Zgrada u ulici A. Čehova 13 bila je kao i svaka druga iz vremena soc-entuzijazma. Kao dvokrilna fioka s jednakim fiokama – osam s jedne, osam s druge strane. Dva ulaza, po dva stana na spratu, četiri sprata. Bilo je lako pronaći određeni stan: na primer, prvi ulaz, sprat IV, stan desno.

Kad otvoriš fioku, ceo stan bi se mogao izvući napolje sa terasom – svi su bili standardni, ličili su jedan na drugi. Spavaće sobe su gledale na unutrašnje dvorište, iza zgrade, gde su stanari parkirali automobile. Među njima i oni svog svetloplavog fiću. Dnevne okrenute prema ulici.

Hodnici u zgradi bili su relativno tesni, sa odmorištima između spratova i zelenim gvozdenim gelenderima s glatkim šipkama. A zidovi su do pola bili ofarbani svetlo-zelenom masnom bojom zbog zaštite od prljanja i škrabanja (za šta je, opet, korišćena gornja, bela polovina zida).

Dole, u podrumima zgrade, čuvani su ugalj i drva za ogrev, kao i kiseli kupus koji bi zamirisao pre Nove godine pa sve do kraja marta, a čiji specifični zadah, istovremeno otužan i primamljiv (jer je podsećao na rasol i sarmu), kasnije mešao sa prodornim mirisom nafte iz kanistera, sličnim onim s benzinskih pumpi gde se punilo gorivo za fiću. Dečaci su ponekad spuštali tamo da igraju “kamaj” ili, zajedno sa devojčicama, žmurke, namerno gaseći bledo-žućkasto svetlo i vrišteći u mraku.

Zgrada u ulici A. Čehova 13 imala je i peti sprat, ali, za razliku od onih nižih, na njemu nije bilo stana levo i stana desno, već samo jedan stan levo gde su živeli baba-Persa i njen sin, večiti student. Nekoliko stepenica nadesno vodilo je ka gornjoj, širokoj, “zajedničkoj” terasi popločanoj sivim pločicama. Nazivali su je tako, mada dobar deo terase nije bio zajednički, već je pripadao baba-Persi koja je terasu smatrala svojom teritorijom, pa ju je ispunila cvećem i baštenskom garniturom na rasklapanje. Tako je levom stranom terase vladala baba-Persa koja je, u društvu svojih božura, sardela, petunija, ciklama i limunova, ponosno ispijala kafu i divanisala s komšinicama. Ponekad, predveče, na terasu bi izlazio i debeli baba-Persin sin u tesnim pantalonama koje su postajale još tešnje kada bi seo.

Srednji i desni deo terase bili su slobodni za igru i trčanje. Deca su se danju pela na veliku terasu da bi igrala fudbal na male golove: jedan gol su bila vrata, a drugi bi iscrtali kredom na betonskoj ogradi terase. Ograda je bila nedovoljno visoka i nekad bi je jako šutnuta lopta preskočila i pala, pet spratova niže, i pogodila krov nekog fiće parkiranog u unutrašnjem dvorištu. To je bio jedan od onih istinskih trenutaka kada bi se dečaci osetili kao pravi mangupi, dok su nagnuti, poduprti laktovima o široku ogradu pratili pogledom pad lopte, a kada bi ona lupila o automobile, brzo bi se povlačili iza ograde i čekali dva-tri minuta, pa bi ponovo provirili da vide što se dole dešava. Najčešće – ništa, jer bi se lopta otkotrljala između praznih automobila, ali bi se ponekad dole našao neki komšija kako nešto čeprka oko svog auta ili, još gore, komšinica koja trese ćilim. Pogotovo ako je to bila Milka s drugog sprata levo, čiji glas bi onda odzvanjao mnogo dalje i od zajedničke terase:

– Ma šta to radite, bre, deco?! Isprljaćete mi tepih tim vašim fucbalom!! Čujete li me, samo ako vam dođem tamo gore…

Dečaci su driblali i šutirali, devojčice su ih gledale, pa bi se ubrzo povukle do stepeništa i počele zabavljati razmenom salveta. Salvete su iznosile u kartonskim kutijama od košulja svojih očeva. Salvete su bile uredno poređane po veličini i vrednosti. Strane su se više cenile od domaćih i mogle su se zameniti za dve naše. A kada su se pojavile japanske, pastelnih nijansi, toliko tanke i prozirne da se kroz njih moglo gledati, odmah su dostigle najvišu vrednost – za jednu takvu dobijale su tri od drugih, i to po izboru.

Pri toj razmeni salveta devojčice bi se utišanim glasovima domunđavale o sasvim drugačijoj temi. Odnosila se na pozamašnog baba-Persinog sina u tesnim pantalonima. Na terasi, on ih je pozivao, davao im čokoladice Životinjsko carstvo i, dok bi ih one grickale, ponekad bi ih uzeo na koleno da ih pocupka. I toliko, ništa drugo. Ali su se devojčice ipak među sobom došaptavale o sramnoj tajni za koju su samo one znale: kada bi ih cupkao, dok su grickale čokoladice, nekako bi ih namestio da na guzama osete nešto tvrdo, kao koleno. Ali to nešto se nalazilo iznad kolena.

Predveče, na terasi, deca su priređivala festival s pesmama i ocenama za izvođenje, nalik onima iz San Rema i Opatije koje su u društvu roditelja gledala na crno-belim ekranima. No, no leta, More, kist i tvist, Volare, Ponekad u osam, Eden baknež… isprobavani su više puta pre večernje interpretacije, kada su se pevači užarenih obraza trudili da natpevaju ostale učesnike festivala s terase i da dobiju glavnu nagradu. Dva Životinjska carstva! I to upravo iz ruku baba-Persinog sina koji se kao stariji od svih, a i kao finansijer nagrada, proglasio za predsednika žirija.

U ovako veselom životu zgrade u ulici A. Čehova 13 ponekad bi se dogodio “slučaj” u kome bi svi odrasli stanari saznali istog dana, a deca, načuvši njihove komentare, sledećeg. Takav je bio i slučaj s komšinicom sa njihovog ulaza, na trećem spratu levo.

Elem, ta komšinica, koja je pobegla u Švajcarsku s ljubavnikom, bila je privlačna za novi orijentalni ukus – ofarbana plavuša i prilično punačka. što nije smetalo našem fudbalskom ambasadoru Stoletu Petroskom da je ugrabi kao džinovski skakavac i da je odvede u domovinu “Grashopersa”.

U većini stanova u zgradi, pa i u njenom, dnevnu sobu su ispunjavala dva duga kauča i regal preko celog zida, te je tu čovek jedva uspevao da se zavrti oko stola. Prenatrpane police regala, pored televizora, krasile su gondola iz Trsta, porcelanske čaše koje služe samo za gledanje, razne figurice – suveniri i jedna spiralna školjka sa Jadrana, iz koje se, ako je na insistiranje domaćina nasloniš na uvo, čuje daleki šum morskih talasa. Na susednom zidu visila su dva uramljena Vilerova goblena i ukoričena prednja strana bombonjere, s motivom deteta koje plače.

Komšinica je, i pored viška kilograma, bila okretna i vešta domaćica. Redovno je spremala ajvar, a nisu joj smetale ni sedeljke koje je njen muž priređivao sa svojim mahalskim i školskim drugovima i kolegama s posla. Sviđala se većini muškaraca, možda najviše zbog velikih i čvrstih oblina, kako spreda tako i otpozadi, pa često, koristeći uski prostor u dnevnoj sobi, nisu propuštali priliku da se očešu o njih. Ali, i pored njenog neospornog orijentalnog seksipila, nije se čulo nikakvo ogovaranje u zgradi, nikakva afera vezana za nju, te je bilo veliko iznenađenje kada joj je muž na vratima našao papirić sa porukom: “Ključ od stana ti je u poštanskom sandučetu, ručak u rerni, a ja odoh u Švajcarsku”. Svima, pa i njenom mužu, bilo je čudno šta je Stole, njegov školski drug iz Srednje mašinske, koji je ponavljao prva dva razreda, onda prekinuo školovanje i prešao u domaći, kao igrač “Vardara“ i “Partizana”, zatim u međunarodni svet fudbala, gde se proslavio kao centarhalf, pa kao trener, šta je, dakle, taj čuveni Stole našao na toj običnoj domaćici i zašto se, pored toliko zgodnih mačkica koje su obigravale oko njega, odlučio za ženu debelu i udatu, s dvoje dece pride. Neki zlobnici su komentarisali da je to sve tako jer je Stole ostao bez majke, a još nije ni prohodao i tek što je izgovorio reč “mama”. Govorkalo se – našao Stole izgubljenu majku.

A gde su se upoznali? U stanu njenog muža! I to bez nekog posebnog udvaranja, ako se ne računa usputno trljanje o njene sočne, čvrste obline, čega je ona bila skoro nesvesna, jer nije od onih žena koje bi ostavile dete u nečistim pelenama da bi gledala “Gradić Pejton“ ili, ne daj bože, fudbal, a kamoli da gubi vreme na cifranje i očijukanje s tuđim muževima. Ona je bila, kako bi se reklo, tradicionalno vaspitana: ujutru muža treba da sačeka čista ispeglana košulja, a dugmad na njegovom sakou redovno se proveravaju i, ako su slučajno olabavljena, ponovo se ušivaju… A i često je mužu prebacivala dok bi zavaljen u fotelji sa flašom piva zurio u televizor – kako može da dva sata bulji u fudbal, a da ne ustane i obrati pažnju na decu, petogodišnjaka i trogodišnjaka, koji su za to vreme šutirali loptu u predsoblju.

