*

ZAPISI S RAZMJENE 93.

Ušli u oklopno vozilo

Starica se okikava
Na rubu kreveta
Ogrnuta šinjelom

U hasidsku priču o jahanju
Uđe brzoudisanje

Dva mjeseca kasnije
Zimski sumrak

U zaostalom minskom polju
Pacovi
Pokrivaju kuće
Daruju se košuljama

*

VRTNOST

Rukopisanje kao savijanje prstiju oko olovke lagano nestaje. Jer je bolno zapravo. Tolika stoljeća pišemo a tek se nazire doba opstajanja rukopisanja dodirivanjem, jagodičnim idejama o povratku.

Onda su, rekla je, dva dana nakon pokopa, iz bolnice javili da dođemo po neke dedine stvari koje su nečijom greškom ostale u ladici. Dali su nam ostatke pribora za brijanje i njegove zube, vještački porculanski gebis, umotan u platnenu maramicu. Nitko nije niti pomislio da smo dedu pokopali bez zuba, rekla je. Vidjeti te zube bilo je strašno, bijele kao jutarnji snijeg posut pepelom. Sva ta slova prevaljana preko zuba, odžvakana hrana da bi se hranom postalo. Zube smo s maramicom bacili iza kuće, u baštu.

To je posljednje što je kazala o ocu.

Povratak je dug, rekao sam, i počeo je od zuba. Lijepo jedno mjesto na kojemu je netko postojao. Čitavo sunce prije nekoga tko dolazi. Vrijednost odiseje tako počinje od dobro prekopanog vrta, i jagodica.

Zato još računam na vrtanje svoje olovke pod vratom.

I to je posljednje što sam joj kazao o ocu.

*

DRONDRIVER

Pet sam godina svako jutro odlazio u Centar na obodu gradića
Neugledan uz trim stazu upravljao dronovima sve do pauze za
Ručak. Pisao sam – pogođen 1442 puta cilj obično samo
Bljesne nešto prašine malena prskalica nečiji mesoplov

Uvečer sam se vraćao kući posljednjim vagonom metroa
Gledao kroz prozor kako se šine ulazeći u grad brzo
Zamrsuju. I tanka mi se vena od umora u sljepoočnici
Nadtiktakuje s kazaljkom po polovicu noći

Rudnik je imao radničko odmaralište u Biogradu na moru
Pored je bilo bolničko kupalište za obogaljenu djecu
Otac me ujutro vodio do mora učio me plivati leptir
Djevojčica bez ruku sama u plićaku licem je umila more

meka ti je kosa svilen jelene
i kroz srce dubok gaz

ti ćeš tamo gdje je rosa
gdje je božur prvoklas

ako sretneš moga oca
s brkova mu skini mraz

i neka zna da nije sam
u breziku kad se smrači

neka stupe u maslačke
oci naši plovci i puhači

Miljenko Jergović: Sarajevo, plan grada, Fraktura, Zaprešić, 2015.

Dvije tisuće i petnaesta godina ispisuje svoj posljednji kalendarski list. Bila je dramatična, kataklizmična, biblijski zaljuljana, nostradamusovski viđena. U dvijetisuće i šesnaestu godinu prenijet će tisuće i tisuće nedovršenih i strašnih priča. U toj godini napunit ću punih pedeset i pet godina života u Sarajevu, čiji sam plan grada tek u prethodnoj, zahvaljujući ovoj Jergovićevoj najnovijoj knjizi, upoznao detaljno, i prema kojoj bi se njegov nastanak od početaka do danas mogao vrlo vjerno i rekonstruirati. U svim segmentima života i kroz razna vremena. Sve do ove jedinstvene knjige, priznajem, sve vremenske slojeve života Sarajeva poznavao sam površno. Ona me je, uz to, vratila i jednom mojem djelu, romanu Povijest izgubljene duše, u kojemu ima nešto od onoga što je u Jergovićevoj knjizi mnogo raskošnije. Ponajviše je to sadržano u slici društvenog i kulturnog života osamdesetih godina prošlog stoljeća koju opisuje ovaj moj roman, nagrađen na pozivnom natječaju sarajevske Svjetlosti za roman o Sarajevu zajedno s romanima Ćamila Sijarića i Riste Trifkovića 1980., a godinu kasnije i Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva. Spominjem ga samo zato što sam ga namjeravao realizirati i uz pomoć dokumentarne građe koja je pamtila sve vremenske slojeve života Sarajeva, od koje sam se udaljio čim sam je počeo listati. Sagledavši kamo bi me to odvelo, stisnut terminom natječaja, brzo sam se oslonio samo na fikciju, na jednu fatalnu sarajevsku godinu (1970.) u kojoj je snijeg zatrpao sve njegove ulice i zatočio sve njegove stanovnike a s njima i turiste iz raznih dijelova svijeta.¹

Imao sam tada 40 godina, a Miljenko Jergović samo 14. Dok sam na njegovom siteu i siteu Radio Sarajeva čitao neke od stranica buduće knjige Sarajevo, plan grada, osupnut dragocjenim povijesnim podacima u njima, pitao sam se je li već u tim godinama Jergović istraživao sve ono što sam ja u svom spomenutom romanu zaobišao, ocijenivši da bi mi za to bio potreban cijeli jedan život. Tim prije što ti podaci u ovoj Jergovićevoj knjizi i ne funkcioniraju kao da su odnekud uzeti, oni su u njoj u toj mjeri njegovi da čitatelj i ne pomišlja na to da su pronađeni na nekim prašnjavim listovima u dobro čuvanoj arhivi. U njegovim portretima sarajevskih ulica i višestoljetnom životu na njima, u kojemu je i njegov i život svih članova njegove obitelji, sve je tako uvjerljivo i autentično, da se čitatelju čini kao da ih piše netko tko je star koliko i sam grad kojemu te ulice pripadaju. Čudesnim književnim jezikom sve je u njima i u žanrovskom smislu stopljeno: putopis i priča, eseji i sjećanje, roman i dokument na kojem bi on jednoga dana mogao i nastati. Tako izmiksani žive i svi arhivski podaci u ovoj Jergovićevoj knjizi, koja je vlasništvo autora erudite. On je s tim podacima živio godinama i godinama, od vremena njihova nastanka, a ne od vremena njihova pronalaska i čitanja, sve dok ih nije sasvim prisvojio, sve dok svi nisu postali njegovi i u intelektualnom i u emotivnom smislu. Takvo stapanje s njima moglo je nastati samo u tijelu koje ih je dugo, dugo nosilo i koje ih je dugo, dugo punim plućima živjelo. Procesi otkrivanja, usvajanja i reproduciranja kao da su se u ovom autorskom djelu događali istovremeno.

Na sve te njegove podatke u portretima ulica, institucija i značajnih povijesnih osoba kroz stoljeća u gradu Sarajevu može se osloniti i znanstvenik koliko i radoznali čitatelj. Ostaje, dakle, i dalje pitanje: kad je pisac Jergovićevih godina uspio tu ogromnu građu tako detaljno iščitati i proučiti, i kad je ona postala takvo njegovo vlasništvo? Kao pisac, on je s tim vlasništvom postao i institucija, a ta je institucija izvor od kojega jednako žive i fikcija i dokument. Rijetkost u literaturi koja sretno izmiruje istraživački i kreativni rad čiji je krajnji rezultat umjetnički govor. Kad je, zapravo, pisac u tim svojim godinama života tako bogatog i raznorodnog opusa, uopće, stigao svu tu građu na kojoj se drži Sarajevo, plan grada istražiti i umjetnički artikulirati? Nema odgovora. Nevjerojatno! Enciklopedijsko bogatstvo je u ovoj njegovoj knjizi, strašna je duhovna i intelektualna energija u njoj. Pa i znanstvena. Jer je svaki podatak u njoj pouzdan. Da i ne govorim o njezinoj životnoj energiji u kojoj su sažeci različitih ljudskih sudbina pronađeni na vrlo širokom vremenskom rasponu, od osmanlijskog i austrougarskog do svih razdoblja Jugoslavije. Sve je u ovoj knjizi ispod amalgama, svog konačnog autorskog premaza, koji ima prvorazredni književni sjaj, zasnovano na autentičnosti: istražena povijest, autorova sjećanja, priče o ljudima i ljudskim sudbinama, svaki detalj u njoj doima se tako! Ovo je knjiga u kojoj ima više knjiga nego što ih može imati nečija bogata biblioteka! Vrlo živa proza u kojoj se sretno spajaju erudicija, proživljenost, melankolija i jetkost. U njoj Sarajevo živi i sa svim svojim velikim i malim ljudima, raznih profesija. Kome god u ruke dođe uvrstit će se u sretnike: doživjet će na svakoj njezinoj stranici puni užitak čitanja.

A o kojim to ulicama ova knjiga veze te svoje zlatne priče? Evo onih najvažnijih: Sve počinje od Mejtaša gdje se pisac (rođen 1966.) s obitelji doselio 1969. s djedom Franjom Rejcom (+1972.) iz zgrade gospođe Emilije Heim pokraj Narodnog pozorišta. Nastavlja s ulicom Sepetarevac (“A sad polako, pa uz Sepetarevac. Ići ćeš gore dvadeset i četiri godine. Sve do ljeta 1993, kad nakratko odeš u Zagreb, i više se ne vratiš. Dobro je što se nisi vratio, danas to znaš, ali možda nije dobro što nisi otišao dalje. Iako je i to samo igra slučaja, i tko zna što bi s tobom bilo, i da li bi te, dušo, bilo, da se išlo dalje…”, Sepetarevac, uspon). Slijede ulica Branislava Nušića, Kulovića, Maršala Tita, Porodice Foht, Stevana Mokranjca, Stake Skenderove, Avde Sumbula, Porodice Foht, JNA (sedam nastavaka), Đure Đakovića, Stjepana Tomića, Fuada Midžića, Daniela Ozme, Zmaj Jovina, Mehmeda Zvone, Mustafe Golubića, Jelene Vitas, Brankova ulica, Ljubljanska, Vojvode Putnika, Živka Jošila, Fra Ivana Frane Jukića, Nurije Pozderca, Abdulaha efendije Kaukčije ili Logavina. Čikme i sokake sam preskočio.

