Izbor 12 knjiga objavljenih 2015. godine

Istekla 2015. bila je, možda, godina kraja hrvatske pismenosti. Ako ne to, sigurno je označila debakl knjige i knjižarstva u Hrvatskoj. Primjerice, danas je Zagreb prvi grad u Europi, a vjerojatno i mnogo šire – izuzimajući Vatikan, a možda i Rijad u Saudijskoj Arabiji – u kojemu postoji više specijaliziranih vjerskih knjižara nego općih, svjetovnih knjižara. Od ovih drugih su na kraju godine ostale samo dvije, možda i tri: AGM i Vuković&Runjić u Teslinoj ulici te, možda, knjižara Ljevak na Jelačić placu. Sve druge, uključujući i godinu ranije obećavajuću Žužulovu Arkadiju, te lanac APM knjižara (kartel Algoritma, Profila i Mozaika knjiga), pretvoreni su u čudesan spoj papirnica, suvenirnica i katastrofalno loše aranžiranih izdavačkih outleta. Ako se u spomenutim dućanima i može kupiti poneko novo izdanje drugih nakladnika, onda je to puki slučaj, naturalna razmjena, greška u sustavu, tako da ih ni uz najbolju volju ne bismo mogli nazvati knjižarama. Za razliku od onih vjerskih, koje su se s Kaptola već proširile na donji grad i u kojima se, ali doista, prodaju, uglavnom, samo knjige. Kakve i čije knjige, to je već druga stvar.

Izuzev u tri spomenute knjižarice, na kraju 2015. knjige su se mogle kupovati još u lancu Tisak medija trafika i dućana, koji je preostalome hrvatskom nakladništvu bio dragocjen već i zato što Tisak medija, za razliku od drugih, uredno i na vrijeme plaća prodanu robu. Ostali dućani ne plate ni godinu dana po prodaji, a neki ne plate nikad.

To je istina o kraju hrvatskoga knjižarstva.

Kada je riječ o izdavaštvu i književnoj produkciji, najbolje je krenuti od anegode o Kiklopu. Ove je godine osnivač i vlasnik te zlosretne i loše koncipirane nagrade, načinjene po uzoru na estradnog Porina, odlučio da je ne dodijeli, jer da bi je u nekoj neizvjesnoj budućnosti rekoncipirali. O razlozima njihove odluke može se nagađati – ili vjerovati saopćenju u kojemu su razlozi jasno navedeni – ali je sigurno jedno: storniranjem Kiklopa Udruga Sa(n)jam knjige iz Pule izbjegla je samoubilačke posljedice statuta nagrade, koji je svojedobno omogućio jednoj polupismenoj pulskoj sutkinji da arbitrira o njenoj dodjeli. Žena se, možda, razumije u pravo, ali u književnosti, knjižarstvu i prodaji knjiga njene su kompetencije nešto slabije nego u ekspertice Mare glede krivog turca. Da se pulski entuzijasti nastavili s Kiklopom, sve bi im nepismeniji i nepismeniji svijet odlučivao o nagradi. I to je sva istina.

E, ali ne pričamo ovo zbog Kiklopa, nego zbog reakcije takozvane kulturne i književne javnosti na njegovo “ukidanje” ili ukidanje. Naime, pored svog jada hrvatskog knjižarstva i izdavaštva (broj novoobjavljenih naslova, kojih god, makar i maloumnih bestselera, ove je godine spao ispod tisuće, čime je Hrvatska, možda uz Kosovo, Bosnu i Hercegovinu i Moldaviju, došla na samo europsko dno), najveći je skandal u 2015, i najveći gubitak po mišljenju vaskolike hrvatske književne i kulturne javnosti bio – storniranje nagrade Kiklop! Ali i to bismo razumjeli da nije onoga dalje: novinarke kulturnih rubrika, kojekakvi abonenti Zlataričine lude kuće u Runjaninovoj, pa čak i pisci lokalnog značaja našli su se uvrijeđeni onim dijelom obrazloženja osnivača Kiklopa u kojemu se govori o desetkovanoj godišnjoj produkciji, te su ustvrdili kako je knjiga više nego ikad i kako hrvatski pisci pišu bolje nego ikad. I što bi čitatelj na takvo što mogao reći? Ne mogu hrvatski nakladnici tako malo i tako loše objavljivati, koliko hrvatski književni i kulturni eksperti malo mogu čitati.

Posebnu, možda i najbolniju, stavku propasti knjiga i izdavaštva, te kulture općenito, u Hrvatskoj predstavlja tihi odlazak nekih od značajnijih urednika. Ne, nisu, hvala Bogu, umrli, nego su naprosto potjerani iz nakladničkih kuća i iz struke, a da to mudraci iz kulturnih rubrika naših tabloida nisu ni primijetili.

Kruno Lokotar nestao je iz Algoritma, Nenad Rizvanović iz Ljevaka, a Nataša Medved iz uredničke struke. Nakon odlaska iz Edicija Božičević pokušavala je naći posao negdje drugdje u izdavaštvu. Nuđala se nakladnicima, ali gospoda nisu imala interesa. Na kraju se ova briljantna književna prevoditeljica (s francuskog, njemačkog, engleskog), jedna od literarno najdarovitijih na našim jezicima, sjajna urednica, koja je ovdašnjoj publici otkrivala, primjerice, Svetlanu Aleksijevič i Philippea Claudela, naprosto morala povući, našavši visoko činovničko mjesto izvan nakladništva. Što će biti s Lokotarom i Rizvanovićem nije još uvijek poznato. Izvjesno je da će ljudi već naći neki posao, u Hrvatskoj ili izvan nje, ali sve manje je vjerojatno da će se baviti knjigama. Zašto? Zato što knjige u Hrvatskoj više nisu potrebne, a uvijek će se naći onih koji će ustvrditi kako je knjiga više nego ikad, kao što im je i hrvatska književnost bolja nego ikad.

Tokom 2015. kvalitetom i brojnošću vrijednih naslova prednjačila je, gotovo bez konkurencije, zaprešićka Fraktura. Da je književnost (ili izdavaštvo) natjecanje, kao što na svu sreću nije, bilo bi to kao da se Messijeva Barcelona natjecala u balkanskoj beton-ligi. Veliki entuzijastički posao obavio je Hena com, pozicionirajući se na drugo mjesto među ozbiljnim nakladnicima. I tu valja zahvaliti urednicima: Božidaru Alajbegoviću i Marini Vujčić. Nekoliko dragocjenih naslova tiskao je Sandorf, vlasnika Ivana Sršena, profilirajući se postepeno u ozbiljnog, visokoestetiziranog izdavača književnih i publicističko-povijesnih naslova.

Ostali su nakladnici bili u opadanju, ili su sasvim nestali, isključili se iz ozbiljnog izdavaštva, okrenuli se nekretninama i predstečajnim nagodbama. Neki među njima (Disput, Vuković&Runjić, TIM press) objavili su vrijednih i važnih knjiga tokom 2015.

Slijedi tuce novih naslova objavljenih u Hrvatskoj 2015, koji su ovom čitatelju obilježili godinu.

Slobodan Šnajder:
Doba mijedi,
TIM press, Zagreb

Zrelost neke kulture i žive književnosti mjeri se, među ostalim, i sviješću o knjigama koje nadmašuju kriterije jedne sezone i upisuju se u jezik i u povijesno iskustvo, otprve i bez famozne povijesne distance i babljeg čekanja na to što će vrijeme reći i koga će zaborav izjesti. Za Šnajderovu knjigu, međutim, ne možemo biti sigurni ni hoće li uopće biti pročitana, budući da je oni koji se, tobože, bave dnevnom književnom kritikom po ovdašnjim portalima i tiskovinama, nemaju čime pročitati. Nedostaje im i kulture, i dara, i pameti da bi se probili kroz Šnajderov inače sasvim prohodan i komunikativan tekst. Također, za nevjerovati je da bi značaj “Doba mjedi” mogli prepoznati žiriji ovdašnjih, redom beznačajnih književnih nagrada. Beznačajne i jesu upravo zato što ih sačinjavaju žiriji kojima nije do čitanja, a kamoli do uzdizanja važnih i velikih knjiga. Kada bi bili na razini na kojoj nisu, Šnajder bi tokom 2016. bio hvaljen, slavljen i uzdizan pisac. Inače, ovo izdanje knjige ima jednu ozbiljnu manu, koju ne bi bilo pristojno spomenuti u prvom osvrtu. Ali kako je ovo drugi osvrt, nije pristojno ni prešutjeti: TIM press je nakladnik mahom filozofskih, socioloških, publicističkih knjiga, tako da je format i prijelom “Doba mijedi” prilagođen toj vrsti literature. Za prozni je tekst nepogodan, s previše teksta u jednom redu i na stranici knjige. To otežava, ali nipošto ne otklanja čitateljski užitak u ovom sjajnom i važnom romanu, koji je proslavio hrvatsku književnost u prethodnoj godini.

Viktor Horvath:
Tursko zrcalo,
Ljevak, Zagreb

Ovaj nakladnik iz razloga koji imaju veze s dotacijama, a ne s književnošću, prilično redovito objavljuje dobitnike one budalaste Europske nagrade za književnost, koju zemlje domaćini dodjeljuju sebi i svojim piscima, lijepeći im zatim briselsku naljepnicu i časteći ih briselskim novcima. Riječ je o vrlo šarolikim knjigama, uglavnom pisaca početnika, među kojima se nađe odličnih djela (poput “Životopisa crno-bijelog janjeta”, Čeha Tomaša Zmeškala), ali i gadnog smeća. Pojava Viktora Horvatha je, ipak, najveće iznenađenje, na koje nisu bili spremni ni hrvatski izdavač, a još i manje takozvana književna javnost, koja u četiri mjeseca od izlaska knjige nije uspjela proizvesti nijedan, makar sitan i beznačajan, prikaz ovoga sjajnog romana.

“Tursko zrcalo” zbiva se za vrijeme slave Sulejmana Veličanstvenog, opsade Pečuha i Beča, te turske uprave u Ugarskoj. Pisan iz turske perspektive, u sjajno pogođenom spoju pikarskoga, avanturističkog romana, društvenog romana, romana toka svijesti, civilizacijsko-kulturološke detekcije, a možda i još nečega, ovaj madžarski roman iskočio je kao posve neočekivan, intelektualno superioran i umjetnički moćan prilog aktualnom ratu na Bliskom i Srednjem istoku, te ratu u dušama Europljana, koji se groze rijeka izbjeglica koje zapljuskuju njihove unutarnje i vanjske obale.

Viktor Horvath svoju je knjigu pisao prije desetak godina, a prije pet-šest godina, jedne ovakve zime u Budimpešti, imali smo zajedničku promociju. Uz madžarski prijevod “Rute Tannenbaum” promovirano je “Tursko zrcalo”, o kojemu, naravno, nisam znao ništa. Zahvaljujući maestralnom, silno inspiriranom i inspirativnom prijevodu Xenie Detoni ove sam jeseni postajao svjestan kakva mi je čast učinjena te zime u Budimpešti. Ali važnije od toga: čitao sam knjigu koja je svojim sadržajem i snagom bez premca u suvremenoj književnosti zaraćenih civilizacija i svjetova. Horvath me je očarao, a njegovi vrlo duboki i precizni uvidi u islam i u naravi otomanskih askera uvjerili su me da je europska površnost, glupost i nerazumijevanje islamskih svjetova proizvod svjesne odluke, a ne nekakve nužnosti i kulturološke osujećenosti koja Europljanima brani da shvate muslimane. Ovih dana i mjeseci kada govorim i mislim o Madžarskoj ja svaki put napomenem o kojoj je Madžarskoj riječ: onoj Orban Viktora ili onoj Horvath Viktora. Prva je jadna i rahitična, druga je moćna i jaka kao zemlja. Veličanstvena kao Sulejman Veličanstveni.

