znakovi pored puta
(na cesti doboj-brod)

tamo se to kaže to go.
imaš taj, kako se zove, drajvej, dovezeš se fino,
autom, k’o gospodin, ne moraš čak
ni izaći. samo spustiš staklo, kažeš što bi htio, platiš
i voziš. go.
tamo kažu da mi ovdje nismo mogli skupa.
da je brat na brata, a gdje toga ima
tu trava ne raste.
kažu da su bili ovdje, pamte samo ćevap u somunu.
s kajmakom. ali nema to go. i vidiš, sve dok
ne bude tako bilo, džabe su nam pusti snovi
o zapadu.
zato sam ja ovdje ovaj natpis stavio, uz cestu.
ćevap to go, vidiš, tako piše.
neka vidi svijet da istok sa zapadom može.
neka vidi da i istok može go,
jeb’o im ja i jednima i drugima mater.

*

fire, walk with me

crvenom tintom napisati da je
na ovome mjestu gorila vatra, ne plavom, ni
crnom, već onom kojom se ispravlja
pravopisna greška u školskoj zadaći, opomene radi
upisati u sjećanje datum (proljeće) i grad (na balkanu),
iz godine kad su djevojčice željele biti
lijepe kao glumice iz serije o twin peaksu, kada su
padali gradovi umjesto kiša, a prozore obasjavalo
sunce sa vrhova topničkih cijevi s okolnih brda umjesto sunca
s okolnih brda. pisati, pisati
da je tjeskoba iz tv ekrana poprimila
fizički oblik i da u stvarnosti nije ni lijepa ni
tako romantična kao u stroboskopskom plesu patuljka
u kutu dnevne sobe.
crvenom tintom, napisati, nacrtati
živote ljudi na asfaltu onoga ljeta kada je edička
mecima pisao: smrt, smrt,
smrt gradu
u kojem djevojčice više ne žele biti lijepe nego samo
žele biti.
crvenom, upisati, godinu i dan
nakon kojeg su ljudi nastavili padati, padati,
a da nikada nismo saznali
tko je ubio lauru palmer.

*

ćuprije okruga bosna i hercegovina

kad je murat ’92.
htio u zrak dići branu na drini
i macolom razbio spomenik andriću
pa ga bacio u rijeku
braneći tuđe ispravne ideje
od tuđih pogrešnih ideja
mislila sam na dvije prijateljice
iz ortopedskih dana u beogradu ’90.,
jednu malu iz višegrada
i jednu malu iz zvornika
koja je ležala u krevetu do mog
i hranu primala na cjevčicu
jer su joj tri dana prije mog dolaska
u leđa ugradili dvije šipke
pa je jedino što je mogla bilo
osmjehivati se slabašno
kao da to nije baš ništa
jer i nije bilo ništa
ako se u obzir uzme stupanj grbavosti
s kojim je prethodno
nisam bila upoznala.
mala iz višegrada bila je nešto drugo.
nosila je muratovo prezime
i bila pokretna kao ginger
u najboljim danima s fredom.
stvari su se zaoštrile
kad je mala iz zvornika
stala na noge duge kao ponedjeljak
i preotela mog zagipsanog dečka
o čemu sam poslije noću plakala pred ginger
govorivši joj kako nikad neću preboljeti tu ljubav.
bila su to najbolja vremena,
bila su to najgora vremena.
pa kad je ’92. murat prijetio
da će drina teći preko pola bosne
zamišljala sam:
moje će dvije prijateljice sada moći
vodom doplivati do mene.
da ih sačekam kod principove ćuprije
pa nam opet, kao nekad, bude
sreća u nesreći.

U Trokućama je živio Đapa. Malo je ljudi znalo njegovo pravo ime. Nije mu ni trebalo. Imao je Đapa stotinu drugih obilježja po kojima je bio prepoznatljiv među komšijama i u narodu, tako da je ono August bilo nekako suvišno. A, i glupo… Đe’š čovjeka u po Zenice zvati: Augusteeee…

U mladosti je Đapa, pričalo se, bio veliki mangup. Poigravao se i sa sobom i sa Njim. Malo je ublažio tek onda kad mu je On na suptilan način i pomalo podrugljivo rekao: 

– Đapa, jarane… Ipak sam ja Bog!

Đapa se na tren probudio i shvatio značenje tih riječi tako što je ispod bolničkog jorgana napipao jednu ukočenu nogu dobro kraću od one druge. I štake pored kreveta… Zauvijek!

Doduše, nije se baš sasvim složio i pomirio s Njegovom opomenom, pa Mu je, kad se izvukao iz tog kreveta, često prkosio tako što bi mlatarao samo jednom štakom u zraku. 

– Vidi me, Bože! Vidi me!, vikao bi iz sveg glasa. – Mislio si Đapu zajebat, ha! E, nećeš! E, nećeš!, divljao bi gubeći dah.

Bog bi odmahivao glavom, baš kao što bi Đapa odmahivao tom jednom štakom, okrećući pogled na drugu stranu.

Osim kraće noge i štake, Đapa je bio prepoznatljiv i po plavom automobilu, marke Opel Olympia.

Ni teška ortopedska cipela, ni štaka, ni ćopavo nabadanje nisu su mu smetali da doda gas, proturi lakat kroz prozor i projuri našom ulicom ostavljajući u sjeni i daljini sve one fiće, stojadine i tristaće. Bicikliste i pješake baška, jer tek oni su se plašili Đape mangupa za volanom. 

Kad bi svojim krupnim šakama dodirnuo ono kolo svog plavog Opela Olympije, adrenalin bi mu skočio na hiljadarku. I komšijama strah, doduše. Jer, nije Đapa trijezan sjedao za volan. 

Naprotiv… trijeznom mu nije trebao ni volan, ni štaka, ni zamahivanje tom jednom štakom Bogu ispred nosa.

Tad je obično drijemao, naoružan debelim živcima, odbrojavajući strpljivo udarce lopte kojom su djeca krhala o zid njegove garaže. 

Onog momenta kad bi ustao oslanjajući se svojom dužom nogom na onu kraću i poviknuo iz sveg glasa: 

– Da vam hiljadu Đapinih Bogova…!, djeca su znala da se treba skloniti i da to ne može na dobro izaći.

Ostario je on tu, u Trokućama, uz komšije koje su ga doživljavale kao “niti boljeg, niti goreg čovjeka”. 

Kakav će osvanuti i da li će ugledati “boljeg” ili “goreg” čovjeka zavisilo je od količine “svete vodice” u Đapinom krvotoku.

Kad je i kako taj stari mangup, notorni alkoholičar, lokalni psovač svih Đapinih i “ostalih” Bogova, vozač plavog Opela i nosač klasične metalne štake počeo ispijati kafe sa udovicom Marijom… ne znamo. 

Ono što znamo je da su Đapine komšije pomislile: 

– Hajde, neće li taj Bog Đapin dragi dati da se uvežu, da ga Mare uzme pod svoje i dovede u red!

Đapa se zaljubio pod svoje stare dane, a bogme i Mare procvjetala poslije nekoliko godina dosadnog, udovičkog života. Ništa ne može ubiti dosadu k’o mangup… a, posebno ponovo oživljeni mangup u prisustvu jednodimenzionalne udove koja je cijelog života pravila jedneteiste kratke route od kuhinje do cvijetnjaka, od cvijetnjaka do krmetnjaka, od krmetnjaka do pijace, nedeljom od crkve Svetog Ilije do groblja u Podbriježju, gdje bi zapalila svijeću svom pokojnom suprugu i promijenila postavku cvijeća na grobu. Imala je Mare cvijeće za svako godišnje doba.

Ponekad bi na tom podbriješkom, lokalnom groblju vodila dosadne razgovore sa svojim preminulim suprugom. Skoro identične onim razgovorima kakve su vodili u poslednjih 30 godina svog građanskog braka.

– E, Matija, Matija… kad si ti ono krenuo u Teslić u banju, ja pomisilih: Neka, vala, ide… da mozak svoj malo odmorim i dušu povratim. Jedva sam čekala da odeš. A, kad mi iz Teslića javiše da si otišao da tamo dušu ispustiš i da se nikada više nećeš vratiti da mi život moj smučiš po ko zna koji put, isprazni mi se ta duša skroz naskroz. I ne povrati nikada više. 

Ti si, izgleda, morao umrijeti da ja shvatim da taj moj mozak nije trebao odmor od tebe, nego odmor od sebe. I da se duša ne povraća bez tebe, već uz tebe.
Ali… da je pamet do kadije k’o od kadije… 

Da je meni sada da ja tebi ovo cvijeće ne moram ovdje saditi, nego da ga i dalje zajedno sadimo, u onom našem cvijetnjaku ispred kuće, tako da svaki prolaznik zadivljeno zastane gledajući naših ruku djelo.

Onda bi se malo odmakla, prekrstila i izgovorila: 

– Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u miru božijem! Amen.

Da li je stisla da mu prišapne, sadeći proljećnu garnituru cvijeća iznad njegovog kostura, da se eto… malo i zaljubila u onog mangupa i alkosa Đapu, ne znamo.
Ali, na groblje je išla redovno. I u crkvu svake nedelje… Čak je i Đapu uspjela nekoliko puta povesti sa sobom na nedeljnu misu. Sjela bi Mare, baš kao kraljica Elisabeta, na suvozačevo sjedište. Đapa bi onda ponosno izbacio lakat kroz prozor, te onako friško izbrijan i namirisan Pitralonom kao munja proletio s njom kroz ulicu. 

Da unutra ne sjede tinejdžeri već zreli ljudi koji su prebacili šestu deceniju života odavao je samo plavi Opel, marke Olympia. 

Nisu svi blagonaklono gledali na Marinu novu ljubav. Naprotiv. Samo su se Đapine komšije nadale da će uz Maru malo češće sretati onog boljeg Đapu.
Njene komšije su skeptično vrtjele glavom. Naravno, prvo su se oglasile visoko-moralne-udate žene koje su je na smrt osudile tako staru, a uspaljenu… u sebi priželjkujući da i njihovi muževi odu malo u banje, te da i one odmore svoju dušu i mozak.

