*

*

(osam pravila za pristojnu ljudoždersku agendu)

Žeđ za dodirom mesa, uživanje u nagim ljudskim telima.
Zar to nije skriven apetit za ljudsko meso?

(Novalis: Fragment 1209)

1. Budite večito gladni! Tada ste već slični.

2. Najpre, gutajte očima. Onda, iznenadan, uzbudljiv zagriz! Važnost prvog ujeda: začetak bogate uzajamne gozbe.

3. Pokloni joj (mu) u metalnoj kutijici sa anagramom svoj kažiprst sa prstenom ili levo uvo sa minđušom. To će je (ga) strašno zadovoljiti, kao da joj (mu) daruješ poslednju poslednju ružu ili vremeplov.

4. Gustirajte se sa ljubavlju. U svakom zalogaju nađite deo sebe. Čisto, ravnomerno, iskreno žvačite. Postaćete neopohodni jedno drugome. Tretiraj je (ga) kao palačinku. Maži je (ga) medom, marmeladom, čokoladom… Progutaj je (ga). Ali uradi to kao da je po njenoj (njegovoj) želji.

5. Zamišljajte! Potera za hranom je neosporno uzbudljiva koliko i hranenje. Budite soko i pile, vuk i jagnje, lav i srna. Uloga plena menjajte prema spoljašnjim vremenskim uslovima: kada je vruće – igraj je ti, kada je kišno – ona.

6. Usavršavajte vizuelni utisak. Koristite odeću od kože, somota ili srodnog nadražujućeg materijala. Neka vas inspiriše rafinman francuskih gurmana, njihova pobožna strast ka spoju izvora i memle, rađanja i truljunja. Miris tamjana može biti isto toliko brutalan koliko je božanstven zagrižaj gnjile kruške.

7. Šalite se! Napišite oproštajno pismo. Zatim, sa naglašenim apetitom, pojedite svog minijaturnog marcipanskog dvojnika (može biti i od želea ili od žutog pudinga). Zatim, nonšalantno izvadite pismo iz koverte i pročitajte vašu oporuku: Zavetujem svoje telo i dušu napretku kulinarstva.

8. Romantika izumire u praznom želucu. Ali, sitost je banalna, troma, najgorča prevara maštanja. Svakodnevno nadražuje apetit, ali se nikad ne prožderite do kraja. Budite večito gladni

Jedna pjesnička antologija iz 1971.

Rekonstruirajmo povijest jedne knjige.

Kupljena je 17. prosinca 2015. u antikvarijatu srpskohrvatskih knjiga, u Trubarjevoj ulici u Ljubljani, po cijeni od petnaest eura. Autor Husein Tahmiščić, naslov: “Suočeni sa svijetom”, podnaslov: “antologija novije poezije u BiH”. Nema zaštitne omotnice. Na titularnoj stranici je posveta, pisana crnom tintom, urednim, neispisanim rukopisom: “Dragom Pavčeku, prijateljski, od Huseina” Mjesto i datum: Sarajevo, 23.V 1975.

Pavček je Tone Pavček, slovenski pjesnik, danas klasik. Posveta je, vjerojatno, pisana za vrijeme Sarajevskih dana poezije, na nekoj od književnih večeri ili u uredu Huseina Tahmiščića, suosnivača i rukovoditelja manifestacije.

Tahmiščiću su četrdeset i četiri. Moćan je i utjecajan u književnim i partijskim forumima, i u Udruženju književnika Bosne i Hercegovine. Antologija koju dariva objavljena je u Svjetlosti, četiri godine ranije. Vrijeme je kad antologije, naročito u Bosni i Hercegovini, osim literarnog i pjesničkog imaju i društveno-politički značaj. Nije svakome dano da ih sastavlja. Bosanskohercegovačke antologije komentiraju se u Beogradu i Zagrebu, redovito u nacionalnom pa i državotvornom ključu.

Pavček je tri godine stariji. Politički je neupitan, partijski organiziran, premda u svojoj sredini nije utjecajan poput Tahmiščića. Glavni je urednik u Cankarjevoj založbi, najvažnijem slovenskom izdavaču. Prevodi sa ruskog, bjeloruskog, srpskohrvatskog i drugih slavenskih jezika, te s albanskog i gruzijskog. Intenzivno piše za djecu. U slovenskoj će književnosti ostati upamćen kao najveći reformator poezije za djecu. Prvi koji je ukinuo, ili barem radikalno relativizirao, razliku između dječije i odrasle književnosti. Usporedo se bavi i onom drugom poezijom. Ima dvoje djece, Marka i Sašu.

Tog svibnja 1975. obojica su, Husein i Tone, u punoj životnoj snazi, i na svojim vrhuncima. Prvi će se održati još desetak godina, dok mu se ne naruši zdravlje – diabetes će mu postepeno uzimati vid – i ne promijene se sredinom osamdesetih vremena, pa se mladost i nacionalisti – svaki iz svojih pozicija i perspektiva – ne narugaju njegovom komunizmu i simbolički ne sahrane živog Tahmiščića i njegovo pjesničko i književno djelo. Drugi pred sobom ima jedva još četiri godine do 11. rujna 1979. kada će mu se ubiti sin Marko. Pjesnik, posmrtno će mu biti tiskana knjiga “Z vsako pesmijo me je manj”. Iako nastavlja s objavljivanjem i javnim djelovanjem, život i književnost Toneta Pavčeka bit će trajno obilježeni sinovljevim samoubojstvom.

