Ajfelov most

Smrt po protokolu iz 1769.

U Ramu sam krenuo loše raspoložen. Da sam znao da ću prethodne večeri kod vidovnjaka Martina, zvanog Marti Čarolija, ostati čitava četiri sata i čuti ono što sam čuo, nikad mu ne bih otišao. „Ti si zdrav, ali si već trebao biti mrtav, samo da znaš…“, rekao je i upro prstom negdje između mog pupka i srca. Zastao je kao da će još nešto dodati, ali me samo pogledao, oštro, gotovo prijeteći. Pozdravili smo se na pragu, srdačno koliko je bilo moguće, ali je neugodan osjećaj ostao, mada je Marti Čarolija više puta naglasio da mi želi samo dobro. „Mogao sam ja tebi još štošta reći, ali neka, vidjet ćeš ti to već…“ Mora da sam to umislio, ali mi je, kad sam, već na cesti, bacio posljednji pogled prema njemu, na tren izgledalo da me gleda gotovo sažaljivo. Već je polako padao mrak pa nisam mogao biti siguran. A i zašto bi? Liječnici su mi prije par dana, na sistematskom pregledu, rekli su da je moje zdravlje gotovo besprijekorno.

Dok sam vozio vijugavom cestom iz Jablanice, izgledalo mi je kao da se ondje kamo je naciljao njegov prst dešava nešto između tihog probadanja i neugodnog škakljanja. I čitavo tijelo me je boljelo, mada to nije bila prava bol već više neka nelagoda ili tjeskoba, praćena potmulom škripom kostiju koju, istina, nisam čuo, ali osjećao itekako jesam.

Nastojao sam ukloniti loše misli. Uostalom, posao me čeka, nemam kad misliti na takve sitnice kao što je škripa kostiju koju ni ne čujem. Urednik Petar Pršlja, već mjesecima neprestano živčan jer ga je supruga ostavila i na sudu se izborila da stan koji su zajednički dobili pripadne njoj, očekivao je da će moj prilog o starim grobljima do sutrašnjeg podneva biti na njegovom stolu.

U Rami nisam bio nikad prije. Kad sam jednog davnog popodneva, ima tome i dvadeset godina, mladalački ambiciozno popisao mjesta i područja u BiH koja bih želio posjetiti, sjećam se da je na popisu bila i Rama. Povod bih već našao, a glavni motiv bilo je to što su moji, barem po onom što su stariji pričali, doselili upravo iz ramskog kraja, iz sela kojega nije bilo na popisu sadašnjih naseljenih mjesta na području općine Prozor-Rama. Ali su planovi jedno, a stvarnost drugo. Prije nekih desetak godina, onda kad sam, još kao honorarac, počeo raditi za TV kao video-novinar, došao sam na ideju snimiti priču o ljudima koji su mnogo godina prije iseljeni radi gradnje akumulacijskog jezera, ali su iz komiteta, zadnje njegove postave prije raspada partije i zemlje, stopirali realizaciju, a mene „naribali“, mada mi je ostalo pomalo nejasno što je bilo loše u tome što sam htio.

Ta moja emisija o povijesti naših krajeva nije, na kraju, ni predstavljala važan dio programa, više je postojala i opstajala da se, između vječite priče o politici, može ubaciti i nešto što je, kako mi je jednom rekao urednik Pršlja, nalik muškoj sisi. „Takva je ta tvoja emisija, od nje ni štete ni koristi,“ rekao je. Pola godine kasnije sam, u vrijeme žestokih političkih lomova koji će, pokazalo se, zauvijek promijeniti ovaj dio svijeta, trebao snimiti prilog o nekom fratru iz Rame, sa Šćita, koji je bio otvoreni simpatizer tadašnjeg socijalističkog samoupravnog sustava, čak sam sve bio telefonski dogovorio. To je trebalo značiti da su ostali na suprotnoj strani ili barem da im je svejedno, ali se o tome šutjelo. Kako god, fratar je – ime sam mu zaboravio – iznenada, ne stigavši se ni razboljeti kako Bog zapovijeda, umro dan prije nego smo trebali snimiti razgovor. Uglavnom, nije mi se dalo, ali sad ću konačno i u tu Ramu, da vidim odakle su mi korijeni.

(Najradije bih prešutio, ali… Priča o našem podrijetlu, toliko nesigurna i puna inačica koje su često bile međusobno suprotstavljene, sadržavala je i detalje na koje baš i nisam mogao biti ponosan, koja god od inačica bila prava, ako je u svemu uopće bilo istine. Naime, moje Nove pratila je priča o crkvenom prokletstvu. Navodno je neki moj predak, nakon što je u ramski kraj došao takoreći niotkud i stekao povjerenje fratara koji su ga primili u službu, ukrao neki novac iz samostanske kase. Priče su išle dotle da je ubio fratra koji je slučajno otkrio krađu ili sakriveni novac, a u nekim inačicama taj fratar je bio glavom gvardijan.

Da se moglo doznati kad se to navodno desilo, možda bi neke stvari bile jasnije, ovako je to bila samo glasina, jedna od bezbroj priča koje su se vjekovima ispredale o pojedinim porodicama. Jedini potencijalni trag bio je zapis fra Dominika Varešanina pod nazivom Protocol rodova naših i Otacah manastira, pisan po Božjem pripušćenju Ožujka misecah 1769., po fra Dominiku, Definituru Actualnom i Meštru od Novicah, koji se čuvao u našem samostanskom arhivu. Po bibliotečkoj signaturi bilo je vidljivo da je pisan bosančicom pa sam se podobro namučio dok sam uopće stekao uvjete da ga mogu zatražiti i pročitati. Najprije sam morao naučiti slova bosančice pa sam tim pismom, da bih, kad jednom počnem istraživati, bio siguran, vježbajući ispisao dvije teke, uglavnom tadašnjih glazbenih hitova koje sam znao napamet.

Stari knjižničar koji se brinuo i za samostanski arhiv nepovjerljivo me je pogledao kad sam došao i zamolio svezak pod signaturom 7-IV-27. Iako me je znao, mada više po novinarskom poslu nego uživo, sve vrijeme dok sam svojim „nikonom“ snimao požutjele stranice nije napuštao sobu s arhivom, kandžijajući me pogledima i ne skrivajući nepovjerenje, a na trenutke, izgledalo mi je, i neku vrstu odvratnosti prema svemu što sam bio. Zna on, izgleda mi, i bosančicu, i što je zapisano o Novama, a možda, onakav podmuklo urokljiv, zna i moju sudbinu.

Nije to bio bog zna kako obiman spis – sedamnaest stranica, s tim što je jedna dvolisnica, malo iza početne, iz nekog razloga bila preskočena. Na prvoj stranici nalazio se nevješto nacrtan lik franjevca iz kojeg je izbijala nekakva zloća koju nisam uspijevao racionalno objasniti: njegov pogled bio je upozoravajući, gotovo prijeteći, a istodobno i, na neki način, sažaljiv. Kao da mi se cerio u lice, meni i svakome ko je ikad izvadio prašnjavi spis iz kartonske kutije. Fotografirao sam stranicu s crtežom i nastavio dalje, ali mi se pogled urezao u neki djelić podsvijesti pa sam neznanog fratra, vjerojatno istog fra Dominika, sljedeće noći sanjao: gnjevno mi je, mašući kažiprstom, a usput i čitavom rukom, govorio nešto od čega nisam razumio ni riječi. Znam da sam se probudio sav mokar i pun osjećaja bolne krivnje koje se, iako ne znajući što sam skrivio niti kome bih se zbog toga trebao pravdati ili pokušati ispričati, nisam uspio otarasiti sve dok san nije potpuno nestao iz misli, tiho i neprimjetno kao razbojnik koji je nepažnjom zalutao u pogrešnu bajku.