– Što joj to treba pod stare dane? Kako je sinova nije sramota?!, protezalo se uz svaku mahalsku kaficu.

I one udove koje se nisu nikada usudile zaljubiti u nekog sjebanog, starog mangupa otpuhivale bi iz dubine svog prazninom začepljenog grudnog koša: 

– Blamaža! Ne bih, vala, svoj rahatluk dala nikome, a kamoli onakvoj jednoj ohrdini i budaletini. 

Opet uz obavezan zajednički dodatak: 

– Kako je sinova nije sramota?!

A, sinovi… Oženjeni, pristojni ljudi sa vlastitim porodicama i djecom, takođe nisu shvatali svoju majku. Nisu shvatali kako se ta klasična i jednodimenzionalna supruga pokojnog, samozatajnog, smjernog željezarskog inovatora i intelektualca, a njihovog oca mogla uvezati sa, ni manje-ni više, nego Augustom Đapićem, zvanim Đapa.

I eto… kako to obično biva, tamo gdje se narod masovno čudi i prečudi kad neko pristane uz nekoga ko mu ni po čemu ne pristaje, na kraju pobijedi čuđenje. 

I narod ispadne kao pametan. I pogodi kao prstom u govno. I sve se obistini bolje nego vremenska prognoza Čede Orlovića i Vuka Zečevića na sarajevskom Dnevniku u osam.

Prošlo je možda samo pola godine od tih Đapo-Marinih kafenisanja, vozanja, hodanja i zajednički provedenog im vremena, kad se i Marijin komšiluk počeo sasvim jasno i glasno buditi uz “hiljadu Đapinih Bogova”.

– Otvaraj, Mare! Boga ti tvog… Nemoj da ti ja razvalim i vrata i drob! Otvori kad ti kažem! Ne znaš ti ko je Đapa! Auguuuust Đapaaaaa!, orilo se pred zaključanom kapijom.

Mare bi šutila zaključana u kući. Đapa bi lupao… razvaljivao metalnu ogradu, šutao zdravom nogom po vratima… psovao, iz komšiluku sasvim nepoznatog, ali veoma raskošnog asortimana riječi i složenica, te poslije nekoliko sati odlazio prijeteći kako time još nije sve završeno. Još će ona njega čuti i počuti! I vidjeti!

Komšije prognozeri su pažljivo virili iza svojih zavjesa, željni drame u tri čina… bez trunke samilosti, želje ili potrebe, da u krivog čovjeka zaljubljenoj udovici pomognu i kolektivno ga otjeraju sa svoje “tezge”. 

Jok. 

Želja i glad za očajem iz tuđe avlije i besplatnim predstavama bila je jača od svakog osjećaja za pravedeno i ljudsko. Nikada, baš nikada niko nije ni pokušao da bar sa prozora svoje kuće podvrisne: 

– Ostavi ženu na miru i idi kući, Auguste Đapiću! Inače…

Naravno, kad bi se sabrao, naspavao i dozvao… dolazio bi Đapa opet… manji od makovog zrna, uplakan i ucveljen… izvinjavajući se svojoj Marioli, zaklinjući se u vječnu ljubav, moleći je da mu pomogne da se izbavi iz svoga ludila. 

I Mariola bi popustila i povjerovala. 

Ali, nakon desetak dana, na kapiji bi opet zabrujalo: 

– Krvi da ti pijem ili kosti da ti lomim? Izaberi Mareeeee… Izaberi kako će te Đapa Mati tvom poslat? Bez krvi ili bez kosti? Otvoriiiiiiiii… Otvoriiiii kad ti kažem!

Dok se narod i dalje studiozno pitao “kako je nije sramota njenih sinova”, Mare je, u kući zaključana, plakala baš od te i takve sramote, pitajući se: 

– Kako da kažem svojoj djeci šta mi se dešava? Kako da ih zamolim za pomoć kad su me prvi upozorili da mi se s ovim čovjekom baš ovo može desiti? Kako da priznam grešku? I kako da uvučem djecu u ovo, ni krivu ni dužnu? Šta ako mi se onda djeci poželi krvi napiti ili kosti lomiti?

Jednog dana sinovi su to sami saznali, jer komšijama drame u tri čina nisu bile nimalo mrske, tako da su ih raskošno prepričavali dalje, dodajući već postojećem scenariju i svoje vizualne i akustične efekte.

Stariji sin je prvi reagovao i upitao majku: 

– Je li moguće da ti takve stvari dopuštaš u ovom dvorištu, ispred ove kuće, u tim godinama i sa onakvom budalom? 

Mare je sagnula glavu i rekla: 

– Ali, on je tako divan čovjek kad je trijezan! 

– Da, mama! Vjerujem!, rekao je sin. – Ali, odgovori mi, molim te: Kad je trijezan? 

– Pa, ponekad!, rekla je Mare skrušeno. 

– I zbog tog ponekad… zbog tog ponekad… ti si u stanju ruinirati to malo mira što ti je ostalo u životu? I dostojanstva? Zbog ponekad trijeznog Đape?

Pljuštale su te sinovljeve riječi na Marinu praznu dušu baš kao šamari. Posebno su boljele jer su izlazile iz usta vlastitog djeteta. Onog djeteta, koje se do juče toj istoj majci obraćalo za savjet, tražeći u njenom skutu i na njenom ramenu utjehu za svoje brodolome. 

– U pravu si, sine!, rekla je. – Neću ga više primati. Gotovo je sa tom sramotom.

Ubrzo poslije razgovora sa sinom, zabrujalo je opet ispred Marinih vrata. 

– Mareeeee… hiljadu ti Bogova Đapinih… otvoriiiiiii! Ne otvoriš li… krv ću ti popit… neće te biti više. Upamti šta ti kažem!

Komšije su se udobno naštimale iza svojih gustih zavjesa i zauzeli pozicije za prvi čin. Ni slutili nisu da će drama ovaj put imati malo promjenjen scenario. Iza Đapinih leđa se iznenada i neočekivano pojavio Marin sin i samo ga kucnuo po ramenu… Dok je Đapi bjesnilo u vidu pljuvačke još uvijek izlazilo na usta, Marin sin ga je uhvatio za kragnu i viknuo:

– Izaberi, Auguste Đapiću! Krv da ti pijem ili kosti da ti lomim? Izaberiiiiiii!

Pijani Đapa se u trenutku otrijeznio i promrmljao:

– Čekaj da ti objasnim!

– Komeee? Meni da objasniš, mrcino bezobrazna! Meniiii?

U drugom činu Đapa je poteturao, a ruka Marijinog sina je stajala u zraku.

U trećem činu Đapa je četveronoške napustio dvorište. Štaka mu nije trebala.

Sljedećeg jutra Đapine komšije su morale pozvati hitnu pomoć jer se on u hodniku svog stana sav isjekao i takav isječen onda zapalio ogromnu vatru.

Vatrogasci su odrađivali svoj dio posla, a ljekari svoj. Spašeni su i stan i Đapa.

Tako, samovoljno isječen i skoro živ zapaljen, sa povojima po rukama i tijelu… kružio je danima oko Marine kuće misleći da će naići na njenu samilost i razumijevanje.

Ali, samilosti više nije bilo. 

Ni tuge, ni očaja… 

– Bljutavost neka!, napokon je priznala Mare sebi i djeci, te nastavila da pravi one iste route koje je pravila prije nego li se uvezala sa tim čovjekom koji je samo “ponekad”bio dobar čovjek, a sve ostalo vrijeme to nije umio i znao biti. Ni sebi, ni njoj, ni svim onima koji su ga tako ubogog decenijama sretali i gledali.

Nedugo poslije tog samoranjavanja, djeci iz komšiluka se tišina iz Đapinog stana učinla sablasnom. Lopta je lupala o zid garaže, sve je bilo kao i obično… samo se niotkud nije čulo ono “da vam hiljadu Bogova Đapinih…” 

Polako su otvorili vrata njegovog stana i zatekli ga kako mirno i (s)pokojno leži na svom kauču, hladan kao led.

Bio je to jedan od onih njegovih “ponekad” trenutaka. Trenutaka kad je bio trijezan i divan.

Mare je i dalje, godinama… svake nedelje, poslije mise u crkvi Svetog Ilije, išla na groblje. Prvo bi svratila svom suprugu vodeći računa da iz njegovog istruhlog tijela procvjeta najljepše cvijeće, još uvijek osjećajući grižu savjesti što je tamo neke godine jedva čekala da on ode u banju “Teslić” kako bi ona odmorila mozak i dušu. 

Mirno bi se s njim ispričala, podnoseći dosadne referate o djeci, snahama koje je ne gotive baš naročito, o unukama koje su dobre učenice, o njihovoj Prvoj pričesti, puknutoj cijevi od kanalizacije i glupim, klizavim pločicama na predulazu.

Ponekad bi svratila i do Đapinog groba. Upalila bi svijeću, prekrstila se i rekla:

– Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u miru božjem! Amen.

I čim bi se okrenula da pođe prema izlazu iz groblja, zatresla bi se cijelim tijelom… jasno osjećajući kako odnekud iza nje bruji:

– Šta ćeš ovdje, Mareeeee?! Gasi tu svijeću i gubi se dok ti se krvi napio nisam! Đapa u miru ne počiva! Da sam želio počivati u miru, bio bi’ Matija! Mrš u pizdu materinu… i ti i tvoj mir i tvoja svijeća! Neka svjetlost vječna tebi svijetli! Odmaknite se sa tim vašim cvjetićima i svjećicama! Đapi ostavite njegov mrak! I ne miješajte mu se ni u mrak, ni u mir, ni u pokoj. 

Ne znate vi ko je Đapa… August Đapa… da vam hiljadu Bogova Đapinih… i sto svijeća odjednom!

“Včasih, da ne rečem pogosto, se zgodi, da solze prezremo ali spregledamo. Ampak nemogoče je spregledati ogromno količino solz v lanskem letu. Solze so namreč tu: grenke solze beguncev, preganjancev in brezdomcev, domoljubne solze zaščitnikov »krščanske« Evrope, užaloščene solze sorodnikov pobitih v terorističnih napadih, ganljive solze solidarnosti, ogorčene solze varuhov meje. Vse kaže, da nam nekaj sporočajo. Solze terjajo odziv.«

Solze v Evropi, zadnja Debeljakova kolumna v Sobotni prilogi Dela, 9. januarja 2016.