Husein Tahmiščić rat provodi u izbjeglištvu. Napustio je Višnjik i pošao u Prag. Četiri-pet godina kasnije vratio se potpuno slijep. Od mladosti je pjesme pisao srpskom ekavicom. To mijenja pred smrt. Nestaje ga 1999. godine. Smrt bez odjeka.

Tone Pavček 8. svibnja 1989, pred okupljenim demonstrantima na Kongresnome trgu u Ljubljani čita novu Majnišku deklaraciju (stara je ona iz 1917, koju su s proljeća te godine predali slovenski, hrvatski i srpski zastupnici u bečkome parlamentu), kojom se traži “suverena država slovenskog naroda”. Povod je bilo uhićenje Janeza Janše i odvođenje na izdržavanje zatvorske kazne radi odavanja vojne tajne. Deklaraciju su potpisali Društvo slovenskih pisateljev, Slovenska demokratična zveza, Slovensko krščansko socijalno gibanje i Socialdemokratska zveza Slovenije; dakle udruženje književnika i udružena opozicija.

Ali nije se nakon toga politički aktivirao. Imao je svoj vinograd, u kojem je uzgajao refošk i pravio vino. Godine 1996. UNICEF ga je kao velikoga dječjeg pisca imenovao za svog ambasadora. 2001. postaje član Slovenske akademije znanosti i umetnosti. Time je dovršen njegov put među nacionalne besmrtnike.

Husein Tahmiščić je, lako ćemo i to pretpostaviti, 1989. bio gorko razočaran u Toneta Pavčeka. Izdao je Jugoslaviju. Njoj je sarajevski pjesnik ostao vjeran sve do proljeća 1992. Tada će i on izdati Jugoslaviju, ne shvativši da ih je ona mnogo godina ranije izdala obojicu. Kada se i kako to dogodilo? U odgovor na ovo pitanje vrijedilo bi uložiti vrijeme.

Kako se i kada primjerak Tahmiščićeve antologije posvećen Tonetu Pavčeku našao u prodaji?

Pitanje koje se postavlja kad god knjigu s intimnom autorovom posvetom nađemo u kakvom antikvarijatu. To se, vjerojatno, dogodilo po pjesnikovoj smrti. Umro je 29. listopada 2011, i sahranjen je uz vojne i državne počasti, premda nije bio vojnik.

“Suočeni sa svijetom” prva je bosanskohercegovačka pjesnička antologija u desetljeću kad će to biti jedan od zastupljenijih knjiških žanrova u ovdašnjem izdavaštvu. Knjigu, nakon autorova informativnog predgovora, otvara Hamza Humo, nacionalni književni doajen, umro 1970, godinu pred izlazak knjige. Posljednji u antologiji je Goran Đapić, devetnaestogodišnjak, s jednom objavljenom knjigom (iz 1967, kad mu je bilo petnaest). Pjesnik o kojemu ovaj čitatelj ništa ne zna. Prvi i posljednji put s njegovim se imenom susreo u Tahmiščićevoj antologiji.

Između Huma i Đapića uobičajenim redom, od najstarijega prema najmlađem, nižu se imena četrdeset tri pjesnika. Vrijeme je kada se u svemu vodi računa o nacionalnom ključu, pa nije nezanimljivo provjeriti koliko je markantno muslimanskih, pravoslavnih, katoličkih imena, iz čega biva jasno koliko je u knjizi muslimanskih (bošnjačkih), srpskih i hrvatskih pjesnika. Crnogorci, Jugoslaveni i ini ostali pribrajaju se jednoj od tri većinske grupacije, već prema zvuku i znaku u svome imenu.

Muslimana u antologiji je 14.

Pravoslavnih je 20.

Katolika 11.

Ako se među pravoslavcima razaberu rođeni Crnogorci, čitatelj dolazi gotovo do savršenog balansa između Muslimana (Bošnjaka), Srba i Hrvata.

Srpskom ekavicom pišu ovi pjesnici: Miodrag Žalica, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Vojka Smiljanić, Zoran M. Jovanović, Duško Trifunović, Vladimir Nastić, Branko Marčeta, Tomislav Šipovac, Velimir Milošević, Slavko Šantić, Meho Rizvanović, Dragoljub Jeknić, Ranko Risojević, Radovan Karadžić, Rajko Petrov Nogo, Mubera Pašić, Marko Vešović, Stevan Tontić. Ukupno 19 pjesnika

Ijekavicom (hrvatskom, bosanskom, srpskom) pišu: Hamza Humo, Hamid Dizdar, Sait Orahovac, Šukrija Pandžo, Mak Dizdar, Vladimir Čerkez, Vitomir Lukić, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Vlado Puljić, Vuk Krnjević, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Nenad Radanović, Mario Suško, Esad P. Ekinović, Ahmed Muhamed Imamović, Ibrahim Kajan, Stanislav Bašić, Drago Jovanović, Ivan Kordić, Abdulah Sidran, Džemaludin Alić, Todor Dutina, Goran Đapić. To je 26 pjesnika.

O podrijetlu jedne književno-jezične mode, naročito raširene među pjesnicima, koja će potrajati sve do 1992. i početka rata vrijedilo bi misliti. Istražiti njene korijene i povijest, započetu u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, razložiti književne, socijalne i političke elemente ove pojave, pobrojati pjesnike koji imaju zavičajnu bliskost s ekavicom, te one koji ću iz čisto ijekavskih krajeva… Ali ono što se na prvi pogled vidi jest da ne postoji jasna nacionalna demarkacija i podjela na ekavce i ijekavce. Među prvima su brojni Srbi i barem dvojica Crnogoraca, ali i četvero Muslimana (Bošnjaka). Među drugima također ima Srba i Muslimana (Bošnjaka). Jedino što se može primijetiti jest da te 1971. nije bilo antologiziranog Hrvata koji bi pisao ekavicom.

