Istra, najveći jadranski poluotok s jedva zamjetnom fenomenološkom razlikom između otoka i poluotoka obrubljenog planinskim masivom Ćićarije, zemljopisnim je položajem i povijesnim trajanjem mediteranski i srednjoeuropski specifikum. Kopneni trokut utopljen u sjevernom Jadranu prostor je gdje Mediteran (Mare nostrum, kako ga nazivahu stari Rimljani), središte Svijeta (lat. medius – srednji + terra – zemlja, Sredozemlje), dotiče Srednju Europu i najdublje penetrira u srž potkontinenta, samo civilizacijskom i povijesnom konvencijom kontinenta, koji je i sam zapadni poluotok velikoga Euroazijskog kopna. Na rubu Mediterana i Srednje Europe, a u središtu Europe, Istra je u svim dimenzijama, od geofizičkih do metafizičkih, predisponirana kobnom sudbinom eurocentričnih pohlepa i interesa: bila je i ostala malim, ali slasnim plijenom europskih povijesti i kultura. Venerin geometrijski lik i srcoliko morem okupano kopno (poluotočni eros i thanatos) usred Starog kontinenta samo po sebi strši posebnošću, izdvojenošću, različitosti, izazovima kojima se nije lako oduprijeti, kojima mnogi nisu mogli odoljeti.

Istru su pohodili oduvijek i pohode stalno, od prapovijesti i povijesti do suvremenosti, iz svakojakih razloga, od najčešćih nomadskih i osvajačkih do ovih posljednjih, turističkih. Živjelo se u Istri, usporedo s mitovima i legendama, iskonski pećinski neartikulirano, neandertalski i kromanjonski; predurbano i predcivilizacijski početkom prvoga tisućljeća prije nove ere, u kasnome brončanom dobu kaštelijerske kulture, u plemenskoj zajednici Histra, etnikuma kojemu Istra duguje ime i tritisućljetni teret povijesti; te civilizacijski i urbano u Rimskom Carstvu, Bizantu, pod Francima, Akvilejom, Mlečanima, Napoleonom, u Austriji, Austrougarskoj, Italiji, Jugoslaviji i sada u Hrvatskoj (da spomenemo samo najznačajnije). Miješale su se kulture, narodi, jezici, mentaliteti, običaji, tradicije, vjerovanja, umjetnosti i filozofije, miješalo se sve ono što je starica Europa uspješno stvarala i još uspješnije rastvarala.

Uvijek na rubu, na periferiji carstava ili država (a permanentno u središtu Europe), Istra gotovo nikada nije zrcalila niti dijelila potpuni usud društva u kojem se povijesnom igrom slučaja našla, uvijek je bila izdvojena, na neki sebi svojstveni način posebna, kao što je i danas u Hrvatskoj, kao što je ranije bila u socijalističkoj Jugoslaviji, fašističkoj Italiji ili još ranije u monarhističkoj Austro-Ugarskoj, Veneciji, Bizantu, Rimu… Umorna od preduge i tegobne povijesti: ratova i mirenja, potresa i suša, siromaštva i gladi, razbojništva i pljački, bolesti i pošasti, ljubavi i patnji, sreće i nesreće, zadovoljstva i razočarenja, radosti i tuga, života i smrti, opće patetike prošlosti i neshvaćene vremešnosti, Istra je unatoč svemu, u brojnim povijesnim epizodama u kojima se našla, uspijevala zadržati i sačuvati zasebnost, istarsku posebnost.

Na poprištu triju kultura, romanske, slavenske i germanske (kasnije profilirane, talijanske, hrvatske i austrijske) u jednoj vjeri, autoritativno prisutnoj od samih začetaka, kršćanstvu, iskristalizirala se zavičajnost, istarska samosvojnost, isplivao je tijekom povijesti specifični, tolerantni odnos spram dviju dominantnih nacionalnih povijesti, talijanske i hrvatske, njihovih kultura i jezika, odnos koji je postupno nametao i stvarao snošljivi suživot (ne uvijek kvalitetan i pitom) na relativno malenom prostoru. Površina Istre gotovo je jednaka ukupnoj površini malenih europskih državica: Luksemburga, Andore, Malte i Lihtenštajna, a stanovnika danas ima približno koliko i Island. Istra u 21. stoljeću, nakon što je u prethodnome promijenila sedam država (i uprava) i pretrpjela tri razarajuća egzodusa, najvećim dijelom pripada Hrvatskoj (90%, cijela Istarska županija i maleni kvarneski dio Primorsko-goranske županije), manjim Sloveniji (9%) i minimalno Italiji (1%).

Silnice kaotične europske povijesti i umjerena sredozemna klima odredile su europsku univerzalnost i posebnost Istre, njene nacionalne (danas preostale hrvatske i talijanske) i zavičajne sastavnice, u svim segmentima materijalne i nematerijalne baštine. Historijski i zemljopisno nastala istarska posebnost, zbog iste te povijesti, nije se uzdigla u svoju prepoznatljivu kulturu, tek u zamjetnu potkulturu (subkulturu) koja se nije nametala ni opirala, niti se opire (kao kontrakultura) kulturi šire zajednice. Naime, grubo i paušalno politikantski nazvana, istarska autohtonost nije u njenim žiteljima (autohtonog stanovništva nema), jedinim prenositeljima istrijanstva, jer oni su golemom većinom, u vremenskim kategorijama preduge povijesti, epizodni neistarski došljaci koji se periodično i sporadično smjenjuju, nastavljaju i modificiraju zatečena međudjelovanja kultura i podneblja, stanja koja njeguju i respektiraju stoljetna iskustva narodnih običaja i tradicija, i iz njih proizašlih istarskih iznimnosti u jeziku, glazbi, graditeljstvu, gastroenologiji, suživotu, mentalitetu, pomirljivosti, ponašanju… Zapravo, tako shvaćena, grubo i paušalno, stvarna autohtonost, lišena svake istarske posebnosti, na svakom koraku današnje Istre je – turizam.

U najzabitijim, zapuštenim ruralnim zakutcima, na brdima i brdašcima, u uvalama i uvalicama, na poljima i njivama gdje se okopavao vinograd, brala maslina i sjekla šuma, gdje se radilo i molilo, spavalo i zabavljalo, živjelo i umiralo, kao i u urbanim mjestima i oronulim mjestašcima, gradovima i gradićima Istre, na pretpovijesnim gradinama, u predantičkim i antičkim ostacima, u srednjevjekovnoj i novovjekovnoj sakralnoj i svjetovnoj, te naposljetku, modernoj i suvremenoj arhitekturi, u hotelima i turističkim naseljima, gdje se još uvijek na istim tim i novonastalim mjestima postmodernistički i komotno turistički egzistira, izviru slojevi i naslage tisućljetne i stoljetne prošlosti, kao i ovovremene ubrzane sadašnjosti koja hita ka budućnosti. Sve to vidljivo i još mnogo toga narativno nevidljivoga, a prisutnog i asocijativno izravno natuknutog, iz osebujne percepcije, široke perspektive i različitih rakursa (poglavito ptičjeg), predstavljeno je na silnim fotografijama ukoričenim u ovu knjigu.

Predmetak u složenici fotomonografija jasno ukazuje na golemi prioritet fotografija nad tekstom, informativnim štivom koje samo sadržajno i lapidarno korespondira s motivima fotografija, u monografiji, pa bismo je bez sustezanja mogli anakrono nazvati i fotopisnom knjigom, čija deskripcija pak upozorava na autorov potpis. Upravo ta fotografska prepoznatljivost zaustavljenoga vremena u vješto uhićenim atmosferama i ambijentima Istre otkriva autorovo vizualno promišljanje čitavoga poluotoka kao grada, velikog grada, velebnog polisa, svojevrsnoga suvremenog i povijesnog velegrada sa svim pratećim i popratnim urbanim elementima. Otuda signifikantna sintagma iz podnaslova “po mjeri čovjeka” koja se uobičajeno, antropološki, sociološki i arhitektonski, pripisuje gradu, a koja ishodište crpi iz novovjekovne renesansne filozofije o (utopijskom) sretnom gradu, u slučaju ove fotomonografije Istre (preciznije, Istarske županije) – sretnom zavičaju.

predgovor fotomonografiji Igora Zirojevića: Istra / Istria: stvorena po mjeri čovjeka / creata a misura d’uomo / created on a human scale, Udruga StudioLab, Pula 2016.

sanjam odvija se prevrat na nebu
sve je puno sumnji i perja
gospod formira svoje kohorte od zlata
poziva taksijarhe provjerava očnjake
veže mašnu oko vrata brahijalne pudle
pored njega prirodna kao dječji grob
bira djeva bijele ljiljane borbenu svilu
piero di cosimo organizira simetriju
po jedan amen za svaki prekinuti vrat
alelujaju sfere

pri dnu te slike kao u velikoj probavi
kao buhe skakuću podstanari vida
eunusi kmice dimnjačari slijepci
bušmani djeca poručnika schmidta
sobibor černobil sida palestina
spinoza i tvornički mališani
dizači utega iz bugarske
permanentna perut heroji kurska
jedan pokretni zahod za nepokretne
kojeg po ubožnicama zovu princeza
sastaju se donje regije čovječanstva
nekome se piljevina zavukla pod jezik
netko sluti da se iz inata samo govna jedu
to su prevratnici između dva daha
prvi puta oni su bez nade koja gnoji nebo

BALZAMIRANJE LENJINA

Izvade se pluća i jetra, svi unutarnji organi, pa mozak sa zadnje strane lubanje. Izvade se prave i stave istonijansirane umjetne oči. Dlake brade se voskaju, neće se više nikad ni kosa ukikavati. Poput ptice pred punjenje : ispere se unutrašnjost destiliranom vodom, antisepticima, acetinskom kiselinom, kloridom, formalinom, glicerinom, opet vodom, isperu se rebra, zasjaje se. Potom se uštrcava u rastegnute, sive i mrtve arterije osam litara balzama, i koža živne, prvo se malo crveni od stida, onda se umiri i oboji bojom slonovače i mrtvac bude lijep. Onda se ostavi malo dalje i gleda, kao Michelangelo Davida. Da bi Golijat bio taj što gleda, trebalo bi da nakon raspadanja ostane samo kamen iz bubrega, prebačen možda za pod glavu. Sve se na kraju kremira, ostane možda držalo budaka za Trockog. A danas bogati Rusi kupuju lijesove od kristala – pa kad se raspadnu, kosti im se cakle kao modra galica, na štoku prozora.

