***

au son des violons de Bach
sur les petites routes de Touraine

s’ est un temps de glicines et de lilas
aprés six mois d’ hiver un jour tout bleu

rouler à travers le champs de colza
abimè dons profonde mèlancolie

she has done it, my love, she has done it
mon amour pendat vint ans

she has done it, depuis vingt ans elle est partie

___

zvuk Bahovih violina
na malim putevima Touraine

to je vrijeme glicinije i jorgovana
nakon šest mjeseci zime
jedan potpuno plav dan.

vozimo se širokim poljima nabreklim od siline
propadanje u duboku melanholiju

Šta mi učini, moja ljubav, šta mi učini
moja ljubav od dvadeset godina

To mi je dala i otišla poslije dvadeset godina.

Ambouse, 6 mai 2013

***

mes alexandrins vont sur dix ou treize pieds
mes octosyllabes clopinent sur sept ou neuf

tout se que je dis est un peu de guingois
et quand ca rime à rien

mais qu’ importe, je m‘applique et m’muse
compose mes strophettes au fil de jours

je suis poète de la petite semaine
à d’autres les signeurs du dimanche

dans ma petite cordonnerie ça trime obstinément

___

moji alexandrijci idu na deset ili trinaest nogu
moji osmerci šepaju na šest ili devet

i sve što kažem malo je nakošeno
i ništa se ne rimuje

ali nije važno, ja se trudim i uživam
komponujem moje strofice dan po dan

ja sam pjesnik male sedmice
neka drugi potpisuju nedjelju

u mojoj maloj obućari naprežem se i radim

***

C’est l’été à Varsovie
mil neuf cent quarante-deux

Les gens se sont rassemblés
dans le rue, devant l’immeublés

La jeune femme demande à l’officier
qui se trouve devant elle:

“où allons-nous?”
il dégaine son pistolet et tire

à bout portant, au milieu du front

___

Bilo je to u Varšavi
hiljadu devetstočetrdeset i druge

okupio se svijet
u ulici, ispred zgrade

mlada žena se obraća oficiru
koji stoji ispred nje

“Gdje idemo?”
on vadi pištelj i puca
iz blizine, u sredinu čela

***

de mon vivant… de mon mourant..
inextricable tresse, manège qui s’ emballe

et ça suinte et coule et gicle
larmes, sperme et encre

rouge sang de la vie
noire bile de l’ amertume

sourires, grimaces, murmures
et pages lues et pages écrites

et sans cesse imminent le dernier mot

___

Od moga života … od mog umiranja…
zamršene pletenice, kao paketi za puta spremljeni

i to curi i toči, miješaju se
suze, sperma i krv

crvene boje u crni  život utaču,
u žuč gorčine

osmeha, grimase, šaputanja
i čitati stranice i stranice pisati

i stalno predosjećati posljednju riječ

***

Il y a ce tutoiement, à l’ aube
quand tout revient à la vie

Il y a ceux qui ne vivent plus
et mon envie, à l’ aube, de leur parler

Ma femme qui est morte il y a si longtemps
mon père qui est mort , ma mère qui est morte

Et moi, à l’ aube, je reviens à la vie
sur cette terre où nous avons été ensemble

Cette terre où je suis ensemble avec mes enfants

___

ima ta bliskost, u svanuću
kada se sve vraća u život

ima onih koji ne žive više
i moja želja oživi, u zoru, da razgovam s njima

moja žena koja je odavno mrtva
moj otac koji je mrtav, moja majka koja je mrtva

I ja, u zoru,  vraćam se u život
na ovu zemlju gdje smo bili zajedno

ovu  zemlju gdje sam zajedno sa svojom djecom

***

Comment il faut lire les poètes
Zbigniew Herbert et Tomas Tranströer

poser le livre sur le coin de la table
ne pas l’ouvrir, attendre un jour

comment il faut lire les poètes
césar Vallejo et Achille Chavée

au petit matin ouvrir le livre
lir lentement, à voix haute, puis relive

vacarme silencieuux – et vertige vertige

___

Kako čitati pjesnike
Herberta Zbignjeva i Tomasa Transtremera

Položiti knjige na uglu stola
ne otvarati ih, sačekati jedan dan

Kako čitati pjesnike
Seara Valjeha i Ačila Čavea

U rano jutro otvoriti knjigu
Polako čitati, glasno, zatim ponovo čitati

Tihi vrisak – i vrtoglavica vrtoglavica

*

Preveo i priredio Faiz Softić

Ne podnosim baš najbolje te Nove godine. Te trideset i prve decembre. Ponoći. Prije toga okićene jelke. Planiranja. Haljine. Iščekivanja. Sreća. Sreća. Sreća. Opet radim za Novu. Ne zbog para, već da popunim tu rupu u vremenu koja me tjera na patetiku. Imaš dvadesetak godina. Imaš li ti pravo da zbog toga plačeš? Ne zbog godina. Zbog iznevjerenih očekivanja. Premlada si za to – kažem sebi dok oblačim crne čarape, crnu suknju, bijelu košulju i crni prsluk. Ne stavljam leptir mašnu odmah. Nju ću prišarafiti na svoju tužnu uniformu kada dođem tamo. Royal Albert Hall. Nekad sam ga zamišljala. Sebe kako sjedim u jednoj od loža i gledam neki koncert. Neki dobar koncert. Možda lažem. Možda nisam ni znala za Royal Albert Hall dok nisam došla u London. Možda se i on slio u masu onih stvari koje su zadobile značenje tek kroz sve ono što mi ne pripada. Čeka se 1993. Još jedna godina koja će se otrpjeti. Tada još ništa od toga ne osjećam. Sve ću to otplakati dvadeset godina kasnije. Bez ikakvog posebnog povoda, samo zato što ću osjetiti da vrijeme zaista teče. Pored okićene jelke i stola prepunog hrane. Da vrijeme teče. Da je vrijeme nešto zubato i ružno što jede sve pred sobom.