Kasnije su počeli da izlaze na videlo još neki detalji. Milka, komšinica s drugog sprata, u stanu tačno ispod njihovog, koja joj je bila najdraža i s kojom je razmenjivala recepte za pite i torte, odala je, prilično glasno, da joj se u poverenju požalila za one stvari. Kao, od devet godina u braku, u prvih sedam samo se “trudila da mu daje“. Pa žena sa onakvim materijalom ima i pravo da se žali, prokomentarisale su neke komšinice, jedne zlobno, druge iz zavisti. Ali ne samo to, pričala je i dalje Milka. U poslednje vreme, uveče, kad bi legla, pitala bi se: – Šta sam uradila danas osim ručka i što sam nahranila i okupala dečake?

A on, utišavala je (bezuspešno) glas Milka, počeo je i da cuga. Ona ga je i sama čula kako se noću, posle dvanaest, vuče po stepeništu, nešto mrmlja i psuje. Poverila joj se dalje i da je tako izbljuvan i neuredan uspevao da se nekako popne do stana, s pomešanim smradom rakije i cigareta, nije stizao ni da se svuče, odmah bi zahrkao. – Jadnik! Predosećao je da nešto nije u redu – uzdisala bi samohrana udovica baba Persa s petog sprata koje je, kao što je rečeno, još izdržavala svog tridesetogodišnjeg sina jedinca, večitog studenta farmacije: – Po meni, ako slučajno reši da mu se vrati, treba da je ubije tu, na licu mesta! Budala, da ga ostavi tako samog, s dvoje još nejake dečice!

Mada su deca i dalje satima trčala, vrištala, galamila i udarala loptu po stanu. A počela su i da se pentraju na veliku terasu za fudbal. Drugoj većoj deci iz zgrade bila je već poznata priča o njihovoj odbegloj majci i s naivno prljavom maštom ranog puberteta prepričavali su je među sobom. Ali kada su se jednog junskog popodneva dva mala brata popela na terasu, jednostavno su ih pustili da gledaju utakmicu, čak su im dozvolili da otrče za palom loptom i da je donesu gore, što bi ovi uradili brzo i bez suvišnih pitanja. Tako je to išlo postepeno, najpre kao donosioci lopte, pa kao golmani, a zatim kao ravnopravni igrači, počeli su da učestvuju u utakmicama na terasi.

A muškarci u zgradi, oni koji su satima pili, mezetili i parili oči komšinicinim oblinama, oni su dočekali da se naslađuju nevoljom njihovog pređašnjeg domaćina. Neki su uz podsmeh primetili kako su jednog ranog jutra videli komšiju kako je s podignutom kragnom i s koferčetom brzo nestao iza ugla. Otišao je da traži Stoletovu cirišku adresu, kikotali su se, ali kada je stigao tamo, popišmanio se da ne dobije batine od atletski građenog centarhalfa, pa se odmah, još istog dana, vratio u Skoplje. Drugi su ga opet, tobože pokroviteljski, tapšali po ramenu, a iza leđa mu pravili grimase.

Prošlo je nekoliko godina, možda dve ili tri, kada je nekadašnji suprug odbegle komšinice, na delu zajedničke terase, tamo gde su se graničili baba-Persina bašta i fudbalski teren, napravio golubarnik od dasaka. Baba-Persin sin, koji je uvek imao još samo dva ispita do kraja studija, pomogao mu je da zakuje krov.

Dok su deca šutirala i vikala GooL!, golubovi su bili zatvoreni u tesnom, visokom golubarniku, i iznutra se čulo samo gukanje kao pritajeni navijački žagor. Kada bi se utakmica završila, komšijini sinovi pozvali bi oca s trećeg sprata da pusti golubove. Komšija bi podigao rešetku i ptice krupnih očiju, gučući dubokim, grlenim glasovima, provukle bi se napolje, jedna po jedna, klimajući glavom pri svakom pokretu. Koliko je bio smešan i trapav njihov hod, toliko je silovito i brzo bilo njihovo uzletanje. Lepršali su krilima i deca su čak mogla da čuju kako vazduh pišti kad bi se golubovi vinuli u visine. Jato veštih letača kružilo je sve više. Tada bi se videlo da postoji razlika čak i među njima, neki je smeliji, neki brži a neki leti najviše. Izdvojio bi se šampion – bio je to veliki golub sa skladnom malom glavom, sjajnih očiju, vratom koji mu je bljeskao metalno-plavičastom bojom i s belo-sivim prugastim gaćama.

Deca su mogla da otkriju i prva jaja u golubarniku i ptice kako leže na njima. Mužjak i ženka, naizmenično – kazivao je komšija. Ali potrebno je biti naročito pažljiv, objašnjavao je komšija. Iako se smatraju dobrim roditeljima, ponekad golubovi postupaju jako ružno prema svojim mladuncima. Iz čistog mira mogu prestati da se brinu o njima, ako iz nekog, samo njima poznatog razloga, postanu nepoverljivi; zbog toga je potrebno mnogo pažnje da se ne bi slučajno uplašili dok leže na jajima ili s tek izleglim pilićima. Inače, ako isteramo ženku iz golubarnika, možemo slobodno uzeti jaja sa sobom, jer će ih ona sigurno napustiti.

Deca su veoma pazila da ne uznemire ptice, iako su uživala u njihovim nebeskim akrobacijama. Ali jednog letnjeg dana najlepšeg goluba, šampiona s belo-sivim gaćama koji je leteo više od svih, našli su mrtvog, sa otkinutom glavom. Komšija i svi odrasli i deca iz zgrade čudom su se čudili kako su se to golubari s druge strane ulice usudili da dođu na terasu, otvore golubarnik i da mu iz čiste ljubomore ubiju ljubimca.

Mnogo docnije, kad je komšija rešio da raščisti golubarnik i da rasproda ptice, baba-Persin sin, koji ipak nije uspeo da položi poslednja dva ispita i koji se zaposlio u Makedonskom narodnom pozorištu kao statista, ispričao je da šampionu šiju nisu kvrcnuli golubari iz susedne ulice, već komšija sam. Zaklinjao se da je svojim očima video kako komšija izvlači šampiona iz golubarnika i klečeći, jednim pokretom, kao kad se otvara poklopac na tegli, uz zvučno kvrc otkida mu vrat.

Kada je baba-Persin sin to ispričao, golubarnika više nije bilo, a i komšija se već odavno odselio iz stana s trećeg sprata levo i zajedno sa svoja dva poodrasla deteta otišao u drugi deo grada.

A i ta priča, posle izvesnog vremena, više nikome u zgradi, pa čak ni Milki, nije bila interesantna. Pa je tako i baba-Persin sin prestao da je priča.

S makedonskog preveo autor

Šefto Duraković iz sela Trpezi u Bihoru, na sjeveru Crne Gore (Sandžak), sin Demov, rođen je 1871. godine. Bio je dobar domaćin i imućan bihorski gazda, a usto i džomretan. Sofru je postavljao pred svakog dobronamjernog gosta i putnika namjernika. Njegovu imovinu činio je veliki posjed koji je bio veličine današnjeg sela Trpezi, a novca, zlata, kao i stoke – krupnoga i sitnoga zuba, skoro da ni sam nije znao koliko ima. Bio je miljenik Boga – sve mu je išlo od ruke! I da nisu nahrupili ratovi, Prvi i Drugi svjetski, ko zna gdje bi mu bio kraj.

Bio je čovjek široke ruke i na njegovom primjeru se ogleda u narodu odavno zaživjela poslovica: Stisni ja – stisni Bog. On je bio sušta suprotnost i čovjek velikog srca. Dobro je plaćao svoje najamnike – i dobrom mu se vraćalo.

Još za vrijeme osmanske vladavine u selu je otvorio dućan. Ako bi se desio smrtni slučaj, ne samo u selu Trpezi, već u cijelom Bihoru, moglo se računati da će on toj porodici učiniti i dati ćefine i namirnice iz svoga dućana, da se mejt isprati. Ako ima – plati odmah, ako nema – plati kad ima…

Bio je nepismen, ali je u po dana i u po noći znao sve čega i koliko ima u svom dućanu, do zadnjeg artikla. Množio je, sabirao, oduzimao i u svakom trenutku znao koliko mu od čega ostaje razlike. Bistar um bihorskog gorštaka nije griješio.

Od kako je zaimao – klao je dva kurbana: jedan uoči, a drugi prvoga dana Bajrama.

No, nije tako bilo od vajkada. Govorio je da, pošto se odijelio od braće, nije imao ni u sklad šaku trave da očupa teletu. Ništa. A onda je krenulo. Priča se da je jedan čobanin u kamenjaru blizu sela Ponor vidio kako njegova koza liže kamen. Bio je to znak da pod kamenom leži zlato, ali – imao je djecu, a priča kolala da će onome ko nađe i uzme zlato umrijeti dijete. Ako je tačno ono što se šuškalo – čoban je podigao kamen, našao, neko kaže jedan ćup, a opet neki su tvrdili da je našao dva, i odnio ih pravo Šeftu u dućan. Šefto mu je za to godinama davao robu, trudio se da mu ne ostane u haku, a za zlato pokupovao velike posjede sa kojih je sticao golem imetak.

