ni pozvala. Dobro mi je ovako, baš ovako, baš u trenutku kad osvijestim to da nikoga nema i da nitko neće ni doći. Inače bih zaboravila da je moglo biti i drukčije, da sam mogla izgovoriti hrpu uzaludnih rečenica u nekom dijalogu koji meni, zapravo, uopće ne treba.

12. siječnja 2015.

Nisam u neprijateljstvu sa stvarnim životom, samo ga volim izbjeći.

13. siječnja 2014.

Noćas sam sanjala svog oca. Prvi put od njegove smrti, barem iz snova kojih se sjećam.
Bio je živ, ali nemoćan kao da je mrtav. Teško je hodao u svom radnom kombinezonu od trapera i oslanjao se na meni nepoznatu žičanu ogradu iza koje je bila cesta. Prišla sam mu da ga zagrlim. Zagrljaj je bio čvrst i stvaran. Zagrljaj kakav mi treba, svaki dan. Shvaćala sam da mu je teško, da mu je takav život teret, da mu i zagrljaj predstavlja napor. Rekla sam mu, u snu: Tata, znam da nije lako, ali si tu, zajedno smo, a on je, glasom otežalim od bolova, odgovorio: Mora da nas Bog jako ne voli kad nas je ovako ostavio zajedno.
Moj otac nije vjerovao u Boga.
Cestom iza ograde tada je sporo prošao neugledan crni automobil u kojem su sjedili majka i sin, kao posuđeni iz nekog niskobudžetnog terorističkog filma. Ona je bila debela a on krezub i opasan. Majka je u krilu imala strojnicu. Moj otac je gledao prema njima s bespomoćnom mržnjom, kao netko tko im se treba osvetiti za stanje u kojem se nalazi a za to nema snage.

Taj me prizor probudio, bilo je oko dva u noći. Ustala sam da ga zapišem, od brige da ga se neću sjećati ujutro. Još sam osjećala čvrstinu onog zagrljaja.

14. siječnja 2015.

Rijetko sanjam, ili se snova slabo sjećam. One zapamćene uglavnom mogu zahvaliti nuždi. Maloj. Kako se mjehur puni, dubina spavanja slabi pa na granici do buđenja pohvatam prizore kojih u dubokom snu nisam svjesna. Tako su snovi u mom životu zapravo stvar biologije. Snovi pred nuždu. Snovi za nuždu. Nužni sni.

18. siječnja 2015.

Fali mi hodanje. Fali mi sve ono što ide uz koračanje: misleća iznenađenja koja izrone odnekud gdje su bila čvrsto zametnuta i odakle ih samo hodanje može odtaložiti. Smiješne su mi metafore koje se u vezi s tim nameću – jer te mi misli onda budu kao vanmaterična trudnoća iz koje se nešto rodilo unatoč svim zakonima biologije. Neurološko čudo budućih rečenica.

20. siječnja 2015.

Ja ne znam što ću s tom ljepotom jutara u kojima se još ništa osim mene nije probudilo. Bude mi preširoko, ali bude mi premalo kratkotrajne slobode. Sloboda se ne bi smjela naguravati u nekoliko sati.

27. veljače 2015.

U ljekarni su mi preporučili umjetne suze. Ima u tome ironije. Na umjetan način vlažit ću oči. Ne znam bi li prave suze imale isti učinak. To mi je u ljekarni bilo neugodno pitati.

28. veljače 2015.

Sanjala sam da sam budna. Da se u snu pravim da spavam. Bilo je to u nekoj kući, meni nepoznatoj, u kojoj je bilo vrlo važno spavati, a kako mi to nije polazilo za rukom, glumila sam. Ne znam tko me u toj kući nadzirao, ali netko jest. Netko tko je hodao okolo i provjeravao san. Bilo nas je više, na mnogim krevetima u toj prostoriji, ali ja nisam imala pojma tko su svi ti ljudi jer ih nisam vidjela, samo sam osjećala da su tu. Zatvorenih očiju, pazeći da me ne raskrinka onaj provjeravač, razmišljala sam o tome prave li se i ti drugi da spavaju. Dugo je to trajalo, cijeli jedan san sve do jutra.
Kad sam se probudila, bila sam naspavana. Nisam se dugo naspavala tako dobro kao u tom snu u kojem sam se samo pravila da spavam.

4. ožujka 2015.

Danas sam se sjetila svoje bake. Kad sam završila fakultet, poklonila mi je naušnice. Zlatne, obručaste naušnice kakve su se nosile u to doba.
Umrla je prije nego sam joj morala priznati da sam nekoliko godina kasnije, u ratnom siromaštvu, prodala te naušnice u jednoj zlatarnici koja je otkupljivala lom-zlato. Valjda se to zove „lom-zlato“ da obezvrijedi i snizi cijenu nakitu koji ljudi prodaju. Sjećam se da sam tada, kad sam ih u Jurišićevoj ulici dala za iznos koji nam je omogućio nekoliko dana golog preživljavanja, mislila kako ću se jednom vratiti po njih. Možda to misle svi koji tako moraju prodati dragu uspomenu, ne znam, ali znam da sam tada zbilja vjerovala u to.
Nisam se nikad vratila po njih. Možda su pretočene u neki drugi komad zlatnog nakita, ali veća je vjerojatnost da ih je netko kupio za puno više novca nego što sam tada dobila za njih.
Danas se pitam tko je ta žena koja ih nosi. Tko god da je, ona ne zna da je devedesete jedna baka svojoj unuci te naušnice kupila zato što je diplomirala.

5. ožujka 2015.

Kad smo djeca, ne sjećamo se. Na pameti nam je samo budućnost. Onda se počnemo sjećati djetinjstva, pa rane mladosti, pa zrelosti. Nostalgijom potiskujemo ružna sjećanja i uljepšavamo druga. Puno materijala za sjećanje znači da smo prešli svoju polovicu.
Ja sam cijeli današnji dan u sadašnjosti. Ne znam što to znači. Možda sam zaglavila negdje između. Ništa od jučer i ništa od sutra nije mi na umu.

6. ožujka 2015.

Ima dana kad se riječi samo izgovaraju. Obično uzalud.

10. ožujka 2015.

Na prozoru moje spavaće sobe žive tri goluba. Ne znam koliko su tamo tijekom dana, ali navečer kad idem spavati uvijek vidim da su već zauzeli svoje pozicije na prozorskom podestu. Tako je dan za danom, cijele zime. Jutros su još uvijek bili tamo kad sam ustala, i gotovo sam im rekla Dobro jutro, golubovi.
Ne volim ptice izbliza, ali nemam ih srca otjerati. Ovi su golubovi već dobro uneredili prozorski podest, ali svaki put kad pomislim da bih trebala biti negostoljubiva zaključim da su tamo možda s nekim razlogom. Možda baš zato da bih imala kome reći Dobro jutro i Laku noć.

13. ožujka 2015.

Grad je bio pun ljudi. Dugo nisam izlazila navečer pa sam se osjećala kao da je sve oko mene novo i strano. Kao da se u međuvremenu na Zemlju naselila cijela jedna nova generacija u koju sam se ja zakasnila prijaviti.