Prvi put radim na tom mjestu. Ali takva je i priroda tog posla. Čekaš da te zovnu i kažu ti adresu. Dva do tri sata posluživanja. Pare nisu loše. Premršava sam. Nije mi to važno. Odavno sam se prestala gledati u ogledalu. Ali treba nositi taj veliki vrući oval prepun hrane na jednoj ruci dok poslužuješ drugom. Ta lijeva ruka mi se satima poslije trese. Često mislim – ispustit ću ga. Jebe me se. Bacit ću sve to. Boli me. Ne mogu. Ali ne bacim. Malo me stid da nekome pokvarim lijepo isplaniranu večer. Tu sam već više od godinu dana. Već odavno sam naučila sa nisam dovoljno važna. Da sam sporedni lik tog pretjerano realističnog romana.

Svi su stari. One su u crnim večernjim haljinama. Ruke su im gole, bijele, pjegave i naborane. Imaju skup nakit i dotjerane frizure. Muškarci u crnim odijelima. Nema ih puno. Ni restoran nije velik. Stolovi su okrugli i jako odmaknuti jedan od drugog. Sjede po dvoje. Muzika je tiha i tužna. Oni govore malo ili nikako. Pomislim da je krajnje vrijeme da odem u muzej voštanih figura. Nikad to neću uraditi. Ali eto tada sam pomislila da bih trebala. Osjetiti London kao turista. Nikad nisi otišla u Madame Tussaud? Sve te godine? Nekad slažem da jesam.

– I kakav je?

– Bez veze.

– Svašta.

– Svašta.

Konobariše nas troje. Dva Albanca sa Kosova i ja. Jedan od njih se zove Agim. Smrdi na znoj. Ne priča mi se sa njima. Ne priča mi se ni sa kim. Ali eto tu smo. Stojimo pored šanka i čekamo da pokupimo prazne tanjire i iznesemo naredno jelo. Njih dvojica mi postavljaju pitanja. Ja odgovaram. Pitaju me o Mostaru. Ne priča mi se o Mostaru. Mislim da Mostar više i ne postoji. Ne zbog rata, nego tek tako, kao da sam sve to ja izmislila. Onda oni pričaju o Kosovu. Ja se pravim da slušam. Klimam glavom na odgovarajućim mjestima. Mislim o tome kako ću plakati večeras kada se vratim u prazan stan. Zato što sam sama. Zato što sam zamislila drugačiji život. Zato što se tek kad plačem nadam da će me neko spasiti.

U jedanaest me Agim spopadne na uskim vratima kuhinje. Ne znam da je jedanaest, on mi to kaže.

– Jedanaest je! Sretna ti naša Nova godina!

Postajem svjesna da se vrijeme kreće po nekoj čudnoj razvučenoj liniji, da svi ti poredani brojevi ne znače ništa više od naše potrebe da praznini udahnemo smisao. Prije nego i završim misao osjetim Agimove ruke na sebi, težak miris njegovog tijela, i njegov jezik koji pokušava da razdvoji moje usne. Guram ga sa više snage nego što sam mislila da imam, tanjir mu iz ruke pada na pod, a moje – mrš u pičku materinu – nadglasava Billie Holiday i sve trome glave se okreću prema nama. Sa suprotnog kraja prostorije šef sale, u nekom čudnom usporeno-ubrzanom ritmu, trči prema nama. Drži zaleđeni osmijeh sve dok mu lice ne izađe iz vidokruga preneraženih gostiju, onda se pojavljuje bijesna grimasa.

-Bloody Yugoslaves, what the fuck is wrong with you?

Sorry – to je sve što kažem. Agim ne kaže ništa. Gleda u mene sa nekim polu-smiješkom. U očima mu vidim prezir.

– Mrš u pičku materinu – ponovim još jednom.

On pogleda u šefa sale i slegne ramenima.

– Možeš ići kući. A na platu zaboravi – mirno kaže šef sale gledajući me sa gađenjem.

Uzimam tašnu i kaput iz kuhinje, a onda polako prelazim salu. Svi gledaju u mene. Na pola puta se sjetim da se trebam ispraviti, pokazati da me ništa od toga ne dotiče, da me se jebe za sve njih. Podižem bradu i ramena. Koračam polako i sigurno. Razmišljam da li da se na kraju okrenem i pošaljem ih sve u pičku materinu kao da sam glavna junakinja nekog zajebanog filma. Na engleskom ili na našem? Šta je ekvivalent te psovke na engleskom? Ne znam. Fuck yourselves? Tu nema majke. Engleske psovke su blijede, to mislim sve dok ne upoznam Irce, koji će trajno obogatiti moj vokabular engleskih psovki. Kad dođem do vrata noge mi drhte i ne mogu da se okrenem. Siđem niz stepenice, kroz velika vrata vani i počnem plakati. Beskućnik, zamotan u vreću za spavanje, sjedi na podu i gleda u mene.

– Imaš li cigaru?

Kopam po tašni. Evo ih. I dalje plačem.

– Vatre?

Evo i vatre. Zapalim i ja. Najradije bih sjela pored njega, ali kontam nisam još dotle došla. Stojim, plačem i cvokoćem od hladnoće. Počinje da pada snijeg. Prvi put od kada sam u Londonu.

– Jebeno prelijepo, zar nije? – pokazuje rukom prema uličnoj lampi ispod koje lelujaju sitne pahuljice.

– Jeste, jebeno prelijepo – kažem ja.

Šutimo i gledamo snijeg. Voljela bih mu ispričati sve. Otkud me ovdje, kako boli i sve to. Ispruži ruku sa papirnom čašom prema meni.

– Hoćeš li čaja? – namigne.

Smijem se. Možda još i malo plačem, ali se smijem.

– Ne treba hvala.

I on se smije, pokazuje pokvarene zube. Stojim tu dugo. Šutimo, pušimo i gledamo snijeg. Na kraju mu ostavim pola kutije cigara i krenem kući. Daleko je za ići pješke, ali svejedno. Ne pada snijeg u Londonu svaki dan. Možda hodajući polako skontam da sve to jeste jebeno prelijepo, ako ništa drugo onda zato što mi je tek dvadeset i nešto i što sam dovoljno mlada da zavaram sebe da svo to vrijeme koje dolazi nešto znači. Da 1994. neću dočekati na ulici sama. Da život može biti fucking beautiful.