Mirio je krvove i dijelio pravdu – tanju od dlake.

Od dvije žene imao je četiri kćeri i devet sinova.

Devet sinova! U to vrijeme, imati devet sinova značilo je imati vojsku!

Prva žena zvala mu se Malka i bješe od familije Kočan iz sela Godočelje. Rodi im se sedam sinova i dvije kćeri: Tahir, Mursel, Fako, Bajram, Ćazim, Hamza, Hasim, Šeha i Semka.

Sojan porod!

Jednoga jutra, dok je Šefto bio van sela, na kuću udariše hajduci iz Polimlja. Djeca su bila oko sofre i čekala da im majka začini kačamak, koji tek bješe postavila u tepsiju ispred njih. I to su im pojeli, a onda su iz štale zajmili junice, čizgine kao srne. Malka se ispriječila – pokušala da ne da. Pretukli su je na kućnom pragu i to na oči djece koja su vrištala okolo njih i molila da im ne ubiju majku.

Plakala su i za junicama.

“Ništa ne plačite, da vam ih mi nismo potjerali, otjerali bi vam ih drugi” rekli su i zamakli u šumu.

Od tada je Malka pobolijevala i sve češće padala s nogu. Jedva se kretala.

Jednoga jutra nije se probudila.

Šefto je ostao sa sedmoro djece. Najstariji sin Musa bio je oženjen i već imao sina. Ali je i on ubrzo umro.

Jednoga dana svratio mu je prijatelj iz sela Ahmet Hodžić.

“Šefto, ja te mogu oženit’”, rekao mu je.

“Koja će me vrh ovoliko djece?” odgovorio je Šefto.

“Ne brini”, sokolio ga je Ahmet. “Ima u mojoj tazbini u Korita, gore u Herovića, đevojka Bajra, oko trideset godina. Ako je zatražimo – daće je. Hoće tako mi Boga”.

Tako je i bilo – dali su je, a ni pitali je nisu. U neviđeno. Rekli joj da taj njen budući muž ima dvoje-troje djece od prve žene, ali kada je dovedoše djeca stadoše ulazit’ i ljubiti ruku svojoj drugoj majci.

“Čiji si ti?”, pitala je Bajra.

“Šeftov”, odgovorilo je prvo.

“A ti?”, pitala je drugo.

“Šeftov”, odgovorilo je drugo.

I tako sedmoro njih odgovori isto. I povrh svega još jedno unuče. Ali – povratkla nije bilo. S njom mu se nađoše još dva sina: Rašo i Haćim i dvije kćeri, Fifa i Elmaza.

Ćerka Fifa se primiče devedesetoj i dobro je upamtila svog oca Šefta.

“Bio je viđen čovjek”, sjeća se Fifa. “Nosio je fes i ćurak postavljen jarinom. Malo je ko tada nosio ćurak”.

KAKO JE ŠEFTO POSTIDIO HVALISAVOG ROŽAJSKOG AGU

Za vrijeme Osmanlija otkupljivao je desetak, čak i u rožajskom srezu. U to vrijeme deseti dio prihoda od zemlje odvajao se za cara, a onda je sreski upravitelj – kajmakan raspisivao prodaju.

Šefto se prijavio da i u rožajskom srezu otkupi desetak, a jedan od rožajskih aga se okrenu kajmakanu:

“Što si nam doveo Šefta Durakovića u opancima i sa zašivenim gaćama? Nije on Šeftaga, on je tranjaga”.

Šefto mu se, potpuno smiren, okrenu:

“Hajdemo mi, rožajski aga, na Demiškin most, pa ti bacaj po jedan dukat u Ibar, a ja ću po dva, kome prvo nestane da onoga drugoga na leđa pronese kroz cijelo Rožaje”.

Aga pospusti glavu i ništa ne odgovori.

Kada je zavladala Crna Gora, vojsci nove države odvojio je trista grla ovnova i dvadeset pari volova.

Prolazilo je vrijeme, a stoku niko nije plaćao, te se on jednoga dana uputi kralju Nikoli na Cetinje.

“Čestiti kralju, hoću da mi platite trista ovnova i dvadeset pari volova”.

“Crna Gora”, odgovorio je kralj Nikola, “nema da ti plati stoku, ali ti evo ovaj ruski kolaš i dobićeš državnu penziju”.

Nikad je nije dobio!

KRALJ ALEKSANDAR MU JE BIO KUM

Za vrijeme kralja Aleksandra, kome bi se u Kraljevini rodio deveti sin – dobijao je od kralja kumstvo, pa kada se i Šeftu rodi deveti sin Haćim – za kuma dobi lično kralja Aleksandra.

Ali, dolazila su vremena, nailazili ratovi i svojom gvozdenom metlom brisali sve ispred sebe. U Prvom svjetskom ratu propade mu veliki dio bogatstva, a završetkom propade i gomila tadašnjeg austrougarskog novca.

Brzo se okrijepio i nastavio kao ugledan domaćin.

Došao je i Drugi svjetski rat, pljačke i paljevine. Po završetku – džakove albanskog novca bacio je u potok. Sa džakovima bačenog novca otišlo je i jedno vrijeme u kojem je Šefto Duraković važio za najuglednijeg domaćina u cijelom kraju.

Zemlje jeste imalo, ali se izdijelila i isposnila.

Naiđoše i sušne poratne godine, kao kukavice. Zemlja bješe slabo ponijela.

“Sedam puta mi je dolazilo imanje i sedam puta nemanje. Sada je gotovo. Da je dao Bog da sam umro prije pet godina, nikada ne bih umro, a ovako – živ ću umrijeti”, izgovorio je samo nekoliko dana prije smrti.

Osiromašen ratom i oronuo, umro je u dubokoj starosti 14. aprila 1947. godine.

Vjeruje se da je, prije smrti, negdje zakopao dva ćupa zlata. Čak se i nagađa da ih je jedan čovjek iz njihove blizine pronašao i ubrzo nestao sa svojom porodicom. Nešto kasnije, saznalo se da je u mjestu svog novog življenja kupio kuću i veliko imanje.

I da se ne zaboravi: na današnji dan, a drugi je februar 2016. godine, loza Šefta Durakovića doseže do trista pedeset šestog potomka. Ima među njima i doktora nauka i raznih drugih zanimanja, ima i uspješnih biznismena kao što su unuk Ernad Ero Muhović i praunuk Elvis Eko Duraković, koji, po uzoru na svoga djeda i pradjeda, imaju sluha i za one oko sebe. I koji me zadužiše da sve ovo ispripovijedam da se ne zaboravi!

STRIP „List vode – Atlantida“ neupitno je remek djelo iščašene genijalnosti stripovnog autora Alema Ćurina

Margina je bila i ostala legitimni Ćurinov prostor. Znajući za silne pohvale i medijsku pažnju na pulskom Sajmu knjiga gdje je promovirao svoj stripovni album „List vode – Atlantida“ (zagrebačkog nakladnika „2X2“) te na splitskoj „Bookvici“ ova se tvrdnja čini podjednako neutemeljenom i blesavom. A Nije. Jer Alem nije ni nadobudni mladac kojemu se posrećilo prvim objavljenim strip albumom niti pak neki „late bloomer“ koji se stripu okrenuo tek u zrelim (autorskim i životnim) godinama. On je u doslovnom smislu junak s margine koji je – unatoč povremenim nagradama i priznanjima te kultnom statusu kod stripoivnih insidera – napokon dočekao i ozbiljnu medijsku pažnju.

Daleko od očiju…

Živeći u Splitu pa na Hvaru a onda opet u Splitu, Ćurin je dakako na vlastitoj je koži osjetio što znači biti “daleko od očiju” i kuratorima prestižnijih galerija i medijima. Oholost “centra” koji je drsko brkao geografiju i provincijalnost, nekoć ga je – unatoč fascinantnom stripovnom eksperimentu stripa „Eksperiment gospodina Kleina“ – smjestila na rub novokvadratne situacije a potom i transavangarde ili “nove slike”. Iako je Ćurinova hvarska izložba iz 1982. radovima poput heraldičke alegorije „Dalmacija“, „Suvenira iz kolonije“ ili „Tice na žici“ bila posve na tragu tadašnjih najuzbudljivijih radova njemačkih “novih divljih” ili Olivinih slikara “transavangarde”, nije uspjela probiti barijeru koja je dijelila unutarnji metropolitanski “krug” kritičara, venecijanskih selektora i kustosa od “loosera” iz provincije.