U pogovornom tekstu Husein Tahmiščić objašnjava kriterije uvršenja, a kroz njih i svoje viđenje bosanskohercegovačkog i bosanskohercegovačkih identiteta: “Bosna i Hercegovina je otvorena zemlja. Otvorenost je njena sudbina. Otvorenost je odlika njene civilizacije, kulture i umjetnosti. Iz nje su vijekovima odlazili na sve strane svijeta njeni pjesnici. U nju su dolazili iz drugih krajeva i sredina ljudi koji će se u njenom podneblju ostvariti i kao pjesnici. Tako stvari stoje i danas. Imajući u vidu tu historijsku činjenicu, antologičar je morao da se izjasni da li će posegnuti za djelima pjesnika koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine ili samo za onima koji ispunjavaju njen životni i pjesnički prostor, bez obzira na njihovo porijeklo. Odlučio sam se za ovaj drugi pristup. On ima svoje prednosti, i njih u ovoj prilici ne treba posebno obrazlagati. Međutim, izabrani pristup ima i svoje nedostatke, svoja ograničenja. Izvan ove Antologije nalaze se značajni pjesnici koji žive i djeluju u drugim književnim sredinama, u Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu. Njihovo odsustvo je najozbiljniji nedostatak izabranog pristupa.”

Tako u antologiji nema ni Skendera Kulenovića ni Branka Ćopića. A nema ni Nikole Šopa. Pitanje je da li bi ga bilo i da se sastavljač odlučio za drukčiji “pristup”. Te 1971. godine Šop je bio marginalan pjesnik, koji je u međuratna doba objavljivao nekakve nabožne zbirčice pjesama. Po svemu, bio je sumnjivi klerikalac, fizički beskrajno daleko od Bosne. U bosanskohercegovačko pjesništvo ući će na velika vrata deset godina kasnije, preko antologije koju će za sarajevski časopis Lica prirediti Slobodan Blagojević.

Bosna je sama po sebi tema u više pjesama iz ove knjige. Neke od njih su općepoznate, ili se provlače kroz mnoge antologije, panorame i preglede. Druge su, međutim, posve zaboravljene, neočekivane i iz današnje perspektive gotovo nevjerojatne.

Dragoljub Jeknić, pjesnik koji je početkom devedesetih potonuo u nacionalizam i blaženu anonimnost, bivši sekretar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, s ovakvom je pjesmom, naslova Bosna, zastupljen u Tahmiščićevoj knjizi:

Niko ne zna odakle ova Bosna izvire. A sve je više
u našim mislima, a sve je više u našim nadama,
a sve je više u našim srcima.

Njenu su glavu tražili, a ko će poseći sve glave u
glavama našim.

Njenu su glavu tražili, a ko će se u dubinu duša

u dušama našim spustiti.

Njenu su glavu tražili, a ko će iskoreniti svaku
nadu u nadama našim.

Niko ne zna odakle ova Bosna izvire. A evo je u
svakoj zvezdi smisla, u svakoj otvorenoj knjizi svetla,
u svim rečima do korena.

Prije rata je, kažu, Jeknić na posao u Udruženje književnika Bosne i Hercegovine nosio pištolj. Živio je u nekome svom tihom izbezumljenju, nesuvisao i prazan, kao da ga je svog iznutra izjeo neki virus, neka grinja. Pjesma o Bosni, što ju je napisao prije 1971, i prije svoga trideset prvog rođendana, nalikovala je patriotskim pjesmama o Jugoslaviji, što ih je pisao Branko Miljković. Samo što je bila o Bosni. I mogla se čitati na obilježavanjima godišnjice Zavnobiha, o proslavama revolucije, na recitalima u osnovnim školama. Pomalo je zato i bila napisana. Ali ne bi je, ipak, bilo bez vjere, da Dragoljub Jeknić nije doista mislio kako je Bosna neko naročito čudo na koje valja potrošiti pjesmu, u kojoj je barem jedan istinski ponesen stih: “Niko ne zna odakle ova Bosna izvire.”

I nitko više ne pamti pjesnika Dragoljuba Jeknića i njegovu pjesmu o Bosni.

Nije manje čudo, iako lošije i bez talenta napisana, pjesma “Bosna”, mladoga hercegovačkog pjesnika Todora Dutine, koji će 1992. stajati pri vrhu srpskoga nacionalističkog i ratnog projekta.

Bosna

Cvijet se otvara da ljubi
Udovice snježne vječite
Plaču potoke žute i virovite

Borova ruka prstiju grubih
Otela s neba sunce žuto
U vajat zarobljena nezrela dunja rudi
Sunce se čuva za zla ne trebalo
U krvi i kostima ako zastudi

Jeseni nema ni u drvetu ni u potoku
Ona beskrajna teška ko zlato
Spava u ljudskom oku

Nisko popala magla
Čelo čovjeku rubi
Pod snježnom zemljinom dojkom
Spavaju kurjački zubi

Kobila ždrebna propeta
Krenula vatrenim kopitom
Digla se iznad svijeta
Vječito budna
Vrhom jela
Jabukom crkve
Očima minareta

I na koncu, prhnu zanos kao da ga nikada nije ni bilo. U međuvremenu Tahmiščićeva antologija ne samo da nije sugerirala pjesničke kanone, nego je iščezla iz kulturne svijesti, sa polica javnih biblioteka i arhiva književnih društava. Ali, eto, umiru pjesnici iz bivših bratskih republika, njihove se kućne knjižnice sele na police antikvarijata.