Cees Nooteboom:
Skitnje do Santiaga,
Fraktura, Zaprešić

Ovo je knjiga-putopis, ali i knjiga-život. Cijeli jedan život velikog nizozemskog pisca, zaljubljenika u Španjolsku, koji putuje tom prostranom i bogatom zemljom, s nakanom da je upozna i da hispanizira svoju dušu. Ovo drugo mu i nije bila nakana, nego jednostavna posljedica takvog života i književnog projekta koji ga je pratio. Čitanje “Skitnji do Santiaga” (u prijevodu Radovana Lučića), knjige o kojoj sam također pisao unutar Subotnje matineje, za posljedicu ima duševnu promjenu koju je doživio i sam pisac. “Skitnjama do Santiaga” čitatelj se doskita do vlastite španjolske duše. Njoj vodi čitanje Nooteboomove knjige.

Patrick Modiano:
Dora Bruder,
Fraktura, Zaprešić

Ovo je jedan od onih pisaca koji nastoje biti od što manje riječi. Knjige su mu svedene i tanke, tako da mogu stati na dlan. Valja ih vrlo pažljivo čitati, da bi doživljaj potrajao i da bi se u modianoovskom ključu stekla sva raskoš romana.

Dvije su njegove književne opsesije: vlastita biografija i Holokaust. U “Dori Bruder”, knjizi koja nam dolazi u prijevodu Ane Kolesarić, nalaze se i piščev život i Holokaust. Priča je to o načinu na koji se shvaća nečiji nestanak. Dora Bruder je djevojka koja za sobom nije ostavila gotovo ništa osim svog imena. Piščeva potraga za njom je poput lovljenja zraka praznim dlanovima. Bol je u toj praznini.

Ovu, kao i druge romane Patricka Modianoa, valja čitati u pobožnom miru svoje sobe, tramvaja, autobusa, vlaka ili metroa. U parku, pod klupom u školi, svuda gdje život traži svoj stvarni književni razlog.

Gitta Sereny:
Treblinka: put u tamu,
Sandorf, Zagreb

Hannah Arendt je, rastvarajući Adolfa Eichmanna, pokazala da iza Holokausta stoje i hladni, bezosjećajni birokrati, šalterski službenici zla. Gitta Sereny je, interpretirajući svoj dugi višetjedni razgovor s Franzom Stanglom, zapovjednikom logora smrti u Treblinki, pokazala nešto što je još neugodnije po naš moralni osjećaj: iza Holokausta stoje i ljubazni, osjećajni i skrupulozni ljudi, koji s građanskom većinom dijele upravo taj – moralni osjećaj. Ovo je neobična i na svoj način čudovišno lijepa knjiga (prevela ju je s engleskog Gordana Popović), prožeta razgovorima sa SS oficirima, čuvarima i upraviteljima logora smrti, ali i s njihovim preživjelim žrtvama, koje nakon Drugoga svjetskog rata žive neke obične živote po Americi, Švicarskoj, Poljskoj. Čitatelj u njoj ne nalazi odgovor na to što čovjeka učini sudionikom i saučesnikom neusporedivog zločina – ako to nisu famozne okolnosti i osobni pristanak uz državu i državne zakone – ali ono što biva nedovosmisleno jasno jest da smo okuženi potencijalnim zapovjednicima Treblinke, da je Franz Stangl naš bližnji i da su njegove izlike i pravdanja u najvećoj mjeri dio naše vlastite svakodnevice.

Gitta Sereny (1921-2012), rodom Bečanka, iz protestantske obitelji, bila je novinarka. Bavila se poslijeratnim suđenjima za ratne zločine, razgovarala s akterima, pokušavala ih razumjeti. Pored svega drugog “Treblinka: put u tamu” knjiga je koja pokazuje dokle dopire pravo novinarstvo i što je to moralni i intelektualni angažman novinara.

Karl Kraus:
Posljednji dani čovječanstva,
Disput, Zagreb

Poduhvativši se preođenja ove monstr-drame, čija je istinska pozornica cijeli Beč, Austrija, Austro-Ugarska, svijet u osvit i za trajanja Velikog rata, prevoditelj Sead Muhamedagić poduhvatio se posla koji nikada ne može biti do kraja uspješan. I posla koji bi mogao dovršavati do kraja života, a da svejedno ostane nedovršen, kao što su suštinski nedovršeni i nedovršivi i “Posljednji dani čovječanstva”. Upuštajući se u tu prevoditeljsku, pjesničku i životnu avanturu, i dovodeći je do knjige, koja je objavljena početkom 2015. godine, Muhamedagić je kulturu hrvatskog jezika darivao već na prvi pogled nezasluženim, prevelikim darom. U eri Andree Zlatar – najgoreg ministra kulture u samostalnoj Hrvatskoj – dok su svud naokolo propadale knjižare, dok su se propali izdavači vozili u svojim skupim limuzimama i spašavali nekretnine stečene na neplaćenim prevoditeljskim i autorskim honorarima i nevraćenim bankovnim kreditima, u zemlji najmanjeg proračuna za kulturu u cijeloj Europi, u kojoj je elita doista gora od rulje i u kojoj je ozbiljno bavljenje književnošću posao budalast i vrijedan izrugivanja, jedan je čovjek prevodio i preveo “Posljednje dane čovječanstva”. Kao da je općoj propasti htio pružiti smisao i dati naslov.

Ovoj je uzbudljivoj, pjesnički snažnoj i mnogorijekoj knjizi, kroz koju žamori cijela epoha, Muhamedagić posvetio sav svoj jezički i književni talent. Rezultat je vrlo čitljiv i uvjerljiv tekst, dostojan Karla Krausa i svih naših fascinacija njime.

Zdravko Zima:
Dnevnik jednog skribomana,
Profil, Zagreb

Poput Krausa i on je novinar, usamljen i tragičan u svom novinarenju. Ako je slavni Austrijanac stigao na kraj jednog imperija, Zima stiže na kraj pismenosti svoga malog i sirotog jezika. Njegov dnevnik knjiga je od lokalnog značaja. Trebala bi nešto značiti hrvatskim čitateljima, i nikom osim njima. Kao što je, uostalom, i Karl Kraus bio lokalni austrijski pisac. Njegova europska i globalna slava proizvod su stjecaja okolnosti, a ne njegovih književnih strategija. Bio je i ostao zakleti autsajder.

“Dnevnik jednog skribomana” vjerodostojno je svjedočenje o hrvatskoj i zagrebačkoj 2014, kroz priču o toj godini iz perspektive Zdravka Zime. Koliko god bio apartan i iščašen pojedinac, i koliko god narod ne dijelio njegove interese i nagnuća, on je jedan od posljednjih njegovih artikuliranih glasova. U zemlji u kojoj svatko brblja o svemu, i od silne larme čovjek često ne čuje ni samoga sebe, ništa se suvislo ne govori. Stoga su dragocjeni ovakvi izuzeci.

Ivica Ivanišević:
Ulaz za djecu i vojnike,
Hena com, Zagreb

Za razliku od Zime i Krausa koji su novinari po rasi i rezus faktoru, Ivica Ivanišević novinar je stjecajem povijesnih okolnosti. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih one su bile takve da se maštovitoj i rječitoj balavurdiji činilo kako su novine naš Hollywood i naš Parnas. Po svome izvornom talentu Ivanišević je aforističar – što se, recimo, vidi po briljantnoj opremi, naslovima i podnaslovima, članaka koje je u posljednjih dvadesetak godina uređivao u Slobodnoj Dalmaciji – Ivanišević je humorist i rasni pripovjedač s izrazitim pjesničkim darom. Njegovu rečenicu prepoznat ćete među stotinama drugih, trapavih, kvrgavih, ali i stilski savršeno izvedenih rečenica. Ona ima pečat, osoben znak i tajni potpis istinskoga pisca.

Na prvu knjigu čekao je pedeset jednu godinu. Uobličio ju je kao niz vrlo kratkih i sve kraćih proza, na granici aforizma, ispunjene jezičnim igrama, preslicima života i pjesničkim slikama, koji čine kratak i prozračan izvještaj o jednome splitskom odrastanju. Do kraja godine Ivanišević je objavio i svoj prvi roman “U sedlu je tijesno za dvoje”, na proljeće izlazi sljedeći. Tematski okvir ovoga pisca, njegov jezik i stilska formacija pripadaju nekoj boljoj, finijoj i pametnijoj hrvatskoj književnosti.

Andres Neuman:
Razgovori nasamo,
Hena com, Zagreb

Andres Neuman (1977.), rođeni Argentinac, od majke talijansko-španjolskog i oca židovsko-njemačkog porijekla. “Razgovori nasamo” prvi je njegov roman preveden na hrvatski – prevoditeljica Tamara Horvat Kanjera – koji u tri glasa donosi priču oca, majke i sina. Otac umire od raka, i odlučuje, dok je još pri snazi, da sina povede na inicijacijsko putovanje kamionom. Dječak, desetogodišnjak, uživa u avanturi, ali s punom sviješću o onome što se oko njega zbiva. Majka na sve gleda iz daljine, i brine se. Neuman pokazuje kako se od vrlo jednostavne, naoko sentimentalne fabule, kakva bi pristajala nekoj sladunjavoj holivudskoj melodrami, da napraviti moćno književno djelo. Ne postoje potrošene teme, već ispričane priče i trivijalne emocije koje ne pristaju velikoj književnosti. Sve je stvar talenta, koji će priču učiniti istinitom, ili netalenta koji će od iste priče proizvesti laž. Sama po sebi nijedna tema nije jamac književne autentičnosti. Nijedna se neće sama od sebe uobličiti. Andres Neuman na posve neočekivan i vrlo intenzivan način potvrđuje kako mnogo više vrijedi potrošena tema pod tipkovnicom ili perom ozbiljnoga pisca od svega novog, neistraženog i originalnog što nam nedaroviti književni avanturisti mogu ponuditi.

Dragan Velikić:
Islednik,
MeandarMedia, Zagreb

Pripovijest o Puli, o odrastanju i strahu od starosti, pripovijest o majci, o našemu dvadesetom stoljeću, o srodnosti i nesrodnosti, sjećanju i zaboravu. U “Isledniku” je, makar marginalno, u jednoj kratkoj i strašnoj epizodi ispričana i jedna od najsurovijih priča o revolucionarnoj retorziji nakon Drugoga svjetskog rata, odmazdi dojučerašnje halaše nad klasnim neprijateljem, predstavljenim kroz dvije jadne i nezaštićene žene. Naspram privatnosti djetinjstva i odnosa majke i sina stoji ta krvava javna priča, kao zajednička poputbina za budućnost. Kada se jednoga dana dogodi novi povijesni, društveno-politički preokret, i nakon četrdeset pet godina crvenu revoluciju smijeni crna revolucija, javne će stvari provaliti ljudima u privatnost, a krvavi će događaji s ubavog rovinjskog arhipelaga ući u dnevne boravke i duše nekih novih žrtava.

Dragan Velikić pisac je opsesivnih zavičajnih, autobiografskih i biografskih tema. Duboko ukorijenjen u Puli, on iz svoje beogradske perspektive gradi i razgrađuje taj ukleti, više puta raseljavani i naseljavani grad. Pula je Velikićevo zrcalo, ali i svojevrsna personifikacija. Sve ono što je u naravi ovoga pisca, to je i u naravi njegova grada. Grad s granice i čovjek s granice. Mješavina identiteta, jezika i nacija, temljena na toj vječnoj nestabilnosti i neizvjesnosti, sve je to u naravi Pule i u naravi Dragana Velikića.

“Islednik” je nagrađen Ninovom nagradom za najbolji srpski roman u 2015. Nije to kompliment samo piscu, nego i njegovome hrvatskom čitatelju.

