Alem Ćurin neostvareni je gigant našega stripa. I jednako tako neostvareni strip-junak. Kada bi se našao neki od onih genijalnih crtača ili još bolje crtačica, rođenih biografa – Davodeau, Alison Bechdel, David B, Nina Bunjevac – pa da u dokumentarno-realističnoj maniri nacrta životopis Alema Ćurina, od Splita gdje je u utorak 8. rujna 1953. rođen, ili još mnogo prije toga, od Hektorovićeva Hvara, Stari Grada, gdje je stoljećima zamišljan njegov dolazak na svijet, pa dalje, preko studija grafike na zagrebačkoj akademiji, koji napušta i razvaljuje da bi se, kako je zamislio, na vrlo konzervativan i ozbiljan način bavio stripom, odlaska u Francusku, gdje u Parizu od Danila Kiša traži i dobiva prevoditeljske usluge, povratka u Split osamdesetih te crtačkih i dizajnerskih usluga po onodobnim novinama i časopisima, dizajniranja po splitskom HNK, rata u kojemu je ostao usamljenik, tipični antijunak u dobu kolektivnog herojstva i nacionalnog samopročišćenja, uzaludnih pokušaja da docrta sve svoje velike stripovske ideje, propalih režija grandioznih crtanih epopeja, po kojima je najsličniji Orsonu Wellesu, koji je isto tako svoje najveće priče ostavio nedovršenim, sve do velike ilustratorske karijere u jednoj maloj, posve nelikovnoj zemlji, usamljeničkih boravaka u nuklearnim komorama za liječenje nekog od onih pobjedivih karcinoma, čime je njegova grandiozna splitska i hrvatska samoća dobila neki dublji, dramaturški smisao, kada bi se, kažem, netko od tih velikih crtača, darovitih biografa i autobiografa, poduhvatio Ćurinova života i rada, pred očima bismo imali jednoga od najzačudnijih strip-junaka u povijesti likovnih naracija, od Altamire do dana današnjega.

Pritom Ćurin koliko god bio veliki crtač – a ovom je čitatelju, uz Milana Steinera, Josipa Vaništu i Miću Popovića od svih Južnih Slavena najvažniji – on nikada ne bi mogao nacrtati svoju autobiografiju. Razlog je neobičan: u Ćurinu žive dvije međusobno zavađene umjetničke osobe. Kao crtač on je sklon velikim, krajnje tradicionalnim naracijama, stripovskom mainstreamu od Hala Fostera, Alexa Raymonda i Andrije Maurovića do Huga Pratta. Visoko je on iznad svakoga stripovskog undergrounda, za Crumba je on zakleti konzervativac, avanturist i dekadent, čiji se stripovi tiskaju u masovnim roto edicijama i izlažu u zamašćenim izlozima provincijskih trafika, a ne u knjižarama i galerijama moderne umjetnosti. Kao pripovjedač Ćurin je sve suprotno od toga. Krajnje nesklon linearnoj naraciji, dijalektalni pjesnik, borhesovac, ludi nadrealist, sklon kojekakvim neproničnim jezičnim igrarijama, digresijama i kalamburima, koji će mnogo lakše u slikama ili u riječima prepričati svoj sinoćnji mamurni san, nego što će prepričati svoj jučerašnji dan. Iz Ćurinove verbalne perspektive, one pjesničko-pripovjedačke, kao i one usmeno-kafanske i socijalne, život nema linearnu strukturu, nemoguće ga je ispričati onako kako to čini Alex Raymond u avanturama detektiva Ripa Kirbyja. Samo čuda u Ćurinovoj umjetnosti zasluže da budu ispričana.

Izlazak crtane poeme “List vode, Atlantida”, u izdanju kućne radionice 2×2 Vlade Šagadina, veliki je događaj za našu kulturu. (Iako bi, priznajem to, bilo teško reći tko smo to mi i što sve obuhvaća ta naša kultura…) Strip je, tvrdi Ćurin, nastao kao daleka posljedica jednog telefonskog poziva, kojim mu je zatraženo da napiše štogod o dvadesetogodišnjici smrti Huga Pratta. Ispravnije bi svakako bilo nešto nacrtati. Tako je i nacrtao sedamdesetak tabli izrazito labave, ali ipak povezane naracije, snovite plovidbe putničkim brodom prema Americi. Kao i svaka velika moderna poema – Ginsbergovi “Urlik” i “Kadiš”, Goranova “Jama”, Antologija Spoon Rivera… – Ćurinov “List vode, Atlantida” svojevrsna je ispovijed epohe. Svaki njegov kadar prepun je fusnota i referenci. Pojavljuju se likovi iz povijesti stripa i masovne kulture, drevni Vikinzi, J. D. Salinger i Don Quijote, prizori s fotografija i sa slika Giorgija de Chirica, ali i tipične ćurinovske autoreference. Recimo, niz tuba nekoga čudovišnog limenog orkestra, koji iz đenoveške luke, mjeseca studenog 1949. ispraća brod za Ameriku. Oni koji su tada odlazili, u pravilu se više nisu vraćali nikad u životu. Eno ih, leže na grobljima od San Pedra i Los Angelesa do New Yorka i Chicaga.

Život je san. U tom snu postoji ono što se odživjelo i što se zbilja dogodilo. I postoji ono što se propustilo i što u životopisima, porodičnim albumima i sjećanjima biva kao veličanstvena praznina. Na tri stranice uvodnog teksta, ili možda predgovora, Ćurin pripovijeda kako mu se, dok je razmišljao o Hugu Prattu i njegovoj obljetnici, izdaleka, iz Argentine, pismom javio čovjek kojeg nikada nije vidio i na čije je postojanje odavno zaboravio, ako mu je ikad i padao na pamet: sedamdesetdvogodišnji rođak, prvo koljeno, brat od strica – kako to kažu Srbi, rođen u Amerikama, nakon što je stric davne 1926. partio u pečalbu. “Piše mi tako sin očevog starijeg brata, zaboravljeni tamnoputi dječak sa jedne davne fotografije iz ranih pedesetih, izgubljenog spomena da je on uopće postojao, a kamoli da ga ima još, Domingo Antonio Ch., rođak s adrese La Paz S/N Campo Largo, provincija Chaco, rečena Argentina, piše i plače, eto, dva skoro starca (da, i to ne skoro, ako je vjerovati domaćim medijima gdje piše – starac B.Ž. /60/ pao s masline i preminuo.) po prvi put su se dotakla, piše na papir nepoznatom nekom, reklo mu da smo nas dvojica to i to, i da se još i nekakvim slovima bavim, pa stariji čovjek iz Argentine sjeo za stol i upisao se u tastaturu mašinsku jezikom sjene vlastita oca (majka mu je bila mestiza, više Indijanka), jezikom kojeg su izgrizli valovi i sažvakali pampasi, jezikom još jedino u grlu njegovom zagrebanom ključem što se prenosi s oca na sina, u grlu koje će i tako uskoro odstraniti, moj rođak polu-Indijanac, Criollo pravi, piše svom rođaku, prvom a najmlađem, to jest meni, dugo i na široko, ispovijed od desetak ugusto ispisanih kartica mašinskim slogom, skoro novelu, teško razumljivu, što je ipak razgrnula izgubljeno i otkrila nepoznato – jučer, danas, do malo, uglavnom svima beskorisno.”