Ljudi, pogledajte ovu sliku, koju je Cropixov fotograf Željko Hajdinjak snimio između malenih graničnih prijelaza Trnovec i Središče ob Dravi, i recite sebi, ne morate nikome više, koga to vidite preko lijevoga ramena hrvatskog policajca. Je li vam poznata ženska glava pokrivena smeđom tkaninom, pogleda spuštenog tamo dolje gdje kleči i moli pobožan puk? Niste li već vidjeli to lice na slikama velikih i malih slikara, od renesanse i baroka, sve do naših dana, na zidnim slikarijama velikih i slavnih talijanskih crkvi, i na kalendarima Danice, Glasa Koncila, Svjetla riječi? Nije li to ona?

Ima ljudi koji je viđaju u svom prozoru, u ledu na zamrznutoj lokvi ispred garaže, vlagom ocrtanu na zidu veškuhinje, vide je u dnu lonca u kojem se kuha voda za čaj, u igri sjena na stropu nakon što su ugasili svjetlo prije spavanja… Vide je posvuda gdje nje nema, uvjereni kako ih upravo to razlikuje od nevjernika i ateista, koji ne vide ništa, pa im se još i smiju. Ali kako je onda moguće da je ne vide kako stoji ispred hrvatskog policajca, zagledana u blato u kojemu se, stvarno ili metaforično, valjamo svi mi, držeći da je upravo to blato naša zemlja? Što je to s ljudima da ničice padaju na koljena kad je ugledaju u barici vode, a ne vide je kad živa pred njih stane? Ono u barici je privid, a ovo je ona živa. Isus je grmio protiv idolopoklonika. Nije mu smetalo to što vire u barice i zagledaju po vlažnim zidovima garaža tražeći slike idola, nego to što u isto vrijeme ne dižu pogleda i ne vide živoga Boga, ženu, dijete i čovjeka

_______________________Za Milomira Jovanovića

Nisi stigao i sjedio sam sâm među maskama.
Ni jednu nisam želio prepoznati i ćutao sam
za istim onim stolom za kojim nam je davno,
u divnom siromaštvu, tvoja sićušna majka
dijelila kiselo mlijeko na kašiku kao sirup
protiv kašlja. Nisi mi tražio ali sam je iznio
zauvijek iz tvog neizdrživog sna kad ti je,
naginjući se preko kontinenata, šapnula
na uho da joj je duša teretna poput mlinskog
kamena.

Ukrao sam je iz bolnice pažljivo kao da odnosim
upaljenu svijeću ispred čitača. Kao sin u Baladi
o Narayami* nosio sam je na leđima, polako
niz spratove bolesti. Pored inkubatora sa prerano
rođenim bebama zastajali smo i zavirivali ko u
izloge a kad smo prokljuvali beton i zakoračili
u polja kukuruza osjetio sam da ne osjećam više
vreo dah za uhom. I bila mi je laka tvoja sićušna
majka, kao ranac za piknik.

____________

* Film japanskog režisera Kinoshita Keisuke iz 1958. godine

Sveta obitelj

Na preporuku rimskoga pape neka svaki župni dvor
Po jednu sirijsku obitelj primi župnik iz Slavonskog
Broda neki Matanović rodom Bosanac govori da će ih on
Primiti i dvije ali krštenih po obredu rimokatoličkom

Ne zna papa Franjo ono što Matanović zna da muslimani
Nisu kao drugi da muslimani u neku ruku i nisu ljudi
Iako je i njih Svevišnji na svoju sliku i priliku stvorio
Ali ih je Muhamed obezljudio i u živinčad redom pretvorio

Ne zna papa Franjo u Rimu ono što Matanović zna
U Bosni gledao ih je izbliza njušio im pazuhe slušao kako
Govore i kako se Bogu mole iako u Boga istinskog ne vjeruju

Ne zna papa Franjo kako je krštenoj duši dok gleda
Kako musliman gori kako krklja prerezana grla i čudi se
Čudom živim umire a nije čovjek skapava a nije hajvan

Ruta je po narodnosti iz Moàba, istočno od rijeke Jordan. Jedna židovska obitelj iseli u njezinu zemlju u potrazi za utočištem od neimaštine. Dolaze iz Bet Lèhema, s područja Jude, glava obitelji zove se Elimélekh, njegova je supruga Naomi, a dvojica sinova Mahlòn i Chiliòn. Vrijeme je to osvojene zemlje Izraelove, gdje su obećani med i mlijeko, ali je na rubu da postane suha i nepolodna. Elimélekh zato emigrira i prvi je Židov u dijaspori, prvi koji napušta zemlju što postala je Izraelova.

U ravnicama Moàba nema oskudice, ali napustiti domovinu koju je dodijelilo božanstvo težak je čin. Elimélekh umire kao emigrant. Njegova se smrt ne tumači kao znak, obitelj nastavlja boraviti u inozemstvu, sinovi se žene dvjema tamošnjim djevojkama. A onda se žalost udvostručuje, umiru obojica, ostaju njihove tri žene, Naomi i dvije snahe. Naomi sad shvaća i želi se vratiti u Izrael, gdje se u međuvremenu vratilo blagostanje. Svoje dvije snahe šalje njihovim kućama, a ona se vraća siromaštvu ne posjedujući ništa. Ali Ruta, jedna od njih, ne želi ni čuti da bude vraćena u svoj rodni kraj. Čula je za vijest o Izraelu, želi nastaviti pripadati božanstvu i narodu koji je odabralo.

*

Naomi je uporna, jedna se snaha vraća, Ruta međutim ne popušta.

“I Ruta prionu uz nju” (1, 14).

Jak je to prijanjajući glagol, prionuti za nekoga, konstrukcija korištena u odnosu prema božanstvu:

“Ljubeći Iod, svoga Elohìma, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega” (Ponovljeni zakon/ Devarìm 30, 20).

Ruta prema Naomi iskazuje čin vjere pa kaže:

“Gdje budeš išla [ti] ići ću [i ja], gdje budeš ti spavala spavat ću [i ja], tvoj narod moj je narod i tvoj Elohìm moj je Elohìm” (1, 16).

Njezin izbor da pripada dovodi je da kaže:

“Gdje budeš [ti] umrla umrijet ću [i ja], i tamo ću biti pokopana. Tako će meni učiniti Iod i tako neka doda, jer će smrt unijeti podjelu između tebe i mene” (1, 17).

