(iz Dnevnika)

*

Sporo smo, u jutarnjoj šetnji, prolazili ulicom, zagledajući cvjetne bašte pred kućama. F. se zaustavljao i osmatrao listove, sitne insekte, i u gravurama kore na stablima prepoznavao je portrete poznatih ličnosti. U njegovim očima, vanjski svijet se pretvarao u čudo. Na kraju ulice smo se zaustavili pred kućom u kojoj je nekada živio Ernest Hemingway. Želio sam da uđem i osmotrim izbliza sobe u kojim je stanovao pisac, a F. me gledao razočarano, prisjećajući se ko bi mogao biti taj Hemingway: “Onaj mali od Gertrude Stein?” Znači, ja sam sve pogrešno čitao? Ipak sam ušao u kuću, prošao kroz sobe, a najviše vremena sam proveo zagledajući sto na kojem je autor pisao. Sto je bio mali, po mjeri nekog dječjeg tijela. Za sve to vrijeme iz glave mi nije izlazio F. koji je odbio da uđe u kuću i strpljivo čekao ispred, da se vratim. Sjeo sam za sto, i pustio ga da me čeka. I ostao sam tu, sve dok me ljubazna djevojka koja brine o redu i miru u kući, nije upozorila da sam na pogrešnom mjestu.

*

Ljude najlakše pamtim prema događajima. U grupi pjesnika, u toplu subotnju večer šetao sam ulicom Duval. Ulica je bila zakrčena večernjim šetačima, uglavnom transvestitima. Ispred restoranskih bašti za prostor su se borili zabavljači svake vrste. Jedan, go do pasa, o vratu je držao obješenog pitona i zagledao prolaznike. Pogledom je izdvojio C. iz naše grupe. I ona je gledala njega. Onda je rekao: “Dođi. Dodirni ga.” Ona je gledala. U tome je bilo nešto krajnje opsceno. On je rekao: “Ne boj se. Dođi. Dodirni ga.” C. je kao pod hipnozom prišla zmiji, a vidjelo se kako se u njoj bore privlačnost i strah. I počela je da drhti. Lijepo se vidjelo kako se cijelo njeno tijelo trese pod palmama.

*

Upoznao sam E.

Nakon što je saznala da sam iz Bosne, došla je da me vidi. Prošlog mjeseca je bila u Međugorju, s hodočašća se vratila ozarena, i željela je da razgovaramo. Razgovor je bio ugodan, ponajviše zbog toga što su njene šarenice sive, a to je rijetka i dragocjena boja očiju. Na kraju, prije nego što je otišla, pitala je: “Da li ste Vi vjernik?” Mene to ponekad pitaju, i u zavisnosti od sagovornika uvijek odgovaram drukčije. Nekome kažem da jesam, nekome kažem da nisam. E. je postavila pitanje, i ja sam, umjesto odgovora, citirao Camusa: “Često pročitam da sam ateist ili čujem kako ljudi govore o mome ateizmu, ali te riječi meni ništa ne znače, ne vjerujem u Boga i nisam ateist.” Dok sam citirao, unaprijed sam znao da joj se moj odgovor neće dopasti, i da – bez obzira što radi na spratu iznad ovoga na kojem sada pišem – nikada više neće svratiti da razgovaramo. U prvom trenutku bilo mi je žao zbog toga, a onda, kad sam malo razmislio, nije mi više bilo žao. Zaslužio sam to, zbog neuvjerljive želje da budem neko drugi. To da smo se upravo sreli, ona će već sutra zaboraviti. A ja ću nju pamtiti koju godinu duže, samo zbog toga što sam naš susret upravo opisao.

*

Nekada na javnim mjestima zagledam ženske cipele. Dogodi se da upamtim oblik i boju cipela, a da ne upamtim lice vlasnice cipela. Moja slabost su ženska stopala.

*

Postoji sjećanje na osobe koje nikada nisi vidio.

U Arlingtonu, ispred zgrade u kojoj stanuje, B. je našao ženski šal, podigao ga i očistio od snijega, a potom vezao za stub drvene ograde, tako da ga žena koja je šal izgubila, u sljedećem prolasku lakše nađe. Crni svileni šal, sa zlatnim crtama po rubovima, svojim dezenom, izborom boja i materijala ukazuje na kulturno i etničko porijeklo, barem tako vjeruje B. kad kaže: “Šal je izgubila neka djevojka iz Etiopije ili Sudana.” U toku večeri, on je često prilazio prozoru s kojeg se vidi drvena ograda i šal kojim je vjetar satima šamarao rijetke pahulje. Volio bih, kaže, vidjeti vlasnicu šala! – da se uvjeri da li je njegovo tumačenje znakova tačno. Djevojka se nije pojavila, ali u njegovoj imaginaciji, zahvaljujući šalu, ona je već stvarna toliko da njeno ukazivanje, čini se, više nije neophodno.

*

Ovo je pravilo kod svakog brijanja: nakon što se umijem, na vlažnu kožu nanesem pjenu, a onog trenutka kad krenem žiletom da je stružem s lica, u mojoj svijesti iskrsne Z., djevojčica iz osnovne škole. Imala je afro-frizuru i neprirodno mali razmak između gornje usne i nosa. Za nju me ne vezuje rano zaljubljivanje, niti i jedna meni poznata emocija. Ali svaki put kad se brijem, u svijesti tako živo iskrsne njeno lice baš kao da u tom trenu ona stoji iza mojih leđa i njen odraz se ukaže u ogledalu. Zašto je to tako? Ne znam. Ne postoji odgovor na sjećanje. Ne postoji odgovor čak i kad su u pitanju prva sjećanja.

*

U slici muškarca pred ogledalom, u vrijeme brijanja, ima nešto definirajuće. Neka ukupnost muškog života. Pjesnik Don Peterson u jednom aforizmu kaže da je “ključni trenutak u životu muškarca onaj kad u vrijeme brijanja u ogledalu spazi odraz oca koji ga otraga gleda, a postoji strašniji dan, o kojem rijetko govorimo, kad potpuno go u ogledalu ispred sebe vidiš majku.”

*

Neka žena koju sam u međuvremenu zaboravio, pričala mi je, ili sam pročitao ispovijest žene čijeg se imena više ne sjećam, o tome kako je Ona, sve dok je On u vrijeme poljupca sklapao oči, znala da je voljena, a pravilo je usvojila nakon čitanja knjige Život i sudbina od Vasilija Grossmana u kojoj postoji ova rečenica: “Zaljubljeni se ljube sklopljenih očiju!” U međuvremenu je zaboravila sve druge rečenice iz obimne Grossmanove knjige, osim te koja je preostala da u njenom životu služi kao pouzdani mjerač ljubavi.