I to je, do vraga, pravi Alem Ćurin, to je onaj nama razumljiv Borges i Hugo Pratt, koji životnom sagom velikoga mornara pripovijeda priču o našemu dvadesetom vijeku, o našim progonstvima i našim sibirima. Corto Maltese prekinutu je liniju života na svome dlanu premošćivao britvom, urezujući do krvi ono čega fali, što je, ne znajući za Corta, činio i bosanski pisac Nedžad Ibrišimović, u svome autobiografskom romanu “Bog si ove hefte”. Corto je važan jer cilj njegovih avantura nije bio tipično stripovski, da uspostavi mir u svijetu, pobijedi zlo, oputuje i obiđe zemlju. Njegova je avantura melankolično putovanje, pokušaj da se spoji ono što je fatalno razdvojeno, da se tuđi život odživi kao svoj vlastiti. Corto je taj kojemu će se, bude li ikad navršio šezdesetu, tačnije šezdeset i drugu, javiti daleko rođak, polu-Indijanac iz provincije Chaco, da mu na kraju ispriča cijeli svoj život.

I naravno, sve je u jeziku, ono što je izrečeno, ali i mnogo više način na koji je izrečeno. Evo kako piše Ćurinov rođak: “Bije to o sveten Roque, ogusta un mil novecientos cincuenta y siete, Mene bije petnaste godisch, smo kako huéspedes u visitu kod Barba Vice en Buenos Aires hodili, u njega casa. Bije era la fiesta de San Roque, dan bije lip y tepal, vas dan ruchak y vechera y spat. Kod¿ Barba, Teta y Rodica…” I dok ovo čita, jedan jezik čitatelju ulazi u pamet i dušu, kao što je ulazio rođaku što je primio pismo izdaleka, i jedna fantastična gramatika, sa svojim fantastičnim pravopisom, najednom pronalazi svoju logiku i smisao. Tako se pod Borgesom i Gȍspodom Slučajem uspostavljaju prve i posljednje rodbinske veze.

I tako se stiže do onoga konačnog životnog poraza, finalne kapitulacije: “¿Por eso te escribo esta carta Tebe? No te lo dije, tengo cancer de garganta. ¿Jeme comprendido? Grancigul meneje u branche.”

Potom slijedi spomenuti put u Ameriku, u Amerike i u Bonazair – kako se Buenos Aires nekad u nas zvao – sve to u sedamdesetak tabli, započet studenog 1949, isplovljavanjem iz Genove. Slijedi nevjerojatna, nečuvena grafička poema, koja će većini ljudi ostati jednako nerazumljiva i nepronična kao i jezik i smisao pisma izgubljenoga sedamdesetdvogodišnjeg rođaka. Ali tako i treba biti. Nije na pričama da ih svatko razumije. Svaka je prava priča samo jednome čovjeku upućena. On će je sigurno razumjeti. Na drugima je da prisluškuju sa strane, da dešifriraju nejasne i nerazumljive znakove, da dešifriraju emocionalne šifre i hijeroglife, i na osnovu forenzičnih fragmenata slike i teksta rekonstruiraju cijele svjetove. Takav je posao čitatelja. Za njega je ovaj Ćurinov strip.

Ali što je njegova Atlantida? Na jednom mjestu postoji i taj odgovor: “Atlantik – čudesni kondenzat nad Atlantidom. Već hiljadama godina pogrešno upisan u registarski pojmovnik kao more. Pače ocean. A zapravo je golemi kondenzirani oblak s nezbroj mrtvih brodova i mornara po glavi stanovnika tajanstvene Atlantide.” I onda se, na dnu Atlantika, u Atlantidi punoj sve samih američkih čari, osvježen i redizajdiran, s rožnatim ripkirbijevskim naočalama na nosu, i svojstvenim brčićima pod nosom, u crnom odijelu i crnoj košulji sa svećeničkim kolarom, pojavljuje Adolf Hitler. Na Atlantidi se na njegovo čudo govori engleski, i nitko u njemu ne vidi zlo. Nakon svega, Hitler je samo škartirana pop zvijezda.

“List vode, Atlantida” ima onu osnovnu karakteristiku svih Ćurinovih radova – od naslovnica za zagrebački tjednik Novosti do plakata za predstave Splitskoga ljeta – nije čitljiv na prvu ruku, ni razumljiv na prvi pogled. Suprotno onom što po općem – naravno krivom – vjerovanju leži u biti stripovskog žanra, dakle jednostavnosti, nezahtjevnosti i preglednosti – Ćurinovi radovi od čitatelja i gledatelja traže predznanje, obrazovanje i strpljivost. Traže hrabrost da se snagom vlastite mašte uroni u svijet njegove mašte. On je Lewis Carroll u svijetu stripa, njegova je Alisa odrasla, ali za razliku od tipičnih odraslih svjetova, njezin je svijet u svojoj raskoši, razuđenosti i raznorodnosti ostao potpuno infantilan i nenarušen procesima odrastanja, discipliniranja, mentalnog i emocionalnog okoštavanja putem škole, porodice i inih institucija socijalizacije pojedinca putem duhovne i duševne represije. Ćurinova fantazija je intaktna. Luđi je, okrutniji i nježniji od ijednog djeteta. To njegov strip čini tako začudnim, otvorenim i nedočitanim. U tome je i osnovni razlog za raspuklost njegove naracije. Njegova mašta ne da se zarobiti pričom. U snovima i u djetinjstvu naracija nema jasnih i čvrstih zakonitosti. Do njih se dolazi odrastanjem i siromašenjem mašte. Čovjek nauči pričati priču nakon što se prestane plašiti mraka. Svijet Alema Ćurina iz onog je vremena, nama najdavnijeg, kada smo se još plašili mraka. Pred njegovim je čitateljem nemoguć zadatak: da bude obrazovan i slobodan od svake škole, da bude zreo i infantilan.