14. ožujka 2015.

Imam šum u glavi od viška misli. Većina je nepotrebnih. Iskrzane su i neupotrebljive. To su praktične misli: što sam napravila, što nisam, što bih još trebala, kad ću što, kako ću što, hoću li nešto prije ili kasnije. Poželim da postoji neka sklopka za taj višak pa da ga mogu isključiti. Kad pokušam zamisliti što bi ostalo, kad naslutim esenciju pročišćenu od tog smeća, dođe mi da se rasplačem.

23. ožujka 2015.

Prehodala sam grad. Skoro pa doslovce. Od Rudeša do Rebra. Ušla sam u tramvaj samo nekoliko stanica, da ne zakasnim na pregled. U tramvaju nisam znala kako poništiti kartu, toliko se dugo nisam njime vozila.
Bio mi je pravo čudo taj tramvaj. Leglo literarnih likova. Osjećala sam se kao da dugo nisam vidjela prave ljude. Njihova lica, umor, torbe, odjeća – sve me to zateklo nespremnu. Poželjela sam izvaditi telefon i fotografirati ih, kao da sam se našla u egzotičnoj zemlji nastanjenoj ljudima na kakve nisam navikla.
Ulovila sam se kako postojanje uzimam zdravo za gotovo.

29. ožujka 2015.

Nekad su ljudi ostavljali za sobom fizičke zapise. Netko bi od nasljednika naišao na te bilježnice, rokovnike, fascikle – pa bi ih listao, čitao, iznenađen svijetom koji se skrivao u glavi bivše osobe.
Kad iza osobe ostane računalo, treba posebna vrsta znatiželje da bi se taj netko potrudio prekopati čudno nazvane dokumente, ikonice iza kojih možda nema ničega, a možda kriju cijeli jedan neslućeni svemir.
Nekad me ta misao zabavlja, a nekad je tako zastrašujuća da poželim napisati kompjutersku oporuku, kad već ne znam napraviti reda među dokumentima.

Oni su kao trun u oku mašinovođe na pruzi
Uskotračnoj Sarajevo-Višegrad godine 1969.
Oni su kao trun u oku njih valja isplakati ili krajem
Maramice iz oka vaditi u visove u nebo zagledani

Njih ima da ih se ne vidi ima ih kao da ih nema
A onda se najednom stvore kao trun u oku mašinovođe
Na ukinutoj pruzi između Sarajeva i Višegrada
Pa mute pogled lome ga kao kamen prozorsko staklo

Oni su kao trun u oku Srbi Židovi muslimani
Oni su i kada ih nema u molitvi protiv kuge požara
Gladi sačuvaj nas i spasi gospodine Bože naš

Oni su slučajan crnac u tramvaju trun u oku bijeloga
Grada oni su strah majke čiji je sin otišao u rat čiji sin
Prelazi ulicu i gazi ga kamion gradskog mljekarstva

Bio sam, te godine, u drugom razredu Osnovne škole “Šukrija Međedović”. Sipanje, područno odjeljenje Crhalj. Omalena škola sa šiljastim krovom, dvije učionice i zbornicom, nalazila se tik uz put, kojim je traktorista Miraš vozio brašno za udaljena planinska sela u Bihoru.

Tri mlada učitelja i školska druga, rođeni u okolnim selima, započinjali su svoju dugogodišnju učiteljsku službu u bihorsim školama. Ismet Rebronja, rođen u Goduši, Jagoš Kuč u Crhlju, a moj brat Rifat u Vrbama.

Mladi, obrazovani, lijepi….

U proljeće te 1966. godine u našu školu, iz bosanskog gradića Derventa, dođoše još dvije učiteljice; jedna se zvala Jela, a druga Hamida. Bile su djevojke, tek završile učiteljsku školu. Došle i ostale. Do dana današnjega. Ismet se zagledao u Hamidu, a Jagoš u Jelu. Udadoše se mlade učiteljice iz Bosne i ostadoše u Bihoru.

Blizu škole u Crhlju imala je livada. Zvali smo je Džemova livada. Dobro se sjećam: Hamida, u crnim pantalonama, sjedi na travi, a blizu nje Ismet leži potrbuške, nešto joj priča, otkida travčice i baca ih od sebe. Tiho, samo ga ona čuje. Hamida ne skida oči sa njegove guste kovrdžave kose, koju samo što ne dodiruje.

Ubrzo se Ismet oženio Hamidom.

Sretao sam ga i kasnije, a kada je izašla njegova prva knjiga poezije “Knjiga rabja” bezbroj puta sam pročitao pjesmu iz knjige “Rafet spava” i zauvijek upamtio završne stihove:

“…dođi brate jedno jutro malo
kupio sam ti novu sviralu
ti nisi umro.“

Jednoga jutra, dok je radio u Goduši, i živio u kući blizu one u kojoj je stanovao moj brat Rifat, gledao sam sa prozora kako Ismet u prugastoj pidžami radi čučnjeve.

“Jedan, dva; jedan, dva…” – brojao mu je moj brat sa prozora svoje sobe, a on se spuštao do zemlje i dizao. Rijetko je ko tada u bihorskim selima radio jutarnju fiskulturu; grabilo se za poslom…

Godine 1977. bio sam u vojsci u Prištini. Služio sam na vojnom aerodromu Slatina pod planinom Goleš, pod kojom je ležao čitav vojni grad i pod kojim su bile podzemne garaže borbenih aviona, ponajviše marke MIG. Bilo je i drugih, ali migova bješe ponajviše.

Ne znam kako, ali sam svakoga dana dobivao novine i to uglavnom Ekspres Politika.

Jednoga dana u novinama je osvanuo tekst o pjesniku Ismetu Rebronji. Bilo je davno i ne pamtim ime autora teksta, ali znam – pažljivo sam ga izrezao, i pohranio između pisama među kojima je bilo najviše onih od djevojke B. koja su mi redovno dolazila sa crvenim otiskom usana na koverti, zbog čega bih se pomalo i stidio od svojih drugara, kojih bješe sa raznih strana Juge nam voljene.

Novine sam slagao pored svoje kasete u spavaćoj sobi i, za veliko čudo, to mi niko nije uzbranjivao. Onoga dana kada sam se razdužio u kasarni, pored moje natkasne ostao je visoki slog novina. U toj gomili raznih tekstova – falio je jedan – onaj o Ismetu Rebronji koji sam, zajedno sa pismima, spremio u mali kofer i ponio u svoj zavičaj.

Drugi dan pošto sam se vratio iz vojske – spalio sam ljubavna pisma sa crvenim otiskom usana. Ne pitajte zašto.

Tekst o Ismetu sklonio sam među važne stvari.

Više ne znam gdje je.