*

“Ponekad, da ne kažem često, događa se da suze prezremo ili ih previdimo. Ali nemoguće je previdjeti ogromnu količinu suza u prošloj godini. Suze su stalno tu: gorke suze izbjeglica, prognanika i bezdomnika, domoljubne suze zaštitnika “kršćanske” Europe, ožalošćene suze rodbine pobijenih u terorističkim napadima, dirljive suze solidarnosti, ogorčene suze čuvara granice. Sve govori da nam nešto poručuju. Suze išću odgovor.”

Vidio sam, jednom, kako Izetbegović Mali,
Tajnovito, kao niotkuda izađe,
Jer tako je njima mnogo slađe:
Neka mislimo da su s nebesa pred nas pali,
U pratnji dva trokrilna ormara
Da plovi prestonicom poput lađe
Iz Slamnigove pjesni,
Ili, da vas citatima ne lažem,
Više je bio ko kuća stara
Od koje sve počima.
I tu je da sam sebe kao medalju zlatnu izlaže
Zadivljenim i zavidljivim očima.
A meni, koji zemljinom korom ko crv gmižem,
Učinjelo se da se, za njim, prašina diže
Ko za paripom bijesnim.

A međutim,
Moja mati,
Koja će iz mene gledati
Dok se zasvagda i moje oči ne sklope,
Ovaj put šuti,
Ali se lijepo vidjelo da joj je, opet,
Čomrga među oči, ili u prevodu: da se tmuri
Kao da posmatra nebo okle se buri
Nada dok žanje, a ja je hrabim: “Dela!”
Ali, ovaj put, ništa ne veli:
“E ćeš, ko vavijek, sve u novine turit.
Nijesi, Darinka, znala da si rodila svoj belaj
Ne mali nego velik.
Ovo je da se čeljade od jada nasmije:
Više ni jednu lanut pred tobom ne smijem”.
Ali je jedino velika šteta
Što je Simeunova Dara
Lišila svoga uvijek taze komentara
Pjesmu svoga đeteta
Koje je najviše žalila
Jer je odnekud prozirala da mu bog dade krila
A sve ostalo uze.

Htio sam u pomoć prizvati Muze,
Ali je Izetbegović Mali brzo nestao na krivini.
Pamtim da je, ponekog od muških koji je tu zazjavao,
Ko pravi vlasnik
Sarajeva svoga pogleda udostojavao
Da ne ostane tek puka sjena,
Ili čak sjen sjenina,
I ponekoj od šćeri Havinih
Govorilo je njegovo oko
Da je svaka od njih duboko
Zaslužila da bude žena
I da svaka ostane to zavazda
Čutio se saglasnim
Rajvasa gazda.
Činilo se: baš to im praznina
Iz njega poručuje,
Praznina što ga ko voda dženetska njina.
A tu poruku tek moje uho čuje.

I popazite što vam kažem:
Koliko Bošnjake Marko Darinkin znade,
Izetbegovića dinastija će vladat
Dulje nego Osmanska.
Točno je da je, do peta, kulinbanska,
No sve će da prekroji, tvojim šakarama, vraže,
U svom zaletu, ama baš sve, od sada
Pa do dana kada je Adem
Kihnuo prvi put. A daj bože da slažem.

Doduše, Srbi bi mogli da mi odvrate rahat,
I bez imalo straha:
Za eglen takav evo ti kavica,
Ali, koliko mi sebe znademo,
Bose i posne
I od sna vjekovog kosne,
Izetbegovića dinastija, koja će kad prne kukakvica
Postati kulinbanska,
Zajedno će sa svojim Ademom,
Moći serbez da vlada duže nego osmanska –
Tu se sa tobom slažemo,
Ali će vladati samo u pola Bosne.
I ne daj bože da slažemo.

ž<29.1. 2016. 16.52

Uz izložbu ‘Mračno sjećanje’ Manfreda Bockelmanna u Francuskom paviljonu

U ovo sam ušao iz osjećaja srama zbog onog što je činila generacija mojih roditelja, rekao je, iako naupitan, Manfred Bockelmann nakon što je dan pred otvorenje izložbe s novinarima i fotoreporterima obišao postavku. Inače, nisu oni, njegovi roditelji, učinili nešto naročito. Austrijanci iz Klagenfurta (Celovca), dobrostojeća obitelj: otac Heinrich, povolški Nijemac iz obitelji koja je bježala iz Moskve nakon revolucije, majka Katherina, rođena Arp, nećaka dadaističkog umjetnika, slavnog Hansa Arpa, živjeli su u skladu s oportunizmom većine. Da ga ne diraju i ništa ne pitaju otac se 1939. učlanio u nacističku stranku i bio načelnik općine Ottmanach. Poslije je, pred kraj rata, sluteći nailazak partizana, s obitelji bježao prema Berlinu. Uhićen je kao dezerter i osuđen na smrt, ali se izvukao.

Netko drugi bi pitanje vlastite savjesti razriješio tako što bi na oca gledao kao na žrtvu Gestapoa, i na sebe kao na nedužnog Austrijanca, jer su, jelte, Austrijanci bili žrtve a ne agresori, ali Manfred Bockelmann čini suprotno: na sebe preuzima roditeljsku odgovornost, grijeh počinjen činom i onaj još veći, počinjen propustom, i na kraju – preuzima odgovornost cijeloga njemačkog naroda. Iako, doista, nije Nijemac, nego je Austrijanac. Ovo će biti komplicirano za svakog tko pitanja savjesti rješava prečicom.

Manfred Bockelmann rodio se 1943. u Klagenfurtu, u Grazu je studirao fotografiju i grafiku. Živio je i radio širom svijeta, uglavnom kao fotograf, a 1974, nakon tromjesečnog safarija po istočnoj Africi, počeo se baviti odnosom fotografiranih i naslikanih krajolika, te nečim što naziva slikarstvom tišine. Nakon vrlo aktivnog života u posljednje vrijeme živi na porodičnom imanju – onoj istoj očevoj farmi – blizu Klagenfurta.

Godine 2007. sasvim je slučajno nacrtao prvi portret: namjenski za predstavljanje djela pokojne austrijske pjesnikinje Christine Lavant. Tri godine zatim, u jesen 2010. jedne noći mu je u pamet došlo pitanje što je bilo s onom djecom iz godine njegova rođenja? S onima koji su tada imali dvije, deset, petnaest godina?

Od tog vremena Bockelmann se bavi nečim što kani nastaviti dok je živ. Prikuplja fotografije djece žrtava Holokausta, uglavnom onih koji nisu preživjeli, i na jutenom platnu, u velikim formatima ugljenom radi njihove portrete. Tehnički je vrlo vješt, a efekat koji postiže krajnje je začudan. Dok stoji pred tim dramatično uvećanim licima, dok prolazi pokraj njih, u gledatelju se miješaju dvije emocije i dva suprotstavljena poriva. Neka mila nježnost, tako da bi nekog zagrlio, i nepodnošljiv osjećaj. Ostao bi tu među njima, pod njihovim pogledima, nijem i nemoćan kao fotografski objektiv. I bježao bi od tih slika, da ih nikad više ne vidi. Što god tko mislio o sebi: taj poriv za bijegom pokušaj je da se izbjegne vlastitoj savjesti. Naime, pred licima umorene židovske djece mi nismo ni Židovi ni djeca. Pred njima svi smo mi Nijemci.

Izložba Manfreda Bockelmanna, priređena u Francuskom paviljonu u povodu Festivala tolerancije, pod geslom “Crtežom protiv zaborava” bavi se onim što je španjolski filozof Reyes Mate nazvao “erom postmemorije”, u članku koji je objavio u El Paisu, u povodu sedamdesete godišnjice pobjede nad fašizmom (prijevod dostupan na www.jergovic.com, u rubrici ajfelov most, na datumu 13. svibnja 2015.). Što će se s nama i našim sjećanjima dogoditi kad nestanu posljednji svjedoci Holokausta, kad odu oni koji se sjećaju ove djece? Tehnika ugljena najtrošnija je, najranjivija crtačka tehnika. Zrnca se osipaju s podloge, trag ugljena je po prirodi fragmentiran, nesiguran, kao da vazda crta sjenu, pogotovu na gruboj jutenoj pozadini, tako da Bockelmannovi portreti nestaju i blijede pred našim očima. To nije fizička istina, nego dojam, snažniji i intenzivniji od fizičke istine. Na tim licima koja nestaju, u njihovoj dječjoj fokusiranosti za fotografski objektiv postoji nešto što se opire i logici zaborava i prolaznosti ugljena. To je ono što daje najdublji razlog i smisao Bockelmannovim slikama, i njegovom velikom, psihološki i emocionalno olovno teškom projektu.

Što je to nešto? Svaki, pa i najpovršniji gledatelj, kada mu se pred očima nađu fotografije nepoznatih ljudi, pogotovu djece, gotovo instinktivno nastoji prepoznati misao i emociju fotografiranih. Na licima s fotografija onih koje poznajemo, ili su nam bliski, takvo što ne tražimo. Bockelmann je gledao lica svojih jedva malo starijih vršnjaka, suvremenika svoga djetinjstva, i prepoznavao je zbunjenost, strah, očaj, smiješak zadovoljstva, iznenađenje… I to je na njegovim portretima naglašenije nego što je bilo na fotografijama. Kada se Holokaust nađe u eri postmemorije, i kada se s jutenog platna europske povijesti saspe prah žrtava i njihovim ubojica, kada se čovječanstvo zatekne nezaštićeno pred tim neusporedivim zločinom na svojoj savjesti, od njih će ostati upravo to: zbunjenost, strah, očaj, smiješak i iznenađenje.

Manfred Bockelmann ne portretira samo židovsku djecu, niti naglašava nacionalnost i arijevski status svojih modela. Tako da ovdje i nije riječ samo o Holokaustu, nego o nečemu što je u svakom pogledu šire.