Snimajući sam prepoznavao pojedina slova bosančice, ali nije bilo potrebe za žurbom: sve ću to lijepo prenijeti na računalo, obraditi u photoshopu, uvećati te lijepo transkribirati i prevesti u naš jezik. Kad sam se napokon našao pred računalom sa stranicama fra Dominikova zapisa na monitoru, uzbuđenje koje sam osjećao ne bi se dalo izmjeriti nikakvim instrumentom. Prvobitno sam mislio čitati i prepisivati redom, ali sam uskoro promijenio plan i počeo tražiti svoje Nove, ne bih li napokon vidio što je to tako ružno uradio moj neznani predak. Bio sam svjestan da je to što ću napokon nešto doznati dvosjekli mač, ali su me nerijetka, uvijek kao u šali izrečena zadirkivanja sugrađana, naprosto tjerala na to.

Na kraju sam se pitao jesam li uopće trebao roviti po arhivu. Dok je o nekim drugim rodovima bilo ispisano i po pola stranice, uglavnom hvalospjeva, o Novama je to bio štur i nadasve negativan zapis: Došlaci. Prokleti s Oltara svetog, tako svit uvik pričo, jer njiov neki ukrade mlogo grošah fratrim siromašnim u Rami dok je hrgatovo kod nji i u arč i golemi dade. Oklen su starinom prie Rame nezna se. Ni šta su morda su bili umeta Muhamedova, a morda i Čifuti što su Spasitelja našeg razapeli i to se priča. I da sed hic non morietur¹ vego će u Rami skončat u mukama.)

Teška popudbina, ali od posjeta Rami nisam odustao. Znam da sam razmišljao o tome kako sam još uvijek pomalo ljut i na fra Dominika i na fratra s kojim sam trebao snimati razgovor kad me je ondje gdje je sinoć ciljao Martinov prst žestoko zaboljelo. U sekundi sam zaboravio i fratra i ljutnju što mu je palo na um umrijeti kad je meni najmanje odgovaralo, jer me zaboljelo i drugi put, još jače, pa sam prikočio i stao na prvom proširenju.

Ne znam ništa o tome kako sam dospio do prozorskog doma zdravlja (uvijek sam se čudio zašto te ružne sive zgrade, umjesto domovima bolesti, zovu domovima zdravlja!), ali mi je zabrinuti pogled sjedobradog liječnika govorio mnogo više od riječi koje su iz njegovih usta izlazile škrtije nego novčići iz bogataševa džepa. Usto je među tim riječima bilo i previše nekih stranih izraza, bit će latinskih, mada u stanju u kakvom sam se nalazio nisam baš najbolje razumio ni ostale. Ukratko: bit će najbolje da odmah nađem nekoga tko će me odvesti u bolnicu u Mostar. Oni nemaju kola hitne pomoći, već su na terenu, „a sad je to i inače tako“ – raširio je ruke kao da mi se pravda iako nije ni najmanje kriv – „država je…“ I tu je stao. I u njegovim očima vidio sam sažaljenje, i to u trenutku dok mi je pokušavao objasniti da se ovakav napad, „i to s posljedicama koje ne bismo smjeli podcijeniti“, tako je rekao, može ponoviti. „A onda…“ Pa je opet stao. Zašto li samo ne kaže do kraja, pitao sam se? „Moguće su svakakve popratne pojave, nije to nešto što se dade ispričati jednostavno, u par riječi. I medicina se, službena, znate, baš i ne slaže oko… khmmm“, opet je zastao, „i uzroka, i posljedica, i terapije…“

Pokušao sam objasniti kako sam tu slučajno i da nemam nikoga koga bih mogao zvati, ali od moje priče nije bilo velike koristi. Liječnik je samo kazao da je on uradio što je mogao i još mi je, prije nego što ga je pozvao bolničar nakićen lažnim osmijehom, stavio na dlan kutijicu s nekim tabletama, kazavši kako sad mora ići, da ja još malo odmorim te da je uputstvo u kutijici.

Da, kad mi je bilo možda trinaest godina, desilo se nešto slično, ali je doktor Telićbegović mojim roditeljima rekao da će problemi nestati s pubertetom. I nestali su, nikad ništa, pa sam taj detalj, kako su godine prolazile, potpuno zaboravio.

Nakon što sam se malo povratio, iz kutijice s tabletama izvadio sam uputstvo, ali kako se baš i nisam snalazio, ljubazna sestra mi je u nekoliko rečenica ispričala sve o tabletama, kazavši mi da ih sad ne trebam piti nego samo u slučaju ponovnog sličnog napada.

Čim sam izašao na zrak, u glavi mi se razbistrilo, a zamalo je sve nestalo. Desi se, mislio sam, nema potrebe brinuti se. A kad sam već tu, što drugo nego krenuti uraditi prilog zbog kojeg sam došao. Moj auto je bio ispred zgrade, pored njega policajac, s kojim sam nešto i pričao, želeći što prije završiti razgovor, te potpisao neki papir ne gledajući što na njemu piše, pa sam krenuo, redom, kako sam zapisao u svom planu.

Najprije sam se obreo u obližnjem selu Ometala. Tu negdje se nalazilo židovsko groblje. Židova u Rami odavno nema, ali je groblje još tu. Ali gdje? Kuća nema mnogo, ispred njih nigdje nikoga. Dijete koje se igralo hulahopom nije znalo ništa ni o kakvom groblju pa sam mogao samo ostati na proširenju pored puta i čekati da se neko pojavi.

– Aaaa, Regani, pa što odma’ ne kažeš?! – čudio se postariji domaćin koji je uskoro naišao traktorom. – Tako ti se to zove, Čifuti su tu zakopani. Eno, kroz onaj gustiš, nizastrmo je malo, al’ može se. I pazi, momak, ima potok, pazi da ne upadneš unutra.

Htio sam ga priupitati za koji detalj o groblju, ali je, pozdravljajući me s osmijehom, samo kazao da nema kad dangubiti i da pitam ženskadiju, stisnuo papučicu gasa i krenuo.