Ivo i Slavko Goldstein:
Tito,
Profil, Zagreb

Ne samo da je riječ o superiornoj biografiji vođe jugoslavenskoga antifašističkog pokreta i doživotnoga predsjednika SFRJ, tog posljednjeg Habsburga, kako ga je titulirao Alan John Percivale Taylor, Bismarckov biograf i povjesničar habsburške epohe, nego je knjiga dvojice Goldsteina i vjerodostojna povijest socijalističke Jugoslavije i njezina sloma. Naročito su dojmljiva poglavlja o Titovom boravku u Sovjetskom Savezu te o Drugome svjetskom ratu.
Poput remek-djela Karla Krausa, i ovo je jedna od onih knjiga koje živa hrvatska kultura ne samo da ne zaslužuje, nego je sasvim neizvjesno može li je itko u ovoj zemlji slobodno pročitati. Oni koji vladaju zemljom i njezinom kulturom nisu u stanju razumjeti što u knjizi piše. Oni koji bi, možda, i mogli razumjeti nemaju hrabrosti da je pročitaju. Ili da o knjizi javno govore.

Philipp Blom:
Vrtoglave godine,
Fraktura, Zaprešić

Što se događalo s ljudima i s Europom pred Prvi svjetski rat? Vladari su otišli na godišnji odmor, i nisu računali na to da bi se moglo zaratiti. Ili nisu računali na to da bi rat mogao biti tako strašan. Prethodnih skoro stotinu godina nije bilo velikih ratova, pa se nije moglo ni znati što će se događati ako se opet zapuca. To je, možda, uzrok i razlog militarizmu i ratobornosti širokih narodnih masa, uključujući intelektualnu i pjesničku elitu. Nikada nije bilo manje mirotvoraca kao 1914, i nikada mirotvorci nisu bili na lošijem glasu. Židovi, mekušci, slabići. Samo takvi su pretpostavljali što bi se moglo dogoditi. Philipp Blom o svijetu pred 1914. piše s intelektualnim zanosom i znatiželjom. Pokušava dokučiti ono vrijeme proučavajući način života, književne i umjetničke stilove, modu, novinske forme… “Vrtoglave godine” je knjiga iz koje, između ostaloga, možemo saznati što sve sačinjava duh nekoga doba.

Objavljeno u Jutarnjem listu 23. 01. 2016.

Živim na Bliskom Istoku,
U Sarajevu. Da Jergovića citiram.
Nekad mislim da se prometnuh u stoku.
Ili u nulu. Pa neka biram.

Šetnje, hranjenje ptica kad se sjetim,
Kompjuter za kojim ponekad letim,
I odlasci u kupovinu –
Danas isključivo na to sam sveden.
Ipak, to me nimalo ne jede.
Nikada. Ni minut.

I uopće ne liči mi kazni:
Čovjek nauči živjeti sa praznim.

No kašto, dok šetam, dođe mi da lajem
Mišlju strt:
Možda, rikošetom, nju pogodila je
Moja smrt?

A boga nema da mu, u tom crnu
Bez bijela, jebem pun vagon šenice
I sto bogova na svakome zrnu.

Ali iz mene, iz moje tmice,
Jošter opire se jezi
Moj, nek je stokrat
Blagoslovljen, jezik
Moj Sokrat.

I zato ne znam: je li Nijagara
Ili Lim ovo u čijoj se vodi
Brčkam. Da. Ne znam. Baš tako.
Moje su obje: Sara i Agara
Koja Jakovu Ismaela rodi.
(Bješe li Jakov?)

<22.januar 2016. 13:42>

(Iz neobjavljenog romana Dom blaženog djeteta)

… Još je ječalo zvono šomartske crkve, rano ljetno popodne nekako me je udaljavalo od groblja dok sam ga napuštao s Gabrijelom.

Vraćajući se s njom pješke iza svih koji su na pokop došli, dvojio sam hoću li poslušati brata i ispričati joj sve što ona još nije znala o svome djedu. Što smo više zaostajali, bio sam sve bliži odluci da to još ne činim. Prije nego što sam čvrsto zaključio da razgovor s njom ipak odgodim, upitao sam:

– Znaš li ti, Gabrijela, gdje ovdje nema mina?

– To ne zna ni’ko. Mogu biti i tamo gdje nema žutih traka.

– Onda, kako ćemo, Gabrijela? Svi će ubrzo nestati u autima, nas dvoje ćemo jedini ostati kao pješaci.

– Ovuda – rekla je i povela me cestom uraslom u grmove divljeg šipka s obje njezine strane.

Dok sam iza nje koračao bez riječi, ne okrećući mi svoje lice, njezina leđa su me pitala:

– Ma, o čemu ono fra Andrija? Ma, o čemu ono i baka Jelena? Toliko sam dugo ovdje s fra Andrijom, a on o nečemu tajnovitom, prvi put, i to na pokopu… Nikad mi na dosadašnjim putovanjima po Europi nije tako niti u šali… Kako to da on o mome djedu zna više od mene, i od koga je saznao? Samo sam načula da je bio u zatvoru, zašto je bio u zatvoru?

– Da – promrmljao sam zbunjen njezinim neočekivanim podsjećanjem na onaj kratki fra Andrijinin oproštajni govor od moga oca. – Da, od koga je saznao? Od mene nije.

– Mogao mi je nešto o tome reći i na tim dosadnim putovanjima, nisam uopće shvatila o čemu je govorio, što nam je on to htio reći na djedovom grobu?

– Razumio je to tek ponetko u skupu. Možda samo tvoj otac i ja…

– Ti, dakle, znaš?

Još nisam bio siguran hoću li svoju već donesenu odluku gurnuti u stranu i pristati na priču strogo čuvanu godinama. Ako baš sada prešutim istinu na kojoj se zaustavila Gabrijelina radoznalost, možda više nikad neće ni biti vremena da je sazna od mene. Jednoga dana saznat će je od nekoga drugoga, onda će biti ljuta i na mene i na svog oca, onda, dok je živa neće nam oprostiti što smo je od nje tako dugo krili. Otići ćemo i u grob kao glavni krivci.

– Ostani! Nije vrijeme, ali ostani!

– Ti, dakle, znaš? – ponovila je prethodno pitanje.

– Neka idu. Ostani! – zamolio sam bratićku. – Mnogo nas je, ne možemo svi u kuću. Dogovorio sam s tvojim ocem da on i fra Andrija prihvate goste. Da nas dvoje malo popričamo u miru. Da se tako malo udaljimo od svega.

– Kada sam one godine odavde odlazila, tek sam bila punoljetna. Do tada sam s tobom razmjenjivala tek pokoju u vrijeme vikenda, kad si dolazio da se poigraš s Krešimirom. Bila sam pomalo ljubomorna na obojicu, i zbog toga. U ratu smo bili razdvojeni, za ono nekoliko dana u našoj kući u Dubravi tek smo započeli svoje razgovore i izvan nje. U centru grada.

– Ni sada nije neka prigoda za njega, ali ostani!

Zastala je ispred mene kad sam to najmanje očekivao i okrenuvši mi prvi puta svoje lice upitala me :

– Ma, o čemu je ono fra Andrija? Ozbiljno? Baš me je zbunio. Mnogo je volio moje djedove, o njima mi je govorio na svim putovanjima, ali o onome što je danas natuknuo nad rakom, nikad ništa. Istina je, ponekad i popije, danas se baš napio, tako je i na sahrani djeda Ivana, mora da ga je smrt djeda Martina zbog nečeg dugo skrivanog baš dotukla.

– Sačekaj, kažem, neka svi odu.

Kroz krajolik destrukcije, kao kroz knjigu ispisanu mržnjom, išao sam s Gabrijelom polako, ostavljajući u njemu riječi kojima sam pokušavao razjasniti gotovo sve što je u našoj obitelji bilo otvoreno, a nikad objašnjeno do kraja. Gabrijela je bila jedina osoba u mome rodu koja je shvaćala duh umjetničkog govora, s njom sam mogao i o tome, ali i o svemu drugom iz naše svakodnevice i prošlosti.

– Ode tvoj djed – uzdahnuo sam, bježeći s uzdahom na posve drugu temu, potom sam dodao: – Ode moj stari, kažnjen kao pravi zločinac. Devedeset godina… Dug život, ali mučan.

– A jesi li vidio čika Sulju? Došao svom jaranu na sprovod sa sinom i oba unuka. Baš me je dirnuo i rastužio, kao i fra Andrija. Toliko je ostario. Ti si mi kao unuka, govorio mi je plačući na ramenu. Rat ga pojeo, sav se trese. Ni njega život, izgleda, nije milovao kao ni djeda Martina.

– Za njega je tvoj djed bio nevino osuđen. Oni su bili baš pravi jarani. Tolike je godine moj otac proživio u strahu, ne znam je li i Suljo… Ružan, ipak dug život imao je tvoj djed…

– Osuđen? – opet je za stala Gabrijela i okrenula mi lice. – Počeo i ti kao i fra Andrija nekim tajanstvenim jezikom. Nešto slično govorila mi je i baka Jelena dok smo se vozile prema Gradu da mu kupimo dar. Jest, za tri dana imao bi jadnik punih devedeset godina.

– Da, da. Za tri dana. Silno je obradovao i mene dolazak čika Sulje na njegov pokop.

– A jednom mi je i čika Suljo nešto slično započeo, kao i fra Andrija. Onda je prekinuo: Zaboravi, Gabrijela, bio je to naš momački grijeh. Samo. I sve sam zaboravila, a na to me danas, eto, podsjetio i fra Andrija.

– A baka Jelena? Što ti je ona rekla?

– Počela je jednom i preda mnom s nekom čudnom pričom o djedu, koju je pred smrt načeo i Krešimir, onda je stala… Jednom je nešto započela o njegovome zatvoru baš pred Krešimirom…

– Je li? I pred Krešimirom?

– U povratku iz Grada pokušala je nastaviti sličnu priču, onda je opet odustala. Možda zbog ujaka i ujne u autu. Kao da ih se zbog nečega stidjela.

– I jest se toga stidjela, a stidio se i tvoj djed – zamucao sam u saznanju da ipak o tome konačno vodimo razgovor. – A stidili smo se toga i tvoj tata i ja.

– A ti i moj tata znate tu priču? – bila je uporna Gabrijela u svojoj radoznalosti. – Cijelu?

Ušutio sam zaključivši da bi ipak bilo bolje da tu priču opet odgodimo.

– Ne znate? – čudila se moja bratićka.

– Ma, Gabrijela, za tu priču još nije pravo vrijeme.

– Ali, zašto? Započeli smo… I zašto je ja tek sada saznajem?

– Kad je trebalo da je znaš, tek si bila rođena, kad si porasla, kaznu tvoga djeda spominjali su samo rijetki. Bila je gotovo posve zaboravljena…

– A o kakvoj mi to kazni mog djeda sada govoriš? – upitala me je Gabrijela gotovo plačnim glasom. – Hajde, konačno, reci! O kakvoj?

I odlučio sam da ništa više ne odlažem. Poslušao sam Gabrijelina oca, svog brata, i ponovio joj priču naše majke, i to od riječi do riječi:

– Kad je bio mlađi, moj je otac volio kapljicu, ali toga je dana s prijateljem Suljom u piću otišao predaleko. Njemu je banuo noću, kod njega je zaspao tek pred zoru, probudio se popodne. U Gradu su već slavili slobodu gotovo svi, vrlo bučno, i na ulicama i u dvorištima, započeli su i njih dvojica skriveni u jednoj Suljinoj sobi. Opustio se tvoj djed sa svojim prijateljem i previše, nakon tri godine potucanja kojekuda bio je svega nekoliko kilometara od svoje kuće, i tu je svoju grešku, zajedno s njim, kasnije platio preskupo. Na jedvite jade, tek sam u ovome ratu došao do papira na kojemu je pisala i kazna za to opuštanje: osuđen je na dvanaest godina zatvora, a odležao je šest. Gotovo godinu dana trajala je moja prepiska s arhivskim uredima zatvora u Tuzli, Stocu, Jablanici, Zenici i Sarajevu. Do ovoga je rata sve bilo skrivano od građana, a moj je stari o svemu šutio kao zaliven i kad je bio u Dubravi i kad se odande vratio u Šomart. Ni preda mnom ni pred Bartolom nije govorio o svojoj robiji, sve što o njoj znamo saznali smo od naše majke, tvoje bake.