On koristi rijetke sačuvane fotografije iz logorskih dokumentacija. Crta do gola ošišanu djecu u prugastim logoraškim odorama. Među židovskom djecom, dopremljenom iz raznih dijelova Europe ujedinjene pod Hitlerom je, eto, i četrnaestogodišnji poljski dječak, katolik, koji se našao u Auschwitzu, pod optužbom za pripadnost pokretu otpora.

Nacisti su se pri transportima Židova u logore smrti u Poljskoj služili različitim procedurama, usklađujući svoj istrebljivački plan sa socijalnim i antropološkim specifičnostima svojih žrtava. Dok su Židove iz Poljske, Rusije, Ukrajine, te nekolicinu koja je 1943. preostala nakon domaćeg Holokausta u NDH, transportirali u stočnim vagonima, bez ikakve ručne prtljage, talijanske, madžarske, francuske, ali, recimo, i solunske Židove transportirali su ili u zatvorenim i zakovanim putničkim vagonima, ili u stočnim vagonima, ali s više prostora. Ovim drugima omogućili su da ponesu prtljagu, hranu, porodične fotografije. Njima su, naime, pružali iluziju da odlaze na rad i da će preživjeti. Znali su da Židovi s istoka u takvu iluziju ne bi povjerovali. Prije likvidacije trebalo je poniziti i obezljuditi i jedne i druge, ali su se razlikovali modeli poniženja.

Bockelmann je crtao i prema privatnim fotografijama koje su ti ljudi ponijeli u logore. Te su slike u prividnom kontrastu sa slikama djece u logorskim odorama. Na njima su dječaci i djevojčice zatečeni u građanskim ceremonijalima fotografiranja, u povodu rođendana, obiteljskih slavlja ili prigodnih odlazaka u mjesni foto-dućan. U svečanim su odorama ili, kao onaj madžarski dječak, uz čiji se portret Bockelmann zaustavio, pa ga podigao s tla – jer izložba nije bila do kraja postavljena – i držao ga neko vrijeme ispred sebe dok je govorio, u odjeći za maškare, s maškaranim, čarobnjačkim cilindrom na glavi. Ovo je jedna od upečatljivijih slika na izložbi: to dijete s cilindrom, i izrazom neke blažene miline, kakvu znamo s lica onih trogodišnjaka koji još nisu izronili iz magle rođenja i nesjećanja, slika je čiste i elementarne boli. I to one boli u kojoj ne nalazite ono danas tako mondeno samozadovoljstvo vlastite moralne superiornosti, nego vas samo tišti i mori bez ikakve satisfakcije. A najmanje bi satisfakcijom i utjehom moglo biti to što taj dječak i da ga nisu pogubili nacisti danas, možda, ne bi bio živ, ili bi mu bilo skoro osamdeset. Sve će ostariti i proći, ali ova djeca nikad neće. Vječna djeca.

Cigani, Romi, Sinti – kako su se pretežno nazivali i samoidentificirali u Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj – predstavljali su stanovit problem za Hitlera i njegove teoretičare rase. S jedne strane ih se preziralo, doživljavalo ih se životinjama, što je u najvećoj mjeri bio naslijeđen, tradiran odnos, duboko upisan u srednjoeuropsku tradiciju, a s druge strane Romi su svojom etnogenezom prvi i posljednji – arijevci. Štoviše, oni su iz rodnog mjesta arijevske rase, iz njezinog pupka. Problem je riješen u korist prijezira tako što ih se rasno definiralo preko njihove tobožnje sklonosti ka promiskuitetu. Tako su se oni rasno izopačili i zavrijedili da budu istrijebljeni i prije Židova. Gestapo je pred odluku o njihovoj deportaciji u logore smrti organizirao fotografiranje romske djece, u svrhu “znanstvenih” istraživanja rase i rasnih karakteristika. Roditelji su tu djecu oblačili u najljepšu robu koju su imali, dovodili ih čiste i počešljane, u pustoj nadi da će na taj način otkupiti dobrotu i milost njemačkih gospodara. Nestvarno lijepa i drukčija od ostalih, ta romska djeca najupečatljivija su na izložbi. Njihove sudbine nisu dokumentirane, ali nije vjerojatno da je itko među njima preživio.

Tajni program eutanazije “defektnih”, teških invalida, mentalnih bolesnika, degenerirane, mentalno ili perceptivno oštećene djece prethodio je projektu “konačnog rješenja”. “Ubijanje iz milosti” obavljalo se u specijalnim medicinskim ustanovama, i pod paskom njemačkih liječnika. Projekt je bio tajan – da se ne bi uznemiravala javnost – ali kako Hitler nije htio kvariti odnose s Vatikanom, uspostavljene konkordatom u čijoj je izradi sudjelovao papa Pio XII, zatraženo je i 1939. dobijeno stručno tumačenje profesora doktora Josepha Mayera, profesora na Katoličkom filozofsko-teološkom sveučilištu u Paderbornu. Na stotinjak stranica, kucanih u dvostrukom proredu, Mayer je izveo raspravu za i protiv eutanazije, čiji je konačni zaključak, ipak, bio – za. Godine 1967, osamdesetjednogodišnji Mayer pojavio se na velikom frankfurtskom sudskom procesu protiv onih koji su provodili eutanaziju. Naravno, u ulozi svjedoka. Kažu da je i to za njega bilo tako potresno da je malo nakon suđenja umro. Ostaje zabilježeno da je pokušao lagati da ne poznaje neke od optuženih.

Kako su ova djeca ubijana? Tako što bi ih se odvojilo od roditelja, i to na dobrovoljnoj osnovi, uz njihov pristanak i objašnjenje da će im u bolnici biti bolje, da će se tamo oporaviti i da će ih stručno medicinsko osoblje dovesti u bolje funkcionalno stanje, a onda bi ih se usmrćivalo, uglavnom injektiranim otrovom. Roditelji su bili obavještavani da im je dijete umrlo od bolesti. Većina ih nije posumnjala. Oni koji bi posumnjali ionako od toga ne bi imali koristi. I da, naravno, ova su djeca bila arijevci, njihovi roditelji bili su odani njemački građani.

Bockelmann se, kako kaže, iz etičkih razloga uzdržao od portretiranja onih kojima se na licu vidi fizičko oštećenje ili mentalna bolest. Portretirao je gluhu djecu, koja su ubijena zato što su bila gluha, i možda socijalno nesklapna ili neuklopljena zbog svoje gluhoće. Uz njihove je slike mogao zabilježiti ne samo datum, nego i sat smrti. Liječnici su i u Njemačkoj bili vrlo pedantni. Njihovo je da zabilježe sat i minut svake smrti. (Ovo je neka druga priča, ali evo: kao dječaka me je hvatala jeza od očeve ručne ure. Umiralo se na odjelu za leukemiju, a ja sam odnekle znao, ili sam to izmislio, da on upisuje te posljednje podatke u bolesničkim dokumentima, i da svaki put mora pogledati na taj sat.)

Francuski paviljon idealan je prostor za ovu izložbu. Arhitektonsko remek-djelo iz 1937, spoj jednostavne ljepote art-decoa i najviših tehnoloških stremljenja epohe, simbolički je savršeno mjesto susreta. Istina je: iz art-decoa se pošlo u smrt. Između art-decoa i Holokausta nije se dogodilo ništa. Francuski paviljon je stvorila epoha ovih dječaka i djevojčica. On je kolijevka za njihove oči.

30. ožujka 2015.

Na jednom od satova uz jezero uvijek je 20 do 12. Baš na tom satu uvijek pogledam vrijeme, iako znam da stoji. To je sat koji zapravo pokazuje da vremena ima. Još nije 5 do 12, a budući da stoji, na njemu 5 do 12 neće ni biti.

Taj sat zapravo ne pokazuje vrijeme, nego jezerski mir. Vremensku bonacu. Poručuje da je moguće zastati u trenutku i ne osjećati imperativ prolaznosti. Ima, eto, i satova koji to pokazuju. Prošla sam pored njega nebrojeno puta, a tek sam ga danas shvatila.

Volio si riječ knjiga.

Volio si moje ime.

Knjiga o nama, tako će se zvati.

Jednom ću je doista napisati.

To sam pomislila dok sam hodala, a onda kasnije, noću, bila je već prošla ponoć, u nekoj sasvim drugoj knjizi, već napisanoj, naiđem na rečenicu. „Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja.“ (Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju)

Još kasnije noću, kad sam ustala da zapišem tu rečenicu (ionako nisam mogla spavati), zamećem tragove: praznim pepeljaru punu opušaka, bacam praznu kutiju cigareta i otvaram novu. Novootvorena kutija i prazna pepeljara ostavljaju dojam nedužnosti, kao da je pušenje tek namjera. Nezapamćen događaj.

1. travnja 2015.

Tamo je, taj roman-spomenik. Ikonica na desktopu. Iza te ikone koja predstavlja Word dokument od dvjesto trideset i dvije stranice, naizgled tako nedužne i naizgled tako nalik na druge, nešto je sasvim drugo i veće. Toliko da već šest tjedana, otkad sam zatvorila dokument, na tu ikonicu ne mogu kliknuti. Strah me što je unutra. Znam da nije dovoljno dobro, ali ne mogu se natjerati da se u to uvjerim.

3. travnja 2015.

Kad sam se probudila, bilo je nebo. Nije to bilo nikakvo posebno nebo, da se razumijemo. Bilo je jedva plavo, i bilo je mutno od oblaka, ali puno je dana u kojima ga uopće ne primijetim pa mi je jutros naraslo do važnosti.

4. travnja 2015.

Moja nova junakinja, Katarina, poživjela je već više od pedeset stranica. To je ono kad više nema natrag. Dobit će cijeli jedan romaneskni život.

Draga mi je, tako drukčija od svih mojih junaka otežalih od viška misli. Ona samo treba nekoga da je zagrli.

6. travnja 2015.

Tata je rođen na današnji dan 1941. Na dan kad su bombardirali Beograd. U djetinjstvu me uznemiravao taj podatak, da mi se otac rodio na dan kad je u njegovoj zemlji započeo rat. Ni danas mi nije svejedno.