Humo dvanaest pjesama. Mak Dizdar deset. Izet Sarajlić deset. Anđelko Vuletić deset. Oni su najzastupljeniji pjesnici u knjizi. Ali tu je i deset pjesama samog Huseina Tahmiščića, a pri kraju knjige “Izdavačeva napomena”, u kojoj ovako piše: “Na molbu izdavača, izbor pjesama Huseina Tahmiščića, u Antologiji novije poezije u Bosni i Hercegovini izvršio je književni kritičar dr Draško Ređep.”

Mnogi su poslije rugali Tahmiščiću što je uvrstio samoga sebe u antologiju. Nije lako izuzeti sebe iz vječnosti. Čak i ako vječnost tako kratko traje.

(Amir Brka, Tačka, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2015.)

Tačka je ljubavna poema sasvim specifične arhitektonike i jezičke realizacije. I u dosadašnjoj je poeziji Amir Brka dostizao antologijske vrijednosti u upotrebi poetskog jezika, organizaciji ritma, semantičkoj slojevitosti pjesme, ali Tačka u tom smislu zauzima posebno mjesto u pjesnikovu opusu. Ona pripada ne samo antologijskim vrhuncima nego i proširuje oblast poezije, kako bi rekao Aldous Huxley. Kad kažem proširuje oblast poezije, onda prije svega mislim na to da Brka ovu poemu zasniva na riječi koja je dotjerana do svoje maksimalne jednostavnosti, ali se u cjelini pjesme i arhitektonici mozaičke poeme izdiže u riječ-simbol i riječ-metaforu što neprestano stremi da u sebi sažme cjelinu sadržaja poeme, te je, u korelaciji sa ukupnom poetskom strukturom, presudno njome određena. To je onaj korelativni odnos riječi i strukture što su ga zapazili strukturalisti, a posebice Roman Ingarden u tezi o međuzavisnosti dijela i cjeline u poetskoj strukturi. Na drugoj strani, Brka proširuje oblast poezije tako što prilazi klasičnoj poetskoj temi – ljubavnom osjećanju isprepletenom s ratom koji ulazi u ljubav, sav je protiv nje svojom surovošću, grozom i tragikom koju nosi, ali ljubav ipak opstaje, unutar tragedije i usprkos njoj, da bi na koncu trijumfirala i izdigla čovjeka u metafizički beskraj, vidjevši ga kao jedinstvenu kosmološku tačku.

O ljubavi, najstarijoj poetskoj temi, ali i temi koja je bila toliko prisutna u poeziji da se ima dojam kako o njoj danas gotovo i nije moguće pjevati, prevladava stav kako je odveć klišeizirana i povezana s patosom, pa na njoj nije moguće graditi novi poetski ton i senzibilitet. Pogotovu ako je ta ljubav sretna i ako donosi egzistencijalnu harmoniju. Književnost je prepuna nesretnih ljubavi, od neuzvraćene Petrarkine, preko samoubilačke Romea i Julije, do one verterovske Goetheove, živagoovske Pasternakove, Natašine i Andrejeve iz Tolstojevog Rata i mira – da nabrojimo samo neke koje su zauzele centralne pozicije u svjetskom književnom kanonu. Svjetska književna klasika, slobodno se može reći, vrlo često građena je na temi neuzvraćene, nesretne i tragične ljubavi. Sjetimo se, Tin Ujević, bez sumnje centralni kanonski pjesnik južnoslavenskog govornog područja, na temi neuzvraćene ljubavi i žudnje za njom izgradio je svoje kolosalno poetsko djelo oslonivši se na danteovsku tercinu i petrarkističko evropsko naslijeđe.

Sretne ljubavi u književnosti su izuzetno rijetke, kao npr. Selimovićeva iz Tvrđave ili Dostojevskijeva iz Zločina i kazne, a u poeziji one su sve rjeđe i rjeđe. Naše vrijeme kao da ubija temu ljubavi u poeziji svojim pragmatičkim duhom, konzumerizmom, merkantilizmom, te pretvaranjem ljubavi u banalnost i hiperseksualnost, kako bi rekao Mihail Epštajn, odnosno u industriju seksa. U takav društveni i književni kontekst Amir Brka uvodi svoju Tačku, vraćajući se klasičnoj temi poezije, da bi se ljubav ukazala ne samo kao stanje emocija koje čovjeka diže iz zemnog i povijesnog u više sfere, oblikujući mu smisao egzistencije, nego i kao metafizički fenomen koji čovjeka suočava sa onim izvan i iznad njega, ukazujući mu na kosmološki plan egzistencije. Na toj osnovi, u Brkinoj Tački potvrđuje se teza Niklasa Luhmana o višestrukosti ljubavi, o njenoj emocionalnoj, društvenoj i metafizičkoj zasnovanosti. Drugačije rečeno, Brka o klasičnoj poetskoj temi pjeva na neklasičan način, bez patetike, bez jezičke kitnjastosti tako karakteristične za ljubavno pjesništvo, a ljubavlju istodobno mjeri i egzistenciju, i historiju, i kosmološki plan postojanja. Ako je mjera svih stvari, to je onda ljubav koja zadobija temeljni status egzistencijalnog smisla i proteže se od ovostranog do onostranog plana egzistencije, dajući pomalo smisao i činu smrti, pa se onda njome ne može mjeriti samo postojanje već i ono iza njega, ono nemislivo i nejezično.