Sarajevo, plan grada je književna megagrađevina s bezbroj katova, apartmana i soba čiji namještaj čuva mnoge stoljetne stilove, njihove ukrase, boje i mirise. Ova knjiga ima i svoj Telefonski imenik Sarajeva 1941. (jedan nastavak s pričama o njegovim advokatima i jedan nastavak o njegovim doktorima u istoj godini, kao i oglase u tom telefonskom imeniku za tu godinu u tri nastavka). Ima i telefonski putopis po okolici Sarajeva, prema imeniku za 1941. Ima građu za rekonstrukciju 1937. godine (u pet dijelova!). Nije zaboravila sarajevske česme, popisala je svih 104 njegovih mahala, zabilježila je i da je Sarajevo 9. travnja 1880. imalo 188 uličnih fenjera. Opisala je povijest gradnje Nove željezničke stanice (priča o arhitektu Jahielu Finciju i slici „Izgradnja nove željezničke stanice u Sarajevu“ Hakije Kulenovića), kao i gradnju Skenderije. Ušla je i u njegove bogomolje, džamije i crkve, u groblja Bare i katoličko groblje na Stupu, u kojima su sahranjeni članovi Jergovićeve obitelji, u Veliki park, hotele Evropu i Central. Ispričala je priče o njegovim trgovima, kafanama i kafedžijama, raznim trgovcima i raznim zanatlijama i njihovim radnjama.

Sarajevo, plan grada posebno akcentrira neke gradske dijelove. Evo nekoliko rečenica o Bjelavama: „Između 1528. i 1530. ovdje je još uvijek bilo selo, naseljeno kršćanima. Od vremena bosanskoga kraljevstva, dok u dolini još nije bilo grada, selo se zvalo Bilave. Godinu dana kasnije, 1531. neki je hadži Alija usred Bilava podigao džamiju, a seljani su jedan za drugim mijenjali vjeru. Bila su to gladna i krvava, ali blaga vremena, kada se vjera mijenjala lako, bez osjećaja da time čovjek biva ponižen ili poražen. Malo zatim, do deset godina kasnije, Bilave su u katastarskim defterima ubilježene kao Mahala hadži Alijina mesdžida, i tako je selo postalo dijelom grada. Na mjestu hadži Alijinog mesdžida u kasnija je vremena nastala Nabrdilo džamija, koja je tu i sad.“ (Krv i lug Bjelave)

O groblju Svetoga Mihovila, u kojemu je sahranjena Andrićeva majka Katarina, čiji sam spomenik, uništen do neprepoznatljivosti, obnovio 2007. u povodu tiska četiriju knjiga njezina sina u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, ova knjiga bilježi ovo: „Groblje svetoga Mihovila bilo je skoro u predgrađu još u vrijeme kada teta Finka² tu zakupljuje grobno mjesto. Ograđeno je 1884, projektant se zvao Josef Rekveny, koji je i sam tu ukopan. Na ovome groblju, koje će nevidljivom, ali jasnom granicom biti odijeljeno od pravoslavnoga groblja, sahranjivani su, sve do 1966. sarajevski katolici, uglavnom doseljenici, često stranci, Nijemci, Poljaci, Česi, pokoji  Madžar, po vjeri katolik, rijetki Talijani, Slovenci i Hrvati, oni domaći i oni koji su se doselili, uglavnom po carskim i kraljevskim činovničkim nalozima, iz Zagreba, Dalmacije, Slavonije. U ono vrijeme kada te je Nona dovodila na ovo mjesto – a činila je to kad god bi ju zapekla savjest, pošto Finka nema nikoga na svijetu i nitko ne obilazi njezin grob – na Groblju svetoga Mihovila, kao i na obližnjemu Svetom Josipu, podaci na nadgrobnicima, uz riječi vječnoga žalovanja i preporuke dragome Bogu, a katkad i uz nostalgična prisjećanja na daleke zavičaje i domovine, bili su ispisani na skoro svim jezicima nekadašnje Monarhije, ali najviše na njemačkom. Tu si, na tom groblju, u vrlo rana doba, stekao predodžbu o onima koji su nekada živjeli u ovome gradu, koji su ga gradili i podizali i kojima Sarajevo, zapravo, i pripada, barem onoliko koliko pripada i živima. Ta će te predodžba, više nego išta drugo, privesti iluziji – skoro cjeloživotnoj – o memoriji grada, čiji si i ti dio, bilo da se samo sjećaš, ili pripadaš svijetu kojega se drugi sjećaju. Kada se ta iluzija rasprši, kada ju vrijeme raznese kao podne maglu, sjećanja će se pretvoriti u fikciju, a grad u kojem si rođen u fikcionalnu činjenicu, u toponim iz mašte, koji postoji samo u tekstu. Zato mi je teško i zamisliti, ono što ti znaš, čega se sjećaš i o čemu pišeš, da u Sarajevu još uvijek postoji Groblje svetog Mihovila, a možda i nadgrobnik naše tete Finke, kojoj ne pamtimo kako nam je to, po kojoj obiteljskoj liniji, bila tetka.“³ (Teta Finka na Svetom Mihovilu)

Mnoge su značajne osobe različitih profila i različitih životnih sudbina u ovoj knjizi dobile zasluženi prostor, ovdje ću spomenuti tek neke: Branislav Nušić, Tin Ujević, Ivo Andrić (i njegova majka Katarina u ulici Bistrik-Basamaci), Roman Petrović, Alija Bejtić (prvi direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Sarajeva, istraživač i vrlo plodan pisac), Isak Samokovlija, Hazim Šabanović (povjesničar i istraživač), Ludwig Kuba (skupljač narodnog blaga, melograf, pisac i glazbenik, panslavist)… Ova ih knjiga čuva od zaborava upravo zato što ih je Sarajevo zaboravilo. Nažalost, jer radije pamti skorojeviće, one najznačajnije, prvenstveno, zaboravlja vrlo lako. Među njima je i njezin autor iako je jedan od onih koji ga je s najviše duše i najpotpunije portretirao kao grad. Sve je njegovo zaboravljeno opisao kao da je u njegovoj duši niklo i kao da se jedino u njoj od davnih dana do danas s velikom ljubavi razvijalo i raslo.

*

Prva slika koje sam se setio iz dedine kuće bila je snežna. Možda zato što ovu pričicu pišem pred Novu godinu, kad je u Skoplju pao sneg odavno neviđen u gradu. Za razliku od desetak zadnjih godina, sneg je u mom detinjstvu bio uobičajena pojava. Krov na kući u Pajko-mahali, u kojoj su zajedno stanovale četiri generacije moje porodice – braća od tetke, tetka i teča, deda i nana i prababa Marija – kao ogolele grane drveća u dvorištu, bili su pokriveni debelim snežnim pokrivačem. Pahulje su danonoćno padale, pa kad bismo se predveče vraćali sa mahalskih igara, bili smo beli i promrzli kao mali laponci, u čizmama iznutra prepunih istopljenim snegom i zrncima leda nanizanim po mokrim vunenim čarapama. Brzo bih ih svlačio i ohrabrujući se uh, uh, potapao bih stopala u lavor tople vode koji mi je nana već pripremila. Dok sam trljao premrzle noge, deda bi sišao da donese bokal crnog iz bureta u podrumu. Istim ovim stopalama koja su se grejala u lavoru u septembru sam gazio grožđe u koritu u podrumu.

Pajko-mahala je postojala još nekoliko godina posle zemljotresa, čak do 1971. Kuće su produžile sa svojim životima, ali nekako svaka za sebe. Kako sam rastao i pošao u školu, činilo mi se da po sokacima ima sve manje zanimljive dece u odnosu na one iz školskog dvorišta, naročito devojčica koje sam počeo da zapažam i o kojima sam uveče zamišljao bezobrazne fantazije. Pubertet me je drmao na veliko, izrasle su mi dlake po telu, bubuljice po bradi i leđima, nos mi je porastao kao i još neki organi, pa mi je teško bilo da se nosim sa ovim ubrzanim, drastičnim promenama na svom telu i nekim sasvim novim nemirima i pitanjima koje je to telo proizvodilo.

Osim toga, sa svojima sam se preselio daleko od centra, na kraj grada, u Taftaliđe, među voćnjake.

Ali, sa strane gledano, mapa Pajko-mahale još uvek je odavala istu sliku. Kuća deda Pavla bila je pretposlednja od onih sa parnim brojevima u ulici Mare Josifovske, tojest poslednja koja je još bila naseljena, jer su se komšije iz broja 8, srpska oficirska porodica, iako im je kuća ostala neoštećena zemljotresom, odselile u neko od novih naselja, doniranih od stranih inostranih prijateljskih država. Zato je, pak, kuća broj 3, sa druge strane ulice, intenzivirala svoj život, naročito kada je u proleće 66-te komšija Emil doveo ženu iz Holandije.

Komšija Emil je bio jedan od retkih heroja iz mog detinjstva koji je ostao podjednako zanimljiv i u vreme pre i posle zemljotresa.

Mara Josifovska 3 je bila porodična kuća u kojoj je Emil živeo sa sestrom i roditeljima. Njegova sestra Bela bila je deceniju i više mlađa od njega, a godinu i nešto postarija od mene. U ranom detinjstvu, jedna i po godina predstavlja veliku razliku, naročito ako je devojčica starija od dečaka. Pa tako i Bela u predzemljotresnoj Pajko-mahali nije želela da se druži sa nama, muškim komšijama koji su samo trčali naokolo kao “nenormalni”, šutirajući gumenu loptu, mašući drvenim mačevima i izvikujući “kamaj!“.

Bela i njene drugarice su imale svoj kutak za igru. Njihovo dvorište je bilo najveće u kvartu i nekako se razlikovalo od drugih, uređenim alejama sa paradajzom i paprikama. Kod njih je vladao jedan lep, ležeran, prirodan nered, sa dva visoka drveta, verovatno orah i hrast i između njih, kao u crtanki iz IV razreda, voćke – višnje, kajsije, šljive. E tu, zaklonjene pod senkama drveća, devojčice su se igrale preskakanja lastiša ili su se menjale sa salvetama u svom nepomućenom prostoru.

Ipak, ponekad su morale da izađu na ulicu i da se izlože našim pogledima. Na primer, školice nisu mogle da igraju unutra, u dvorištu, nego na tvrdom, na trotoaru, podcupkujući za pločicom, u svojim šarenim haljinicama, na nekoliko koraka od nas, koji smo buljili u njih osušenih grla. Bela, zaista naj, belisima, sa teget perlon hulahopkama, pravila se da ne obraća ni trunku pažnje na nas.

A šta da kažem o Emilu? Pred Belom smo bili zbunjeni, a pred njim – ukrućeni, omađijani! Kad bi raskrilio dvorišnu kapiju, u jakni alla Brando, mnogo viši i jači od klinaca iz naše ulice, grub, a zgodan, sa zapaljenom cigaretom u uglu usana, osećali smo kao da je zaista sišao sa filmskog platna bioskopa “Kulture”. Vraćao se u dvorište klatećim, sporim korakom nalik mačku pobedniku. Posle par sekundi, iznutra bi zagrmeo njegov “cindap” (tako smo zvali njegov crni motor marke “Zindap”), da bi zatim, jašući zamašnu italijansku mašinu, Emil prošišao sokakom, ostavljajući za sobom otvorenu kapiju i ushićenu publiku.