GRIMMOV KOLAC

Ušli lopovi u minsko polje. I ukrali dvije mine.

Obezvrijedili, prevrednovali i ponizili minsko polje, vrtni nasmijani patuljci..

A jedan je pred skoro četvrt stoljeća brižljivo postavljao nagazne i potezne mine, mapu i sad čuva pod jastukom, kao osušenu molitvu.

Ismijali mu mapu, uvezanu u koži, njemu, ostarjelom mineru, zluradom smješkalu što je mislio čekati na zaraslu smrt između njihovih sela.

Tijekom Trećeg Raicha, nacisti su usvojili Grimmove priče u svrhu propagande. Recimo, tvrdili su da je Crvenkapa simbol njemačkoga naroda i čiste arijske rase, kojeg ugnjetava židovski vuk ili da Pepeljugu njezina arijska čistota razlikuje od sestara mješanki.

Tako je miner svoju bajku, svoju mapu čitao pred spavanje godinama, uvijek vjerujući da će Crvenkapa zaći u njegovu šumu. I kao Pepeljuga bosom nogom, zapeti.

POZORIŠNE PRIČE

Za vrijeme rata naša glumačka četa vozila je u trapu autobusa zemlju. U crnim najlonskim vrećama. Iz Srbije u Republiku Srpsku, odnosno obrnuto. Jer je zemlja bila scenografija u predstavi SRPSKA DRAMA. Radenko je igrao majora Katunca koji ima osam smrti, i plesao je oro na zemlji, dršao je u šaci, mrvio je, bacao, marširao njome…Potom je zemlja postala prašina. I nije više mogla igrati zemlju u SRPSKOJ DRAMI, jer u SRPSKOJ DRAMI treba puno crne i kvalitetne zemlje, a ne prašine. Prašina ne može ni igrati ni biti zemlja. Možda smo je mogli polijevati vodom, jer da zemlja ostane zemlja treba vlage. Na granici nisu mogli vjerovati svojim očima da vozamo zemlju tamo-amo usred rata. Pretresali bajonetima zemlju koja glumi zemlju, sve misleći da zemlja ne može igrati zemlju, pa ni u SRPSKOJ DRAMI, u crne vreće nasuta; možda krijemo municiju? Kasnije je umro Radenko, major Katunac, deveti, pa deseti put, a odmah zatim deda Rade, Obrad što mrtav traži mrtvog sina po ratištima. Sad su zemlja, premarširana i izgovarana. Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa. Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja.

ODJEKIVANJE U VAZI

Narcisa nema niti na jednoj sačuvanoj slici na vazi. Nema ga na vazi, ali zato možemo ga nakidati u vrtu i ispuniti vazu stručcima narcisa. I sve u vodi vaze, dubini vaze, gdje je tamno i narcisi se neće stići ogledati do svojeg uvenuća. A što je Narcis mogao vidjeti u vodi zaljubljeno gledavši se? Ako je vidio sebe, je li u toj slici vidio i nebo nad sobom. Narcis, bezvazni, tako je iza sebe imao nebo. Veliki treba napor da se dozove od sebe onaj tko se tek otkrio. Sebenalazak je bolan – sebe u vodi, sebe u ženi, sebe u majci, sebe u djetetu, sebe u Drugome. U zrcalu vidimo svoju smrt, veli Cocteau… Koktopod objekta koji vidimo, pa bio to i odraz. Francis Bacon ima sliku “Narcis gleda u vodu”, a Ovidije u METAMORFOZAMA piše svoju inačicu bezvaznog mita, po kojemu je boginja Nemezida kaznila Narcisa i proklela ga da se zaljubi u svoj odraz, pa čak i nakon smrti, u Hadu, muči ga njegov odraz u rijeci Stiks – mrtvogled u svoje raspadanje. Problem bi mogao biti obrnut – Narcis je vidio sve izuzev sebe, jer on je sve, on je alfa i omega. Potraga za sobom pretvorila se u zagledanost svijeta u sebe. Stručak narcisa udjenut u vazu jest zapravo dolazak čitavoga svijeta u svoju istrganost iz zemlje.

Narcis A. bio je vojnik Vojske Republike Srpske. Iako Bošnjak, morao je biti i bio je gotovo neprekidno na prvoj liniji ratišta. Kad su vojnici Armije BiH napali u zoru, svi su iz toga rova zarobljeni, pa poubijani, samo se Narcis nekako uspio spasiti bijegom u kukuruze i četrdesetodnevnim lutanjem do srpskih rovova. Pa su ga pod sumnjom izdaje držali mjesecima u zatvoru. Poslije rata otišao je u Ameriku. Negdje na jug, rekao je, da sluša jazz i uživa pored kakve vode.

Jednog ponedjeljka imao je saobraćajni udes. Nije bio kriv, žena se ogledavala u retrovizoru i direktno udarila u njegov kamion.

Kad se ujutro umiva ledenom vodom, Narcis A. kaže svojem odrazu u ogledalu: kako se više ne vidim?

Nisam na društvenim mrežama. Meni je draže udičarenje.

*

Nakon književne soareje, tek propupala djevojka hvali ocvaloga pisca iz Dalmacije.

– Divno vas je slušati, vi ste tako duhoviti.

– Šinjorina, u mojim godinama lako je srat, teško je pišat.

*

Praktični vjernik? Zar ima i onih koji to nisu? Oročiti vlastiti duh kod nebeskog bankara vrlo je praktičan izbor ako ima raja i pakla.

*

Zašto je pašteta čajna, i kobasica također, iako ih nitko nikada nije servirao uz šalicu earl greya, zašto najodvratnija salama – parizer – nosi ime gurmanske metropole, zašto ni u jednoj napolitanskoj slastičarnici nisam vidio napolitanke…? Uvijek se iznerviram u samoposluzi.

*

Da tisak izumire, potresno svjedoče ličioci. Kad ste zadnji put vidjeli nekoga s kapom od novina?

*

Moja prijateljica Marina Vujčić velika je spisateljica. Njoj u čast, Marina kod Trogira trebala bi postati Marina kod Trogira.

*

Ispovjednici su kontejneri za odlaganje tuđih grijeha. Kako se prazne?

*

Možda demencija nije tako strašna. Svakoga jutra probudiš se kao Magellan ili Vasco de Gama, iznova otkrivaš svijet.

*

Kaže mi prijatelj Davor: Nije problem u tome što je meni osamdeset, nego što je u meni i onaj od osamnaest.

*

Tko bi danas imao više lajkova: Valentina Terješkova, Jurij Gagarin ili Lajka?

(Autor: Davor Beganović, Banjalučanin koji živi u Njemačkoj)