Godine 1989, dan pošto je na pješačkom prelazu u Sarajevu usmrćen Ćamil Sijarić, Ismet je stigao iz Novog Pazara. Poslije dženaze i dirljivog govora pjesnika Izeta Sarajlića, zajedno sa mojim bratom i njegovim prijateljem Rifatom, sjedeli smo u Ćamilovom stanu u JAT-ovom neboderu, blizu Vječne vatre, a Olana, kćerka Ćamilova, u više navrata se okretala Ismetu i kroz suze ponavljala:

– Znam koliko te je tata volio…

Prolazile su godine. Došao je rat i nekako sam ga preturio preko glave, a onda je 1996. izašla moja prva knjiga poezije “Strašan je zid bez sjene“. Ne mogu reći da joj se Ismet obradovao, ali znam da je ubrzo u Antologiji poezije nacionalnih manjina Srbije i Crne Gore, kao selektor za bošnjački korpus, uvrstio i moje dvije pjesme. Hvala mu!

Ubrzo i ja dolazim na spisak značajnih pjesnika i, na raznim festivalima u regionu, susrećem se sa Ismetom. Bilo mi je jako bitno što je, u mnogim prilikama, bio u mojoj blizini. To sam osjećao i bio ponosan.

Godine 2002. iz štampe je izašao moj prvi roman “Pod Kun planinom”.

Negdje 2004. Ismet me, iz Novog Pazara, negdje iza pola noći, nazvao u Sarajevo i hvalo mi roman. Bio sam jako sretan i dugo poslije našeg razgovora nisam mogao zaspati!

U proljeće 2006. godine, u novopazarskoj bolnici, umro je Ismet Rebronja, pjesnik, prije svega…

Bio sam jako tužan. Svjestan da je sa ovoga svijeta otišao pjesnik rijetke i bujne pjesničke imaginacije i zapljusnut tugom – pao sam u žalost.

Prve večeri poslije njegove smrti – sanjao sam kako u Crhlju, na Džemovoj livadi, mlada učiteljica Hamida, iz bosanskog gradića Derventa, sjedi na travi u crnim pantalonama, a on – potrbuške leži blizu nje, nešto joj govorka, kida travčice i odbacuje od sebe…

Evo, uskoro će deset godina od smrti istinskog pjesnika Ismeta Rebronje, proći će još deset, pa još deset, i sve polako tone u zaborav.

Ostaju knjige koje, za vijek vjekova, govore o svom autoru.

Zemaljski muzej (3)

Odlukom upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaya 1888. osniva se Zemaljski muzej u Sarajevu. Dvije i pol godine ranije profesor Isidor Kršnjavi, mađaron, entuzijast i prvi tvorac i promotor kulturnih politika u hrvatskoj povijesti, zemaljskom upravitelju Kallayu preporučuje Cirila Truhelku, svoga nesvršenog studenta na filozofijskom odjelu, za poslove osnivanja muzeja. Truhelka, rodom Osječanin, rano ostaje bez oca, školskog učitelja, pa se kao trinaestogodišnjak 1878. s majkom i sestrom seli u Zagreb. Žive na rubu siromaštva, ali se ipak školuje sve do fakulteta. Ne upisuje pravo, za koje je, možda, imao više volje, nego studij filozofije, jer on traje samo tri godine. Kršnjavi ga je zapazio po marljivosti i bistrini, ali nije lako znati što je presudilo da ga preporuči Kallayu: vjera u mladićev dar, ili briga da udomi siromaška.

Početkom 1886. Truhelka dobije poziv da otputuje u Beč, gdje će se javiti u zgradu zajedničkog ministarstva, u Johannesgasse broj 5. Putuje noćnim vlakom, svu noć ne spava, osupnut mišlju o susretu sa čovjekom tako visoka položaja kakav je Kallayev. Razmišlja kako će mu se obraćati: poglaviti, velemožni, presvijetli, preuzvišeni… Pedeset i šest godina kasnije, kada kao gorak čovjek u Zagrebu bude pisao “Uspomene jednog pionira”, i kad već odavno bude sahranjena svijetla uspomena na bosanskog svedršca, koji je imao namjeru da od tri naroda načini jedan, i da taj jedan podloži Budimpešti i kruni svetog Stjepana, Ćiro Truhelka će, iako pod ledenom sjenom poglavnika Pavelića, koji je oslobodio i u Hrvatima katoličke i Hrvatima muslimanske vjere pobudio sve njihove duboke i mračne nagone, o Benjaminu Kallayu pisati s onim istim dječačkim strahopoštovanjem. Sjećat će se kako mu je priznao da ne zna ništa o muzejskom poslu, i kako mu je poglavar u miru odvratio da ne zna ni on, ali nitko se nije rodio mudar, valja se usput učiti: “Ja danas gradim ceste ili željeznice, sutra škole, tvornice ili vodovode i ne mogu naravski u svim strukama biti prvak; ali učim uz pomoć svojih suradnika, da svaku stvar u bitnosti njenoj mogu prosuditi, a tek onda pristupam izvršenju. I zato tražim i od Vas, da me obavijestite što potpunije, imajući na umu, da sam u stvari laik, ali željan prozrijeti u bit svakog problema.”

U zoru 28. veljače 1886. Ćiro Truhelka prelazi Savu, i na željezničkoj stanici u Bosanskom Brodu ulazi u vlak koji će ga odvesti u Sarajevo. Putovanje opisuje u četvrtom poglavlju “Uspomena jednog pionira”, jednom od najljepših bosanskih putopisa iz ranih godina austrougarske okupacije. Ispunjen je svim predrasudama svoga vremena, o Bosni, islamu i Orijentu, onim negativnim i onim bajkovitim, pritom tipični zagrebački malograđanin, još i siromah, ispunjen onom vječnom i uzaludnom purgerskom potrebom kulturne dominacije, ali istovremeno njegov je duh otvoren, nevin i naivan, spreman da prihvaća senzacije novoga svijeta, upija ih i pamti, te se pamteći iz trenutka u trenutak mijenja. “U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu: pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni; kudagod stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije i gledaju u svakom Evropejcu neprijatelja. Eto takvi su bili pojmovi opće rašireni o Bosni. Ja tim glasinama nisam davao važnosti, ali ipak, polazeći na put, bilo mi je kao pioniru, koji se upućuje u prašumu i neznani kraj, ne znajući što ga tamo čeka. Iako mi je zbog te neizvjesnosti bilo malo tjeskobno, pomislih, šta Bog da, bit će…”