Ovako je njemu pisao njegov propušteni, nedoživljeni rod Domingo Antonio Ch: “Nakon toko godisch, iman oti libro, sitingase y vazmen uruke digoda, un dos puti o godishche, pak pensan, pamise para dasasn veche un Tovar ane un Caballo, mul kako reka onda mene Otac Dare. Boje bit un Tovar ven un Caballo. Otac bije un Caballo, yto Njegaje ubilo. Vas se spominjen, y oni tres pesta: ¿da disan, da kudsan, da kojisan?, ma su dodishce chesa je pasalo Mene comprendido todo malo manje kapin. (…) Razvodnise Vino, razvodni una mene cabeza Glava, como el Arija de Buenos Aires. Kako dasan como una lamina de aqua…”

I to je ono što, zapravo, veže dva rođaka, što veže Alema Ćurina za Huga Pratta, i za njegova mornara koji kao Ahasver luta svijetom: ¿da disan, da kudsan, da kojisan? Oni kojima se ova tri pitanja ne postavljaju ne trebaju čitati Ćurinov strip, ni pokušavati da proniknu u one čudne naslovne stranice na mrskom tjedniku hrvatskih Srba i inih bezdomnika. Takvima ne trebaju ni knjige (osim one jedne: Biblije, Kurana, Main Kampfa, Kapitala…), jer su načisto sa sobom i sa svijetom, pa su vazda u većini. Ćurin je, međutim, u djetinjstvu i u manjini. Un Tovar, a ne un Caballo… Sluga svoje mašte.

Zemaljski muzej (5)

Kada je dobila posao u Zemaljskom muzeju, majka je bila sretna. Rekla je: baš lijepo, od sada svakoga jutra autom idem na posao. Odmah sam znao da ništa od toga neće biti. Auto je bio naš fićo, kojeg bi provozala samo kad bi se išlo na godišnji odmor – a odavno više ni to, godinama se spremala na more, pa na kraju ne bi odlazila – i ponekad nedjelom, kad bismo išli na Ilidžu. Dva su razloga njene euforije: posao je dovoljno daleko da bi se išlo autom, i drugi, važniji, Zemaljski muzej ima poseban parking za svoje zaposlenike. Tako su joj rekli, i ona se oduševila. Navršila je četrdesetu, samohrana majka u najboljim godinama, iz perspektive zajednice – zrela žena, ali su je svejedno oduševljavale sitne, djetinje radosti: recimo, prvi put u životu ona će imati svoje parkirno mjesto na službenom parkiralištu. I to je dovoljan razlog da fićom odlazi na posao.

Bila su to vremena kada je po Sarajevu na sve strane bilo mjesta za parkiranje, koje se, osim na rijetkim mjestima – recimo u Dalmatinskoj, ispod dječjeg igrališta – nije naplaćivalo. A iza Marijin dvora, oko Zemaljskog muzeja, mogao si se parkirati gdje ti duša želi, tako da je već i sama pojava službenog parkirališta za radnike Zemaljskog muzeja djelovala skroz šašavo. Svima, osim njoj, koja je zamišljala to mjesto, rezervirano samo za nju i njenog fiću, na koje se nije smio parkirati nitko drugi. Ama ni ravnatelj Kosmosa, dragi gospodin Bog, da se u svom fiatu 1300 dovezao do Sarajeva, pa poželio da obiđe muzej, ne bi se mogao parkirati na njeno mjesto. To ju je dovodilo do ushita. Prije nego što je krenula na posao, cijeli taj mjesec koliko je trajao otkazni rok u prethodnoj firmi, ona je pričala samo o svom parkirnom mjestu.

I nikad, baš nijednom, nije autom otišla na posao. Nikada se nije parkirala na svoje parkirno mjesto. Samo jednom, kada joj se brat – moj ujak – vraćao iz Zenice, i donosio joj neke stvari u muzej, rekla mu je da se parkira na njeno mjesto. I bila je sretna i ponosna kad je to učinio.

Na posao se vozila tramvajem u kojem je uvijek bila gužva, u osam kad bi dolazila na posao, i u četiri kad se vraćala s posla, a fićo je stajao ispred kuće i trunuo na zasoljenim sarajevskim bljuzgavicama. Jednom, kad se već sasvim raspadne, upokojen će ležati u dvorištu ispred kuće u Kasindolskoj, s pređenih jedva četrdeset pet tisuća kilometara (od kojih sam većinu ja odvozio). Kupljen 1978, dovezen sa skladišta u Pećigradu kod Velike Kladuše, i taj je fićo mogao postati muzejski eksponat ili se o njemu i o njegovoj nerealiziranoj sudbini mogao napisati roman. Majka je položila vozački, ali nikada nije postala vozačica. Takva je bila i u drugim životnim prigodama: stalno se za život spremala, ali je život prošao i iznevjerio sva njezina očekivanja. Je li na ovome svijetu bilo još nekoga tko bi bio toliko razočaran Božjim djelom kao što je bila ona?

Ali u Zemaljskom muzeju, onakvom kakvim su ga zamišljali Ćiro Truhelka i Kosta Hörmann, Borivoj Čović i Vlajko Palavestra, nije bilo mjesta za njezinog fiću. Povijest koju obuhvaćaju zbirke tog muzeja završava s dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu. Ono što će se dalje zbivati bit će predmet interesa i istraživanja u drugim muzejima: Muzeju grada Sarajeva i Muzeju revolucije, toj veličanstvenoj socijalističkoj građevini, koju je projektirao Boris Magaš, važni hrvatski arhitekt, čije je životno djelo stadion na Poljudu, sagrađen za Mediteranske igre u Splitu 1979. Sve što se događalo nakon invazije baruna Filipovića, iz perspektive Zemaljskog muzeja kao da se nije ni dogodilo. Ali ona prethodna prošlost bila je tako široka i neiscrpna da su se njome mogli baviti do kraja svijeta. To je prvo i osnovno pravilo svake velike historigrafije i arheologije: prošlost je kao Svemir beskonačna i duboka, u svakom prošlom trenutku sadržana je sva povijest svijeta, i njime se, tim trenutkom, možemo baviti u tomovima i tomovima knjiga, dok je budućnost ograničena i plitka, budućnost je nezanimljiva i gluha, budućnost, zapravo, i ne postoji. Iz perspektive Zemaljskog muzeja i njegovih kustosa, preparatora, arhivara i čistačica počinjala je te 1878.

To je razlog zbog kojeg se majka baš i nije snašla u Zemaljskom muzeju, iako se godina provedenih u njemu uvijek sjećala s nekom vedrom tugom i milinom za sve te krasne i nestvarne ljude. Njezino vrijeme bilo je drukčije koncipirano: počinjalo je malo prije njezina rođenja, i trajalo do njezinog prvog, vrlo kratkotrajnog braka, pa drugog, jednako kratkotrajnog braka, i mog rođenja. U tih dvadeset i četiri godine stala je čitava era: ono što je za Borivoja Čovića pet tisuća godina, za nju su njezine prve dvadeset četiri. A dobar povjesničar i arheolog zna da između ta dva vremenska odsječka i ne postoji neka velika razlika. Istina, morati će doći Fernand Braudel da nam objasni da je tako, a nakon njega i svi oni marljivi pisci, istraživači, povijesničari, koji će rekonstruirati živote običnih ljudi, i niz malih povijesti komparirati s jednom velikom poviješću.