Bilo mu je važno da ga nazovem na rođendan. Pazila sam na to, iako ne držim do ovih ili onih datuma. Jedne sam ga godine, kad je imao baš onoliko koliko ja imam sada, jednostavno zaboravila nazvati. Ne znam kome je od nas dvoje teže palo. Sad se ta grižnja savjesti obnovila, otkad ga nema. Jednog šestog travnja kći ga nije nazvala da mu čestita rođendan. Telefon je sigurno zvonio toga dana, ali ni jedan poziv nije bio iz Zagreba.

8. travnja 2015.

Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.

9. travnja 2015.

Popodne sam zaspala i sanjala grešku u knjizi koju sam uredila. Bila je to napomena koju sam upisala u tekst rukopisa i koja je nekako preživjela sva čitanja i sad se upadljivo kočoperila u tiskanom izdanju. Cijela jedna rečenica na koju sam se bila i potpisala pa je sada i moje ime nepovratno tamo stajalo kao dokaz da sam za tu grešku, za tu umetnutu opasku koja strši u prozi jer je ispisana većim fontom nego ostatak teksta, ja kriva. Probudila sam se s tako uvjerljivim dojmom tog propusta da sam nakon buđenja morala zaviriti u knjigu da se uvjerim da ga na javi nema.

10. travnja 2015.

Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku.

11. travnja 2015.

Vratila su mi se prava buđenja. Dugo sam se budila kao na prepad. U jednom času bila bih u dubokom snu, a već u drugom nemilosrdno budna, bez prava na privikavanje.

Nedostajalo mi je ovo prijateljsko, polagano izranjanje na površinu dana. Buđenje po mjeri čovjeka.

16. travnja 2015.

Vježbam sadašnjost. Kad zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje – ili u sjećanju, ili u očekivanjima.

4. svibnja 2015.

Jutros sam se probudila s osjećajem da sad dolazi zima. Da je kraj jeseni. Užasnula me mogućnost da se tako lako može vratiti nešto čega sam se jedva riješila.

1. lipnja 2015.

Sanjala sam san za zapisivanje.

U knjižnicu ulazi čovjek srednjih godina. Želi članstvo, ali nema novca. Ponaša se kao da je u pitanju pljačka – želi knjižničarku opljačkati za 50 kuna kako bi platio članarinu. On samo želi biti član nečega. Želi negdje pripadati.

Ona barata citatima iz književnosti, on je očajnik, ali ne prosječan očajnik nego očajnik sa stilom. Trebalo bi taj san prepisati u dramu.

20. lipnja 2015.

Katkad mi se čini da se sve događa da bi se moglo dogoditi nešto drugo.

27. lipnja 2015.

Nevrijeme je. Neprocjenjivo. Za nevremena su svi zaokupljeni sobom pa me se nitko neće sjetiti. Uznemiruje me pomisao da bi me netko mogao potražiti. Isključila sam telefon, prigušila postojanje. Čitam tri knjige odjednom i pišem paralelno prozu i dramu. Može li bolje.

1. srpnja 2015.

Našla sam svoju pravu frekvenciju. Možda sam dosad samo tražila stanice. Radio je krčao, čulo se puno nejasnih i kaotičnih zvukova. Sad imam kristalno čist glas u glavi. To sam ja, čak i kad samo šutim.

13. srpnja 2015.

Pokušavala sam osloboditi se misli. Sjela sam na balkon i slušala automobile koji prolaze. Odlučila sam da će to biti preskočene misli koje su prošle mimo mene. Za svaki auto koji bi prošao, pomislila bih: Evo, ovo je misao koju nisam odmislila, koje sam pošteđena. Ali i to je bila misao.

15. srpnja 2015.

Najbolji je tulum između redaka.

23. srpnja 2015.

Ponekad mi dođe da samoj sebi – baš kao psihijatrica junakinji u mom romanu – kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje?

Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade.

Jednom sam kod nekoga – mislim da je to bio Nikolaidis – pročitala kako je uvijek vjerovao da ima nešto važno reći, i da će šteta zbog njegove izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati kozmosom kao posmrtna zvona.

Naravno da mi se svidjela ta misao. Ne mislim da se u kozmosu bilo što poremetilo zbog onoga što nisam rekla ili napisala, ali u meni vjerojatno jest. No možda se samo poremetilo onako kako je moralo biti poremećeno, da ja ne budem poremećena.

8. kolovoza 2015.

Nikad se nisam pitala kako se uvjerim u neki svijet koji sam izmislila. On za mene jednostavno bude. Sad nas je dvoje u iluzornoj stvarnosti pa mi je osjećaj nov. Ivanišević i ja izmislili smo dvoje ljudi i njihove međusobne veze u romanu koji zajedno pišemo. Vjerojatno oboje tu i tamo pomislimo: Dobro je, ima nas još ovako svakakvih.

10. kolovoza 2016.

Bio je čovjek bez dna.

30. kolovoza 2015.

Zaboravljam da su iza zidova moga stana neki drugi stanovi i ljudi. Kad iznenada toga postanem svjesna, odem predaleko. Tuđi život s druge strane zaposjedne moj, pogotovo iz onog stana uz dnevnu sobu jer ne znam tko tamo živi. Možda je tamo netko u nevolji. Možda i nije. Možda netko jednostavno spava, kuha ili zrači posteljinu. I neki sasvim jednostavan život bi me zadovoljio, samo da nahranim znatiželju.

19. listopada 2015.

Čitala bih i pisala. Ništa drugo. Ne znam je li to već okorjela mizantropija ili me samo više zanimaju svjetovi koji nisu stvarni. Stvarni su postali neugodni.

21. listopada 2015.

Nevjerojatna priča iz dokumentarca o ženama zatvorenika: žena je u braku s čovjekom na doživotnoj kojega viđa u zatvoru jednom u šest mjeseci. Kad ide k njemu u posjet, dan ranije ide u bolnicu da joj izvade pola litre krvi jer zbog previše željeza u krvi ne bi prošla detektor metala.

25. listopada 2015.

“Sljepoću su, ustvari, izmislili oni koji vide.”

Mihail Šiškin, Pismovnik

Ne znam zašto, ali ova mi se tema zadnjih dana stalno mota po glavi. Zapitkujem se kako je onima koji ne vide. Ne radi se samo o empatiji, nego o interesu za svijet iza kapaka. Kako je kad imaš samo to. Bila bih tužna da ne mogu vidjeti svijet, ali se pitam koliko bih toga drugog vidjela u mraku sebe.

31. listopada 2015.

Nešto se u meni tiho akumulira.

Na trenutke me ljuti što ne znam ništa o tome što se sprema, ali ipak prevlada to da ne želim znati. Jednom kad oživim, kad prođe ovo stanje nepoznatog teksta, sjetit ću se da je to bilo ono što mi se nije htjelo pokazati.

8. studenoga 2015.

Ima knjiga kojima se vraćam na način da ih samo prelistam kako bih obnovila osjećaj oduševljenja dok sam ih čitala. Uzmem tako Jergovićevu Leviju tkaonicu svile i otvorim je zatvorenih očiju, kao da ću gatati iz nje. Na 55. stranici poznate rečenice: “Nakon što joj je umro muž, čitala je samo romane koji će je rastužiti. Ustvari, romane koji će je ojaditi. Druge su žene nosile crninu, a ona tako.”

Ne bi to bilo ništa čudno da je nisam i prvi put kad sam je uzela u ruke, na pulskom sajmu gdje sam je kupila, otvorila na istoj toj stranici.

10. studenoga 2015.

Okus smole. Toga sam se danas sjetila. Stabla bajame ispuštala su smolu koja se na kori debla formirala u nepravilne loptice. Odlomila bih lopticu s debla i onda žvakala tvrdu smolu zamišljajući da sam na pustom otoku i da moram preživjeti od onoga što mi se u prirodi nudi. Dosta sam ja te smole pojela kao dijete.

25. studenoga 2015.

Šteta mi je spavati.

14. prosinca 2015.

Danas me u supermarketu zaustavila nepoznata žena i pitala: “Jeste li to vi?” “Jesam.” “Čitam vas, divno pišete”, rekla je nepoznata i otišla izvagati karfiol. “Ovo se obično događa drugima”, pomislila sam. Nepoznata žena koja kupuje karfiol odjednom više nije bila samo to, nego i moja čitateljica. Živa i stvarna čitateljica kod pulta s povrćem. Onako polaskana, uzela sam dvije tikvice i ubacila ih u vrećicu, a ona mi se još jednom nasmiješila prije nego je nalijepila cijenu na vrećicu s karfiolom i oslobodila vagu kako bih ja mogla izvagati tikvice.

16. prosinca 2015.

Tišina je najsočnija, najbremenitija riječima. Ne samo to, ona je i najtočnija. Volim njezine zvukove, taj znakovni jezik iz kojeg se uvijek nešto iščahuri. Katkad je to obilata misao, a katkad samo nova tišina koja obećava.

17. prosinca 2015.

Imam novi laptop i sad mi se čini da on iz mene izvlači rečenice. Nagovara me na njih, to malo čudovište. Kao da mi je ikad išta trebalo za riječi! Nije, a opet, taj moćan mali, glatki stroj sad u mom pisanju igra odlučujuću ulogu. On je kao ona stara, plava Unisova pisaća mašina koju mi je tata poklonio u petnaestoj. On mi je tada darovao sve, alat za život, a ja sam sada sebi darovala sjećanje na poklon koji sam tek puno godina kasnije zaslužila.

Ovo je svjetlosnim godinama daleko od stare Unisove tastature, a isto je.

24. prosinca 2015.

Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, kor nenapisanih romana.

Dragan Velikić, Islednik

Ja im stalno osjećam bilo, tim nenapisanim romanima. Posebnu simpatiju gajim prema onima koje nikad neću napisati. Kad osjetim to bilo o kojem piše Velikić, bude mi žao onih koji nikad neće napisati ni jedan.

25. prosinca 2015.

Potcrtavam svečanost. Oko ponoći, kad je svijet postao tih, natočila sam sebi dec crnog vina u čašu za šampanjac. To malo vina trajalo mi je cijeli sat. Jer nije bilo važno vino, nego čaša i osjećaj.

31. prosinca 2015.

