Pokašto znadem opet biti vito
Momčence, nikad sasvim sito,
I u robici vrlo vehdoj, ali
Ko sva sirotinja, vrlo ponosito,
I posvuda oko mene sija,
Ko na šahovićkom vaširu, Ilija
Sveti, možda s onog svijeta, i na Lim
Ponovo idem da Džugašvilija
Kobu gledam kako, kraj Sinjavca, pali
Svete knjige kalmičke
Dok bacam u vodu kamičke
Kao da time mu pomažem, u nečem,
Da za mene teče.

I na našemu gumnu, gdje vijati žito
Treba, u avgustu, pred veče,
Dok čekam lahor koji piri
Od Bjelasice, u meni sve, i to
Kao u oku orla, bude bistro.
Ili, kao da na gori sam Idi,
Iz mene se sve do Venecije vidi.
Čak možeš čuti: iz Ponte dei sospiri
Kamen uzidiše za svojom Istrom.

Zatim po gradovima švicarskim
Tražim iščezlo hazarsko pleme,
Tražim čak i lotre Amonove
Kojim kušao se od mačeva svojte
Spasti. Čak želim da podviknem: Stojte!
Ne galijama carskim
Već psima što laju iz prozne poeme
Lotreamonove.

<7. 11. 20015>

Zemaljski muzej (2)

Vrijeme u muzeju drukčije teče i drukčije se mjeri nego u životu. Zato je i moguće da velikani Zemaljskog muzeja žive po nekoliko stotina, ili čak koju tisuću godina. Vrijeme u muzeju teče poput vremena u Crkvi. Ili još sporije, u još većim vremenskim mjerama cjelinama. U Zemaljskom muzeju Bosna je bila jedna veoma stara zemlja, slavna u svojoj predhistoriji. Njezine su velelebne katedrale u još uvijek neotkrivenim pećinama, na špiljskim crtežima, na tim bosanskim freskama, što ih je komadom nesagorjelog drveta u Paleolitiku crtao neki bosanski Michelangelo. Bosanska je stara slava ispod oranica, gdje su skrivene antičke hazne, grobovi velikaša, hramovi zaboravljenih vjera, čije su se svete knjige odavno pretvorile u prah i ništa. Vrhunci bosanske povijesti, nakon kojih slijedi doba propadanja, u ranoj je srednjem vijeku. I nešto kasnije, pred propast kraljevstva, kada se sva Bosna raspisala po svojim nadgrobnim kamenovima, govoreći o sebi i svome naraštaju ono što budući naraštaji neće razumjeti, ali svidjet će im se kako zvuči.

Ono dalje, što nastupa s Mehmedom Drugim, zvanim Osvajač, pripada našem vremenu i našim nesrećama. I tu se, u Zemaljskom muzeju, polako mijenjaju perspektive: ono što je bilo arheologija, to herojsko pred-doba stare Bosne, kada je sve još bilo moguće i vjerojatno, polako i neprimjetno urasta u etnologiju. Umjesto kamenim gromada slijede lutke. Ako se dobro sjećam, a sve manje se sjećam, i sve se više trudim zaboravljati, jer kada jednom zaboravim Sarajevo bit ću slobodan čovjek, bila je u Zemaljskom muzeju i bosanska soba. I u toj sobi posjedala po podu porodica. Tri ili četiri lutke u muslimanskim nošnjama, zaustavljene usred nekog savršeno prirodnog pokreta. Što se o njima zna? Jesu li zbilja postojale, ili ih je izmislila moja mašta, izmišljajući skupa s njima i onih desetak posjeta Zemaljskom muzeju, od prve predškolske, preko nekoliko školskih, jedne gimnazijske (s profesorom Borom Mihaćevićem), i još nekoliko kada bih dolazio u posjete majci. Te lutke, koje, možda, i ne postoje, vazda su bile zaustavljene u istom pokretu, zagledane u istu tačku. Nisu starile, jer se na njih nije odnosilo vrijeme. Kako se zvao lutkar koji ih je načinio? Sarajlija ili stranac?

Vrijeme u Zemaljskom muzeju drukčije teče. Godine su kao dani. Tako je i Vlajko Palavestra nekoliko desetljeća uređivao Glasnik Zemaljskog muzeja. Bilo je to šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih… Časopis je prethodno postojao koliko i sam muzej: prvi broj objavljen je 1889. Glavni urednik bio je slavni Kosta Hörmann, koji je muzej i utemeljio. Bilo je to još vrijeme prije podizanja zgrade tamo iza Marijin dvora, uz uskotračnu prugu, među šljivicima i u šipražju na obalama Miljacke.

Kada se poslije rata Franjo Rejc, uz potpisano odobrenje svih stanara, širio prema tavanu i tako nadograđivao još jednu sobu našega stana u nacionaliziranoj višekatnici gospođe Heim, na tavanu je među starim novinama, papirima i dokumentima prethodnih epoha pronašao treći tom Hrvatske enciklopedije, objavljivane u vrijeme NDH, i dvadesetak svezaka Glasnika Zemaljskog muzeja. Novine, papire i registratore pune dokumenata bacio je, a da ih nije ni pregledao, prezriv prema svemu što je prošlo, nespreman da u kraljevskim žandarima i ustašama prepozna povijest i povijesne izvore, a enciklopediju i Glasnike Zemaljskog muzeja spremio je među knjige.

Tridesetak godina kasnije, kada sam kao desetogodišnjak jedva čekao da ostanem sam u stanu i da otkrivam arheološke slojeve, porodične povijesne tajne i skrivene dokumente po sobama stana na Sepetarevcu, u koji smo se selili ljeta 1969, prvi sam put listao Hrvatsku enciklopediju, i s nekom stravom u kostima gledao lice Ante Pavelića, koje u toj knjizi nije bilo lice zločinca, nego lice narodnoga oca. Što o njemu misle svi oni koje je Pavelić posinio i pokćerio, sva njegova katolička i muslimanska djeca, ispraćana u njegova očinska njedra apostolskim blagoslovima nadbiskupa Alojzija i Ivana, i usrdnim preporukama jerusalimskog muftije, kojemu je osobito uz srce prirastao bošnjački, europski odvjetak sveg njegova dunjalučkog ummeta? Bio sam dječak, umjesto pitanja osjećao sam samo jezu. Činim li zlo dok gledam Pavelića u oči?

Papir je bio ugodan pod prstima, gladak i čvrst, za razliku od papira u Glasniku Zemaljskog muzeja, krutog i sasušenog, koji se skoro raspadao pod prstima. Do tada nisam razmišljao o razlikama u kvaliteti papira, ni o tome da i on, papir, stari kao što stare ljudi i njihova osjećanja.

U tih dvadesetak svezaka Glasnika Zemaljskog muzeja najviše su me zanimali nekrolozi. Kada bi umro slavni muzeolog, povijesničar, etnolog, arheolog, iz Beograda, iz Zagreba ili negdje s kraja svijeta, naročito neki kojemu je Bosna bila tema, i marno se bavio ovom zemljom, potrošivši na nju život i svu životnu energiju, neki bi njegov kolega, u pravilu iz Zemaljskog muzeja, pisao nekrolog. U tim je nekrolozima, ovisno o talentu pisca, bio sadržan pregled pokojnikova životnog djela, ali često i sav njegov život. Oni darovitiji pisci udjenuli bi poneku anegdotu, duhovitu životnu pričicu, koja se, voljom smrti, pretvarala u ganutljiv detalj, u zrno tuge. Katkad bi se činilo da je cijeli čovjekov život, sve što je bio, čime se bavio, za čim je čeznuo, što je želio, o čemu je snivao, stalo na jednu-dvije stranice Glasnika Zemaljskog muzeja.

Listao sam te sveske tražeći nekrologe, čitao ih opet i opet, i svaki sam barem dvadeset puta pročitao u godinama između 1976. i 1984, kada sam otišao u vojsku. Kada sam se vratio iz vojske Glasnika Zemaljskog muzeja više nije bilo. Krečili su stan, pa su te već poluraspadnute, žute papirine u lošem uvezu, zaklamane nekom odavno zahrđalom žicom – ostavi to, nabost ćeš se, fasovat ćeš tetanus listajući tu starudiju! – bacili na smeće. Tako je zaključena jedna povijest.

Od tih prvih nekrologa koje sam čitao, stvarajući svijest o tom neodoljivo privlačnom književnom i socijalnom žanru, pa sve do dana današnjega, ne propuštam, kakve god novine, revije i časopise čitam, priče o umrlima, Ne promakne mi nijedan in memoriam i nekrolog, od onih u plaćenim posmrtnicama i novinskim partama, na predzadnjim stranicama dnevnih listova, sve do članaka i eseja po književnim časopisima u kojima se veliki pisci opraštaju od velikih pisaca. U svakom od tih tekstova, i u onom najmanjem, najbeznačajnijem i najnepismenijem, pronađe se trag jednoga života i šlagvort grandiozne biografije. Između prodavača kestena i Napoleona, carinika kod Orašja i Hanibala, dječaka koji prelazi cestu sa školskom torbom na leđima, kasirke u robnoj kući i kraljice Viktorije, nema razlike. Svatko stane u rečenicu kratkog izvješća o smrti, u administrativnu formulu iz matične knjige umrlih, i o svakome bi se moglo ispisati dvanaest knjižnih tomova velikog formata, uvezanih u safijan. Nema beznačajnih povijesti, ni bezvrijednih života.