*

A ovo je događaj iz vagona podzemne željeznice.

Jedna do druge u sjedištima, za ruke se drže mlada djevojka i žena na rubu starosti. Sjede šutke i nasmijane su. Povremeno, kad starija žena pogleda ustranu, tek da kroz prozor vagona osmotri rijeku i grad iza nje u promicanju, djevojka je poljubi u potiljak. Ta igra se ponavljala: kad žena ne gleda u nju, djevojka je poljubi. Putnici obraćaju pažnju na njih dvije, i glasno negoduju. Tolika taktilnost u ovom svijetu znači samo jedno: one su ljubavnice, a mjera ljubavi koju na javnom mjestu pokazuju nedopuštena je. Međutim, svi ti znakovi tijela, bez izgovorene riječi, samo su nježnost kćerke, studentice iz neke tužne slavenske zemlje, kojoj je u posjetu upravo došla majka, a ona ju je dočekala na aerodromu. Izraz razočaranja na licima dvije žene, nakon što su postale svjesne razloga zbog kojeg saputnici negoduju, bio je neutješan, i kosa starice je postala vidljivo sijeda.

*

I ja imam taktilnu, slavensku prirodu, zanesem se stiskajući njene prste i dlanove, sve dok S. ne kaže: “Nemoj, bolan! Pomisli samo koliko su tvojih ručkova ovi prstići sastavili, i sažali se na njih.”

*

Doživljaj ljepote ultimativno vezujemo za ženu. Ovih dana, raspravljajući o ljepoti, razmijenio sam poruke s prijateljem. Da sebe odredi u odnosu na temu našega dopisivanja, on se poziva na englesku poslovicu: “Ljepota je u oku posmatrača.” On je razborit, mladi čovjek, i da je promislio, vidio bi da u opisu iz poslovice nešto manjka. Ne staje ljepota samo u oko, ne otkriva se ona samo jednom čulu. Da je tako, ne bi ljepote bilo u muzici, ne bi je bilo ni u poeziji. Ali, on nije napravio grešku, samo je slijedio prvu misao, koja je istina o ljudskoj prirodi: nama se ljepota, prije svega, ukazuje kao lijepa žena, ili lijep krajolik. A potom je sve drugo.

*

A što se narodnih poslovica tiče, ne volim ih. Cijeli koncept narodne mudrosti je laž. Narod je neimaginativan, a kolektivna pamet ograničena. I latinske poslovice izgledaju pametno samo kad se citiraju u originalu, i kad im većina čitalaca ne zna značenje. Zato ih pisci citiraju doslovno, nikad u prijevodu… Ne zanima me šta misli, i šta govori narod. A uvijek sam nestrpljiv da čujem šta misliš ti.

*

Čuveni modni fotograf objašnjava šta su pretpostavke da mlada djevojka postane uspješan model. Dlanovima u zraku opisao je izgled bijele djevojke, a onda izgled crne djevojke. Bijela djevojka su dvije ravne paralelne crte vertikalno iscrtane u zraku, a crna djevojka su dvije vitičaste crte koje, muški, inače kao gestu pokazuju kad opisuju žensku figuru. Za one dvije ravne crte kojim je opisao bijelu djevojku on kaže: “Lijepo!” A za one dvije vitičaste crte što opisuju crnu djevojku, kaže: “Nije lijepo!” I na taj način je, vlastitim rukama, sve što je bila predodžba o ženskoj ljepoti kroz stoljeća, poništio. Ljepota je opisana kao zahtjev publike, i modnog tržišta, a ne zahtjev njegov i njegove kamere. A istina je da njegova kamera s uspjehom postavlja sistem vrijednosti, i da njoj publika vjeruje više nego svojim očima. To je svakodnevni rasizam u kojem, u ime “ljepote”, svi saučestvuju.

*

“Gole žene mojih godina su totalna noćna mora”, u pjesmi kaže Frederick Seidel.

Priznajem da me nije obradovao poziv za svečano obilježavanje tridesete godišnjice mature. Prije samo trideset godina, na maturalnoj večeri, svaku sam djevojku pogledao kao da je moja, svaka je išla s vodom na usnici ohola kao okean, i sve se naravno završilo na pogledu. Za tu priliku otac mi je na kredit kupio za jedan broj manje odijelo, pa se šavovi na ramenima odšili čim sam se opustio. Sjećam se toga kao važnog događaja. Iza ponoći, s velikim olakšanjem do gola sam se svukao na obali jezera i plivao do izlaska sunca.

*

Pjesnik R. S. u nekom magazinu je pročitao reportažu o Slovenki koja je u mladosti, na početku dvadesetog stoljeća, bila čuvena evropska ljepotica. Sa stranice je izrezao dvije spojene fotografije, od kojih jedna pokazuje djevojku iznimne ljepote, a druga staricu u devedesetim. Kontrast je bio očit, kao neumoljiva kazna vremena. Savio je papir po crti na kojoj se dvije fotografije dodiruju, tako da je s jedne strane imao djevojku, a s naličja staricu. I s tim je u neko ljeto sredinom osamdesetih dolazio u Slogu, a u toku večeri, iz džepa bi izvlačio makazicama za nokte izrezani artefakt i pokazivao ga djevojkama. Najprije mladoga slovenskog anđela. Sačekao bi da djevojka kojoj se obratio izrazi oduševljenje ljepotom mladosti sa slike, a onda bi okrenuo stranicu i rekao: “A ovako ona izgleda danas!” Ali njegova lekcija o vremenu nije imala nikakvog efekta. Mladi ljudi u srijedu imaju interes samo za srijedu, i od njih se ne može očekivati da imaginiraju vremenski raspon od sedamdeset godina. Neka djevojka bi jasno razumjela njegovu poruku kao poziv na seks, postala bi mazna i čupkala ga za bradu, a R. S. bi se unezgodio, jer je i sam bio mlad, i ne sasvim svjestan svojih razloga zbog kojih slike pokazuje.

Slučajno, iz mraka i vlage nekoga sarajevskog arhiva, isplivale su dvije priče, napisane i objavljene prije više od četrdeset godina. U nekoj drugoj kulturi, na drugom, mirnijem i staloženijem prostoru, tih četrdeset godina nipošto nisu neko naročito dugo vrijeme. U nas, to je cijela jedna epoha, možda i više njih. Nikoga više nema tko bi doista pamtio kako je to 1969. izgledalo. Tako ni autor priča Ivan Lovrenović ne pamti kako ih je, i iz kojeg osjećaja napisao. Zna da su njegove, potvrđuje to njegovo ime ispod njih, u omladinskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Lica, te u časopisu za književnost Život, u kojima su pronađene. Pisac još po nečemu osjeća da ih je napisao, čak i ako mu se čini da je, ovakav današnji, savršeni stranac onome jučerašnjem, od prije četrdesetak godina.