Kada se setim, Emil i Bela su imali inostranija imena od Holanđanke Suzane. Mada, iako su oni za mene bili dosta neobični, događaj sa Holanđankom će mi ostati u doživotnom sećanju kao kadar u mom biografskom filmu. Za njen dolazak u Pajko- mahalu čuo sam, razume se, od nana Nevenke, glavnog informatora i komentatora o svim dešavanjima u komšiluku. Prema kazivanju moje brzonoge, brzorečite nane, Emil je upoznao Holanđanku na letovanju u kampu u Kuparima, odakle se jašući cindapa, vratio sa dugokosom preplanulom plavušom na zadnjem sedištu motora. Odmah su požurili da se venčaju, ne praveći svadbu kao što je red, nego samo registraciju pred matičarom, sa sestricom Belom, roditeljima i još nekoliko njegovih pajtaša, motordžija. – Zamislite nisu pozvali nikog od rodbine. Mogli su bar nas da pozovu, pa od kada smo komšije? – pitala se nana, kojoj očigledno uopšte nije bilo pravo.

Zašto baš ovih dana, kada sam svedok lokalne i globalne krize koja duboko uznemirava, imam potrebu da pišem o događajima iz detinjstva? To bi transakcioni psiholozi verovatno nazvali “regresijom zadovoljstva” – kad objektivna stvarnost ne dozvoljava subjektu da zadovolji svoje želje, on traži izvor zadovoljstva u svom unutrašnjem svetu. Prema Frojdu, regresija zadovoljstva često se ostvaruje preko sećanja, maštanja o nekom ranijem periodu života kada je subjekt bio zadovoljan, siguran i srećan.

Za mene je, kad lutam tamo-amo po sećanjima, period mog ranog detinjstva u Pako-mahali, u sokaku Mare Josifovske, pod okriljem vile zadovoljstva.

Da se vratim događaju sa Holanđankom Suzi, Emilovom suprugom. To se desilo nekoliko godina posle zemljotresa, 68-e ili 69-te, u rano proleće, kada su beli cvetovi kitili krošnje šljivika u njihovom dvorištu.

Kao što već rekoh, u godinama posle zemljotresa, pubertet, pa gimnazija, novi dom – moje posete Pajku-mahali su se proredile, iako sam i nadalje na sat-dva posećivao kuću u Mare Josifovskoj 6. Po sokacima su trčali neki drugi klinci, rođeni odmah posle zemljotresa (kao da užas od prirodne katastrofe nekako trebalo nadoknaditi nivim, brojnijim pokoljenjem). Iz nekadašnjeg mahalskog društva viđao sam se jedino sa Miletom Galevskim. Možda zato što smo nekako zajedno odrasli, jedan pred drugim se nismo pravili važni ko je viši i jači, pa nam je jednakost u godinama i visini produžila druženje. Posle posete dedinoj kući, zazviždio bih mu pod prozorom ili bi me on sačekao na uglu, kod zgrade Papateodosija, i zajedno bismo produžili peške, preko Kamenoh mosta, do korzoa. Naravno, odmah bismo se upustili u beskrajne razgovore, sa karakterističnim pubertetskim zanosom, koji ostavlja utisak nečeg veoma sudbinskog.

Tako mi je Mile saopštio veliku novost:

– Holanđanka se kupa gola! Golcata!

– Pa svi se kupamo goli.

– Da, ali u kupatilu. A ona – zagrcnu se Mile – ona se kupa gola napolju, u njihovom dvorištu.

Ovo je zaista bila bomba! – Kako? Kada? – počeh i ja da zamuckujem.

– Skroz gola! – izviknu Mile spremno – Takva seda u korito, pa ustaje da se nasapunja. Da čovek pošizi! Kakva riba!

“Šizenje“, “riba”, spada u arsenal novih reči (“žurka”, “gajba”, “kinta”…) koje počinjemo da koristimo od kada smo ušli u fazu izduženih noseva, bubuljica i prljavih misli. A detalji kojima je Mile ukrasio spektakl bili su tako sočni, te se sve do petka, kada se prema rečenom, između 11 i 12 izjutra, dešavao taj specijalni ritual, ispunili glavu i razradili desnu ruku.

U petak, na početku trećeg časa, zamolio sam profesorku makedonskog da mi dozvoli da napustim čas zbog nesnosne glavobolje. Napravio sam tako žalostan izraz da se je ona odmah saglasila.

U Pajko-mahalu sam dotrčao oko 10.30. Mile me je već čekao pred Papateodosijem. Srećom nije bilo žive duše, ali ipak vrlo, vrlo obazrivo smo šmugnuli među žbunje između sokaka i Emilove kuće. Čekali smo, sklupčeni kao nadražene, uplašene životinjice. I dočekali smo. Žena se pojavila među granama, zelenim lišćem i belim cvetovima, postavila je drveno korito i počela da ga puni toplom vodom iz kofe… Posle toga, čini mi se, sve se odvijalo u nekom magnovenju, u zamagljenom treperenju: klečeći u koritu, osvetljena prijatnim, ne baš toplim sunčevim zracima, podizala je i spuštala svoje roze telo u koritu koje je očigledno bilo premalo za jednu, tako jedru ženu, pa joj se s vremena na vreme prelivala voda preko ivica pravo u travu i onda bi ispuštala neki samoprekorni glas huhh, produžavajući da se trlja i umiva usporenije… Stopili smo se u žbunju, Mile i ja, paralisani od tog čuda ženske lepote koja se tako slobodno prvi put otkrivala pred našim očima.

Narednih godina srušena je kuća u Mari Josifovskoj br. 3, okružena velikim dvorištem i moćnim drvećem, zajedno sa svim drugim kućama u mahali. Na njihovom mestu je iznikla velika bela piramida novog pozorišta.

Emil je za cindap zalepio prikolicu da bi odveo Holanđanku negde izvan grada, u veliki svet odakle ju je i doveo, gde nema zemljotresa, a ni poplava.

Na Belu naletim na dve-tri godine, u prolazu, najčešće u gradskom autobusu 22, kojim se vraća sa poliklinike “Sandanski”, gde radi kao pedijatar. – Moj brat, Suzi i ćerkica (od nekoliko, pomislio sam) opet su se preselili – reče mi poslednji put. – Sad su u Norveškoj, u Bergenu, on još uvek radi sa mašinama, vodi predstavništvo Renoa.

Kažu, vreme postzemljotresnog Skoplja je istorija izgradnje. Iako je “istorija” prejaka reč za nešto što se radi prebrzo. Kada odem na neku pozorišnu ili baletsku predstavu, zamišljam kako se upravo na velikoj sceni Narodnog pozorišta nalazi sokak Mare Josifovske, sa kućama i vrtovima, i znam da je tamo, gde fantazija režira dvočasovni doživljaj, Holanđanka Suzana u drvenom koritu, sklapajući oči u dubokoj predanosti, kupala svoje predivno telo.

S makedonskog preveo autor

Kazniti, dakle, brata Đordana blago, bez prolivanja krvi.
Iz presude

Nedavno, gvardijan sarajevske crkve Svetog Ante,
u Kreševu molio se za zdravlje
moje žene Gordane.

Ovo će zavazda da mu pamte
dvoje staraca, kojima nazor dane
što im još ostaše živjeti je, a javlje
pretvori im se u džehenemsko slavlje.

Njoj su krenule suze,
a ja se osjetio pod ovim nebom kao sužanj
koji oko gleženjeva uze
odavno ne osjeća, ali mu mrak
zatvora ovog propisno, brate, dotuža.

Nadao sam se, i to pouzdano, u Vraga
da će me, mlađa od mene četiri godine, draga
nadživjeti. Kad ono: rak.

Učinkovitije bilo bi da moj prijatelj
krasni u Kreševu se, i na dan Svete Kate,
molio kandžiji.

Ali bar meni Bog štokakve Jordane
ne može prodavati: tom vaseljenskom handžiji
ne jednom kazao sam da isključivo za đordane
brune ćuti se nadležan:
peče ih, kao janjce,
na način, što jest jest, nježan.
Tako se Đavlu sveti za izgubljene anjce.

I padoše mi na um riječi očine
što ih je, kod Foče – a od studi cvokoće –
u snu nedavnom, i kroz smiješak, rekao:
Savaot je jedino – a ja, ko da sam još Crnogorac,
dodajem: pi, Bog ga posjekao! –
biće koje postojati ne mora
da bi činilo zločine.

Ima ko će.

A za oltarom, njegove sluge
u glamuroznu ruhu
kad dižu ruke, do božjeg trona duge –
čaše im dopisujem u duhu:
nazdravljaju mu. Iz jedne i iz druge.

A jedne noći Bog me nazvao: “Alo!
Ja sam dah vaš sopstveni
što u sibirskoj toj studeni
magli vam ogledalo”.

<12.12. 2015>

(Miljenko Jergović, Sarajevo, plan grada, Zagreb, 2015)

*

Jergović, nesumnjivo pisac koji svojim opusom već danas spada u red najvažnijih južnoslavenskih, ali i evropskih savremenih spisatelja, neka svoja najznačajnija djela smješta u Sarajevo kao svoj opsesivni romaneskni heterotop. U Sarajevu se odvija njegova glasovita zbirka priča Sarajevski marlboro, obimni roman Rod, a i najnoviji piščevi romani Sarajevo, plan grada i Doboši noći. Sarajevo je tako postalo ključni Jergovićev narativni prostor, a pisac prema gradu uspostavlja višestruko ambivalentan odnos. U Sarajevskom marlboru data je slika grada odozdo, iz perspektive malih ljudi koji u ratu kao prijelomnom povijesnom događaju svjedoče o patnji i stradanju ljudske supstance u svirepoj velikoj povijesti. U Rodu Sarajevo je promatrano kao topos transgeneracijske porodične sudbine doseljenika koji se pokušavaju ukorijeniti u grad i udomaćiti u njemu, ali on ih na različite načine odbacuje i stigmatizira. To je roman hoda tri porodice, Stublera, Rejca i Jergovića, u povijesti od njihovog doseljenja u grad za vrijeme austrougarske okupacije do konačnog nestanka u njemu u našem dobu. Na toj osnovi u romanu se, uz sve ostalo, prate i promjene identiteta grada kroz složenu priču o tragičnim sudbinama članova ovih porodica koje Sarajevo tretira i kao kuferaše, pa poslije unutarnje strance, onemogućujući im tokom povijesnih promjena kulturološko i identitarno udomaćenje. U Dobošima noći pratimo, uz pomoć pogleda glavnog junaka, Josipa Gubernika, i njegovih dnevničkih bilješki, život u Sarajevu neposredno pred i tokom Prvog svjetskog rata. Pri tom, u velikom povijesnom događaju, akcent priče je opet na nekom ko se pokušava udomaćiti i identitarno smjestiti u grad, ali ga ovaj odbacuje po logici kolektivno-autoritarnog tipa identiteta svih etničkih zajednica u gradu.