*

Ruta odabire Naomin put povratka, pustolovinu siromaštva. Tekst kaže:

“I vrati se Naomi i Ruta Moapkinja njezina snaha koja se vrati s moapskih polja” (1, 22). Rutina privrženost daje joj pravo na glagol vratiti se: premda nikad nije bila u Izraelu, njezin dolazak ima snagu i pravomoćnost povratka. Njezina privrženost priskrbljuje joj vjerodajnicu pripadanja.

*

Stižu u Bet Lèhem s proljeća i na početku žetve. Ruta odlazi paljetkovati na dijelu namijenjenu siromašnima. Predivno pravilo u Izraelu: žeteoci prolaze njivom samo jednom, ono što ostave za sobom pripada puku. I više od toga: desetina s površine ostavlja se potrebitima. Vlasništvo je privatno, ali prikriveno egoizmom posjedovanja, jer sveta zemlja pripada božanstvu: “Jer zemlja je moja, a vi ste stranci i stanovnici kod mene” (Levitski zakonik/Vaikrà 25, 23).

Privatno vlasništvo u zemlji Izrael bila je koncesija.

Lijepa i skromna Ruta ide neupadljiva po njivama u Bet Lèhemu skupljati ostatke. Igrom sudbine dospijeva na imanje jednog Naominog rođaka, bogata i ostarjela posjednika imenom Boàz. Ukazuju mu na njezinu nazočnost pa tako dozna za nju, jedini Naomin oslonac. Naređuje svojima da je ne kinje, štoviše da joj olakšaju posao. Ruta mu zahvaljuje:

“Zašto sam našla milost u tvojim očima da me prepoznaš, a ja sam strankinja?” (2, 10)

Boàz zaslužuje da bude spomenut zbog svoga odgovora:

“Ispričano mi je sve što si učinila sa svojom svekrvom nakon smrti svoga muža. I ostavila si svoga oca i svoju majku i zemlju svoga rođenja pa si otišla u narod koji ranije nisi poznavala. Platit će ti Iod za tvoje djelo. I cijela će tvoja plaća biti od Izraelova Iod Elohìma jer si došla skloniti se pod njegove skute” (2, 11-12).

Iz zemlje i iz obitelji i iz kuće svoga oca upravo je to ono što božanstvo traži od Abrahama da napusti: tu nas Boàz podsjeća kolika je snaga i vjera trebala Abrahamu da posluša glas koji ga upravo iskorjenjuje. Ruta to čini sama, kocka se s vjerom koja će naći zadovoljštinu.

*

Vrijeme žetve se bliži kraju pa svekrva sramežljivu Rutu upućuje u noćnu pustolovinu. Zadnja je to prigoda uoči zimskoga počinka. Ljudsko je srce razdragano zbog rodne godine. Evo što će Ruta čuti, a onda i učiniti:

“E sad, nije li ono Boàz naš rođak kod kojeg si bila s njegovim djevojkama? Eto on noćas vije na gumnu ječam. A ti ćeš se oprati, poškropiti i odjenuti svoj ogrtač na se pa se spustiti na gumno: nećeš se otkrivati tom čovjeku sve dok ne završi jesti i piti. I bit će u njegovom počivalištu pa ćeš doznati gdje će to odmarati pa ćeš otkriti dio njegovih nogu te počinuti. A on će ti reći što ćeš činiti” (3, 2-4).

*

Naomi potiče Rutu pod Boàzov pokrivač, opuštenu pod zvijezdama jedne ljetne noći. Šalje je da sruši sva pravila, da zavede.

“Učinit ću sve što kažeš” (3, 5). Učinit ću, na hebrejskom “eesè” ima istu numeričku vrijednost kao i “shalòm”, mir. Njezino djelovanje tu je djelo mira, a ne provale.

Usred noći Boàz se budi i skače zbog tijela opružena uz svoje.

“Tko si ti?”. I reče: “Ja sam Ruta, tvoja sluškinja, raširit ćeš svoje krilo nad svojom sluškinjom jer iskupitelj si ti” (3, 9).

*

“Goèl”, iskupitelj, pravnički je termin, označava najbližega u srodstvu, kojemu pripada pravo otkupa dobara člana obitelji koji je zapao u neimaštinu. Na njemu je i da oženi udovicu rođaka koji je ostao bez potomstva.

Ruta mu kaže “goèl” i možda zna da mu je numerička vrijednost jednaka kao i u “moj”, zato mu je rekla također “Jer moj si ti”.

Boàz je ganut, ostario da bi još imao svrhe u ljubavi, oslovljava je “Berukhà”, blagoslovljena, a onda joj izgovara iste riječi koje je Ruta rekli Naomi:

“Učinit ću sve što kažeš” (3, 11). A prije svanuća otpušta je, zatim ujutro sređuje zakonske formalnosti i ženi se njome. Ruta odmah zatrudni, njezina utroba čekala je da se otvori u zemlji Izraelovoj. Porodi muškića. Oveda, koji će biti Davidov djed.

Na kraju predivne priče na otvorenom u pravom pretincu smjestila se Ruta, odvažna jedne ljetne noći.

*

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

(16. 10. 2015.)

1. Naumpali su mi, iza buđenja, stihovi koje smo za mojih gimnazijskih dana pjevali kad smo išli na igranke u Musliće, u Čokrlije, u Čeoče, na Sela, u Ravnu Rijeku:

Brzo l ovaj život minu
kao magla niz planinu.

U originalu se kaže “mladost” a ne “život”, ali u mom slučaju to ne bilo točno: znam da je život prošao, ali moja mladost i vjernost njoj i dalje su tu.

2. Kad sam izišao u kupovinu, jer mi je žena bolesna, kaže mi poznanik: “Moj Markane, vidiš li ti ovo, sve u krv skupo, hrana skupa, lijekovi skupi, nama penzionerima bilo bi mnogo jeftinije ne živjeti” 

3. Vlastite stihove ne treba objašnjavati, osim po izuzetku, što je rijetko, ali njine izvore ne treba kriti. Za njihovo dobro. U tekstu o mojim pjesama, objavljenom na Ajfelovom mostu, Enver Kazaz je citirao stihove:

Brzo će kraj, senjor Ibanjez,
Ovome hodu kroz stroj za šibanje.