Teško je, barem u nas, pronaći pisca koji je u toj mjeri izmijenio svoju poetiku. Vjerojatno u tome udjela ima i jedan načelni, “ideološki” razlog: od vjernika u snagu poezije, u snagu književnosti, Lovrenović je već u osamdesetima rezignirao u interpretatora stvarnosti, pisca koji fanatično pokušava sintetizirati kulturnu povijest svoje zemlje, a preko nje i vlastiti identitet. Čini se da je nekada vjerovao da poezija sve to čini sama od sebe.

U međuvremenu, na okupiranoj Grbavici je 1992. izgorjela njegova cjelokupna “životna” dokumentacija, ono što je pisao, sakupljao, čitao. Nije izgorjela slučajno, u elementarnoj nepogodi nasumičnog granatiranja, nego su je svjesno spalili, znajući da spaljuju Lovrenovića. Kakvog li samo priznanja! Još od münchenskih paljevina iz tridesetih, nije se svijet tako ogrijao…

Taj grbavički krijes dovršio je nešto što se, na razini svjesne piščeve odluke, dogodilo ranije.

Spašeno je bilo samo ono što je, u fragmentima, pisac objavio po novinama i časopisima širom Jugoslavije. To je naknadno sakupio i objavio kao quasiroman, pod naslovom Liber memorabilium.

Za ove dvije priče nije ni znao. Zaboravio ih je i nikad ih se ne bi ni sjetio da nije slučajnosti… Mora da ima neke nelagode u čitanju priča koje je napisao netko koga više nema, a tko je živio u istoj ovoj koži.

Priča Prvina pripada visokoj tradiciji zreloga i čulnog bosanskoga modernizma, proze Andrićevih suvremenika ili pisaca koji su se pojavili malo nakon što je on objavio svoje najvažnije knjige, ali koji su svi pisali sa sviješću o njegovoj veličini. Visokostilizirana, na način Grozdaninog kikota, Hamze Hume, salivena u “američki” format kratke priče, poput priča Nenada Ešpeka, Prvina sugerira goleme književne ambicije jednoga dvadesetšestogodišnjaka. Kao ni većina bosanskih pripovjedača i pjesnika koji su pisali u šezdesetima, Lovrenović nije zazirao od folklornih tema, ni od folklorizacije jezika.

U Prvini je dvaput odzvonila zdravomarija. Krajem šezdesetih, pa još u Bosni, u časopisu koji je bio pod izravnim partijskim nazorom, očito ni to nije bilo neprirodno i nemoguće, kao što se danas čini da jest.

Lijepa i živa priča. Čitatelja tuga uhvati za mladićem koji ju je napisao. (miljenko jergović)

Prvina

(1969)

U Gavranuši na ledini ležala je luda Cija, šupljih očiju prema šupljem nebu. Njezine krpe, i masna kosurina, i izubijane noge – sve je ležalo razbacano oko nje, kao tuđe.

Dječaci su se natraške povlačili u guštik, ne znajući kako da pobjegnu, čekajući da neko prvi nešto naglas rekne, pa da svi krenu.

Smrkavalo se; duboko odozdo od Kopljevića čule se smirajne bronze s goveda, a ovdje, u guštiku, dizale su se poplašene vrane, s paničnim grakom i lepetom.

Zazvonila je zdravomarija: kroz stakleni mir večeri udarci zvona tukli su pravo u  sljepoočnice, kao da nikad neće prestati.

– Ajde po banku, nisam vas džaba doveo. Ko je htio, vidio je posla – zareža Mindać kad vidje da su dječaci blizu grmlja. Dječaci se pokorno primakoše, vadeći iz džepova zgužvane, vruće novčanice. Najmanji među njima zaplaka:

– Ja nemam…, nisam ni…

Mindać ga grubo dokopa, uhvati za vrat, okrenu i šutnu nogom u stražnjicu:

– Marš materi, balo balavi, što si i dolazio!

Cija je ležala ne mičući se, samo je nešto nepovezano protiskala iz grla.

***

Danima oni su se okupljali na česmi kraj mosta oko besposlenog Mindaća. Pričao je samo o ženama, i u njegovim pričama nije bilo ni jedne u gradu koja mu nije podlegla. O svakoj je pričao ružno, i svakoj se je na kraju priče na neki način svetio. Zašto je to bilo potrebno, nisu shvaćali, ali valjda to tako treba, mislili su. Slušali su ga pobožno, a kad bi nekad i vidjeli da laže, pričajući neki doživljaj drukčije nego što ga je prije nekoliko dana ispričao, namjerno su to zaboravljali. Krali su cigarete i donosili mu, ponekad i rakiju. Podmićivali su ga, i zato da im priča (nisu mogli znati da on to ne smije i nema komu drugome pričati), a i zato što im je obećavao da će ih povesti.

Nitko od njih nije imao pojma kako to izgleda, nitko pravo to još nije ni sanjao. Ali moralo se “biti muško” i stidjeli su se priznati da to još nisu. Neki su uporno lagali da su to već radili, ali Mindać bi ih uvijek utjerao u laž i postidio.

Činilo se da ništa na svijetu nije ljepše i važnije od onoga što im je on u svojim ružno sočnim pričama kitio i ispredao. Nisu mogli ni zamisliti način na koji se dolazi do toga, i zato su se uznemireno i nestrpljivo držali za njegovo obećavanje.

To je bilo jače od svega. Sve ostalo – crkva u koju su, umiveni, svake nedjelje išli, kuća i škola koje su uvijek nešto tražile, zabranjivale i zadavale – ponekad ih je i moglo zanijeti, ali samo nakratko. Ovo je uvijek isplivavalo kao stalnije i važnije.

***

Kad im je Mindać rekao da će ih sutra povesti, i da ni za živu glavu to nikom ne govore, damari su im se popeli u grlo od uzbuđenja, i oni su se razletjeli da nekako pronađu po banku dvije. To je bila cijena koju je trebalo žrtvovati.

Sto strahova im je stezalo prsa, mutno ih je nagrizao stid, pojavljivala se strasna želja da se odustane… Ali osjećali su da su duboko zagazili: zavjerenički dogovor, zmijska snaga Mindaćevih obećanja i prijetnji, a i strah od ismijanosti sprečavali su svakoga od njih da ne dođe na ugovoreno mjesto. U toj uzrujanosti, lomljenju, sakrivanju očiju od roditelja, nisu ni pomišljali da se upitaju koga će im to Mindać dovesti.