*

U tekstu (Nad)realna slika ratne Banja (sic!) Luke objavljenom na Peščaniku autor Nemanja Stjepanović¹ komentirao je i pobijao izjavu Nenada Jankovića po kojoj je razlika između Sarajeva i Banje Luke u tome što je Sarajevo prognalo svoje građane a Banja Luka to nikada nije učinila. Pri tome se Stjepanović služio dobro sročenom i povijesno ovjerovljenom argumentacijom.² Unatoč tome držim da je postupak koji je primijenio u osnovi pogrešan a posao koji je napravio, zapravo, uzaludan. Što me utvrđuje u tome mišljenju? Prije svega, iskustvo u izučavanju književnosti Holokausta. Pri tome sam se bavio ne samo književnošću i znanošću o njoj nego i povijesnom, psihološkom, pa i polemičkom i inom literaturom. Dalje, mučno čitanje tekstova aktualnih bosanskohercegovačkih rasista, poput Fatmira Alispahića i njihovih prethodnika – slavnih ništitelja “miješanih brakova”, ali i upoznavanje s građom koja se nalazi u centru „razmišljanja“ brojnih negatora genocida. Suština suočavanja s njima jest da je bilo kakva rasprava, osobito ona polemička, kontraproduktivna te prema tome i obsoletna. Kontraproduktivnost se derivira iz činjenice, na koju je u svojoj seminalnoj studiji Ubojice pamćenja ukazao Pierre Vidal-Naquet,³ da se negatori genocida, revizionisti, uopće i ne obaziru na objektivno stanje, na istinu – oni su za njih irelevantni. Kada Faurisson u perverznome izvrtanju logike argumentira da je postojanje plinskih komora nedokazivo zato što nema svjedoka koji bi “iznutra” potvrdili njihovo postojanje, jasno je da on zna da su plinske komore postojale, ali da ga se to postojanje uopće ne tiče, da je ono do čega mu je stalo cinično pobijanje realnosti s ciljem vrijeđanja onih kojima je njegov govor usmjeren. Pobijanju takve pseudo-logike Jean-François Lyotard posvetio je jednu od svojih najuzbudljivijih studija, Raskol (1983), ali njezina se suština sastojala upravo u činu odbijanja polemike s revizionistima. Promatran u ovakvome kontekstu forisonovski iskaz Nenada Jankovića neoboriv. Zašto? Zato što sam Janković zna da laže, on zna da su ljudi protjerani iz Banje Luke, tragovi su toga protjerivanja vidljivi na svakome koraku a nijemi spomenici onih koji su nestali svjedočit će još stoljećima o nestalima u istoj mjeri u kojoj Černovic danas svjedoči o nestalim Židovima Srednje Europe. Budući da zna da laže, Janković svoj nemoralni čin može prikriti raznim retoričkim sredstvima – ironijskim izvrtanjem značenja, doduše na niskom nivou (otprilike: “Svi smo mi budale!” – šampion je primitivnih “ironija”, naravno, Milorad Dodik), hiperbolama ili gradacijama. Cilj je takvih na afekte usmjerenih retoričkih sredstava beskrupulozno nizanje cinizama⁴ koji su minimalno refleksivni. Naravno, Jankoviću, kao i brojnim drugim negatorima zarad negacije same, i nije stalo do toga da bude uman ili, horribile dictu, objektivan. No do čega mu je onda stalo?

Pronalaženje odgovora na to pitanje samo po sebi nije osobito težak posao. Ponavljam: Jankovićevu se plitku pseudoargumentacija može rastočiti bez većih problema. Da je samo do nje, ne bi vrijedilo trošiti tastaturu kompjutera. No iza njegove izjave krije se i nešto puno dublje, nešto supstancijalnije, nešto što, u krajnjoj liniji, može baciti dodatno svjetlo na kulturalne uzroke i posljedice rata u Bosni i Hercegovini. Stoga je sada valja i citirati: „Banjaluka nikada nikoga nije otjerala, a Sarajevo jeste. Ja nisam nikada čuo da je neko ko nije iz RS i nije Srbin, doživio ono što sam ja doživio u Sarajevu.“⁵ Pođemo li od premise po kojoj Nenad Janković laže kad kaže nešto takvo, kao prvo se legitimno pitanje nameće ono o njegovim intencijama. Neosporno je da on cinično negira etničko čišćenje. No zašto to čini? Nekoliko mi se razloga čine potencijalno mogućnim, pri čemu jedni ne isključuju druge, već se suplementiraju, koordiniraju ili prepliću. Najbanalniji je svakako čankolizački odnos prema sadašnjoj vlasti u Banjoj Luci koji se odražava u nekritičkom i nezasnovanom hvaljenju sredine koja se nalazi pod njezinom kontrolom. Kao njegov zrcalni odraz pojavljuje se želja za izazivanjem Sarajeva na koje se metonimijski projicira vlastito progonstvo. U skučenoj mentalnoj slici ono postaje simbol nepravednoga egzila. Tome se može dodati već i iz vremena Jugoslavije poznata Jankovićeva sklonost ka provociranju koje je najčešće bivalo autotelično i u krajnjoj liniji kontraproduktivno.⁶ Čini se da se provokativna poza⁷ koju posreduje Janković doslovce kristalizira u odnosu egzilanta prema gradu iz kojega je emigrirao. No, i ovdje dolazim do onoga mjesta koje zapravo i smatram ključnim poticateljem njegove besprizorne izjave, u toj se pozi zbiva još jedna kristalizacija – bol zbog gubitka onoga do čega je nekome iznimno stalo, bez čega se pojedinac, u jednu riječ, osjeća lišenim bitnoga dijela vlastitoga identiteta.

I tu priča Nenada Jankovića prestaje biti njegovo isključivo vlasnišvo i interpolira se na višu razinu u kojoj se sublimira kao borba izbjeglih/prognanih sarajevskih Srba s vlastitim kulturalnim nasljeđem – kojega se, očito, ne mogu odreći. U posljednje se vrijeme pojavio niz tekstova, ponajprije na internetu ali i u tradicionalnome tiskovnom obliku (novine, časopisi, knjige), u kojemu se veći broj bivših sarajevskih građana, sasvim dovoljan da bi se mogao napraviti mali kulturološki istraživački uzorak,⁸ u raznim diskurzivnim formama izjašnjava o svome odnosu prema bivšem gradu. O tome više riječi biti u prvim dvjema tezama. S druge će se strane naći teze u kojima kratko elaboriram odnos dva najveća grada u Bosni i Hercegovini. Povuče li se paralela, vidjet će se da “prognana Banja Luka” ne progovara ni izbliza takvim intenzitetom o svojemu osjećaju gubitka. Kao i u prvim dvjema, i ovdje ću pokušati pronaći “zašto” takvoga ponašanja.

1. Gubitak Sarajeva za njegove stanovnike srpske nacionalnosti bio je težak udarac od kojega se nisu uspjeli oporaviti. Rezultat je toga udarca trauma na koju individue odgovaraju prema svojemu psihološkome i socijalnom habitusu. Trauma izazvana gubitkom kompenzira se u raznim diskurzivnim formacijama koje često znaju eskalirati u pravcu otvorene ili prikrivene mržnje.

2. Odnos prognanih Srba prema svojemu gradu u najdubljoj je mjeri prožet osjećajem egzila. No on je, i to je simptomatično, obilježen negativnošću: sredina u koju se došlo slavi se prekomjerno i nekritički, dok se sredina iz koje se protjerano promatra kao izvor svekolikoga zla. Rezultat su toga dvostruki etički standardi.

3. Empirijski ustanovljiva znatna brojčana razlika u objavljenim egzilantskim tekstovima o Sarajevu i Banjoj Luci može se objasniti diskrepancijom u stupnju vezanosti prognanih stanovnika jednog i drugog grada za svoju sredinu, kao i, očevidno, komplementarno većim kulturalnim značajem Sarajeva.

4. Stanovnici Banje Luke u egzilu odlazak iz svojega grada doživljavaju ne kao gubitak, već kao dobitak. Minimalni stupanj refleksije o njemu kod intelektualne elite koja je napustila grad svjedoči o progonstvu kao o oslobođenju.

Svaka od ovih teza zaslužuje opširniju elaboraciju. Ono što će izostati jest izravni rad na materijalu, no to je zadatak kojega se valja prihvatiti u sklopu iscrpnijega znanstvenog rada – dezideratum čije ispunjenje ovisi o nizu manje ili više isprepletenih faktora.

Teza 1: U povijesnoj je literaturi davno utvrđena činjenica da je srpska čaršija svoj procvat doživjela austro-ugarskim prodorom u Bosnu i Hercegovinu i njezinom okupacijom 1878. Ta je isprva vojna, a potom i politička, ekonomska i kulturalna operacija dovela do relativnog blagostanja širih slojeva kršćanskoga pučanstva koje je bilo jedva zamislivo u osmanskim vremenima.⁹ Bez obzira što o tome mislio Petar Kočić, emancipacija na tri ranije navedena polja nešto je što je teško osporiti, dok se impetus započet vesternizacijom Bosne i Hercegovine, nakon kratkih prekida prouzročenih ratovima, nastavljao sve do onih posljednjih koji su, za sarajevske Srbe i Hrvate, donijeli cezuru u kojoj se da naslutiti prijetnja njihovoga trajnoga nestanka s područja grada na koji su tokom 19. i 20.stoljeća stavili svoj razaznatljiv i neizbrisiv pečat. Uloga se Srba u izbijanju rata u Bosni i Hercegovini i posebice u opsadi Sarajeva ni u kojem slučaju ne smije promatrati jednoznačno. No budući da se kao konstanta u diskurzivnoj obradi progonstva, bar u onim tekstovima koji su u mome uzorku odlučujući, samokritika (ili kritička prosudba krivnje kolektiva kojemu se pripada u izbijanju rata) ne želi ili ne može aktivirati, dolazi do koncentracije gnjeva koji eksplodira u osjećaju nanesene nepravde, u bezrezervnoj autoviktimizaciji. U jednu riječ: ovdje se govori o teškoj, kako individualnoj tako i kolektivnoj, traumi izgnanstva. Rezultat njezine nedovoljne ili neadekvatne preradbe manifestirat će se u govoru natopljenom mržnjom¹⁰ – iskazanom u različitim stupnjevima suptilnosti, diferenciranome u izravnosti ili neizravnosti ali uvijek u projekciji vlatitoga gnjeva ka njegovome, realnom ili fiktivnom/umišljenom, uzroku. U takvoj će se konstelaciji glorificirati vlastita prošlost a prošlost onog s kojima se kohabitiralo bit će prikazana kao sazdana od podlosti, lukavosti, stalne spremnosti na izdaju. Ponekad će se žaliti na vlastitu nesposobnost da se prepozna licemjerna umjetnost pretvaranje koja oslikuje druge i koju se, onda, pripisuje njihovom orijentalnom mentalitetu. No iza svega će se nalaziti teškoća da se traumi pristupi na adekvatan način.