Bio sam srećan kad sam se sjetio Ibanjeza, ne samo zato što mi je to prezime omogućilo da napravim rimu koja, vjerujem, nije postojala na srpskohrvatskom jeziku, već ponajprije zato što me povezalo sa djetinjstvom. Bio sam dječarac od trinaest ili četrnaest godina kad mi prekoljeta dopao u šake roman Vicente Blaska Ibanjeza pod naslovom Gruda, koji sam dvaput zaredom čitao: kao da nije opisivao špansko selo nego moje Pape, stoga Ibanjez nije tek senjor već i moj Papljanin, i s malo pretjerivanja mogao bih reći da je u moje pjesme moglo ući tuđe samo ako je, prije toga, postalo moje, a nekad odavno moje.

Da podsvjesno postoji, mada je meni draža Jungova riječ nesvjesno, uvjerio sam se stoput. Evo jedan besmrtan dokaz. Devedeset i ne znam koje, na SRNI novinar pita Dabića kako komentariše zahtjeve da se Srbi izvine Bošnjacima za ono što su im radili u ratu? “Ne znam zašto bismo se izvinjavali svojim žrtvama, ovaj, dželatima”. Da ovo može čuti Frojd, mislim se, od meraka bi se u grobu okrenuo.

Na internetu piše da je Abramovič patronim Borisa Sluckog, pa ipak sam iznad prevoda njegove dvije pjesme, objavljene na Ajfelovom mostu, napisao Boris Abramič Slucki, jer ga je tako i Brodski, što je signal prisnosti, nazvao u pjesmi Bolje od svega spavalo se na Saveljovskom. Znao sam da je Abramovič, a ipak napisao Abramič, greška koja puti ka identifikaciji sa Brodskim čije sam pjesme, mada infarktaš, prevodio tri i po godine, ali ne žalim niti jedan dan potrošen na tu rabotu, možda i zato što sam znao da ću brzo umrijeti, a vjerovao da neću, i tako deset godina! Čak sam počeo pisati knjigu pjesama čiji je radni naslov Život je vrlo dug – stih posuđen iz Eliotove poeme Šuplji ljudi.  

Nemam mobitel i u jednoj pjesmi sam objasnio zašto. Zamislite Arhangela Mihaila, krsnu slava Vešovića i plemena Vasojevića, koji je u bici kod Pripizdine, ne znam da li Gornje ili Donje, porazio Lucifera i legije mu, kako me u tri poponoći zove mobitelom: “Šta ono ti, pederu, laješ protivu Vasove čiste krvi?” Nek me đavao odnese ako mu ne bih uzvratio:

Pička li ti materina, da ti pička
materina! Ona četnička! –

a zašto da se, u ovim godinama, zamjeram nebeskom Staljinu i njegovu maršalu Žukovu?

I sročio sam definiciju Vasojevića i Montenegrinjaca uopće: od njih nema gostoljubivijih, slobodoljubivijih, istinoljubivijih, pravdoljubivijih, bogoljubivijih i gorih ljudi pod nebom.

Nemam, dakle, mobitel na javi, ali sam ga u snu imao, posudio od nekog i snimao stranicu teksta koji je pisao bošnjački logoraš, ne znam da li sa Manjače ili iz Dretelja, a kad sam pogledao u mobitel, žalba kojom se taj logoraš obraća upravi logora bila je prevedena na kineski. “Šta je ovo?” – pitam vlasnika. “Pritisnuo si pogrešno dugme. Daj, ja ću”. Pošto je snimio tekst, pruža mobitel da pogledam: tekst je bio izlomljen u stihove koji su mi se sviđali, ali ih nisam, naravno, upamtio, osim posljednjeg, koji me i probudio: “Mislio sam da ću umrijeti u čistoj košulji“.

U  kompjuteru imam neobjavljenu knjigu pod nasovom Bez naslova i u njoj ciklus od 40 pjesama po naslovom Snoviđenja, ali san o čistoj košulji ne može među njih, jer to je doslovni zapis, a u mojoj knjizi snovi su izlika za pjesme i glavno pitanje: šta mogu od ovog ili onog sna napraviti? Ali je tačno da mi se odavno ne dešava ništa važno, osim u snu.

4. Napravio sam konačnu verziju knjige Špijun iz Piperah čiji je junak Jevrem Novičin Brković, crnogorski paćenik i Tuđmanov plaćenik koji se time javno gordi: kad je Milorad Popović, u polemici, napisao da je Jevrem bio na platnom spisku Tuđmanovog Ministarstva rata i primao platu bojnika, Jevrem ga je ispravio: “Ne bojnika već general-bojnika“. Nije Tuđmanu Ješo bio bilotko. Knjigu sam davno završio i prestao misliti na nju, a naknadno sam dodao jednu stranicu, jer su objelodanjene činjenice koje su prije desetak godina javnosti bile nepoznate. 

U podgoričkom Monitoru sa Jevremom sam ne polemisao nego ga mlatio kao goveče ufaćeno u zijanu, ali je tu polemiku prekinuo vlasnik lista Miodrag Perović, doktor matematike iz Morače, danas najveći medijski mafijaš u Crnoj Gori, nešto slično onom što je Pukanić bio u Zagrebu, ali mnogo gore.

Ljudi su mi rekli da je, nakon toga, Perović isplatio Jevremu 20.000 eura zbog duševnih boli koje je pretrpio u polemici sa mnom, što sam obnarodovao uz ogradu da ne znam je li to istina, a zatim sam sjeo i o Brkoviću napisao knjigu Špijun iz Piperah i na njenom kraju zahvalio Miodragu Peroviću što je tu polemiku prekinuo: da me pustio da ga dotučem u Monitoru, ne bih tog “retkog zvera” gonio dalje i o Jevremovom doušničkom liku i književnom djelu ne bih napisao studiju od 290 strana. Stoga taj kriminalac iz Morače i profesor računa – ne znam kakav je profesor matematike, ali je genijalan profesor računa – može biti ponosan što je crnogorsku književnost zadužio dobrom knjigom.