Ne, nisam to znao u vrijeme kada sam počinjao čitati nekrologe iz Glasnika Zemaljskog muzeja. Ni tada, ni sljedećih četrdesetak godina, sve dok na marginama jedne dovršene povijesti nisam započeo svoju ličnu povijest Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Sadržaj priče otkriva se kada se započinje s pričanjem. Prije toga ne. Smisao svakog prošlog života je u nekrologu. Ili u noći bdijenja, u karminama i u zadušnicama, u razgovoru koji se vodi u krčmi nakon sprovoda. Tada sve biva izrečeno. To je mjesto na kojem počinje i završava književnost. Jedno od takvih mjesta.

Prije nekoliko mjeseci, ljeta 2015. elektronskom su mi poštom od prijatelja stigle tri stranice Glasnika Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini – br. 1, godina 1934, sveska za prirodne nauke – naslovljene “Viteški kralj Aleksandar I Ujedinitelj”.

Samo u nekoliko prilika tokom stogodišnje povijesti muzeja Glasnik je odstupao od svoga zadanog naučno-istraživačkog, sakupljačkog i sintetizirajućeg žanra, od procesa dugog trajanja i od vječnosti za koju je bio zadužen. Događalo se to u vrijeme kada su umirali vladari, od Franje Josipa I do maršala Tita. Tada bi se, posve prigodno, pisci glasnika iz bezmjerja vječnosti spuštali u trenutak i u epohu. Jezik nauke, nepromjenjiv, tvrd i vječan, i utješan u svom monotonom tonu, pretvarao se u govor skupštinske pozornice, oltara i dnevnih mijena. U tim nekrolozima više nije bilo ničega od onoga lijepog i životnog pojanja nad grobovima bližnjih, što su ga arheolozi upućivali jedni drugima, tako što bi živi ispraćali mrtve, s njima pomalo upokojavajući i sami sebe.

“U Marseju na francuskoj teriotoriji zločinačka ruka najmljenog ubice prekratila je život našeg omiljenog Vladara Aleksandra I 9 oktobra ove godine. Viteški Kralj Ujedinitelj ostavio je ovaj svijet u naponu snage, koju je neumorno trošio u poslovima oko unutarnje konsolidacije Jugoslavije i njena napretka i oko obezbjeđenja patnjama i krvlju stečene državne teritorije. Dajući državi svoju snagu i znanje, žrtvujući joj svoj mir i udobnost Veliki pokojnik je žeo uspjehe, pribavljao je Jugoslaviji saveznike i prijatelje, s kojima je htjeo da svom narodu i ostalom napaćenom čovječanstvu obezbjedi toliko željeni mir…”

U neprebolu ili u žurbi tekst je poslat u štampariju, a da nije dobro pregledan, pa je u njemu više pravopisnih grešaka nego što ih se inače nađe u Glasniku Zemaljskog muzeja. Tiskan je ćirilicom – časopis je od svojih početaka tiskan dvopismeno, ćirilicom i latinicom, a takvo je i njegovo zaglavlje – i s istaknutim križem iznad naslova, tako da sliči na pravoslavnu osmrtnicu.

Nakon dugog, vrlo baroknog izvještaja o kraljevu mučeništvu, u samom se finalu nepotpisani autor – vjerojatno je to bio sam direktor Zemaljskog muzeja – osvrnuo na zasluge blagopočivšeg kralja za muzeje i muzejsku struku u Jugoslaviji. I tu saznajemo nešto zanimljivo: “Zemaljski muzej u Sarajevu čuvaće pomen na dva događaja iz pošljeratne prošlosti, spomen na dvije Kraljeve posjete. Kao Regent, za života svoga Oca, posjetio je 1920. Sarajevo, dočekan ljubavlju i usrdnom odanosti svih Sarajlija. Tada je, 21. septembra, blagoizvolio posjetiti Zemaljski muzej. Nekoliko godina docnije, 18. aprila 1925 imao je muzej sreću, da u svojim prostorijama dočeka svog Kralja, ali ne više sama, nego u društvu Njezina Veličanstva Kraljice Marije.”

Za prvog kraljeva posjeta još su bili živi i u muzeju vrlo prisutni njegovi osnivači. Bio je tu, prisutan i na suverenovom dočeku, i Ćiro Truhelka prvi kustos u povijesti Zemaljskog muzeja, čijim su marom i brigom nastajale etnografska, prethistorijska i srednjovjekovna zbirka. Gorak i poviješću ponižen, Truhelka je dvije godine ranije izgubio svjetski rat. Poraz Austro Ugarske za njega je bio poraz svega što je u životu bio, o čemu je snivao i što je još želio biti. Pedesetpetogodišnjak, kojem su minuli njegovi slavni dani, i nije se imao čemu nadati osim blagoj smrti. Umirovit će ga dvije godine kasnije, na što će on zauvijek, i bez mnogo žaljenja, napustiti Sarajevo i nastaniti se u Osijeku. Po nevolji, poživio je, možda, i duže nego što je trebao, pa se iz austrijskog patriota uspio premetnuti u hrvatskog nacionalista. Malo prije smrti, 18. rujna 1942, objavio je svoju čudesnu memoarsko-putopisnu knjigu “Uspomene jednog pionira”, u kojoj je u nekoliko poglavlja Bosnu i Sarajevo s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća opisivao kako nitko nije.

O Ćiri Truhelki se za vrijeme komunizma, uglavnom, mudro šutjelo. Njegove zasluge priznavale su se u Zemaljskom muzeju, katkad bi ga se, istina bez prevelikog hvaljenja, ali uz notiranje njegova značaja, spomenulo i u Glasniku. U javnosti ga se, recimo u tadašnjem Oslobođenju, nije spominjalo, osim, možda, kao neprijatelja. A kada se, devedesetih, vratilo njegovo doba, pa se u novoj konstelaciji Ćiru Truhelku veličalo, e ne bi li se tako uzveličala supstanca bosanske državnosti, obavezno bi se napomenulo da je Čeh podrijetlom. Istina je to, Ćiro Truhelka bio je krvlju, po ocu, iako ne i po majci, Čeh, ali po svemu drugom – a što je najvažnije po vlastitom sentimentu i samoodređenju – bio je Hrvat. I to od one naročito neugodne, ogorčene vrste kojoj je hrvatstvo bilo utjeha i nadomjestak za izgubljenu K.U.K. monarhiju. Kao Hrvat smijenjen je s direktorskog mjesta i potjeran u prijevremenu mirovinu. Kao Hrvat prihvatio je NDH, i o Srbima u jednoj rečenici propisao kao o tuđinskome rasnom elementu, pa su ga zato što je bio takav Hrvat četrdeset godina u Sarajevu držali skrajnutog. Cinično je danas u njemu identificirati – Čeha.

I što Ćiro Truhelka misli i osjeća ujutro 19. rujna 1920. dok se sprema da ide na posao, u Zemaljski muzej, na doček regenta Aleksandra, budućega jugoslavenskog kralja?

Jednog poslijepodneva, u vrijeme mimo predviđenih posjeta, sin mog amidže Av.-a, Mirsad, i ja ušli smo u zgradu bolnice Južni logor, u predgrađu Mostara. Ne obraćajući pažnju na portira koji je zbunjeno gledao za nama, prošli smo kroz dugački hol i bez riječi se uspeli do odjela za hirurgiju. U jednoj od soba, iscrpljen od petomjesečne borbe s bakterijom koja mu je izjedala crijeva, ležao je amidža M.

Prošlo je više od tri mjeseca od našeg posljednjeg susreta i sada sam u crtama njegovog lica, isušenog i izbledjelog od stalnog boravka u zatvorenom prostoru, jedva uspio prepoznati onog uglađenog čovjeka gustih brkova, natapirane, srebrne kose i dostojanstvenog držanja. Odmah do njega, zavaljen u stolicu, s prstima isprepletenim na stomaku i ostavljajući utisak čovjeka nezainteresiranog za sve što se oko njega događalo, sjedio je njegov jedini živi brat, S. Na krevetu pod prozorom – uz onaj na kojem je ležao amidža jedinom u sobi – sjedile su moje strine N. i Đ., kao i Bato, M.-ov sin jedinac.

Ušli smo, pozdravili se sa svima i razmijenili nekoliko uobičajenih riječi s bolesnikom. Pričao je s vidnim naporom, ali još uvijek artikulisano i ne buncajući. Vazduh u sobi je bio težak od mirisa mokraće i dezinfekcionih sredstava, dok su kroz zatvoren prozor do nas dopirali zvuci radova na obližnjoj cesti. Bio je septembar 2015. godine, moj godišnji odmor je upravo bio završio i ja sam se, nakon ljeta provedenog u čitanju i pisanju, vratio uobičajenim poslovnim obavezama.