Gotovo da nisam imao što snimiti. U malom zadžepku uvale spomenici su bili jedva vidljivi, a sve oko njih zaraslo. Nalikovali su Mojsijevim pločama s božjim zapovijedima sa ilustracija iz katekizma za niže razrede osnovne škole iz kojeg sam nekad učio osnove kršćanske vjere. Ponadao sam se da ću na nekom od njih naći neki zapis na našem jeziku, ali je bilo uzalud, i ono malo što se vidjelo bilo je napisano hebrejskim alefbetom. Načas sam se zapitao sanjaju li pokojnici i ako sanjaju, ima li svakakvih snova, onih zemaljskih, o stvarima i ljudima iz vremena dok su bili živi? Ili sanjaju samo uskrsnuće? A ovi ovdje, Židovi, hm… Vjeruju li oni u uskrsnuće? Sanja li tijelo ili sanja duh? Možda neko od njih danas ima rođendan. Stoti ili tristoti, svejedno on je riješio sve svoje brige i sigurno ga opušteno slavi. I taman kad sam mislio krenuti, posnimavši sve što se moglo iz raznih kutova, jedan spomenik, najveći od svih, s treskom mi pade pravo pred noge i razleti se u bezbroj komadića. Mora da mu je malo nedostajalo, a ja ga prije zakačio granom ili se naslonio u prolazu. Nisam stigao ni odskočiti; sreća da sam ipak bio dovoljno udaljen, inače sam u istom danu mogao doživjeti dvije nezgode.

Nekako sam se iskobeljao iz dola u kojem se groblje nalazilo i vratio na cestu pa produžio pravo, prema Varvari. Po karti sam znao gdje bi se selo trebalo nalaziti, a u njemu sam trebao naći kameno turbe bega Kopčića. Selo sam našao lako, ali kamenog turbeta nije bilo nigdje. Tek kad sam priupitao nanu u šarenim dimijama, doznah da se kameno turbe davno urušilo i da je napravljeno novo, betonsko, pored kojeg sam već nekoliko puta prošao ni ne pomišljajući da je to mjesto koje tražim.

Na četverostranoj kućici s turbanom na sredini krova vrata s rijetkom rešetkom i još jednom gustom preko nje. Kadar kroz rešetku odličan – uzglavni i nožni nišan od mramora, prvi završava stiliziranim turbanom, drugi ima oblik piramide. Iznutra bije hladnoća; načas mi izgleda kako je čitav svijet premrežen dvostrukim četverokutim rešetkama i da će iz pijeska kojim je posut grob izroniti prijeteći pogled bega Kopčića, a potom… Ili će se prolomiti njiska njegovog ata koji je, prema legendama u koje sam se uputio prije dolaska, također sahranjen tu, s njim.

Iz Varvare se penjem natrag, na glavnu cestu, pa ću prema Lapsunju. Tamo, na lokalitetu Borak, ima nekih zanimljivih spomenika; jesu stećci, ali baš kao što ta riječ kaže – ne leže, kao što je drugdje, nego su uspravni. Stoje

ci. Barem tako piše u knjigama. Ali je problem isti kao i u Ometalima – ono malo ljudi koje susrećem pojma nemaju gdje je Borak. Tek kad počnem opisivati spomenike kakve sam ih vidio na fotografijama, razjašnjava se:

– Pa to ti je Tetino groblje, sinko, šta Borak…! Al’ nemoj tamo, niko ti tamo ne ide, ima duhova, neke vatre tamo gore u noći… – izustila je tajnovito starica ogrnuta ćurdijom. – Ne igraj se, nisu stari ljudi bili ludi – dodala je, pokazujući mi glavicu na kojoj su se, pošto je bila vrlo šiljata, već izdaleka vidjela dva vitka i visoka spomenika, nalik zvonicima katedrale zabodenim u meki stomak neba.

Naravno da se ne obazirem na legende, a ionako je dan, nego nabrzinu pozdravljam staricu i polazim ka glavici. Nisam pretplaćen ni na kakva čuda niti vjerujem u njih, a ako mi se i posreći pa se neko desi, novinar sam, kamera je već upaljena, valjda ga snimim.

Stećaka ima desetak, s oštrim rubovima, a i zaobljenih. Nepravilno su razbacani po ledini i među rijetkim stablima kao policijski žbiri po kavanama bosanske kasabe. Na spomenicima isklesani masivni križevi nalik sabljama sječivom okrenutim prema zemlji.

Zastajem pred najvišim, tek desetak centimetara nižim od mene: zaobljen, s ispupčenjem oko gornjeg ruba koje nalikuje osmijehu dobrodošlice. Malo nakon što sam počeo snimati, iza stećka se u trenu ukaza kukuljica fratarskog habita. I nestade. Bit će da mi se učinilo pa nakon sekunde zastoja nastavljam. Tako bî i s rukom: ukaza se s desne strane stećka i kao da pomilova vrh križa pa je nestade. Opet zastadoh, prekinuh snimanje i krenuh ka stećku, vidjeti što se događa. Ako se neko igra sa mnom…

U trenu kad sam došao na metar od spomenika, iza njega se ukaza luđački nacereno lice fratra, onog s prve stranice prašnjavog spisa iz samostanskog arhiva sa signaturom 7-IV-27. Iz očiju mu je sijevala vatra. Ukočio sam se i nisam mogao nikud, osjetivši samo okus krvi na jeziku i kako mi se utroba uz jezivu škripu dijeli nadvoje. Njegova ruka opet pomilova križ, a onda ga lagano odlijepi od spomenika, podiže i zamahnu…

Ipak mi Nove nismo ni Muhamedove ni židovske vjere, sinu mi, dok mi se kamena sablja zadijevala negdje između pupka i srca. Vego će u Rami… skončat… u mukama. To je bilo posljednje što sam pomislio prije nego je u pol bijela dana na Tetinom groblju nastupio potpuni mrak.

1 ali neće umrijeti ovdje

Milo Jukić 24. 12. 2015.

Žica

2015-12-25_ZAPITAJ OCA, BALAVČE!

Alem Ćurin 22. 12. 2015.

Dvije pjesme pročitane na prosvjedu protiv žice

ŽICA ŠPINANA

Žica špinana je muoja staza poboga
Vot čto maja daroga, o Joža, O Sever, o Kručonih.
Peštan fakir zbodeni po žici i uona me liči,
ma ne, ne, me ne buodu trni,
ma ne, ma ne, ne, me ne boli ni lik.
Ma me strah hoditi po žici,
a puti se stišću u nju tanku:
zato san samo škuri škik – temni krik!

HIŽA NA KUNFINU

Na kunfinu hiža, palacin,
na mirinu kanuna talijanskega, slovienskega, hrvackega.
Je zadiješ z fjonde Davidove;
blizu su naši kunfini,
mali su naši djardini,
jaki su naši kanuni.
Hiža u đardinu, nešpola i brajda, čipreši:
Ter lipo na kunfinu na tiru kanuna
merikanskega, austrijskega, tudeškega,
saracienskega, turskega, đenovieškega, benečanskega.
Ter valja niete da i sutra tući kanuni po njuoj po kunfini?
Pameti hiža na kunfinu kunfine
i bandire i mondure svih koluori.
Pameti hiža meštre naše ča su je stinon zidali.
Pameti hiža kavadure i škrpeline i zidare,
marangune i kovače i piture,
i grzune meštarske ča za dva šuolda
na hrbtu, na ruk, na tralj kamik bili istrijanski za nju zidati
nose, klešu, zidaju u puoti je umivaju:
Kolotura se ziba kako i kolombura,
E issa gori, mola doli,
potiegni, o mali, doniesi, ukleši, zamišaj,
potiži, potiži, potiži mali,
issa gori meštar čekati ne more!
To pak pameti, hiža na kunfinu,
na mirinu kanuna,
ča je z jienin tiron moreš doli vrći;
mladetinu delavsku težačku slavinsku i furlansku i ladinsku
ča je svaku grotu kroz krv prsti pribraćala i ubraćala
i svako zrno sabluna i svaku kaplju vode z duše suoje mučne
na živo japno kapala, na japno živo ča zgori čovika kako i črva.
To pameti hiža na kunfinu, kanunu na tiru, na mirinu.