Sa stvaranjem Zemaljskog muzeja u Bosni je stvorena svijest o vrijednosti i veličini sitnica. U ona ranija vremena, kao i u našoj mitskoj prošlosti, dragocjenosti su se mjerile škrinjama zlata. Tek s dolaskom Švaba, i pojavom čudaka kakav je Truhelka, sitnice su dobile na vrijednosti, a sa sitnicama i ona stvarna, događajna prošlost. Nježno i obzirno, Švabe su Bosnu i Bosance izvodili iz njihovih mitova, čuvanih i konzerviranih u epskim desetercima, koji se lako i dugo pamte, i prenose se s djedova na unuke. To su, naravno, činili novcem: među seljacima se raščulo kako skuplo plaćaju kojekakve hrđave starudije.

Godine 1880. Austrija je gradila prugu prema istočnoj Bosni i Višegradu. Tada je na Glasinačkoj visoravni, u podnožju planine Romanije, kod Krehina Gradca pronađeno mnoštvo brončanog nakita, brončana votivna kola u obliku ptice i lijepi brončani vrč, grčkoga oblika. Radnike koji su polagali prugu, uglavnom seljake s Ravne Romanije i okolice, mahom pravoslavne i muslimane, pronađeno blago ničim nije impresioniralo. Ali su austrijski inženjeri dizali obrve od iznenađenja, i odmah su, telegrafom, iz grada pozvani neki učeni ljudi da provjere i prouče iskopinu. I naravno, radovi su na neko vrijeme zaustavljeni. Tada pronađeno blago odnijeli su u Beč, a s njime i vijest o pronalasku fascinantnog arheološkog nalazišta iz željeznog doba, s mnoštvom tumula koji sadrže neprocjenjive arheološke vrijednosti. Zahvaljujući kustosima Zemaljskog muzeja, i njihovoj opijenosti Bosnom – tim jedinim stvarnim bosanskim patriotizmom tokom povijesti – nalazi više nisu odnošeni u Beč, čak ni za velikih i sustavnih istraživanja, provedenih od 1886. do 1891. Po Glasincu nazvana je zajednica iz metalnog doba koja se prostirala od istočne Bosne, preko jugozapadne Srbije do sjeverne Crne Gore i Albanije, ukrug do rijeke Cetine i Cetinske kulture u Hrvatskoj.

Ali tada se dogodilo nešto još sudbonosnije. Raširila se među bosanskim življem glasina o tome da Švabo plaća starudije.

U to je vrijeme Truhelki u muzej došao “visok, mršav musliman, orlova nosa i živahna oka”, imenom Mehaga Pliska, i pokazao mu brončani prsten i fibulu, pa ga upita koliko to vrijedi. Usput mu je ispripovijedio događaj, mišljen iz narodne priče: biva, prije Ivanjdana stoji Mehaga i gleda pod one stijene iznad Zlatišta – s pogledom na koje listopada 1972. umire djed, a početkom prosinca 2012. i majka, s pogledom na koje sam se između te dvije godine bezbroj puta budio – i vidi Mehaga kako pod stijenama Zlatišta “izbija iz zemlje plamen od blaga, tamo zakopana”. “To znači, da tamo leži zlato, ali pošto on nema ’tilsum’ (talisman), kojim se ono diže, a ljudi mu rekoše, da sam ja majstor u tom zanatu, zamoli me (Truhelku), da pođem s njim i da vidim, što se valja raditi.”

Iako s Mehagom Pliskom nije dijelio iste praznovjerice, niti je previše znao o narodnim pričama u kojima iz zemlje izbija plamen od blaga, Truhelka pođe s njim na Zlatište i nađe tamo raznoga blaga, uglavnom prethistorijskog posuđa, kremenja, kamenog oruđa i nagorjele ilovače, okruženih ostacima bedema, načinjena od suhozida. Gradina se protezala od Zlatišta preko Debelog brda, sve do vrela na Souk bunaru.

Truhelka je bio upravo toliko oduševljen koliko je Mehaga Pliska bio razočaran time što nigdje nije bilo zlata. Tješilo ga je pomalo Truhelkino oduševljenje, premda, sva je prilika, nije polaga na njega veliku vjeru. Ideja o vrijednosti starina nikada neće prodrijeti među Mehagine sunarodnike, Bosance od svih bosanskih vjera, nego će njima od sada pa do kraja svijeta jedina vrijednost biti mjerena u zlatu, ili kasnijih generacija u novcu.

Starudija je ostajala samo starudija.

Po tome se stvarni svijet Sarajeva razlikovao od svijeta Zemaljskog muzeja.

Na kraju se tako i njen fićo pretvorio u nepotrebnu starudiju. Pa kako već nije našao svoje mjesto u Zemaljskom muzeju, ni u Muzeju revolucije i Muzeju grada Sarajeva, kao ni u jednom drugom, stvarnom ili imaginarnom, muzeju, neka bude, u čast Zemaljskog muzeja, ispričana priča o fići. Kad već nema vremena ni dokumenata za roman o njemu, izgubljeni su njegovi papiri, prometna knjižica i knjižica vozila, i više ga se nitko ne sjeća, osim onoga koji ovo piše, i mrtvi su osim njega svi koji su fiću ikad vozili, pa ne može biti napisan roman o njemu, neka se ukratko kaže što se s njime dogodilo.