Ali, ako je u pomenutim Jergovićevim djelima Sarajevo prostor u kojem se odvijaju priče i sudbine njihovih junaka, u romanu Sarajevo, plan grada realizira se sasvim drugačiji model naracije. Naime, ovo je roman u kojem je grad glavni romaneskni junak, ali grad dat kao identitet u stalnim promjenama, a naracija prati principe njihovog upisivanja u gradski prostor. Zato bi se moglo reći da je Sarajevo, plan grada antropološki roman koji ispituje gradsku mnemotopsku mrežu, a u njegovoj naraciji susreću se i međusobno oplođuju različiti diskursi: naučni, prije svega antropološki, kulturnomemorijski, sociološki i historiografski, sa narativnim, ponajprije biografskim i hroničarskim, da bi se naracija nerijetko prelila i u poeziju, pogotovo onda kad narator opisuje događaje iz vlastitog života i pređe na ispovijedanje sjećanja o sebi samom. Slično kako Pamuk u romanu Istanbul, i Jergović u svom romanu kao osobenoj antropološkoj studiji opisuje i analizira paradigmatske promjene u identitetu Sarajeva pokazujući različite načine upisivanja ideologije i povijesti u gradski prostor i identitet. Otud bi se moglo reći da su Pamukov Istanbul i Jergovićev roman Sarajevo, plan grada uz sve međusobne razlike romani parnjaci. Baš kako Pamuk u svom romanu ustanovljava nekoliko granica na vremenskom planu identiteta grada, pa priča o osmanskom, ataturkovskom, modernom i savremenom Istanbulu, tako i Jergović svoju mozaičku priču o gradu, njegovim ulicama, građevinama, mahalama i ljudima razvija otkrivajući vremenske granice u identitetu Sarajeva. Otud se u njegovom romanu ukazuje nekoliko kulturnopovijesnih Sarajeva: osmansko, austrougarsko, potom Sarajevo u kojem je Kraljevina Jugoslavija upisala u prostor svoje identiteme i ideologeme, a onda i Sarajevo u doba titoizma i njegov identitarni preobražaj uslovljen tom ideologijom, te na koncu Sarajevo pred i iza zadnjeg rata u BiH. Tako se uspostavlja vremenska os u prostornom identitetu grada, usklađena s hodom povijesti, ideološkim, političkim, kulturološkim te na koncu promjenama u njegovoj civilizacijskoj strukturi.

Jergović uz sve ostalo u svojoj mozaičkoj priči pripovijeda i o memorijskoj dimenziji javnih prostora u gradu, njihovom imaginariju, cijelom sistemu ideologema i identitarnih konstrukcija usklađenih s njima, a koje se upisivanjem u prostor opredmećuju i time presudno oblikuju kulturnu i povijesnu memoriju Sarajlija, ali ne samo njihovu nego i onu znatno širu, bosansku, južnoslavensku, pa i evropsku i svjetsku. Jer, Sarajevo svojim učešćem u povijesti nije puki lokalni fenomen, već i svjetski, budući da je u svjetsku povijest ušlo Sarajevskim atentatom, a devedesetih godina prošlog stoljeća i višegodišnjom vojnom opsadom za vrijeme zadnjeg bosanskog rata. Naravno, Sarajevo je u mapu kulturnih toposa čovječanstva ušlo i zimskim olimpijskim igrama 1984. godine.

Otud se Jergovićevom romanu ocrtavaju se dva imaginarna Sarajeva: ono koje je zbir ideološki diktiranih imaginarija koji transformiraju identitet grada, ali i ono što ga narator/romansijer nosi u sjećanju kao grad svog djetinjstva i odrastanja upisan u mapu njegovog identiteta. Potom se takvim Sarajevima pridružuju ono realno, povijesno, političko, ideološko, kulturološko, da bi se na koncu ostvarila slojevita kulturnopovijesna i identitarna mapa grada koja lebdi od stvarnog do snovidog, od povijesnog do imaginarnog, od potpune identifikacije naratora romana s gradom do romansijerovog ambivalentnog odnosa prema Sarajevu o kojem pripovijeda i kojeg se odriče zbog njegovog današnjeg agresivnog tipa kolektivnog identiteta.

Jergović je, bez sumnje, najopsežniji i najanalitičniji pisac Sarajeva u dosadašnjoj književnosti, znatno analitičniji negoli recimo Andrić iz onog čuvenog poetskog ushita nad Sarajevom iz eseja To je grad; ili sveobuhvatniji od Darija Džamonje koji je u svojoj prozi kao osobenom dnevniku vlastite nesreće opisivao urbano, alternativno, underground Sarajevo u vrijeme liberalnog modela titoizma i jugoslavenskog socijalizma; svakako bolji od onih pisaca koji su razvijali idealističke i patetične projekcije Sarajeva u svojoj poeziji, kao što su to npr. Izet Sarajlić i djelomice Abdulah Sidran; u kulturnopovijesnom obuhvatu grada precizniji je i slojevitiji nego Isak Samokovlija, koji je u svojim pričama izgradio vanserijsku sliku jevrejskog Sarajeva; puno precizniji, bolji i tačniji u razvijanju složene slike modela međuetničkih i multikulturnih odnosa tokom povijesti od Dževada Karahasana, koji je u svojim strukturalistički zasnovanim esejima o Sarajevu razvijao bošnjakocentričnu, idealistički koncipiranu sliku sarajevske multireligioznosti i multikulturalnosti, inače u ideološkim naracijama baziranu na mitiziranim interpretacijama bosanskog srednjovjekovlja i milet sistema primjenjivanog u Bosni za vrijeme Osmanske imperije.

Jergović odbacuje svaku vrstu idealizacije sarajevske multireligioznosti, multietičnosti i multikulturalnosti, kojoj je, slično Karhasanovom patetičnom (pseudo)strukturalizmu i bošnjakocentričnom, te islamocentričnom pogledu na sarajevsku i bosansku prošlost, sklono današnje većinsko, bošnjačko Sarajevo i njegova akademska, kulturna i politička elita. Namjesto toga on u svojim djelima, a pogotovu u ovom romanu predočava sliku složenih, napetih odnosa odbijanja, sukoba, ali privlačenja, suradnje i miješanja identitetskih različitosti u Sarajevu, ali i u BiH. Zato je njegova slika postojanja bosanskohercegovačkih i sarajevskih kolektivnoidentitarnih razlika slojevita poput Andrićeve, pa bi se za njega, parafrazirajući stav Ivana Lovrenovića o Andriću, moglo reći da je pisac sve Bosne i sveg Sarajeva. Ali ne samo to, jer Jergović je istovremeno i pisac specifično svoje Bosne i svog Sarajeva, a više puta naglašava u romanu da piše o Sarajevu kojeg nosi u sjećanju, svom imaginarnom Sarajevu koje mu stalno dolazi u snove. Oni, snovi, ponavljaju se do te mjere da ovaj pisac i ne može sanjati druge gradove, nego isključivo Sarajevo čiji se prostor i ulice znaju upisati u prostor u ulice drugih gradova, kao što je to, npr., slučaj sa Zagrebom i pretapanjem nekih zagrebačkih u sarajevske ulice.

Zato bi se moglo reći da u Sarajevu, planu grada romansijer kao narativna instanca sadašnjosti, koja živi u Zagrebu, nastanjuje i autentično postoji jedino u svom imaginarnom, prošlom Sarajevu. A to je tražilo od pisca da pažljivo konceptualizira narativne instance u romanu. Naime, Sarajevo, plan grada je roman ispovijest njegovog naratora podudarnog sa autorovim identitarnim ja iz prošlosti, djetinjstva i mladosti. Tom i tako postavljenom naratoru pridružuje se glas romansijera koji naratora promatra kao vlastiti prošli, te time i drugačiji identitet, da bi romansijerski glas i narativna pozicija preuzeli ulogu osobene naučne, prije svega historiografske rekonstrukcije prošlosti grada i njegovog prostora. Na toj osnovi se romansijerova osobnost pojavljuje u romanu u slojevitosti svog identiteta, pa se on samome sebi obraća kao nekom drugom, prošlom identitetu i razvija njegovu analizu. Istodobno, narativna instanca romansijera u sebi objedinjuje ispovjedni i poetski sa pripovjednim tonom izgradnje priče, da bi se svemu tome pridodao ton naučnosti u kojem se naracija odvija kao mozaička historiografska, kulturološka, antropološka i sociološka studija.

Dokumentarni izvor takvoj narativnoj studiji je, pored niza historiografskih spisa i dokumentacijske građe, prije svega knjiga Alije Bejtića Ulice i trgovi Sarajeva s podnaslovom Topografija, geneza i toponimija. A uz ovu knjigu tu su i telefonski imenici, pa i čitav niz drugih kulturoloških izvora. Tako se Sarajevo, plan grada kao mozaička romaneskna struktura razvija u nizu paralelnih narativnih pravaca: u prvoj ravni to je priča o vlastitoj prošlosti, potom nostalgična rekonstrukcija Sarajeva iz vremena vlastitog djetinjstva i mladosti, pa onda antropološko povijesna rekonstrukcija promjena identiteta grada, zatim melankolična ispovijest o izmještenosti i bezdomnosti u trenutku romansijerove sadašnjosti, budući da se on nakon odlaska iz ratnog Sarajeva ne može više nigdje ukorijeniti, nego samo autentično živjeti u svom imaginarnom Sarajevu. Ali, taj imaginarni grad snova i snoviđenja te refleksivne nostalgije neprestano priziva stvarno, povijesno Sarajevo i s njim ostvaruje napet dijalog. Jednostavno rečeno, Jergović svoje imaginarno Sarajevo provodi kroz povijesnu i društvenu stvarnost, ukršta sjećanja sa historiografskim dokumentima i nalazima, te na taj način oživljava u priči kulturnomemorijsku dubinu ulica, trgova, mahala, zgrada, pokazujući da se kultura, povijest, ideologija i politika upisuju u prostor grada i tvore njegove simboličke potencijale.