Iz zbirke pjesama BESIDA PRILETUĆA, 2009.

Milan Rakovac 22. 12. 2015.

Šarplaninac

Čovjekovog najboljeg prijatelja našla si sebi
u šarplanincu muškog i ženskog imena Kim.
Kim ti je, po prirodi stvari, odanija od mene
a ima više razumijevanja i za tvoju profesiju.
Kad noću zazvoni telefon ona ne zna da je neko
negdje teško bolestan ali shvata da moraš ići
i ne gunđa.

Spavam i obično ne čujem kad se vraćaš ali pas
stoji svunoć u hodniku, na istom mjestu ko kip,
i dočarava tvoje korake sve dok ne postanu
stvarni. Kad čuje ključ u bravi skače mahnito
i dočekuje te cvileći i liže u tebi svog najboljeg
prijatelja.

Nekad se desi da neko umre i tad te telefon
zovne da dođeš i sve zapišeš i staviš onu plavu
trakicu oko već ukočene ruke. Kim ne zna
ali kao i obično pilji budno u kvaku na vratima.
Kad se napokon pojaviš onjuši tvoje haljine
i odjednom zareži i zalaje strašno sa oba
svoja pseća imena. Dugo te u kuću ne pušta.

Milorad Pejić 21. 12. 2015.

Radio Sarajevo

Uz monografiju u izdanju Mediacentra

Kada bi nestalo struje, a u Drveniku je stalno nestajalo struje, gasilo bi se veliko zeleno oko radioaparata. Još bi neko vrijeme svijetlilo u mraku, sve slabijim i mutnijim sjajem, a onda bi konoba utonula u potpunu tamu, u kojoj bi pred očima, sljedećih nekoliko trenutaka, trajao privid svjetlećeg zelenog oka. Kada bi nestalo i privida uključivali bismo tranzistor, koji je radio na šest velikih okruglih baterija od četiri i pol volte, što ga je prije nekoliko zima ujak donio iz Njemačke, da imamo što slušati kad nestane struje. Nona bi palila petrolejku, a Nono i ja bismo započinjali put oko svijeta, duž skale našeg tranzistora. Obilazili smo svijet sve do dolaska struje, ili dok ne odemo na spavanje – jer struja katkad ne bi došla sve do jutra – on je izgovarao nazive radio stanica, imena gradova i zemalja, i rečenicu-dvije na nekom od njihovih jezika. U jednom bi se trenutku, kad crvena kazaljka stigne negdje blizu lijeve trećine skale, čuli glasovi Radio Sarajeva. Slušali bismo ih u tišini, cijelih nekoliko minuta – što je tada bilo dugo vrijeme – a zatim nastavljali dalje, prema Münchenu, Tirani, Amsterdamu, Sofiji… U tom bi me vremenu preplavio neki čudan i vrlo ugodan osjećaj tuge i dragosti, kojem nisam znao podrijetla ni uzroka, ali sam htio da potraje, da i sutra nestane struje, da uključimo tranzistor i da duž njegove skale putujemo svijetom, sve do Radio Sarajeva.

Bilo mi je tri, četiri, pet godina, i ništa se, uglavnom, nije mijenjalo. Kasna proljeća, ljeta i rane jeseni, sve do prvih magli u studenom provodili smo u Sarajevu. Zimovali smo u Drveniku. U Sarajevu bih nakon pola dana progovorio svojim sarajevskim jezikom, u Drveniku sam govorio dalmatinskim. Više sam volio da budem Dalmatinac, jer je riječ Sarajlija zvučala nekako grubo i zadimljeno, kao riječ sulunar. Ali sam, zapravo, bio i jedan i drugi. To ću shvatiti puno godina kasnije, kada uspijem objasniti sebi taj neobični djetinji osjećaj bezrazložne tuge i dragosti, osjećaj neke samrtne miline, kada bi se kazaljka primakla Radio Sarajevu.

Isti taj osjećaj, izmijenjen i preobražen, pratio me je sve do rata, i kasnije, kada sam poslije rata izdaljine gledao i slušao Sarajevo. A onda je oko 2005. i nekoliko sljedećih godina iščezavao i gasio se kao svijetleće zeleno oko radio aparata. Danas se taj sentiment javlja samo u dodiru s prošlošću: kad naiđem na dokumentarne snimke grada iz predratnih vremena, na fotografije, glasove i zvukove iz neke stare fonoteke. Satima mogu da slušam i gledam potpuno besmislene snimke, i da osjećam istu stvar. Prije nekoliko godina proveo sam jedno popodne u Beču gledajući mutnu crno-bijelu snimku iz 1973: ispred statične kamere u jednome dugom kadru, snimljenom kod uvira Kulovićeve u Titovu, ljudi prolaze, i tek poneko mrzovoljno ili zbunjeno pogleda prema objektivu i nevidljivom snimatelju. Sav omamljen, kao da gledam najfascinantniji ikad snimljen film gledao ljude koji prolaze, demodiranih haljina i trapezastih hlača, s intenzivnim osjećajem da im pripadam i da bih i ja tu mogao proći. Bilo mi je sedam godina, i vjerojatno sam toga dana bio u Sarajevu. Ali i ako ne prođem, znao sam da negdje u pozadini ovoga nevjerojatnog prizora postojim, živim i dišem, i da je to moj grad, moj izlazak Kulovićeve na Titovu.

To što sam prvi put osjetio kad su mi bile tri godine, i što bih tražio kad god bi u Drveniku nestalo struje, i što me je pratilo kroz život kao ugoda i kao blagost čim bih se našao daleko od kuće, bio je patriotizam. Ili preciznijom riječju: domoljublje. Dom je bio daleko, ali postojao. I postojao je samo kad je bio daleko. Dom je bio u radioaparatu.

Prije nekoliko dana, početkom studenog 2015, do mene je došla monografija “Radio Sarajevo 10. 04. 1945. – 10. 05. 1992.”, u izdanju sarajevskog Mediacentra, i pod uredništvom Zije Dizdarevića, Bore Kontića i Ranka Mavraka. Knjiga od šestotinjak stranica, velikog formata, s mnoštvom uglavnom crno-bijelih fotografija, uvodnim tekstom i devedeset eseja, crtica, sjećanja, reportaža, anegdotarija i kratkih memoara devedeset i jednog novinara, tehničara, urednika, suradnika ili, barem, slušatelja Radio Sarajeva. Svatko je pisao po svojoj mjeri, ili po mjeri svoga talenta i senzibiliteta, ali u baš svakoj od tih neobičnih ispovijesti naglašen je pečat individualne sudbine, protumačen, artikuliran i proveden kroz sjećanje na jedan radio. I na jedan život, koji je, eto, prošao, da bi se nakon njega odživio još jedan, koji funkcionira kao dodatak, apendiks i sjećanje na onaj prethodni, elementarniji i intenzivniji život.