A kako se tvoj djed, uopće, nakon trogodišnjeg potucanja našao kod svog prijatelja Sulje? Prema priči tvoje bake, u dogovoru s njom, skrivao se u raznim mjestima i od ustaša i od partizana. Nije htio ničiju uniformu, iz Šomarta je pobjegao jer je Šomart, uglavnom, bio partizanski i komunistički. Čim je čuo da je rat završen, iz posljednjeg mjesta gdje se skrivao, krenuo je prema Gradu. Pješačio je više dana noću, noću je pokucao i na vrata svog prijatelja Sulje. Kad se popodne probudio, s njim je ispio dvije flaše šljive čuvane za slične prigode. Napili su se obojica i krenuli su prema Šomartu teturajući obojica. Bili su već na sredini puta prema Šomartu, iza leđa ih je, iznenada, obasjalo svjetlo kolone kamiona. Posljednji kamion se ispred njih zaustavio kad je već bio desetak metara udaljen. Jedan je muškarac iz njega izašao i upitao ih hoće li i njih dvojica s njima. Rekao im je da putuju i prema Šomartu, povjerovali su mu, ukrcali se i odmah zaspali.

Kad su se ujutro probudili, ugledali su oko sebe vojnike u ustaškim odorama, ali i starije civile, žene i djecu. Jedan im je rekao da putuju prema Zidanom mostu i Dravogradu u Sloveniji, drugi da će preko Celja u Maribor i da za putovanje imaju odobrenje partizana. Odstupaju prema Austriji, u kamionima su i civili koji su se odlučili za odstupanje s njima. Bili su predaleko i od Šomarta i od Grada, u blizini Slavonskog Broda, nikako nisu mogli nazad. Kolona kamiona je zaustavljena, opet je netko rekao da ide prema Dravogradu, i vojnicima i civilima iz kamiona naredio da izađu i da nastave put pješke. Nešto kasnije su saznali da će s vojnicima, među kojima nisu bili samo oni civili, jedna grupa nastaviti prema Mariboru i Zidanom Mostu.

Dok su tvoj djed i čika Suljo pješačili, sa strane postrojeni, promatrali su ih partizani. Dvojica su im prišli i izdvojili ih iz kolone. Jedan je bio iz Šomarta, prvi momak tvoje bake Jelene. Upitao je tvog djeda otkud on s ustašama i njihovim istomišljenicima u civilstvu. Odgovorio mu je da to ni on ne zna, onda ga je ovaj upitao gdje je bio sve vrijeme rata. Kojekuda. Gdje? Malo u Odžaku, malo u Prudu, najviše u njihovoj okolici, odgovorio je tvoj djed. Laže, bio je i tamo s ustašama, prije bijega, bio je u Šomartu ustaški tabornik. Vrati ga nazad, u Tuzlu, zapovjedio je onome drugom prvi momak tvoje bake. Tome se žestoko usprotivio prijatelj tvoga djeda, pa je i on završio s njime.

Na sudu je bivši momak tvoje bake potvrdio da je Martin Juristić samo nepunu prvu godinu rata kao ustaški tabornik proveo u svom rodnom mjestu, a gdje je bio njegov prijatelj neka utvrdi sud. Nije li možda i on u Gradu bio ono što je Martin Juristić bio u Šomartu? Posjećivao je njegovu suprugu i zimi, po snijegu, ne samo ljeti, za lijepa vremena, to mogu potvrditi i mnogi drugi antifašisti iz Šomarta, ne samo on. Sudac je prihvatio i ovu njegovu priču kao svjedoka: da je Poglavnik već 1941. razvlastio i logornike i tabornike i da su se oni nakon toga razbježali kojekuda kao krvoločne ustaške zvijeri. Dotle su u mjestima gdje su vladali činili što su htjeli: ubijali, progonili, pljačkali. Onda su to nastavili i u mjestima u koja su prebjegli! Potvrdio je da mu je tvoj djed pred Slavonskim Brodom u društvu pouzdanog svjedoka i sam izjavio da je sve ostale godine bio u Odžaku i u Prudu. U mjestima posljednjeg otpora antifašističkim snagama u Europi. Zna se dobro što se iz tih fašističkih centara naređivalo: bili su sabirna mjesta za progon Srba, Židova, Hrvata, Roma iz okolnih mjesta, pa i iz Šomarta, Grada i Abara, za logor u Jasenovcu. Za prijatelja tvoga djeda izjavio je da je u svemu tome imao i on svoju ulogu. Posjećivao je njegovu suprugu i zimi, po snijegu, ne samo ljeti, za lijepa vremena, to su potvrdili i mnogi Šomarćani, ne samo on. Sudac je odbio da sasluša one koji su na molbu tvoje bake bili spremni potvrditi da je on uvijek bio dobar prema svima u Šomartu, ali i u Abaru i Gradu. Jer djed nije imao svjedoke koji bi potvrdili i da u Odžaku i Prudu nije bio u hrvatskoj vojsci. Suljo je s njim odležao samo pola godine, jer je imao svjedoke da je sve vrijeme rata proveo u Gradu…

Gabrijela je duboko uzdahnula:

– Kao mina. Nakon toliko godina prešućivanja te priče, kao nekoliko mina. Nikako ne mogu da povjerujem u to – izgovorila je Gabrijela u jednom dahu čim sam završio priču o njezinome djedu i nastavila: – I dok si govorio, stalno sam u sebi ponavljala: Ne vjerujem, ne vjerujem. Zato sam i šutjela.

Smoren govorom, tada sam se u sebi umjesto nje zapitao čije to grijehe, s velikim zakašnjenjem, sada i ona ispašta sa mnom? Svoga djeda, svih naših predaka, sličnih njemu, grešnih koliko i on, koji počivaju ispod stećaka, križeva i krstova, i svih susjeda čije kosti trunu s tabutima ispod nišana?

U namjeri da se na iznenađenje privikne u samoći, naglo mi je ponovno okrenula leđa i pošla prema žutoj traci od koje je bila udaljena samo na korak-dva.

– Stani! – dreknuo sam i tako sam opet sebi vratio njezino lice. Bilo je modro, moje u grašcima znoja koji mi je s obrva curio i u oči. Dugo smo se promatrali bez riječi, onda je Gabrijela ponovila:

– Kao nekoliko mina… Odoh! Ne mogu to više ni slušati – zaplakala je. – Kao da sam cijeli život varana, tako se sada osjećam – izgovorila je u jecaju s kojim je krenula prema kući u kojoj nas je čekala moja majka s rođacima i s fra Andrijom.

– Vrati se! Ne možeš takva pred baku Jelenu i fra Andriju – počeo sam preklinjati Gabrijelu.

– Mogu. I hoću baš njima, i to pred svima, da kažem kako sam varana.

– Ma, vrati se, molim te! Ima i gorih priča od te priče o tvome djedu.

– Nema – izgovorila je zaustavivši se ponovno pored žute trake. – A zar ima gorih? – ponadavši se goroj, koja nije naša, upitala je okrenuvši ponovno uplakano lice prema meni.

– Ima – izgovorio sam uvjeren u to.

– Hajde, onda, da čujem i te gore priče. Neka me i one zgrome, ne samo ova.

– Znam jednu, mnogo, mnogo goru – otkrio sam svojoj bratićki. – Vjeruj, znam jednu mnogo goru od ove o tvome djedu.

– Samo me zavaravaš. Nemaš ti nikakvu drugu priču. Ne ide ti se okupljenim s cigaretama i čašicama oko bake Jelene. Bolestan si. Smeta ti dim, piće ne smiješ, žalosnih priča si sit. Nemaš ti nikakvu goru drugu priču.

– Imam. Ostani. I makni se od te trake!

Ne mogu ni opisati strah s kojim sam pratio svaki njezin korak plašeći se da ne natrči na neku skrivenu minu iza žute trake. Neko vrijeme, kao i ona, bio sam i ukočen i nijem. Kad sam joj se približio, prva je nastavila razgovor koji je naglo prekinula:

– A zašto mi otac do sada nije ništa rekao o tom zatvoru mog djeda Martina?

– Poštovao je, kao i ja, želju svoje majke.

– A ’ko je, onda, o djedovom zatvoru pričao fra Andriji?

– Ili baka ili djed. I sama znaš da im je stalno navraćao. Od mene i tvoga tate sigurno nije čuo tu priču.

Bujica njezinih novih pitanja umalo me nije nasmijala. Kao da su dolazila od djevojčice još zbunjene pričama o blaženim i svetim:

– Pa, zar su, onda, za života, na zemlji, i svi grešnici poput mog djeda blaženi? Kakvom je to glupošću, onda, fra Andrija, ono, trovao mog Krešimira? Je li to, onda, i moj grešni djed, i nakon toga zatvora, otišao gore kao blažen? Prvom prilikom sve ću mu to reći.

Uozbiljen, nisam joj odgovorio ni na jedno od tih pitanja, a ona mi je postavila i novo:

– A je li istina? Stopostotna istina? Da je bio ustaša? – nastavljala je Gabrijela ljuljati tu moju ozbiljnost.

– Istina je samo ono što nam je ispričala majka, a što je u njezinoj priči istina, to još ne zna nitko. Nije ti o tome pričao otac, nažalost, nisam te htio opterećivati tom pričom ni ja. Suđeno mu je po kratkom postupku. Osim ostavljenog maminog momka, svi njegovi svjedoci su joj bili nepoznati. Teretili su ga da je surađivao i s Nijemcima i s ustašama.

Zateturala je, a onda je čučnula uz žutu traku. Preplašen da bi se mogla srušiti iza nje, u minsko polje, ponovno mi je zaledila dah u grudima.

– Samo da malo predahnem… A je li surađivao? – uspravivši se, upitala me je Gabrijela kasnije.

Požurio sam da tu našu žalosnu prošlost odgurnem i od sebe i od nje čim prije. Nikada neću saznati kako sam tako brzo došao do nove snage s kojom sam to i učinio:

– Tvome ocu i meni tvoja je baka uvijek govorila da nikad, baš nikad, tvoj djed nije obukao ničiju uniformu, ni partizansku, ni hrvatske vojske. Ali nikada od njega nije ni saznala gdje je, u stvari, bio pune tri godine. Dok je robijao, međutim, navraćali su nam i oni koji su se tvojoj baki prijavljivali kao svjedoci njegove nevinosti. Bilo ih je i iz Abara i iz Grada. Tvrdili su da je upravo tvoj djed spasio mnoge od progona u Jasenovac. Kako, nisu nam nikada uvjerljivo i dokazali. Ona dvojica starijih muškaraca s vijencem u društvu momka s repićem, to su, siguran sam, članovi obitelji Srba iz Abara koji su ostali pri toj tvrdnji i danas. Izrazili su sućut i meni i tvom tati, a nisu nam rekli ni tko su…

… Tvoja je baka Jelena, inače, prava mučenica. Školovala je i mene i tvoga tatu, a nikakav svoj život nije imala s našim ocem kad se vratio iz zatvora. Odlazila mu je s paketima hrane u Tuzlu, Zenicu, Jablanicu i Foču, a kad je došao… nije to bila ni njegova ni naša sloboda. Sve do ovoga rata, on je za mnoge u Šomartu, iako su o njegovom zatvoru šutjeli, bio samo ustaša, to nam je govorila upravo ta njihova šutnja, a i tvoj otac i ja, naša majka, sav njegov rod, bili smo obilježeni tim njegovim zatvorom. O nama je taj biljeg putovao svugdje gdje smo bili, i on nas je nekako svugdje i umanjivao. Ako si u školi zavrijedio peticu, na primjer, dobivao si tricu, jer si nosio taj biljeg sramote. Samo je tvoj otac, nakon fakulteta, bio vješt s njima. Zaboravili su čiji je čim im se pridružio, čim ih je, kao pravnik i komunista, počeo poučavati kako da izigravaju zakone da bi se obogatili. Tako se, kao odvjetnik, počeo bogatiti i on s njima. Moram priznati da nas je tako i štitio od mnogo gorih stvari. Od naplaćenih usluga sagradio je dvije kuće: onu ovdje što je još u travurini i čađi, i onu u zagrebačkoj Dubravi. A ja sam svoj prvi stan u Sarajevu, neka i to znaš, dobio u radničkom naselju tek u četrdesetoj. Nikad im se nisam pokoravao, nikad s njima nisam sadio tikve, zapamti i to!