Nagovarala sam sebe da se zapitam kome treba ta novogodišnja pucnjava vani, ali nisam se zapitala. Više ne sudim ni o čemu izvan mog mentalnog domašaja. Toliko je svjetova na svijetu, zašto bi moj bio mjerodavan.

Završavam ovu godinu voleći opet život. Dugo nije bilo tako. Opet volim glazbu, popodnevni san, svijeće, rukopis, svoje grafitne olovke. Volim čak i ljude. Opet je život oživio.

2. siječnja 2016.

Vratila sam se romanu započetom ujesen. Volim ovu fazu nesigurnosti, kad krenem u nepoznato. Volim stajati na početku puta u toj magli u kojoj ne vidim ni metar pred nosom. Vjerojatno sam hrabra u voljenju te nepoznanice samo zato što sad već znam da ću, ovako ili onako, prije ili kasnije, stići tamo gdje treba.

3. siječnja 2016.

“Oni koji znaju što žele nikad ne žele nešto zanimljivo.”

Andres Neuman, Razgovori nasamo

Ima takvih, baš ovakvih, rečenica. Rečenica koje mi se sviđaju iako se ne slažem s onim što tvrde. Zavolim njihov raspored riječi, melodiju, zvučnost, snagu dosjetke. Ne prepoznajem takve rečenice među onima koje sam sama napisala.

4. siječnja 2016.

Uzbudljivo je to, kad započnem neku još nepoznatu rečenicu za koju znam da će se dogoditi usprkos mojoj sumnji u nju. Onda se ona razmnoži do odlomka i kartice. Pišem sporo, a nešto ipak nastaje.

Danas pišem o muškarcu opsjednutom brojevima i računanjem. Odakle mi to uopće – meni koja imam toliki otpor prema matematici? Odakle mi taj muškarac koji mora znati koliko je koraka napravio? Taj Oliver.

Zatvorila sam se u kuću na tri dana. Vani pada snijeg koji sam tako preveslala. Neka me nitko ne tjera da ga volim. Volim biti unutra kad je on vani.

5. siječnja 2016.

Ima dana kad sam komično organizirana. Upišem u stolni kalendar što sve trebam napraviti: kome napisati mail, koga nazvati, što pročitati, koliko znakova proze napisati – a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tad budem zadovoljna jer sam se pobijedila.

Ima dana kad to ni ne pokušavam jer znam da ću zakazati, pa preveniram razočaranje. Danas je bio taj.

6. siječnja 2016.

I dalje se čudim kad mi netko pohvali knjigu. Danas mi se dogodilo dva puta. Jedan poziv i jedan mail. Ne želim nikad pomisliti da je to normalno, da se podrazumijeva. Pa mi bude više drago da se ja tome čudim nego pohvala koju sam dobila.

8. siječnja 2016.

Kad smo bili djeca, kod bake na selu igrali smo se u praznom betonskom svinjcu. Dovlačili smo unutra razne stvari za igru – od improviziranog alata do deka i opreme za preživljavanje. Smiješno je kako smo se stalno negdje pokušavali useliti i skućiti. Oko nas bile su livade pune cvijeća, brdski puteljci i razlistana stabla, pa čak i susjedov konj u obližnjem dvorištu – a mi smo se zavlačili u tijesna betonska četiri zida namijenjena svinjama. U svoje sklonište – tada kad se nismo morali sklanjati.

10. siječnja 2016.

Zbilja ne znam što je u tim Moleskine bilježnicama, ali nešto jest. Ne možeš je imati a ne bilježiti ništa u nju. Kad nešto zapišem, makar to bila samo jedna riječ, na tom papiru riječ kao da nosi obećanje da će narasti u više od toga.

13. siječnja 2016.

Ima tih dana koji su kao pomilovanje. Ne morati ništa a moći sve.

Onda postanem nezasitna. Ideje o raspolaganju vremenom rasprše mi se u puno kratkih početaka. Cijeli dan nasumično odlučujem: sad malo Dragojevićeve poezije, dugo mu se nisam vraćala; sad malo gitare, dugo je nisam svirala; sad malo uvođenja reda na desktopu, dugo se već gubim među ikonicama; a i cvijeće bih mogla zaliti prije nego mi opet povene. Mala doza svega preraste u dražestan kaos u kojem zapravo nisam napravila ništa ali sam pokušala sve.

14. siječnja 2016.

Sjedimo poslije kazališta u kafiću – moj sin, njegova djevojka i puno nas drugih koji smo došli podržati mladu glumicu. Glumičina baka priča priču o novcu koji joj je, davno, ostao u knjizi koju je vratila u knjižnicu. Kad je to shvatila, u knjižnici su joj dali adresu gospođe koja je knjigu posudila poslije nje, i gospođa joj je pošteno vratila zaboravljene novčanice.

Slušam, i odmah imam pred sobom cijeli roman o nekom pismu izgubljenom u knjizi iz knjižnice – gdje je sve bilo, u čijim je sve stanovima boravilo, kroz čije je sve ruke prošlo i što se sve zbog toga događalo.

A sada, dva sata kasnije, muči me samo da gospođu nisam pitala koja je to bila knjiga.

Marićka kod Prijedora – Groblje svetog Pantelije, Banja Luka

Ovog prosinca u Puli olujna je bura čupala drveće. Na Verudi je izvalila jednu palmu. Ležala je na pločniku, tankog i plitkog korijenja, kao u ljubičice. Dok smo je zaobilazili, u kasnu noć, na povratku iz Farabuta, pomislio sam na Nenada Radanovića. Umro je lani, u ista doba godine, sasvim nalik toj palmi, prenesenoj i nasađenoj tu, na sjeverni Jadran, u hladnu i nepogodnu klimu, gdje sjeverac s kraških brda i ravnica sve pred sobom nosi i gdje su stabla dubokih i snažnih korijena; maslina i hrast tu grle zemlju da nema takvog vjetra koji bi ih od tla odvojio. A palma, dok je tako gledam, nesretnicu, kako na asfaltu leži, kao da je svijeća u grob plitko zabodena, ne znaš čime se za zemlju držala.

Nenad Radanović rodio se 1938. u selu Marićka kod Prijedora. Tako piše u “Bilješci o autoru” na zalisnim stranicama njegovih knjiga. U Šematizmu mitropolije dabro-bosanske iz godine 1882. stoji da se Parohija Marićka, Protoprezviterata prijedorskog, sastoji od tri sela: Marićka, Krivaja, Stratinska. Na fotografiji s interneta gledamo neobično lijepu drvenu crkvu: Hram svetog proroka Ilije. U Šematizmu piše i to da Radanovići iz Marićke za krsnu slavu imaju svetoga Nikolu. Nikoljdan je nakon Đurđevdana najčešća krsna slava u bosanskih Srba.

Ali ti podaci bez veće su važnosti. Nenad Radanović nije bio religiozan, a život je proživio na mjestima i u vremenima koja su krsna imena, uglavnom, zaboravljala.

Rano je, sredinom pedesetih, došao u Sarajevo. Studirao je književnost i filozofiju, godinama zatim učiteljavao je po selima Srednje Bosne. Slijedio je prelazak u Sarajevo i posao na radio stanici. Tipičan život socijalističkog građanina, radnika u kulturi, i to one vrste koja se nikad ne pobuni i ne pravi probleme sebi ni drugima. Tokom sedamdesetih i osamdesetih bio je član uredništava i izdavačkih savjeta u sarajevskim izdavačkim kućama, autor izdavačkih recenzija s korica i predlista mnogih domaćih i stranih pisaca, marljiv kroničar književnoga i kulturnog života, člankopisac, novinski i časopisni kritičar, čije su, uglavnom pohvalne, ocjene najnovijih literarnih ostvarenja tiskane u vjerojatno svim književnim časopisima u Bosni i Hercegovini, koji su izlazili u Banjoj Luci, Doboju, Tuzli, Mostaru…

Prvu je knjigu objavio kao osamnaestogodišnjak, 1956. u Banjoj Luci. Zvala se “Čarobni opanci”. Pisao je pripovijetke, romane, pjesme, eseje. U njegovim naslovima danas se naslućuje i zrcali poetika epohe: “Psalmi o košuti”, “Putevi tišine”, “Znaci u vremenu”… Bio je dijelom onoga naraštaja i one tradicije koja se s punim uvjerenjem nastavljala na Kočića, Ćorovića, Kikića i, najvećega od svih, Ivu Andrića. Bez modernističkih eksperimenata i velikih izleta izvan zavičaja Radanovićeva se generacija unutar svijeta čije su granice postavljali njezini veliki uzori. Trajala su vremena mira i iluzije o stalnom napretku. Svake su godine izlozi dućana bivali ispunjeniji nego lani, rasle su plaće, rastao je ugled domovine u svijetu. Dobro je živio svatko kome nije trebalo više. Sivilo jugoslavenske svakodnevice je, čak i usred pravovjernog Sarajeva, u kojemu se titoizam konzumirao s fanatizmom neofita, onako kako će se ubuduće konzumirati i svaka sljedeća sveta ili svjetovna vjera, ipak bilo podnošljivije i manje sveobuhvatno nego u zemljama real-socijalizma. Svatko je režimu služio onoliko koliko je htio služiti i koliko mu je karakter to dopuštao.

A u ljudi je raznih karaktera.

Nenad Radanović po naravi je bio rođeni lakrdijaš. Po naravi i pojavi. Čudne fizionomije, niska, a široka čela, gola tjemena, preko kojega je prevlačio vlasi, sve dok se nije pomirio sa ćelavošću, velika nosa, istaknute čeljusti, vječno pognut, izgledao je kao komičar iz nijemoga filma. I kao vazda budući socijalistički bard, koji tek treba napisati svoje veliko djelo. Izgledao je kao potomak nekog od Kočićevih likova.

Nije bio pijanac, ali bi u kafani nešto rekao, što bi se onda godinama prenosilo i prepričavalo. Svoje najvažnije rečenice Nenad Radanović izgovorio je, nije ih zapisao. One su pošle u zaborav, kao što će i on za njima u zaborav.