Ono mjesto u Ulici Daniela Ozme broj 7, gdje je godinama stolovao Radio Sarajevo, nazivano je Radio Stanica. Prije doseljenja u Daniela Ozme, bivšu Fra Ivana Frane Jukića, Radio Stanica bila je u Njegoševoj, na broju 6, tamo gdje je tokom rata bila Državna krugovalna postaja Sarajevo. Ta najranija vremena Radija opisana su vrlo kratko, na početku monografije, kroz sjećanja Đorđa Lukića – Cige, slavnoga radiotehničara, koji je radio i u krugovalnoj postaji, a 10. travnja 1945. – slučajem: na četvrtu godišnjicu uspostave NDH – tehnički je osposobio i pokrenuo Radio Sarajevo, i bio njegov prvi, jednodnevni spiker.

Prve riječi bile su: “Smrt fažizmu – sloboda narodu, ovdje slobodno Radio Sarajevo, vršimo probne emisije i dajemo muziku s ploča.”

Teoretski, glas Đorđa Lukića – Cige mogli su čuti samo stanovnici užeg centra grada. Praktično, nije ga čuo nitko ili skoro nitko. Tokom rata samo su malobrojni i provjereni građani mogli posjedovati radioaparate, a upravo su takvi građani tog 10. travnja imali mnogo pametnija posla od slušanja radija. Ili su se dali u bijeg prema Zagrebu i Austriji, ili su bili u zatvoru i na ispitivanju u Ozni. Cigo je, saznajemo iz monografije, prvu frekvenciju namjestio na valnu dužinu Radio Zagreba. (U tom je gradu još uvijek vladao relativni mir, prikazivani su slikopisi, kazalište je radilo po redovnom repertoaru, održavani su koncerti ozbiljne glazbe, a režimu lojalno građanstvo nadu je polagalo u Poglavnikovu mudrost, u njemačko tajno oružje ili u čudesnom pretrčavanju ustaša na stranu saveznika. I naravno, Hrvatski krugoval emitirao je glazbu za dobro raspoloženje. Između dvaju gradova, Sarajeva i Zagreba tog su se trenutka, i sljedećih skoro mjesec dana, prelamale epohe. Jedan je grad već živio u poslijeratnoj Europi, a drugi se opijao velikom i strašnom iluzijom. Fašizam je velika, smrtonosna iluzija.)

Stranicama ove spomen-knjige Radio Sarajeva promiču mnoga znana imena. Neka izrone iz zaborava, potvrđujući kako ništa ne može biti baš sasvim zaboravljeno, nego čuči negdje unutra, u glavi, iza mozga i pameti, sve dok nešto čovjeka na njih ne podsjeti. Tako i ime gospođe Elze Budimir. Ta je žena ranih poslijeratnih godina uživo u programu Radio Sarajeva svirala citru.

Maleni, prenosivi instrument s trideset do četrdeset pet žica bio je u modi krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Njegov je zvuk obilježio epohu austrougarske propasti, vrijeme neposredno prije širenja radija. Citra nije korištena kao orkestralni instrument, ali na njoj su se mogle odsvirati sve žive melodije i pjesme. U vrijeme sarajevskog atentata citra je bila najčešći, ako ne i jedini instrument po sarajevskim birtijama i kavanama. (Nije tad bilo ni harmonike ni šargije, kao što bi danas to željeli filmski, televizijski ili društveno-politički rekonstruktivisti epohe.) Svirali su je mnogi, profesionalci i diletanti, kuferaši i domaći ljudi, Cigani i građani, da bi nakon 1918. započelo odumiranje citre. Drugdje je to brže išlo, a u Sarajevu, gdje su se epohe izmijenjivale u sporom tempu i u dugim kašnjenjima, citra je preživjela i Drugi svjetski rat, njezinih starih svirača i sviračica bilo je sve do sedamdesetih godina našega dvadesetog stoljeća.

Elza Budimir je početkom pedesetih svakoga jutra na radiju svirala citru. Popularne melodije, fatalni argentinski tango, stari šlageri i Johann Sebastian Bach. Bila je tiha, prilično neprisutna žena, pa je lijepo da je sjećanje na nju preživjelo sve do ove knjige. Poslije je godinama sa svojom citrom činila glazbenu pozadinu predstavama sarajevskog Pozorišta lutaka. Bit će da leži ne nekom od sarajevskih katoličkih grobalja…

Iz ove velike, dobre knjige čitatelj saznaje još nešto što je silno važno.

Prvi pretplatnik, ustvari pretplatnica Radio Sarajeva bila je drugarica Elizabeta Fiht, sa stanom u Ulici Mitra Trifunovića Uče broj 3, 75.360 Orašje.

Bilo je to 1962. godine, kada su se ljudi drukčije zvali nego danas.

Imao sam tri godine kada sam znao da ću zažaliti za tim svijetom. Od takvog žala nema boljeg domoljublja.

Miljenko Jergović 20. 12. 2015.

Sveto Trojstvo

Čim je zazvonio telefon, znao sam da se radi o Danijelu, zapravo sam u tom trenutku pomislio na njega. Danijel je bio moj prijatelj iz rata. Tamo smo se upoznali, iako smo rođeni i živjeli do rata u istom gradu. Čak smo rođeni isti dan. Doduše, naš grad je velik, tako da je to normalno. Danijel je nepokretan. Ima invalidska kolica kojima nije zadovoljan. Morao je sam, rukama, okretati kotače i tako ih pomjerati, kao u filmovima. Htio je neka bolja, s akumulatorom. Obećali su mu ih još poodavno, međutim nešto je s tim kolicima zapinjalo. U zimu 1992. ranjen je gelerima srpske granate i bio je u jednom trenutku dobro, počeo se oporavljati, hodati, dok mu se nije pokrenuo geler uz kralježnicu koji mu liječnici prilikom operacije nisu smjeli ukloniti, i Danijel je završio u kolicima. Jednom mi je pokazao rendgensku snimku fatalnog gelera iz vremena dok se nije pokrenuo. Bilo je tu još gelera i taj je bio naknadno zaokružen narančastim markerom. Podsjećao je na odsječeni dio nokta.

“Hej!” rekao je Danijel. “Hoćemo li im to jebat mater!?”

Znao sam da misli na Srbe.

“Kako misliš?”

“Dobio si poziv?”

“Jesam.”

Nisam znao kako je Danijel doznao za to. Tisuće nas je dobilo vojne pozive. Rat je trajao više od četiri godine. Bio je ćudljiv. Rasplamsao bi se u jednom trenutku, pa prestao, kao kiša, a posljednjih godinu-dvije trajala je pat pozicija. Sve dok nismo dobili pozive. Javili smo se i rekli su nam da se ne udaljavamo od kuća. I kako nikome ne smijemo o tome pričati. Spominjali su zatvor i visoko novčane kazne za svakoga tko o tome bude pričao, kako će se to smatrati činom izdaje. Ni sami nismo znali što se događa, iako smo pretpostavljali. Ipak, Danijel je to nekako saznao.