– O, moj Bože, o, moj dragi Bože! Hajde da ovdje predahnemo!

– A neka mi moj otac oprosti što ti o svemu ovome govorim baš sada, iako sam se i njemu i majci zakleo da neću nikome.

Šutnja kao vječnost. U njoj se priroda oglašava sa svim zvukovima svog vidljivog i nevidljivog svijeta, koje, potom, prvi, opet razbija moj glas:

– Ali, nešto ni danas nisam mogao sebi objasniti: kad se tvoj djed i moj otac vratio iz zatvora, ništa prema njemu nisam osjećao. Kad je, upotrijebivši onu gospodsku i učenu riječ dakle, rekao mojoj majci: Dakle, to je naš Zvonimir, odgovorila mu je: To je naš Zvonimir. Narastao je, odvratio joj je, jedva ga prepoznah. Na to njegovo htio sam mu već tada uzvratiti: Ne mogu ni ja tebe prepoznati. Niti govoriš kao prije, niti izgledaš kao prije. (Kasnije nam je objašnjavao da je i svoj govor usklađivao s onim što je u zatvoru naučio, a tamo je, uvijek je to isticao, naučio mnogo, mnogo, zbog čega je, valjda, i izgledao tako i izmučeno i staro.) Ali, nisam. A htio sam i da vrisnem: Ostavio si nas s majkom da se patimo, došao si kad smo odrasli i brat i ja. Ali, nisam ni to. Na drugoj strani, baš od toga vremena, stalno sebe uvjeravam da nije ni za što kriv. Ne prestajem mijenjati tu stranu obrane: biti protiv njega nikada nisam mogao. Čudno je to, ni na pokopu nisam o njemu razmišljao drukčije. Međutim, nisam za njim ispustio suzu ni na pokopu, a ostao sam na njegovoj strani, iako nesiguran je li ta strana i strana pravde.

I opet sam postupio slično majci: nisam Gabrijeli ispričao istinu pronađenu u jedinom sačuvanom službenom dokumentu o grijehu njezina djeda, već verziju njezine bake kojoj sam i dalje slijepo vjerovao, iako sam u toj vjeri i dalje patio, nesiguran je li u njoj puna istina o ocu… A u nju nije vjerovao ni njezin otac, moj brat Bartol, ni kad je tvrdio da drugu istinu, iako ju je, kao i ja, tražio, nije nikada nigdje ni pronašao… Primoran na bijeg od prikrivanja istine koliko i od zakletve majke da nikome ne povjeravamo ono što nam je ispričala, požurio sam u posve drugu priču, ali me je s njom na trenutak zaustavila Gabrijela:

– Uvijek sam vjerovala da smo uzorna obitelj – grcala je u suzama – a vidi! Ustaša!

Bio sam još više zbunjen: kako zaustaviti taj njezin novi plač? I tad sam, neočekivano, u jednoj svojoj sarajevskoj ratnoj priči, koju je zaobišao moj sarajevski ratni dnevnik, objavljen u Zagrebu, u istome trenu, prepoznao i onog Borgesovog, ali i onog svog Drugog. Prepoznao sam mogućnost da Gabrijeli kažem na što su se sve pojedinci u ratnom Sarajevu u minulom ratu odlučivali da bi sačuvali svoje ugroženo predratno zajedništvo. Nikada neću saznati zašto sam tu priču, kao posebnu varijantu onog Borgesovog drugog, i kao dodatak svome ratnom dnevniku, toga tužnog dana, povjerio baš njoj, i to u trenu u kojem je prvi puta snop svjetlosti zastao i na strogo čuvanoj velikoj tajni naše obitelji.

– Ma, ima i potresnijih priča za plakanje od te naše – izbacio sam iz sebe riječi koje su u meni dugo čekale svoj izlazak pred sugovornika, samo da bih njima odgurnuo razlog koji je Gabrijelu iznenada otjerao u jecaje.

– Nema – pokazavši mi ponovno svoje uplakano lice, Gabrijela je zaustavila na meni svoje oči koje su bile u kapima rose što su se lagano razlijevale po njezinim obrazima. Dok sam joj pričao o njezinom djedu i svom ocu, idući podivljalom cestom, tako je to činila često. Čas mi je okretala lice, čas leđa, a tako je bilo i sada. – Što ima potresnije od toga što si mi sad ispričao?

– Ono što nisam, što mi je upravo palo na pamet. I potresnije, možda i gore.

– I gore?

– I gore. Uvijek postoji gore od goreg, kao i bolje od boljeg. Kao i ova priča o nama, ali i kao priča o drugom.

– Upravo sam saznala to gore od goreg. Nekako, sva sam sada kao zatrovana. A sad i priča o drugom? Kakvom drugom?

– Jesi li ikad pročitala ono beogradsko izdanje Borgesove knjige koju sam ti u Šomartu darovao pred rat? „Usmeni Borhes“. U njoj je taj nepoznati drugi, a u neispričanoj goroj, nalazi se moj Drugi.

– Živiš s nekim godinama i godinama, zavoliš ga, poštuješ ga, misliš da ga znaš kao sama sebe, onda jednoga dana saznaš da to nije on, već ne’ko posve drugi. Takva priča o drugom nije u onoj Borgesovoj knjizi o drugom. Davno sam pročitala tu njegovu knjigu.

Njezinome saznanju odmah sam suprotstavio svoje:

– Ima i gora varijanta: Živiš s nekim godinama i godinama, poštuješ ga i voliš a znaš da to nije on, da je netko drugi dok ti njegovo pravo lice kriješ i pred sobom i pred drugim. Nije li ovo moje saznanje mnogo teže od tvoga?

– A zašto se to djedovo lice dosad od mene uopće tajilo, još mi nisi odgovorio na to! – uzvratila je mašući desnom rukom ispred mene.

– Da ne budeš predugo zatrovana onim što i jest i nije istina, kao što smo i tvoj otac i ja.

– I jest i nije? – začudila se Gabrijela.

– Onim što je možda tvoja baka samo uljepšala i onim što je iza uljepšanog još nedodirnuta istina.

– A gora priča od toga je koja?

– Ona gora. Ali, udalji se od te trake, sjedi sa mnom ovdje na ovu travu i prestani mahati s tom rukom! Moram i od tog mahanja i od ove ružne priče o našoj obitelji konačno predahnuti i ja. Sav i ja drhtim.

Sjela je kad i ja.

Ali, moje srce! Velika je nevolja sve jače i jače u njemu ljuljala moje oslabjelo srce. Pobojao sam se da ponovno ne napukne. U ulozi oca koji kćeri otkriva zlu prošlost njezina djeda suočio sam se s kajanjem koje mi je naređivalo hitan bijeg u nešto mnogo šokantnije. Naglo preseliti iz jednog šoka u neki novi i jači moglo mi je u tim momentima biti i ljekovito. Bilo kakav šok, samo nek’ je što žešći i što fatalniji! Zašto sam i pred Gabrijelom, kao što sam često i pred Krešimirom, opet glumio njihova oca, kad već nisam imao ni svoju kćer niti svoga sina, pitao sam se pritisnut tom mukom koja me je gušila sve jače.

I, za spas, kao što je i Šeherzada iz noći u noć svojim novim pričama darovanim princu Shahriaru odgađala vlastitu smrt, vratio sam se svojim sarajevskim ratnim danima, onome Drugom (da, Drugom, a ne dosadašnjem Borgesovom drugom!) čiju sam nevolju upoznao jedne noći na dežurstvu s lovačkom puškom u haustoru, dok su ratnici mirovali, a stanari našega nebodera ispred Nedžarića, gdje se nalazila neprijateljska vojska, koja nas je danonoćno zasipala granatama, i čiji su nas snajperisti stalno držali na nišanu, u nevjerici kunjali.

Poznavao sam ga od useljenja u tu betonsku spavaonicu, nikad po imenu i prezimenu, a prvi put mi je upravo te noći otvorio svoju dušu, od koje mi je dotad dolazilo samo uljudno dobro jutro, ako bih se i s njim slučajno sreo prije odlaska na posao. Nismo se pred rat posjećivali u stanovima, zbližila su nas ta ratna dežurstva i česti boravci u podrumima. Na dežurstva je uvijek određivan sa mnom i na njih je uvijek kasnio. Povjerenik Kriznog štaba uvijek me je na hodniku nalazio bez njega i uvijek me je pitao: A gdje ti je Drugi? Uvijek sam mu uskraćivao odgovor jer sam shvatio da mog Drugog (tako sam ga od prve provjere Povjerenika naše zgrade je li sa mnom počeo i zvati) nešto krupno muči i da će mi svoju muku jedne noći sigurno i opisati. I tako je i bilo. I ta noć je i došla, i bila je posve drukčija od svih drugih prije nje: mirna, bez ijednog pucnja, utopljena u proljetnu mjesečinu kao nevino djetešce u svoju mekanu odjeću ispod pokrivača, nekako sva stišana i pripremljena za ispovijedanje tajni, onih najintimnijih sadržaja ljudske duše. Remetili su je samo povremeni laveži izgladnjelih pasa lutalica.

U toj je noći i taj moj Drugi bio netko drugi: pričao mi je o sebi nešto u što ni sâm još nije sasvim vjerovao, valjda zato što je i sadržaj njegove priče bio uistinu nevjerojatan i jedinstven.

Godinama je sa svojom suprugom živio bez nevolje kakva je mene od Gabrijele potjerala u bijeg k njemu, javila mu se iznenada, na početku rata, nakon gledanja jednoga tv-dnevnika i jednoga potresnog priloga u njoj. U susjednom naselju neprijateljski snajperist je ubio djevojčicu dok se igrala ispred svoje zgrade, otac ju je mrtvu držao na rukama pred kamerom i govorio: Samo da mi je popiti kavu s njim i pogledati mu u oči… Nije to bilo prvo ubojstvo, snajperisti su od tada lovili pješake na svim prostorima grada, granate su ga zasipale sa svih položaja, a ubijene su sahranjivali gdje god se to moglo umjesto na grobljima, jer su i groblja bila neprijateljska meta. Uslijedio je izvještaj i o jednoj takvoj sahrani u blizini balkona neke zgrade u Dobrinji, nakon duge šutnje pred tv-ekranom, Drugi je upitao suprugu:

– A da ubiju mene, recimo, gdje bi me sahranila?

– Ispod našeg balkona – odgovorila je žurno kao da je takvo pitanje i očekivala od njega. – I rekla bih susjedima da i mene sahrane s tobom na istome mjestu, ako bi ubili i mene.

Moj Drugi se na to samo nasmiješio:

– Ti si pravoslavka po ocu, a ja katolik, kako ćemo u isti grob?

– Kao što smo i u brak. Tako smo se i dogovorili prije braka.

– Ti si Srpkinja, a ja Hrvat. Tvoj je otac kao partizan ubijen u Jasenovcu, a moj je kao ustaša bio njegov čuvar u tome logoru smrti. Moj je otac, nakon zatvorske kazne, živio sve do ovoga rata, a tvoj…

– Sve smo to znali prije vjenčanja – prekinula ga je supruga. – Oboje u isti grob, tako smo se dogovorili i prije vjenčanja.