Usto, čekao sam da iz štampe izađe moj prvi roman, Boja zemlje, koji je, između ostalog, otvoreno govorio o antagonizmu između mene i porodice moga oca. Pa ipak, sada sam stajao pored kreveta amidže M. i osjećao neki zalutali žal prema tom iscrpljenom, umirućem čovjeku, čiji je život – kao, uostalom, i životi preostale četvorice očeve braće – za mene oduvijek bio tajna.

Amidža M. rođen je 1942. godine, u selu Dubočani, u konjičkoj općini. Krajem šezdesetih godina prošloga vijeka, u isto vrijeme kada i ostala braća, digao je sidro i otišao trbuhom za kruhom. U Mostaru je sagradio kuću – jednu dosta neuslovnu, prizemnu građevinu, niskog stropa i zidova obloženih lamperijom, gdje su prozori uvijek bili zamagljeni i gdje se u svako doba dana osjećao zadah nekog začina – i oženio se sestrom supruge svoga brata Av.-a, koja je ubrzo umrla. Iz tog braka, ostala mu je kći, Armina, njegovo najstarije dijete. Nekoliko godina iza toga, ponovo se oženio i dobio još dvoje djece: kćer, Azeminu, i sina, Armina, kojeg smo svi zvali nadimkom – Bato.

Amidžin drugi brak dugo je bio epistolaran; vrlo brzo je otišao u Njemačku gdje je proveo dobar dio svoga života i odakle je dolazio tek jednom ili dva puta godišnje. Tada bi mene i majku – u to vrijeme smo živjeli na Aveniji, u stanu koji nam je, nakon očeve smrti, u junu 1977., dodijelilo špeditersko preduzeće u kojem je radio – pozivao u svoj skromni dom na periferiji, obično na večeru ili ručak. Često su mi ti odlasci predstavljali opterećenje, jer je vrijeme provedeno u amidžinoj kući bilo uređeno po nekom tajnom protokolu: sve se odvijalo u hladnoj interakciji, u razmjeni pažljivo sročenih replika čija je osnovna funkcija bila da popune tišinu i iskažu međusobnu uljudnost i poštovanje. Bilo je dana kada bih uspijevao da pobjegnem od tog nepodnošljivog formalizma i s Batom, koji je bio dvije godine stariji od mene, krišom se iskradem iz kuće, obično na neku od obližnjih livada gdje bismo satima jedan drugom šutirali penale ili, ako to nije bilo moguće, onda u njegovu sobu koja nam je služila kao zamjena za igralište.

Iz tih godina, u sjećanju mi je ostala amdižina apolonska figura, uz koju je, poput vjernog psa, išao glas o lagodnom gastarbajterskom životu. I, zaista, mora se priznati da je on uvelike podsticao takve glasine: uvijek je nosio elegantna odijela i prvoklasni nakit, pušio njemačke cigarete i vozio luksuzna auta. Mislim da mu je u to vrijeme bilo iznimno važno da svi mi – njegova bliža i dalja rodbina, prijatelji, komšije i poznanici – nikada ne saznamo ono što će nam postati jasno dvadeset godina poslije kada se preseli u Mostar, a to je da je na taj način – prikazujući nam, dakle, svoj život u svjetlu prividne otmjenosti i glamura – prikrivao svu svoju emocionalnu rastrganost, nesređenost i duhovno siromaštvo.

U onim rijetkim trenucima kada bi se viđali, amidža M. bi u moj život unio poneku sitnicu, neki neobični predmet, koji bi potaknuo moja maštanja o svijetu iz kojeg su takve stvari dolazile, tako drukčijem od onog kojem sam pripadao i koji se, u tehnološkom, pa i kulturološkom smislu, tek otvarao prema Zapadu. Sjećam se, recimo, fotoaprata koji je u roku od nekoliko sekundi printao fotografije, i to u koloru, ili minijaturnog Telefunkenovog televizora, s ekranom ne većim od ambalaže za bombonjere, koji se nalazio u sobi njegovih dviju kćeri, a tu je bio i jedan gramofon, prilično futurističkog dizajna, sa staklenim poklopcem koji se automatski spuštao na tanjir na kojem je ležala ploča i velikim zvučnicima, obloženim orahovinom, iz kojih je, samo u onim rijetkim trenucima kada strina N. ne bi bila kod kuće, dopirala muzika.

Tokom tih povremenih susreta, amidža M. nikada nije spominjao moga oca.

Ne znam zbog čega, možda mu je bilo neugodno, bio je odveć sputan i krut da bi znao izraziti osjećanja, međutim, ako je vjerovati porodičnim pričama, čini se da su njih dvojica bili prilično bliski. Pa ipak, ta bliskost nije se prenijela s moga oca na mene, izuzev u nekom najformalnijem porodičnom obliku. Uvijek rezerviran, s loše odglumljenim interesovanjem za moj i život moje majke, čitavo vrijeme bi presjedio u uglu sobe, obavijen cigaretnim dimom, autoritativno se osmjehujući ispod gustih brkova i pijuckajući pivo od kojeg se nije odvajao. Sjećam se kako bi mu oči zasjale kada bi njegova supruga i moja majka počele otpakivati poklone koje bi mi donio, obično trenerke ili neku drugu robu sumnjive kvalitete. Mnogo godina poslije, kada budem u stanju da na sve to gledam iz druge perspektive, shvatit ću da su ti pokloni više bili pokušaj da se u mom infantilnom poimanju svijeta što duže održi mit o postojanju dobrog i plemenitog amidže, nego li je to bio čin istinske ljubavi.

Za sve ove godine, samo smo jednom nas dvojica razgovarali o ozbiljnim i intimnim stvarima. Bilo je to negdje u ljeto 1998. ili 1999. godine, kada mi se, odveć pripit, požalio da je sa svojim sinom, Batom, tokom njegovog boravka u Njemačkoj – početkom devedesetih, predosjetivši da se u zemlji sprema rat, amidža je porodicu povukao kod sebe, u Wolfsburg – imao jako puno problema: upao je u loše društvo, bježao od kuće i vraćao se, ulazio u sukobe sa zakonom, ukratko, bio je na pravom putu da izgradi karijeru ozbiljnog kriminalca. Ne sjećam se šta sam mu rekao, vjerovatno sam hinio začuđenost, jer sam o tim nemirnim godinama moga rođaka već znao prilično puno – o svemu mi je, podrobno, bez namjere da bilo šta zataji, pričao on sam, tokom naših druženja, potkraj, 1996. i tokom 1997. godine – ali se odlično sjećam neugodnosti koju je u meni proizveo izraz na njegovom licu, ona sjenka ogorčenosti i ljutnje što ga je učinila tako slabašnim i ranjivim, ni nalik čovjeku kakvim sam ga oduvijek smatrao.

Netrpeljivost između amidže i njegovog jedinog sina imala je dosta duboke i snažne korijene, koji su, pretpostavljam, iznikli još u Batinom djetinjstvu, u vrijeme kada je oca više viđao na fotografijama, nego li u zbilji. Vjerovatno je već tada shvatio da je očevo odsustvo i, pogotovo, način njegovog života, koji je bio u potpunoj suprotnosti s neimaštinom u kojoj su sve do rata živjeli on, majka i sestre, savršen izgovor za svaki vlastiti neuspjeh. U onim prvim poslijeratnim godinama, kada je naše druženje bilo najintenzivnije, često mi je pričao o svom životu na Zapadu i problemima s ocem zbog kojih je odlučio napustiti zemlju u kojoj je proveo pet izbjegličkih godina. Tu devijantnu stranu njegove ličnosti amidža M. ne samo da nikada nije prihvatio, nego je, bez obzira na sve pozitivne osobine u njegovom karakteru, kojih je nesumnjivo bilo, jedino s njom uspijevao da komunicira. Po prirodi nagli, tvrdoglavi i oštri na jeziku, sve svoje nesporazume vrlo lako su pretvarali u žučne i teške rasprave, koje bi trajale danima i koje bi rješavali tek uz posredovanje strine N.

Vrhunac mog i amidžinog odnosa, ili je možda bolje reći njegove pažnje prema meni, dogodio se u ratu, u ljeto 1994. godine. Početkom juna, mobilisan sam u Armiju RBiH i kao regrut, poslan na vojnu obuku u naselje Bradina, desetak kilometara sjeverno od Konjica. Jednoga jutra, na ulazu u zgradu u kojoj je bila smještena moja četa, sreo sam Muharema Omanovića, postarijeg oficira sijede, uredno potkresane kose i lica prekrivenog hiljadama bora, inače komšiju i dugogodišnjeg prijatelja amidže M. Pozdravio sam ga onako kako to već nalažu vojnički red i običaj, a on me je prijateljski, mimo svih protokolarnih normi, uzeo pod mišicu i izveo u dvorište. Sjećam se, stali smo ispod jednog od tri velika hrasta koji su bacali svoje izdužene sjenke na vrelu, ispucalu zemlju po kojoj smo se svakodnevno valjali, izvodeći “atomski s lijeva” ili “atomski s desna” i počeli da razgovaramo o najobičnijim stvarima. Raspitivao se o mojoj porodici, o majci, amidžama i daidžama (njegova supruga vukla je porijeklo iz okolice Stoca kao i moja majka), interesirao se za školu koju nisam stigao završiti, počastio me je i kutijom Camela, da bi mi na kraju razgovora predao kovertu u kojoj se nalazilo 300 njemačkih maraka.