Našli su nekako svaki svoj izgovor kod kuće, dotrčali kao bez duše u Gavranušu, i u drhtavom uzbuđenju zasjeli u grmlje oko livadice na kojoj su inače igrali nogomet.

Dugo su čekali sakriveni.

***

Duboko u sebi priželjkivali su već da se Mindać ni ne pojavi, ali, kad bi netko spomenuo tu mogućnost, praveći se važan, kao da tobože žali, ostali su mu se rugali kao kukavici.

I tako, svi su strpljivo i junački čekali ono što više nitko nije želio.

I najzad, Mindać je došao!

Na drugoj strani livadice šušnulo je grmlje, otvorilo se. Izašao je Mindać požurujući nekoga grubo iza sebe. Izašla je i ona: luckasto zvjerajući, hodajući kao da poskakuje, kao hroma ptica u prašini, sva u šarenim krpama, i u iskrivljenim, na dugim nogama iznosanim, cipelama-potpeticama.

***

Zblanuti, gledali su kako to Mindać radi: pred njima vrtila se koprcava hrpa, iz koje se čulo njegovo glasno stenjanje i Cijina luda cika. Udarala je rukama, čas njega po leđima, čas po zemlji, i sve tako naizmjence, a on se zakopavao nogama, i, odnekud odozdo, kroz stenjanje, čula se poneka nedorečena, kao priklana psovka.

Utrnuti, dječaci se ni ne pomakoše.

Hrpa na ledini se smirila, a onda je Mindać ustao, podigao hlače i, smijući se, pozvao dječake. Polako su izašli, prvo najstariji, a onda i ostali. Cija ih je sa zemlje gledala bijelim bionjačama; trgnula se i počela skupljati. Mindać dreknu na nju i naredi dječacima, keseći se:

– Ajde, jedan po jedan, ko će prvi?

***

Zdravomarija je odzvonila, i rani pamrak se lio putom kojim su se vraćali. Sporo su koračali, kao nikad do tad, želeći gorko da do kuće ima ići sto godina. Da se nikad ne dođe.

Nakon što je u Francuskoj objavljen General mrtve vojske Ismaila Kadarea, Alain Bosqeut je u pariškom Combatu objavio esej u kojem, između ostalog, stoji: “Na granici tri temperamenta, Grčke koja mu daje svoje melodije, Albanije koja mu daje svoje jasne ciljeve i Crne Gore koja mu na granici daje svoju čudnu divljinu – Ismail Kadare je glas na koga treba računati… Osjećajući se dobro u Parizu, Pekingu ili Njujorku, on može da postane pisac svjetskog značaja.” (8. juni 1972. godine)

Nepunih šest godina kasnije, 3. februara 1978. godine, Enes Čengić je u Zagrebu pitao Krležu je li pročitao Kadareovog Generala mrtve vojske, a ovaj mu je odgovorio: “Jesam, talentiran pisac, moderan roman i bit će jednako sa zanimanjem čitan u Rimu, kao i u Tokiju ili Londonu.”

Poslije jedanaest mjeseci, u januaru 1979. godine, Vehap Šita je pisao predgovor za sarajevsko izdanje srpskohrvatskog prevoda Kadareove Hronike na kamenu. U predgovoru je citirao i navedeni fragment iz Bosquetovog eseja.

Sedam godina kasnije, 1986, u Zagrebu su objavljene dnevničke bilješke Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan u četiri toma. U trećem (Ples na vulkanima) citirana je i pomenuta opaska o Kadareu i Generalu mrtve vojske.

Krleža je čitao Combat. Da li je poslije šest godina Bosquetova ilustracija univerzalnosti Kadareove proze kroz simboličko nabrajanje tri metropole: jedne staroevropske, jedne dalekoistočne i jedne anglosaksonske nesvjesno odjeknula kod Krleže, samo što je Pariz postao Rim, Peking – Tokio, a New York – London? Ili je ovo puka slučajnost?

Ovu moju fotografiju Strašni je snimio na hepeningu Saše Bukvića, koji je, kao i niz njegovih kiparskih i konceptualnih radova pred sam rat, bio posvećen Waltu Disneyu. Ja sam, kao i svi koji su bili pozvani, sudionik hepeninga. Tog časa Saša je moj prijatelj i najvažniji umjetnik s kojim sam se u životu družio. I danas kada izgovorim riječ umjetnik, ili umetnik, onako ceremonijalno, kako ju je on tih nježnih godina izgovarao, pomislim prvo na Sašu Bukvića. Na meni je kaput, sašiven prije Drugoga svjetskog rata, teški, sivi krombi. Žao mi je što ga više nemam. Iz džepa viri sličan, također predratni, sivi kačket. I jedno i drugo naslijedio sam od noninog brata, Rudolfa Stublera. Mislim da je fotografija snimljena u zimu 1990. na 1991. (mj)

U “Berlinu” smo rušili naš Berlinski zid
i sve prebjege lijepili u crni album.
Bila si gola u mom prvom pogledu,
a čim sam ti izrekao ime, Lela,
rijeka je potekla ravno kroz “Carver”,
u daljinu gdje su nam rodni gradovi i mrtvi.

U “Greenwichu” smo presreli vrijeme,
zamijenili pahulje u očima i kao gladne pijavice
ušuljali se u tubu obješenu o strop.
U tom mraku dopola sam zagrizao
tvoj hrapavo urezani križ na nadlaktici,
samo jednom dodirnuo ga jezikom i progutao.

U “Jazzu” smo ukrali crni kristal
i zamijenili ga za tvoj život vječne trudnice.
Zauvijek ćeš tako sačuvati i mene,
i sebe, i oca kojeg nikad ne sanjaš.
Tako ću zauvijek sačuvati one što me
progone iznutra, moje što me smrtno vole.