Danijel mi je koncem 1991., na Staru godinu, spasio život. Barem on tako tvrdi. Ja mislim da to nije točno, ali, eto, pretvaram se da je to u redu. Sjećam se eksplozije tenkovske granate koja je pala negdje u blizini. I šoka. Zapravo se šoka najbolje sjećam. Danijel je tvrdio da nas je oborio na zemlju kada je čuo zvižduk granate. Da se bacio na mene i obojicu nas oborio. Ja nisam čuo zvižduk. Uvjeren sam da ga nije bilo. Znam da smo obojica poslije toga dugo tu ležali, u šoku, i da je zemlja mirisala na raspalo lišće, iako je bila smrzla i tvrda kao kost. Pretpostavljam da nas je eksplozija bacila na tlo, a ne Danijel.

Početkom 1994. na svoj sam zahtjev demobiliziran. Kako se kod nas rat primirio, prije toga odlazili smo povremeno u Bosnu i Hercegovinu, boriti se. Tamo su naši, Hrvati, ratovali s Muslimanima i Srbima. Ponekad s jednima, ponekad s drugima, a ponekad i s jednima i drugima istovremeno. Tamo je ratovao svatko protiv svakoga, kao u nekoj krvavoj nogometnoj ligi. Otkako sam demobiliziran, ja i moja supruga Branka dva puta mjesečno odlazimo kod Danijela i Sanje, njegove supruge. Sanja je bila šutljiva, ispijena žena. Bilo je u njoj nešto tužno. Veselila se našim dolascima. Vjerojatno zbog Danijela, bilo je, pretpostavljam, naporno živjeti s njim. Postao je težak, pretežak, što je, opet, na svoj način u redu. Trebalo se samo zamisliti u njegovoj koži. Sve ga je ljutilo: kiša, snijeg, Dinamovi porazi, Dinamove pobjede, sunce, ljeto, psi lutalice, mraz… Pogotovo su ga ljutili Srbi. Njih je zapravo mrzio. Iako ne mrzim nikoga, shvaćao sam Danijelovu mržnju: zbog Srba je završio u kolicima.

“Dođite večeras kod mene, ti i Branka. Imam nešto za tebe. Obavezno dođite!” rekao je.

“Doći ćemo”, rekao sam.

Ne znam zašto sam mu obećao. Mogao sam pronaći bilo kakvu izliku. Kako se, na primjer, ne smijemo udaljavati od kuća, jer nas u svakom trenutku mogu pozvati. I tako, sjeli smo u automobil i krenuli Danijelovoj kući. Usput smo na jednoj benzinskoj crpki kupili dvije boce jeftinog crnog vina. Danijel je živio u predgrađu, u novoizgrađenoj obiteljskoj kući koja je bila prilagođena invalidima, imala je posebne ulazne rampe i vrata bez pragova. Kuća nije bila ožbukana. Sanja nam je jednom rekla kako to planiraju uraditi sljedeće ljeto. Branka je bila ljuta na mene. Nije joj se išlo. Pogotovo stoga jer smo šest dana ranije bili kod njih. Ta večer je ružno završila. Pili smo domaću žlahtinu i razgovarali o ratu. A onda je Danijel u jednom trenutku razbio bocu vina. Sanja je nešto rekla, nevezano za dotadašnji razgovor, htjela je da pričamo o nečemu drugom, i Danijela je to naljutilo.

“Spasio mi je život”, rekao sam.

“Svejedno”, rekla je ona. “Žao mi je Sanje. Samo zbog nje pristajem na ove gluposti.”

Branki nikada nisam ispričao što se tada dogodilo. Ona je vjerovala u to da mi je Danijel spasio život. U par navrata htio sam joj reći istinu. Međutim, bilo me je stid. Postojalo je još nešto: nakon tri i pol godine počeo sam i sam pomalo vjerovati u to.

Popili smo obje boce vina koje smo ja i Branka donijeli. Uz vino smo jeli paški sir. Sanja je bila s Paga i uvijek su u kući imali paškog sira. Otac joj ga je redovito slao autobusom. Pili smo svi. Spremali smo se krenuti i tada je Danijel spomenuo dar. Dao mi je tri metka.

“Ovo je za tebe”, rekao je. “Ispali ih u moje ime. Al u metu.”

Vidio sam mu suze u očima. Bilo je dozlaboga ružno i patetično. Branka je u nelagodi gledala kroz prozor. Nisam joj vidio lice, ali sam pretpostavljao da je bijesna, dok je Sanja zbunjeno gledala u pod. Bilo joj je neugodno.

“Zašto tri?” rekao sam.

“Trojstvo”, rekao je. “Sveto Trojstvo.”

Mislio sam kako se šali. Međutim, bio je smrtno ozbiljan. A uz to, Danijel se nikada nije šalio.

Uzeo sam metke, stavio ih u džep, a zatim smo izišli.

“To je bolesno”, rekla mi je Branka kasnije, u automobilu.

Klimnuo sam glavom.

“Da, bolesno je”, rekao sam.

Dva dana kasnije javio sam se u najbližu vojarnu. Dugo sam, prije toga, razmišljao o Danijelovim mecima, što da radim s njima. Ipak, ponio sam ih sa sobom. Bio je početak kolovoza. Jedno jutro su nam podijelili oružje, uniforme i strpali u transportne kamione, kao krumpire. Vozili smo se više sati. Na prikolice su bile navučene cerade i nismo vidjeli kamo nas voze. Prenoćili smo u napuštenoj tvornici koja je zaudarala na katran. Sljedeće jutro počele su borbe, a već dan nakon toga imali smo dvojicu mrtvih. Naletjeli su na minu koja je bila postavljena pored puta. Išli su rubom ceste i naletjeli na nju. To su bile posebne mine. Zvali smo ih krajputašicama. Iste smo i mi postavljali prvih dana rata, kada smo se povlačili. A to se često događalo. Krajputašice su čin bolesnog očaja. Onda, početkom rata, našega, a sada srpskog.

Prenoćili smo na otvorenom. U blizini je bila samo jedna kuća koja je gorjela. Desetak metara dalje od kuće bio je bunar. Otac mi je jednom pričao kako se njegov otac, moj djed, u mladosti bavio kopanjem bunara. Otada sam ih volio promatrati, kad god sam bio u prilici. A to se nije često događalo. Otišao sam do bunara, izvukao kantu vode i napio se. Bila je hladna i imala je metalni okus kante. Spustio sam, potom, kantu u bunar. Pustio sam je da slobodno pada u dubinu. Zatim sam se naslonio na ivicu bunara i buljio u mrak. Lice mi se zažarilo od vreline koju je isijavala zapaljena kuća, dok je iz grotla bunara izbijala svježina. Na trenutke bi mi se učinilo da u dubokom mraku vidim ljeskanje vode. Razmišljao sam o poginulim suborcima. Iako sam ih upoznao dan-dva ranije, svejedno sam razmišljao o njima. U jednom sam trenutku izvadio Danijelove metke iz džepa i promatrao ih. Kao da su po nečemu posebni. A nisu bili. Osim što su čahure oksidirale i potamnile. Danijelu su ti meci vjerojatno ostali iz rata. Ljudi su tada voljeli oružje, metke, noževe, uniforme… Nismo tada razmišljali o automobilima, na primjer. Zatim sam bacio metke u bunar, jedan po jedan. Sačekao bih da jedan bućne u vodu, a zatim bacao drugi. I tako sva tri.