No, pogledajmo izbliže složeni romaneskni mozaik Sarajeva, plana grada. Jergovićev romansijer priču počinje u trenutku sadašnjosti i identitarnog obrata koji je zadesio grad u današnjem bosanskom tranzicijskom poraću i formiranju novih etničkih identiteta kolektivno-autoritarnog tipa. Potom on naraciju vodi tako da prati topografske i toponimske nizove ostvarene u planu grada, pa je njegov roman osobeni hod kroz imaginarni grad, imaginarni u onom smislu u kojem je to grad naratorovog/romansijerovog sjećanja, ali i u onom smislu da je pravi predmet priče i pričanja simbolički imaginarij upisan u prostor grada. Tako se romansijer kreće ulicama prateći mnemotopsku mapu grada, da bi pričom odlazio u prošlost i ukrstio je sa trenutkom sadašnjosti. Zapravo, moglo bi se reći da se u Jergovićevom romanu susreće sadašnjost sa kulturnopovijesnom dubinom prostora grada. Pri tom, to je sadašnjost koja je radom vladajuće ideologije i njenih političkih, akademskih i kulturnih elita prekodirala identitet grada, što danas romansijera odbija do Sarajeva zbog njegove autoritarnosti u istoj ili sličnoj mjeri u kojoj ga privlači, ne bez nostalgičnih i melankoličnih tonova, gradska prošlost i njena kulturnopovijesna dubina. Evo jednog od karakterističnih primjera tog ambivalentnog piščevog odnosa prema gradu: “Alija Bejtić autor je jedne od najvažnijih knjiga o Sarajevu, koja, međutim, nikada neće biti ponovno objavljena. Objavljena 1973, u izdanju Muzeja grada Sarajeva, knjiga nosi naslov Ulice i trgovi Sarajeva i podnaslov ‘Topografija, geneza i toponimija’, a ne može biti reizdana jer podaci u njoj više ne odgovaraju stvarnosti. Kao što stvarnosti ne odgovaraju ni tvoje priče o Sarajevu. Imena ulica i trgova još su jednom promijenjena, do neprepoznatljivosti je pretumban svijet Alije Bejtića i zapravo nema ni potrebe za njegovom knjigom. Knjiga bi mnoge podsjetila na nešto što oni nipošto ne žele znati, i odgovorila bi na pitanje iz stare sevdalinke: je l’ Saraj’vo tamo gdje je nekad bilo? Nije. Saraj’vo je u knjizi koje više nema i u sjećanjima ljudi kojih više nema” (str. 227).

Jergović, dakle, svoju složenu mozaičku priču počinje od sadašnjosti i trenutka kada je definitivno izgubio svoj zavičajni grad, pa se ovaj roman može čitati upravo u ključu priča o izgubljenom zavičaju i njegovoj opsjedajućoj, fantomskoj prisutnosti u romansijerovoj svijesti. Taj grad kojeg više nema, a u knjizi je koje više nema i sjećanju ljudi kojih više nema, postaje onirički i izmaštani fantom, dok narativna rekonstrukcija tog fantoma ima za cilj da ga pohrani u jezik i time mu pribavi ontički status. Narativna rekonstrukcija obilježena je onim što se u današnjoj teoriji/filozofiji književnosti označava topološkim obratom uslovljenim saznanjem da se kultura i ljudska misao ne odvijaju isključivo duž vremenske ose, nego i u prostoru, u njegovoj slojevitosti, višeznačnosti, promjenjivosti i višestrukoj simboličkoj organiziranosti. No, uvijek je kretanje u prostoru obilježeno i vremenskom dimenzijom, pa se otkrivaju slojevite vremenske mreže prostora i upisivanje njegove prošlosti u sadašnjost i budućnost, ili, pak, potpuno brisanje te prošlosti, odnosno njeno prekodiranje kako bi se prostor potčinio nekom vladajućem centru moći.

Jergovićev roman u svome polazištu ima saznanje da je sadašnjost Sarajeva obilježena prekodiranjem i brisanjem prošlosti za račun moći, određene bošnjakizacijom grada, njegovom getoizacijom i autostereotipizacijom, pri čemu vladajuća ideologija koristi prostor kao svoj simbolički aparat i upisuje u njega svoje identitarne fantazme. Treba odmah naglasiti da se u prostoru grada duž njegove povijesne ose odvijaju pravi memorijski ratovi. Naravno, tako je ne samo u Sarajevu, već i svakom drugom gradu na južnoslavenskom kulturnom području nakon pada Berlinskog zida i krvavih ratova iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, ne samo u njima već i na globalnom planu, jer memorijskim konstrukcijama čovječanstva upravljaju metanarativni sistemi ideologija.

Sarajevo je imalo tu sreću da je Jergović rođen u njemu i da romanom Sarajevo, plan grada spašava svoj zavičajni i imaginarni grad i njegovu kulturnopovijesnu dubinu od agresivnog, ideološki diktiranog zaborava i uništenja. Baš zato Jergovićevo imaginarno, oniričko Sarajevo u ovom romanu funkcionira kao fukoovski kompenzacijski heterotop koji svojom organizacijom osvjetljava realni prostor ukazujući na njegove simboličke relacije i ukupan sistem zvaničnog, ideološkog organiziranja prostora. Tako se Jergovićev roman odvija i kao narativna borba sjećanja, kulturnomemorijske dubine, te narativnog onirizma sa ideološkom moći u prostoru i njenim surovim ovladavanjem prostornim simboličkim poretkom. Pri tom, ta narativna borba rijetko je kad eksplicitna i polemična, a najčešće je melanholična, uz svijest o neminovnosti poraza kulturnopovijesnog sjećanja pred snagom vladajućeg poretka.

Jergovićev narator kreće se ulicama, trgovima i mahalama Sarajeva prema vlastitom sjećanju i tragom Alije Bejtića i njegovog topografskog, toponimskog i opisa geneze simboličkog imaginarija grada rekonstruirajući sarajevsku prošlost kao zbir kulturnopovijesnih narativa koje današnje Sarajevo bilo negira, bilo zaboravlja, bilo demonizira za račun cjelovitosti ideološki konstruiranog identiteta. Od Mejtaša, preko Titove ulice i promjene njenih imena, do Nove željezničke stanice, trga i fontane pred njom, pa potom današnje Obale Kulina bana koja je nekada bila Obala vojvode Stepe Stepanovića, ili današnje Ali-pašine ulice koja je nekada nosila ime po Đuri Đakoviću, odnosno Ferhadije koja je bila Miskinova, Jukićeva, ili Ulice porodice Foht koja je danas Čadordžina itd. – kreće se narator romana privodeći u sadašnjost prošlost koja je radom ideologije ubijena u kolektivnoj memoriji grada. Time on dokazuje da se karakter nekog društvenog poretka ponajbolje ogleda u njegovom odnosu prema memoriji onog prethodnog i načinu sprovođenja svoje interpretacije prošlosti u javnom prostoru.

Novo Sarajevo nastalo iza rata, obilježeno bošnjakizacijom javnog prostora, njegovom reislamizacijom i arhaizacijom, puni je odraz vladajuće bošnjačke nacionalističke ideologije. Javni prostori su i inače pravi laboratoriji u kojima vidljivim postaje skriveno lice ideoloških i političkih centara moći. Organizacija simboličkog imaginarija u javnom prostoru nužno je bazirana na kanonizaciji prošlosti, a izborom heroja, zaslužnih povijesnih ličnosti, povijesnih događaja, kulturnih vrijednosti itd., javni se prostor pretvara u polje identifikacije što većeg broja pripadnika date zajednice s koncepcijom njenog identiteta kojeg konstruiraju društvene elite. Zato je Jergovićev narator u hodu kroz Sarajevo ustvari neka vrsta arhivara alternativne prošlosti grada, pričalac koji nas mami onim zaboravljenim i zabranjenim, odnosno nepoželjnim u javnom prostoru.

U tom smislu, u ovom romanu treba čitati npr. priču o prijateljevanju Stake Skenderove, prve prosvjetiteljice i učiteljice u Sarajevu, emancipatorke koja je otvarala laičke škole, sa Topal Osman-pašom i njegovom evropeizacijom grada u vrijeme tanzimata, prije austrougarske okupacije BiH; ili priču o prijateljstvu Stake Skenderove sa Paulinom Irbi, žena koje su obilježile začetni preobražaj iz osmanskog kulturnog sistema u rudimentarni oblik prosvjetiteljske kulture u gradu. Jedna od njih, Paulina Irbi, zadržat će ulicu u današnjem Sarajevu, a druga će biti izbrisana iz memorije grada, jer nosi ime onih drugih, što ih bošnjačke elite određuju kao demonske svepovijesne neprijatelje. A ona, Staka, bila je izložena sunarodnjačkoj mržnji stoga što je otvaranjem javnih ženskih škola rušila patrijarhat, kojim je i danas mentalno okupiran troetnički kulturni sistem u tranzicijskoj BiH. Ili treba pratiti priču o porodici Foht, njenom stradanju u ustaško-njemačkom Sarajevu i kolektivnom zaboravu Ivana Fohta, veličanstvenog estetičara i gljivara koji je presudno oblikovao modernističku koncepciju estetskih teorija u BiH i šire. Ili se, pak, prepustiti priči o izgradnji Nove željezničke stanice u Sarajevu, odlascima s nje u svijet i povracima u gradsku provinciju. A ta priča vodi nas u sukob Tita i Staljina i genijalnost njemačkih zarobljenika iz Drugog svjetskog rata, koji su dovršili tu zgradu, čiji savijeni lukovi kao da lebde u prostoru noseći nevjerovatnu betonsku konstrukciju. Ili priču o crkvi Svetog preobraženja, njenoj mediteranskoj arhitektonskoj osnovi uklopljenoj u Sarajevo. Odnosno, pratiti fantastičku storiju o Golemu u Sarajevu isprepletenu sa analizom ideološke osnove ustaške zločinačke prakse. Ili, pratiti priču o gospodaru pacova i zločinu rulje nad nevinim pojedincem, pa se nakon toga prepustiti Jergovićevoj rekonstrukciji tzv. kuferaškog Sarajeva i dobu austrougarskog tipa evropeizacije Sarajeva. Jergović je virtuoz priče i pričanja, vještine da iz minimuma povijesne stvarnosti izvede slojeviti mozaik biografskih priča, kao npr. onu o Kuloviću i njegovoj ulici, ili onu o Fadil-paši Šerifoviću i načinu na koji ovog umnog i mirnog, gospodstvenog čovjeka ponižava uskogrudni, nadmeni, a vojnički priprosti austrougarski general Filipović prilikom okupacije grada.

Jednostavno rečeno, Jergović u svom spisateljskom umijeću od svega može stvoriti priču. U njegovom romanu isprepliću se uspomene sa povijesnim faktima, fragmenti visoke elitne kulture sa onom pučkom, velika povijesna ličnost sa onim anonimnim u povijesti, urbana legenda, predaja i pjesma o gradu ili nekom toponimu sa naučnim nalazima o njemu. Zato Sarajevo, plan grada i jeste roman koji se ne može prepričati, niti jednostavno opisati. Taj bi proces trajao onoliko koliko i njegovo čitanje, a ono je putovanje u čudesni prostor imaginacije, kao što je to slučaj s onim rijetkim djelima koja nas uzbuđuju i svojom realizacijom u jeziku i nijansiranim svijetom što ga oblikuju.