Drugi je svoju suprugu nastavio da podsjeća i dalje, ali i sebe:

– Svog oca nisi ni zapamtila, časne sestre su te učile molitvama majke, Hrvatice. Dok je bila živa, i mene je majka, pravoslavka, Srpkinja, učila da se molim i kao ona, ali i kao što se molio i moj otac, Hrvat. Učila me i da vjerujem.

Iznenađena takvim upozorenjima, supruga je ispred njega poskočila:

– Ma, je li to ti odustaješ od onog našeg dogovora prije i nakon vjenčanja? Da ćemo i mrtvi u jedan grob. Čemu sada isticanje tih razlika koje nam nisu smetale da odemo pred matičara? Sve smo prije toga znali i o svojim vjerama i o svojim očevima.

Na tome je mjestu moj Drugi utihnuo, povukao se u sebe, dugo je promišljao hoće li supruzi kazati ono što još nije znala. Ipak je odlučio da pred njom ništa ne krije, kao što nije ni ona, nikad, ni prije vjenčanja:

– Pročitao sam neki dan u jednim novinama izjave jednog svećenika i jednog popa kako oni koji su različitih vjera ne mogu u isti grob. Nismo nijedno znali za to pravilo kad smo se zaklinjali… Šutio sam o tom pravilu sve do sada, da te ne uznemiravam.

– Ma, vidi, molim te, zar oni i tome u ovome ratu poučavaju jadni narod – rekla je mome Drugom njegova supruga i od toga je dana sve češće odlazila u grad bez njega sve dok nije dobila papir na kojem je pisalo da je svojom voljom ušla u Knjigu prelazaka kao katolkinja.

Kad je dokument pročitao, Drugi se od muke jedva osmjehnuo:

– To ti mene, ženo, već i sahranila. Požurila si, sačekaj! – Onda je od muke jedva dodao ovo svoje pitanje: – A što ako prva pogineš ti?

– Ista stvar. Ispod balkona, kao bivša pravoslavka, uz Hrvata, katolika. S tobom na istom mjestu. Sad smo s tim papirom, u ljubavi koja nas je vezala, u svakom pogledu ujednačeni. Mogu nas ubiti ovi divljaci, istovremeno, oboje. Spremni smo. Pa, neka nas ubiju. Sad smo potpuno spremni i za smrt. Sad smo, konačno, u svemu ujednačeni.

Takvom odlučnošću svoje supruge Drugi je i dalje bio i iznenađen i zbunjen:

– Ali, ovaj je tvoj papir važan samo onima koje sahranjuju na vjerski način. Možeš ti u moj grob i bez svećenika i bez popa, kao i ja s tobom. I bez ovakvog papira.

– Ali, neću. Jer sam vjernica. Kao i ti. Živjeli smo i u komunizmu kao vjernici, samo to nismo isticali. Bili smo to oduvijek u sebi, samo za sebe, i prije vjenčanja, ali ga nismo obavili u crkvi.

Moj Drugi je ponovno zašutio, tek kasnije joj je rekao ovo:

– Onda moramo i na novo vjenčanje. U crkvu. I na to nas ovaj tvoj papir obvezuje!

Supruga mu je i na to već imala pripremljen odgovor:

– Sve sam već dogovorila. Našla sam nam i kumove. Vjenčanje je večeras, u podrumu nebodera, u kojemu se održavaju ratne mise, onda ćemo sa župnikom kod nas. On će nam poslije vjenčanja donijeti paket hrane i pića. Prvi put ćemo se i dobro najesti. Toliko dana gladujemo.

– Nisi to smjela činiti – dreknuo je na svoju suprugu moj Drugi nakon nove duge, duge stanke. – Trebala si ostati ono što jesi, jer i ja ostajem ono što jesam. Nisi to smjela činiti bez dogovora sa mnom. Nikako.

– Da nije rat, ne bih ni učinila što sam učinila. Ali, učinila sam što sam učinila i zato da ne budem s četnicima koji nas nevine ubijaju danonoćno. Četnici su me i natjerali na ovo, neću da im pripadam ni u kojem smislu. Da, oni! Četnici. A nisu me na ovo natjerali ni svećenik ni pop.

Čim je u haustoru započeo svoju ispovijest moj Drugi, osjetio sam da neće biti obična i svakodnevna. Kako je tekla, tako je i na mene širila svoj nemir. On je u mome Drugom, međutim, stalno rastao, sitnim koracima, stalno je hodao ispred mene dok ga se oslobađao. Rekao sam mu, napokon:

– Nije ti ta ispovijest za ovu ratnu romantičnu noć, prijatelju. Nije samo neobična, već i potresna. A možda je i opasna.

Ta noć je, kažem, zaista bila neprirodno mirna. Ratna, a neprirodno mirna. Bez ijedne granate. Bez ijednog metka. Noć pasjeg laveža. Zvjezdana, a tužna.

On je zastao, sjeo kraj mene i duboko uzdahnuo:

– Iz svega me je isključila, sve je završila sama i kod popa i kod svećenika. Tek kad je sve bilo gotovo, rekla mi je da je svoj krsni list dobila od popa čije se sjedište nalazilo na Baščaršiji, a izvod iz Knjige prelazaka od župnika u našemu naselju, čije smo ratne mise slušali u podrumu jednoga nebodera. Ne mogu ti opisati kakav me strah poslije toga progonio danima, a progoni me i sada, dok ti sve ovo opisujem – gotovo plačnim glasom požalio mi se Drugi. – Možda će me progoniti i dok sam živ – nastavio je. – I stalno se pitam: Ako se sazna što je učinila, hoću li biti optužen da sam je na to nagovorio ja, i hoću li tada i ja biti proglašen ustašom, kao što je bio i moj otac, o čijim sam mogućim zlodjelima ozbiljnije počeo razmišljati tek u ratu. Što ako je baš on u Jasenovcu ubio oca moje žene, što ako u meni i dalje živi neprijatelj moga oca iz onoga rata, njezin ubijeni otac…

… I dok sam Gabrijeli opisivao paklene muke svog Drugog, opet sam se prisjećao Borgesa i onih njegovih riječi o besmrtnosti uz knjige „Usmeni Borhes“, darovane joj pred rat, davne 1990. godine, zaboravljajući tako i svoje ja i priču o svome ocu: „Naše ja je najmanje važno za nas. Što znači osećati se ja? Po čemu se može razlikovati to što se ja osećam Borhesom od toga što se vi osećate A, B ili C. Apsolutno, ni po čemu. To ja je ono što mi delimo, ono što je prisutno, u jednom ili drugom obliku, u svim stvorenjima.”

Ne znam to objasniti, ali u tim momentima prisjećao sam se i onog našeg Mehmed-bega i njegova prelaska na islam, onda i njegove smrti od bratova noža. U kakvoj je vezi mogao biti sa suprugom moga Drugog možda nikada neću niti dokučiti, međutim, istina je da je sve vrijeme bio u mojim mislima dok je trajala ta priča moga Drugog. Sve je, dakle, povezano, ništa nije bez svoga kraja i bez svoga početka, ništa nije posve samostalno…

… U tim momentima dijelio sam svoje ja sa svojim Drugim s kojim sam sve vrijeme rata, do prvoga izlaska iz Sarajeva kroz tunel, noću dežurao u haustoru. Dijelio sam, u stvari, njegovu paklenu muku s vlastitom, Gabrijeli tek opisanoj. Ona je bila naša zajednička besmrtnost, ona bol, ovakvog ili onakvog imena, svejedno, koja je prisutna u svim stvorenjima. Udružene, mogle su samo osnažiti, ili jedna drugu otjerati, privremeno ukloniti, u najsretnijem slučaju izbrisati. Potisnuo sam svoje ja i ustupio njegov prostor svome Drugom s kojim sam dijelio nešto šokantnije i fatalnije od onoga što je bilo u mome ja, ali i u onome ja koje je njegovu suprugu otjeralo u Knjigu prelazaka.

„Važna je besmrtnost. Ta besmrtnost se postiže u delima, u sećanju koje netko ostavlja drugima.”

Ta besmrtnost se postiže i u nedjelima, koje netko ostavlja drugima, stalno sam to od tada ponavljao u sebi!

To sjećanje je bila gesta koju je u odsutnom trenutku morala učiniti supruga moga Drugog, po kojoj je ona besmrtna, gesta koja mi se učinila snažnijom od moje da Gabrijeli otkrijem tko je njezin djed. Moje ja tako se našlo u ulozi onoga koji je moga Drugog zauvijek ostavio u ulozi zaprepaštenog, malo je kazati i iznenađenog.

„… svaki put kada netko voli neprijatelja, pojavljuje se Kristova besmrtnost. Svaki put kada ponavljamo Danteov ili Šekspirov stih, mi smo, na neki način, onaj trenutak u kojemu su Šekspir ili Dante stvorili taj stih. Konačno, besmrtnost je u sećanju drugih, i u djelu koje ostavljamo.“

Jednako kako sam se ja tada prisjećao svoga Drugog i onoga koji ga je zauvijek ostavio u ulozi zaprepaštenog, pred Gabrijelom sam, dakle, i ja bio jedan od besmrtnika s djelom čiji je naslov glasio: On je Gabrijeli kazao istinu o njezinom djedu. On. Junak dana, posve neočekivano. A on se zvao: ja. Ja.

Međutim, i dalje sam se pitao mogu li s pričom Drugog udaljiti Gabrijelu od ružne priče o njezinome djedu, čiju sam istinitost ispitivao u ratu, ne otkrivši ništa novo u odnosu na ono što je meni i bratu ispričala naša majka, isto je pitanje važilo i za mene. Sumnja me je i dalje progonila, ali ništa s njom nisam značajno dodirnuo. Tragedija se u meni nije gasila, naprotiv, u ratu se njezina duboka voda nakon kratkog smiraja samo još jače ljuljala na opasnim valovima. Dok je moj Drugi razmišljao o tome je li njegov otac ubojica oca njegove žene, ja sam razmišljao je li možda i moj sudjelovao u istrjebljenju Židova, kojima je pripadala moja žena Klelija. Moj je Drugi, tada, bio ravnopravan patnik sa mnom, ja sam, tada, bio vlasnik njegove tragedije, ali i on moje. Rat je, kao i poraće, u obojici i otvarao i množio iste rane. Osjećao sam se kao i taj Drugi. U njegovim mukama i strahovima prepoznao sam i svoje muke i strahove. Živio sam s njima kad god sam nastojao saznati grijehove vlastitog oca. Sjećao sam se Drugog uvijek kad sam sebi postavljao pitanje je li i moj otac nekoga ubio…

Svi mi, dakle, živimo u nekome drugom, neki Drugi uvijek živi u nama. U zemlji koju nastanjuju takvi ljudi ni djeca njezinu povijest ne uče, već žive, s njom započinju svoj rast, a s njom odlaze i u smrt, nažalost. Takvu je zemlju Bosnu upoznao i Krešimir, napustivši je prerano kao žrtva njezine istine. A u toj smo zemlji međusobno isprepleteni, nitko na svom stablu nije bez roda i poroda nekog Drugog, svi smo s njim ili vjenčani ili u kumstvu ili bar u prijateljstvu…

– Eto što je potresnije od onoga što sam ti ispričao o tvom djedu Martinu – rekao sam napokon Gabrijeli završivši tu svoju ratnu sarajevsku priču.

– Pa, ta priča nije gora, to je mnogo lijepa priče, striče – progovorila je Gabrijela, obrisala rukom svoje uplakane oči i usmjerila ih krajoliku koji je još svjedočio rat. – I maknimo se odavde, striče, molim te! Možda su baš ovdje mine.

– Ograđene žutom trakom. Zabranjeno područje, ne prilazi! – promrmljao sam. – Kao prostor priče tvoje bake u kojem je čuvala nevinost tvoga djeda ustaše. I od mene i tvog oca, ne samo tebe. A je li stvarno bio ustaša, u to još nisam siguran. To je još uvijek naša zajednička rana.