Ubrzo je bilo gotovo, pet-šest dana kasnije. Sjedili smo pored neke rijeke i čekali autobuse da dođu po nas. Vraćali smo se kućama. Bilo nam je svima pomalo žao. Osim one dvojice, drugoga dana, nismo imali više poginulih. Razmišljao sam o tome, o tom bolesnom žalu. Rat se na neki način uvuče čovjeku pod kožu. To je i jedan vid slobode. Možeš nekažnjeno ubijati. Postoji li viši stupanj slobode? Sjedili smo, pušili i promatrali zarobljenike koje je Vojna policija sprovodila u obližnju tvornicu koja je bila sabirni centar. Prije rata ta tvornica proizvodila je ploče od iverice. Srbi su bili u rasulu i dovodili su ih odasvud. Naišla su dvojica vojnika koji su ispred sebe vodili trojicu srpskih zarobljenika. Držali su puške uperene u njihova leđa. Išli su prema tvornici. Zarobljenici su bili mladi, gotovo djeca, imali su dvadesetak godina. Bili su prestrašeni. Kao da ih vode na pogubljenje. Sjetio sam se Danijelovih metaka. Razmišljao sam kako pucam u mladiće, u prvog, pa u drugog i konačno, u trećeg. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Sjetio sam se, zatim, one dvojice poginulih, i nekako mi to u tom trenutku nije izgledalo toliko bolesno, kao onu večer kada je Danijel spomenuo Sveto Trojstvo.

Josip Mlakić 19. 12. 2015.

Sudski proces

Potkraj 1996. Vratila se Sarajka M. iz izbjeglištva u Švedskoj. Zatekne u svom stanu Ramu (Rama) iz Goražda koji joj već drugoga dana napusti stan i ode u nekakvu baraku u Briješću.

Poslije precizne inventure u stanu, gospođa M. ustanovi da joj fale određene stvari, te Ramu tuži sudu.

Pozvaše ih. Sudinica Senada S. pita Ramu:

Je li istina, gospodine Ramo, da ste iz stana ovdje prisutne gospođe M. otuđili ćilim, jedne muške cipele br. 43, crne boje, i deset kilograma graha.
Ramo: Istina, gospođo sudinice, sve je istina: cipele sam iscijepo, ćilim izložio, a grah, sudinice, što se graha tiče, gospođo sudinice, grah sam, gospođo sudinice, pojeo…

Faiz Softić 18. 12. 2015.

Lažni pisac Meša Selimović

Laž je i velikosrpska prijevara sve što su Bošnjaci muslimani, i svi drugi lakovjerni čitatelji, desetljećima vjerovali o romanima Meše Selimovića „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“ – to je sukus grandioznog otkrića u knjizi „Ko je bio Meša Selimović“ izvjesnoga Seada Zubanovića. Knjizi i „otkriću“ podignuta je važnost nedavnim predstavljanjem u novoj zgradi sarajevske Gazi Husrev-begove biblioteke, prestižne institucije i najstarije javne knjižnice u Bosni i Hercegovini, osnovane 1537. godine. U novinskom izvještaju s predstavljanja kaže se, između ostaloga: „U ovoj knjizi autor razotkriva najveću velikosrpsku podvalu Bošnjacima ko je stvarni autor romana ‘Derviš i smrt’ te zašto su Bošnjaci ovaj anti-muslimanski roman prihvatili kao knjigu svog identiteta.“

Nije Zubanović prvi koji Selimoviću i njegovome slavnom romanu „Derviš i smrt“ pripisuje nemuslimanski pa i antimuslimanski karakter i namjeru. Nedžad Ibrišimović (1940 – 2011), pisac raskošna talenta i rijetke osobnosti, pisao je u drugoj, poslijeratnoj fazi svojega književnog puta o onome što je po njegovu mišljenju u „Dervišu i smrti“ s islamskoga stanovišta pogrešno i blasfemično, te je svoje detaljno istraživanje sažeo u zaključak da „Derviš i smrt“ jest bošnjački roman i pripada bošnjačkoj književnosti, ali nije muslimanski roman. Premda bizarni i književno bespredmetni, ova elaboracija i ovakav zaključak ipak su nijansiraniji od zubanovićevskih šovenskih nebuloza.

Što je, dakle, po ovome autoru „istina“ o Selimoviću i njegovim romanima i zašto je „vakat da ih Bošnjaci ponovo pročitaju pažljivo“?

Svemu je prethodio dalekosežno smišljen plan u velikosrpskim krugovima (Udba, Klub književnika, SANU – sve je to po Zubanoviću jedno), a glavni mozak i izvođač je Dobrica Ćosić. „Ćosić je, piše on, preko komuniste Mehmedalije Selimovića (usput: Mehmedalija je Mak Dizdar, a Selimović je ‘samo’ Mehmed – op. I. L.) odlučio ubaciti u bosansko gnijezdo kukavičije jaje i putem pisane riječi, koja je uvijek imala veliku težinu, ostvariti zamisli politike mračnih krugova intelektualaca Srbije.“ A to su „viševjekovne aspiracije prema Bosni, njenom starosjedilačkom stanovništvu, Bošnjacima. U tu svrhu najzahvalnije je, pokazalo se kroz Njegoša, a kasnije i Andrića pa Selimovića, koristiti autore nesrbe koji kroz svoje knjige afirmišu upravo one teze kojima se potvrđuje ispravnost velikosrpske ideologije, a što je još važnije, lažima liječi ‘kmetovski kompleks’ ovog naroda ukucan u njegovom genetskom kodu. Bošnjaci njih svojom fizičkom prisutnošću podsjećaju na ono što su kao pravoslavci vijekovima u Bosni bili, najamni radnici, kmetovi, dođoši bez zemlje, sluge i odani podanici… To je osnovni razlog da ih toliko mrze. Oni neće svjedoke i ubijaju ih iz istog razloga kao što to čini i mafija širom svijeta. Mrtav Bošnjak (svjedok), mrtva istina.“

Smišljanje plana za „ubacivanje kukavičijega jajeta u bosansko gnijezdo“ Zubanović datira u prvu polovicu šezdesetih godina prošloga stoljeća. Trebalo je, dakle, proizvesti takvo književno djelo koje će a) „afirmisati upravo one teze kojima se potvrđuje ispravnost velikosrpske ideologije“, b) kojemu će autor biti bošnjačko-muslimanskoga imena i porijekla, c) koje mora biti visoku književnu vrijednost. Za taj zadatak odabran je Meša Selimović, između ostaloga i zbog žene Srpkinje i Beograđanke, iz obitelji generala kraljevske vojske. (Piše Zubanović u svome epohalnom istraživačkom djelu i ovo: „Jedan od najperfidnijih, a pokazalo se i najefikasnijih načina okupacije Bosne iznutra su bili brakovi između uglednih Bošnjaka iz bilo koje sfere javnog života, politike, privrede, sporta ili estrade sa Srpkinjama. To im je ujedno bila odskočna daska podobnosti i glavni uslov napredovanja u karijeri.“ Tako je: „Nacionalnost njihovih supruga jedan od najvećih razloga što se u Tuzli kipovi Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovićana na glavnom šetalištu nalaze jedan naspram drugog, i smetajući prolaznicima gledaju se nijemo, pogledom punim saosjećanja i razumijevanja. Samo oni znaju koliko im je puta, u njihovim naprednom ‘mešovitim’ brakovima, za nedjeljni ručak servirana svinjska koljenica.“ I dvojica partijskih veterana Osman Karabegović i Avdo Humo „branili su interese Beograda“ i došli u sukob s političkim vrhom Bosne i Hercegovine „prije svega jer su im žene bile iz Srbije“.)