“Ovo ti je poslao amidža M.”, rekao je i potapšao me po ramenu.

Ne znam šta je u to vrijeme taj novac značio u svijetu iz kojeg mi je poslan, ali u zemlji razorenoj ratom, gdje se još uvijek oskudijevalo u hrani i ginulo na sve strane, predstavljao je pravo malo bogatstvo. Zato mi je ta uspomena neobično važna, ona kao da pripadala nekom drugom životu i nekom drugom odnosu kakav – iz razloga koje ni danas ne razumijem – nas dvojica nikada nismo imali.

“Kažu da je taj novi lijek odličan i da ćeš biti dobro”, rekao sam, stojeći iznad amidžinog kreveta. Kroz svoje velike naočare, on me je gledao s nekim mirnim očajanjem, svjestan da klone u neizbježnu propast i da je sva ta priča o čudotvornom lijeku, koji mu je kći Azemina trebala poslati iz Njemačke, samo loš izgovor, smišljen da prikrije istinu od koje se nije moglo pobjeći.

“Kažu”, potvrdio je s izrazom nevjerice na licu i pogledom potražio neku tačku iza mojih leđa.

“Moreš li spavat’?”, upitao ga je brat, s istim ravnodušnim izrazom na licu.

M. je izvio svoje guste, raščupane obrve kao da traži prave riječi kojima bi opisao svoju nesanicu.

“Kako kad, adže”, priskočio je Bato. “Nekad spava k’o top, a nekad cijelu noć oka ne sklopi.”

“Nije da ono mene boli, neg’ mi se ne da spavat'”, pojasnio je amidža.

“Ja, kako kad, veliš”, ponovio je njegov brat.

U tom trenutku u sobu je ušla sestra – crnka plavih očiju, ovalnog čela i tankih, karminom prevučenih usana – i mi smo se odmakli od kreveta.

“Nema od njeg ništa”, drhtavim glasom i očiju punih suza šapnula mi je strina Đ., bolesnikova nevjesta, dok sam stajao pored prozora i posmatrao kako tanki, bijeli prsti s crvenim lakom na noktima provjeravaju spojeve na priključcima za infuziju i kateter. “Doktori kažu da je samo pitanje dana…”

“Bog najbolje zna”, promrmljao sam, zatomljujući snažan poriv da joj saspem u lice nekoliko neugodnih riječi. Jer, kakve je svrhe, osim one najjeftine, lične – da se pred drugima iskaže tuga zbog te činjenice – imalo naglašavati ono što je već odavno bilo svakome jasno?

Desetak dana poslije, kada amidža M. zaista umre, njegovi brat i nevjesta nalazit će se u Hrvatskoj, na putu za Njemačku. Kao ni osam mjeseci ranije – kada je nakon kraće bolesti umrla Armina, M.-ova najstarija kći – neće naći za shodno da se pojave na dženazi, niti da na bilo koji drugi način rahmetliji odaju počast. Slična stvar dogodila se trideset osam godina ranije, nakon pogibije moga oca, kada se mjesecima nijedan od njegove braće nije udostojio da posjeti moju majku, koja se nedugo nakon tog tužnog događaja, sa mnom, tada sedmomjesečnom bebom, bila povukla u Crniće, malo selo na Dubravskoj visoravni, kod roditelja, kako bi joj izrazio saučešće i našao joj se pri ruci ako zatreba. Tipični primjeri bratoljublja u porodici moga oca.

Za razliku od M.-a, s amidžom S. sam od početka imao tek sporadični kontakt. Tokom svih ovih godina, u njegovoj kući, u naselju Spiljani, desetak kilometara sjeveroistočno od Konjica, bio sam tek desetak puta – svaki put dok je bila živa nena Hurija – a njegovu djecu jedva da uopće poznajem. Tri godine mlađi od M.-a, i on je krajem šezdesetih godina prošloga vijeka napustio rodno selo i otišao u Njemačku odakle se formalno nikada nije vratio. Ne sjećam se da me je ikada tokom svih ovih godina nazvao ili poslao pismo. U onim rijetkim trenucima kada bi se pojavio u našem stanu na Aveniji ili, poslije rata, u očevoj kući, u predgrađu, od mene bi se opraštao već nakon pola sata, uz jedan prenaglašeni Allahimanet i novčanicu od 100 njemačkih maraka. Novac sam, naravno, uzimao, prije svega zbog činjenice da smo ja i majka živjeli prilično skromno i često, pogotovo prvih godina nakon rata, na rubu siromaštva, ali nikada nisam prestao da žalim za mogućnošću da sam bio u prilici da ga odbijem.

Rastom niži od svoje braće, podbuhlih, rumenih obraza koje su spajali tanki sijedi brkovi, S. se uvijek pojavljivao u društvu svoje supruge, jedne pretile žene, dosta bučnog nazalnog glasa i britkog jezika. Ona je bila ta koja je tokom svih njihovih posjeta vodila glavnu riječ dok bi on uglavnom šutio, smješkao se i ponavljao ista pitanja, nastojeći da, uz dosta lažnog napora, iskaže interes za naše probleme. Strina Đ. je voljela da u svaki razgovor udjene poneku rečenicu o njihovom teškom životu u Njemačkoj, koji je, ako joj je bilo vjerovati, više ličio na sve drugo osim na život dostojan čovjeka. Njene riječi su bile propraćene gestama samosažaljenja, prije svega drhtanjem brade, treptanjem očiju i pogledom koji bi odjednom postao vlažan od suza. Poznajući je, još kao mladić shvatio sam da ima rijedak talenat: mogla je zaplakati svakoga časa, u svakom raspoloženju – bilo je potrebno samo da to poželi. I upravo je ta nejasna potreba da se pred drugima lažiraju osjećaji kako bi se stvari prikazale onakvima kakve nisu, niti po nekakvom činjeničnom stanju takvima mogu biti, nešto po čemu ću ih oboje pamtiti, nešto što je, zapravo, postalo šifra njihovog postojanja u mome životu.

Prema djeci amidže S. – ima ih petoro – danas ne osjećam ništa. Ne bih čak znao nabrojati ni sva njihova imena. Esada, amidžinog jedinog sina, vidio sam početkom ljeta te godine, nakon što smo se posljednji put sreli davno, potkraj osamdesetih. Bio je srdačan, nasmijan, ali i vrlo hladan, što i ne čudi, jer se uopće ne poznajemo. Njegove četiri kćerke već su se odavno udale i osnovale svoje porodice. Ni o njima ne znam ništa, izuzev možda ponešto o Jasmini, amidžinoj najstarijem djetetu, koja s porodicom živi u naselju Vrapčići, nadomak Mostara. Među nama nikada nije postojalo ništa osim činjenice da nosimo isto prezime. Oduvijek smo bili dva svijeta koje dijeli ogromna provalija. Kada bih, kao dječak, prelazio iz jednoga u drugi, odlazeći s majkom u Spiljane, naprimjer, da prisustvujem godišnjoj hatmi za dušu moga oca, osjećao sam kao da svoj stvarni život mijenjam za neki drugi, manje lijep, manje interesantan, život bez iskrenosti i emocija, i onda se ponovo vraćam u onaj pravi, svoj, koji sam živio u Crnićima, u kući moga dede, tokom prvih sedam godina života, ili poslije, na Aveniji, gdje je sve prštalo od iskrenosti, topline i ljubavi.

Ono što kao dječak nisam mogao da znam, ali sam shvatio mnogo godina poslije, jeste to da se odnos očeve braće prema meni nije, zapravo, mnogo razlikovao od njihovog međusobnog odnosa kao i odnosa njihovih porodica. Uvijek je u tim relacijama bilo nekakvih neraščišćenih računa i pravdi koje je trebalo zadovoljavati, pa su stalno kritikovali, kudili i ogovarali jedni druge s nekom neobjašnjivom strašću, koju ni danas ne umijem da objasnim. Mržnja s kojom se, naprimjer, govorilo o Azemini, mlađoj kćerki amidže M., kada se, poslije propalog braka, s trogodišnjom kćerkom odselila u Njemačku i tamo udala za čovjeka o kojem se samo znalo to da je katolik, bila mi je, u onim rijetkim trenucima kada bih prisustvovao porodičnim skupovima, naprosto zapanjujuća. Kao da su se svi nadmetali u oštrini riječi kojima će opisati taj postupak, smatrajući, prevashodno, njenog oca najodgovornijim za to što se njegova kći – na sramotu čitave porodice – udala za inovjerca.