Danas, u toj knjizi su mi najdraži katren kojim sam začinio analizu Špijunovog laganja: “Kad Jevrem Brković stane da laže, / Presahnu odjednom sve jaže / Čijom smo vodom, kad sam bio mali, / Vrt i kukuruz natapali”, zatim katren o Jevremovoj pjesmi Oči u oči s Njegošem u kojoj je dotičnog pošteno ispljuskao: “Vladiko, od tvoje  Crne Gore / ne ostade ni jeka jekina. / Ali to  ništa. Ima gore: / Šamara te i kučka Lekina”, i najzad pjesma Prilog za biografiju Jevrema Brkovića koju sam u knjizi predstavio kao prevod sa ruskog, a to je zapravo moj tekst pravljen prema pjesmi ruskog avangardiste Dimitrija Prigova:

Dok u sat kasni, i po tmuši,
Vraćao se iz Udbe parkom,
Ovoj pjesničko-žbirskoj duši
Otkrila se u svjetlu jarkom
Sjutrašnjica, iz koje stane
Posve nelažni raj da sviti
Kad špijanja će da nestane,
Jer će razumni ljudi biti,
Kad postaće taj zanat hudi
Nepotreban kod vlasti sviju,
Kad braća svi će biti ljudi:
Svak biće špijun.

Nedavno je podgorički Informer objavio faksimile priznanica koje dokazuju da je Jevremu Brkoviću, nakon što sam ga drao u Monitoru, Miodrag Perović isplatio dvaput po 30.000 eura. To je odšteta, pomislio sam spika, za pretrpljene boli koje sam mu nanio tekstovima u Perovićevu listu. Ne znam za šta bi mu drugo pare dao Perović, prosjak s milionima: jedina Jevremova veza sa Monitorom, u to vrijeme, bilo je to što je u njemu bio moja žrtva. Ne računam to što je Lekin doušnik u Monitoru imao špijune i nije se ustručavao da objelodani moje telefonske razgovore sa redakcijom. 

Ako vam se ova suma čini previsokom, to je dokaz da niste čitali stihove piperskog špijuna koji sebe vidi kao velikog pjesnika, što ponajprije znači kao osobu sposobnu za gigantsku patnju. Zato mislim da je to bila najniža odštetna svota na koju je Žbir pristao, jer njegova patnja je vrlo skupa roba.

Sjetimo se njegovih stihova o Konvalima: „O, strašna moja noći konavoska, / Poponoćno crno mučilište! / Bilo šta pokušam, sve je dockan, / Nikog ko mene Konavli ne tište“. Ovo kurcu ne valja, ali divovska patnja je tu. Ako je ovako patio zbog Konavla, kako li je taj zakleti heteroseksualac tek patio kad sam ga guzio u Monitoru!

Stihovi o patnji zbog Konavla napisani su u dane kad je bio plaćenik Franje Tumana koji mu je objavio 20 knjiga, dokaz više da je kod Poglavnika svoju patnju debelo naplaćivao. Ne sumnjam da su Jevremove godine u Zagrebu bile “adske”, kako ih je javno nazvao po povratku u Crnu Goru, ali ako se sjetim da mu je Poglavnik dao stan na Ilici, kola i vozača koji mu je bio tjelohranitelj, i davao mu platu general-bojnika, nema dvojbe da je zagrebački pakao, u kojem se Žbir sedam i po godina frigao, bio pakao sa tri zvjezdice. Najmanje.

Ako izuzmem nespornu činjenicu da taj špicl umije debelo naplaćivati vlastite boli, ne mislite zar da sam ozbiljno govorio o Perovićevoj isplati Jevrema za duševne patnje? Radilo se o ucjeni. Kad smo u Monitoru polemisali, Doušnik je u Crnogorskom književnom listu, koji je bio njegovo vlasništvo, a finansirao ga Đukanović, objavio tekst pun prijetnji u kojem Miodraga Perovića zove Matematiko. Tekst je bio sav od aluzija, ezopovskih natuknica, što je moglo biti razumljivo upućenim, onim unutra, a ne meni izvanjcu, ali je bilo očito da Žbir ima jak adut u rukama. Priča se odnosila na Perovićevog oca, udbaša koji je slao ljude na Goljak. Dokazani saradnik Udbe Jevrem Brković u rukama je imao dokumenat ili tekst o Perovićevu ocu i prijetio sinu da će to objaviti, zato je morački mafijaš prekinuo polemiku, a pošto bi Perović, projsak s milionima, za 1000 eura i majci pojeo nogu do prkna, toliki novac mu je mogao dati samo ako je time zauvijek neutralizirao prijetnje Lekinog Malog. Ako se radilo o tekstu o Perovićevu ocu, za njegovo neobjavljivanje Žbir je dobio pet puta više no ja za 30 obavljenih knjiga.

Jedno je nesumnjivo: pisci iz Titograda koje znam bojali su se Jevrema ko zmije, pa vam je sad jasnije zašto je Žbir u CKL objavio da zna šta pričam sa redakcijom Monitora: mislio je da će time ućerati zort meni koji sam na volej dočekivao Dabićeve granate, stoga ima više pravde u tome što sam u knjizi Špijun iz Piperah raščevrljio vilice doušniku koji je bio egzekutor: svojim svjedočenjima na sudu slao je pisce na robiju.

A kad je pročitao moju knjigu o sebi, Jevrem je odlučio da ode u manastir i jedva su ga odvratili od te nakane. Čak je bio odabrao i monaško ime. Zvao bi se Žbirinej.

Razgovor za Blic od 11.10. vodio Ranko Pivljanin

*

Knjige Dragana Velikića su prevedene na 15 evropskih jezika i tamo su ga očigledno razumeli. Za “Blic nedelje” govori o našoj stvarnosti i bilo bi korisno kad bismo ga i mi ovde shvatili.

U vašem novom romanu “Islednik” pominjete “ljude sa plaže” kao personifikaciju primitivizma, sebičnosti i bahatosti. Jesu li oni zaista zavladali našim životima i jesmo li postali taoci nepotvrđenih persona i vlasnika kupljenih diploma? 