Ali postoji jedna njegova rečenica koju bi svakako trebalo zapamtiti. Kada je, opet u kafani, htio naglasiti kakva je knjiga taj “Derviš i smrt”, reče da bi sad dragome Bogu potpisao da mu on, Bog u kojeg ne vjeruje, istovremeno udijeli tumor u glavi i dar da napiše roman “Derviš i smrt”. I da tumor raste sa svakom napisanom rečenicom.

Takva je to knjiga da bi Nenad Radanović za nju sebe i svoj život dao.

Ali je, možda, mnogo važnije da su to bila takva vremena, u kojima je mogla postojati knjiga koju bi njezin čitatelj opisivao tako drastičnom metaforom. Njome je, svojom metaforom, Nenad Radanović izložio svoj životopis i opisao duh epohe.

Osim što je po naravi i temperamentu bio lakrdijaš, melankolik među lakrdijašima, od surovih sarajevskih šala i uvreda branio se autocinizmom. O sebi je govorio upravo ono što bi, plašio se, o njemu mogli reći drugi. Rugao se vlastitom književnom talentu – iole sujetan pisac ni u šali ne bi drugome piscu, pa još i svom suvremeniku ukazivao takvu čast kao on Selimoviću – o sebi je govorio s onim lukavim podcjenjivanjem, tako kako ne bi nitko drugi. Čim bi mu se ukazala prilika napomenuo bi da se plaši žene. Opisivao bi je kao strašnog zmaja iz bajke, kao alu i aždaju zbog koje se on, jadnik, ne usuđuje ovo ili ono… Bilo ih je koji bi mu povjerovali. Možda su bili i u većini. Njegov je cilj bio da mu svi povjeruju kada tvrdi da je lišen književnoga dara i da mu je žena zmaj. Tako je lakše živjeti.

Na Nenadu Radanoviću svakog se trenutka vidjelo koliko je teretno živjeti. Po tome bi se pomislilo da je bio mudrac.

Milica, rođena Padovan, bila je učiteljica. Jedna od onih sarajevskih učiteljica koje su za života stekle mitski status, pa se tako činilo da je pola Sarajeva išlo u njezin razred. Rodom iz Vele Luke, borbena Bodulka, Hrvatica od mjere i reda, nastupom i temperamentom posve se razlikovala od muža. Na njoj je sve bilo u znaku nekoga višeg dostojanstva, pedagoški poučno, uredno i samopouzdano. U neka druga vremena, prije stoljeće ili dva, mogla je biti časna sestra, koja izgorje u vatri vjere. Ovako, u svom vremenu, bila je daleka rodica Zoje Kosmodemjanskaje, puna entuzijazma i hrabrosti.

Ona je ginula, on se kroz život jedva provlačio. Tako je to naizgled bilo.

Da je đavo, ili Lucifer lično, u onom podrumskom bistrou u Mile Vujevića ulici, u ljeto 1991. otvorio kladionicu kako će se tko ponašati u prvim mjesecima nastupajuće opsade grada, tko će ostati u Sarajevu, a tko će prvi klisnuti, ne bi se našlo tog nadglednika ljudskih karaktera koji bi na listiću s dvanaest parova imao barem tri pogotka.

Nenad i Milica Radanović nisu pod kapom nebeskom imali ama baš nijednog razloga za ostajanje u Sarajevu. Mogli su, i trebali su, već prvih dana travnja, dok su još vozili vlakovi, zaputiti se prema Pločama i dalje prema Korčuli, i tamo u miru i rahatluku domotužja provesti sljedeće četiri godine. Mogao je Nenad Radanović postati hrvatski pisac srpskog imena, mogao je tužiti o svome žalosnom egzilu, sve pozivajući Dania Kiša, milijune umorenih Židova i Ivana Franu Jukića za svjedoke vlastitog stradanja u zalasku sunca, na jednome od ljepših dalmatinskih otoka. Mogla je Milica osnivati podružnicu Hrvatskog kulturnog društva Napredak i slati humanitarnu pomoć voljenom gradu. Ali ništa se od svega toga nije dogodilo, i na kraju ništa od toga i nije bilo moguće. Ostali su u Sarajevu od prvog do posljednjeg dana opsade. Milica je malo nakon rata umrla. Satro ju jedan od onih karcinoma koji se devedesetih nisu miješali u ratnička posla, nego su strpljivo čekali da čovjeku naiđe mir. On je nastavio živjeti kao udovac.

U poslijeratnom je Sarajevu Nenadu Radanoviću udijeljena uloga važnoga bosanskohercegovačkog pisca. Ni to on nije pretjerano ozbiljno doživljavao. Konačno, čitatelj koji čitajući Selimovićev roman pomisli na Boga, i ponudi svom Bogu ugovor s tumorom koji raste sa svakom napisanom genijalnom rečenicom, takav čitatelj o sebi kao piscu ne može imati naročito mišljenje.

Ali on je bio potreban da bi se sačuvala kompozitnost bosanskohercegovačke književnosti promatrane iz Sarajeva, da bi se sačuvala njezina multikulturalnost i raznolikost, njezino intencionalno trovjerje i međusobno zrcaljenje. Tako je to, barem, izgledalo u sezonama 1995, 1996, 1997. i još nekoliko sljedećih, nakon čega se sve pretvorilo u veliku iluziju i licemjernu lakrdiju. Ali i u toj iluziji i lakrdiji postojala je potreba za Nenadom Radanovićem, kao oglednim primjerkom Srbina, kojim se pred srpskim i hrvatskim nacionalistima, tobože, dokazuje cjelovitost slike o suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.

Durao je on tako, ne učinivši ništa loše ni krivo, ništa što bi povrijedilo Miličin osjećaj za mjeru i dostojanstvo, a onda je prije nekoliko godina prodao stan i odselio se u Banju Luku. Tamo, naravno, nije imao ništa i nije imao nikoga. Kao što ni u Sarajevu više nije imao ništa i nije imao nikoga. Njegov je odlazak ostao nerazjašnjen, naprosto zato što nikoga više nije zanimao. Da je otišao 1992., o njemu bi se govorilo, preko njegovih bi leđa bildali moralnu superiornost oni koji su ostali, dok je sada, s razloga iste moralne superiornosti, Radanovićev slučaj trebalo prešutjeti. Jer bi se štošta moglo iščeprkati i mnogi bi obraz koječim mogao biti ukaljan, e da se porazmislilo i progovorilo o razlozima čovjeka koji je prevalio sedamdesetu da prodaje stan i odlazi tamo gdje mu 1992. nije padalo na pamet ići, i gdje, zapravo, pedesetak godina i nije bilo.

Korijeni Nenada Radanovića bili su kao u one palme na Verudi. Tanki i plitki, tako da ne povjeruješ da su pri zemlji mogli držati toliko i takvo stablo. Čudo da se nije srušilo samo od sebe, nego mu je trebala olujna bura, koja je puhala pretposljednjeg vikenda u studenom 2015, kada se dugo miholjsko ljeto survavalo u zimu. Samo što se čovjek, za razliku od palme, ne rađa s takvim korijenjem po nalogu vrste, nego mu korijeni oplićaju i oslabe po tragičnoj logici života. Jedni se sve snažnije i jače hvataju za zemlju, žderu zavičaje, osvajaju ih kao što se osvaja neprijateljski teritorij, sve dok ne sprže korijenje na užarenom zemljinom jezgru, a drugi se više nemaju za što uhvatiti, nego padnu kao ona palma. Između ukorijenjenih i iskorijenjenih teče historija. Po toj logici od groba Milice Radanović, rođene Padovan, do groba Nenada Radanovića nekoliko je stotina kilometara puta.

Bosnu i Hercegovinu je lakše prihvatiti, voljeti onom iracionalnim zavičajnom ljubavlju, nego je razumjeti. Što se više unosiš u njenu prošlost, iščitavajući stotine i stotine različitih tekstova, čisto dokumentarne ili umjetničke prirode, sve više ti se čini da sve dublje toneš u neznanje, ali sve jasnije vidiš da se ovdje vodi politika, jednako, podijeli pa vladaj, kao i podvali pa vladaj. Period iza Drugog svjetskog rata bio je zanimljiv po istovremenom uključivanju onog najboljeg što je Bosna i Hercegovina, ali i njena okolina, mogla u kadrovima da ponudi, kao i nepokolebljivom komunističkom lomljenju prigušene, zapretane, ali ipak žive ne tako kratke tradicije. Ko je bio nezadovoljan ćutao je i čekao svoje vrijeme, a ono će sigurno doći, jer nikada nije bilo da se ovdje vremena nisu brzo mijenjala i da ničija nije do zore gorjela.

Dvojica istoričara književnosti bili su značajni za proučavanje devetanestog vijeka u Bosni i Hercegovini, Ilija Kecmanović i Mato Džaja. Kao da je među njima bio prethodni sporazum, da se bave onim književnicima koji nisu bili iz njihovog naciona, tako je, na primjer, najbolje stranice o Gavri Vučkoviću i Vasi Pelagiću napisao Mato Džaja, a o Ivanu Frani Jukiću i fra Grgi Martiću Ilija Kecmanović. Ipak, nisu se oni ni lokalno ni republički, kako se govorilo, ograničavali na tu podjelu, o svim piscima devetnaestog vijeka govorilo se podjednako, a njihovoj novoj afirmaciji, ili njihovom pojavljivanju u novom svjetlu obojica su doprinosili svojim i književnim i društvenim zalaganjem. Zato je zanimljivo posmatrati ih u tom svjetlu, čitati njihove tekstove i njihova sjećanja, ako želimo da shvatimo ne samo prošlost Bosne i Hercegovine, nego i razvojni put i opredjeljenja pojedinih istaknutih književnika koji su bili porijeklom iz te republike.

Ilija Kecmanović je bio i ostao poznatiji od Mate Džaje, s kojim sam često razgovarao i godinama veoma dobro sarađivao u redakciji časopisa Putevi kojem sam više godina bio na čelu. Džaja je, skupa sa Skenderom Kulenovićem, prvo završio poznatu isusovačku gimnaziju u Travniku, da bi diplomirao na Zagrebačkom sveučilištu. Prvi posao dobio je bio u Prizrenu, gdje se i oženio, da bi kasnije prešao u Banjaluku, radeći u poznatoj Realci. U vrijeme NDH bio je i ravnatelj ondašnjeg Hrvatskog narodnog pozorišta u svom gradu, ali nijedan posao nikada nije bio nauštrb čvrstih moralnih i ljudskih stavova. Kao takav nastavio je zaista odgovorne pedagoške poslove neposredno poslije Drugog svjetskog rata.