Ruku na srce vlastitoj marginalnosti Ćurin je i sam obilato kumovao. Njegov prvi – tada naravno neobjavljen – strip „Pučani, plemići, suci“ najprije se rađao mukotrpno jer je njegov crtač na početnim tablama tvrdoglavo inzistirao na minucioznosti i maniri Hala Fostera, da bi odjednom krenuo neočekivanim smjerom. „Divljim“ grafizmom i crtačkom silovitošću u kojoj je bilo i Maurovića i – još i više – ekspresionističkog crteža preseljenog iz likovnosti na table stripa. Raspolućen između stripa i naraslih potreba za silovitim likovnim stilom nadahnutim već spomenutim „novim divljima“ i transavangardom, posve se udaljio od potencijalno komercijalne matice i pokušao svoje dvije strasti pomiriti slobodoumnom fuzijom i čudesnim eksperimentom. Idealni predstavnici spomenute faze su „Eksperiment gospodina Kleinea“ za koji je nagrađen u Montrealu te kazališni plakat za splitski HNK. Riječ je o rješenju za Pirandellovu predstavu „Čovik, zvir i kripost“ realiziranom kao tabla imaginarnog kubo-ekspresionističkog stripa u 12 kadrova. Očekivano, takvo rješenje nije zadovoljilo naručitelje.

Blagodat provincije

Sukladno poučku da će vas nedaće ili ubiti ili ojačati, Alem je svoje „hendikepe“ pretvorio u prednosti. Shvaćajući da je i “provincijalnost kao sudbina” možda u konačnici prije blagoslov nego li prokletstvu. Kao mogućnost da se doista bude svoj na svome; na margini, na prostoru ruba koji – pa ma kako se to činilo apsurdnim – pruža više nego li naizgled “široko polje” centra. Ili mainstreama bilo koje vrste.

Rubnost odnosno marginalnost te perifernost – koju se ne smije brkati sa “denuncijantskim” i podrugljivim provincijalizmom kao plodom duhovne lijenosti, mizernog talenta i samodopadne izoliranosti – doveli su postupno do iznimnih plodova.

Alem je naime odustajući od hard-core likovnosti (jer prestaje i slikati i raditi sjajne i danas nažalost mahom zagubljene skulpture) pronašao “medij” novinske ilustracije koji mu je donio “publiku” bez prisilne promjene adrese. Godinama je u Profgilu, podlistku Nedjeljne Dalmacije, crtao ilustracije (pored ostalih i za niz mojih tadašnjih tekstova). Bile su to fascinantne vizualne storije jakog autorskog pečata, crteži koji su – mada uvijek usidreni uz tekst kojemu su bili pratitelji – pričali i svoju autonomnu priču. Ćurinovski narativnu i nadrealnu. U onom smislu u kojem je nadrealan bio Alemu tako drag „Mali Nemo“ Winsora McCayea s početka 20. stoljeća. Ili, kako je to jednom prigodom kazao Miljenko Jergović (i sam godinama u Nedjeljnoj Dalmaciji „abonent“ Alemovih ilustracija) nisu to bile uobičajene ilustracije već likovne reinterpretacije, kojima je pomicao priče iz njihovoga realističnog prosedea. „Te slike izgledaju kao snovi na temu mojih priča“, zaključio je Jergović.

Idealne novinske adrese

Daljnja emancipacija i rukopisa i autorske imaginacije dogodila se u za Ćurina idealnom novom mediju: Feral Tribuneu. Spomenuti je tjednik bio idealna adresa za Ćurinove vizualne komentare iskazane beskompromisnim crtačkim stilom i posve eksplicitnom ili “hard core” ilustracijom. No neka vas Ćurinova komunikacije na “nervnoj bazi” ne zavara jer riječ je o izuzetno senzibilnome autoru!

Naime, iako je uvijek a posebice u feralovskim ilustracijama prezirao kompromise koji bi ograničili njegovu autorsku slobodu, palio mostove za sobom i tvrdoglavo gurao vlastiti film, Alem Ćurin nije bešćutni mizantrop već suptilni komentator kojega – prije i poslije svega – zanima pojedinac. Čak i tamo gdje je najžešći ili naizgled najvulgarniji, gdje metaforom udara poput malja a preciznim realističkim crtežem – trajno nadahnutim magritteovskim jukstapozicijama i apsurdom – Ćurin je osjećajni čovjekoljubac. Istina, poseže za žestokim izražajnim sredstvima, za šokom i moćnim oružjem apsurda no uvijek zbog gotovo naivne vjere da baš svakoj “nevinosti” na ovome svijetu, valja pružiti zaštitu. I baš zato su se Feral Tribune – i njegovi beskompromisni stavovi – i Ćurinova ilustracija tako dobro sljubili. Onako kako se to danas sljubljuju u Novostima.

Potekavši iz stripa te paralelno s ilustracijom – koja mu osigurava svakodnevni “kruh i maslac” – radeći strip kada je god to moguće, Ćurin je razvio zapanjujuće originalan stil “stripolike” ilustracije s popratnim kratkim tekstom koji je integralni dio – gotovo kao piktogram – grafičke cjeline. Alemova novinska ilustracija je tako istovremeno “vizualizacija” osnovnih teza iz teksta – dakle u klasičnoj je naizgled podređenoj funkciji vizualne “dogradnje” ili pratioca– ali je također i samosvojan “entitet”. Stoga baš svaka od ilustracija tako dobro funkcionira i izvan svojega organskog (tekstualnog, novinskog) konteksta. Slike/tabloi povezani pak u cjelinu čine čudesni narativni niz pridržani rastezljivim okvirom priče.

Između ilustracije i stripa

Takav je upravo strip „List vode“ u kojem su se našle sve odlike Ćurinovog autorskog rukopisa, njegov uvrnuti stripovni leksik, nadrealna kolažiranja stvarnog i izmaštanog, krhotina iz svih faza likovnog djelovanja te na stotine fascinantnih „usputnih“ referenci. S otvorenom posvetom Winsoru McCayeu, „Malom Nemu“ i njegovom fantastičnom art nouveau mizanscenu, Halu Fosteru i „Princu Valiantu“, Hugu Prattu, Alexu Raymondu i „Ripu Kirbyju“ (kojem Ćurin daje svoj lik i pretvara ga u svojevrsni alter ego) Magritteu, De Chiricu, Disneyu, Marylin Monroe, Don Quijoteu… ali i nebrojenim ikonama pop-kulture. Posebno je zanimljiva erotska mini-epizoda prikazana kroz 11 tabloa u obliku kalendara s bujnom pin-up ljepoticom u kojoj Ćurin po tko zna koji put pokazuje da je majstor erotike dostojan Maurovića.

„List vode – Atlantida“ je mnogo više od sjajnog strip albuma. On je i svojevrsni capolavoro drsko talentiranog i neponovljivog autora te, baš kao i „Egostriper“ (dijelom autobiografija, zbirka eseja, društvena kronika, komad „uvrnute“ proze te kolekcija stripovnih tabli) blistavi prinos kulturi zemlje koja se, za razliku od Ćurina, uvijek hvastala samo niskim vrhuncima.

*

Tekst objavljen u Slobodnoj Dalmaciji

Snažan prodor kršćanstva obilježio je srednjovjekovnu Pulu brojnim sakralnim zdanjima: trobrodna bazilika sv. Marije Formoze (pulski đakon Maksimijan (499-556), Maximianus, rodom iz Veštra, Vištra, Vistrum, južno od Rovinja, danas turistički kamp, bio je postavljen za ravennskoga nadbiskupa 546., prema legendi, zahvaljujući tome što je “prilikom oranja našao zakopano zlato” čiji je dio darovao “caru Justinijanu, a ovaj ga je za uzvrat nagradio nadbiskupskom stolicom”¹, dao je izgraditi i bogato opremiti, u sklopu benediktinske opatije, crkvu sv. Marije Formoze ili Svete Marije od Trstike, Santa Maria del Cannetto, od koje je danas, nasuprot ulaza u Uljanik, ostao neznatni dio, samo južna grobna kapela s ostacima dekoracije u štukaturi, zidni mozaik i komadić perimetralna zida, dok su reljefno ukrašeni stupovi, mramori, porfiri i serpentini završili u venecijskim velebnim građevinama polovicom 13. i 16. stoljeća), grobljanska crkva sv. Ivana od Nimfeja (5. stoljeće, između gradskih bedema i Arene, u blizini antičkoga groblja), sv. Nikole (6. stoljeće, današnja pravoslavna crkva)², sv. Florijana (6-7. stoljeće, na otoku Uljanik), sv. Petra (6-7. stoljeće, na istoimenom otoku), sv. Katarine (6-7. stoljeće, na istoimenom otoku), sv. Klementa (6. stoljeće), benediktinske samostane sv. Mihovil (6. stoljeće, tu je 1087., u samoći, u trideset i četvrtoj godini, umro ugarski kralj Salomon, sin Andrije i nećak Bele I., iz roda Arpadovića³) i sv. Andrije (6. stoljeće), na istoimenom otočiću u luci…⁴