Put od Broda do Sarajeva, koji je prugom dug 269 kilometara, potrajao je osamnaest sati: “kad u 10 sati na večer stigosmo u Sarajevo, bila je mrkla noć. Ulice jedva na mjestima rasvijetljene uličnim petrolejskim svjetiljkama, puste i prazne.” Smjestili su ga u Hotel Evropu, gdje ostaje sljedećih nekoliko noći, nakon što ne obavi sve dnevno-administrativne obaveze: primanje kod “civilnog doglavnika Fedora Nikolića, ujedno i predsjednika Muzejskog društva, osnovanog 1884, na čiju se tradiciju aktom o osnivanju muzeja pozvao Zemaljski upravitelj, primanje kod baruna Kutschere, rođenog Bečanina i prvog čovjeka izvršne vlasti u Bosni, te na kraju i predstavljanje barunu Appelu, vojnom zemaljskom poglavaru, formalno i statusno najvišoj ličnosti u zemlji. Truhelka se sreće i s Kostom Hörmannom, vladinim tajnikom i kulturnim entuzijastom, koji će mu kasnije biti od velike pomoći oko formiranja muzeja, te s Julijem Makancem, policajnim liječnikom, i vrlo aktivnim potpredsjednikom Muzejskog društva. (Makanec je, inače, jedna od onih amblematskih figura sarajevskih kuferaša, koje, baš svaka, zaslužuju da budu opisane u kakvom velikom romanu, ili u nekom velikom sarajevskom kuferaškom sve-romanu. Rodom Zagrepčanin, u Sarajevo stiže već 1879, nekoliko mjeseci po okupaciji, i službuje najprije kao okružni, a vrlo brzo i redarstveni liječnik. Zastupnik je u novoformiranoj sarajevskoj gradskoj skupštini. Godine 1884. osniva Bosnische Post, prve dnevne novine na njemačkom jeziku, a u svojoj kući u Kulovića ulici gradi štampariju, pod firmom Spindler und Löschner. Spindler mu je bio poslovni partner, a Löschner je djevojačko prezime Makančeve supruge. Ali kako se ne uspijeva istovremeno baviti tako različitim poslovima – ne može se biti i liječnik i novinski izdavač i tiskar – novine prodaje svom prvom glavnom uredniku Eugenu von Topfferu, a štampariju daje Spindleru u zakup. Iste godine kada je utemeljio novine, Makanec pokreće inicijativu za osnivanje Muzejskog društva. Duhovnu potporu nalazi u bečkom političaru i povjesničaru Alexanderu von Helfertu, a onu važniju, praktičnu, u svemogućem kreševskom fratru Grgi Martiću. Fra Grga, pritom, ima na umu jednu stariju ideju, još iz turskih doba, koju je 1850. u časopisu Bosanski prijatelj artikulirao fra Ivan Frano Jukić. Evo i njegovih riječi: “Ja sam od niekoliko godinah počeo, ovakve starinske stvari sabirati i odkupljivati, zato molim sve Bošnjake, koji takog što imade, te misli inostrancim prodavati, nek se javi meni, ja ću mu toliko platiti govorinom, koliko svaki drugi inostranac, ako ne još bolje; a sve domorodce molim, da za ovakvim stvarima budu, te gdje štogod opaze, da odkupe na moje ime. Ako Bogda! smojom sbirkom, želim metnuti početak ‘Bosanskomu Muzeju’ akoli to nemogne biti, toću nastojati da moje ovo starinsko blago dodje u slavjanske ruke, koje neće s njime tergovati, već ga dobru obćemu odrediti.” Na koncu, fra Grgo i Makanec uspijevaju na osnivačku skupštinu okupiti 200 uglednika, i formirati stalni muzejski odbor od 15 članova. Tih petnaest ljudi, među kojima su i njih dvojica, tijelo su iz kojeg će se, po volji Kallayevoj i trudom Truhelkinim i Hörmannovim, porađati Zemaljski muzej. Ali pomoć marnog i silno aktivnog doktora Julija Makanca neće, na žalost, biti duga vijeka.

Makanec je već oženjen kada se doseljava u Bosnu. Supruga mu je rodom Austrijanka, Louise Löschner. Kći Marija, zvana Micika, rođena je u Zagrebu, i dvije su joj godine. Malo po dolasku, u Tuzli im se rađa sin Alfred. Makanci su turopoljsko plemstvo – povelju o plemstvu im je 1791. udijelio car Franjo II – podrijetlom iz Štrpeta kod Kupinca, a tokom devetnaestog stoljeća stekli su pristojnu imovinu i u Zagrebu. Postavljenjem Julija Makanca za okružnog sarajevskog liječnika formira se, grana i raste, u Travniku i u Sarajevu, bosanska grana porodice koja će, kako to često biva, na kraju biti tragično odrezana i prepilana. Ali do toga ima još, pustimo priču neka dalje teče u svojim zagradama.

Suvremenici Makanca opisuju kao suzdržanog, naizgled hladnog čovjeka, koji je ljude držao na onoj pristojnoj distanci kakva je u Sarajevu izazivala zazor domaćega međusobno familijariziranog, prostosrdačnog svijeta. Po svom je držanju bio i ostao Zagrepčanin i plemenitaš, ali po svemu drugom kao da se sasvim sljubio sa zemljom u koju je došao. Tako je, otkrivši Kiseljak, činio sve da se vijest o ljekovitim mineralnim vodama proširi do Beča, i da se na tom mjestu sagradi lječilište i narodno kupalište. Kao liječnik bio je maran i strog, izluđivala ga je slaba higijena u bosanskog svijeta, nije se suzdržavao niti da podvikne na pacijente, da pred njih stupi onako osiono kako su nekad stupali paše, age i dizdari. Ali ih je istovremeno želio što bolje upoznati, pa je u kratkom vremenu uspijevao savladati inače iznimno teški turski jezik.

Godine 1891. Hadžijski Bajram padao je u ljetne dane, a Julije Makanec se u službenoj misiji, kao policajni liječnik, u pratnji bosanskih hodočasnika zaputio u Mekku, da im se u svakom trenutku njihova puta nađe pri ruci. Nije morao ići, ali je išao. Nakon što su posjetili Jeruzalem i Kairo, pred sam Bajram stiglo se u Džeddu, gdje je Makanec zanoćio u tamošnjega austrougarskog konzula. Dva dana kasnije telegrafom iz Džedde stiže kobna vijest: “Doktor Makanec umro od tifozne groznice.” U broju od 5. kolovoza 1891,. Sarajevski list piše: “Ove nekolike kobne riječi s dalekog istoka uništile su kao silom groma svu sreću jedne porodice, koja se u Sarajevu brojala megju prve gragjanske kuće, nemilosrdno su rastrgle vijenac lijepe porodične sreće i društvenog položaja, izvijen ljubaviju, radom, moralnim i materijalnim tečevinama jednoga bujnog života. Taj kobni glas ugrizao je Makančevu porodicu za živo srce, a mnoge prijatelje njegove potresao je do dna duše. (…) U društvo užih prijatelja razigrala bi mu se duša, te bi puštao maha svojemu jedrom humoru i vicu, što inače niko ne bi ni slutio u njemu. Još od mladosti žudio je da putuje po svijetu, pa je kao gjak i zreo čovjek prošao mnoge zemlje na sjeveru, jugu i istoku, ali bivši mučaljive naravi, nije nikad pričao o tome. Možda ga je ta vazdašnja težnja za dalekim putovima i nagnala na to, da se bez sile i moranja primi tako teške dužnosti, kao što je u ovo kritično doba put na jugoistok, gdje je eto daleko od svojih milih i dragih svoje kosti ostavio. Za sobom ostavlja milu ljubu, dva sinčića i ščercu, koji su smrću njegovom kao gromom poraženi. Bog neka ih utješi, a vječna uspomena u Sarajevu ovom vrlom pokojniku.” I tako je, voljom Božjom ili nesretnom igrom okolnosti, zagrebački katolik, zaveden Sarajevom i Bosnom, skončao u Saudijskoj Arabiji, gdje je i pokopan. Kakav je znak na njegovu grobu, i ima li ikakvog znaka, ne zna se.