Teza 2: Egzil je položaj koji na različite načine pogađa egzistenciju individua i kolektiva, te u ekstremnim situacijama može ugroziti njihov identitet – ono što se u suvremeno doba, s pravom ili ne, smatra stabilizirajućim faktorom – kako pojedinaca tako i zajednica. Egzil je osobito neugodan za one koji odlazeći u njega gube osnovu svoje kreativnosti (prije svega jezik, ali i publiku neophodnu za recepciju često lokalno orijentiranih artefakata). Stoga će gubitak koji nastaje egzilom biti, pogotovu ako je ovaj induciran primjenom nasilja (sistematskoga ili kontingentnoga, svejedno), multipliciran kod onih koji ga ne mogu kompenzirati na neki drugi način. U tom se položaju (jednim dijelom bez svoje krivnje) našla moćna srpska intelektualna zajednica u Sarajevu. Najčešće mjesto njihovoga egzila bio je Beograd, a očevidno je da kompenzacija koju on (ili Srbija) nudi nedovoljna kako bi se prebrodio hijatus između onog što je bilo nekad i onog što je sad. Jedno od mogućnih polja kulturološkoga istraživanja trebalo bi se, dakle, koncentrirati na dijakronijsko promatranje različitoga odnosa prema Sarajevu u momentu izbijanja rata, za njegova trajanja, kao i poslije njega. Na primjerima bi se pojedinih autora mogla promatrati eskalacija antagonističkog diskurza – od nostalgije/melankolije, preko pojačanoga kritičkog promatranja, pa sve do otvorene mržnje (Vule Žurić).

Sljedeća diferencijacija morala bi se sprovesti na generacijskoj razini. Zasigurno, Žurić ili Vladimir Kecmanović, koji su Sarajevo doživjeli kao djeca, ne mogu na isti način promatrati grad kao oni koji su u njemu postigli najveće životne uspjehe i koji u prinudnome egzilu promatraju smanjenje ugleda i utjecaja ili bitno slabljenje kreativnih snaga (Nenad Kecmanović, Nenad Janković, Emir Kusturica – na nešto drukčijoj, manje intenzivnoj razini Mladen Materić ili Neven Anđelić). Iz toga proizlazi, gotovo po nužnosti, osvetnički diskurz u kojemu njegovi nositelji žele: a) kompenzirati vlastito traumatsko iskustvo i b) pokazati onima koji su ostali ili koji su krivi (subjektivno ili objektivno) za protjerivanje da im do njih nije stalo. Takva je pozicija za one koji ju zastupaju opasna. Ona s jedne strane dovodi do intelektualnog zatupljivanja jer je po svojoj naravi jednouma, a s druge potencira i protežira afektima dominirano, te prema tome i nereflektirano, mišljenje.¹¹ U tome bi kontekstu, sa znanstvene točke gledišta, bilo nužno (i skrupulozno) pročitati memoare Emira Kusturice Smrt je neprovjerena glasina i Nenada Jankovića Fajront u Sarajevu. Hermeneutički je to posao koji od znanstvenika zahtijeva suspendiranje osjećaja za estetsko. Taj zadatak preda mnom stoji kao dezideratum.

Teza 3: Ova nas teza vraća ka izvornoj izjavi Nenada Jankovića i postavlja pitanja o odnosu Sarajeva i Banje Luke. Nešto poput rivaliteta između dva grada postojalo je i prije rata, no ni u kojem slučaju se ne može reći da je taj rivalitet bio zasnovan na nacionalnoj osnovi. Prije se radilo o političkim sučeljavanjima unutar centralistički organizirane strukture Republike Bosne i Hercegovine. Naime, jugoslavenska je federacija u svojoj razvijenoj fazi preferirala ponešto paradoksalno koncentrično centraliziranje. Na razini se federalnih jedinica glavni gradovi profiliraju kao centri koji u odnosu na ostale njihove dijelove posjeduju privilegirani položaj. Banja se Luka na taj način u činu autopercepcije promatra kao uskraćena u odnosu na Sarajevo. Podređeni se položaj Banje Luke kako u ekonomskim i političkim tako i u kulturalnim usporedbama s glavnim gradom nije shvaćao kao stvar nacije (ta kako bi i mogao biti, uzme li se u obzir etnička izmiješanost svih bosanskogercegovačkih gradova), već kao jasan problem hegemoniziranja koje se zasniva na (neopravdanoj) koncentraciji političke i ekonomske moći u jednoj sredini. No vratimo se problemu kulture. U neravnomjernoj raspodjeli kulturalnog kapitala Sarajevo osobito profitira u periodu najintenzivnije centralizacije koja se zbiva od početka sedamdesetih i traje do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća – pojava koja se ne može promatrati odvojeno od nedvojbenoga uspona grada u vrijeme zimskih olimpijskih igara. U to vrijeme se kompleks manje vrijednosti Banje Luke i više vrijednosti Sarajeva zrcale u verbalnim čarkama u kojima je, zastupajući hegemonijsku poziciju Sarajeva, sudjelovao i Nenad Janković. Njegovu gledanju s visoka na Banju Luku svjedočio sam i sam potkraj osamdesetih na koncertima Zabranjenog pušenja u Boriku. Tek se u osamdesetim godinama, s usponom Miloševića, ta zapostavljenost počinje percipirati kao primarno nacionalno usmjerena pri čemu se srpska nacija postavlja u položaj žrtve. Takva ideološka pozicija kulminira u ideji regionalizacije koju SDS pokušava nametnuti kao nužno rješenje u procesu oslobađanja srpske etnije od navodne dominacije (muslimanskog) Sarajeva.¹²

Prema tome, glorificiranje je Banje Luke u izjavi kojom sam i započeo ovaj tekst svjedočanstvo istinskoga ili hinjenog obrata koji se u Jankovićevoj svijesti zbio nakon gubitka Sarajeva. No sam naslov mog teksta koji je, sada to mogu reći, posuđen iz intervjua što su ga s Emirom Kusturicom vodili Andreas Ernst i Armina Galijaš i koji je objavljen u Neue zürcher Zeitungu, posvjedočit će o obratnoj tendenciji. Još jednom: Kusturica je iskreniji od Jankovića. On zna da je Sarajevo bilo važnije od Banje Luke. Štoviše, on zna da to ono još uvijek jest (potrajat će još izvjesno vrijeme dok neobegovat ne uspije uništiti fascinaciju Sarajeva, makar koliko vrijedno radio na tome). Stoga mu je i jasno da je gubitak toga grada teško preboljeti, ili ga se – u terminologiji teorije traume – doživljava u neumitnoj iteraciji jednoga “acting out” a ne u ljekovitoj preradbi kakva se zbiva u “working through”.¹³ Armina Galijaš postavlja sljedeće pitanje: “Dolazim iz Banje Luke. Moja povijest ima sličan početak ali drukčiji kraj (od Kusturičine – D.B.). I ja sam morala otići od kuće jer je u Banjoj Luci postalo izuzetno neugodno. Ali unatoč tome, danas opet odlazim tamo.” Kusturica daje odgovor koji se njegovom glavnom poslodavcu, financijeru i mentoru Miloradu Dodiku zasigurno ne bi svidio: “Moja draga, Banja Luka je nešto drugo od Sarajeva.”¹⁴ Stavljen u kontekst cijeloga intervjua ovaj se iskaz doimlje kao lament nad nestalim svijetom, kao nostalgično-melankolično promatranje prošlosti sebe i grada, prošlosti sebe u gradu. Nažalost, Kusturica ne posjeduje Jergovićevu kreativnu energiju koja bi mu omogućila da narativizira gubitak te prošlosti. Zbog toga se i gubi u pseudokulturnim projektima (svečane akademije i andrićgradovi) koji postaju svjedočanstvo megalomanije i lažnosti svega onoga što mu se sada čini važnim.

Teza 4: No što je s prognanom Banjom Lukom?¹⁵ Kolikogod sakrilegno to zvučalo, stječem dojam da je egzilirana Banja Luka u potpuno drugom položaju u odnosu na Sarajevo. Kao što sam napomenuo u tezi, empirijski je dokaziv manjak u diskurzivnim obradama kako vlastite sadašnje situacije, tako i prošlosti kod bivših stanovnika toga grada. On svjedoči o, usudio bih se reći, nedovoljnoj zainteresiranosti za vlastito prebivanje u zavičaju. Kao da je mit o zelenom gradu nestao u svojevrsnoj poetici (politici?) bijega od njega i njegovoga pritiska – kako od mita, tako i od grada samoga. Prognanstvo se promatra sa zahvalnošću, kao inicijalni moment oslobađanja kreativnih energija koje će biti bolje upotrijebljene u egzilu nego u domovini. Razlog tomu bi mogla biti narasla i očvrsla svijest da Sarajevo doista jest važnije od Banje Luke (u objektivnom, ne u subjektivno-emocionalnom smislu), da je kultura koja je tamo producirana (a o njoj je ovdje prvashodno i riječ) bila kvalitetnija, i još uvijek jest, od banjolučke. Sazrijevanje te svijesti dugotrajan je i bolan proces koji bi se, u nekoj zlobnoj intepretaciji, mogao promatrati i kao specifičan oblik samomržnje. O uzrocima bi se i posljedicama asimetričnog kulturalnog razvitka Sarajeva i Banje Laku dalo diskutirati, ali ta bi diskusija prevazišla okvire skromnog zadatka koji sam si zadao. U svakom se slučaju može ustvrditi da je u tradicionalnom antagonizmu između Banje Luke i Sarajeva glavni grad odnio još jednu pobjedu – onu u takmičenju u kojemu su se egzilanti natjecali u iskazima mržnje i prijezira prema mjestima iz kojih su potekli i iz kojih su, na ovaj ili onaj način, prognani.