Zovem se Tomislav Karabeg i pukovnik sam Hrvatske vojske. U ratu sam dogurao do čina bojnika, a nakon rata napredovao za jednu stepenicu prema gore. Mogao sam vrlo lako dogurati do brigadira ili čak i generala da se to nije dogodilo. Moja vojnička karijera, naime, doslovno je zapela u govnima. Završio sam povijest. Usput, kada imam vremena, napišem pokoji članak za oficijelni vojni list “Naš vojnik”. Trebao sam u jednom trenutku preći u redakciju lista, ali je iskrsnuo jedan problem: imao sam previsok čin. S činom pukovnika mogao sam jedino biti glavni urednik ili tako nešto. Uglavnom pišem o hrvatskim povijesnim konjičkim postrojbama. To je moja opsesija. Prezime Karabeg nije uobičajeno. Turskog je porijekla. Nisam ga volio. U prijevodu Karabeg je Crni plemić ili, u donekle slobodnijem prijevodu, Crni vitez. Pokušavao sam istražiti genezu obiteljskog prezimena, međutim nisam uspio pronaći nikakve podatke o tome. Ostale su mi pretpostavke, i to dvije. Prva, da je moj daleki predak nakon ustanka protiv Turaka u Lici prešao na katoličanstvo, a zadržao prezime. To je bio uobičajeni postupak. U tom slučaju bio je plemić, beg. Druga pretpostavka, meni mnogo draža, ona je o hrabrom vitezu odjevenom u crno koji je utjerivao strah i paniku kod Turaka u vrijeme neke od mnogobrojnih čarki u 17. i 18. stoljeću. Oni su ga, iz poštovanja, nazvali Crnim vitezom, Karabegom. Jednom, tijekom rata upoznao sam vojnika koji se prezivao Husar. Probao sam njegovo prezime na sebi, kao žuđenu tuđu majicu, da vidim kako mi stoji: Tomislav Husar. Kakvo sjajno prezime! Nomen est omen. Oduvijek sam volio konje. Odrastao sam u mjestu koje se zove Lipik i poznato je po posebnoj vrsti konja, lipicancima. Odrasle jedinke su bijele, paradne boje. Za vrijeme Oluje zarobili smo veliki broj srpskih vojnika. Trebalo ih je sve ispitati, otkriti eventualno one koji su počinili kakav ratni zločin. Tjedan dana sam radio to. Imali smo posebne obrasce s pitanjima. Ipak, ponekad bih upitao kojega od njih ima li konja. Na taj način sam pokušavao saznati više o njima. Jedan od njih mi je odgovorio kako ima traktor. To je značilo kako nema konja. Konj je većini tih ljudi služio za rad, za cjelodnevno tegljenje i tlaku. Nekada nije bilo tako. Zato sam volio konje. Znao sam sve o tome: o crvenoj, boljševičkoj konjici, o kozacima, o slavnoj i ponosnoj poljskoj konjici koja je samoubilački jurišala na Hitlerove tenkove, o Hunima koji su na konjima oplovili pola svijeta i usput ga pokorili… Ne postoji životinja koja je u tolikoj mjeri utjecala na ljudsku povijest kao konj.

U Hrvatskoj danas postoje paradne povijesne postrojbe koje su dio naše vojne tradicije: sinjski alkari, omiški gusari, senjski uskoci, Trenkovi panduri… Nekada sam razmišljao kako je to sjajna stvar. Stoga sam odlučio osnovati jednu sličnu: hrvatsku konjicu, otrgnuti je iz povijesti i oživjeti. Bez poteškoća sam dobio odobrenje za osnivanje konjice. Nadređenima se svidjela moja ideja. Zapravo su bili oduševljeni.

Desetak dana nakon završetka Oluje, otišao sam na područja koja smo u toj akciji oslobodili. Imao sam sva potrebna odobrenja. Drugi su odnosili televizore, hladnjake, odvozili traktore, automobile, skidali crijep s kuća ili rezali plamenicima ukrasne kovane ograde s balkona, a ja sam s mesarskim kamionom obilazio sprženu i spaljenu zemlju u potrazi za konjima. Uspio sam ih sakupiti jedanaest. To je bilo dovoljno za početak. Trebalo mi ih je minimalno devet. Odlučio sam započeti s formacijom od osam konjanika u dva reda, plus zapovjednik. Konje smo dovezli u vojarnu i smjestili ih u prazni tenkovski hangar koji je na brzinu preuređen u staju. U jednom zagrebačkom kazalištu napravili su mi povijesne odore, prema nacrtima i konfekcijskim brojevima konjanika koje sam im dostavio. Osam konjaničkih i jedna za zapovjednika formacije. Kod zapovjedničke odore sam improvizirao. Dodao sam određene detalje i izmijenio boje, odnosno napravio sam jednostavnu inverziju: boja hlača konjaničke odore, na primjer, bila je identična boji dolame zapovjednikove. Pojam odora, uniforma, novijeg je datuma. Mi u hrvatskoj koristimo izraz odora za uniformu, iako to dvoje nisu sinonimi. Riječ odora ne pokriva cijeli dijapazon riječi uniforma. Nekada stvari nisu bile jednostavne kao danas, kao u nogometu na primjer, gdje se suparnici jasno razlikuju po bojama dresova. Vojske su kroz povijest bile šarene. U rat se najčešće išlo kao danas u svatove. Bogata uniforma bila je demonstracija moći i dubine džepa. Često su bile ukrašene zlatnim ili srebrenim vezom. To je bila nekakva ondašnja verzija markirane odjeće. Mačeve, štitove i koplja dao sam izraditi od legure aluminija, zbog težine. Nikada na ilustracijama ili spomenicima ne vidimo malaksalost ruku ili grč na licu, zapravo ne vidimo težinu mača. Svugdje imamo osjećaj kako je to teško oružje lagano kao pero. Zbog toga aluminij. Jedino sam na taj način mogao dobiti taj “spomenički” efekt. U istom kazalištu u kojem su nam skrojili uniforme, patinirali su “naoružanje”, “lagane” boje aluminija pretvorili su u “teške” boje željeza.

U Hrvatskoj vojsci jednom godišnje održava se manifestacija Dan otvorenih kapija. Taj dan sam odabrao za premijerni defile Hrvatske konjice. Tada građani i klinci iz okolnih osnovnih i srednjih škola nahrupe u vojarne, a mi im pokažemo naoružanje, puštamo ih da se pentraju po tenkovima, transporterima ili da zure u mrak topovskih cijevi. Hrvatska konjica trebala je predstavljati vrhunac manifestacije. Međutim, dan ranije konji su kroz provaljeni dio ograde pobjegli u obližnja polja na kojima je bio zasađen kukuruz i prežderali se. Posljedice su bile kobne.

Djeca i građani masovno su počeli pristizati oko deset sati, a defile je bio predviđen za dvanaest. Ja sam bio s konjanicima i davao im posljednje upute, o držanju tijela, oružja, iako smo se to uvježbavali danima prije toga. Ništa nisam htio prepustiti slučaju.

S ozvučenja se oglasila truba i malo potom konji su krenuli prema pisti. Gledao sam reakcije. Međutim, konjica je malo kome bila interesantna. A onda se dogodilo. Konji su cijelo jutro imali probavnih smetnji. Nisam očekivao da će to kulminirati na pisti. Na žalost, jeste.

Za konjicom se vukao crni trak konjskog izmeta. Odjednom je svima postala interesantna. Djeca su vrištala od zadovoljstva i dobacivala. Sada su svi promatrali neslavni defile. Dobili smo pozornost kakvu ni u snu nisam očekivao. Ja sam razmišljao o dvije stvari: da defile što prije završi i kako bi smiješno izgledali mrki, odlučni konjanici s ilustracija, a da se u pozadini vidi crni trag konjskog izmeta.