Teško sam podnosio te riječi, ne zbog ljubavi prema Azemini, s kojom nikada nisam bio pretjerano blizak, već naprosto zbog saznanja da su imale sasvim pogrešnu percepciju, da su dolazile iz sasvim krivog doživljaja svijeta, utemeljenog na primitivizmu, mračnjaštvu i zatucanosti. Jer, u mojoj prirodi, u mom individualizmu, i poslije, u mojoj sve većoj sklonosti pisanju i buntovništvu, postoji duboka nesposobnost da se prihvati sve što je jeftino, plitko i zaostalo, o čemu sam dugo šutio, vjerujući da je cijena te šutnje lični mir.

I Azeminin brat je, zbog svojih hirova i načina života, dugo bio hrana porodičnim jezicima. Uspio je nekako završiti osnovnu i upisati srednju školu, ali je još od ranih tinejdžerskih godina svima bilo jasno da ga učenje uopće ne zanima. Od svoje osamnaeste do dvadeset druge godine živio je u Njemačkoj, a kada se 1996. vratio u Mostar, nije se uopće razlikovao od nas koji smo preživjeli rat: bio je žgoljav, koščatog i izbledjelog lica, u staroj, izlizanoj odjeći i bez marke u džepu.

Iako se osnovna škola koju je pohađao nalazila na drugom kraju grada, ponekad je, sredinom i potkraj osamdesetih, svraćao kod nas na Aveniju, obično kada bi zakasnio na autobus ili kada ne bi imao gdje otići nakon što bi pobjegao s nastave. Jednom smo čak prenoćili skupa, u mom krevetu, ne sjećam se više povoda, ali se odlično sjećam velike lokve u kojoj sam se ujutro probudio: imao je naviku da u snu piški u gaće za koju ni ja ni majka nismo znali. Ne mogu, a da se na ovom mjestu ne prisjetim izraza lica mog očuha dok je ujutro gledao u fleku na francuskom ležaju i onih njegovih, u čudu izgovorenih riječi: “E, jes’ se spiš’o pizda mu materina.”

Kada bismo ostali sami, Bato mi je čitao svoja ljubavna pisma, prepuna pravopsinih grešaka (“Gledam u tvoje sise dvje bjele cisterne mljeka”) ili mi pak pokazivao erotske novine, karte sa slikama golih žena, leptir noževe, čaklje, boksere, čakije, zzipo upaljače, cigarete i sve one predmete do kojih je meni pristup bio strogo zabranjen. Moja majka ga nije voljela u mojoj blizini, jer je mislila da negativno utiče na moj odgoj, što je vjerovatno i bila istina, pa je na sve načine nastojala spriječiti naše ionako rijetke susrete. Da li zbog toga ili zbog njegove buntovne prirode, Batu sam volio i njegovo prisustvo me tih ranih godina činilo sretnim.

Desetak godina mlađa od svoga muža, Batina majka, moja strina, N., iako priprosta, neuka žena, rođena pod snježnim obroncima Bjelašnice, u selu Čuhovići, imala je nešto pitomo u sebi što ju je na momente zaista činilo dragom i duhovitom osobom. Bila je u izvjesnoj mjeri drukčija od ostalih mojih strina s kojima ni ja ni majka nikada nismo uspjeli pronaći zajednički jezik. Kao dječak, radovao sam se njenim posjetima, jer bi sa sobom uvijek ponijela neki slatkiš, obično Krašovu čokoladu Braco ili Jaffa kekse. Suprotno od moje majke, N. je nastojala meni i njenom sinu omogućiti što više zajedničkih trenutaka, nadajući se valjda da ću ja – koji sam oduvijek važio za primjernog dječaka – pozitivno uticati na njega i njegovu potrebu da stalno bježi iz škole. Pozivala nas je kod sebe, dolazila nam u iznenadne posjete i izmišljala razloge zbog kojih bismo trebali otići u kino ili, naprosto, izaći vani i družiti se. Nije u tome bila naporna ni dosadna, znala je u većini slučajeva pronaći pravu mjeru, pa je majka, često, popuštala pred njenim navaljivanjem. Poslije sam shvatio da je u svemu tome bilo još nečega: živjela je sama s troje djece, vjerovatno se osjećajući pomalo zapostavljenom od muža, koji je s porodicom provodio jedva petnaest dana u godini, tako da je vrlo moguće da je u majčinom društvu pronalazila lijek svojoj samoći.

Gledajući je tog septembarskog dana kako sjedi na krevetu i s nekom nečujnom tugom posmatra muža na samrti, shvatio sam koliko se promijenila. Kada se poslije rata vratila kući, u Mostar, bila je sasvim druga žena, kao što smo i mi za to vrijeme postali neki sasvim drugi ljudi. Ta povremena, predratna bliskost koja je postojala među nama, u toj je četverogodišnjoj odvojenosti potpuno iščezla i više se nismo mogli pronaći ni u čemu izuzev u činjenici da je nastupilo neko novo vrijeme u kojem će za sve nas biti bolje ako nas se životi onih drugih što manje tiču. Izuzmemo li formalnosti i opća mjesta u našem odnosu, već odavno među nama nema ničeg što bi ukazivalo na to da smo nekada imali šansu postati velika i sretna porodica.

“Amidža, idemo mi, polako”, rekao je moj rođak, M.

Amidža je pogledao najprije njega pa onda mene. U tih nekoliko sekundi koliko je sve to trajalo, pokušao sam se nasmijati i dati mu do znanja da to nije naš posljednji susret, iako smo oba znali da jeste.

I zaista, nikada ga poslije više nisam vidio, barem ne živog.

U noći s trideset prvog septembra na prvi oktobar, nešto iza dva sata, zazvonio mi je mobitel. Čim sam na zaslonu vidio Batino ime, znao sam zašto me zove. Ustao sam, obukao se i odvezao do amidžine porodične kuće, udaljene nekih desetak minuta vožnje. Već pola sata poslije, ja i Bato smo bili u bolnici, kako bi preuzeli smrtni list i obavili formalnosti s pokopnim društvom Bašluk, koje je, prema dogovoru, trebalo preuzeti amidžino truplo. Dok smo ga ubacivali u furgon, primijetio sam da ispod čaršafa kojim je bilo prekriveno, viri ono njegovo karakteristično nezirovićevsko stopalo: široko, ravnih tabana i dugih prstiju, ali dosta malo, skoro minijaturno. U svijest mi se odjednom pojavila jedna slika: ljetne cipele La Costa, uredno odložene u drveni ormarić pored vrata, u njegovoj kući, udubljene i izvajane prema obliku i veličini njegovih stopala.

Bio sam ganut.

Ali ništa više od toga.

________Muameru el. Gadafiju

Sva ovodunjalučka dobra
Prizvao bješe
U svoju Džamahiriju.
Ali,
Zašto duljiti ovu pjesmu –
I da nisi – bilo bi ti isto,
Jučer,
Danas,
Sûtra…

Vonne Endlichkait

Nu war schon jewäsen.
Nu hat sech jenuch jehabt.
Nu is futsch un vorbai.
Nu riehrt sech nuscht nech.
Nu will kain Furz nech.
Nu mächt kain Ärger mehr
un baldich bässer
un nuscht nech ibrich
un ieberall Endlichkait sain.

____________________Günter Grass

O krajnosti

Nu prišal je kraj.
Nu dosta je bilo.
Nu ode i gotovoj.
Nu niš se ne miče.
Nu ni prdca nigdi.
Nu prošal je jad
i skoro će bolje
i niš ne ostane
i sagdi će krajnosti bit.

*
S njemačkog prevela A.-K. Godec, o danu smrti Nikole Kraljića

Ako je Josif Brodski bio u pravu kada je napisao da “pamtiti znači ponovno uspostavljanje bliskosti”, onda Jergovićeva nova knjiga “Sarajevo, plan grada” (Fraktura, 2015), ne predstavlja samo ponovno uspostavljanje bliskosti sa gradom u kojem je 1966. godine pisac rođen, već i uspostavljanje bliskosti sa samim sobom, onim detetom i mladićem koji je u tom gradu odrastao. Kao što je njegovom nonetu bilo važno da ljudi imaju sećanje i da oko njega postoje ljudi sa sećanjem, tako je piscu suštinski važno da ne zaboravi svoje korake “dok se nije otišlo”.

Piše romansirani plan grada koji u razmeri 1: 100.000.000 uveličava čestice sećanja raspršene po duši, čestice koje su jedino merodavne za određivanje dužina ulica, broja stepenika, nagiba kaldrmi po kojima se za jakih sarajevskih zima klizalo ili, gde je, na kojim ćoškovima, postojalo određeno drvo.

Govoreći o svojoj knjizi „Nevidljivi gradovi“, Italo Kalvino je 80-tih godina na predavanjima u Americi rekao da glavni junak njegove knjige žarko želi da otkrije tajne razloge koji su naveli ljude da zajedno žive u gradovima. “Gradovi su zbir mnogih stvari: sećanja, želja, znakova jezika; gradovi su i mesta razmene, ne samo roba, već i reči, želja i sećanja”, zaključuje Kalvino.