U takvim učenim (pismenim i kulturnim) benediktinskim opatija i samostanima Pule, ali i središnje Istre⁵ gdje je rođen i provodi djetinjstvo (progovorio je zasigurno arhaičnom čakavicom poput sve ondašnje djece središnje Istre)⁶, stječe prvu naobrazbu⁷ – potom nastavlja školovanje u čuvenoj katedralnoj školi u Chartresu (kod magistra Thierryja) i studij u Parizu te apsolvira “sedam slobodnih umijeća” (gramatiku, retoriku, logiku, aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu) – najstariji hrvatski filozof i znanstvenik, zvjezdoznanac i prevoditelj, prvi hrvatski (i istarski) intelektualac zapadnoeuropskoga kruga, Herman Dalmatin(ac) (oko 1110. – nakon 1143.)⁸, Hermannus Dalmata, ili Herman Sclavus (Slaven), Herman de Carinthia (iz Koruške) i Herman Secundus (Drugi), kako su ga sve nazivali.⁹ Nalazimo ga u ondašnjim središtima znanja, tadašnjim žarištima knjižne proizvodnje (svitaka i kodeksa), samostanskim skriptorijima širom Europe: Toledo, Leon, Najera, Salamanca, Chartres, Pariz, Toulouse, Béziers, Palermo… Njegovo ime, prijevodi, kompilacije i autorsko djelo postupno pada u zaborav i tek u “20. stoljeću znanstveni opus našeg učenjaka postaje predmet višestrukih istraživanja, uglavnom u svijetu, pa Herman danas slovi kao jedan od nezaobilaznih europskih znanstvenika u dugoj i mukotrpnoj povijesti astrologije-astronomije, matematičkih znanosti, prirodne filozofije i islamologije.”¹⁰

Herman Dalmatin u prvom je redu izravan i vrstan prevoditelj svetih, religioznih, filozofskih, prirodoslovnih, astroloških, astronomskih, medicinskih i inih arapskih tekstova na latinski: Kuran¹¹, “Proročica” (Fatidica), “Uvod u zvjezdoznanstvo” (Introductorium in astronomiam), “Planisfera” (Planisphaerium), “Muhamedov nauk koji Saraceni uvelike cijene” (Doctrina Mahumet, quae apud Saracenos magnae authoritatis est), “O Muhamedovu rodu i njegovom odgoju” (De generatione Mahumet et nutritura eius)…, zatim znanstvenih, astronomskih i astroloških kompilacijskih djela: “O preispitivanju srca – O skrovitm stvarima” (De indagatione cordis – De occultis)¹², “Knjiga o oborinama” (Liber imbrium), “O sastavljanju i uporabi astrolaba” (De compositione et usu astrolabii)…, i izvorni pisac djela, njegove najznačajnije astrološko-kozmografske i prirodnofilozofske studije, “Rasprave o bitima” (De essentiis)¹³. “Njegov spoj zapadnoeuropske i arapske filozofije i znanosti zacrtao je put novoj znanosti, što je došlo do izražaja u XVI. stoljeću te se Herman može smatrati prethodnikom znanosti tog stoljeća.”¹⁴

Herman Dalmatin ostat će zapamćen po još jednoj (u ovom stoljeću demokratski izborenoj) osobini, metaforički otvorenoj (javnoj) neizmjernoj ljubavi (kakvih je, krišom i tajno, ne samo neizmjernih, po mračnim zakutcima samostana i skriptorija zasigurno bilo) prema nerazdvojnom i doživotnom prijatelju sa studija, Englezu Robertu iz Kettona (Chestera) s kojim dijeli trogodišnja proputovanja i pustolovine u daleke zemlje Bliskoga istoka (putuju od Pariza, preko Galije, Italije, rodne Hermanove Istre, Dalmacije, Grčke do Carigrada, Bagdada i Damaska, a vraćaju se preko Cipra, Krete, Sicilije, Rima, Bacelone u Toledo)¹⁵, žeđ za novim islamsko-arapskim znanjem, s kojim potom čita, prevodi, surađuje i prijateljuje (ljubuje) po skriptorijima Europe do 1143.¹⁶, godine kad ljubljeni Robert postaje arhiđakon stolne crkve u španjolskoj Pamploni, a tužni Herman prelazi na istočnu, francusku stranu Pirineja kao scolasticus, u Toulouse i Béziers (tu dovršava De essentiis), ali isuviše pogođen odvojenošću od intimusa mu Roberta (baš kad su postali “jedan čovjek”, kako je u snu Hermanu prišapnula božica Minerva) intelektualno gasne¹⁷.

U prvoj, uvodnoj rečenici “Rasprave o bitima” Herman filozofski srdito kori Roberta: “Uzrujalo me ovih dana često mrmljanje Atlantida, a obuzima me povrh toga veliko čuđenje: koji li je slučaj ili koja to novost tebe, dotle nepokolebljiva, tek sada ukrala tebi samomu tako da si ostavio jamačno drugoga sebe i udaljio se zbog koje bilo nove zgode od zajedničke zadaće cijeloga našega života?”¹⁸, ali malo (stranicu) dalje sve mu oprašta, ostaje mu, kad je hladne glave bolje razmislio, bezuvjetna ljubav (i zadovoljno sjećanje) koja i nadalje plamti: “Promišljeno odlučuješ, predobri Roberte, o tome kako valja postupati i uvijek ćutim kod tebe tu ljubav prema meni, bilo zato što razboritim duhom sve oko sebe gledaš i predviđaš, bilo zato što nam je nedjeljiv život, misao ista i uopće jedna duša”¹⁹. Jesu li se intiminusi, nujni Herman Dalmatin i predobri Robert iz Kettona, ikada sreli nakon kobna rastanka 1143. godine, (zasad) nije znano. Scenarij je otvoren svim svršecima (smrti im nisu zabilježne, jesu li uopće umrli?). Preteča, štoviše, intelektualna ljubavna pretpreteča (prije devet stoljeća) ovovremenih, medijski napornih i zamornih suvremenih zajednica (pravno i društveno verificiranih) i njihovih tendenciozno umjetničkih (daleko ispod dostojanstva arapskih prijatelja), posebice filmskih (svakojakih elgebete ili brokebackskih varijacija), refleksija. Unatoč svih umjetničkih sloboda, Herman i Robert znali su još prije devet stoljeća da tajna umjetnosti nije u otkrivanju tajni.

Dva stoljeća kasnije, iz srednjovjekovno nepoznatih okolnosti, u okultnoj se Puli našao fizik, općinski liječnik Petrus Bonus (magistar Petrus Bonus Lombardus de Ferraria, tal. Pietro Buono) o kome se pouzdano zna samo (što je očito prema proširenom latinskom imenu) da je Talijan iz Lombardije (Ferrare) i da je u Puli 1330. napisao, kako sam navodi kao “liječnik u Puli, u provinciji Istri”²⁰, filozofsko-religijsko-alkemijsku raspravu “Skupocjeni novi biser” (Pretiosa margarita novella), punoga naslova “Skupocjeni novi biser o blagu i kamenu mudraca ili uvod u umijeće alkemije” (Pretiosa margarita novella de thesauro ac pretiosissimo philosophorum lapide seu Introductio in artem alchemiae). “U doba kada je Bono napisao svoje djelo na snazi je bila zabrana bavljenja alkemijom po dekretu pape Ivana XXII. iz 1317. Bono je naveo svoje ime, zanimanje za alkemiju i vrijeme nastanka rukopisa. Razlog tome je taj što se Bonov tekst razlikuje od većine alkemijskih rasprava. Naime, Bono je naveo da on sam nije nikad bio uspješan u postupcima pretvorbe te da nju mogu provesti samo odabrani ljudi, obdareni čistom vjerom i s Božjom pomoći. Zato Bono ne donosi nikakve praktične upute za izvedbu pretvorbe. Njegova rasprava zapravo je iskrena filozofska diskusija o alkemiji. On je završava zaključkom da je alkemijski pokus bez vjere osuđen na neuspjeh. Umijeće alkemije je božanska tajna.”²¹

Za Bonovu onodobnu opširnu raspravu saznalo se tek u 16. stoljeću kad ju je za tisak priredio Janus Lacinius (Giano Lacinio), franjevac iz Calabrije, i otisnuo kod tiskara Aldusa u Veneciji 1546., od kada postaje poznata kao sustavan pregled (riznica) dotadašnjega alkemijskoga znanja s čestim pozivanjem na Aristotela, Platona i arapske alkemičare. “Može se reći da je Bono ‘Skupocjenim novim biserom’ utemeljio duhovnu alkemiju. Tvrdio je da alkemija ne postiže svoj cilj na prirodan način. Nije joj nijekao znanstvenu osnovu koju joj je odredio u uvodu, ali joj je dodao religioznu, neophodnu za postignuće pretvorbe. Alkemičar započinje svoj pokus razumom u suglasju s prirodom, ali ga dovrši božanskim nadahnućem.”²² Carl Gustav Jung Bonovu raspravu smatra “najstarijim vrelom koje podrobno govori o vezi kamena mudraca s Kristom”, jer “ovaj tekst, koji je, u svakome slučaju jedno stoljeće stariji od Khunrathova, bjelodano pokazuje da je već tada, veza između Kristova misterija i lapisa bila toliko očigledna te se filozofski opus činio analogijom, oponaškom, a možda i nastavkom božanskoga djela izbavljenja.”²³ Što se s Petrusom potom zbivalo i gdje je završio nakon puljske Pretiose, ostaje (poput Kristova) misterija.

Plaše me ljudi digresije. Glave su im kao papirnate vrećice, pune misli u rinfuzi.

Ja sam Gregor Samsa. Kurac je onaj Kafkin.

Kod nas je prodan bog za svijeću.