– Pa, i jest – složila se sa mnom Gabrijela. – I tako je to i mene podsjetilo na onu priču o našemu Radomiru, hoću reći Muhamed-begu…

– U njoj je Radomirov glavni motiv koristoljublje, ovdje je motiv supruge moga Drugog nešto posve čistije… Ali, zar i u dvadeset prvom stoljeću kao i za turskog vakta?

– Odavno smo mi u tome vaktu… Gurnuo nas je u njega ovaj rat, daj Bože da se iz njega ikad vratimo u ovo stoljeće. Ma, maknimo se odavde, striče, molim te k’o rođenog oca!

Mapu doma moga gavran kljunom crta.
Vrata i prozore boji u crveno.
Kandžama crnim na šiljak mi stao –
I već stoljećima vreba nerođeno.

Niko da me pita odakle ću ulaz
Jer ja lovac mrki na izlaske sunca
Volio bih kuću sa šenli sobama –
Da s prozora vidik, ko lovnica, puca.

Vidio sam ljude dvoglave u vrtu,
S po četiri ruke mladice mi sijeku.
Zalud vapim k nebu: mene nigdje nema –
U psu, u gavranu, niti u čovjeku.

Mapa doma moga pod kamenom spava.
Ja bez ruku stojim na slijepom nišanu.
Na sve strane bdijem i opet ne vidjeh
Onog što mi solju zapečati ranu.

Nama kasnonoćnim čitačima
Često gase struju, jer im naše svjetiljke

Razbuđuju ušuškanu djecu, s poljupcem
Na licu, kao štambiljom na punomoći

Gospodu da ih voda nebeskim diznilendima
Ugasili je večeras pred kraj rečenice o D. Ozmi

Uhićen je i 16. studenog deportiran u Jasenovac,
Gdje su ga sljedeće godine1

Fali jedna riječ, ostala na narednoj stranici
Struje nema, i neće je biti svunoć

Dok usnivam, pomišljam
Možda su ga ipak, malo pustili

Pa onda ubili

1 Rečenica se nalazi na 225. stranici knjige Sarajevo, plan grada i završava na 226.

Mjesec dana pošto je proslavio devedeset prvi rođendan umro je Michel Tournier. Posljednjih šezdeset godina proživio je u Choiselu, selu od jedva petstotinjak stanovnika, u starome župnom dvoru. Ali nije bio osamljenik. Suprotno od toga: živio je vrlo aktivno među ljudima, i takva je bila njegova književnost – prenaseljena likovima, ispunjena svakojakim šušurom, žamorom i događajima, mogućim i nemogućim, realnim i fantastičnim. Neće pogriješiti ni onaj koji bi rekao da je Tournier bio pisac bajki. Pisao ih je, uglavnom, za odrasle, neumorno stvarajući nove fantastične svjetove, cijelu jednu mitologiju, kao da mu nisu dovoljni oni već postojeći, u vječnosti ovjereni mitovi, koje je, također, vrlo rado i često koristio da bi ih u svojoj čarobnjačkoj radionici pretvorio u svoje velike romane i vrlo male, sitne i skoro nevidljive priče. Ni za jednog se europskog pisca našega doba ne može s takvim uvjerenjem i razlogom kazati da je bio čarobnjak priče, kao za Michela Tourniera.

Mi smo s njime imali tu golemu sreću da su pojedini zagrebački i beogradski romanisti bili zaljubljeni u njegova djela, pa su ga u posljednjih tridesetak godina vrlo marljivo prevodili, sve nalazeći izdavače koji će prevedeno i objaviti. “Kralj Vilovnjak”, u srpskome prijevodu Svetlane i Franje Termačića, izdanju Prosvete, bio je te 1988. golemi i prevratni događaj za ovog čitatelja, tada dvadesetdvogodišnjaka. U nekoliko sljedećih sezona pokušavao sam pisati prozu kao Tournier, po njegovoj mjeri i osjećaju svijeta, ali nije išlo. Sve te priče i jedan nedovršeni roman završili su među starim papirinama onoga, kasnije opisivanog sarajevskog stana, gdje možda i danas postoje, i čekaju da konačno završe u smeću. Bile su to korisne stilske vježbe, kako za pisca, tako i za čitatelja: da se i jedan i drugi nauče da se ne može pisati kao Tournier ako se nije Tournier.

Studirao je filozofiju, i to vrlo ozbiljno, bio je germanist, za ranih dana sreo je Gillesa Deleuzea, čija su ga tibingenska predavanja krajem četrdesetih oblikovala i preobratila. Zatim je godinama živio u Parizu, bez odabrane profesije, učeći se životu i umjetnosti. Po narudžbi koješta prevodi s njemačkog: tako i Remarquea. Potom je na radiju, ali i na televiziji, za ranih dana ovog medija. Piše prozu, priče i romane, ali sve to je loše, daleko ispod njegove ambicije, i nije za objavljivanje.

Jako se dugo pripremao za književnost. Toliko dugo da do četrdesete ništa nije objavio. Onda je u četrdeset drugoj, godine 1967. objavio debitantsku knjigu, roman “Petko ili čistilišta Pacifika”. I odmah se pokajao: loše je i ovo, mislio je. Tako nisu mislili u Francuskoj akademiji, pa su nagradili roman, ali Tourniera to nije zaustavilo, pa je knjigu preradio. Mi je znamo pod naslovom “Petko ili divlji život”, u prijevodu Bosiljke Brlečić.

Tri godine kasnije izlazi mu “Kralj Vilovnjak” ili “Kralj Joha” u naknadnome hrvatskom prijevodu Bosiljke Brlečić iz 2008. Ova ga je knjiga proslavila, tako da je 1970. osvojio Goncourtovu nagradu. Jedini pobjednik u povijesti iza čije je slave stajala jednoglasna odluka žirija.

Dalje je sve išlo lakše. Počeo je mnogo objavljivati, žanrovski vrlo raznorodnih tekstova, i širiti svijet svoje književnosti do granica apsolutno fascinantnih, kakve drugim piscima nisu dane ni svojstvene. Kretao se između mikro-naracija i velikih, raskošnih priča i romana, a čitatelja je uvijek osvajao tom neobjašnjivom, magičnom sposobnošću da svojoj fantastici pridoda neke gotovo naturalističke, verističke karakteristike. Kao da se od sve samih čuda sastojala životna i književna svakodnevica Michela Tourniera. I ništa ga nije ograničavalo. Recimo, bio je uvjereni katolik. Ali nijednome piscu dvadesetog stoljeća katolištvo nije tako dobro činilo kao njemu.

Mnogi su ovo objavili, iako nije ni opće mjesto ni prosta kurtoazija: “Od sutra neću moći odgovoriti – Michel Tournier, na pitanje: koji je najveći francuski živi pisac.” Tako je na Twitteru napisao Bernard Pivot, veliki francuski novinar, književni kritičar i promoter, predsjednik Académie Goncourt. Iako je do neki dan bilo tako kako Pivot kaže, Tournier nikada nije dobio Nobelovu nagradu. Nepravda? Možda i nije. Jest da je ova nagrada manja za jednog Michela Tourniera, ali se njegovo ime svejedno uz nju spominje.

Kud se đede međ planete?

Diko naša!

Lunarnoga kola beže,

Zorni Zigi!

Moga li se oprostiti?

Proste rane!

Danas da te pominjemo,

Crn’ zvijezdo!

Ko ostade nakon tebe?

Nadvojvodo!

Da preumi tuđu muku,

Umjetniče!

Ostavi nas neutješne,

Ostavštino!

Kad javiše da si poš’o,

Pošten poš’o!

Obasjanog mjesečinom,

Lele gledam!

Uspeo se kuda dođe,

Vratio se!

Tvorcu svakog predskazanja,

O, pjesniče!

Vilosofe među đecom,

Rok-ikono!

Ljubljen bane od muzike,

Bastalo ti!

Prevari nas skorom pjesmom,

Puste nade!

Koliko te samo žalim,

Imam koga!

Sad si među drugovima,

Muze sine!

U te gore ledenice,

Aladine!

Pozdravi mi Lua Rida,

Mrtva usta!

Ljubiše te srcem čistim,

Kuku nama!

Kada stigneš u te dvore,

Tom majore!

Poljubi mi Jan Kurtisa,

Lelek vazda!

Pomiluj nam miljenicu,

Dženis mladu!

Što kosa joj naspram mača,

Zor-đevojku!

Pomeni se Džoni Keša,

Đe nestade?

Pitam bolan svako malo,

Đe pođoste?

Ostaviste samo sreću,

Plaču ne dam!

Dobri mužu i heroju,

Blažen spavaj!

Okreni se, nemoj žalit,

Žali Bože!

Pripogledaj što si bio,

Bitku krasni!

Sav te svijet zove sada,

K’o Hendriksa!

Vas dvojica međ prvima,

I Bob Dilan!

Što ostade oka mutnog,

Pjesničina!

Da promatra mjesečinu,

Vrh Ormena!

Strašnog doma sa svijećom,

Lučom jednom!

Što si htio poručiti?

Mudra glavo!

Ko će tebe nastaviti?

Ti mijeno!

Nijesmo te poslušali,

Dejvid Džonse!

Ljubav sama da zavlada,

Ljubavniče!

Zato spavaj sred nebesa,

Bez pauka!

Nek ti đeca ne zamjere,

Dobri oče!

Što odeždu skinu zadnju,

U prah ode!

Prah je prahu vazda htio,

Sjećaš li se?

Samo jednu imam želju,

Rebel, Rebel!

Nek berlinski oni dani,

Zlatna ljeta!

Povrate se ovog časa,

Mili brate!

Otvori nam srca jopet,

Veličino!

Ti vidio jesi život,

Okom drugim!

Što je bojom prometnulo,

Sjajno oko!

Upravilo ponad ljudi,

Zanavijek!

Mišlju hitam svome popu,

Igi Popu!

Sa njim ću te oplakati,

Pasendžeru!

Svijet lijep ostavi nam,

O, Starmene!

Plamti šara više zjene,

Zemnim šarom!

Nikom neće pristajati,

kano tebi!

Preuzeto s portala Byka

JEDNOPJEGANA STRANA KOCKE

Dlake uz smrt.

Kada je Radi S. počela opadati kosa od treće kemoterapije, probudio se ujutro na jastuku punom svoje kose. Jebeš kosu, stari moj, rekao sam i otišao se ošišati na nulu, vratio se, da mu pokažem. Poslije sam pustio bradu, nisam je dirao do nakon četrdesetdnevnoga mu pomena. Pun jastuk brade.

Dlake niz smrt.

Nabrala je punu šoljicu jagoda. Šoljicu na crne pjege. Djevojčica Anka, sa sindromom Dawn. Ispala joj je i jagode su se rasule. Počela je plakati da jagode boli, to rasipanje. Dok sam ih podizao, crne pjege na šoljici sve su radile da joj se učine isto kao ubrane, pa rasute.

Jambova igra.

*

PRELASCI

Znam riječi koje hodaju u noćnim haljinama. Nikad nisu vidjele zarez, ali znaju da mina u višnjiku čeka svoj red, i elegije u Devinu da čekaju. Tko me sada sanja, praporci mu isušuju oči. Oko koljena zažedni most obalu. Prepoznaj svoju pukotinu, smjesti svoje dozivanje. Mlazovi svjetla s lica infantkinja odlaze. Eno ih na blogovim fotkama, selfie sa zaklanom životinjom.

Bogolomnik nema ni dasku na vodi. Smole u smrekama otpuste kaiševe, odlaze u kolonicama niz koru. Ime, raspeto tolikim pominjanjem, napušta svoje dozivanje. Hamvaš piše o zarobljenim majmunima po kavezima, koji se nakon dugog klauniranja naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe. I to tako da svi oko kaveza brzo odu. Potkliniš svoja vrata na nebu, svedeš im škripanje na cijeli kavez.