Da se ne zaboravi

Jergovićevo Sarajevo je zbir zvukova, na primer zvukova zveckanja kanistera kada s jeseni sedamdesetih Mejtašani s kanisterima silaze po lož-ulje, zbir pogleda na jablanove, sinagoge, džamije, neke stare zgrade kojih, kao ni jablanova, kasnije neće biti… a pisac se obraća samom sebi: “u vrijeme tvoga odrastanja…”, samo da se ne bi zaboravile kuće od ćerpiča, žute cigle od nepečene gline koja se topila stolećima na kiši. Da se ne zaboravi Sarajevo koje je “velikim svojim dijelom, i to onim davnijim i sudbinskijim, sazidano od blata”, kao što su, veli pisac, i priče ovoga grada od blata kada ih pričaju Isak Samokovlija i Ivo Andrić. Da se ne zaborave odlasci na groblja, kao i da se ne zaboravi kako je koja ulica, pravedno ili nepravedno, promenila ime. Da bi uvek ostalo zapisano da je postojao Hadži-Omerov sokak, kasnije za austrijska i kraljevinska doba Hadži-Omerova ulica, te od 1948. godine ulica Stevana Stojanovića Mokranjca, da bi na kraju bila preimenovana, što se, veli pisac, nikako nije smelo desiti, imenom Ludviga Kube, panslaviste koji je svakako zaslužio ulicu, ali ne i onu koja se prethodno nazivala po velikom srpskom horovođi i kompozitoru. Deo u kojem Jergović opisuje uticaj prvog slušanja “Heruvimske pesme” iz Mokranjčeve “Liturgije” samo je jedan od prelepih delova ove velike knjige sećanja. “Sarajevo, plan grada” je i velika riznica porodičnih saga, priča o sudbinama ljudi, kao što je ona o Mili Štern koja nije postala balerina, a trebalo je. Ova knjiga će zapamtiti i onog sarajevskog Branislava Nušića, kao i brojne kafedžije, humanitarno društvo “Sirotinjski hljeb”, rekonstruisaće Sarajevo iz 1941. godine, kao i ono iz 1937. godine, a sve po sudbinama ljudi koji su tamo, tada “razmenjivali reči, želje i sećanja”, kako veli Kalvino. I dok će se pripovedaču u snu radnje dešavati u Sarajevu, a kasnije i u svim nekim drugim gradovima pomešanim sa rodnim gradom te će činiti “hipergrad”, onaj mladić kojem se obraća biće i dalje po nekadašnjim ulicama Sarajeva i neće obraćati veliku pažnju na ljude koji će tek kasnije biti važni, tek kada se desi rat i iz grada se ode. Od tada će se čitav pripovedačev svet, sve čega će se sećati i iz Sarajeva i iz drugih gradova, taj “tlocrt sjećanja”, prostirati po jednoj, slobodnom rukom povučenoj ravnoj crti, “od Marijina dvora do Varoši”. Sve će se u snovima, i više nego na javi, uklapati u tu crtu.

S jednog na drugi kraj crtice

Posvetimo se malo i značajnoj “Belešci o piscu” navedenoj na poslednjim stranama najnovije Jergovićeve knjige, u kojoj, kao što u pesmi Endre Adija “Ni predak, ni potomak kasni…” odzvanjaju stihovi “Nisam ja ničiji, nisam ja ničiji”, odzvanjaju poslednje reči: “Ne pripada nikome i ničemu”. Beleške o piscu kod Jergovića su, kao kod svih dobrih pisaca, kratke. Ne navode se silni objavljeni radovi po biltenima mesnih zajednica, niti u internim listovima fabrika, jer, uzgred budi rečeno, nema više ni fabrika, što je čest slučaj kod nekih drugih ljudi koje sebe vole videti kao književnike. Beleške često sadrže uobičajne informacije o mestu rođenja i objavljenim knjigama i nagradama, ali ponekad znaju biti veoma zanimljivo štivo koje suštinski određuje kontekst u kojem pisac stvara. Setimo se, ovom prilikom, samo jedne takve, kada je David Albahari objavivši 1993. godine “Palerinu” u belešci o piscu napisao: “Živi i radi, za sada, u Zemunu” i sa samo dve reči opisao nepodnošljivost življenja u Srbiji ’90-ih.

U knjizi “Sarajevo, plan grada” zateći ćete ove reči:

“Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966. Posljednjih godina bavi se istraživanjem odnosa dokumentarne stvarnosti i fikcije. Piše romansirani plan grada, porodičnu kroniku, studiju o Josipu Guberniku, bečkome biologu, suputniku Mlade Bosne i valjda najvažnijem južnoslavenskom diaristu dvadesetoga stoljeća. Povremeno piše pjesme, pokušava voditi dnevnik, ispisujući ga stilografom u blok za skiciranje. Proučava zemljopisni prostor svoga jezika ne bi li na taj način ponešto saznao i o samom jeziku. Ne pripada nikome i ničemu.”

Prva knjiga koju je Jergović 2013. godine objavio u Frakturi, roman “Rod” koji je pre samo mesec dana ovenčan velikom, obnovljenom Njegoševom nagradom, u belešci je sadržavala uobičajni deo o objavljenim knjigama i dobijenim nagradama, informaciju da autor živi na selu nedaleko od Zagreba, belešku koja se završavala podatkom da Jergović “u Jutarnjem listu i na portalu Radio Sarajevo redovito objavljuje eseje o umjetnosti i društvene komentare. Takvim angažmanom, kao što je bio slučaj i s autobiografskom proznom knjigom ‘Otac’, posljednjih godina često izaziva neugodne reakcije sredine u kojoj živi i koja nevoljno prihvaća pozive na obavezu pojedinca da se suočava s vlastitim i nacionalnim odgovornostima“.

Zatim je, u sledećoj knjizi “Levijeva tkaonica svile”, objavljenoj pred kraj prošle godine, takođe u Frakturi, fragmentarnoj knjizi sastavljenoj od beležaka, pesama, dnevničkih zapisa i priča, objavio belešku o piscu u formi pesme pod nazivom “La linea”, a koja glasi: “U ono vrijeme / Kada smo ostali bez zemlje / Čiji si koji si / Ista čuju se / Pitanja / Bosansko-hrvatski / Obavezno sa crticom / Ja sam / Ušao tako u poetiku / Crtice / I uskoro / Prestao biti / Bosanski / Prestao biti / Hrvatski / Ostala je crtica / Hodam niz nju / S jednoga na drugi / Kraj.”

Kada te drugi objašnjavaju

Ovakvoj belešci o piscu ne treba nikakvo objašnjenje, ona naprosto genijalno objašnjava svu apsurdnost neprihvatanja postojanja onih pisaca koji imaju odgovornost prema vremenu u kojem žive. Ipak, objašnjenje “La linea” beleške, kao i najnovije beleške u kojoj stoji da Jergović ne pripada nikome i ničemu, doći će od samog autora na nedavno završenim drugim Danima Mirka Kovača, gde je Jergović učestvovao na okruglom stolu “Ugašeno svjetlo u europskoj krčmi – nacionalizmi danas kao književna činjenica”.

“Ono što je problematično, što je dramatično i što se kod južnoslavenskih nacionalizama razvilo kao ambrozija po neobrađenim poljima, jest to da oni vama objašnjavaju šta vi zapravo u nacionalnom i identitetskom smislu jeste. Oni vama potpuno izvajaju vaš identitarni robot i vi imate biti upravo to. To funkcioniše kako na kolektivnim, tako i na sasvim individualnim primerima. Kada bošnjački nacionalisti u sarajevskim novinama pišu o meni s namerom da me smeste tamo gde mi je mesto, oni kažu: hrvatski književnik, bivši Sarajlija. Kao da se može biti bivši Sarajlija. Kao da vi možete sada u osobnoj iskaznici promeniti mesto rođenja. To, svakako, ne možete i da hoćete. Iz perspektive bošnjačkih nacionalista se ja identificiram kao hrvatski pisac, da ne bih bio bosanskohercegovački, da ne bih slučajno polagao nekakvo pravo na taj mali komadić zemlje koji je nacionalno zapišan, a iz perspektive hrvatskih nacionalista u Zagrebu, ja sam, naravno, neki bosanski, ako sam uopšte, pisac. U svakom slučaju, tamo sam bosanski, hrvatski nisam ništa. Dakle, i jedni i drugi, puno bolje od mene, znaju šta sam ja. A svaka vrsta te identifikacije zapravo služi tome da vam ospori pravo na jezik, na prostor, ili, na primer, pravo na stambeni objekat… potpuno je svejedno na šta. To je u osnovi onaj sloj i način funkcionisanja nacionalizma o kojem se najmanje govori a koji je možda najzanimljiviji. Uvek se stvar okrene na ono šta je nacionalista izrekao o svojoj grupi, svojoj naciji. Na primer, šta je Dobrica Ćosić govorio o Srbima. Puno je zanimljivije šta je Dobrica Ćosić govorio i pisao o Albancima u poslednjoj fazi, o Bošnjacima ili Muslimanima sa velikim ‘M’ u predposlednjoj fazi, ili o Hrvatima u početnoj fazi. A to šta je on mislio o Srbima, stvarno mislim da svaki čovek, bio on nacionalista ili ne, ima prava da o svojoj umišljenoj grupaciji misli šta hoće i da nikakve velike štete od toga neće biti. Šteta nastaje kada počinje da misli u ime drugoga, o drugome i kada počinje definisati identitete drugih“.