Zašto se sada prisjećam meni dragog profesora Mate, prijatelji su ga zvali Matko, Džaje? Radio-televizija Srbije i njen urednik Aleksandar Gatalica pozvali su više književnika da odgovore na neka pitanja o Ivi Andriću, da bi se napravila jedna mozaička emisija u kojoj će biti izneseni različiti stavovi o stalno aktuelnim pitanjima vezanim za Andrića i njegovo djelo. Reklo bi se da nema dana a da neko ne citira Andrića, bilo kao sveto pismo ili tekst pun mržnje protiv inovjeraca.

Najveći i najslavniji pisac našeg podneblja bio je ostao svojevrsna enigma i lakmus papir naših političkih opredjeljenja i ludosti. Pitanje: Čiji je Andrić? kao da se neprekidno otima kontroli razuma, pa se prelazi prvo preko djela, koje se čita sa posebnom dioptrijom, preko sjećanja savremenika, logike vremena, i prosipaju se emocije kao konfete. Mrvljenje jednog malog i nesrećnog balkanskog regiona nastavlja se gotovo mazohistički. U stvari, tek sada se vidi koliko je Jugoslavija bila veliki pokušaj da se jedan prostor kultiviše, ili uljudi, nažalost neuspješan, jer to ovdje nije prepoznato kao način opstanka, nego je uništavanje svake Jugoslavije proglašeno kao sveti nacionalni i vjerski, pa i socijalni posao i zadatak. Ali taj zadatak nikako nije od juče, niti se on vezuje za ovu ili onu konkretnu osobu. Mnoge su tu osobe i mnoge su tu domaće i strane institucije upletene, evo već najmanje dvjesta godina.

Povodom smrti Ive Andrića gotovo sve ondašnje jugoslovenske i ne samo jugoslovenske nego i svjetske novine, donijele su prigodne tekstove o velikom nobelovcu. Bila je to prilika da se mnogi savremenici prisjete svojih susreta sa ovim velikim piscem i zagonetnim čovjekom koji je bježao od javnosti kao đavo od krsta. Kada je i bio ličan i otvoren, onda je to obično bilo u četiri oka, i svako izneseno svjedočenje treba se uzeti bona fide, kao moguće, ali ničim potvrđeno. Sve zavisi od čovjeka koji iznosi to svjedočenje, da li je pouzdan, da li želi da kaže i potkrijepi nešto skriveno i zakukuljeno što će, kako se obično kaže, baciti dodatnu i novu svjetlost na osobu koja se komemoriše.

Sjećanje Mate Džaje objavljeno tim povodom u banjalučkom listu Glas, 15. marta 1975. godine izgleda zanimljivo i provokativno, naročito stoga što do sada nije šire poznato. Ja ga prekucavam doslovno, ne dodajući mu ništa i ne komentarišući iznesene stavove.

SJEĆANJA.
IVO ANDRIĆ U BANJOJ LUCI

19. III 1950. godine upoznao sam se s Ivom Andrićem prilikom njegovog dolaska u Banju Luku u društvu s Brankom Ćopićem i Skenderom Kulenovićem. Držali su književno veče na kojem je I. Andrić pročitao svoju pripovijetku „Elektrobih“ u Domu kulture.

Večera je bila u hotelu „Bosna“. Sjedio sam do Andrića. U razgovoru mi je ispričao da su njegovi preci iz Sarajevskog polja, jer sam mislio da su iz Vareša. Doselili su za turske uprave u Sarajevo i bavili se tufehdžijskim zanatom, pa se i njegov otac zanimao tim poslom, ali je umro mlad, pošto je materijalno oronuo.

Baba Andrićeva, po ocu, često se žalila na fra Grgu Martića što je „izmakao“ nekakvu kuću od njezina muža za crkvu.

On mi je rekao da se slučajno rodio u Docu kod Travnika. Majka mu je došla u posjetu sestri koja je bila udata za Matišića, urara u Docu.

Na moje pitanje o pripovijeci „Knjiga“ da li je autobiografskog karaktera, Andrić je izjavio: „Napisao sam je da se malo osvetim svojim profesorima“. Većina tih profesora bila je hladna, a i slabi pedagozi. Sjećao se Lazara Kondića ne bez gorčine, jer ga je oborio iz matematike u VI razredu na popravnom ispitu, dok se profesora dr Milana Preloga sjećao sa simpatijama kao kulturnog i dobrog profesora historije.

Za „Travničku hroniku“ kaže da ju je dugo radio i da ima mnogo prikupljenog materijala povezanog u snopove. Pokazao je rukom do iznad stola kolika ta gomila izgleda.

U vezi sa književnom vrijednošću „Travničke hronike“ i romana „Na Drini ćuprija“ rekao sam da mi je „Travnička hronika“ snažnije djelo, s bolje ocrtanim likovima i čvršćom kompozicijom. I. Andrić je rekao: Izvjesnim se čitaocima više sviđa „Na Drini ćuprija“, a drugima „Travnička hronika“.

Pripovijetka „Mara milosnica“, po piščevoj izjavi, trebalo je da bude roman.

U vezi sa svojim studijama pričao mi je da je počeo studirati u Beču, odakle je prešao zajedno sa jednim hrvatskim studentom u Krakov, u namjeri da prijeđu u Rusiju, ali su se zadržali u Krakovu.

Razgovarajući o likovima fratara u njegovim djelima, Andrić je izjavio da su stari fratri bili divni ljudi. Rekao mi je: „Pozivali su me fratri poslije oslobođenja da ih posjetim, jer da sam ih zadužio lijepo predstavljajući njihove pretke.” Andrić je odbio poziv izjavivši: „Ja nemam ništa s vama zajedničko.”

U vezi s mojim upitom da su cigani u njegovim djelima prošli dosta slabo, odgovorio mi je: „Nisam im ja kriv što su takvi.“

Za fra Grgu Martića je izjavio da je bio vrlo lukav čovjek.

10. novembra 1956. proslavljena je 40-godišnjica smrti Petra Kočića u Banjoj Luci. Formiran je posebni odbor koji je pripremio proslavu, a na istu su pozvani književnici: Ivo Andrić, Skender Kulenović, Branko Ćopić, Ilija Kecmanović, Todor Kruševac, Nika Milićević i dr.

Svečana akademija je održana u Domu kulture na kojoj su ovi književnici govorili o Petru Kočiću i njegovom djelu, a Andrić je pročitao svoj esej „Zemlja, ljudi i jezik u djelima Petra Kočića“.

Andrić je došao 8. 11. 1956. u Banju Luku, i odsjeo u hotelu „Palas“. Kao član odbora za proslavu određen sam zajedno sa profesorom Ljubom Trivićem da Andriću činim društvo. Tako smo više puta zajedno sjedili i razgovarali o raznim pitanjima, a češće smo šetali po gradu jer je bilo lijepo vrijeme. Neposredno poslije razgovora zabilježio sam neke interesantne misli, a i po neki doživljaj samog Andrića. Evo jednog takvog doživljaja Ive Andrića za vrijeme njegovog boravka u zeničkom zatvoru.

Andrić se razbolio, te ga je vodio na pregled neki vojnik rodom iz Foče koji je stavio Andrića na sunce da stoji. Kada ga je zamolio da ga premjesti u hlad, on mu je opsovao mater i rekao. „Da si prav ne bi tu ni stajao.“

Kako je poznato, Andrić je studirao u Krakovu. U razgovoru je podvukao: „Niko nije istaknuo značenje i utjecaj poljske književnosti na mene. Poljski narod je veliki narod i njegova književnost je evropske vrijednosti.”

Andrić je u razgovoru iznio kako se porodice došle iz sela u grad u prvoj generaciji obično degeneriraju, ali ako prva generacija prebrodi krizu onda se porodica, odnosno njeni potomci, dobro plasiraju u društvu. Govoreći o nekom advokatu Garašaninu, koji je unuk Ilije Garašanina, a živio je u Beogradu gotovo nezapažen, Andrić je rekao: „Da je meni to prezime, koliko bi mi bilo lakše.“

Ivo Andrić je mislio da je još u životu stara kuća porodice Bojić, u kojoj je neko vrijeme živio Omer-paša po dolasku u Banju Luku. S njim sam otišao mesaru Fadilu Bojiću u Ferhatpašinu ulicu, upoznao ga s mesarom Bojićem. Pitali smo ga o staroj kući. On je rekao da je ta kuća bila u Ulici Vase Pelagića, ali je srušena i od nje su samo prenesena glavna vrata u novu kuću.

Diskutirajući o rječnicima srpskohrvatskog jezika Andrić je rekao da često čita Rječnik jugoslovenske akademija kao lektiru ali mu zamjera nedosljednost jer je ušla narodna poezija, a nema novijih pisaca. Doslovno je rekao: „Dobar rječnik može stvoriti samo genijalan pojedinac.“

U vezi s nastavom književnosti u srednjim školama kao i nedostatkom historije jugoslovenske književnosti pisac nije bio zadovoljan, jer je to smatrao slabošću naše nauke. Protivi se što se unose živi pisci u čitanke i doslovno reče: „Toga nema nigdje u svijetu.“

Prilikom proslave stogodišnjice smrti Ivana Frane Jukića 1957. godine, organiziran je odbor za proslavu u kojem sam se i ja nalazio. Otišao sam u Beograd i dogovorio sastanak sa Ivom Andrićem u „Mažestiku“, gdje smo duže vremena sjedili i razgovarali. Rekao mi je da nije sigurno da će moći doći, ali će u svakom slučaju javiti. Pozvao me za sutradan na ručak u svoj stan u Prizrenskoj ulici, ali sam morao to otkloniti jer sam istog dana putovao u Banjaluku. Andrić nije došao na proslavu zbog zauzetosti, pa mi je poslao brzojav. MATO DŽAJA