Sve u svemu: po dogovoru s Udbom glavni meštar plana Dobrica Ćosić je od Ive Andrića „naručio“ da napiše romane „Derviš i smrt“ i „Tvrđavu“. Kao „jedan od najvećih mrzitelja Bosne i Bošnjaka“ i „majstor književnosti“, Andrić je to rado i poslušno obavio, a Meša Selimović potpisao, između ostaloga i zbog toga što mu je Ćosić obećao Nobelovu nagradu, kao što je „Ivi Andriću, kroz četnički lobi u inostranstvu, uspio omogućiti dodjelu Nobelove nagrade 1961. za životno djelo, roman napisan još 1945 godine, ’Na Drini ćuprija’, koja sadržajem o izmišljenoj patnji i zlostavljanju Srba pod ‘turskom’ vlašću, pravda genocide u Bosni čiji su kontinuitet nastavili srpski partizanski četnici činiti tokom i poslije Drugog svjetskog rata…“ Po Zubanoviću, Selimović je pred smrt u Beogradu, razočaran, želio javno reći istinu ali je „spriječen u toj namjeri kućnim pritvorom i strogom odabirom gostiju“, opet u organizaciji i pod strogim nadzorom Dobrice Ćosića.

Jedan od Zubanovićevih argumenata za teoriju o Selimoviću kao lažnom autoru „Derviša i smrti“ i „Tvrđave“ jesu njegova prethodna, sasvim prosječna djela. Zubanović ih, dapače, proglašava posve bezvrijednima, pozivajući se na izjavu anonimnoga kritičara: „Meša je veoma pismen, ali nažalost bez ikakvog talenta!“ Da bi svoju tvrdnju ojačao, Zubanović poziva upomoć mnoge autore koji su uočavali taj zanimljivi diskontinuitet, odnosno kasnu književnu eksploziju Meše Selimovića, ali to čini na krajnje manipulativan pa i falsifikatorski način. U toj petljavini loše je prošao i autor ovih redaka: „Činjenicom da pod stare dane neko književno dobrano neafirmisan napiše ovakav roman – piše Zubanović – zatečeni su bili i ostali BH pisci i javno se iščuđavajući tome pitali su se poput Ivana Lovrenovića: „Kako je moguće da čovjek u šestoj deceniji života, kada je već – iskustvo nas uči – nemoguće postati ‘nešto drugo’ postane autor Derviša i smrti i Tvrđave?“

Da, pišući 1982. godine o Selimoviću na vijest o smrti, jesam zapazio taj nesvakidašnji poetički i kreativni obrat, s time da Zubanović izbacuje ono što mu smeta; početak citata glasi ipak malo drukčije: „Što se to trebalo zbiti u čovjeku i oko njega, pa da čovjek, do tada samo ‘dobar pisac’, ‘stilist’, u šestoj deceniji života…“. A nastavak i zaključak, koji Zubanović prešućuje, sasvim je suprotna smisla od njegove „teorije“: „Kako god glasili mogući odgovori na ova pitanja, Selimovićev slučaj ostat će klasičnim dokazom kako je književnost neizvjesnost bez pravila, i kako biti pisac znači biti uvijek nesmireno čeljade u potrazi za vlastitim licem, u kojoj je – makar rijetko – moguće čudo duha i ljepote.“

A taj davni tekst („Četiri zlatne ptice“, Odjek, Sarajevo 1982) bavi se i paralelom Selimović – Andrić, i to tako da baš podcrtava i naglašava krupne poetičke razlike među njima. Selimović napušta epsko-mimetički princip u korist lirsko-meditativnog, kombinirajući ga ingeniozno s elementima triler-fabule. Tako tekst dobiva karakterističnu tenziju i dinamiziranost, komunikacijsku izravnost, zbog čega se, bez obzira na prošlosnu faktografiju, čita i doživljuje emotivno i problemski vrlo angažirano. Aroma prošlosti biva ostvarena u svim svojim karakterističnim pojavnim oblicima, ali ne historicistički, već da se aktualizira egzistencijalni a ne „historijski“ čovjek. Selimovićevi romani, i pored toga što im to nije predmet prvog plana, pružaju jedan sasvim novi literarni pristup temi povijesne Bosne. To više nije agonalno ideologizirana shema s osnovnim motivom guslarske dileme: krst ili polumjesec, koju nam je namro devetnaesti vijek sa svojim kolektivno-plemenskim sistemom vrijednosti, nego prostor jedne visoko razvijene, dekadentne civilizacije, u kojemu se začinju i odvijaju rafinirane individualne drame – psihološke, moralne, političke. Selimović je ispisao ishod drame koja se javlja onda kada se u čovjeku sudare dogma i život. Jezivi dijagram toga sudara registriran je nepotkupljivo minuciozno, rukom jednog ponornog iskustva, koje savršeno poznaje tu dijaboličnu mašineriju-mrvilicu. Ishod: dogmu zamjenjuje mržnja, ona, pak, skončava u propasti, drugih i svojoj vlastitoj. Duboka neutješnost, kozmičko ništa ovog ishoda – istina su, meritum, ujedno i memento. To je temeljni moralistički učinak Selimovićeve knjige.

Nikakve štete od Zubanovićevih „teorija“ i „otkrića“ ne može imati uvriježena ideološka instrumentalizacija koja od Andrićeve i Selimovićeve književnosti, kao i od njihovih privatno-građanskih optiranja (uostalom, veoma različitih), pravi stubove srpske nacionalističke „misli“. Upravo obrnuto, iskazi primitivnoga antisrpskog šovinizma od kakvih je sazdan cijeli zubanovićevski niski diskurs samo učvršćuju njezinu argumentaciju, dolaze joj kao naručeni da potvrde sve njezine stereotipe o silnome srpstvu tih pisaca, o Bošnjacima i muslimanima, o Bosni kao „tamnom vilajetu“ itd…

Zubanović i njegova loša knjiga o Selimoviću ne bi zavređivali veću pažnju da se radi samo o izdvojenom slučaju. Ona se, međutim, uklapa u nešto što već ima obrise svojevrsnoga trenda. U osnovi nacionalistički, to je trend u kojemu, recimo, Andrić ne prestaje biti na udaru (pa se u novoj kvaziteorijskoj i kvaziteološkoj kampanji R. Mahmutćehajića čak dovodi u izravnu vezu s genocidom nad „bosanskim muslimanskim svijetom“), a ne ostaju pošteđeni ni drugi značajni pisci, poput Derviša Sušića. Tragični paradoks obilježava ta nastojanja: ona se redovito i naglašeno motiviraju obranom nacionalne povijesti, tradicije, kulture, identiteta, a u kulturnom i intelektualnom smislu zapravo predstavljaju jedan od oblika herostratizma, dok na nacionalnom planu vode u pogubno zatvaranje i autogetoizaciju.

Telegram, 26, 12-13. 12. 2015.

Ivan Lovrenović 17. 12. 2015.