Individualna rabota

Dakle, ovu i ovakvu veličanstvenu knjigu sećanja nije mogao napisati “bivši” Sarajlija, jer takav ne postoji. Nju je mogao napisati samo večiti Sarajlija ili, što je u ovom slučaju najvažnije reći, mogao ju je napisati samo Miljenko Jergović, koji je još u Historijskim čitankama, pišući o Klubu književnika za koji mu je trebala objavljena prva zbirka pesama “Opservatorija Varšava” i dve pesničke nagrade i “da ga se primi” u Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, pa da se on odvaži da prvi put kroči tamo u Klub, sedne, naruči đus i posmatra pisce od kojih su četvorica bila najvažnija za njegovo književno, sarajevsko odrastanje. Tamo je, još pre deset godina, u Historijskoj čitanci, napisao: “Po njima će me povijest književnosti, ako takva povijest postoji ili ako sam ja književnik, smjestiti u bosanskohercegovačku, a ne u neku drugu literaturu. Može me smjestiti i u drugu, onu koja vuče pravo na moje etničko porijeklo, ali to je već pitanje dvojnih pripadnosti koje su u književnosti moguće, dok, recimo, u nogometu nisu. U nogometu igraš za ovu ili onu reprezentaciju. Ali samo za jednu”.

Da, fudbal je timska igra u kojoj valjani igrači koji “zabadaju” golove doživljavaju za života milionske transfere. Književnost je oduvek bila individualna rabota i tu nema „otimanja“ oko vrhunskih pisaca, sve dok su živi, jer su mediokriteti koji čine establišment esnafa prepuni sujete i zle namere.

Sva je sreća što u književnosti postoji jedan tim čija se “navijačka” grupa zove “čitaoci”, koja željno očekuje svaku novu knjigu istinski vrhunskih pisaca, i koji se zgražavaju bilo nad diskvalifikacijom pripadnosti, bilo nad bezočnim svojatanjem pojedinih pisaca. Oni su se obradovali novom delu Miljenka Jergovića, dakle, romansiranom planu jednoga grada, delu koje je mogao napisati samo on, pisac koji ne bi, “zbog smanjivanja granica država u kojima živimo, žrtvovao jezik niti bilo šta što taj jezik čini takvim kakav on jeste”.

Mirku Kovaču je bila bliska misao koju je negde pročitao i zapamtio da je “etnički identitet puka etiketa”, i tog bi se Kovačevog zapisa uvek setila i potpisnica ovih redova, kada god bi pročitala ponešto od tekstova u kojima se Jergoviću “lepe razne etikete”, a odmah bi se potom, nepogrešivo svaki put setila, i stihova Crnjanskog: “Ne, nisam, pre rođenja, znao ni jednu tugu, tuđom je rukom, sve to, po meni razasuto”.

*

Objavljeno u specijalnom izdanju “Praznik knjige” lista Danas 25. oktobra 2015. godine povodom Sajma knjiga

VIDIK PASA

Za dječjih teških nesanica
Koje, čini mi se, još i danas traju,
Naslušao sam se papljanske tišine
Na koju psi laju.

Stoga sam docnije lako razumio
I studentima precizno umio
Objasniti Lorkine stihove
– Čak ih i sad vidim pomalo ko svoje  –
O tome kako u daljini, preko reke
Vidik pasa lajao je.

Psi iz Poznanovića i Svinjke,
Papljanskih zaselaka iza
________________rijeke Ljuboviđe,
Ko zna čim razjareni,
Lajanjem su obasjavali, u noći,
Cijeli jedan zrenik,
Cijelom dušom viđen.

Čak budili želju k tom vidiku poći.

<31. 10. 20015>

*

 KIBICER

Iziđem na ulicu
Da se, pogleda starački tijezna,
Nagledam djevojaka.
Isto im je u hodu i u licu,
Možda ne svima, ali svaka
Druga ili barem treća
Plohi netaknutog snijega je nalik.
Onoga kad sam bio mali.
I činilo se: ni jedno to mače
Uopće i ne zna
Kakva je to sreća.

Odjared mi je isto ko da plačem
Kraj neprelazne rijeke
Ali u zemanu prije
No Mehmed-paša Sokoli uprije
Da na Drini digne nešto malo ćuprije.
I da ću plakati na vijeke.

<31.10. 2015>

treće lice ne može vratiti vrijeme u prvo
u šestar vida udes osobitu vrstu
nagle prometne sreće koja odjednom
preuzima od tebe tvoje teško uzbrdo
goran milaković nikada o sebi ne govori
u trećem licu on živi od sumnjive riječi
i mogućih okolnosti ništa specijalno
on može vratiti vrijeme ali bira prošlost
zbog koje nema budućnost
pljuje sokić u snijeg
gazira snijeg
šišmiši škripe
džukele hopsaju
normabel kreni

Zemaljski muzej (1)

Nekoliko je godina, sredinom osamdesetih, majka radila u Zemaljskom muzeju. Bila je šefica računovodstva u jednoj nevelikoj kancelariji, neobično visokog stropa. Ni manje sobe ni višega svoda i daljeg neba. Da mogu letjeti, rekla je, bilo bi mi lakše. Kad me uzrujaju samo bih raširila krila i vinula se u onaj tamo ugao plafona. Kao šišmiš. Ali nije se na ljude toliko žalila kao dok je radila u Službi društvenog knjigovodstva, a poslije na Stomatološkom fakultetu. Arheolozi, etnolozi, antropolozi, biolozi bili su staloženiji od knjigovođa i zubara. I bili su puno, puno stariji. Svakome je bilo između sto pedeset i dvjesto godina, a fini je profesor Borivoj Čović, slavni arheolog, imao preko tri tisuće godina. Istina, dobro se držao, i on i Veljko Paškvalin, kustos muzeja, ali se već na prvi pogled vidjelo da ni jedan ni drugi nisu s ovoga svijeta. Dolazili bi k majci u kancelariju, šalili se s njom šalama iz glasinačkog perioda ili suvremenijim antičkim šalama, rasterećeni svih Božjih briga kakve je ona brinula. Kao da oni nisu dizali kredite za novu spavaću sobu i za fiću, nisu naručivali ogrijev za zimu i nije ih bilo briga za razliku između ćumura tipa Kreka i ćumura tipa Miljevina, niti su znali koliko koštaju kruh i mlijeko. Sve je to nju pomalo nerviralo. Bila je takva žena: cijelog je života tražila nešto što će je nervirati, a nailazila je na ono što će je deprimirati, utuči i poniziti, baciti je u jednu od onih dugotrajnih predklimakteričkih depresija, zbog kojih je tih godina uzimala godišnje odmore, i po petnaest dana se ne bi dizala iz postelje.

Ali čak i za nju takvu, nesretnu i svakodnevnu, muzej je bio čudo. A ti su ljudi bili poput likova iz “Alise u zemlji čudesa”. Onaj Almaz Dautbegović nije insan, govorila je, nije on čovjek, i ne može biti čovjek. On je zec! Ti ljudi u elegantnim, po mjeri krojenim odijelima, ili u sivim ofucanim sakoima konfekcije Alhos, pogužvani i prašnjavi, svakodnevno su proizvodili onu vrstu čudesa kakva majku, zapravo, nikada nisu previše zanimala, ali su je, ipak, izvodila van iz njene depresije, ili je – kako bi sama rekla – tjerala da iskoči iz rođene kože. Eh, šta sve njima nije na um padalo, i što je sve u njihovim dušama i glavama, tim najvažnijim deponijima Zemaljskog muzeja, bilo skladišteno.