*

Moje prvo sjećanje na ljudsko lice je čovjek s neprirodno velikim obrvama, tolikim da su mu padale preko očiju. Prije njegovog lica, sasvim sigurno, vidio sam i druga, ali ona nisu bila takva da su ostala u prvom sjećanju. Poslije, kad sam čitao Gospodara prstenova, tri lika iz knjige sam zamislio prema izgledu čovjeka s gustim obrvama. Događaj, kad sam mu prisustvovao, nisam razumijevao, nego sam u vremenu, sjećajući se, odgonetao neobične radnje, postupke i njihovu svrhu. Smotuljak špage je potapao u neku crvenu emulziju u limenoj kutiji. Ispred njega su bili prepolovljeni balvani i mirisala je još mokra unutrašnjost drveta. Vlažnu špagu je razvlačio po dužini raspolućenog debla, vezivao je za eksere ukucane na krajevima balvana, onda bi zategao špagu i naglo je ispustio tako da ona uz energični trzaj udari po zaravni debla i iscrta savršenu crvenu crtu. Potom je sjekirom klesao uz samu crtu i deblo pretvarao u gredu. Gdje se to dogodilo? Ko je taj čovjek s enormnim obrvama? Ne znam. Nikad ga poslije nisam vidio.

*

Milomir Kovačević je u mailu poslao fotografiju, i pita: “Sjećaš li se kad je to bilo?”  Na slici sam vrlo mlad, sjedim za stolom, možda u vrijeme književne večeri, ili nekim drugim povodom. Nikada ranije nisam vidio tu sliku, i ne sjećam se godine u kojoj je Milomir snimio fotografiju. Možda je 1984. ili 1986. ili 1988.? U tim godinama sam oblačio taj crni sviter. Odjeća je tada trajala duže, a svitera se sjećam jasnije nego sebe tadašnjeg. Sjećam se da je S. kupila osim ovog, crnog, i bijeli, isti sviter, jer se nije mogla odlučiti za boju. I tako, sviter je sada manje stranac od mladog čovjeka sa slike.

*

U proteklih petnaest godina, od svih američkih prijatelja, najviše vremena sam proveo u društvu A. Ali to vrijeme je najčešće bilo u znaku odsustva. Recimo, ove zime jedan dan poslom on je putovao u Sjevernu Karolinu, i to je bio povod da u povratku iznajmi auto i vozi do Alexandrije. Plan je bio da kod nas ostane dan, dva, a potom bi se vozom vratio kući u New York. U danu njegovog dolaska najavljen je veliki snijeg. On je već bio na putu kad je nazvao da kaže kako su za sutra otkazani svi vozovi iz Washingtona, a zadnji današnji za New York je onaj u 4 sata. Bilo je 2.30. “Gdje si?” “U Springfieldu, brzo ću stići u grad.” Onda je započela utrka da stigne na voz. On traži upute za skretanja kod ulaska u grad, pomažem da najkraćom cestom stigne do gradske stanice, a posljednji put je nazvao da kaže: “U vozu sam!” Snijeg je već bio počeo da pada. Kroz grad smo prošli skupa, a da se vidjeli nismo.

*

Posjedujem skladište tuđih sjećanja. Pročitao sam jednu od osam stotina stranica njegove knjige o povijesti nasilja. To što W. V. piše prilično je neprobavljivo, i bez intenziteta, ali svejedno ne propuštam ni jedan njegov novi naslov, zato što je 1992. godine došao u Sarajevo, a prilikom ulaska u grad, snajperist na Ilidži je ubio vozača pored njega. Sat vremena je užasnut ležao u sjedištu suvozača i nije se pomjerao, osim što je u jednom trenutku podigao fotoaparat i slikao mrtvog čovjeka. Svaku njegovu knjigu čitam očekujući da ću u njoj naći mjesto koje ima intenzitet toga snimka.

*

G. sam upoznao u toku kratke vožnje. U iznajmljenom fordu su bila još tri pjesnika, a on je upravljao lijevom rukom, zato što mu je desna bila u gipsu do ramena. Šta se dogodilo pa su mu ruku stavili u gips? Ne sjećam se. Nezavisno od toga, on je poslušno okretao volan onako kako su pjesnici od njega tražili, dvoumeći se u koji restoran da odu, i povlađivao je svakoj njihovoj želji, po svemu sudeći zadovoljan da je u njihovom društvu. Ili je bio totalno ravnodušan, spreman ispuniti svaku želju, jer mu je svejedno. Ja sam u fordu bio, što bi rekli, outsider. Evo zašto: G-ova je porodica stekla bogatstvo na prodaji dječje hrane. Njegova je fotografija (snimljen još kad je bio beba) na svakoj kutiji te dječije hrane otisnuta kao znak, a u vremenu se pretvorila u simbol. Zato što je ta beba othranila Ameriku kakvu danas znamo, uključujući i tri pjesnika iz auta koje ću također opisati ovdje. Ali ne još, ne sada.

*

Očevi se sjećaju budućnosti svojih sinova. Jutros posvuda srećem kratku reklamu za Nike, čak i na malom, plošnom ekranu na zidu našeg lifta. Tiger Woods se vraća golfu nakon mjeseci javnog linča zbog varanja supruge. Reklami se, izgleda, svi protive. U trideset sekundi koliko traje, snimak pokazuje dječje lice Tigera Woodsa koji suznih očiju gleda u kameru, a za to vrijeme ide voice over njegovog oca koji se savjetodavno obraća sinu i govori o “učenju na greškama”. Problem nastaje zbog vremenske intervencije u događajima. Otac čuvenog golfera je umro prije nekoliko godina. On govori o budućem događaju kojem nije prisustvovao, i govori iz budućnosti u kojoj ga nema. Trideset sekundi snimljenih crno-bijelim filmom spada u najsolidnije ispričan mit o povratku odbjeglog sina.

*

U subotnje jutro, S. je s prozora vidjela jedno drvo i pozvala me da ga pokaže. Eno ga tamo između aerodroma Nacional i ruske radnje u kojoj kupujemo hranu iz slavenskog svijeta. Ne vidi se stablo, samo krošnja koja je svojim rubom iscrtala siluetu Mao Cedunga s podignutom rukom. Radovala se, i rekla: “Poklanjam ti to drvo”. To je dobar poklon, zato što ništa neće promijeniti u mome životu. Osim što je postalo radost poklanjanja, drvo je sada moje, a ja sam oslobođen tereta posjeda. Pitao sam: “Zašto je drvo važno da bi bilo poklon?” A ona je rekla: “Zato što smo život mogli provesti ovdje, a da ga nikada ne vidimo”.

*

U ono vrijeme, Jugoslav je slikao pejsaže. Slikao je, zapravo, drveće. Njega je drvetu privukao Ferdinand de Saussure (1857 – 1913) sa konceptom znaka i označenog na primjeru riječi “drvo”. Jednom, pokazao mi je svoja platna i ja sam na njima prepoznao konkretne kestenove iz Ulice Fuada Midžića. Drvo je slobodno. Ono se pokazuje, i ne osjeća potrebu za samoobjašnjenjem. I za razliku od de Saussurea koji je za drveće imao interes, drvo je ravnodušno prema de Saussureu. Ali kada su, u hladnu zimu 1992. godine, stanovnici Sarajeva porezali drveće s gradskih ulica da se ugriju, i Jugoslav je porezao svoje ime i ostao s krnjim, Ugo. A to dvostruko rezanje je bilo jedna od mnogobrojnih posljedica raspadanja države koja se zvala Jugoslavija.