Taj događaj promijenio je moj stav o povijesti, zauvijek. Moja idealna konjica bila je dio stilizirane slike povijesti. Zapravo samo takva i postoji. Nema u toj slici straha, sumnji, govana, krvi… Sve to je nemilosrdno izbačeno iz blještave slike herojstava, izdaja i demonstracije ljudske moći. Gradili smo je na način na koji gradimo iluzije. Navlas isto. Povijest je iluzija po mjeri kraljeva i budala.

Sljedeći dan došao je stočni kamion i odvezao konje u klaonicu. To je bio kraj Hrvatske konjice. Još je jednom otišla u povijest.

Nisam nikada i nigdje vidio dunju ali lipe
i u Skandinaviji cvjetaju. Jedino, isprane
čajem kiša, slabo mirišu. Miris balkanske
lipe uvlači se ljeti, jak kao parfem, u deke
i u džempere. Dunje rđaju na ormarima
u hladnim spavaćim sobama u jesen.

Na Balkanu je i zlo i dobro poduplano i zato
nikada nije dosadno. U njegova gvožđa
upao sam davno kad su me ko dijete svi
voljeli i prebacivali, pušači i alkoholičari,
iz naručja u naručje, iz krila u krilo.
Vrištao bih i otimao se kobajagi, nikada
svom snagom da me slučajno ne ispuste
i da im se slučajno sasvim ne otrgnem.

Zemaljski muzej (4)

Odmah po dolasku Truhelki je od najveće pomoći bio Kosta Hörmann, jedna od zanimljivijih i sudbonosnijih ličnosti iz povijesti rane modernizacije Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Rođen 1850. u Bjelovaru, u obitelji bavarskih doseljenika – po narodnosnom osjećaju Nijemac (ustvari Austrijanac), odlično govori hrvatski, pa nakon studija u Beču polazi Grenzverwaltungskurs – vojno-civilni tečaj upravljanja granicama, na koji su slani budući činovnici u Vojnoj krajini. Međutim, nakon što je odlukom Carske vlade Vojna krajina (Militärgrenze) 8. kolovoza 1873. razvojačena, imenovan je perovodnim pripravnikom pri Banskoj vladi u Zagrebu. Pet godina kasnije pojavljuje se kao poručnik u glavnom štabu baruna Filipovića za vrijeme kampanje na Bosnu, i surađuje u organizaciji civilne uprave. Od tog doba, pa sve do kraja Velikog rata Kosta Hörmann živi u Sarajevu. Došao je s nepunih dvadeset i osam, otišao sa šezdeset i osam. U tih četrdeset Hörmannovih kuferaških godina stala je austrougarska uprava u Bosni, a s njom i nikad dovršena epoha bosanske modernizacije.

U vrijeme Truhelkina dolaska Hörmann je na položaju tajnika vlade i povjerenika kod sarajevske gradske uprave. U osnovi, on je najefikasniji izvršni činovnik u Bosni, osoba od najvišeg Kallayeva povjerenja, bavi se najširim spektrom javnih i državnih poslova, i veza je između državnih i gradskih službi, ali i između austrijske, tojest njemačke, i domaće, bosanske komponente u Bosni. Takav, ili vrlo sličan položaj Hörmann će formalno ili neformalno obavljati sve do formalnog umirovljenja 1911, nakon čega se bavi samo Zemaljskim muzejom. Po tome on je specifična i neusporediva ličnost austrougarske epohe u Bosni. Nikad prije, a možda ni poslije Hörmanna nije u Bosni bilo čovjeka koji bi u sebi sabrao tolike i takve uloge, pa još u tako dugom vremenskom razdoblju i bez ikakve koristi po sebe i svoje bližnje.

U užem smislu on nije bio kulturni radnik. Naprosto to nije bila njegova dužnost unutar nomenklature. Tokom formiranja Zemaljskog muzeja i njegove izgradnje Hörmann je trebao biti samo logistička ispomoć, jednako kao što se trebao naći pri ruci Truhelki za prvih tjedana i mjeseci njegova boravka u Sarajevu. Ali u ono u što je ušao samo kao činovnik toliko ga je obuzelo i zainteresiralo da se malo pomalo i sam počeo baviti kulturno-povijesnim, arheološkim, biologijskim, i dnevnokulturnim aspektima Bosne i Hercegovine. Takav je bio u poslovima oko Zemaljskog muzeja, ali još i više oko uređivanja Nade, književnog časopisa koji je, prema Kallayevim zamislima trebao odigrati ulogu unifikacije bosanske nacije i stvaranja jednoga naroda od tri-četiri različite vjere. Umjesto da nastupi kao politički komesar, u književno-uredničkim je poslovima stvarao je političku i svaku drugu zaleđinu Silviju Strahimiru Kranjčeviću, stvarnome uredniku Nade, a ovaj je, umjesto da vodi računa o prekuhavanju bosanskog šarenila u jedan narod, stvarao književni časopis s malo drukčijom političkom misijom. Nada je bila općejugoslavenska, antikleriralna i romantično-bosanska, prohrvatska, a ne progermanska, i nije težila stapanju svih bosanskih ljudi u jedan nacionalni kalup. Hermannu koji je bio i ostao Austrijanac nije moglo promaći Kranjčevićevo nimalo apartno i sveobuhvatno hrvatstvo, ali on je, zbog poezije i kulture i zbog koječega drugog, do kraja svjesno štitio pjesnika i supotpisivao njegove stavove.

Hörmannu valja zahvaliti i na prvim eksponatima iz pretpovijesti Zemaljskog muzeja. Godinama ranije u Budimpešti održana je izložba na temu upravo okupirane Bosne i Hercegovine. Izlošci su vraćeni u Sarajevo, i ležali su u depoima (a u stvari – podrumima gradske uprave). Truhelki je odmah, čim su se upoznali, nekoliko dana po njegovu dolasku u Sarajevo, ponudio da odabere nešto od eksponata. Ne znajući mnogo o kustoskom poslu, ne znajući zapravo ništa, odabrao je zbirke bakrenog posuđa i oružja, te nekoliko starih novčića. Bilo bi zanimljivo znati nalaze li se ti predmeti, prikupljeni dvije godine prije nego što je muzej i osnovan, na inventarnim listama i u postavu današnjega Zemaljskog muzeja.