Borivoj Čović, iako sam mnogo stariji od Sarajeva, bio je birvaktilski Sarajlija. Jedan od posljednjih živih dokaza da su najprije nastale Sarajlije, a tek onda Sarajevo. Prema ličnoj karti i radnim dokumentima nije mu bilo još ni šezdeset – tamo je pisalo da je rođen 1927. u Sarajevu – ali već je odavno bio i doajen struke i živi muzejski eksponat. Trideset godina kasnije, dok nad otvorenim grobom tog svijeta svodim račune sa Sarajevom i iseljavam svoje stvari iz njega, do ruku mu dolazi jedan Čovićev znanstveni rad, naslova “Grobni nalaz iz Borajne”, koji započinje ovako: “Nalaze koji će ovdje biti opisani donio je u Zemaljski muzej u Sarajevu drug Meho Kešan, rodom iz Borajne kod Čajniča, sada nastanjen u Sarajevu, a prikupio ih je prilikom otkrivanja i sačuvao njegov brat Ibro Kešan. Prilikom obilaska lokaliteta juna 1978. mogao sam prikupiti sljedeće podatke o nalazištu i okolnostima nalaza…” Slijedi kratak tekst, ne dulji od tri i pol knjiške stranice, u kojemu je opisano kako je “raniji vlasnik zemljišta Alija Kešan orao (je) 1976. njivu koja zahvata i sjeverozapadnu periferiju ovog tumula”, i kako su se pod njegovim plugom našli dijelovi predhistorijskog groba. Zatim pisac nabraja što je sve u tom grobu pronađeno. I na kraju rekonstruira okolnosti i vrijeme nastanka groba, i poput policijskog inspektora, sarajevskog Poirota, razriješi slučaj. Iako je bez ikakvih literarnih ambicija – stari bi se arheolog vjerojatno nasmijao kada bi čuo da se govori o literarnim kvalitetima znanstvenih tekstova – priča koja kreće od druga Mehe Kešana podsjeća na nenapisanu pripovijetku Ive Andrića ili na nedovršenu priču iz Kiševe zaostavštine, koja se trebala razviti u nešto veće i šire, a na čitatelju je da se domisli na što.

Desetak godina nakon što je tako ulazio u kancelariju šefice računovodstva u Zemaljskom muzeju, da proćaska s njom i ispita što je novo u najnovijemu novom vijeku, Borivoj Čović umirao je u opkoljenom Bihaću. Dok sam mjesecima kasnije čitao vijest o njegovoj smrti, objavljenu u nekim sarajevskim novinama koje sam kupio na frankfurtskom Hauptbahnhofu na um mi je pala sol. U to se vrijeme, naime, govorilo kako srpski opsadnici grada ne dopuštaju da s humanitarnom pomoći u Bihać ulazi sol. Tako pokušavaju iscrpiti i umoriti stanovništvo. I pomislio sam da je veliki bosanski arheolog, koji je i od Bosne bio mnogo stariji, umro željan soli.

Zemaljski muzej neobična je građevina. Najbolje se upozna i vidi ako ga se gleda iz zraka. Iako je građen kao namjenska građevina, i ničim nije trebao podsjećati, niti je podsjećao na crkvena zdanja, čim se, svejedno gdje, u Pridvorju, u Dubrovniku, u Monte Cassinu, nađem u nekom samostanskom atriju, meni je kao da sam u botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja. Tu smo, sredinom sedamdesetih, dolazili sa školom, tu sam, deset godina zatim, šetkao po šljunčanim stazama, i čekao da majka završi s poslom. Posljednji put sam u botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja bio u ljeto 1991, kada sam velikom etnologu, i još većem sarajevistu Vlajku Palavestri donosio neku podebelu knjigu što su mu je poslali iz Zagreba. Bio mi je silno zahvalan, ali nije znao kako da mi to pokaže. Bio sam prevelik da mi pokloni čokoladu, a premlad da me vodi u kafanu. Osim toga, nije on bio neki kafanski tip, niti je po kafanama sakupljao svoju građu, pa smo samo šetali po botaničkom vrtu – iako ni jedan ni drugi nismo imali pojma o botanici – a on mi je vrlo tihim glasom, da ne probudi usnula stabla, pripovijedao o tome kako su pojedini dijelovi Sarajeva dobili ime. U svakoj je njegovoj priči bila po jedna historija, a u svakoj historiji po stotinu živih života. Slušao sam ga i uživao, a znao sam da ću sve to zaboraviti. Nema načina da čovjek upamti veliku temeljnu priču, onu iz koje su sve druge priče nastale, pa tako ni priču o tome kako su nastajala imena. Pofalići, Velešići, Vratnik, Bistrik, Sedrenik, Jarčedoli, Bentbaša, Dariva, Bjelave, Breka, Mejtaš, i da, naravno, Mejtaš, svako se to ime u pripovijedanju Vlajka Palavestre razlagalo u barem tri sloja: onaj etimološki, znanstveni i folkloristički, koji se upisuje u knjige, drugi koji je spoj starih i novih legendi, i treći koji je sav od žive svakodnevice. Od sve te njegove priče, ispričane toga ljetnog jutra 1991. – dok je negdje sjeverno započinjao rat i razrastale se naše narodne mržnje koje će nam živote potrošiti – upamtio sam, čini mi se, samo jednu rečenicu, koja, možda, i nije izgovorena baš ovako i ovim riječima, ali volim je čuti kao citat: “Ne mislite da je to za sva vremena i da će Bistrik zavazda biti Bistrik. Imena se mijenjaju i transformišu. I sva ova etnologija jednom će se pretvoriti u Priče iz hiljadu i jedne noći.”

Dvije godine kasnije ni Vlajka Palavestre više nije bilo. Usred opsade grada i opće smrti, umro je diskretno, od svoje vlastite. Tek se bio umirovio, misleći da će imati više vremena za konačni dovršetak svoga nekoliko puta odlaganog životnog djela, knjige “Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine”. Izašla je godinama poslije rata, u Beogradu pa u Sarajevu, ali je, na žalost, ostala temeljito nepročitana i nedoživljena, iako je to jedna od onih knjiga koje mijenjaju kulturni krajolik jedne zajednice i nakon kojih se drukčije piše i misli. Iz “Historijskih usmenih predanja iz Bosne i Hercegovine” mogle bi se, same od sebe, roditi čitave biblioteke novih knjiga, fikcionalnih i nefikcionalnih, po prilici onako kako se iz Frazerove “Zlatne grane” rodila cijela jedna beskonačna multižanrovska biblioteka. Svoje životno djelo Palavestra je pisao duže od trideset godina, a da je bilo sreće i kuveta, pisao bi ga još barem trideset. To je bila jedna od onih suštinski nedovršivih knjiga, a Vlajko Palavestra bio je od onih pisaca koji svoj život potroše zbog takve knjige. Ako ona na kraju, ipak, i izađe, to se u pravilu dogodi nakon autorove smrti. Specifičnost “Historijskih usmenih predanja iz Bosne i Hercegovine” u tome je što se nisu pojavila samo po smrti Vlajka Palavestre, nego i po smrti same teme, životne zajednice koja je temu oblikovala, ali i koja je sama tom temom bila oblikovana.

Nakon ljeta 1991, i šetnje koja je završila tako što me je Vlajko Palavestra ispratio sve do muzejske porte – velikih, teških vrata koja je otvarao i zatvarao i Ćiro Truhelka – nikada više nisam bio u Zemaljskom muzeju, ni u muzejskom botaničkom vrtu. Imao sam dvadeset pet godina, a ovo pišem kad mi je već dvostruko više. I skoro bih rekao da sam siguran da više nikada neću doći tu. Osim što imam dovoljno dobrih razloga da izbjegavam grad u kojemu se o meni već govorilo i pisalo prekoviše toga, i u kojem je došlo do ustaške jebimajke na moj račun, osim što ne bih ni svojim kratkim dolascima kvario poželjnu sliku današnjega grada, čak i kada budem dolazio u Sarajevo, a morat ću to učiniti iz administrativnih razloga koji me još uvijek vezuju za to mjesto, neću ići u muzej, neću vidjeti taj vrt.

No, ako me od današnjeg Sarajeva štošta odbija, razlog za izbjegavanje muzeja je suprotan: Zemaljski muzej me, naime, privlači. I zato ga ne želim vidjeti. Kada bih došao i opet ga vidio nestalo bi, tako mi se čini, i privlačenja. A ja nikako ne želim da toga nestane, jer bi u isti mah iščezli i svi ti ljudi, likovi iz “Alise u zemlji čudesa”, profesor Borivoj Čović, Veljko Paškvalin, Đenana Buturović, Almaz Dautbegović, nestao bi Vlajko Palavestra, i svi drugi čija mi imena nisu pri pameti, ili sam ih, možda, i zaboravio, koji i u ovom trenutku, samo zato što sam daleko od njih, prolaze Zemaljskim muzejom, penju se i silaze niza stube, žure negdje, smiju se i šale probranim šalama iz glasinačkog perioda – prijatelju, nikad u istome tekstu ne ponavljaj isti fol, jer je to znak lošeg stila ili emocionalne pogođenosti – premda su svi do jednoga već odavno provedeni i zavedeni u matičnim knjigama mrtvih, i oplakani na pretposljednjim stranicama nekih sarajevskih ili nesarajevskih novina. Kada bih, ne daj Bože, danas ušao u Zemaljski muzej, vidio bih da Vlajka Palavestre više nema, i bojim se da mi više nikada ne bi dolazio u misli onako kako mi i sada dolazi, dok me ljeta 1991. ispraća na sunce i vrućinu posljednjega sarajevskog dana. Svi su već bili na moru, a na moru je bio rat. Kad bi mi sad bilo ponuđeno da se vratim i ponovim jedno vrijeme u životu, bez razmišljanja bih još jednom odživio ljeto 1991. Ničega ljepšeg ni inenzivnijeg od tog predsmrtnog ljeta nisam doživio.