Kao sve teze, i ove koje sam predložio ni u kojem slučaju ne iscrpljuju do kraja potencijalno izobilje mogućnoga govora o temi, podliježu provjeravama, propitivanjima i eventualnim odbacivanjima. One se mogu suplementirati ili pobijati, dalje razvijati ili napuštati kao neispravne. Ono što mi je bio cilj jest skidanje vela s važne teme o kojoj se premalo govori, osobito u okviru znanstvenoga diskurza. Ekstremno je važno ostaviti po strani politiku i sva njezina zavođenja i pokušati objektivno procijeniti u kojoj se mjeri na osnovu relativno obimnog materijala mogu donositi generalizacije. Ono što se postavlja pred buduće istraživače, ako ih uopće i bude, jest skupljanje tog materijala, obraćanje pažnje na različite diskurzivne formacije i diskurzivne momente u kojima se on javlja (intervjui, memoari, fikcionalna književnost, kasnije vjerojatno i filmovi i televizija, novi mediji poput blogova ili spotova na you tube-u itd.), njegovo vrednovanje i nakraju donošenje općenitijih zaključaka o egzilu i progonu na području Bosne i Hercegovine, možda i cijele bivše Jugoslavije. Znanstvena metoda koja mi se za takav pothvat čini najprikladnija jest diskurzivno-analitička u kojoj bi se interdisciplinarno mogle povezati spoznaje povijesti, znanosti o književnosti, kulturologije, sociologije… To je dalek i neizvjestan put ali mi se čini vrijednim bar započeti ga.

*

Niko od naših sugrađana ne bi znao sa sigurnošću reći zašto se to desilo baš Hamdi i Jeleni, iako je malo bilo onih koji, iznoseći vlastito mišljenje o svemu, riječ “sigurno” nisu upotrijebili više od jednom. Znao bi dragi Bog, ali on nam nije bio sugrađanin. Darko je rođen takav kakav je rođen i tu se nije dalo ništa promijeniti, ma ko u našoj maloj čaršiji bio u pravu, a ko promašio stvarne razloge kao metak iz one olovke-pištolja, kakvih je tih poratnih godina kod pravih domaćina bilo sakrivenih u zaškoljcima za koje nisu znala ženskadija ni djeca, a često ni ostali ukućani.

Čaršija je brujala već kad se saznalo da Hamdo i Jelena ašikuju. Nikad toga nije bilo, uvijek je svako znao s kim smije i može, a da se nađu i prepoznaju dvoje ljudi različite vjere, sačuvaj Bože, o tome se nije ni pričalo, jer čemu pričati o nemogućim stvarima osim kad matere i babe uspavljuju ili plaše djecu pa im spominju stotinu nevidiša koji će, evo ovog časa, iskočiti s tavana ili udžere ako ne budu slušali. A takva priča, ta o Hamidu i Jeleni, nije bila ni za pričanje djeci, jer njih dvoje nisu bili nikakvi nevidiši nego živi ljudi koje možeš sresti svakog dana. I to ispočetka prvo u zajedničkom društvu, mada ni to nije bila baš svakodnevna stvar osim na sastancima Saveza socijalističke omladine ili takvom čemu, a takve stvari su ionako, znali su svi, bile na silu i nikad neće postati realnost i normalna stvar.

Čaršija je još jače brujala kad su Hamdo i Jelena viđeni da se drže za ruke, i to javno, i dalje, doduše, u društvu svojih vršnjaka, ali što se onda može očekivati kad su negdje sami, kad ih niko ne vidi? A kako su krenuli, daleko će dogurati! E sad, brujalo se nekako više za sebe i u sebi, a manje naglas, ono kad se priča s onima kojim možeš i moraš vjerovati, i to kad djeca budu poslana na spavanje, nije to, rekli smo, priča za djecu, a nikad negdje gdje ima onih koji bi takvu priču mogli protumačiti kao “podrivanje našeg socijalističkog sistema“ ili takvo što.

Ko zna, možda je nečija kletva uslišena, a da je kletvi bilo, u to nije bilo dvojbe ni koliko u činjenicu da je olovo teže od vune. Jest taj socijalizam i komunizam zavladao, jesmo svi isti, drugog nema niti može biti, ali se zna ljudski i čaršijski red i taj red se nema potrebe ni očešati o komunizam i te stvari. Bilo je u našoj čaršiji i gorih vremena i većeg kijameta pa se opet nikad nije desilo da se sastave dvoje koji nikako ne mogu i ne smiju jedno s drugim. Jer pred kojeg će boga, njegovog ili njenog, misle li gdje će ih pokopati, kad su našoj čaršiji katoličko groblje i muslimansko mezarje na suprotnim krajevima, kao da ih je neko namjerno udaljio da se ne mogu pogledati ni kad ih niko ne vidi. Hajde da smo kakav grad pa da imamo gradsko groblje, to i nekako, bili bi groblje i mezarje jedno do drugog, ima slučajeva, pisalo je u novinama, da se takvi sahrane na krajevima svojih groblja pa, iako je između njih ograda, ipak budu jedno do drugog, ne baš u istom grobu ili grobnici, ali, eto, ni metar ilovače ih ne dijeli, rukama bi se, da mrtvi mogu ispružiti ruke, mogli dohvaćati.

Kad se pročulo da će se Hamdo i Jelena uzeti, brujanje je, iako bi se možda moglo očekivati da postane još glasnije, potpuno prestalo. Možda i nije, ali se nije moglo čuti, jer bi onda valjda preraslo u galamu, a za galamdžije je uvijek bilo mjesta i u krivičnom zakoniku, i u policijskom podrumu ili sreskom zatvoru. Vjenčali su se u općini i to je bilo to. Hodži i fratru nisu išli, a ni svadbu nisu pravili. I da na svijet nije došao Darko, možda bi sve ostalo na pridikama matera i očeva djeci, da im ni slučajno ne padne na pamet da im tako nešto naprave. Bolje da me zadaviš evo ovog časa, nemoj, kćeri, u grob da me živu utjeraš, pod crnu zemlju, Bože, zovi me sebi ako nekom od ovih mojih takva budalasta stvar padne na pamet…

Čim je rođen, vidjelo se da nešto nije u redu. Jelena je plakala i plakala, pa da je vrijeme bilo ono nekadašnje, kad su lakrimariji još stajali u vitrinama, nadohvat ruke, svaki bi bio ne premal nego smiješan; jedino kakva kaca možda bi bila dostatna primiti sve njene suze, a sol bi se po dnu – toliko ih jer bilo – mogla greljiti kutlačom. Hamdo je, pak, vjerovao liječnicima; pa šta su njih dvoje krivi da im se dijete rodi takoreći bez kostiju?! Bude to i prođe, rekli su liječnici, dobro, ponekad tako i ostane, ali vidjet ćemo još… Jesu li se i kojem bogu molili, svako svojem ili nekom njihovom zajedničkom, nekakvom bogallahu, to ne znamo; ako i jesu, dalje od kućnog duvara nije odlazilo, ako ne računamo one bežične veze kojim su ljudi, poneki izravno, a većina preko vidljivih ili nevidljivih posrednika, povezani s bogovima.

Ispočetka je najvažnije bilo da je dijete živo, a liječnici su tu. Medicina napreduje ludom brzinom, valjda se nešto riješi. Ime je bilo dogovoreno još prije vjenčanja, a isto bi, uz zamjenu posljednjeg slova, bilo i da se rodilo žensko. Ali su oni dobro znali da će biti muško, a rekao im je to i Augustin, zvani Gusto, oduvijek poznat po tome što je nepogrešivo pogađao kakvo će dijete roditi koja trudna žena. Zato su ga mnogi zvali i Pičkonja, mada ne baš kad pričaju s njim nego naški, iza leđa. Gusto, odnosno Pičkonja, nije se bavio drugim stvarima vezanim za trudnoću pa im nije mogao reći da će to njihovo muško dijete na svijet doći takvo kakvo će doći.