Kada je 1888. otvoren Zemaljski muzej, Kosta Hörmann imenovan je za direktora, i povjereni su mu financijsko-administrativni poslovi. On se trebao brinuti o tome da muzeju ne usfali živoga novca, nužnog za stvaranje zbirke. Naime, u rana vremena sve zbirke, izuzev onih koje su pripadale prirodoslovnom odjelu, formirane su, mahom, putem otkupa. Narod je znao da Švabo kupuje svakakvu starudiju, pa su se donosile stare puške i kubure, rimske novčiće koji bi prilikom oranja iskakali iz zemlje, dijelove narodne nošnje i kojekakve turske dokumente i tapije. (Uostalom, tako je i Hagada stigla u muzej) Pritom, ljudi iz muzeja morali su se natjecati s avanturistima, trgovcima i kojekakvim izaslanicima, koji su s punim džepovima novca pristizali iz Beča, Zagreba i Đakova – od biskupa Strossmayera – u otkup bosanskih starina. I na tome je u svojim počecima Zemaljski muzej zasnovao svoju kulturnu misiju, a već pomalo i – političku ideologiju. Iako nitko od njegovih osivača – ni Truhelka, ni Hörmann, ni Reiser i Apfelbeck – nije rođen u Bosni, niti je u političkom smislu bio Bosanac, u jednom su bili jedinstveni: ništa što se u Bosni i Hercegovini pronađe ili otkupi ne smije iz ove zemlje izaći van. Iznad takvoga njihovog stava, kojeg je operacionalizirao i činio realnim upravo Kosta Hörmann, nije se mogao postaviti ni Beč, ni njihova osobna pojedinačna odanost Beču. Među njima nije bilo revolucionara ili, ne daj Bože, antimonarhista, simpatizera srpske stvari ili bosanskih independentista, koji bi etnološke ili arheološke argumente koristili u političke svrhe. Bosna je, iz njihove perspektive, bila novootkrivena zemlja, koja je činom okupacije postala dio civiliziranog svijeta. Koliko god se takav stav iz današnje perspektive doimao imperijalističkim, on je u osnivača muzeja, ali ne samo u njih, nego općenito među kuferaškim svijetom s kraja devetnaestog stoljeća, proizvodio onu najplemenitiju vrstu bosanskog patriotizma i samopožrtvovanja, koji se po prvi i posljednji put u povijesti nije pozivao niti na jednu vjeru, naciju i državu. Oni su bosanske starine štitili zbog same Bosne, i ni zbog čega drugog.

Kosta Hörmann je, današnjim jezikom govoreći, bio savršen menadžer. Opsluživao je kulturu i kulturne ustanove, osnivao časopise – tako je osnovao i Glasnik Zemaljskog muzeja – iako nije imao prethodnih kulturnih znanja i iskustava. Baveći se menadžerskim poslovima, Hörmann je stjecao i razvijao vlastite kulturne interese. Kako je bio vrlo okretan i društven, nagodan u razgovoru i znatiželjan, uspostavljao je kontakte s vrlo raznolikim svijetom. Preko supruge, Truhelka će reći – “gorljive katolkinje”, sprijateljio se s nadbiskupom Štadlerom, i kad je ovaj na užas čaršije i domaćega svijeta pokrstio jednu mladu muslimanku, gospođa Hörmann je nevoljnicu sklonila sebi u kuću. Nakon tog skandala velika muslimanska delegacija posjetila je zemaljskog poglavara, a barun Kutschera, “veliki turkofil”, zauzeo se za muslimansku stvar i isposlovao da se Kosta Hörmann smijeni s položaja u vladi, i da ga se imenuje za direktora muzeja. Tako u temeljima Zemaljskog muzeja leži jedan prozelitski skandal. Pritom ne bi valjalo na osnovu toga o Hörmannu i o njegovom odnosu prema muslimanima donositi prenagljene zaključke. Taj ne samo da se nije bavio prozelitizmom na štetu muslimana, nego je svoje životno djelo u kulturi posvetio upravo njima. U godini kada je izgubio položaj u vladi i postao direktor Zemaljskog muzeja objavio je dvotomnu anatologiju “Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini”. Ta je knjiga zasluženo zadobila kanonski status unutar bosanske kulture i književnosti, i u kasnijim je izdanjima, sasvim umjesno, bila preimenovana u “Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini”, da bi nakon svršetka naše povijesti, 2001. godine, preimenovanja poprimila groteskni karakter, pa je Hörmannova knjiga kod sarajevske Svjetlosti objavljena pod najnovijim naslovom “Narodne pjesme Bošnjaka u Bosni i Hercegovini”. Imenica Bošnjak u Hörmannovo je vrijeme imala drukčije značenje, i on je, sasvim sigurno, ne bi stavio u naslov svoje knjige, a ni u današnje vrijeme taj naslov ne obuhvaća smisao pojma o kojem knjiga govori. Ali koga još briga za pojmove…

Tek nakon što su ga smijenili i nakratko pretvorili u kulturnog radnika, baron Kutschera i njegovi shvatili su da ne mogu bez Hörmanna. Dolazili su mu u muzej na konzultacije, u njegovoj su kancelariji raspravljani državni i zemaljski poslovi, a on je posve nenametljivo, nekako skroz prirodno, demonstrirao jedinstvenu sposobnost da u isto vrijeme radi više različitih poslova, i da funkcionira u nekoliko vrlo različitih bosanskih i austrougarskih svjetova. Za razliku od ljudi, kakvi je bilo svo mnoštvo tokom bosanske povijesti, koji su vazda gladni moći, pa halapljivo sabiru i svom imenu pridružuju brojne, međusobno spojive i nespojive društveno-političke funkcije, Hörmannu, koji je sabrao više funkcija nego itko prije ni poslije njega, do takve moći nije bilo stalo.

“Muzeji su kao i kolodvori, prolazne stanice, kroz koje prolaze hiljade i hiljade ljudi svih društvenih slojeva od najnižeg do najvišeg, od nepismenjaka do najviših zastupnika znanosti, od domaćih ljudi do prolaznika iz dalekih zemalja i naroda.” Pisao je Ćiro Truhelka 1942, sjećajući se svojih sarajevskih dana. Kosta Hörmann bio je od onih ljudskim karakterom i sposobnostima najviših ljudi koji su u Sarajevu živjeli, i koji su svojim marom i znanjem podizali ovaj grad, ne očekujući da mu grad ičim uzvrati.

Otišao je iz Sarajeva 1919. – tačnije rečeno – bio je iz njega izbačen. Kao sedamdesetogodišnjak stigao je u Beč, gdje se izdržavao vozeći se okolo na samohotki s motornom testerom. Ljudima je pilao drva za zimu. Izdržao je tako godinu i pol. Umro je 16. studenog 1921, onako kako su umirali kuferaši, revni činovnici poraženog carstva.