*

Imena lako zaboravljam. Na Radio Zidu on je bio tonac u jutarnjem programu, a sad ne mogu da se sjetim njegova imena. Navečer je konobarisao u kafiću na Otoci. U tom kafiću sam bio samo jednom, a i danas mu pamtim ambiciozno smišljeno ime: Twins. To je bilo u ratu. Tonac je u rukama držao dvije tacne od rostfraja pune praznih čaša, kad je u kafanu ušao pijani vojnik s kalašnjikovom i bez oklijevanja horizontalno ispalio rafal po cijeloj dužini kafane. Majstor tona je stajao na sredini prostorije najizloženiji mecima. Rafal koji se ispali u zamahu kalašnjikova, tako da pokrije cijeli prostor ispred sebe u 180°, rasporedi metke od tačke A do tačke B kao pravilnu crtu koja je perforirana. To znači da između dva metka u toj crti postoji praznina. Tonac je stajao na sredini prostorije, između dva metka u crti, i ništa mu se nije dogodilo osim što su tacne popadale, i uz tresak se polomila sitna staklarija. Nekada, kad ga se sjetim (kao sada) zamjena za njegovo ime koje sam zaboravio je to sjećanje,”rafal” i “perforirana crta”.

*

Neki ljudi imaju tako magnetična imena da bih već zbog toga želio da ih upoznam, ali je vjerovatnoća za to veoma mala. Damo Suzuki. Možda to i nije potpuno magnetično ime, ali je bilo prvo na koje sam pomislio. Ima i drugih imena, koja mi sada ne padaju na um.

*

A ovo je današnji događaj. Cijelu noć je padala kiša. Jutros je prestala, a na pločnicima su ostale lokve. Na jedna vrata iz niza kuća u ulici izlazi pijani muškarac, nosi živu ribu koja mu se iz ruku otima, potom je pažljivo spusti u lokvu na asfaltu. Riba je prevelika za tako malo vode koja je skvasila samo bijeli riblji trbuh, a muškarac se uspravlja i okreće prema otvorenim vratima i nekome koga se s ulice ne vidi (ženi?) kaže: “Jesam li sada dobar?” Potom se vrati nazad.

*

Kad bolje razmislim, ja oko sebe gledam tako da prvo primjećujem ljude, a potom sve drugo što ih okružuje. Zato volim gradove. Volim taj višak svjetlosti. Volim jutarnji sjaj u staklima kafea, i onaj trenutak prelaska, kad se pale ulične svjetiljke. I sasvim razumijem Platona kad nagovara Sokrata da prizna kako nema šta da uči od drveća, već samo od ljudi u gradovima.

Prije nekoliko godina održan je, dijelom u Osijeku i dijelom u Iloku, znanstveni skup posvećen najzanimljivijem srednjovjekovnom pravnom spomeniku iz ovog dijela Hrvatske, poznatom kao Iločki statut, iz ranog 16. stoljeća. Glavninu referata na skupu održali su stručnjaci s osječkoga Pravnog fakulteta, a bilo je i drugih sudionika, lokalnih i gostujućih. Kako je simpozij odmicao, postajalo je razvidno da među referentima postoji jedan temeljni jaz, koji ih dijeli na dvije skupine. Zapravo, manji broj sudionika, pretežno nepravničke profesionalne pripadnosti, stavio je u optjecaj podatke o Iločkom statutu koji su, zbog svoje naravi, počeli izazivati sve veći razdor. Prema tim podacima, od pet poglavlja ili “knjiga” Iločkog statuta, samo je prva doista proizvod mjesnih iločkih prilika i domaće pravne misli (onoliko koliko to pravne uredbe uopće mogu biti), a ostale su u cijelosti preuzete iz zajedničke pravne regulative Budima, Pešte i još nekih sjevernih gradova onodobnoga velikog Ugarsko-hrvatskog kraljevstva.

Najednom se pokazalo da su ti podaci za neke sudionike skupa iznenađenje, a za neke nepoželjan uljez čije je postojanje trebalo radije prešutjeti. Na zajedničkom objedu razvila se oko toga prilično žučna diskusija, na granici komešanja. Oko Iločkog statuta stvorio se svojevrstan obrambeni kordon, odlučan da zaštiti njegov “integritet” i njegovu izvornost, ogorčen na podmetanja prema kojima je taj naš stari tekst većim dijelom odnekud “prepisan” i takoreći sklepan od raznorodnih otprije postojećih dijelova. Budući da sam pripadao manjinskoj skupini onih kojima je bila poznata takva hibridna struktura Statuta, i koji nisu vidjeli smisla u zabašurivanju te činjenice, bio sam također uvučen u neku vrstu polemike.

Meni sučelice našao se profesor s nekog od osječkih fakulteta, uz to poznat i  kao direktor uspješnog manjeg poduzeća. Znanstveni rad bio je tek jedno od polja na kojima je djelovao taj mnogostrani čovjek, također nadasve uspješno. “Zašto je potrebno inzistirati na tome da neke knjige Iločkog statuta nisu nastale u Iloku, nego da su odnekud prepisane?”, obraćao mi se on, “Zašto da sami ocrnjujemo taj dragulj hrvatske kulturne baštine? Zar to nije okrutno prema ljudima napaćenog grada kakav je Ilok? Zašto im ponavljati takvo nešto? Pa to je isto kao da čovjeku bez nogu, u kolicima, stalno ponavljaš kako je jadan…” Malo kasnije se taj profesor i direktor počeo blagonaklono interesirati za pojedinosti moje biografije – vjerujem li u Boga, jesam li zasnovao obitelj – kako bi ušao u trag dubljim socijalnim i psihološkim korijenima moje bezobzirnosti prema ljudima svoga vlastitog zavičaja, prema njihovim svetinjama i tradiciji…

Situacija koju sam tu pokušao u glavnim crtama dočarati može se, rekao bih, okarakterizirati kao tipično, upravo kvintesencijalno provincijska. Ako se bavite kakvim intelektualnim poslom i živite u provinciji, morate računati s time da ćete počesto upadati u slične situacije, komične nesporazume, razgovore gluhih. I to neće biti tek bizarne slučajnosti na marginama vaših radnih aktivnosti, nego redovite i vrlo zakonite nevolje, barijere dovučene nasred glavne ceste kojom se krećete. Jedini način da sve to izbjegnete jest da se, kada je riječ o profesionalnoj sferi, uopće ne socijalizirate u užem prostoru svoga fizičkog bivstvovavanja. Što je, naravno, luksuz koji si rijetki mogu priuštiti, ali u borbi da ga dosegnete leži zapravo vaša jedina nada, ako ne želite tavoriti u metežu besmisla, iz dana u dan sve sličniji njegovim okorjelim stanarima.