Kad je Darko navršio godinu dana, još uvijek je najvažnije bilo to što je živ, jer u većini slučajeva takva djeca umiru već nakon nekoliko dana ili mjeseci. Liječnici su mu iz tjedna u tjedan ubrizgavali nešto što nije lako ni izgovoriti, a kamoli mjesecima primati, nadajući se okoštavanju nečega što je u sitnom tjelešcu nalazilo umjesto kostiju. Jelena je u neko doba prestala plakati i, više od Hamde, a i od svih drugih, počela vjerovati da će sve ipak izaći na dobro. Za bebu je napravljen krevetac od tisovine, a krojačica Marga sašila joj je pomalo kompliciranu nosiljku od kože i platna koja je, uz ostalo, trebala držati bebinu glavicu da se ne presamiti preko ramena pa je Jelena nosila Darka na leđima ili na prsima ponosno stupajući čaršijom i pričajući svima da su liječnici optimisti, da je najvažnije da je njen Darko živ i da ima mnogo slučajeva kad stvari u takvim slučajevima završe dobro. Uvečer, i ne samo uvečer, pjevala bi mu uspavanke, ispočetka one koje je pamtila iz djetinjstva, a kasnije ih je sama smišljala, mada za uspavanke nije ni bilo neke velike potrebe, jer je Darko dobar dio dana i noći provodio spavajući. Jelena ga je gledala najživljim i najponosnijim pogledom koji je imala u svom registru pogleda, a Darko nju, kad bi se zadesio budan, providno, vodnjikavo i odsutno, ni nalik na to kako djeca od godinu dana gledaju matere. Hamdo je, pak, u neko doba zašutio i svaka njegova riječ o Darku bila je teža od olovne kugle, a ni njegovi rođaci, poznanici i prijatelji nisu se usuđivali spomenuti pred njim Darka i njegovo stanje.

Iza leđa je čaršija i dalje pričala. Najviše ih je tvrdilo da je u pitanju božja kazna, za koju je varijacija bilo bukadar, ali uzrok samo jedan: nisu se njih dvoje različite vjere smjeli uzeti. Jest da niko pošteno nije ni znao ni vjeruju li Hamdo i Jelena i u što, ali što mari; nisu smjeli i gotovo. Drugi su tvrdili da je neko nekog od njih dvoje zaveo, namamio, šta li, spominjani su hodžini zapisi, ali ne našeg hodže, Ahmed-efendije, on se time nije bavio, nego nekog iz Čevljanovića, a na površinu je isplivalo i nešto što se dotad nije znalo, da su i fratri nekad pravili slične zapise, eno ih nekoliko sačuvanih u malim mjedenim kutijama u samostanskoj riznici. Što na njima piše, niko nije znao reći. Treći, oni koji su pričali najmanje i najrjeđe, uzroke su nalazili u medicini, ali njih ionako niko nije slušao, a još manje uzimao zaozbiljno.

Mjeseci su prolazili, terapije mijenjane pa vraćane one stare, pa se po bijelom svijetu tražio neki lijek, ali Darku lijeka izgleda ipak nije bilo, samo što to niko nije znao ili barem nije znala Jelena. Na drugi rođendan i dalje ga je vukla u nosiljci koju nije ni trebalo povećavati, čega su bili svjesni svi osim nje, jer je Darko ostao onaj isti zamotuljak od godinu dana prije, nježan kao behar i krhak kao most od jufki za maslenicu, kad bi takvi mostovi postojali. Ponekad živ čovjek, pogotovo kad su u pitanju njegova djeca, ima toliko skladište iluzija da bi, koliko je prostrano i puno, u nekom trenu moglo spriječiti rat ili zemljotres, a možda i smak svijeta, samo što još ne znamo kako on izgleda pa nam je teško baš zasigurno procijeniti. Tako je bilo i kod Jelene, koja je Darku jednako pjevala uspavanke, makar je to imalo smisla kao igrati se pantomime s mjesecom dok te onako čeznutljivo gleda s nebeskog podija, a čak mu je kupovala i igračke, iako su njegove ručice uvijek mirovale, ako se izuzme ono kad mu skliznu preko s prsa dok leži ili kad mu ih ona odigne da bi nekome pokazala kako, eto, njen sin napreduje i samo da završe terapije pa će očvrsnuti i nadrasti sve svoje vršnjake. Bit će ipak da je i ona, ma koliko ogrezla u optimizmu, imala svoje male padove, jer se pričalo da je s Darkom u nosiljci hodočastila Gospi Olovskoj (mada su neki tvrdili da nije u pitanju Olovska nego Komušinska, ali Gospa je ionako Gospa, gdje god se zadesila).

Kad je Hamdo jednog jutra koje još nije bilo svanulo njen krevet ugledao prazan, iste sekunde je znao da je gotovo. Klateći se na užetu svezanom za granu tisa na kojem se on dok je bio dijete bezbroj puta ljuljao, gledala ga je staklastim pogledom koji je šuteći govorio da je već prošlo poprilično vremena otkad je izrigala vlastiti strah i obavila posljednji, počasni pozdrav s vlastitim životom. Darko je ležao nepomičan i prvi put se na njegovom lišcu moglo nazrijeti nešto što je podsjećalo na osmijeh. Bio je nalik anđelu koji je s onog svijeta samo pozajmljen na određeno vrijeme, da bi čaršija imala što pričati i da bi ova priča mogla biti napisana. Valjda tako izgledaju pravi, onosvjetski anđeli, a Darka je zapalo da anđeo bude već na ovom svijetu. U krevetcu od tisovine.

U Berlinu postoji muzej priča, zapravo Muzej nečuvenih stvari, kako glasi zvanični naziv te ustanove. Osnovao ga je pre dve decenije Roland Albreht u berlinskoj četvrti Šenenberg. Izloženo je stotinu predmeta, a ispod svakog predmeta ispisan je istorijat eksponata. Na primer, desetak muzičkih nota od čelika, koje je Roland Albreht našao na otpadu u Bremerhafenu, pre pola veka krasile su na paradi u Moskvi pano jedne muzičke škole. Ili, deo pisaće mašine Valtera Benjamina – malo slovo “a”, koje se polomilo dok je tokom kratkog boravka u Drezdenu u hotelskoj sobi kucao esej Umetničko delo u veku svoje tehničke reprodukcije. Tu je i crvenkasti kamen pod staklenim zvonom – eksponat zabeležen kao “Kamen Tomasa Mana”, koji ima zaista neobičnu povest od trenutka kada ga je u leto 1925. godine Tomas Man našao na obali Albečkog jezera. Uz eksponat je priložen citat iz Manovog dnevnika.

Naravno, istorijati predmeta izloženih u Muzeju Rolanda Albrehta su kombinacije stvarnog i izmišljenog. Ali, upravo to i jeste materija od koje se sastoji svaki život. I svaki dobar roman. Od toga se sastoje i Doboši noći (Fraktura, 2015), novi roman Miljenka Jergovića.

Glavni junak, Josip Gubernik, rođen u Beču 1888. godine, po zanimanju šumarski inžinjer, stiže u Sarajevo dve nedelje uoči atentata koji će dati intonaciju Prvom svetskom ratu. Razlog zbog kojeg se Gubernik našao u Sarajevu naizgled je bizaran, naime, on traga za posebnom vrstom belog javora tzv. dževerastog (zakržljalog) javora, koji su slavni majstori iz Kremone, Stradivari i Gvarneri, koristili za donju dasku svojih čuvenih violina. Staništa tog kržljavog javora su u brdima oko Sarajeva, odakle su ih majstori iz Kremeone nabavljali. Gubernikova fiksacija na dževerasti javor tiče se njegove majke. Ona je, naime, u mladosti tako zanosno muzicirala na violini da se po porodičnom predanju “u nju ili u zvuk njene violine dok ju je, kao šesnaestogodišnju djevojčicu slušao u Slovenskom domu u Trstu”, zaljubio slavni Arturo Toskanini. Međutim, karijera te mlade violinistkinje okončana je rođenjem deteta. Sin Josip oseća grižu savesti što je bio uzrokom prekida moguće svetske karijere svoje majke. Kao duboku traumu nosi događaj koji se odigrao na jednom koncertu kojem je prisustvovao sa roditeljima, kada se majka rasplakala čuvši prvi put Stradivarijevu violinu. I tako je “nastala dječja sanjarija, koja će zajedno s njim odrastati, transformirati se i mijenjati onako kako se kroz sazrijevanje mijenja svaki čovjek, ali ga neće napuštati: da majci načini istu takvu violinu”.

Ta “dečja sanjarija” dovešće ga u Sarajevo, promeniti tok njegovog života u času kada se i tok čovečanstva menja zbog jednog pucnja u tom gradu. Godine će provesti u lutanju sarajevskim brdima u potrazi za dževerastim javorom, ruglom među javorima, kao što je i on, Jakov Gubernik, sa svojih metar i po visine, “povelike glave u koju je utisnuto lice djeteta”, ruglo među ljudima.

“Gubernik je, vjerojatno i prvi, otkrio fenomen zgrušnjavanja drvenog tkiva i pojavu valovitih vlakana, koji su posljedica deformacije bijelog javora. Iz takve deformacije, nepravilnosti, greške u razvoju, svojevrsnog javorovog rahitisa, nastajale su Stradivarijeve violine. Savršenstvo je u izobličenju i odstupanju od norme, a ne u skladu i simetriji, u božanskom trijumfu vrste.”

Toliko o javoru.

U svom Dnevniku sarajevskih noći 17. januara 1915. godine Gubernik poredi stablo dževerastog javora s tuberkuloznim bolesnikom: “Guslač na bolesnu grud naslanja dragocjeno glazbalo, i dok se koncentrira i moli Bogu da mu Vivaldijevi đavolji trileri ne pobjegnu ispod prstiju, daska bolesnog drveta liježe na njegovo kavernozno pluće, i u trenutku su, čovijek i violina u jedinstvenom odnosu dva smrtno bolesna stvora. Iz spoja dvije smrti nastat će genijalna glazba. To je najviša istina čovječanstva. Bolest je božanski blagoslov, od bolesnih i ubogih ne treba bježati, treba se uz njih privinuti, moliti se ako si vjernik, jer je među njima, možda, onaj koji je Bogu najbliži”.