Ali tu nije kraj ove kuferaške priče, nego, možda, tek njezin početak. Julijev i Luizin sin Alfred 1903. vjenčao se u Sarajevu s Marijom, rođenom Dlustuš, da bi im se godinu kasnije rodio sin. Nadjenuli su mu ime po pokojnom djedu. Alfred je u Tuzli bio kotarski predstojnik, pa u Travniku Veliki župan, ali je pao u nemilost kada je, nekoliko godina pred Veliki rat podržao narodnu pobunu protiv loših vlasti. Nakon toga ostaje bez posla i seli se s obitelji u Zagreb. Sa sobom nosi veliku numizmatičku i filatelističku zbirku, koju će dalje godinama nadograđivati. Kažu da je posjedovao najpotpuniju zbirku bosanskohercegovačkih maraka, koju je, nakon njegove smrti, kao i ostale zbirke, njegova udovica u dijelovima rasprodala. Umro je ne saznavrši da mu je sin Julije strijeljan po presudi narodnoga suda.

Julije Makanec, unuk Julijev, bio je darovit hrvatski filozof, ali nedarovit političar. Filozofiju je studirao u Zagrebu, gdje je 1927. i doktorirao s radom “Psihologijska analiza i karakteristika umjetničkog doživljaja”, koja je godinu kasnije tiskana u Savremeniku, pod naslovom “Estetski doživljaj”. Radio je kao gimnazijski profesor širom Hrvatske i Srbije, učio od najznamenitijih hrvatskih filozofa, psihologa i teoretičara spoznaje, i tako se, početkom tridesetih, odmah s nekim fatalnim suviškom nacionalnog fanatizma, počeo baviti politikom. Zbog govora pred školskim aktivom u Bjelovaru, kojim je uzveličao Starčevića a ponizio Strossmayera i njegove pristalice, Makanec je po kazni poslan u Leskovac. U Bjelovar se vratio tek pred rat. U proljeće 1941. predvodi pobunu ustaša, i 8. travnja 1941. – dakle, dva dana prije Slavka Kvaternika u Zagrebu – proglašava uskrsnuće hrvatske države. Sljedeće ga godine Poglavnik zove u Zagreb, gdje u Zapovjedničtvu Ustaške mladeži preuzima dužnost pročelnika za duhovni odgoj. Godinu kasnije postaje izvanredni profesor na Mudroslovnom fakultetu, a od 13. listopada 1943. je ministar narodne prosvjete. Na smrt je, kao ratni zločinac, osuđen 6. lipnja 1945.

Njegovom smrću zaokružena je priča o sarajevskom policajskom liječniku Juliju Makancu i njegovima. U tom gradu on nikada neće dobiti svoju ulicu – vjerojatno i zato da ulica ne bi nosila ime istoimenoga ratnog zločinca, a njegova unuka – niti će ga se u Sarajevu barem prigodimice sjećati.)

Nakon što zatvorismo zagrade u koje staje ukratko ispričana jedna kuferaška sudbina, nastavljamo s drugom kuferaškom sudbinom.

Nakon što je nekoliko dana noćio u Evropi i upoznavao sarajevske uglednike (ne rekosmo: već je sreo i arhitekta Josipa Vancaša), Truhelka polazi u potragu za podstanarskom sobom. U onom je Sarajevu nije bilo lako naći. Malo je 1886. novih stambenih zgrada, a nije mnogo više ni domaćeg svijeta koji je voljan stranca primiti na stan. Nakon mnogo lutanja nalazi sobu u Ćemaluši, na uglu Kulovićeve, u kući Huršid efendije, poturčenog Poljaka, koga je revolucija bacila u Tursku, gdje je po promjeni vjere postao tulumdžibaša, tojest komandant vatrogasaca. Žena mu je bila domaća katolkinja, a Truhelki su iznajmili sobu u prizemlju, s pogledom na dvorište. Vrata su bila bez brave, puhalo je kroz prozore, a namještaj se sastojao od vojničkog kreveta, stolića, dvije klimave stolice i starog sanduka s limenim lavorom. I sve je bilo puno vlage.

Proći će još dvije zime do osnivanja muzeja. Ćiro Truhelka će za to vrijeme upoznavati ljude i čaršiju, putovati po okolici Sarajeva, i polagano se upoznavati sa čudesnim blagom zemlje koja ga je milošću sudbine, te Isidora Kršnjavog i Benjamina Kallaya, u životu dopala. To je blago od povijesti i od prirode, materijalno i nematerijalno, živo i mrtvo, ali po svemu nesagledivo i neobuhvatljivo. S vremenom će shvatiti, ali to neće prenijeti Kallayu – kojem inače sve referira, kako je i naređeno – kako je ideja o Zemaljskom muzeju usko povezana s nesagledivošću ove male, u svom orijentu i svojoj podsvijesti, sakrivene i zaturene zemlje. Njoj je muzej potreban da bi, makar i dijelom, sebe sagledala i upoznala. Ono što su drugima katedrale, hramovi, kuće znanja i akropole, Bosni i Hercegovini trebao bi biti Zemaljski muzej. Ono što će se u tom muzeju čuvati pripada samo toj zemlji i nikome više. Kad god bi netko da nešto iz Bosne i iz muzeja iznese, Truhelka bi se tome žestoko protivio, kao da uzimanju njemu i od njegovog. Kada sto dvadeset i koju godinu kasnije radnici Zemaljskog muzeja, neki običan svijet, čistačice, kustosi i preparatori, svoj posao budu radili bez plaće i bez nade da će plaću ikada dobiti, i kad ne budu odustajali nakon što bi svatko odustao, oni će učiniti isto što je činio Ćiro Truhelka. Ako na svijetu još postoji dobar patriotizam, onda se on ne definira kao ljubav prema zemlji, niti kao ljubav prema narodu, nego kao ljubav prema Zemaljskom muzeju.

Ali do toga je još daleko. Tek je Ćiro Truhelka prvu noć zanoćio kod Huršid efendije, u sobici bez brave, u koju svatko može da uđe. Dovoljno je da samo gurne vrata.

Nisam otišao na sahranu Admirala Mahića. Na znam koliko dana pred smrt, nazvao me telefonom, ali me nije bilo kod kuće. Gordana mi je rekla: “Zvao Mahić. Umire od raka. Zvao je da se sa nama oprosti.” Gordanu je jako volio.

Jedan od razloga znam pouzdano. Ja, klasični nepilac, cio vijek sam proveo sa pjancima. Tako mi pao grah. A njima je kod Marka Darinkina, u ono vrijeme veoma mekog, krasno bilo piti do osam, ili do deset uveče, ali trijezan slušati šta pjane glave satima baljezgaju, od toga teško da ima išta odvratnije. Pa sam na tu praksu stavio tačku. Kad pripiti Mahić traži piće, kazao bih: “Nema. Vi pjanci ste mi dokurčili!” Ali se Mahić brzo ispraksirao: ode u kuhinju, kod Gordane, i vrati se sa čašom lozovače, a ja se moram praviti da je ne primjećujem.