Sarajevo, plan grada je i roman mnemotopska mapa u kojoj se susreću Tin Ujević i Branislav Nušić, Gavrilo Princip i Franc Kafka, pomenuta crkva Svetog preobraženja i sarajevska vijećnica, baščaršijski Sebilj sa hamamom i tajnom prenoćišta Drina, o kojima je vladala gradska predstava da su mjesta razvrata. Dakle, sve sa svime u onom što nosi jedan grad u svojoj potisnutoj mnemotopskoj mapi. Ali, u njoj se sve to i oživljava, pa Katarina Andrić, majka Ivina, oživi u sarajevskoj mahali za sirotinju, oživi i tragična sudbina Nikole Karasa, pa i fantastički Golem, tj. “slučaj masovne histerije u Ulici Eugena Kumičića” iz Drugog svjetskog rata, gdje, usred ustaškog terora u Sarajevu, dječaci vide u snu predstavu Golema od kojeg nauče hebrejski. A u pozadini priče o Golemu je nadbiskup Eugen Šarić sa svojim odama Paveliću i crkvenom podrškom ustaškim zločinima i pogromu nad Jevrejima. Ili se naježimo nad sličnošću tog istog Šarića sa jerusalimskim muftijom Muhamedom El Huseinijem, koji je bosanske muslimane huškao, baš kao Šarić katolike, da se pridruže Paveliću i Hitleru i učestvuju u njihovim genocidnim i praksama masovnih zločina. A onda slijedi udar kad Jergović etički nepotkupljivo opiše Luburićeve zločine u Sarajevu, poigravajući se s nacističkom propagandom o masonima i njihovim svjetskim zavjerama u priči o vili Vikert, koju je Luburić odabrao za mjesto svog stanovanja i pretvorio je u mučilište pred kraj Drugog svjetskog rata. A onda roman odlazi u tihi kujundžiluk baščaršije, ka sajdžijama i zanatima, da bi se vratio u melankoličnu priču o Ludvigu Kubi, Stevanu Mokranjcu ili sarajevskoj Prvoj gimnaziji i njenoj Spomenici, objavljenoj 1929. godine. Ona će romansijera i potaknuti na autorefleksivni poetički stav: “Među povijesnim dokumentima, knjigama, novinskim isječcima i časopisima o prošlostoljetnoj povijesti Sarajeva – ili povijesti grada u kojem si se rodio i koji ti, kao uspomena i dokument, zauvijek pripada – Spomenica Prve gimnazije, u kojoj je i trideset i četvrti izvještaj o radu škole, možda je i najdragocjenija. Osim što su u njoj naznake i tragovi jedne porodične povijesti, unutra su priče, dramski komadi i romani, koji kao i Unseren guten Keiser Franz čekaju svoga pisca. Ili je smisao da postoje ovako nenapisani, kao igra fantazije i građa za jednu fantomsku memoriju, čiji je smisao da u tvojoj glavi sasvim preuzme smisao i značenje riječi Sarajevo. Pa da jednog dana slobodno možeš reći kako i nisi rođen u nekom stvarnom Sarajevu, nego je mjesto tvoga rođenja u ideji o tom gradu, u morskoj pjeni od koje je pravo Sarajevo načinjeno i koja će se u jednom trenutku rastočiti i nestati” (str. 237). Tako je Sarajevo sa svim što nosi u sebi povod za igru fantazije i fantomsku memoriju, jer ga nije moguće opisati kao totalitet ljudskog bitisanja u povijesti. Zato se Sarajevo plan grada i završava kao roman koji pokazuje narativni model za rekonstrukciju totaliteta jedne godine, one 1937., ali tek kao građa za jedan mogući totalitetni roman.

No, ovdje se postavlja i pitanje o totalitetnoj nakani romana od njegova nastanka iz srednjovjekovne smjehovne kulture, kako tvrdi Mihail Bahtin, do danas. Naime, roman po prirodi svoga žanra nastoji obuhvatiti totalitet ljudskog postojanja, pa je stoga obilježen svojom protejskom prirodom. Jergović je u Sarajevu, planu grada ostvario roman koji po svemu negira obrazac romana, po odsustvu fabularne osnove, po nepostojanju centralnih likova, po negaciji kauzalnih veza u priči, po oslonjenosti na mozaičku strukturu u kojoj priču zamjenjuje čitav niz biografski ustrojenih priča, po tome što ga ne zanima samo jedan ili nekoliko ljudskih života međusobno povezanih nekim događajem, već ljudski život u totalitetu određen prostorom i složenim relacijama u povijesnom vremenu. Otud je ovo roman koji rekonstrukcijom sarajevske mrtve prošlosti nastoji u maksimalnoj mjeri ostvariti težnju romanesknog žanra za totalitetnom slikom svijeta. A takav totalitetni obuhvat ukupnog simboličkog i stvarnog prostora u svojoj priči hvata istodobno i ljudsku svakodnevnicu, svakodnevne životne prakse, i velike povijesne događaje, i kulturnoidentitarne, te civilizacijske promjene u Sarajevu, ali i kanonske simboličke poretke prostora grada od njegove osmanske prošlosti do sadašnjosti. Istodobno, to je i roman o malim ljudima, onima koje nijedna povijest ne bilježi, a nestaju i iz sjećanja potomaka, koliko i o onima koji zauzimaju centralna mjesta u simboličkoj hijerarhiji gradske kulture. No, kao roman o sjećanju i prisjećanju, Sarajevo, plan grada suočava nas i sa borbama u memorijskoj i mnemotopskoj kulturi što ih današnje Sarajevo prikriva, oslonjeno u svom simboličkom imaginariju na viktimološke naracije i mitizaciju rata iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Na koncu, upravo zbog prikrivanja tih borbi, ono ostvaruje agresivni i autoritarni tip kolektivnog identiteta. Jergović ga ovim romanom suočava sa čitavim nizom njegovih potisnutih lica i složenom i slojevitom dubinom njegove prošlosti, a u nostalgičnoj i melanholičnoj priči i sa čežnjom da se u budućnosti Sarajevo susretne sa sobom bivšim. No, taj susret i kad bi bio moguć, morao bi do kraja razgraditi osnove na kojima postoji današnje Sarajevo s njegovim viktimiziranim narcizmom i stalnim poništavanjem samoga sebe.

Sjedili smo u zagušljivom separeu kvartovskog kafića. Taj dio bio je zaseban, odnosno nije bio dio samog kafića. Pripadao je odvojenim, privatnim vlasnikovim prostorijama. Tu je on nekada, dok je bio mlađi, dovodio kurve, kockao ili do besvijesti pio s prijateljima. Igrali smo poker: ja, Davor, Štef i Vojna Hunta. Mi smo prijatelji iz rata. Nakon Oluje smo demobilizirani, ali se opet ponekad vidimo. Međutim, nikada dosada nismo kockali. U ratu smo to često radili. Kada nismo imali novca, igrali smo u cigarete, hranu, u konzerve, čokolade ili kekse, u metke, bombe… U bilo što. Tada nam ništa nije bilo važno, pogotovo novac, međutim bio je važan motiv, bilo kakav. U suprotnom, poker pređe u dosadu. Nemoguć je, zapravo, kao nogomet u Americi.

Ušao sam u igru s tisuću i dvjesto kuna. Par sati ranije podigao sam ih u pošti. To je bila naknada za nezaposlene branitelje. Od toga i suprugine plaće smo živjeli. Zove se Ana. Imamo dvoje djece. Ana radi u samoposluzi lokalnog tajkuna koji vozi ML-a i nosi ručni sat od sto tisuća kuna. Ima plaću od dvije tisuće i tristo kuna. Znači živimo od tri tisuće i petsto kuna, plus dječji dodatak. Nisam znao koliko iznosi. Ana je to krila od mene. Svojih tisuću i dvjesto kuna uglavnom sam trošio na sebe, na cigarete, pivo, druženje s prijateljima, a ponekad bih otišao pogledati Dinamo, kada dođe Hajduk ili neki strani klub. Nisam imao strpljenja gledati ove seoske klubove koji su se natjecali s Dinamom i Hajdukom u Prvoj nogometnoj ligi.

Davor i Štef imali su vojne mirovine, Davor oko pet i pol tisuća kuna, a Štef gotovo sedam. Obojica su bili gadno ranjeni u ratu. Štefu su izrezali glavu i on je poslije tvrdio da je i pod narkoticima čuo zujanje električne pile kojom su mu isjekli kosti lubanje. Otvorili su mu glavu, čepirali je, kao sumnjivu, nedozrelu lubenicu. Zatim su čačkali po njoj. Imao je ponekad nesnosne glavobolje i tada je odlazio od kuće i plakao. Ranjen je druge ili treće godine rata. Ipak, i takav, na vlastiti je zahtjev sudjelovao u Oluji. Govorio je kako mu se činilo kao da mu netko krade njegov vlastiti rat. Zato je morao sudjelovati, po svaku cijenu. Bili smo zajedno tamo, kao nekada, kao na početku kada je rat bio krvava i nemilosrdna igra. Davor je tamo i ranjen, četvrti dan Oluje. Nastradao je od gelera odskočne mine koja je sasjekla vojnika koji ju je aktivirao. Geler mu je poderao mišić na butini desne noge. Povremeno je imao bolove. Hodao je uz pomoć štapa, kao onaj ludi televizijski doktor. A ponekad, opet, kada se vrijeme mijenjalo, koristio je onu smiješnu hodalicu za odrasle. Tada je podsjećao na starca. Vojna Hunta je bio luđak i bio je zaljubljen u vojsku. Nekada. Bio je nesnošljiv u to vrijeme. Sada ga je to popustilo. Radio je u zaštitarskoj firmi. Bio je neki šef. Kontrolirao je smjenu od 7 sati ujutro, pa do 5 poslije podne. Hodao je gradom i provjeravao ih. Zaštitari su ga se bojali. Neke je šutnuo s posla zbog sitnice. Jednom je otpilio zaštitara zbog traljavosti, zbog košulje koja mu je ispala iz hlača. To mi je jednom ispričao Davor. Ukratko, bio je gad.

Igrali smo gotovo sat vremena. Igra je bila ujednačena. Dobici i gubici bili su beznačajni. A onda sam dobio poker osmica. Imao sam ga u ruci već nakon podjele karata: poker osmica i kralja trefa. To mi je bio prvi poker u životu. Nekada sam sanjao kako ga dobivam. To je bila stvar sreće, ili nesreće. Nikada nisam razmišljao što s njim kada ga dobijem. Jednom, za vrijeme rata, Vojna Hunta dobio je poker kraljeva. Igrali smo u metke. Bio je bijesan, spominjao je lošu sreću. Bilo bi drugačije da smo tada igrali u novac. Nakon partije je izišao s puškom vani i sav dobitak ispucao u noć.