Jergović poput Singera, gdegod da zastane izvući će priču. Ali, ne čini vrednost romana Doboši noći splet priča, već magijska sposobnost autora da rekonstruišući imaginarni život svog junaka, otkrije tanane niti koje su činile vezivno tkivo jednog prostora tokom dvadesetog veka. I kao u svakom autentičnom književnom delu fikcija je ta koja uspostavlja realnost jedne epohe. Nimalo slučajno autor svoj roman žanrovski određuje kao studiju, jer Doboši noći i jesu studija mentaliteta, nasleđa, istorijskih događaja i životnih okolnosti širokog spektra koje su dovele do toga da se od nebrojenih mogućnosti ostvari baš ona koja će jedina imati status nepobitne istorijske činjenice. Sve ostale mogućnosti ostaju u limbu kondicionala. A da bi nam izložio tu “činjeničnu” stvarnost, pisac se opredelio za postupak rekonstrukcije izmišljenog.

Na fonu jednog izmišljenog života sve je zapravo stvarno, tačnije svet u kojem se kreće Jergovićev junak na svakom koraku prepoznaje se u svojoj istorijskoj uverljivosti. Jer, stvarni su mladobosanci, Danilo Ilić i Nedeljko Čubrinović, sa kojima se Gubernik sreće u Sarajevu, stvaran je Tin Ujević i njegov zagubljeni roman Doboši noći, koji je mogao postojati na isti način kao i njegov esej Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika, stvarne su sve one Sarajlije koje Jergović pominje, od članova jevrejske porodice Danon do Predraga Palavestre. Stvarne su Austrougarska Monarhija i Kraljevina SHS, države u kojima je Josip Gubernik proveo pune tri decenije pre nego što je otplovio u Argentinu.

Na stranicama ovog romana sve se dešava po Aristotelovom pravilu o stvarnom i mogućem.

Pisac povremeno citira knjigu Dnevnici sarajevskih noći Josipa Gubernika, knjigu koja je imala čudnu sudbinu. I pored dva izdanja (ovo drugo je netragom nestalo početkom rata u Bosni u proleće 1992. godine) sačuvani primerci su retki poput dževerastog javora. Na obodu priče o Guberniku, kristališe se autopoetički iskaz na temu romana. Dnevnici sarajevskih noći postali su “opće poznata metafora sarajevske kotline kao doboša preko kojeg je prevučena golema janjeća koža, po kojoj u divljem afrikanskom ritmu dobuje dvadeseti vijek”.

U zaglušujućoj buci dva svetska rata i svih onih mirnodopskih strahota koje isporučuje istorija sa velikim slovom “I”, u zatonima svakodnevica običnog sveta, dešava se istorija sa malim slovom “i”. Pa tako, Josip Gubernik tokom pet sarajevskih godina nije zaokupljen samo traganjem za dževerastim javorom u brdima oko Sarajeva, već i autističnom ćerkom njegove stanodavke, Jevrejke Hane Ozmo. Ona je dugo od svog podstanara krila ćerku plašeći se da bi on mogao pobeći glavom bez obzira kada bi je ugledao. U Dnevniku sarajevskih noći majka i ćerka pominju se pod imenima Sinjora i Sinjorita. “Bečki biolog, jedva stasitiji od patuljka, i autistična jevrejska djevojka, u Sarajevu početkom Velikog rata”, protagonisti su ljubavne priče koju je ispisivala čaršija, “mnogo šokantnije od osjećaja što ih Vladimir Nabokov opisuje u svome slavnom romanu”. Gubernikove emocionalne bure začete davno, na onom koncertu u detinjstvu kada se njegova majka rasplakala prvi put čuvši zvuk Stradivarijeve violine, u Sarajevu su doživele kulminaciju. U jesen 1920. godine, preko riječke luke odlazi u Argentinu, gde mu se gubi trag.

Naravno, Josip Gubernik je stvaran na isti način na koji su stvarne čelične note sa parade u Moskvi, ili malo slovo “a” sa pisaće mašine Valtera Benjamina, ili kamen Tomasa Mana. Majstor Albreht gradi fakte, kao što to čini i Jergović, od stvarnog i izmišljenog. Međutim, baš izmišljeno je amalgam koji uspostavlja umetničku istinu. Jer, to naizgled izmišljeno nastalo je kao posledica uvida u jedan viši red koji je najvažnija komponenta dara. Umetnik dekodira svet oko sebe pribavljajući mu svojim delom trajnije postojanje.

Nikad ne znamo gde pulsira nerv stvarnosti u nekom umetničkom delu, gde je prapočetak jednog romana, gde se kriju dževerasti javori bez kojih nema one noseće daske božanskih violina majstora iz Kremone.

(Umjesto predgovora albumu List vode)

Posljednjeg tjednaprošlog ljeta zatekao sam se u Bruxellesu, gradu u kojemu možete vidjeti mnogo stvari, ali samo četiri morate: neku od čuvenih briselskih čokolatjera, muzej Renea Magrittea, muzej stripa i kantun na kojemu je pijani Paula Verlaine upucao Arthura Rimbauda. U gradu dakle iz kojega svakome možete donijeti poklon, ali samo jednoj osobi morate: Alemu Ćurinu.

Osim što se, nimalo neobično za prijestolnicu europske birokracije, u Muzej Renéa Magrittea na Kraljevskom trgu ne ulazi na Kraljevskom trgu, kroz vrata na kojima piše Muzej Renéa Magrittea, već – iz nekog razloga – kroz Muzej lijepih umjetnosti u Rue de la Régence, pametno je to organiziran muzej, kojim vas umjesto kustosa vodi sam umjetnik, pričajući vam i tumačeći se citatima na zidovima kao na svojim platnima, poput onoga čuvenog “ceci n’est pas une pomme”, “une pipe”, ili koja je već bila prva.

A kad se nakon višesatnog obilaska nađete u suvenirnici Magritteova muzeja, jedini čovjek kojemu nešto od tamo morate donijeti – sve i da vas upravo tih dana ne gnjavi s predgovorom za svoj novi strip album – jest Alem Ćurin, kojemu je citiranje toga patrijarha nadrealizma jedna od dražih zajebancija. Za Alemovo oko zapela mi je tako psihološka, upravo freudovska monografija koja prati nastajanje Renéa Magrittea, rođenog jednog neutvrđenog dana 1922., kad je prvi put vidio snovita platna drugog jednog Alemovog omiljenog metafizičara Giorgija de Chirica, poput “Pjesme ljubavi” ili “Nedoumice pjesnika” – De Chirico je, uostalom, umro 20. studenoga, a Magritte se rodio 21.

Debela monografija bila je, međutim, malo preskupa za naše prijateljstvo, pa sam se zadovoljio sasvim prikladnom limenom kutijom belgijske čokolade s Ćurinovom omiljenom Magritteovom lulom.

Za razliku od Magritteova muzeja, ambiciozno nazvan i zamišljen Muzej stripa – uređenu renoviranoj nekadašnjoj robnoj kući, što ju je 1905. sagradio čuveni belgijski arhitekt Victor Horta, biološki otac Art Nouveaua – nije ispao ono što sam očekivao. Ili barem ne ono što sam očekivao u glavnom gradu prve svjetske velesile stripa, koja je dala Franquina, Morrisa, Charliera, Hergéa i Hermanna, Jeremiaha, Spiroua, Gastona, Taličnog Toma i Tintina. Nisam tako vidio nijednu originalnu tablu Bernarda Princea ili Marsupilamija, ali sam se fotografirao uz Tintinovu bistui veliku drvenu repliku onog čuvenog kreveta izvinutih nogu, u kojemu je svoja snoviđenja živio Mali Nemo Winsora McCaya.

A kad ste u Muzeju stripa u Bruxellesu, i kad tamo vidite bistu Hergéova Tintina i drveni krevet McCayeva Nema, jedini čovjek kojemu iz suvenirnice nešto morate donijeti – sve i da vas upravo tih dana ne gnjavi s predgovorom za svoj novi strip album – jest Alem Ćurin, kojemu je citiranje Maloga Nema možda i najdraža zajebancija uopće. Za Alemovo oko zapela mi je tako figura Tintina, ali bila je malo preskupa za naše prijateljstvo, pa sam se zadovoljio posterom s onom legendarnom tablom Maloga Nema iz 1908., Ćurinu najomiljenijom, u kojoj Nemova koćeta prvi put pruža svoje drvene noge, žive ih isteže i rasteže, izvija, savija i uvija, pa leluja iznad Slumberlanda poput onih Dalijevih slonova nad egipatskom pustinjom.

Cijele biblioteke knjiga i studija ispisane su o podsvjesnom i metafizici slučajnosti – Freud i Jung su ih napisali barem tri – ali nekome tko poznaje Alema Ćurina i njegov rad ne trebaju ni Freud ni Jung. Nekako se tako nisam pretjerano iznenadio kad sam, vrativši se iz Bruxellesa s poklonima za Alema, našao u svom poštanskom sandučićunovu turu od pet tabli njegova stripa u nastajanju, “Atlantida: list vode”, o putovanjuHuga Pratta u Argentinu – kojega mi je slao u nastavcima tražeći zauzvrat predgovor – a na tih pet tabli, od četrdeset osme do pedeset treće, i Magritteova oca Giorgija de Chirica, i samoga Alemovog oca, Maloga Nema!