Stariji gospodin na televiziji govori o sigurnom seksu. U njegovim godinama ta je sintagma pleonazam.

Nisam usamljen. Još uvijek mogu birati, dopustite da budem osamljen.

Ne mogu biti life coach, jer bih čovjeku sjebao život do kauča.

Kakve bi motocikle trebali voziti ISIL-ovci? Halal Davidson.

Nostalgičan sam. Dajte mi groblje, bit ću tamo kustos.

Ja se smijem u samoobrani, a ona iz uvjerenja.

On mrzi sve što je Hrvatsko! Kad ti to prvi put kažu, lažu. Nastave li dovoljno dugo to činiti, ispadne da su u pravu.

Svi pjesnici na svijetu, otkako ga ima, sanjali su i sanjaju i sanjaće, dok ih ima, da su napisali božanske pjesme koje se, naravno, ne mogu iznijeti na javu.

Kao spomenik sanjanoj, Dis je napisao pjesmu Možda spava koja počinje stihom: “Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja” i od mladosti je znam napamet, a recitirao sam je mnogima, najviše na času svojim studentima, ili u sitne sate, u kafani, pjesnicima koji su pjanci. Davno sam prestao da upražnjavam jedan, meni nekad veoma drag običaj: iako sam zakleti nepilac, prosjedio sam najmanje stotinjak, možda i sto pedeset noći sa pjesnicima po birtijama, i više ne pamtim šta su govorili o Disovoj pjesmi Možda spava, mada znam da jesu govorili, ali ovo neću zaboraviti nikad: prosjedili smo, tu noć, u hotelu Central i, oko tri sata, pomiješali su se pjanci pjesnici sa pjancima nepjesnicima, a ja sam u neka doba ustao iza stola da odrecitujem Disa. Nakon stihova:

Na sećam se više ničeg, ni očiju tih,
Kao da je san mi bio ceo od pene,
Il te oči da su su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog što ja noća snih,
Neće sećam se više ničeg, ni očiju tih,

Ali slutim, a slutiti još jedino znam,
Ja sam slutim za te oči da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone,
U snu dođu da me vide: šta li radim sam,
Ali slutim, a sluti još jedino znam –

jedan pjanac, vrlo mlad, dvadeset i nešto godina, ne znam šta je bio po zanimanju, ali se iz onoga šta je i načina kako je govorio vidjelo da nije pohađao gimnaziju, kazao je, pomalo kao krivac, kao da nam priznaje nešto što bi moglo biti upotrijebljeno protiv njega : “Ljudi moji, kad ovo slušam, meni se plače!” Ne vjerujem da je Dis ikada dobio kompliment važniji od ovoga.

Ima pjesnika kojima je ponešto od onog što su u snu sročili uspjelo iznijeti na javu, bar tako kažu, ali ja ništa, tačnije: ono što bih iz sanjane pjesme upamtio nije vrijedjelo ni pet para, mada mi se u snu činilo da su to sami almazi, ali jesam jednom upamtio dvije vrlo sugestivne riječi “državni graktači” i stavio ih u pjesmu, uz napomenu da su iz sna.

I već decenijama sanjam kako prevodim pjesme, nekad se čini po svunoć, najviše sa ruskog, razumije se, ali i sa francuskog, ponekad čak i sa engleskog, a kad se probudim, sve se, naravski, raspline, nekad i u snu znam da će se rasplinuti, znam da je to prevođenje u snu, mada mi možda, ko zna, ponešto od tog sanjanog pomogne kad na javi pišem pjesme, možda je iz tih snova o prevođenju pogdješto od onog čime samog sebe uspijevam zapanjiti, čak se nekad pitam: okle meni ovo? – jer, skupa s Antunom Šoljanom, vjerujem da iz sebe ne možeš izvaditi “više nego što imaš”, pa se zaludu pitam je li to uistinu moje, ili je negdje pročitano, a zatim zaboravljeno čije je, čak je zaboravljeno i da je tuđe, i nije se jednom desilo da takve riječi, za svaki slučaj, označim kurzivom kao da su citat, a nikad neću znati jesu li moje ili nečije.

Naravno, iz tih sanjanih prevoda nikad nisam upamtio ni dvije riječi, ali nam je 5. 2. 2016. oko šest ili sedam izjutra neko dolje, na ulazu u zgradu, pozvonio greškom, i ja se probudim, a i glavi mi ostao ulov iz sna, dva prevedena stiha ruskog pjesnika čije će mi ime i prezime zauvijek ostati nepoznato:

Hiljadugodištima čovječanstvu je jedna kost
prepriječena u grlu – jednakost!

Ovo me sprva prilično začudilo, jer kao da je napisano na javi, tu nema ama baš ničega što bi bilo snovno pomjereno, mada znam da su igre riječima česte u snovima, barem u mojim, i uz to, ko zna, možda u ruskim stihovima koje sam čitao postoji rima “odna kost’ – odinakovost'”, što je malo vjerovatno, jer se, u ruskom jeziku, za jednakost upotrebljavaju riječi ravenstvo, ravnopravie, a odinakovyj znači podjednak, isti takav, isti.

Gojko Banović, književnik i novinski reporter Politike

Na listi, u antologiji zaboravljenih bosanskohercegovačkih pisaca Srbin Gojko Banović ne zauzima naročito istaknuto mjesto. Živio je u Beogradu, bio novinar, lutajući reporter Politike, koji je pod egidom “Sureti s ljudima” napisao na stotine reportaža, ispovijesti, razgovora s običnim svijetom iz svih dijelova Bosne. Krajem šezdesetih, kada ga je Radovan Popović intervjuirao za svoju knjigu, Gojko Banović spremao se za mirovinu. Tada će, nadao se, završiti “jedan roman iz prošlosti Bosne”, koji je odavno započeo, ali ga je novinarenje ometalo u pisanju. Teško je znati je li Banović završio svoj bosanski roman. Nema ga u Katalogu knjižnica grada Zagreba, jedinom koji je ovom čitatelju dostupan na prvu ruku. Ali u njemu nema nijednog piščevog naslova objavljenog nakon 1970 i izlaska knjige Popovićevih intervjua, tako da se čini kako je njegova književna karijera te godine već bila završena i zaokružena.

Ovako u katalogu piše:

“Neviđene snage”, pripovjetke, Beograd: Prosveta 1948;

“Petar Kočić”, roman, Beograd: Nolit 1956;

“Ivan Goran Kovačić”, roman, Beograd: Nolit 1963,

i u ponovljenom izdanju, kao jedini naslov objavljen u Bosni i Hercegovini:

“Petar Kočić”, roman, Sarajevo: Veselin Masleša 1963.

Napisao je još i knjige priča “Moji zemljaci”, “Knežopoljci”, “Važno je biti važan”, te dvije zbirke reportaža: “Po našoj zemlji” i “Susreti s ljudima”. Ali tih knjiga više nema u fundusu zagrebačkih knjižnica (i sve su, također, objavljene prije 1970.).

Vrijeme je književnih biografija. Stefan Zweig u Jugoslaviji je prevođen i čitan. Njegove knjige postaju bestseleri. Još od prije rata publika voli biografske romane, pa ih se piše u novome, revolucionarnom i patriotskom ključu. Tako će biti sve dok televizija posve ne osvoji pažnju široke publike, a biografske romane ne zamijene dokumentarni i igrani filmovi o važnim ličnostima iz naših povijesti.

Petar Kočić je Banovićev zemljak u Beogradu. Umirao je u tamošnjoj ludnici, a još uvijek je bilo ljudi koji su ga se iz tog perioda sjećali. “Međutim, slika koju sam stekao o Kočiću kao bolesniku pokazala mi je da je on bio jedna telesna i duševna ruševina o kojoj ne treba pisati. U trenucima kad mu se činilo da ga stvaralačke moći nisu napustile, on je u bolnici prepravljao svoju ‘Sudaniju’ i neke svoje priče. Prepisao sam iz originalnog Kočićevog rukopisa izvesne delove njegove prepravljene ‘Mrgude’ i čuvam ih kao podatak za istoriju bolesti jednog pisca, a ne kao njegovo stvaralaštvo.”

Obziran je bio Banović kad nije želio pisati o poludjelom, urušenom Kočiću. Takvo je bilo i doba, obzirno, obilježeno tendencijom da književnost prikazuje neku dostojanstveniju, ljepšu stvarnost. Tako je Banović pisao svoj roman o zlosretnom i drčnom krajiškom narodnom tribunu, Srbinu a Bosancu, jednom od najdarovitijih pripovjedača što su ih naši jezici imali. Je li ikome danas važan njegov “Petar Kočić”?

Umjesto da ga novine učine površnim, Banovića su njegova reporterska putovanja učila onoj vrsti temeljitosti kakva je kod pisaca fikcije – makar i memoarske – izuzetno rijetka. “Treba dobro proučiti ne samo delo jednog pisca nego i njegov živvot do najsitnijih pojedinosti. Kad sam prikupljao materijal o Goranu, ja sam prešao ceo njegov životni put od rodne kuće u Lukovdolu kod Karlovca do one kuće, u selu Vrbnici kod Foče, iz koje su ga četnici odveli u smrt. Po okolini Foče danima sam tragao za seljacima koji su ga poznavali iz onih dana kada je, u leto 1943. godine, prešao Sutjesku i, na svoju nesreću, zadržao se u Vrbnici sa dr. Simom Miloševićem. Tako sam išao i Kočićevim tragom: Stričići – Gomjenica – Banja Luka – Sarajevo – Beograd – Skoplje… U selu Slavićkoj tražio sam grob Mračajskog Prote, a u selu Melini bio sam u kući Davida Štrpca. Drugi put do romansiranih biografija, lakši i brži, nije mi poznat.”