Mnogo je toga što razdvaja Svetislava Basaru i Miljenka Jergovića, ljude bitno različitih temperamenata, pisce bitno različitih senzibiliteta, ukusa, egzistencijalnih iskustava i formativnih lektira, ali nije manje onoga što ih spaja, pa makar i na onaj način na koji ljudi koji se ostvarenim delom (a ne pukim zamišljajima o samima sebi) uzdignu visoko iznad konfekcijskih mera u svojoj kulturi negde prirodno bivaju upućeni jedan na drugog – osim ako ne nasednu glupoj, nižerazrednoj konvenciji konkurentskog odnosa, u kojem naporna taština trijumfuje nad pameću i smislom. Utoliko je, kontekstualno, jedna od stvari koje spajaju ovu dvojicu pisaca postojano stojećih u najužem društvu ponajboljih živih autora na složenom zajedničkom jeziku i to da njihova, hajmo reći, drčna istaknutost postojano provocira svakovrsne reakcije, to jest, da su naprosto od onih ljudi o kojima ama baš svako ima i brižno uzgaja nekakvo mišljenje. Naivac bi pomislio da bi mišljenju i stavu moralo prethoditi i nekakvo znanje i razumevanje, ali nipošto nije nužno da bilo šta suvislo i stvarno znate o Jergoviću ili Basari – nekmoli da ste ih ozbiljnije čitali – e ne biste li se usudili da ih vehementno o(t)pišete… Doduše, ne ostaju ni oni dužni u toj razmeni vatre: ako već svi imaju mišljenje o njima, zašto ne bi i oni imali mišljenje o svemu i svakome, pa ga još i podelili s javnošću kroz oknjiženu uzajamnu prepisku? Podseća me to pomalo na nedavnu knjigu prepiske francuskih omiljeno-omraženih superstarova Uelbeka i Anri-Levija, mada prilično pouzdano znam da bi najmanje jedan od ove naše dvojice bio prilično nezadovoljan takvim poređenjem.

Kako god, Basara i Jergović dopisivali su se isprva kroz tri godine, s kraćim i dužim prekidima, i ta je korespondencija prošle godine objavljena u opširnoj, skoro pet stotina stranica debeloj knjizi „Tušta i tma“. Sada je, kod istog izdavača (Laguna, Beograd 2015), objavljen njen manje opsežan nastavak „Drugi krug“ (269 strana), ispisivan koncentrisano i intenzivno u kratkom vremenskom odeljku od dva proletnja meseca ove godine. Knjiga je, naravno, prirodan nastavak prethodne – mada se može čitati savim nezavisno od nje – pa ipak, boljem čitaocu neće promaći jedna generalna promena u tonu: možda reč koju ću izreći nije dovoljno instruktivna, ali rekao bih da je ova druga knjiga naprosto – opuštenija. Šta to znači? Verovatno ništa više nego to da se korespondenti sada bolje međusobno poznaju, i da u svoja pisma, bez bilo kakvog odvećnog nagađanja, grčenja i mučenja, unapred pomalo ugrađuju i moguće odgovore sa druge strane, to jest, da svom partneru – teniski rečeno – ne serviraju one lopte za koje znaju da ih ovaj ne može ili čak ne želi stići, jer zapravo ne zna šta bi s njima. Nije toga ni u prvoj knjizi bilo mnogo, no ovde gotovo sasvim izostaje.

Kako dnevni događaji diktiraju teme i ton ne baš beznačajnog dela prepiske, nije čudno da je u početku knjige mnogo stranica posvećeno živopisnoj, bizarnoj, morbidnoj pojavi zvanoj Vojislav Šešelj, koji je nekako baš tih dana vraćen iz Haga, i koji je sa svojim celoživotnim kvazipolitičkim performansom nastavio baš onde gde je stao kad ga je odvelo u Sheveningen: kanibalske izjave, ritualizovano prostaštvo, paljenje zastava… Basara piše ponajviše o značenju „Šešelja“, manje kao konkretne pojave a više kao metafore, u kontekstu generalnog srpskog pada i sramote od kasnih osamdesetih naovamo, Jergović na tom tragu podseća na predistoriju slučaja, na davne Šešeljeve sarajevske dane. Obojica, pak, kroz tu i druge „studije slučaja“ postojano u ovoj knjizi razmatraju nekovrsnu po-etiku konvertitstva, to jest, fenomen pretvaranja jednog autoritarnog mentalno-vrednosnog modela („komunističkog“), u njegovu prividnu suprotnost, u nacionalističko paganstvo, zaogrnuto insignijama religijskog, ne kao vere u onostrano, nego kao do posvemašnje prizemnosti i podzemnosti ovozemaljske, nihilističke zaljubljenosti u znamenje krvi i tla, gde je i verska pripadnost samo amblem pripadništva Većini, svojevrsna legitimacijska osnova za tlačenje svega manjinskog, drugačijeg, „tuđeg“.

Pozicija koja je dvojici korespondenata samom formom i kontekstom zadata pomalo podseća na onu koju imaju ona dva cinično gunđava starca koji sede na galeriji i komentarišu Muppet show; nema u tome ničega lošeg – ta, nisu li ta dva džangrizala često bila najbolji deo showa? Ozbiljno govoreći, Basara i Jergović ovom prepiskom na neki način produbljuju i temeljitije obrađuju neke od ličnosti i tema koje često gostuju u njihovim kolumnama, no to je samo jedan od glavnih tokova ove razmene pisama. Onaj drugi, zapravo i najdragoceniji, mogao bi se nazvati i kolekcijom mini-eseja na veoma širok spektar tema, od književnih i filozofskih do epifenomena svakodnevice. Potom, tu je i niz memoarskih minijatura s nemalim potencijalom da budu nukleus nečega većeg: kod Jergovića to je najčešće povezano sa familijom i sa Sarajevom, kod Basare sa odrastanjem u srbijanskoj provinciji u vreme socijalizma, sa beogradskom književnom scenom takođe. A bogme i sa njegovom današnjom svakodnevicom u sremskom selu kuda se povukao – a taj potencijal, slutim, mora dočekati onu kišovsku „milost uobličenja“. Potom, tu su i kratki autopoetički osvrti, kod Jergovića i putositnice, fragmenti iz jednog osobenog književno-putnog bedekera (Basara se teško i nerado pokreće bilo kuda). I dakako, ponajviše od svega – kako bi drugačije uopšte moglo biti – o knjigama, o svakodnevnim lektirama, ponovljenim ili premijernim, od kojih bi neke mogle biti dragoceno otkriće za čitaoce ove prepiske, poput slučajno otkrivenih, u anonimnosti izdatih i javno prećutanih ratnih memoara sarajevskog pravoslavnog sveštenika Ubiparipovića, za koje Jergović kaže da su nešto možda ponajbolje što je uopšte napisano o srpskoj strani grozote i sramote devedesetih.

Ne znam hoće li za ovim drugim krugom uslediti i treći; ono što je sigurno jeste da su sada na redu „mišljenja“, uključujući i ona koja svoje vlasnike ni na šta ne obavezuju, jer su do njih nekako baš tako i došli – niotkuda i ni na čemu… Ali, i to je svet u kojem nam valja živeti, čitati i pisati; recimo da je i ova knjiga neki mali otpor toj entropiji, tom „usponu beznačajnosti“.

*

Jutarnji list, 28.11.2015.