Sintagma “ljudi sa plaže” za one koji nisu čitali moj roman ne znači baš ništa. Sem toga, ko smo to mi? Godinama već slušam kako neki tamo ONI kidišu na naše uboge živote, na nevino prvo lice množine MI. Pa, neće biti baš tako. Znate, salonska hrabrost, prenemaganje građanstva iz beogradskog kruga dvojke, ali i šire, već je opšte mesto. Potrošilo se to odavno.

Svet je globalno utonuo u goli materijalizam i prostaštvo, većina svetskih lidera su samo maskote krupnog kapitala. Ali to nije alibi za kukavičluk i velike reči, za nečinjenje, za pasivno posmatranje garnirano logorejom.

Svako ko misli, ko nije pod hipnozom rijalitija, trebalo bi da se zapita šta je on to učinio da nam bude bolje, da se krene sa mrtve tačke, iz ovog beznađa koje traje već četvrt veka.

Sve dok nam je neko drugi kriv za okolnosti u kojima se nalazimo, nećemo biti u stanju da bilo šta promenimo, bićemo statisti u vlastitim životima.

Kako se to desilo, ima li i naše krivice, da li smo svojim nečinjenjem pustili da nam određuju sudbinu? 

– Mislim da promena matrice ponašanja kreće odozdo. Svaki svesni pojedinac na malom prostoru, na onom kvadratnom metru dokle se prostire njegova aura, uspostavlja vlastiti sistem vrednosti, svoj pogled na svet, svejedno da li je ispred šaltera, na radnom mestu, u gradskom prevozu, na pešačkom prelazu ili za volanom automobila.

Građanska samosvest se pokazuje u svakodnevnim situacijama, bez mnogo reči. A ne psovanjem, dranjem i kritikom opšteg stanja, što se svodi na efekat gađanja muve sačmaricom.

Računam da kao slobodan umetnik imate autonomiju svoje radne sobe i pisaćeg stola, ali da ponekad morate i napolje. Kakva nam je realnost? 

– Svaka tri meseca gubim nekoliko prepodneva u proceduri overavanja zdravstvene knjižice, eto, i to je moja realnost. Zašto? Zato što živimo na poljani, a ne u uređenoj državi gde svako radi posao za koji je plaćen.

Možda na taj način država kažnjava tu malobrojnu skupinu slobodnih umetnika koji su se drznuli da budu nezavisni, da ne žive od plate, da sviraju i pevaju po svojim notama.

Godinama već traje ista priča, grad kasni sa uplatama za socijalno i zdravstveno osiguranje, u poreskom uredno upisuju kamate kojima duže umetnike, a dobro znaju da umetnici tu ništa nisu krivi, i tako su slobodnjaci pingpong loptica koju šetaju sa jednog šaltera na drugi.

Naravno, u opštem haosu takvi detalji mogu samo da iritiraju javnost, onaj njen deo ozračen jakim dozama „Parova“, „Farme“, „Velikog brata“ i „Maldiva“. Oni se solidarišu sa dilerima, krimosima i kontroverznim biznismenima – kako već naši mediji tepaju ološu velikog formata – dakle, solidarišu se sa ljudima sive zone koji ne poštuju osnovna civilizacijska pravila svakog uređenog društva. Zato i kažem da živimo na poljani, a ne u državi.

Već vidim dežurne komentatore, odmetnike od zdravog razuma, kako se na ove moje reči klibere u zaklonu svojih bedastih nadimaka – Laki, Gugi, Kleopatra, Cezar, Obilić… – podanike zone sumraka koji su formatizovani u vremenima ratova i tranzicije, kojima je kapuljača srasla sa telom. To su oni organizmi koji se posle utakmica valjaju ulicama proizvodeći “veliki mumlaj”, kako je tu pojavu dijagnostifikovao Teofil Pančić.

Svi ovde kao preziremo politiku, a svi smo njome otrovani; glavna je vest, njeni protagonisti glavni junaci, sebe vidimo kao političke “eksperte”. Da li je to posledica neispunjenih života ili neki dublji genski defekt? 

– Izvinite, ne vidim problem. Meni, recimo, politika nije glavna vest. Naslovne strane novina, uključujući i vaš list, nije moj svakodnevni program za mišljenje. Pa valjda samo o nama zavisi da li ćemo banalnostima ispunjavati svakodnevicu. Ne možete se hraniti na rijalitijima, a biti ispunjen. To vam je kao da obedujete na deponiji. Unositi u sebe toliko otrova, a vremenom se ne izobličiti, to je prosto nemoguće.

Zato na sve strane toliko mnogo besnih i nezadovoljnih ljudi, ničemu se ne raduju, stalno u potrazi za nečim lošim, uvek im na pameti prvo ono negativno, pa kako onda da budu ispunjeni.

Moj savet im je da jedu više meda, da usvoje kakvo mače ili kuče, i da čitaju Andrića.

Evropa i famozni put u Evropu postala je ključna mantra naše svakodnevice, sa mnogo nepoznanica. Gde je ključ našeg nesporazuma sa Evropom? 

– Ne bih rekao da imamo nesporazum sa Evropom. Geografski smo raspoređeni tako da se uz sva iscrtavanja novih granica i pomeranja stanovništva nalazimo na svom, evropskom tlu.

Pretpostavljam da je težište vašeg pitanja zapravo na Evropskoj uniji. Slepi birokratski mehanizam sprovodi političke naloge koji svakako nama nisu bliski. Vidljivi su naši duhovni i materijalni gubici u svim aspektima, ali aktuelna vlast te gubitke redovno pretvara u žurnale o svojim velikim pobedama.

Beskompromisnom dresurom naših čelnika formira se foto-robot uzornog prevodnika u lepše evropsko sutra. Otvaranje tzv. poglavlja o pridruživanju deluje sada kao štap na kome nema više šargarepe. Stoga je ključ nesporazuma u tome što se ono što vidimo i što osećamo, razlikuje od onog što nam se govori.

I za kraj, ima li reč pisca težinu nad kojom bi se mogli zamisliti logoreični gospodari naših sudbina? 