Nisam mu otišao na sahranu, iz premnogih razloga, a ovaj je najjači: za živoga Mahića sam desetljećima radio ono što ni jedan čovjek ne bi htio, a teško i da bio umio: svaku sam njegovu knjigu pjesama pročitao i pročistio je, jer sam znao da je veliki talenat, kome sam na stotinama stihova zavidio, ali da nema ni mrvu svijesti o onom što piše. 

Moj rad na njegovim knjigama sastojao se iz dvije faze. U prvom čitanju precrtam sve što u njima ne valja I valjda nitko kao ja ne zna kolik je dobitak za pjesmu kad iz nje izbaciš dva loša stiha. U drugoj fazi, ono što od pjesme ostane trebalo je čvršće povezati, pa bih ponešto sažeo, ovaj ili onaj stih ili odlomak sa početka ili iz sredine pjesme stavio bih na kraj, nekad i obrnuto, a rijetko se događalo da dopišem koji stih, kako bi pjesma bila cjelovitija, ali se događalo

Jednom se desilo nešto od čega sam načisto popizdeo. Napravio ja konačnu verziju više ne znam koje njegove knjige, ali nije objavljena ni ona, ni njena neispravljena verzija, što bi bila mila majka, nego je ludog Mahića ponijela “inspiracija” I ponovo napisao sve pjesme, što je značilo da je uništio mnogo šta od onoga što je bilo izvrsno u neispravljenom rukopisu. Rekao sam: ako se ovo još jednom desi, Mahiću, više ni ne izlazi pred oči.

Ne znam koliko pred smrt, poslao mi je rukopis izabranih pjesama Otkud ljubav za stolom smrti da ih pročitam i štogod pročistim, a hoće li ikad biti objavljene, pojama nemam, ali imam ih u kompjuteru. Taj posao sam obavio za jedno popodne, istog dana kad mi je rukopis poslao, i Mahić je bio oduševljen mojom brzinom, jer većinu tih pjesma, osim ponegdje, nije trebalo, razumije se, dirati, jedino su nove pjesme podvrgnute uobičajenom tretmanu. Iz tog rukopisa evo jedne od pjesama koje, po meni, nude najboljeg Mahića:

U AUTOBUSU KOJI MAHNITO JURI IZ KAIRA PREMA PORT SAIDU

Mogao sam se oženiti u Egiptu
jednom zrakom zalazećeg sunca
koja otvara kapije poljana
ispred autobusa što mahnito juri
iz Kaira prema Port Saidu…
Pored mene prolijeću oči
egipatske djece kao svjetlaci, nježna žeravica,
dok tajni papirusi se suše
u temeljima blatnih kuća
prelivenih bojama sunca,
a prepečene kasarne uzdišu za valovima Nila
i sparušeni vojnici piju u pustinji vodu kao djetlići,
bespomoćni ali brzi.

Ne mogu se mrtvi dozvati
ako se okrenu od tebe. Ne mogu se živi
dozvati ako se okrenu na tebe.
A u groblju kairskom stanuju živi ljudi.
Od nišana do nišana suši se veš.
A iznad groblja svjetlucaju antene kao ozarene hrizanteme.
I svi stanovi na planeti zemaljskoj su groblje
iz kojeg treba ustati proročki…
Svaki dan svojoj ništavnosti treba se izložit.
Nijedna vojska ne smije biti zaozbiljno uzeta, oružjem.
Sve oblakodere vjetar vodi na šišanje.
Ali ja maštam šta hoću.
Grudve oblaka i krošanja su moje riznice.
Čist pogled i poljubac – zlato i srebro.
Jedan misli ako ima dvorac
da je pobjegao od smrti u zlato,
drugi kroz dvorac traži besmrtnost u spavaćoj sobi,
treći javno pokazuje čarobni plašt istine
ispod kojeg će se tijelo pretvoriti u svemirsku pticu…
Niko nije vlasnik tijela, do smrt.

Sad znam,
prehrambeni proizvodi iz doba Ramzesa III bijahu svježiji.
Pilo se pivo od prve pšenice i prve datule,
u koje nije utisnut datum.
Slavile se vezice ćešnjaka.
Molilo se salati koja raspiruje ljubavni žar.
I sa svemirskom kozmetikom su dobro stajali –
terpentinskom smolom i tamjanom trljali su pustinju
da sačuvaju njen široki miris
provjetrenosti.
Tako su to činili srdačni i čisti vanzemaljci
koji su donijeli oko Ozirisovo,
Svevideće oko, preiskusno sunce,
prozor koji hoda kroz mrtve ljude!
Duboke rupe kopa zagrobni vjetar,
vrtače u pijesku pustinje
ka nilskom izvoru streme
u kosmičkim virovima…

Sve to u nevjenčanoj zraci pustinje
u zalasku sunca smeđem kao hurma
dok vjetar bije pijeskom o prepečene cigle
i Vesna hoće da me poljubi. A ja
zinuo u žuti pijesak, u siromašne kućice,
u zlatnog magarca kojem djeca trče
da ga pitaju za zdravlje…
Ja hoću Sfingu da poljubim!
Vesna jaše devu, deva jezdi putinjom, pustinja jezdi
svemirom. A šta dalje?!
I zaputim se koracima ogromnim preko neba.
Ali mi smo tu, samo tu, u zalasku…
Kao da okean vijuga pred nama, Nil pere veš svemira…
A šta dalje?

Amerikanac iz našeg autobusa fotografiše
zalazak sunca iza vojne baze…
Vesna ljubi Amerikanca.
Istinska knjiga stvara ni iz čega.
Izdaja stvara iz svega ništa.
Vrati se ljubavi – njište veselo
dečki i curice koji se jure po pustinji.
Ali ja plivam u potopljenoj katakombi,
svjetovi izvorni u zemlju propali su, svi osim mene,
a ja plivam ukrug pred davljenje i čekam ući,
kroz vijugavi Nil u vrtaču pijeska u vrtlog izvora, ali
ja nemam djevojku koja iz vruće vode Nila
izlazi u noć samo za mene,
faraona nježnosti, admirala valova beskraja,
izlazi iz središta zemlje…
Ja imam samo zraku zalazećeg sunca…

Zaista sam se mogao oženiti u Egiptu>
bez ikoga i ičega
Zrakom zalatećeg sunca
Ali autobus je otišao
u prošlost
ka mojoj budućnosti.

*

P. S. Mahiću sam se odužio i kao esejista. O njegovoj, više se ne sjećam kojoj knjizi – valjda se zvala Ljubavna inspiracija – objavio sam tekst,valjda u časopisu Izraz, i napravio pogovor njegovoj knjizi Vijavica iz pisaćeg stroja. Treba li uopšte kazati da sam, popravljajući mu pjesme, i pišući o njima, naučio štošta od toga rođenog pjesnika?