Odbacio sam kralja i zatražio jednu kartu. Štef, Davor i Vojna Hunta vjerojatno su pretpostavljali da u rukama imam dva para ili četiri karte u istoj boji, da idem na ful, skalu ili fleš. Davor i Štef zatražili su po tri karte, Vojna Hunta dvije. Njih dvojica mogli su imati bilo što, a Vojna Hunta triling ili tri karte u istoj boji. Prebrojio sam novac. Imao sam tisuću tristo pedeset kuna. Štef je uložio sto kuna. Vojna Hunta i Davor su ga pratili. Ja sam platio njihovih sto kuna i podigao za narednih sto. Štef je odustao, a Davor i Vojna Hunta ostali su u igri. Davor je platio mojih sto, dok je Vojna Hunta platio i podigao za dvjesto kuna. Davor je potom odustao. Platio sam Huntinih dvjesto i podigao za petsto. Vojna Hunta je dugo razmišljao. Štef je pričao o svome mlađem bratu koji je nedavno u kladionici dobio preko pedeset tisuća kuna. Nabrajao je parove koje je igrao. Među njima je bila i Barcelona koja je izgubila od nekog lijevog kluba. Koeficijent na Barcelonin poraz bio je devet, na deset uloženih, dobivalo se devedeset kuna. Vojna Hunta je napokon platio mojih petsto kuna.

“Kolko još imaš?” upitao me.

Hunta je imao više novca od mene.

“Tristo pedeset kuna”, rekao sam.

Hunta je odbrojio tristo pedeset kuna i bacio ih na gomilu.

“Podižem za tristo pedeset”, rekao je.

Gurnuo sam sav svoj preostali novac prema sredini stola.

“Plaćam”, rekao sam.

A onda se dogodilo: kao da mi je u glavi u trenutku nešto pregorjelo. Pomislio sam na poraz, čini mi se, i to je sve pokrenulo. Što ako izgubim? To bio bio poraz nad porazima. Čekati nešto cijeli život, a onda se to pokaže nedostatnim. U meni je rastao bijes. Nisam bio bijesan samo na Huntu, već na sve: na karte, rat, na Štefa, Davora, na život.

“Ako imadneš bolje karte od mene, ubit ću te”, rekao sam Hunti.

Bio sam ozbiljan.

“Jel se ti zajebaješ!” rekao je on.

“Ne zajebajem. Imam razlog.”

Imao sam pištolj. Uvijek ga nosim. Vojna Hunta svoj nije nosio. Morao ga je ostavljati u firmi. Takva su bila pravila. Inače je mogao ostati bez posla. Ja nisam imao što izgubiti. Izvadio sam ga, ubacio metak u cijev i spustio ga na stol ispred sebe.

“Pokupi lovu bez gledanja”, rekao je Vojna Hunta i spustio svoje karte na stol. “Jebeš ovo!”

“Ne”, rekao sam i uperio pištolj u njega. “Nastavljamo s igrom.”

“Dinko, nemoj se zajebavat!” rekao je Davor.

Štef je dobio glavobolju. Držao se rukama za glavu i plakao. Vojna Hunta se smanjio. Sjetio sam se jednog starog filma, rečenice o početku predivnog prijateljstva. U našem slučaju bio je to kraj prijateljstva, ružnoga. Da, ružnoga. Ako vam itko, ikada, pokuša prodati one priče iz rata o žrtvovanju, kako je bio spreman poginuti za prijatelje, laže vas. Spremni smo ubiti za druge, za prijatelje pogotovo, ali ne i umrijeti. Takva su ratna prijateljstva. Zato su ružna.

“Reci mi onda taj razlog”, rekao je Vojna Hunta.

“Ne. Onda bi imo mogućnost izbora. A to mi ne treba. Radi se o sreći. Imam li je ili nemam.”

“Pričaš gluposti”, rekao je Davor. “To što si reko ne znači ništa.”

“Znači. U tom slučaju može odustat, iako ima bolje karte od mene”, rekao sam. “A to ne želim. Moram znat.”

“Možeš pokupit lovu, šta ti još treba!” rekao je Davor.

“Odgovor. Ovo nema veze s lovom. Niti s Huntom.”

“Kako nema! Prijetiš mu da ćeš ga ubit, čovječe!”

“O tome ne odlučujem ja. O tome ne odlučuje nitko. Radi se o sreći.”

“Jebeš mi mater ako te razumim”, rekao je Davor.

“Ako je bolji i ima sreće, to onda znači da nema sreće. A nemam je onda ni ja. Tuđa sreća, moja nesreća. Takve stvari me jebu u zdrav mozak!”

“Govoriš kako ćeš pucat u njega, u tome je stvar”, rekao je Davor.

“Pucat ću i u sebe. Tako da je to okej.”

“Tebi je to okej!?” rekao je Vojna Hunta. “Ti nisi normalan!”

Štef je prestao plakati. Masirao je prstima čelo.

“To nije fer”, rekao je. “Vojna Hunta ulaže lovu, ti ulažeš lovu i Huntinu i svoju glavu. Lova za lovu, tako je fer.”

“Ništa nije fer. Karte se poslože kako se poslože i to je to. Život nije fer.”

“Prestanite!” rekao je Vojna Hunta.

Uzeo je svoje karte i raširio ih preda mnom. Bio je dobar, strašno dobar: imao je ful kečeva i desetki. Laknulo mi je.

“Radi šta hoćeš! Ko te jebe! Pokupi lovu il pucaj! Samo prestani srat!” rekao je Vojna Hunta.

Pokazao sam im poker i pokupio novac. Njih trojica su zatim bez riječi izišli. Prebrojio sam dobitak, ugasio svjetlo i izišao. U prolazu sam konobaru dao sto kuna. Nisam ni pogledao u njega. Nije me bilo briga kako će reagirati na toliku napojnicu. Razmišljao sam o nečemu drugom: u koji dio Huntinog tijela bi pucao, da je kojim slučajem imao bolje karte od mene. Možda u glavu? Da, to bi napravio: glava je uvijek dobar izbor.

Slab mesec dni nazaj sem se zgodaj zjutraj iz Dubrovnika po bližnjici prek Bosne in Hercegovine (natančneje, Republike Srpske) vozil v Črno goro. Čuden je občutek, ko ti na vrhu hriba, ki gleda na jadransko obalo med Cavtatom in Dubrovnikom, zavihra srpska zastava, saj na obali v Kuparih še vedno nedotaknjene samevajo ruševine, ki jih je jugo-vojska leta 1991 tolkla s teh istih hribov in z ladij mornarice, pred odhodom pa (nekoč prav njihove počitniške kapacitete) še vse sistematično minirala. No, ja, zdaj bo v Kupare prek Rusa, ki je kupil pol hrvaškega gradbeništva, domnevno prišel Ritz-Carlton. A poanta je drugje: na vrhu drugega hriba, kjer se Hercegovina nad Trebinjem stakne s Črno goro nad Nikšičem (prelazu in mejnemu prehodu se priročno reče Klobuk), me je na črnogorskem radiju ujela novica, da je minuli večer (rekel bi, da je bil petek trinajsti, pariški črni petek) na Cetinju črnogorski predsednik Filip Vujanović podelil Njegoševo nagrado Miljenku Jergoviću.

Njegoševa nagrada je dokaz, da te kraje druži še vse kaj drugega od kupov trupel in ruševin, saj je letos s kandidati povezala književne krajine Hrvaške, Bosne in Hercegovine, Makedonije, Srbije, Slovenije, Črne Gore – in Bolgarije. Pri vprašanju jezikov se pravilnik nagrade bere že kot zgodovina teh krajev in prav teh vojn, ki so pripeljala do trupel in ruševin: v konkurenci so albanski, bolgarski, bosanski, črnogorski, hrvaški, makedonski, slovenski in srbski jezik. Jergović se je vpisal na seznam, na katerem so velikani kot so Meša Selimović, Borislav Pekić, Mirko Kovač in Tomaž Šalamun, letos pa je med drugim v finalu “premagal” (četudi je ta športni izraz pri književnosti zgrešen) Davida Albaharija.

Davno je tega, kar sem imel fiksno idejo, da bo Jan Cvitkovič režiral film po komadu Eda Maajke Ljubezen (znani tudi kot »Alma in Mahir«), scenarij pisal pa Jergović. Tedaj smo se enkrat dobili na zagrebškem Britanskem trgu. Iz filma ni bilo nič, je pa Jan posnel spot po Edinem komadu Mater vam jebem (1,7 milijona ogledov na YouTube). A od tedaj sem imel občutek, da lahko Miljenku tu pa tam, kadar sem mislil, da mu imam kaj povedati, pošljem vsaj sms. In imel sem mu povedati, no, ja, praktično vsakič kadar sem prebral kaj njegovega. In, ja, bilo je to zelo pogosto, saj praktično ne mine teden če ne dan, da ne napiše briljantne kolumne za Jutarnji, poetične vinjete za Sarajevski radio, osebne ocene ene same podobe ali enega samega verza pesmi na svoji spletni strani. Le kdaj ta dragi drug uspe napisati še tako močne knjige?

Rod po svoji moči pripovedi, mojstrstvu strukture, zrelosti pogleda na rojstno mesto in neizprosnosti obračuna z umirajočo materjo zame pomeni zdaj, pri petdesetih, to, kar mi je pri tridesetih Meša Selimović. Vem, Miljenko bi morda raje videl primerjavo z Andričem ali Krležo, dvema zanj velikima iz teh krajev, a odkar sem Derviš in smrt prebral v izvodu, ki ga je moji mami, rojeni v Štrpcih pri Višegradu, podarila starejša sestra Milka (ki je imela s soprogom Mišom vikend na rečici Tinji, njun prvi sosed pa je bil Selimovićev brat – tisti drugi, preživeli), sem čakal, če se bo še kje kdaj osebno tako prepletlo z družinskim, topografsko z geografskim, besede pa z mislimi, da bom lahko rekel: To je moja knjiga. Že ko sem v Miljenkovem predavanju o Kakaniji prvič izvedel za njegovega dedka Slovenca, sem bil še kanček bolj ponosen na svojega, ki je šel v taisto Bosno sekat črni bor za slovenjegraškega industrialca – in tam srečal soprogo Stojanko. Ko pa se je v Rodu ta zgodba neskončno okrepila z vsemi nitmi in koreninami, postala do bolečine osebna in prav zato univerzalna, nisem le dobil svoje knjige, ampak se je Jergovič v teh naših krajih, ki so širši od Njegoševe nagrade, a se na vse njih v lepem vremenu vidi z vrha Lovčena, pridružil Ismailu Kadareju, Orhanu Pamuku in Ivi Andriću. Velikim, za vse čase. Zame je definicija velikega, da svet po njih vidiš drugače. Sam sem po Jergovićevih Dvorih od oraha prvič južno Dalmacijo videl kot hkratni backstage Rima (ne sedanjega, še manj fašističnega, ampak tistega starega, ki je še govoril latinsko) in frontpage, prek katere se Bosna in Hercegovina spustita do morja. A brez zastav in trupel, zato pa z romanesknimi junaki.