No, pogledajmo kako Brka uvodi tu temu da bi od nje načinio poetsku simfoniju i u ritamskom, i u emotivnom, i u semantičkom smislu. U uvodnoj pjesmi u mozaičku poemu ljubav je data u kontrastu prema društvu i njegovoj razbijenosti, slično kako Pasternak u Doktoru Živagu uvodi tu temu:

________Kazao sam ti
________da si divna
________i da će rata biti
________uskoro

i zamolio sam te
da se udaš
________za mene

________Rekla si:
________Ako će rat da bude
________ja se
________ne mogu udati

Kontrast je, naravno, prisutan u dva suprotstavljena osjećanja: ljubavi i fobije od budućnosti u kojoj samo što se nije ostvarila tragedija. Ko u ratu uopće može zidati kuću ljubavi kad zna za koncentracione logore, masovne ratne zločine, za sve ono što čini ratni užas…? Ali, kao da baš strah od budućnosti postaje razlogom da se djela usprkos njemu i da se ljubav realizira do kraja. Drugim riječima, ova je ljubav jača od logike historije, pa se mora realizirati do kraja, a čovjek iznutra, kao biće uzavrele emocije, pobjeđuje čovjeka izvana, onog umreženog u suludo društveno polje i određenog nastupajućim povijesnim užasom. Na drugoj strani, jezik uvodne pjesme, kao i čitave mozaičke poeme, eliptičan je, sveden gotovo na svoja denotativna svojstva, čime se disciplinira emocija i izbjegava poetska kitnjastost karakteristična za patetičan ton u ljubavnoj pjesmi. A nakon uvodnih stihova dolazi opet kontrast:

I bio je rat
i propalo je
sve
što je rat
mogao srušiti

Ali nas
nije mogao
niti će moći
slijedeći

A kažem ti:
možda će biti
još jednom
onaj isti
rat

Kontrast, jer sad ljubav ne mjeri više samo predstojeći događaj već i ukupan logos historije kao lanca u kojem se smjenjuju ratovi, a fobija je stalno stanje čovjekovog trajanja u vremenu, ali i ljubav nasuprot njoj. A to podrazumijeva da ljubav traje usprkos logici na kojoj se temelji historijski smisao čovjekovog postojanja. Tačnije rečeno: ljubav je nasuprot tog smisla, njegov antipod, pri čemu izrasta odnos intimnog i ličnog naspram društvenog i historijskog. U tom odnosu intimno je uronjeno u ljubav, lično je gradilačko i tvoračko, a društveno i historijsko su ništiteljski fenomeni, obilježeni rušilačkim energijama. Ljubav, dakle, nije u ovim stihovima izmjerila samo jedan rat kao povijesni događaj nego i ukupnu historiju i upustila se u nagovještavanje ponavljanja njene svireposti u budućnosti. Drugim riječima: mjereno ljubavlju, čovjekovo postojanje u historiji ukazuje na opći besmisao unutar kojeg samo ljubav individui omogućuje autonomiju, slobodu od terora historijskog. Zato pjesma i završava kao poziv da, usprkos tome što će biti još jedan rat, i to onaj isti, ona, ljubav, ostane sa lirskim subjektom pjesme, sa onim koji je ne moli samo zbog sebe i samo zbog ljubavi već i u ime nečeg što nadilazi i jedno i drugo: u ime smisla ljubavi kao antipoda besmislu koji nadire iz historije. Otud to nije tek lična molba već i molba u ime čovjeka uopće, molba za spas ljudskosti od zvjerskog lica historije.

Kontrast je temeljni formativni postupak ove Brkine mozaičke poeme. Ako je uvodna pjesma bazirana na kontrastnom odnosu ljubav – strah od budućnosti i svijest o historijskom ponavljanju ratnog užasa, one koje slijede zasnivaju se na kontrastima intimno – ratno, odnosno ljubavno – tragično, pa je ljubav postala fokusom iz kojeg se promatra i mjeri ratni užas. Brkina poema stoga širi perspektivu i napušta uronjenost u intimno kako bi povezala ljubav i rat i oslikala njegovo zvjersko lice u opsjednutom gradu, potom stanje izbjeglištva, a onda i čuvanje intimnog prostora ljubavi unutar ratnog užasa. To znači da se ljubavni impuls poeme pretvara u osobeni ton poetske hronike ljubavi i rata, da bi se iz tog ugla oslikala i hronika porodice, potom hronika opsjednutoga grada i njegove odbrane, a onda i hronika agresorskog zvjerstva i načina mučenja i ubijanja onih koji rat trpe u opsjednutom gradu. Svi ti oblici poetske hronike uzdižu se iz zemnoga ka metafizičkom beskraju pitanja o egzistencijalnom smislu.

Pogledajmo izbliže tu kontrastnu poetsku hroniku. Ona se upušta u deskripciju ljubavi u porodici, prema majkama i očevima njih dvoje koji se vole u nemogućim ratnim uvjetima. Tako se ljubav širi u osobenim koncentričnim krugovima i potom se sa roditelja usmjerava ka sinovima, pa su ljubavlju obasjani ne samo njih dvoje, koji se bezuvjetno i usprkos svemu vole, nego i očevi, majke i sinovi. Nakon toga ljubav se iz porodičnog miljea širi na opsjednuti grad i obasjava i njega, njegove branitelje, ljude u njemu, a onda i neimenovano mjesto u koje je draga sa malenim sinom izbjegla iz rata, da bi se iznova vratila u pakao opsjednutoga grada – odlučivši da rizik od smrti podijeli sa onim kojeg voli. Nasuprot takvoj ljubavi stoji užas rata, pogibije u njemu, načini na koji agresor razara grad i ubija ljude, pušta u njega čak i luđake kako bi psihički slomio stanovništvo i branitelje, a granatiranjem sije smrt u gradu. Tu su, jasno, i posljedice opsade grada, glad, pa se lirski subjekt prisjeća da je divan bio i onaj ručak koji je ona spravila, a u zdjeli nije bilo ničega, da bi u poenti pjesme gotovo nostalgično zazivao: Poželim da opet zarati/ jer možda bismo/ iznova/ u praznome/ slasno/ i svečano/ mogli/ uživati. Potom se u opisu rata otkriva i dobrota ljudi koji polovinom smeđe vreće od jute crnoga brašna pomažu lirskom subjektu poeme i njegovoj dragoj, dakle cijeli ratni svijet oslikan eliptičnim jezikom.