P. P. S. Sjetih se nezaboravnog stiha: “Hodža nosi grijalicu” iz ne znam koje Mahićeve pjesme. Sva vjerska lica, kako je božje sluge zvao pokojni Fikret Ibrahimpašić Fićo, nose grijalice, a druga je stvar što ih se nema đe priključiti, jer ne vjerujem da postoji Bog kao utikač. Mahićevo ređanje ovakvih slika očaravalo me, pored ostalog, i onim što su anvagardisti nazvali simultanizam, a radi se zapravo o najbržem načinu uvođenja novih slika u pjesmu: izostavljeni su svi prelazi od jedne jedne do druge slike, sve što bi ih povezivalo u manje ili više logičnu cjelinu – tehnika do koje je Mahić, kako mi je sam pričao, došao pomoću diktafona: kad mu dođe ono njegovo, izvadi diktafon i u njega kazuje ono što vidi dok ide ulicom, tako da su mnoge njegove pjesme koje djeluju iz temelja pomjereno u stvari bukvalno prepisane iz stvarnosti.   

Miljenko Jergović pisac je kojega se Hrvati većinski plaše. Razlozi toga straha različite su prirode. Oni koji ne čitaju ništa osim deklaracija na staklenkama ukiseljenih paprika, strepe sasvim načelno, kako to već biva s ljudima kad se sučele s nečim izvan njihova iskustva, o čemu ne znaju ništa. Ima i onih koji, doduše, čitaju, ali to ni njima ni nama nikakva dobra nije donijelo, jer ih grije vjera kako slova služe čuvanju poretka i njegovih vrijednosti, a ne njihovom propitivanju, kako perom valja šalovati „jedinu moguću istinu“, a ne raditi na njezinoj demontaži. Konačno, Jergovića se, barem malo, plaše i njegove kolege pisci, čak i oni malobrojni koji su mu poetički, politički i kako god još hoćete razmjerno bliski. Kako i ne bi kad je dotični i prije navršene pedesete godine života stvorio opus koji i fizičkim, da ne kažem škegrinskim, opsegom, ali i svakom drugom mjerom nadrasta kukavne standarde sredine u kojoj djeluje.

Razumljivo, ti različiti strahovi proizvode i različite učinke, redom manje ili više neugodne po privatnu osobu autora, ali i kulturu ove zemlje. Jer, činjenica što Jergovićeve knjige u Hrvatskoj izlaze potiho i najčešće bez ikakve kritičke recepcije, manje će nažuljati taštinu autora – koji se, uostalom, lako može utješiti listanjem doslovce desetaka i stotina mahom oduševljenih prikaza svojih knjiga publiciranih na širokome potezu od Turske do Švedske, od Irana do Sjedinjenih Američkih Država – a puno više pridonijeti urušavanju ozbiljnih kriterija u sredini koja sve dublje propada u glib provincijalnosti.

Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, Jergović je publicirao „Levijevu tkaonicu svile“, čudesnu zbirku bilježaka na pola puta između poetskog i proznog sloga, jedinstven primjer knjige koja je zapravo knjižnica u malome, jer okuplja i „zipuje“ građu od koje bi se dao ispisati cijeli šleper velikih romana. Taj je svezak, naravno, temeljito prešućen.

Ovih dana svoju je publiku obradovao novom knjigom samo naoko rahle strukture. „Sarajevo, plan grada“ lažni je putopis, lažan utoliko što, osim o prostoru, možda još i više govori o vremenu. Ulicu po ulicu, od Mejtaša, kvarta u kojemu je „formatiran“, nizbrdo, migoljeći uz Miljacku, pa se iznova uspinjući do zabačenih gradskih mahala, pisac bordiža kroz široke bulevare i tijesne čikme (ilitiga ćorsokake) rekonstruirajući fizički oblik grada u kojemu već dugo ne živi i sjećanje na kojeg mu je svakim danom sve varljivije i nepouzdanije, ali, još važnije, ispisujući njegovu povijest u kojoj jednako oživljavaju i službeni besmrtnici koji su historiju stvarali i oni koje je ta ista historija mljela.

Sve ili barem većina knjiga o gradovima fingiraju formu ljubavnoga pisma, pri čemu se autori trse dokazati kako su vrijedni toga da im predmet obožavanja uzvrati naklonost. Jergović se ne trudi dopasti ni sebi samome, a kamoli drugima. Uostalom, na jednome mjestu on hladno evidentira kako u Sarajevo više ne odlazi „ili odem zatvorenih očiju i na dva dana, da rješavam administrativne posljedice proistekle iz stoljeća koje je moja porodica provela u tom gradu“. Koliko je tuđ na svome, svjedoči i jedan pasaž u kojemu se – pokušavajući procijeniti udaljenost između dvije adrese – pita postoji li više itko da mu premjeri tu distancu, pa javi.

Prestajući biti Sarajlijom, on, međutim, nije postao Zagrepčaninom. „U Zagrebu sam“, veli pisac, „uvježbao osjećaj tuđinstva, naučio sam kako je to biti, a ne biti, na čemu sam Zagrebu zahvalan, jer je riječ o snažnom emocionalnom iskustvu, važnom za život i za književnost. Da mi nije ovoga grada, ne bih nikada shvatio kako se može biti tuđim. A od tuđinstva u gradovima boljega nema. Za razliku od sela, gradovi i postoje da bi čovjek u njima mogao biti tuđim“.

I tako, razapet između dvije velike varoši, prve, koja mu više nije utočištem, i druge, koja mu to nikada nije ni postala, Jergović veze priču o dva vremena, službenom historijskom i privatnom parapovijesnom, diskretno sugerirajući čitatelju kako su oba lažna, dakle, jednako istinita. I premda knjiga jest libar o Sarajevu, ona je na nekoj drugoj ili trećoj razini i štivo o Zagrebu, odnosno o svakoj urbanoj sredini koju čitatelj iz različitih razloga više ne može doživljavati svojom. Jer, nisu svi egzili fizički i doslovni, ima i ne manje bolnih, onih unutarnjih. Naprosto, apatridom se može postati ne prekoračujući prag vlastita doma. Tko razumije tu činjenicu, u „Sarajevo, plan grada“ mora se zaljubiti. I tako radosno pristati na sudjelovanje u rijetko promiskuitetnoj literarnoj aferi. Jer, i ova se Jergovićeva knjiga, baš kao i prethodna, može – i mora! – čitati kao čitava biblioteka u kojoj su posijani zameci nepreglednih svezaka uzbudljivih, dirljivih i pametnih romana.

„Ništa u povijesti čovječanstva nije tako dugo propadalo kao Otomansko carstvo, a to se propadanje nigdje nije tako zorno osjećalo kao u Bosni. Mentalitet te zemlje i njezina kultura, sagrađeni su na propasti“, piše, među ostalim, Jergović. Da je Arsen živ, zacijelo bi mu, poslije svega, komplimentirao: „Miljenko, krasno si propao.“

*

Nagrade kao salvete

Miljenko Jergović prozaik je, pjesnik, dramski pisac i novinar čija su djela prevedena na dvadesetak jezika. Kao što neki skupljaju salvete, on skuplja nagrade: Erich Maria Remarque, Premio Grinzane Cavour, Angelus, Mak Dizdar, Meša Selimović, Njegoševa nagrada, Goranova, Ksaver Šandor Gjalski, Veselko Tenžera… Što, naravno, nije ni izbliza dovoljno da bi njegov književni rad zavrijedio milost javne vidljivosti.