Ali tko je, zapravo, bio Gojko Banović, i od kakvih se priča i osjećaja sastojao njegov svijet, najbolje se vidi u jednoj kratkoj anegdoti, koja danas funkcionira kao neka vrsta osobne legitimacije ovoga zaboravljenoga bosanskog pisca. Na Popovićevo pitanje: “Čime tumačite vidno prisustvo Bosne u našoj književnosti?”, Banović ovim odgovara: “Jednog leta, pre nekoliko godina, video sam u Orašju, na obali Save, dva groba i nešto zapisao o tim grobovima. ‘Skela se nalazi između dva groba. Jedan je partizanski, a drugi jednog Muslimana poginulog ovde u doba kad je Sava odvajala Austriju od Turske, Isusa od Muhameda. Musliman je klanjao na splavu koji je voda zanosila na austrijsku stranu, i austrijski vojnik dovikivao mu je sa svoje obale da skrene prema turskoj obali. Videći da Musliman, držeći se propisa svoje vere, ne prekida klanjanje, vojnik je jednim metkom prekinuo i njegovu molitvu i njegov život. Partizanski grob pokriven je vencima položenim povodom Dana borca, a na šehitovom grobu poznaju se tragovi sveća koje poneke staračke ruke i sada donose i pale kod nišana.’ To je prošlost Bosne… Od tih mutnih nanosa Bosna se branila ne samo svojim kuborama nego i svojom pričom i pesmom, narodnom i umetničkom.”

Ne znamo kakav je pisac bio Gojko Banović. Kasno je da bi se saznalo. Čak i kada bismo pronašli sve njegove knjige, te ih iščitali s vešovićevskom pomnjom i čitateljskom etikom, ne bismo mogli pronaći kontekst kojemu pripada Banovićev tekst. A bez toga je, bez konteksta, nemoguće govoriti o književnim vrijednostima.

Ali nešto se, ipak, zna: živeći u Beogradu Gojko Banović volio je Bosnu, čeznuo za njom i otkrivao je preko njezinih ljudi. (“U literaturi, od susreta sa mnogim knjigama koje se pamte, za mene je najdublji doživljaj bio i ostao – susret s Andrićevim fra Markom…) Bio je Bosanac na isti onaj način na koji su Bosancima bili ljudi koji leže ispod srednjovjekovnih stećaka. O tom se načinu jednako ništa ne zna, u Banovićevom i u njihovom slučaju. Iako ih dijeli pola tisućljeća oni imaju zajednički kontekst. Ili odsustvo svakog konteksta. U tom je odsustvu, neprisutnosti i rasulu književna Bosna, ona i onakva kakva se 1970. naslućivala u knjizi razgovora Radovana Popovića. Većina njezinih pisaca našli su svoje udomljenje, koji u srpskoj, koji u hrvatskoj, koji u bošnjačkoj, ili u nekoj drukčije shvaćenoj, reduciranoj bosanskoj književnosti, ali postoji i ona manjina koja stjecajem okolnosti nije pripala nikome. Njezin je pisac i Gojko Banović.

ŠTEFAN CVAJG – JUČERAŠNJI SVET

Kratkovjeka Knjižara i antkivarijat banjalučkog Glasa bila je smještena u Gospodskoj ulici, u obnovljenoj zgradi nekadašnje poznate porodice Jović, koji su takođe imali prije rata knjižaru i papirnicu, ali i štampariju, i u kojoj je radila u to vrijeme moja buduća punica tek prispjela iz Karlovca. Morala sam da znam sadržaj svake knjige koju smo prodavali, govorila nam je za ručkom, tu nije bilo popuštanja. Dakle, u toj knjižari počesto bih naletio na starija izdanja koja je neko bio nekome poklonio, ali se čudnim putevima Gospodnjim knjiga našla tu, da se čita posveta i u mašti uspostavlja odnos između onoga koji poklanja i primaoca poklona. Tako sam naišao na veoma očuvanu knjigu Štefana Cvajga, Jučerašnji svijet, izdanje Matice srpske iz Novog Sada, godina izdanja 1952, u poznatoj ediciji Svetski klasici koju je vodio Boško Petrović.

Koliko sam je puta do sada pročitao? Cijelu, vjerovatno tri puta, ali pojedine dijelove, rečenice koje sam podvukao, bezbroj puta. Poput još nekih, čiji broj i nije prevelik, ova je knjiga meni toliko značajna da bih je svakako ponio na pusto ostrvo, kako se obično pitaju pisci i knjigoljupci u besmislenim anketama. U njoj nalazim duh minulog vremena u kome je kultura mogla biti temeljna ljudska odrednica, a ono se, to vrijeme, survalo u grotlo uvijek pritajenog zla. Čovjek Cvajg, u tom je vremenu proživio kao zaštitni znak te kulture, idući svojim, srednjim putem, vjerujući u umjetnost i velike ljude. Nenadmašni biograf ovom je knjigom napisao svoju duhovnu biografiju. Čitajući je, ja se vraćam u to vrijeme i postajem njegov san, malena čestica koja bi htjela da bude dio velike ljudske misli.

Unutrašnja naslovnica ove moje knjige predstavlja za mene cijeli jedan iščezli svijet. Već samim svojim imenom ona je to, Jučerašnji svijet, pisca koji je tragično okončao svoj život predajući se beznađu u sveopštoj ljudskoj katastrofi. Podnaslov je Sjećanje jednog evropejca. Potom još stoji: S nemačkog preveo Aleksandar Tišma, što je dodatni razlog da mi je ova knjiga posebno draga, jezik njen je Tišmin, pisca dragocjenog romana Upotreba čoveka i drugih djela koje sam čitao redom njihovog pojavljivanja. Potom, zelenim mastilom, ćirilicom, posebna posveta: Мирици, за сећање на концерт и дане проведене у овој топлој, пријатељској кући. Душко Трбојевић, Б.Л., 18.XII 58. Nažalost, nisam tada živio u Banjaluci, baš tog mjeseca preselio sam se iz Prijedora u Pančevo, da nastavim gimnaziju. Ali i da jesam, vjerovatno ne bih bio na koncertu sjajnog pijaniste, profesora Trbojevića, koji je, prema piscu osvrta na koncert, potpisnim inicijalima A.V. bio praznik za punu salu Doma kulture čija je aktusika među najboljim u Evropi. Betoven, orgijastička sonata op. 57, potom Debisi, Šopen, Bah, Bartok, Skrjabin, Rahmanjinov.

Izvrsni pijanista i profesor u Beogradu i Novom Sadu Dušan Trbojević umro je u septembru 2011. godine, nastupajući skoro do kraja svog dugog i plodnog života, a ja ga nikada nisam pripitao, mada sam imao prilika za to, ko je Mirica iz posvete u knjizi koju posjedujem i čuvam kao dragocjeni predmet. Nije da nisam bio radoznao, plašio sam se naših sudbina, u kojima je gubitak knjige samo nevažna činjenica nečije patnje.

Šta je neobično u ovom izdanju Jučerašnjeg svijeta, po čemu se ono sigurno razlikuje od drugih izdanja na ondašnjem srpskohrvatskom jeziku koja će uslijediti, a pogotovo onih na brojnim svjetskim jezicima? Nepotpisana Napomena na kraju knjige, prije sadržaja. Ta napomena je u stvari svojevrsno komunističko Uputstvo za čitanje. Ona je duh vremena, danas pomalo vampirski, duh prostora, pogleda na svijet. Nepotpisana, ona je oglašavanje nekog nevidljivog tijela (tzv. komiteta) brižnog za duh naroda kome se podastire knjiga a da se nije reklo kako tu knjigu treba čitati. Ne može se ignorisati, ali joj ne treba pridavati veći značaj. Svaka se knjiga čita u njenom vremenu koje traži od čitaoca da to vidi, ali nije nužno, čitalac će vidjeti šta može da vidi s obzirom na svoj pogled na svijet. Društva poput našeg dojučerašnjeg nisu razvijala tu slobodu, plašila su se čovjeka koji misli svojom glavom. Tako nam iz ove napomene govori sablasni duh tzv. kolektivnog komunističkog intelektualca koji smatra da sve što se živjelo do dolaska komunista treba prevrednovati, jer je puno zabluda.

Vrijedi citirati neke dijelove ove kratke Napomene, ako ne i sve, pošto je značajan i njen ton.