Istoga dana dok sam ja u Bruxellesu listao rodne listove Renéa Magrittea, i među njima čuveno platno Giorgija de Chirica “Nedoumica pjesnika” – s Afroditinim torzom, grozdom banana i feratom na horizontu – Alem je hiljadu kilometara južnije Magritteovom rukom crtao posvetu istoj toj De Chiricovoj “Nedoumici pjesnika”, gdje se umjesto ferate horizontom pomalja prova nacističke podmornice pred Buenos Airesom!

Istoga dana, eto, dok sam ja u Bruxellesu Alemu kupovao poster s tablom Maloga Nema kako u svojoj postelji živih, izvijenih nogu putuje nad Slumberlandom, Alem je hiljadu kilometara južnije crtao posvetu Malome Nemu istoj onoj tabli koju ću mu donijeti iz Bruxellesa, istoj Nemovoj koćeti koja sada, umjesto Slumberlandom, plovi oceanom pred argentinskim obalama, pa njenim živim, rastegnutim i izvijenim nogama poput divovske hobotnice hvata Hitlerove podmornice.

Cijele biblioteke knjiga i studija, rekoh, ispisane su o podsvjesnom i metafizici slučajnosti, ali nekome tko poznaje Alema Ćurina i njegov rad ne trebaju Freud i Jung. Ne bih vam ja stoga o Magritteu, De Chiricu i Malome Nemu ni pričao da ista tajna veza nije i samog Alema vodila životom Huga Pratta, uputivši ga izgubljenim tragom njegova nikad upoznatog prvog rođaka Dominga Antonia Churina iz Buenos Airesa, čije mu se prvo pismo u životu upisalo upravo u vrijeme kad je lomio glavu tragajući za pričom o Prattu.

U čudesnom pismu na magičnom španjolsko-gdinjskom, kojega Alem piše u svom predgovoru, Domingo Antonio svom dalekom rođaku pripovijeda o svom putovanju i životu u Argentini, pa prepričava jednu potpuno sumanutu epizodu iz 1957., kada se kao petnaestogodišnjak u Buenos Airesu, na fešti svetoga Roka – San Roquea – zatekao usred masovne tuče protivnika i pristalica upravo zbačenog generala Juana Peróna, pobjegavši u nekakav tango-bar, gdje ga je spasio i u kuhinju sakrio mladi dvadesetogodišnji konobar Jorge Mario, što će pedeset pet godina kasnije postati rimski papa Francisco rečeni Frane. Tu, u kuhinji nekog tango-bara u Buenos Airesu – u kojemu je, priča, vidio “mucho personas famosas” – našao je Domingo Antonio Churin od nekoga zaboravljenu i izgubljenu knjigu nekog španjolskog pisca, Miguela de Cervantesa Saavedre, “morebit si chu zanje”, Elingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha, s kojom je u rukama, halapljivo čitajući, preživio ulični rat na Svetoga Roka i dočekao jutro.

Samo Alem zna pričati takve mahnite priče, mislio sam čitajući to pismo, samo njegovog rođaka lično rimski papa može spasiti i odvesti Miguelu de Cervantesu. Naravno da je mladi student Jorge Maria Bergoglio, inače ljubitelj tanga, 1957. radio kao konobar i izbacivač u jednom tango-baru – salonu, kako se to zove u Buenos Airesu – iako je to za Alemovu priču o Prattu posve nevažno. Jer Alemove su priče iste one Borgesove “istine ispričane kao laži”, kakve je od Jorgea Luisa upravo tu, u Buenos Airesu, učio Hugo Pratt kad je 1949. stigao u Argentinu kao svoju drugu domovinu.

Zašto onda te noći na krvavoj fešti San Roquea, ogusta un mil novecientos cincuenta y siete, u kaosu na ulicama Buenos Airesa i zadimljenom tango-baru, pored Ćurinova rođaka Dominga i izbacivača pape Frane, ne bi bio i slijepi profesor Jorge Luis Borges, uvjereni antiperonist i sudionik svih demonstracija u gradu, ali i pisac “Historije tanga”, i autor tekstova za popularne argentinske milonge? Zašto to ne bi bilo, recimo, u glasovitom Caféu Tortoni, u kojemu se tih godina plesao tango social, a u kojemu Borges i dan danas ima rezervirani stol?

I zašto s njima te noći ne bi bio i Hugo Eugenio Pratt, koji se nekako se baš tih dana razvodio od žene, Jugoslavenke Marije Gucky Wogerer, i družio s Dizzyjem Gillespiejem po salonima Buenos Airesa? Zašto, zaista, na svetoga Roka 1957. u polutami nekog tango-bara na Avenida de Mayo, pored mladog pape Frane, Jorgea Luisa Borgesa i Dominga Antonija Churina, ne bi bio i onaj talijanski umjetnik čiji će Corto Maltese cijelu jednu epizodu plesati Tango u polumraku, “Y todo a media luz”, i to trideset godina prije Pape i Borgesa?

Zašto onda, na koncu, petnaestogodišnji dječak Domingo Antonio, sin doseljenika iz Gdinja na otoku Hvaru – što ga je ono na svetoga Roka 1957. u masovnim neredima na ulicama Buenos Airesa spasio lično rimski papa – ne bi šezdesetak godina kasnije odlučio o tome pisati rođaku kojega nikad u životu nije vidio, a koji upravo tih dana razmišlja kako ispričati priču o Hugu Prattu, a da bude “kao laž”?

Lako je, jebiga, Alemu Ćurinu pričati priču o Hugu Prattu, kao što je i Hugu Prattu onakvome lako bilo pričati priču o Cortu Malteseu. Ili priču Arthura Rimbauda, brata pustolova i Cortova najdražeg pjesnika, nacrtavši njegovo dugačko, doživotno putovanje iz “Pisama iz Afrike”, putovanje na koje će krenuti upravo s onoga kantuna u Bruxellesu, gdje će ga s dva metka upucati ljubavnik Paul Verlaine – nota bene, najdraži pjesnik Jorgea Luisa rečenog Borgesa.

Eto na kraju na tom dugačkom putovanju dva neviđena brata od rođene braće, Alema i Dominga Antonija, na brodu Conte Biancamano, zajedno s kapetanom Cortom Malteseom i prvim oficirom Mariom Faustinellijem, sa Don Quijoteom i malim od palube Sanchom Panzom, eno ih u polutami zadimljenog Caféa Tortoni na Avenida de Mayo u Bonazairu, u društvu Jorgea Luisa Borgesa i pape Francisca, eno tamo Giorgio de Chirico i René Magritte, i Paul Verlaine i Arthur Rimbaud, svi zajedno na koćeti Maloga Nema kao na koći za lov na snove, njemačke podmornice i Huga Pratta, na moru pred Argentinom, na moru nad Atlantidom.

Buen viaje y buenos aires, druže.

Fali more, don’t cry for me.

I javi se koji put.

*

Pročitano na Sajmu knjiga u Puli, objavljeno u tjedniku Novosti

Pred televizijom, nas dvoje,
Jedemo jabuke: njenu sam izribao,
Što sam finije znao.
I upitah se: zašto toliko o smrti poješ?

Smrt je tu da ne siđem do skotstva.
I da ne odreknem posve se donkihotstva
Kojega ni u opsadne dane
Nisam želio da se manem.

Smrt je tu i da od sebe ključe
Ne izgubim. Sebe od juče.
Ili da mi ih iz ruku ne otme đavo.

I, ako ću zboriti pravo,
Smrti, privatno, uopće se ne bojim.
Ali, i kada lome čaše,
I kad boje se groba, to pjesnicima paše.
Smrt je lokomotiva u stihovima mojim:
Za sobom ostale vuče.

Kroz smrt papljanska vrela divnije huče.
Čak ljepše viješ, iz Poznanovića vuče.

Gledao sam bore
I čvornovate vene na njenoj ruci
I mislio sam svašta. O Skodrom
I o Modrom.
I o jelama, iz zavičaja, vitim.
O tebi, Zlatibore.
O nesrećama koje još nisu otišle
A već dolaze. I da je, po preporuci
Andrićevoj trebalo biti
Ne pjesnik nego tišler.
Izlazili pred oči svačiji su mi nesoji:
To od svog prljavog veša, proljetna lasto,
Sebi zastave kroji
Vječno u strahu na sto
Bezakonja da ne zakasni
Ko Marko na Kosovo.

I ponavljao Volođin stih sam krasni
A ljekovito svako je njegovo slovo
Kao ove jabuke:
Лет до ста расти нам без старости
Koji mi se često vrzma po glavi
Osobito kad je previše muke
Što ti prošuplji, čak do Sahare, kosti.
Ili kad svijet postane ko bara mutnim.
Ili kada je, kao željezo sjekire u Sibiru,
Bog leden. A nakon što se vratih javi,
Vidim: nas dvoje, u nepomućenu miru,
Sjedimo na kovčezima. Putnim.

<10.2. 2016.>