Baš takav jezik ostvaruje maksimum svojih poetskih potencija. Elipsa, naime, ne dozvoljava emocijama da se razliju i izgube svoju jezgrovitost, a, na drugoj strani, svojom jezičkom svedenošću ona sugerira duboku i bolnu koncentriranost lirskog subjekta na ono egzistencijalno bitno. Otud su i ljubav i rat kao njen potpuni kontrapunkt u ovoj poemi dati u mozaiku egzistencijalno presudnih slika koje su ostale u sjećanju nakon što je ratna tragedija prošla, a još uvijek je iz njenih tragova i taloga moguće slutiti novu. Evo jednog posebno uspjelog primjera za upotrebu takvog eliptičnog jezika:

Došao sam
iz pakla
da te vidim

Uzela si sina
________za ruku
________i u pakao
________sa mnom
________krenula

________U mrklome paklu
________od tada
________svijetli jedna
________svjetlost
________neugasiva

Cijela pjesma obrazuje se oko simbola pakao. I dok je u prvoj ravni taj simbol iskorišten kao poetska kratica za određivanje rata, pa nam u svijest doziva jezičku frazu – ratni pakao, u posljednjoj strofi on dobija atribuciju mrkli, da bi iz početnog simboličkog polja u kojem označava rat kliznuo u drugu semantičku ravan i proširio se na niz drugih semantičkih planova. On sada dobija i značenje rasta straha u ratu, kao da se dimenzija njegove paklenosti povećala od časa kad se draga sa sinom vratila u rat, pa on nije više obični nego je mrkli pakao, jer se sad strah uvećava i za nju, strah za njen i sinovljev život.

Uz ovu, tu dolazi još jedna semantička dimenzija simbola koja sad ovisi od vremenske tačke govora. Naime, u onom vremenskom određenju od tada mrkli pakao nije samo određenje rata nego i ukupne budućnosti, odnosno cijele egzistencije, pa, u skladu s tim, i tačke sadašnjosti. Mrkli pakao od simbola rata tako postaje i simbolom stanja egzistencije u cjelini, a ljubav je njegov kontrapunkt kao svjetlost neugasiva koja od tada svijetli. Eliptični jezik omogućio je, dakle, klizanje simbola iz jezičke fraze na povijesnu dimenziju postojanja, a potom je odredio i negativnu egzistencijalnu ontologiju. Ali ne samo to: on suspreže emociju na ono što je bitno, a dramu koja stoji iza pjesme svodi na osnovni događaj, te time otvara široko asocijativno polje značenja i omogućuje čitateljskoj imaginaciji da sama izmašta okvire te drame, njenu dubinu, njene manifestacije, čak i unutarnje grčeve: ono što je su srcu, umu i duši oboje ljubavnika u činu donošenje najpresudnije životne odluke – vratiti se sa sinom iz izbjeglištva u mrkli, ubilački ratni pakao.

Ovdje valja uputiti i na razliku između loše i dobre poezije. Loša bi pjesma opjevavala dramu, iznosila njene nijanse, emocionalne i grčeve misli, raspjevala bi se u jeziku i donijela bezbroj detalja. Dobra poezija, pak, izdvaja bitno, reducira jezik koji, kao kakav moćan reflektor, osvjetljava događaj i spolja i iznutra, a samo malim, gotovo neprimijetnim pomicanjem u atribuciji simbola čitateljskoj mašti otvara nebrojene puteve dočaravanja događaja sabijenog u eliptičnu jezičku sliku.

No, poetska vještina nije sadržana samo u ovakvoj eliptičnoj organizaciji jezika nego i u mozaičkom ustrojavanju čitave poeme, tako da pojedini njeni dijelovi iskažu cjelovitu ljubavnu i ratnu priču. Pjesma koja slijedi nakon citirane donosi narativni nastavak drame povratka iz izbjeglištva u mrkli pakao. U njoj čitatelj doznaje i da je sin zapravo beba koju roditelji vode na najstravičniji mogući put, a potom da se u povratku valjalo probijati kroz snijeg i mraz, ali se kroz rakete i granate nije moglo nikako. Potom opis puta donosi i tragediju u kojoj gine Muhamed, koji je njih troje vozio u autu, da bi se cijela priča uobličila tako što se doznaje da se majka sa bebom vratila dana potonjeg. Ta priča data je opet u eliptičnom jeziku, ali i kao sjećanje na događaj koji se oblikuje u obraćanju lirskog subjekta dragoj – kao još jedan pokušaj da se ljubav osnaži sjećanjem na nju. Uz to, sjećanje kao dozivanje negdašnje ljubavi istodobno je i suočavanje sa traumatičnim događajem i cijelom ratnom katastrofom, pri čemu se zaziva i osjećaj sreće nakon povratka u mrkli pakao: i bili smo već/ zajedno/ sretni/ pod zemlju/ sklonjeni// I znam da pamtiš/ koliko/ tada/ sve ljude voljesmo.