To je, u grubim crtama, skromni izbor opcija koji imate ako već, po nuždi ili stjecajem nekih drugih okolnosti, živite u provinciji. Ako vam, pak, to potonje nije egzistencijalna zadanost, onda imate još jednu mogućnost: pobjeći. Pobjeći glavom bez obzira, kao što su učinili toliki prije vas, u potrazi za manje zagušljivim okružjem, srodnijim dušama i sugovornicima koji vas (koliko-toliko) razumiju. Ili, drukčije kazano, za svijetom čiji obzori nisu toliko stiješnjeni zagrljajem kolektiviteta i njegovog duha, za rascjepkanijim, policentričnim kulturnim prostorom što uključuje barem nekoliko žilavih zona autonomije među kojima ćete naći jednu za sebe.

Ima li ičeg provincijalnijeg od lamentacije nad provincijalnošću vlastite sredine? Pogotovo ako je čovjek u tom poslu vrlo ozbiljan i nimalo se ne zabavlja? Lamentator živi u dvostrukoj zabludi. Prvo, ne uviđa da je provincija neizlječivo stanje i naivno vjeruje da je se može reformirati, da ona može nadići i negirati samu sebe. Drugo, svojim jadikovanjem i sam doprinosi proizvodnji onoga čime je ogorčen. Jer, duh provincije nekako predviđa i taj glas “vapijućeg u pustinji”. Koliko se god to činilo okrutnim, njegov bijes i žalost ugrađeni su u bit provincije jednako kao i nadmene propovijedi njezinih apologeta. Kao što je o tome napisao Radomir Konstantinović: “Duh palanački u oba vida se javlja i u oba vida trijumfuje.”

Već se neko vrijeme uzgred bavim skiciranjem stanovite tipologije intelektualaca u provinciji. Toj bi se temi, čini mi se, mogla posvetiti lijepa studija, u kojoj bi se razradila klasifikacija donekle srodna onoj kojom se, govoreći o sudbinama intelektualaca u totalitarnom društvu, pozabavio Czeslaw Milosz u knjizi Zarobljeni um. U ovoj bi se “provinciološkoj” klasifikaciji, prema mojoj skici, našli “potonuli” talenti kao i oni “promašeni” ili “protraćeni”; zatim “lokalne zvijezde”, koje se dijele na “cinike” i na “nesretne” ili “gnjevne”. Posebna su vrsta šarlatani s odlikama klauna, za koje provincija nikada nije sigurna nisu li možda geniji. Zajedničko je svim tim tipovima da im je vlastita provincijalnost nekakav problem i tegoba, s kojom se kad-tad suoče, bilo dok žive u samoj svojoj provinciji ili kad nakratko napuštaju njezin prisni teritorij. Moglo bi se reći da zbog tih “kompleksa” oni i nisu istinski provincijalci. Osim ako bit provincijalnosti nije baš u tome da vas vlastita provincijalnost nekako tišti i muči, u tom neprihvaćanju i odbijanju sebe sama.

U suprotnom bi se moglo proglasiti da jedino pravi provincijalac nema problema sa svojim provincijalizmom. Tu kao da postoji paradoks: istinski provincijalac možda uopće nije provincijalan. Primjer takvog provincijalca za mene je, recimo, netko po imenu Franjo Džakula. Školski učitelj koji je svoj radni vijek proboravio u Đakovu i okolnim selima, pišući usput (ili bolje: na tome putu) pjesme. Te je pjesme tijekom posljednjih nekoliko godina skupio u četiri male knjige, od kojih su dvije tiskane u vlastitoj nakladi. Nije se pročuo, niti je opterećen tim izostankom “uspjeha”. Ipak, neki od upućenih bez teškoća su ga “prepoznali”. Mnoge od njegovih pjesama su, naime, odlične, a ta ključna pojedinost sve mijenja. Džakuline su pjesme doduše pomalo staromodne, ali što znači taj brzopleti atribut pokraj stihova kakvi su, na primjer, ovi:

Čiji si ti poklisar, vjetre moćni?
Čujem tvoje orgulje iz šume.
Ni nakon toliko vremena
ti nikada ne prozbori ljudske riječi.

Pjesnik Franjo Džakula može bez imalo srama stati uz bok najboljima što danas pišu poeziju bilo gdje u Hrvatskoj. A ipak, za njega malo tko zna, ne objavljuju ga ugledni nakladnici, nema izgleda da mu portret osvane u visokonakladnim novinama, djelo mu ne razmatraju kritički časopisi ni studenti književnosti. Uz to, kod njega ima starinske knjiške erudicije, ali nema ni za lijek ni filma, ni današnje glazbe, ni virtualnih parasvjetova. Čak i mene sada pomalo grize savjest jer mu za potrebe svog članka spominjem ime u novinama. Po svemu tome, on je beznadan provincijalac, i u tom smislu utjelovljuje neku vrstu uzora. Jer, čini se, biti istinski provincijalac za većinu je provincijalaca nedostižan ideal.

(2005.)

15. jula 2010. Služba uprave za prostorno uređenje općine Centar donijela je odluku o “uklanjanju građevine” u Hadži Sulejmanovoj ulici broj 40. Razlog: “zbog fizičke dotrajalosti ne može dalje služiti svojoj namjeni i predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaj”.

Do vlasnika građevine, upisanog u zemljišnim knjigama, Salamona (Moše) Abinuna nije se moglo doći, pa će građevina biti uklonjena bez njegova znanja.

Služba se obraćala Jevrejskoj opštini, radi dostave podataka o prebivalištu Salamona (Moše) Abinuna. Izviješteni su da je Salamon (Mošo) Abinun umro 21. oktobra 1929. i da je imao sina Isaka i kćer Hanu.

Ustanovljeno je da Hana Musafija, rođena Abinun, živi u Bernu, na adresi Giacomettistrasse broj 8.

Na upućeni zahtjev da se izjasni oko “pokrenutog postupka uklanjanja građevine u Hadžisulejmanovoj broj 40, po službenoj dužnosti”, Hana Musafija odgovorila je da se “ne može izjasniti na postupak uklanjanja građevine jer nije nasljednik” i zatražila je da se oko ovoga ubuduće kontaktira s Jevrejskom opštinom.