Ajfelov most

“Podstanar“ njegove web-stranice jergovic.com portal je Ajfelov most na kojemu već godinama, u dnevnome ritmu, izlaze žanrovski raznovrsni radovi pisaca iz cijele regije, ali bogami i svijeta. Jedino gorivo toga zamašnog projekta čija bi se analogna inačica mjerila kubicima svezaka blistavog štiva, jest entuzijazam čovjeka koji duboko vjeruje kako u književnosti nema mjesta dvojbi što je bilo prije, kokoš ili jaje. Prije je bilo čitanje.

*

Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji

1.

Obreo sam se u raju. Divno smlačen.
Bezbeli, klima-uređajem.
I sav je pomalo ko njihanje lađe.
Blažen sam, jer nema zemne graje.
Na meni bijela majica i hlače
Koje nosim ljeti i na javi.
Zovem se, kao svi u raju, Mlađen*.
No jedan iz mene da je to pravi
Raj vjerovati nikako mi ne da
A svagda bio na sumnju je lakom.
Majicu skidam da je razgledam:
Znaću da je pravi raj jedino ako
Na njoj mi oko žig zatvorski nađe.

2.

I odjednom, između lijeha
Šafranskih, ugledah Božju Mater.
Imala je dugu, umjesto raše.
Šta sve ne snivam, anatemate!
I, jer u raju engelski se špreha,
Propentah: Ah, Ledi, Ju?
I probudih se, svojom hrabrošću ustrašen.

“Ti nisi loš dečko, ali književne rodove brkaš:
Farsu doživljavaš kao tragediju.
Lakrdijaša vidiš kao starog Grka.
A za ovaj burdelj je Vijon
Vinaverov nadležan”,
Kaže mi, kao kada živ je bio,
Fakultetski kolega Lešić Josip.

A u kostima mi sva Zemljina teža.
I čuo se škriput njene osi.

 <završeno 17.11.2015>

* U ovoj pjesmi ne bi trebalo da bude ništa nejasno onom ko je čitao moje objavljene knjige, a pošto sam uvjeren da, izuzev Envera Kazaza, nije nitko, niti će, glede Mlađena navodim odlomak pjesme iz knjige Poljska konjica: 

Hazreti Zulejha je bila stara ko kovča
kad je prvi put srela lijepog Husufa.
Pa joj oko za njime zvrknulo. A on je bio
isto kao kad krv se rasprospe po snijegu,
tako bijel, i tako rumen. I kud god bi prošo,
ako ga vide žene što su u poslu kakvome,
recimo da gule krompir, ili hljeb režu, sve bi
sebi sjekle noseve il prste – toliko bi se
u njega zablenule. Čim ga je ugledala,
hazreti Zulejha stane moliti Allaha da je
pomladi i uda za njega. I Allah tako i upravi:
pomladi je i uda za lijepoga Husufa.
Al svi mi ćemo, onamo, na ahiretu, imati
osamnaest godina,samo će hazreti Zulejha
biti stara ko kovča.  

Razumije se po sebi da ime Mlađen dobacuje i do Skenderove Stojanke. A jedini raj iz kojeg me niko ne može išćerati jeste moj srpskohrvatski jezik, kako sam rekao u pjesmi o jeziku Ćamila Sijarića.

Na groblju

Naše seosko groblje
nije grob do groba.
Ono liči na odjel spavaćih soba
u salonu namještaja robne kuće.
U nizu krevet do kreveta
bračnog, sad bijelog sad mračnog.
Iznad glave slike zaspalih,
kao kod kuće.
Dok avgustovo sunce
svijeće bez plamena topi
kišobran rasklopi
povrh tjemena bebe!
I ruke sklopi.
Zatim minuta plača…
Sve dok ne opazi neko
svježu humku kraj izlaza
i svi pohrlimo tamo na šapat trača…
Djeca zaboravljena na čas
piju iza nas vodu
iz grobljanskih vaza i bakrača!

Geteborg, 2015

*

Nesanica

Trenutak prije negoli u san utonem, škljocne mi neka sklopka u glavi! Prema objašnjenju doktora Huge Halvarssona, to je stoga što mi je mozak kao u ribe; samo ga pola zaspi! Da nije tako, ajkula bi potonula na dno.

Potvrdila sam da i jesam ajkula u horoskopu.

Ribe prebacuju san s desna na lijevo. To čine da bi odmorile stranu koja bdije. Tako lebde na oprezu…

Otkad mi je propisao Iktorivil tablete, ne pokrivam dijete i ne sanjam. Svaku noć potonem na dno gdje se ništa ne događa. Hugo me tješi da ono što tada propustim nadoknadiću po danu. I pruža ruku da odem.

*

Lutka

Potresen čudnim prizorom Laponac se popeo na brežuljak i ispjevao žalosni “jojk”. Pjesma je jojkala djevojčicu koja se napolju, ispred kolibe, povazdan igrala sa duboko zamrznutim tijelom nedonoščeta, svoje željno očekivane sestrice. Dijete u igri niko nije ometao dok je povijenu bebu goleme glavice sankala, posađivala na leđa irvasa i haskija, ljuljala u kožnoj bešici na užetu… Čekalo se da se vrati otac kojeg nema treći dan jer je u potrazi za zalutalim grlima. Čekalo se da se zemlja malo otkravi pod “tjarve” snijegom. Čekalo se sa pokopom.

Za to vrijeme trebalo je utješiti jedino dijete u selu. Nisu imali šta da joj daruju. I dali su joj Lutku.

*

Pistacija

Otkako zna za sebe
pazi da muško stablo stoljetne pistacije, u svom haremu, među četiri ženska, ne prezri.
Kad im je vrijeme
u tihoj zori bez šuma,
u vrt se iskrada, čuči i sluša krošnje.
Ako su plodovi zreli, ljuske se otvaraju i pucketaju kao zvjezdice.
Tog dana berba može početi.
Samo ove godine nije u vrt silazio. Rat bijesni! Uplašene snahe u žurbi istom iglom zlatninu u tajne džepove zašiše i tetoviraše imena na nenaoružane ručice.
Od pucnjave i grmljavine glasova nije vidio kad su iz noći svi otišli…
Ujutro, starac je sam sa tišinom ostao. Bez smijeha i dječije vriske u dvorištu čuo je jasno, kao nikada do tada, pistacije! Njihovu paljbu, kao iz mikrovalne kokice.

*

Nova riječ

Lektor se zapanjio pred slikom neviđenom! Bombašu samoubici na motociklu eksplodirao prije vremena pojas sa eksplozivom. Na asfaltu je od svega ostao grudni koš i glava koja je, još živa, nešto govorila šokiranim prolaznicima. “Ovaj nije obezglavljen već obestjelovljen!” jedva je izgovorio tu metafizičnu riječ stručnjak za jezik. Utjelovio se po duhu svetom i postao čovjekom! Obestjelovio se po zloduhu svom svetom i postao šehidom…