Zato je neizmeren užitek biti v Dubrovniku in se boriti za to, da piscu, ki je temu mestu posvetil roman, odprejo ne morda muzej (nedolžnosti) ali palačo (sanj), ampak preprosto knjigarno, kjer bi se o knjigah, o katerih on sicer tako lepo in surovo odkrito piše, na odprti sceni pogovarjal s tistimi, ki jih pišejo. Rad bi prišel do prijazne stare gospe v knjigarni Algebra na Stradunu (ki mi je na vprašanje, če se še da dobiti Dvora od oraha, rekla: »Gosparu moj, že štiri leta je razprodana, tiskajo pa je ne več«) in ji rekel: »Draga gospa, pripeljali vam bomo Miljenka – in Orhana in Ismaila in Patricka in Svetlano … da vam sami prinesejo svoje knjige.« Živim za ta dan. Do tedaj pa ob večerih, ko vsi moji že zaspijo, berem, kako se Miljenko ponovno prebija skozi meandre spomina in strmine rojstnega Sarajeva v knjigi Sarajevo – plan grada – in mu pišem. Zdaj, ko sem s smsov prešel na mail, si že upam kakšno besedo več, recimo: Dragi druže, kako se samo penješ kroz sječanje!

Objavljeno na portalu Fokus Pokus

https://fokuspokus.si/article/1103?=muzej-nedolznosti-palaca-sanj-za-jergovica-ne-samo-knjigarna-in-nagrada

Vjetar je utihnuo tek iza ponoći. I samo što prestadoše reski fijuci ispod streha, neko pred kućom zovnu:

– Mujesira, o Mujesira… – a onda je nešto trupnulo. To se otac vratio iz Slovenije, i tek što je zovnuo, posrnuo je i poljubio zemlju.

Već dva mjeseca ništa nismo znali o njemu. Majka je, pošto je prije dva mjeseca stigla obavijest iz Novog Mesta, iz Slovenije, da je pao sa skele u tunelu i da je u bolnici u Ljubljani, tri puta išla kod Imšir-bega u Dobrušu i tražila pare u zajam da ide da ga vidi, ali – Imšir-beg ne odvaja lako paru od sebe!

– Najesen ćemo, Imšir-beže, ispeći rakiju pa ćemo vratiti. A ako šljiva poda, prodaću onu jednu krivorepu kravu i svaku ću ti donijet; hoću, Imšir-beže, groba mi u koji ću leći. Samo mi pozajmi da odem i da vidim nesretnog Hamida; ko zna na kakvim je mukama.

– Neću da zbog mene djeca ostanu bez kaplje mlijeka – lukav je Imšir-beg. I majka ponovo razveza šamiju pa utišti nazad u Zlopek. Kod Kladenca susrete Vehbiju Kotorčića i podobro mu se nažali na nerazumnog Imšir-bega:

– Molila sam i preklinjala da mi uzajmi, ali ne da, već se češka po glavi i škilji prema Prokletijama kao da veli: gore sam ih ostavio…

Vehbija joj ni jednu utješnu ne umjede reći. Samo iskolači očima, a iz njih progovori: nemam, a da imam dao bih iz ovih stopa – mnoga mi je dobra Hamid činio.

Samo što majka otvori vrata, otac ustade sa zemlje, uze merdevine iza kuće, prisloni ih i ode na tavan. Dugo je trupkao gore dok svako drvo na njemu nije opipao, a onda siđe. Hodao je po sobi, dodirivao svaku stvar, pipao svojim hrapavim rukama nas djecu koja smo, dole na dušecima, premirala od straha što je naš otac drugačiji.

Otprilike, još prije mjesec dana, majka se, sva uplakana, povjerila Ajkuni:

– Ko zna, sestro moja lijepa, hoće li se moj Hamid ikada više vratiti živ –majka je izbezumljeno svojim zelenim očima ošinula nebom.

Večeras se vratio. I živ je, ali nije onaj. Evo ga: sjedi na krevet i zloslutno plače. Mjesečina mu obasjavala lice kao da traži nešto po njegovim nagužvanim obrazima niz koje se kotrljaju bistre okrugle suze. Majka šuti dole kraj vrata i gledala u pod.

– Da stavim kahvu? – začu se majčin glas, ali je otac i ne pogleda već samo isturi kažiprst i zasiječe noć ispred njega: 

– Ne! 

– A hoćeš li jednu čašu varenike, sinoć sam pomuzla. Žutulju?

– Ne! – ponovo odbrusi otac.

– Boli li te što? – majka je i dalje gledala u pod.

– Boli! Ti me boliš! Sve si rasprodala: i zemlju, i kravu i krov sa kuće, sve… a ja sad ubijene glave ne mogu radit – skapat će djeca.

– Bog ti pomogo, Hamide! Ko veli da sam prodala…?

– Sve se zna. Sve si prodala i sebi lijepe haljinke pokupovala; udaćeš se čim dan osvane, a ja ću letjeti od Kaplana do Zeke, od Zeke do Imšir-bega i moliti za šaku kukuruznog brašna… – ridao je otac.

– Zašto si prodala krov sa kuće? Upljuskat će nas čim zagrmi s Čakora, a i cerade su izinđale – moljac je svaku prozumbo…

– Peo si se na tavan…!

– Jesam! Peo sam se! Mogo sam i na nebo stić, krov mi ne smeta!

– Hamide, Hamide, sve stoji kako si i ostavio, eno i kosa visi o rog obješena, eno ti vodijera u hatuli, sve ti je na svom mjestu. Eno i krave u štali; zemlja je nedirnuta… Hoćeš li štogod pojesti, Hamide…?

–  Jeo sam bukovo lisje na Mrazovcu i neću ništa drugo, neću tuđe nafake… Jok… Ovo je sada sve tuđe…

Hajde, operi noge pa lezi.

– Ja više nemam noge – odbrusi otac – na tuđim sam došao, tolike rijeke prođoh a nigdje vodu ne dohvatih…

– Odmori, Hamide, premoren si ti… od duga puta ti je to…

Otac se prevrnu na krevet i, ne prođe mnogo – zaspa. Majka priđe ocu i stade učiti. Dugo je šaputala a onda mu skide čarape i pokri ga jorganom. Krenu i sama da legne, ali se prisjeti – vrati se, nađe vindjaknu i prebaci je preko očevog jorgana. Otac je počeo škrgutati zubima. Strahovao sam da svoje zdrave bijele kutnjake ne izvali iz vilice.

Majka, samo što leže, skoči na noge. Nije prišla ocu, od čeg smo strahovali, već izađe napolje i – dugo se ne vrati. Pred zoru neko je s njom ušao u kuću. Bio je to Hule-efendija Softa iz sela Palja, hasijetli ruke i najučevniji u cijelom kraju. Iako podobro obolio, nije mogao da ne dođe. Pod pazuhom je nosio veliku knjigu. Majka je ostala na onom istom mjestu do vrata, na kom je stajala dok je otac jadikovao za rasprodatom imovinom. Hodža priđe uz očevo uzglavlje, razgrnu knjigu i stade učiti. S vremena na vrijeme, otac bi strašno jeknuo, da bi s tavana posipjelo žuto sipčevo brašno i na prozorima se zatresao džam. Čovjek zbrzano izgovarao nama nerazumljive riječi, nekad skorom u sebe – samo su usne poigravale pod kratkim brcima, a nekad toliko glasno da ih je mogao čuti i neko napolju čučeći pod strehom. Otac je sve rjeđe ječao, a kad u prozore udari zora i mi jasno mogasmo razabrati svaku boru na očevom usnulom licu – presta. Hule-efendija tri puta poljubi veliku knjigu i tri puta je primače do očeve glave kao da mu njom dodirnu čelo, a onda ustade i krenu napolje. Majka je izašla za njim:

– Uzmi, molim ti se, uzmi…

– Ne, Mujesira-hanuma, ne. Ovo se ne plaća. Bog je milostiv i njegova se dobra ne mogu platiti parama – ona se zaslužuju. – A onda je otišao.

Onoga časa kada je kroz prozor jedna zraka sunca upiljila u očevo čelo, on skoči na noge.

Majka ga dočeka sa ibrikom i lavorom. Dugo je trljao lice, uši, vrat, isplakivao usta, a onda je izašao na avliju i duboko udahnuo jutarnji zrak. Dotrčavali smo do njega i ljubili mu: prvo ruke, a onda obraze; jedno po jedno smjenjivali smo se u njegovom naručju.

– Vidi, vidi Leptira moga, kako se popravio. Jesi li to opet krijući upado u mljekar, a…? Vidi Bulbulke što je upravila kose…

Kako smo mu dolazili tako nas je, pošto bi nas izljubio i izmilovo, odlago na drugu stranu. Ponekad bi duboko uzdahnuo. To nas je boljelo, znali smo da otac tako ispuje nagomilanu muku.

Nije ovo sada bio onaj otac od sinoć: nije pitao majku što je prodala zemlju i kravu; što je prodala krov sa kuće… Iznad lijevog uha vidio mu se veliki ožiljak, kojeg bjehu počele prekrivati sitne prosijede dlačice. Posjedali smo da doručkujemo – poslije dugo vremena ponovo smo se okupili oko iste sofre, a onda mi školci zgrabismo torbe i, sretni kao nikad, odjurismo preko Zekine njive. Ostao je samo najmlađi Ekrem, ali i njega majka isprati do izvora i uputi ga u Radavac da joj od daidže Sulejmana donese često sito koje smo uzimali kada nam dođu iz daleka.

– Ne vraćaj se dok se djeca iz škole ne pomole kod Jakupovog kamena – zapovjedi mu, pa se žurnim koracima vrati ocu. 

Na bijelom stolnjaku zabodi svijeću u pšenicu, napuni lončić svetom vodom i uspravi razapetog Isusa. Potom sa polica knjige ćirilične skloni i pazi da ti se ne omakne koja maternja bosanska riječ.

Velečasni će na ulazna vrata zalijepiti božićnu sličicu ili kredom ispisati bogojavljensku formulu, imena Trojice kraljeva. Zatim će obaviti blagoslov doma, sobu po sobu. Kad na red dođe spavaća, namršteno čelo će obasjati crvena adventska zvijezda u prozoru. Poškropiće je i posvetiti, kao i sve ostale stvari u kući. Kao i očevu sliku koju si zaključala u mraku ormara. Onu uvećanu i uokvirenu, iz vojske, sa petokrakom.