Zarozanih nogavica u vodi, postavlja poteznu minu na mjestu gdje bi se mogao nalaziti gaz preko vode. Nasmijan, takvog ga pamtim. Naginje se i iz džepa košulje ispadaju dvije cigarete i voda ih grabi i odnosi. Par godina iza rata, vlak ga je smrvio u autu – njega i ženu i dvoje djece. Ugasio mu se golf na prelazu. Preko pruge. Preko vode. Ofinger s epoletiranom košuljom, to je ostalo, pomislio sam.

Bila su tri ptića u gnijezdu. Majka im doleti, s hranom u kljunu, s velikim još izvijajućim crvom, doleti na rub gnijezda. Isprva se ne događa ništa, a potom, sasvim iznenada, dvojica se okreću protiv jednog, najmanjeg. Kljucaju ga bijesno u glavu i guraju na rub gnijezda. Napokon, najmanji ptić ispada u vodu, jer se grana s gnijezdom pružala nad vodom. Mater hrani crvom preostalu dvojicu. Raskomadaju crva na dvoje, na troje. Onaj koji je pao, zarozanih nogavica, u vodi, nasmiješen, osluškuje tutnjajući vlak.

U jednom broju beogradskog nedjeljnika Vreme, Ivan Ivanji opisuje doček Nove 1945. godine u konclogoru Buchenwald. “Nekih sat ili dva pred izdisanje, samrtnika napuštaju vaši, bježe, odlaze u bijelim mrljicama.” Vaške znaju kad je dosta. I riječi to nauče, čekaju samo svoje dozivanje.

Noć se se spuštala na selo kada dva premorena čovjeka, vodeći dva konja i dvije ovce uđoše u Malu Jablanicu. Jedan nekadar dječak svom snagom vučaše magare koje odbijaše da ide; jedna strana tovara bješe se pospustila, i ono stoji kao ukopano, dok dijete zateže povodac kao praćku. Hasan priđe i jednom rukom pridiže tovar, a drugom zateže konopac. Dječak je grdio magare i, očito, zahvaljivao se, jer Hasan od svega razumede samo “faljiminderit”.

– Škeljzen Elezaj? – Hasan se okrenu dječaku.

Ispružena dječakova ruka ciljala je plavu kapiju. Nešto je i objašnjavao, ali ga Hasan nije razumio.

Velika metalna halka na kapiji služila je da se domaćin dozove. Hasan udari jednom, drugi put, pa treći… Lupanjem je želio da pokaže koliko se raduje susretu. Ubrzo, s druge strane kapije, začu se klepet, očito, nekom prevelikih opanaka. Kapija se ne otvori već nerazumljiv dječiji glas dade Hasanu do znanja da se halka može ostaviti da visi i da tako spokojno obješena čeka neke nove musafire.

– Škeljzen Elezaj!- nekako strogo i strano izgovori Hasan.

Opanci zakleptaše od kapije. Hasan osta da se čudi, ne opancima što se udaljavaju – znao je da idu da dovedu Škeljzena, nego sebi. Kao da one dvije riječi ne izusti on nego neko od austrijskih stražara koji su se vazda mučili da izgovore kako treba te dvije njemu jednostavne riječi.
Velika kapijska vrata polako su otkrivala stasitog Albanca. Bijelo arnautsko ruho bijaše prenijelo boju na brkove i kosu.

– Hasane, more jesi li to ti? Ma jesi, moj dobri Hasan.

Hasan nije uspio ni da potvrdi da je to on, a nađe se u zagrljaju od sebe znatno većeg Škeljzena.

Dječak u velikim opancima prihvati uzde konja, odvede ga u stranu, pa se vrati po drugog.

U kući je vrelo kao u košnici. Otac Škeljzenov zaglavljen jastucima samo je pokretom glave pokazao da bi želio ustati. Davno promrzle noge i starost, godinama drže ovog starca prikovanog za postelju. Škeljzenova žena Bukurija predvodila je kolonu ukućana što je prilazila da pozdravi goste.

– A e mir ?- izgovarali su oni koji ne znavahu bošnjački.

– Jeste li dobro?- upitaše dva najstarija, već oženjena, Škeljzenova sina.

Razlog dolaska, više nego umor, nijesu dali Hasanu da pokaže koliko se raduje susretu sa starim prijateljem.

– Nešto si tužan, nijesi takav bio ni u tamnici, brate moj – primijeti Škeljzen.

– Glad prijatelju, glad zavladala Bihorom – snuždeno odgovori Hasan. – Strašna vremena, kakva niko ne pamti, došla, brate moj. Godina nerodna, a vojska sve više traži.

– Aman, aman! Ovaj jadnik trinaestoro djece, a ni šaku brašna – očima je Hasan pokazivao na Halita kojeg san bijaše već savladao.

– Aman, aman, šta Švabe učineše, za turskog se bar nije gladovalo – veli Škeljzen.

– One ovce smo dognali da bi zamijenimo za brašno, pa velim – ti ćeš nam tu najbolje pomoći.

– Ne brini prijatelju. Najveći mlin u Peći držim ja sa sinovima. Dok je mene tvoja familija neće gladovati – Bogom ti se kunem.

Dugo su sjedeli i razgovarali; mučnina razgovora o gladi i nemaštini činila je svaku drugu temu nevažnom.

Sjutradan su razgledali Škeljzenovo imanje. Pet hektara oranica, tri hektara livada, isto toliko šume, preko sto ovaca, deset krava, volovi, konj, nekoliko teladi i veliki broj živine činili su Škeljzenv imetak. Mlin i pekaru u Peći nije želio pokazivati ljudima kojima se glad bješe uvukla u svaki dio kuće.

Pred polazak, u sami cik zore, Škeljzenovi sinovi vješto natovariše konje.

– Mnogo je ovo brašna za dvije ovce.

– Ovo vam je, Hasane, od mene, a ovce vratite – bio je odlučan Škeljzen.

– Ni govora, mi ovaca imamo, no brašna ni za lijek, nijesmo ih preko planina lomili da bi ih sada vraćali.

– Neka onda ostanu, a ovo mi ne smiješ odbiti.

Zavuče Škeljzen ruku u njedra, izvadi dvije turske dvolirke pa im ih na silu ugura u džepove.

– Bruka je ovako ljudino – oglasi se dotada povučeni Halit.

– Nema bruke, a ti ne daj da ti djeca gladuju, čim ponestane, a ti opet dođi. Moji će vas sinovi ispratiti do na Turijak.

Prolazeći Bihorskim selima dva natovarena konja, topotom kopita širili su nadu, nadu da ima spasa od gladi. Istrčavali su Bihorci iz avlija opipavali džakove i raspitivali se gdje je brašno kupljeno. Nesebicno je Hasan objašnjavao da Metohija ima dovoljno žita.

***

Glad je sve više stezala i Vrševo, prvo one najniže pa se pela i prijetila da zahvati sve.
Umihana je među prvima u selu počela grebsti po dnu naćava. Već je rodila troje djece, svake godine po jednog sina. Jašar je bio ponosan na svoje sinove.Govorio je da on zna kako se sinovi prave i da neće stati dok ih ne bude imao sedam.

Niko od Vrševaca ne htjede poći sa Jašarom za Peć. Znaju kakve je naravi pa ako negdje zakrvometi – nije im se biti za njega, niti ga ostavljati da se sam čupa sa narodom.

Priključi se Jašar grupi ljudi iz donjeg Bihora. Imaše i žena među njima. Mršave i blijede navaljivale su za svojim muževima.

U povratku Jašar je požurivao da se ide brže. Ljudi su nosili po vreću žita na leđima, pa se kolona sporo kretala. U podnožju Turijaka – Jašar se odvoji. Sada je znao put, pa je riješio da nastavi sam, takav je bio kavgadžija Jašar.

Na pola sahata do Kalača, put prolazi kroz tijesan usjek, kao bogomdan za busije. I upravo tu ispred Jašara iskočiše tri naoružana čovjeka.

– Jesi li ti Turčin – upita jedan od njih.

– Nijesam, tursko je propalo…

– Jesi, jesi, čegović si?

– Hajdarpašić, iz Vrševa sam.

– Poznaješ li Mehmeda – upita jedan onizak koji opipavaše džakove na konju.

– On mi je otac.

– Sigurno otac?

– Jeste, ako vam je učinio štagod dobro, a ako vam je šta dužan – onda nije.

Onaj što je pitao – je li Turčin, podiže pušku, bijaše spreman da opali, činilo mu se da im se Jašar počeo podsmijavati.

– Čekaj! – Bi naređeno.

– Daćeš nam jedan džak, a drugi nosi. I naša su djeca gladna. Šiptari nama ne daju.

Pred puškom koja bijaše spremna da presudi – Jašar se nije bunio.

– Što pusti Turčina? Upita onaj s podignutom puškom dok je Jašar zamicao u bukovu šumu Turijaka.

– Znaš li ti ko je taj Mehmad?

– Nikad čuo, isto neki Turčin?

– Jeste, ali opasan čovjek, svašta bi bilo da mu se sin ne vrati.

***

Bio je ovo strašan udarac za Jašara. Zar on, silni Jašar Hajdarpašić, da se kući vrati s pola tovara. Nepravda koja mu je učinjena pojača u njemu urođeni životinjski nagon. Danima je tražio razlog da svoj bijes iskali na nekoga, po onoj narodnoj “ako ne možeš ništa magarcu udri po samaru”. Vrševci su mu znali narav, pa su izbjegavali kavgu, Umihana već odavno nije dovoljna da se sav bijes prospe po njoj. Kola su se slomila na nekog siromaška iz Donjeg Bihora.Vraćao se s tovarom kukuruza iz Peći. Umoran i izgladnjeli konj osjeti da je plot koji odvaja Jašarevu livadu od puta satruhao i na jednom mjestu napola polomljen.Navali nogom, obori upletene bukove grane i nađe se u livadi. Čovjek se povrati i izvede konja na put. Kao da iz zemlje izroni Jašar, držeći podebelo drvo u rukama, prepriječi put.

– Što ne vodiš konja za uzdu? Vidiš kakav mi zijan napravi!?

– Ja, sinko, tri dana nijesam spavao kako valja, sve me od umora boli, a familija čeka – ispravdavao se nevoljan čovjek.

– Imam i ja familiju gladnu i krave što od ove livade treba da zime.

– Znam sinko svima nam je isto, evo da ti dam pregršt kukuruza.

– Tri!

– Zašta tri, kumim te Bogom?

– Tri, ili – motka!

– Da dam pregršt halalosum ili tri pa da ti ne halalim.

– Tri – bio je odlučan Jašar.

Olako stečen ćar – ljudima je miliji no mukom zarađen, pa se Jašaru, noseći puna njedra zlatnog kukuruza, činilo da je barem još podlanicu porastao. Sjutradan nova žrtva, pa onda iz dana u dan uvijek isto, nečiji konj sukne ka livadi, a Jašar strči na put uzimajući odštetu.

To je slomilo Mehmeda. Kuća mu je malo visočije pa se dobro vidi kako Jašar zlostavlja otimajući im brašno. Pored kuće do puta sapleo je visok plot da se zaštiti od očiju prolaznika. Avliju je napuštao samo kad je morao.

Ni u zatvorenom se nije mogao skrasiti. Stezala su ga četiri zida, činilo mu se da zidovi njegovu bol drže nabijenu tu oko njega. Najviše je radio po avliji. Jedini je on u selu naslagao đubre poput sijena. Podzidivao je puteve, što od kuće vode prema livadama, otvarao nove koji mu nikada neće ni trebati…

Već odavno nemože rukom na Jašara, da ga ubije sada bi osirotio, pored svoje, i Jašarovu djecu, ostalo mu je samo da kune;

– Dabogda da od Boga miloga platiš, dabogda te svaka gladna suza stigla…Danima je Mehmed ponavljao najteže kletve. Lupao je kamen o kamen i kleo: – Bog ovom kamenju dao, a tebi nedao.

– Laj, baljove, laj – odgovarao je Jašar.