Ali, nakon prizivanja u sjećanju negdašnje sreće u ratnom užasu – dolazi semantički udar u poenti pjesme:

A sad smo
sami

ojađeni

ustrašeni

Poenta oslikava horizont postratne sadašnjosti kao osobenu egzistencijalnu pustoš. Rat je, to potvrđuje iskustvo onih koji su ga istrpjeli i preživjeli, bez obzira na stravičnost tragedije, zbližavao ljude, donosio sasvim posebnu vrstu socijalizacije i ljubavi među ljudima u patnji, dok mir razbija društvene veze i atomizira ljude. Traumatičnost sadašnjosti najbolje se očituje u onom: sami, ojađeni, ustrašeni – pri čemu svaka od riječi funkcionira kao zaseban stih, a riječ se osamostaljuje do te mjere da sama postaje osobenim poetskim simbolom, da bi se pomoću njih razvila intenzifikacija stanja društvene razbijenosti i negativne postratne ontologije. Svaka od ovih riječi postratnu egzistenciju sjenči besmislom, a ljubav je ucjelovljuje i izdiže iznad pustoši mira, kao što je to nekad činila usred mrklog pakla.

Nakon toga slijedi pjesma sa maksimalnom pohvalom ljubavi kao središtu smisla ljudskog postojanja. Ta pjesma pretapa realno i snovidno, insistirajući na njihovoj nerazlučivosti, jer on, lirski subjekt, i ona, njegova ljubav, sanjali su jedno drugo dok još nisu ni znali da postoje, a gotovo sudbinski predodređeni su da žive jedno za drugo. Pjesma polazi od realnog, od sjećanja na zajedničko spavanje u toku rata, da bi se taj san pretopio u simbol onoga što je naporedno stvarnom i, paradoksalno, stvarnije od njega. Istodobno, kao sjećanje na jedno zajedničko ratno spavanje sa bebom između njih, dok su vani granate i bjesni ratna tragedija, to je san koji simbolizira ljudsku slobodu i intimni svijet kao prostor realizacije svih ljudskih potencijala, dok je ono vani rušiteljsko i ubilačko. Ljubav se, tako, ostvaruje ne samo kao autonomni svijet dvoje ljubavnika i ne samo kao prostor intime zatvoren za vanjski pogled nego i kao simbolički san koji traje naspram realnog svijeta. A onda dolazi paradoks na kraju pjesme:

Mi
zapravo
želimo da spavamo

i da nam
niko ne kaže
da je san
to
što
________sanjamo

Ta želja i nije ništa drugo do čežnja za potpunim stapanjem u ljubavi, za apsolutnim sjedinjenjem koje je moguće samo u snu, jer ono stvarnō suočava nas i sa našim tijelima, sa zarobljenošću u njima, pa se san ostvaruje i kao čežnja ljubavnika da nadiđu tjelesnu razdvojenost, da se oslobode tjelesnog i pređu u stanje potpune, nadzemaljske i nadtjelesne stopljenosti.

Nasuprot takvom stanju apsolutne, snovidne harmonije – traje užas u kojem agresor ubija djecu, raketama i granatama ruši grad, u njega upušta luđake kako bi do kraja ostvario svoje ubilačke nakane. Na toj osnovi pjesnik udružuje eliptičnu poeziju i naraciju, a Tačka postaje osobenim eliptičnim poetskim romanom, čak i dramom – sa gradom u ratu kao dramskom pozornicom na kojoj se realizira historija, dok se kuća dvoje ljubavnika, bez obzira na to što je rušena, ukazuje kao pozornica intimnog, ljubavnog zanosa.

Semantička organizacija prostora u ovoj poemi izvedena je tako da se nutarnji prostori duše pretaču u intimni prostor kuće, dakle prostor ljubavi, a onda ti nutarnji prostori postaju ogledalima za one spoljne: grad, rat, užas koji ga prati. Potom se, u skladu sa kretanjem u vremenu, ti prostori sele u sjećanje, jer je čitava poema izvedena tako da iz tačke sadašnjosti slika prošlost, ukazujući se i kao evokacija te prošlosti – s njenim rasponom od anđeoskog, ljubavnog, do sotonskog, ratnog i ubilačkog. Ali, ta se evokacija od prošlog okreće i ka budućnosnom, pa je sjećanje osobena vrsta nostalgije da se ljubav ponovi i u budućem, da, mjereći prošlost, otvori budućnost kao topos u kojem ljubav spašava egzistecnije od potonuća u besmisao. Istodobno s tim, pomaci u prostoru omogućuju lirskom subjektu da iz realnog preko ljubavi otkrije metafizički beskraj:

Ocu to
onomad
________nisam mogao
________kazati
________ali sada znam
________da bi jame
________sve
________konačno
________otkopati
________trebalo

________jer bi se
________vidjelo
________kako je
________na njihovu
________dnu
________odslik neba
________posve prazan

Ova pjesma dolazi nakon one s putovanja i posjete antičkom gradu Efesu, a u pjesmi se konstatira da je devedeset i tri odsto grada još uvijek pokopano, što lirskom subjektu omogućuje vrlo vješto povezivanje sa čovjekom. On će se, naime, naknadno sjetiti da je tek sedam posto čovjekovih cerebralija otkopano. Doista, to naučno saznanje da znamo tek o sedam posto rada našeg mozga i povezivanja Efesa sa ljudskim cerebralijama služi pjesniku da, na jednoj strani, ukaže na našu nemoć da spoznamo historiju, ali, na drugoj, i nas same. Drugim riječima, čovjek je okružen neznanjem o historiji i o sebi samome, a pjesma, u vrsnoj poetskoj redukciji na ono bitno u prostoru njegovog znanja, na vidjelo iznosi nemoć čovjekovog uma, pitajući se o tome kamo je usmjeren taj um i njegovo znanje. A nakon toga slijedi spajanje metafizike i prostora smrti, i to nasilne smrti, one u jamama, da bi se otkrila metafizička zebnja i praznina. Odslik neba koji je na dnu jama posve prazan ukazuje i na prirodu naše metafizike. Dok je ona zagledana gore, ka božanskom i kosmičkom beskraju, dolje, u prostoru smrti – otkriva se praznina kao konačna istina naše smrti. Ili je, na drugoj strani, ta metafizička izvjesnost odsutna u smrti, jer je to smrt u jamama, dolje, u raspadanju materije, pa ona i ne može biti odrazom, odliskom neba, a, u konačnici, o njoj se ništa ne može znati, jer je nejezična.