To je bio kraj.

Građevina u Hadžisulejmanovoj broj 40, jednokatnica je kuća, načinjena od čerpića, kakve su se gradile u jevrejskoj mahali na Bjelavama. Čerpić je opeka od nepečene cigle. Za kišnih dana, čovjek bi pomišljao da će se kuća istopiti.

Početkom 1942. Abinune su odveli.

Hadžera A. svojoj je komšinici Slavi M. rekla neka požuri, u Hadžisulejmanovoj ispražnjena je kuća. Tako se tada govorilo.

Slava M. na Mejtašu je držala kafanicu, malenu kao naprstak, i gledala je ljudima u karte. Bila je Srpkinja, ali za njezine poslove to nije bilo važno. Kuća je bila sirotinjska, pa je nitko nije pitao za vjeru i naciju.

Ona se uselila u prizemlje, da ima gdje proricati sudbinu. Hadžera je otišla na kat. I ostalo je tako.

Skoro sedamdeset godina kasnije, nakon što je kuća postala opasna po život i zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaj, njezin vlasnik opet je Salamon (Mošo) Abinun. Prestat će biti kada odluka Službe uprave za prostorno uređenje općine Centar bude provedena.

Ima pjesnika koji se prave da su pročitali više nego što jesu i onih koji se prave da su pročitali manje nego što zapravo jesu. Prvih je mnogo više; Branimir Džoni Štulić spada među potonje.

Svi znaju pjesmu Poljska u mom srcu, ali ne znam je li iko primijetio njezinu sličnost sa jednim odlomkom iz Hyperborejaca i ne znam zna li iko osim Džonija da li je ova pjesma zapravo nadahnuta Crnjanskim: “Poljska. Čitava jedna zemlja može, ma kako to neverovatno bilo, da stane, u jedno jedino srce ljudsko. I da preživi večno. Dovoljno je da kažem samo jednu jedinu reč – vječorna – mesto večernja, pa da ugledam, kad zatvorim oči, čitavu tu zemlju, Varšavu koja gori, i morske talase koji se prelivaju po Pomoržu.”

Dvije scene.

Prva:

Zamosorje je, godina 1971. Ljeto, zvizdan, onaj gore loži, ne štedi drva. Poštar nosi penzije po kamenu. Lomi se u hodu. Ima štap, ali nema položaja da se odupre. Sve je grbavo, i dok hoda čas izgleda kao da mu je vruće pod tabanima, čas kao da gane gležanj. Poskakuje. Štap je višak koji objašnjava njegovu smiješnu potpunost. Selo je jedno od onih u kojima su protoetnolozi, mahom mjesni župnici, još prije sto godina u rubriku „struktura poljoprivredne proizvodnje“ upisivali “kruva malo, i ništa“, i gdje se zemlja u zakup davala na „zlu petu“. Kad poštar stiže u selo, svi mu u susret izlaze iz kuća. Nema ni telefona ni telefonskih stupova, pa se svijet iza brda sporo javlja, a telegrami dolaze pješke. Zbog toga što znaju da će im svaka poruka i svako pismo doći sa zakašnjenjem, oni imaju razloga da je očekuju svaki put kad dođe poštar. Jedna gospodarica dočekuje penziju. Nju, međutim, po primitku treba potpisati, a ona je nepismena. Zato ona i poštar sjednu kao prijatelji, i potpišu se zajedno na njenu penziju. Ali tako da poštar zapravo piše njeno ime, a ona pridržava pinkalo. Ona to ne radi zbog sebe, briga nje, njoj je važno da dobije pare. Ona to radi zbog njega. Tako on, naime, vidi čast i poštenje službe koju obavlja. Kao zeru koji nećemo previdjeti iako znamo da je ceremonijal koji zbog toga trpimo sasvim besmislen. Na odlasku je još pita kako djeca i kako muž, jel’ pije crvenog vina. Zna šta mu je doktor rekao.

Druga:

Zaselak Stanari, općina Obrovac. Godina je 1972., soba je mala i čađava. Nasred sobe se razgorila vatra, na podu. Po pepelu se razgrnutom u prstenu koji odgovara obodu obližnjeg poklopca pogađa da je peka spremna. Pod je zemljani, krevet slamni, ormar je jedan, a kozje mlijeko glasno rešeta plehano dno lonca. To kozu u sobi gdje spava muze njena baba druga. Njih dvije žive u sobi od jutra do mraka. Možda to nije soba nego kuća u kojoj ima još soba, ali to se ne da vidjeti, jer ni baba ni koza iz ove ne izlaze. One su ipak druge. Nakon što se napije druginog mlijeka, baba mijesi kruh i prebire po nekoj grahorici, možda bobu, koji zatim namače u vodi. Svo to vrijeme iz babe glasa izađe svega dva puta. Prvi put, kad pomalo nespretno baci kruh na podnu peku, pa joj malo pobjegne po pepelu. Kaže: „Ode.“ Drugi put se ne razumije šta kaže, ali se razumije da je nezadovoljna jer joj grahorice kipe nad otvorenom vatrom. Zanimljivo je kako rješava taj problem. Lonac s grahoricama je za strop pričvršćen tankim lancem, pa ona svoje jelo svaki put kad provrije prije nego što je skuhano, skladnom radnjom koja otkriva rutinu, zaljulja dugim metalnim nečim. To izgleda kao mala motikica, dakle, mogla bi to biti ona stvar s kojom se diže vrela peka, iz koje je baš izvadila gotov kruh. Bit tehnike tako zaista nije ništa tehničko, kako je tvrdio Heidegger, nego je to baba koja njiše lonac. Naposljetku baba pozove kozu drugu, nahrani je iz ruke toplim kruhom, izopanči se, legne na krevet i pod glavom na jastuku zadovoljno sklopi ležaj od dlanova. Koza još malo mekeće, i legne nasuprot nje. Druge.

* Poštara, babu i  kozu protagonizirala su u vječnost dva vrlo genijalna, vrlo kratka dokumentarna filma Zorana Tadića i spadaju među njegove prve zapaženije radove: “Poštar s kamenjara” (1971)  i “Druge” (1972). Za ovaj drugi Tadić je primio nagrade na festivalima u Beogradu, Oberhausenu i Melbourneu. Rijetke su prilike da nas arhivi javne televizije hrvatske počaste ovakvim remek-djelima, bog zna koliko takvih imaju. Nedavno su, na svu sreću, prikazana oba.