– Težina jednog pisca je pre svega u snazi njegove poetike. Logoreja primitivnih političara manje odražava njihovu nekulturu, a više dimnu zavesu iza koje pune svoje i partijske račune. Ne budimo naivni. Da li ste primetili da već godinama na najvažnija mesta u institucijama kulture sve češće dolaze pojedinci sa kojima se sive eminencije tajkuna i političara lako o svemu “dogovore”, svejedno da li je reč o renoviranju nekog pozorišta ili prodaji bioskopa.

Ukoliko ste drugačije moralne konstitucije, ako ste posvećeni upravnik koji se brine o svojoj ustanovi, sudbina vam je da prođete kroz toplog zeca, kao što je to bio slučaj reditelja Kokana Mladenovića, ili upravnika Kinoteke Radoslava Zelenovića.

Umesto odgovora: 

Sve je pitanje stomaka 

“Nikada nisam želeo slavu, već poštovanje i autoritet. Ali, do toga se kod nas dolazi samo estradom. U tu močvaru nisam zalazio. Jedino estrada pruža moć, jer u našoj palanci ne postoji ni poštovanje, ni istinski autoritet. Tamo se dive namrštenim velikim očevima, koji mogu biti senilne budale, ili estradni šljam…

Jedini problem je stomak. Da li ga imaš ili nemaš? I ne pomaže tu zavirivanje u biografije. Jer, tamo svega ima sem stomaka. Kakav je nečiji stomak, to nigde ne piše. O tome se grobno ćuti. Stomak je meko mesto, i krije se oklopom, svejedno da li si kornjača, jež ili umetnik. I zato, ako ti je stomak osetljiv, ne krivi druge zbog toga. Nije problem u moralu, već u stomaku. Sudbinu nam određuje stomak”.

Epoha menadžera i sumnjivih eksperata 

“Nastupa nova epoha…Nestali su zatoni uzvišenosti i tišine u divljim nadogradnjama. Na sve strane bauljaju građevinski preduzimači sa lažnim papirima, bankarski službenici zalepljenih osmeha, doušnička menažerija policijaca i kriminalaca. svi oni glume sigurnost, u paničnom strahu da će biti razotkriveni…Zaleđa su osvojila i prekrila gradove. Građane istiskuju podanici naciona i internacionalnog kapitala. Uspostavlja se civilizacija menadžera, galerista, reklamnih agencija, sumnjivih eksperata, logoreičnih novinara, korumpiranih sudija. Prevare su legalizovane. Rečnici su opusteli. Tek nešto malo neistrošenih prideva preostalo je za nekrologe”.

Slabići u zagrljaju mentaliteta 

“I sada ta osoba bi da sačuva od zaborava jedno vreme, nimalo gore od onog koje je došlo, vreme u kojem je većina živela pristojno; da se suprotstavi lažima patriota i profitera, onima koji su na snažnim mišicama hrvatstva i srpstva u mladosti tetovirali datume ulaska u JNA i trčali za Titovom štafetom, a kasnije bestidno revidirali svoju prošlost; da utuli dosadne priče o vremenu koje je moglo doći samo da je bilo manje kondicionala i konjuktiva, za šta su krivi oni drugi.

Ne, gospodo, nema tog vremena gde biste bili samo vi, bez onih drugih, zbog kojih je sve tako kako jeste, uglavnom loše.. Jer, uvek i svuda ste baš vi ti drugi, svejedno da li vaš zaštitnik nosi šubaru i zaudara na votku, ili u zelenom hubertusu i kožnim špilhoznama jodluje po pivnicama širom bivše Monarhije. Vi nikada niste persone, uvek ste jedan od mnogih, zbijeni u gomili, slabići u sigurnom zagrljaju mentaliteta. Zato slavite one koji su jedan od vas, prepoznajete se instiktom zveri, istim jezikom govorite, publika ste jedni drugima…”

Za vrijeme rata on je bio “izolant”. Tako su zvali ljude, nesrbe, muškarce, koje su hapsili i prisilno odvodili na kopanje rovova na liniji ratišta ili na prisilan rad po gradu. Prije rata bio cijenjeni mladi inžinjer u Rudniku. Nekada smo zajedno ljetovali u Biogradu. Sada, njih petoricu, odjevene u radničke prljave kombinezone – sprovodi na nekakav rad, dvadesetpetogodišnji delija, naoružan puškomitraljezom. Jutro je, idu pognutih glava. Čisteći ispred kafića gdje sam konobarisao, kažem mu – dobro jutro, čika F. Zapanjeno i zbunjeno me pogledao i išaptao – sine… Iza šanka sam cijelo jutro plakao. Već pet ili šest ljeta viđam ga u ogromnom džipu, u centru čaršije. Na moje – dobro jutro, čika F. – sada je kazao da me ne poznaje, pitao me šta hoću i treba li mi para? U “Kralju Learu” Edmund sam za sebe kaže da se – iskopilio. 

Iskopilio se – izolant.

*

Piše novonobelovka Svetlana Aleksijevič, o ženama u Crvenoj Armiji, koje su ravnopravno s muškarcima četiri godine ratovale u “Otadžbinskom ratu 40-45”, četiri godine bez grudnjaka, u muškim gaćama…”Na četrdeset kilometara dugim marševima, žene smo raspoznavali po tragovima. Krile su menstruacije i krv im je curila niz noge u čizme, iz čizama na mlad snijeg”, veli starac-heroj pretrpan ordenjem. Na Trgu. Položena olovka u tintu. 

Unutarnja klonulost maske, izvrijeđana licima.

*

Momak iz druge čete, što je onomad na ratištu dijelio oružje. Sad starac u pedesetoj, prodaje jabuke na pijaci. Neće niko, buraz; ja ih onda razdijelim, ko puške nekad. 

Ko ona baba u Snjeguljici.

*

Neki me dan zaustavlja poštar na ulazu u soliter. Ne može, kaže, naći Adema Ć. a mora mu uručiti poziv od geodeta, da mu izmjere zemlju van grada. Ne možete ga naći, mirno mu objasnim, jer su ga strijeljali u zgradi, na devetom, prije dvadeset tri godine. Još ga nisu pronašli u dosad otvorenim masovnim, tako da ne znam koju zemlju da mu izmjere. 

Ima van grada puno zemlje. 

Sva je sad na njemu.