Tu su i portreti mnogih za naše vreme interesantnih ličnosti javnog života i književnosti više naroda, viđeni iz jedne intimnije perspektive; tu je štimung internacionalne povezanosti i plemenitog ali i naivnog sna o jedinstvenoj Evropi. Ali i naivnog. Naivnost, međutim, ne završava se sama u sebi, nego, u praksi, može biti i pogreška. Takvih slučajeva ima ovde kod Cvajga. On govori o Austrougarskoj sa jednom neoprostivom naivnošću starca koji priča ulepšana sećanja iz svoje mladosti. U njegovom doživljaju Austrougarska nije tamnica naroda, birokratsko i brutalno ugnjetavanje, aneksija i procesi, korupcija i laž. On je kao slep za nenemačke narode, kojih je u toj „blagoslovenoj“ državi ipak bilo najviše a koji su sem Mađara, razume se, robovali. Za njega su se Srbija i Bugarska digle u balkanski rat iz nekakvog neshvatljivog nemira i obesti, i uopšte, čitavo zbivanje do kraja svetskog rata njemu je zatvoreno i nerazumljivo kao tajna, pa se slobodno može reći da on od svega toga nije uistinu ništa doživeo. Međutim, i to, i te kako, nešto govori i ponešto objašnjava. Kad je tako moglo biti kod Cvajga, pisca od talenta i širokogrude nezagriženosti, lako je razumeti kako je bilo kod drugih, birokratski ograničenih i nadmeno nasrtljivih neintelignentnih vodećih krugova.

Odlomak govori sam za sebe, ne treba komentar komentara, napomena napomene, već ostaje svakome da razmišlja o piščevom pogledu na svijet i mjesto i ulogu književnosti u svijetu. Mjesto ona svakako ima, ali što se tiče njene uloge, vjerovatno ćemo o tome imati sasvim oprečne stavove. Nama radoznalim za sve što se tiče svake knjige ostaje da nagađamo ko je napisao Napomenu, da li Tišma, da li Petrović, ili neko treći?

Kao moj odgovor na Napomenu, samo kratko, polemički ću reći šta me posebno fascinira kod Cvajga? Slika obrazovnog sistema, kroz koji je prošao, jednog od temeljnih stubova svakog društva, ovdje dati u svoj njegovoj okamenjenosti, slijepog na vrijeme i potrebe tog vremena. Cvajg je majstor takvih slika, takvih misli, gdje sažme vrlinu i manu, skolastičnost i vrijednost mnogih ljudi i unutar takvog sistema. Od toga on ide dalje, u koncentričnim krugovima, preko univerzitetskog školovanja, koje je u njemačkim zemljama bilo tvrđava srednjevjekovne nezavisnosti univerziteta, ali i bastion zastarjelih učenja. Ništa Cvajg ne prikriva, ali on vodi računa o mjeri, u kojoj svaki pojedinac iz svakog sistema izvlači ono što može i što mu treba. To je prelaz stoljeća i ja vidim Beč u punom sjaju, naročito za mladost pristiglu iz svih krajeva velike imperije. Šta je tu ko dobio? Šta je tražio? Šta nalazio? Jedni su htjeli da grade i da napreduju, drugi da svaku priliku koriste da ruše i da potkopavaju. Napisano je prilično knjiga, prilično književno vrijednih djela o tome, ali i ostalo sljedećim generacijama da traže i pronalaze građu za svoja djela.

Moj prvi susret sa Cvajgovim djelom odocnio je da bih mogao reći kako je ovaj veliki pisac i čovjek uticao na moje životne i književne poglede, ali bliskost koju sam osjetio već u prvom susretu i kasnije produbljivao čitajući sve što je ovaj pisac objavio i što je kod nas prevedeno, stavlja na mnoga njegova djela odrednice za mene izdvojenih i značajnih knjiga. Recimo, Novela o šahu i Lužinova odbrana! Cvajg i Nabokov, obojica prognanici, emigranti, lutalice. Napisali su za moj ukus dvije najljepše priče o šahu. Dok sam pisao svoju priču o slijepom dječaku Ivanovo otvaranje, bježao sam od ovih knjiga, svjestan da bez njih ne bi ni moja knjiga postojala.

Vraćam se Jučerašnjem svijetu i njegovoj osnovnoj temi – pitanju identiteta evropskih Jevreja koji su se kroz stoljeća integrisali u kulture zemalja u kojim bi se nastanili. U Prvom svjetskom ratu oni su bili dio ratne mašinerije, opet svako u okviru svoje države. Cvajg je bio Austrijanac, dijelio je poglede većine na rat koji će razoriti habsburšku imperiju. U novouspostavljenoj Austriji on će postati veliki, gotovo kultni pisac. O svome jevrejstvu tada nije razmišljao. U tome nije bio usamljen, mnogi značajni jevrejski intelektualci osjećali su se poput njega – dijelom kulture svoje zemlje. Pred Drugi svjetski rat sve će se radikalno promijeniti. Odjednom Jevreji su postali strano tijelo, po ugledu na nacističku Njemačku donose se u većini evropskih zemalja zakoni koji se odnose samo na Jevreje. Na primjer, restriktivne kvote za studiranje jevrejske omladine, kako je uradila Stojadinovićeva vlada u ondašnjoj Jugoslaviji.

Ovdje već moja misao ide dvosmjerno, putujući u dva vremena, onom Cvajgovom i ovom našem. Identitet je postao pitanje svih pitanja u vrijeme koje je vjerovalo da se to više nikada neće desiti. Slom socijalističkih režima otvorio je novu Pandorinu kutiju. Čitamo i slušamo – identitet ovo, identitet ono, jezik, pismo, i tome slično. Najmanje o osnovnom identitetu, ljudskom, čovječijem. Dakle, identitet – čovjek. Nacisti su se užasavali proste činjenice da je njihovu kulturu razvijao jevrejski etnički živalj. To je izvrsno dao američki južnjački pisac Stajron u remek djelu Sofijin izbor. On je to elaborisao na primjeru Poljaka koji su pred Nijemcima izigravali one koji su se identifikovali sa njemačkom kulturom, tako i oni preziru Jevreje. Gorljivi su antisemiti. Zna se da je toga bilo, kao što je bilo i u Rusiji i u svim zemljama gdje su se naselili Jevreji. Njemački odgovor na taj poljski antisemitizam bio je žestok, smatrali su da prljavi Sloveni ne smiju biti antisemiti poput arijevaca.

Sada se vraćam samo na Njemačku u njenim zamišljenim etničkim granicama. Bar onako kako je to crtao Hitler. Govorim o onima, dakle, koji su se osjećali kao Nijemci, židovske krvi, ili židovskog porijekla. Takvi su ostali u Njemačkoj sve do rata, ne shvatajući da ta država sada naprosto hoće da ih protjera, da više ne budu tu, da se ne pozivaju na tzv. njemačke svetinje. Ako se za nekoga može reći da je bio integrisan u kulturu nekog etnosa, Jevreji su to sigurno postajali kroz vijekove boravka na određenom prostoru. Imenima i prezimenima, oni su postajali dio naroda s kojim su živjeli. Slučaj Mendelsona je tako poznat, taj genijalni njemački kompozitor i dirigent, etnički Jevrejin, otkrio je Nijemcima njihovog, a vjerovatno i svjetskog najvećeg muzičara, stotinu godina već zaboravljenog Baha.

Recepcija Cvajgovog djela prolazila je kroz različite faze, od vremena obožavanja, između dva rata, preko spaljivanja njegovih knjiga u vrijeme nacista, samo zbog toga što je bio Jevrejin, ali ne i zbog bilo kakve subverzivnosti, jer on naprosto nije bio takav pisac, preko komunističkog i postratnog perioda u Evropi i svijetu, do našeg vremena u kome se obnavlja interesovanje za njegova značajna djela. Za avangardiste svih smjerova, Cvajg je bio proskribovan malograđanski pisac, prednost se davala Deblinu, na primjer, Brehtu, Verfelu i Manu, jednom i drugom, naravno sve su to veliki pisci, dok je Cvajg ostajao u sjenci.

Na jednom se književnom blogu nalazi solidna biografija Šefana Cvajga, u kojoj se činjenice iz njegovog života upoređuju sa onim što je on napisao u Jučerašnjem svijetu. Nepotpisani pisac, kao da je sastavljač gore navedene Napomene, zaključuje da je Cvajg time uljepšao svoju biografiju. Hoće se reći da se njegova biografija razlikuje od onoga o čemu u knjizi Jučerašnji svijet piše sveznajući pripovjedač.

Tako je uvijek, nema apsolutne ni autobiografije ni biografije. Kroz upoređivanje otkriva se sličnost, ništa više. Sve što se napiše u književnoj formi je književnost. Nije Cvajg ni prećutao ni uljepšao autobiografiju, on je napisao knjigu o vremenu u kojem je živio, kakvo je volio i koje se od njega odijelilo, otelo, odgurnulo ga. Bio je miljenik jednog vremena, ali ne i svih ljudi. Zar nije tako bilo i sa Ciceronom, Euripidom, Tolstojem? Lista je beskrajna. Foknera su jednako prezirali mnogi visokoobrazovani Amerikanci i poslije Nobelove nagrade kao i prije nje. Neprekidno se djelo brka sa životom tu oko nas, ne želi da se prihvati njegova autentičnost i autonomnost u odnosu na tu stvarnost koja se u umjetničkom djelu može ogledati i prepoznavati, obrnuto nikako.

Eto kako moja misao meandrira, čim se dohvatim ove knjige o jednom sada već imaginarnom svijetu u kome se može ogledati i ovaj naš, prošli, sadašnji, a bogami i budući.