Sad nas Brkina Tačka suočava sa metafizičkom neizvjesnošću, sa strepnjom da se u smrti nebo i zemlja ne oglédaju jedno u drugom – sa svim simboličkim potencijalima što ih nose iz mitskih struktura. A to znači da je Tačka otvorila šopovsku metafizičku perspektivu, šopovska lutanja i pitanja po metafizičkom beskraju. Zato se i zvaršava šopovski:

Uzgor sam
javljam ti

No u toj se
mrkoj tačci
vaseljena
mrkla
________zbrala

Sjetimo se: pakao je bio označen mrklim, a sada, u završnoj sekvenci poeme, dolazi njena poenta i donosi pred nas mrklu vaseljenu. Naravno, ta mrkla vaseljena mora nas podsjetiti na mrkli pakao, ali ono je bio pakao historije i negativne egzistencijalne ontologije čovjekovog trajanja u vremenu. Sada je mrkli vaseljenski beskraj označen tačkom, njegovim zbiranjem u njoj, pri čemu elipsa otvara pitanje: gdje je to uzgor, kao Brkin neologizam koji istodobno puti ka tome da je to neka tačka odozgo, s nebesa, tačka spoznaje koja je gore i nadzemaljska je, ali i da je u toj mrkoj tačci sadržana neka vrsta posebnog metafizičkog iskustva u kojem se, na neki prastari mistički način, izjednačuju mikro i makrokosmos. Sve je, dakle, tim neologizmom otvoreno: i metafizika, i kosmološka pozicija čovjekova, i čežnja za novim oblikom znanja koje će nas osloboditi egzoterijskog, činjeničnog i materijalnog znanja i otvoriti prostor za ezoterijski model unutrašnjeg znanja. I iznad svega toga, još jedan poziv dragoj da se pridruži lirskom subjektu u lutanju metafizičkim i kosmološkim prostorom, mrkim i mrklim – kako bi ga osvijetlila, onako kako je osvijetlila mrkli pakao. Konačno se ljubav uzdigla u nadzemaljske sfere, u šopovska kucanja o kućice u kosmosu i započela osvjetljavanje njegove mrkline.

Ali to odlaženje u kosmički beskraj dolazi nakon spoznaje da lirski subjekt u svojoj poetskoj odiseji – nakon što je za vrijeme rata pokušavao predan gorljivo nešto kazati ljudima – danas drugim putem ide i:

Nikome
drukčijim jezikom
o ničemu
sada govorim

To o ničemu upućuje na osjećanje izlišnosti govora u ljudskoj zajednici, jer on ostaje nerazumljiv, bez obzira na jezik i mogućnost komunikacije u njemu. Zaludno je svako znanje pred lancem besmisla povijesti, pa lirskom subjektu preostaje ga govori o ničemu, o izlišnim stvarima, o nebitnostima, a taj govor nikome nije upućen nego je svojevrsni razgovor sa samim sobom, konačnō zatvaranje jezika i pjesnika u sebe, u poeziju kao samodovoljnost. Međutim, ovo o ničemu puti i ka zaključku da to lirski subjekt govori o nepostojanju, o onom ništa koje se naslućuje iza granica smrti, pa i iza granica kosmosa. Zato to i mora biti poetski samorazgovor. Zato, u konačnici, i mora otići uzgor i pojmiti se kao tačka u kosmičkom beskraju. Drugim riječima, svi su putevi historije iskušani i svi su spoznati, osvijetljeni uz pomoć ljubavi, pa ostaje da se, u traumatičnoj sadašnjosti mira, prizivanjem u sjećanje ljubavi iz rata lirski subjekt sa svojom dragom, kao Dante s Beatričom, zaputi gore, u visine, u kosmičku neodredivost i da šopovski zakuca na vrata metafizičke tajne postojanja.

“Bićete ljudi, ili ću ve
U crnu zemlju ućerati” –
Govorila je naša mati.
Ne uvek.
Već samo kad nas bije.

Ova fraza još mi nad glavom sije
Kao zvezda Danica.

Jeste. Darinka, nema zbora,
Bila je ljucka banica,
Ali se sastojala od fraza golih.
I to ne treba više od sveta da krijem.
Jedino njene reči kada se moli,
Pred leganje, bile su otrcanije.

Ali sam znao da tako mora.

Takav je ljudski stvorak:
Danas, beskonačno se divim
Tim frazama što su nju i nas držale živim.

U bisere prometnule se njene
Fraze.
Ko vruća jagnjetina su taze.
Sad mi života u njima
Mnogo više nego u Luči ima.

Jer su bile potpomognute
Njezinim projektilima
Kojim te sprečavala da krivim putem
Kreneš.

2.

Mojoj se ekavici ne čudite.
Nekad mislim: služile su se njom Judite.
I one koje veliča Igo i one iz Biblije.

Za vreme opsade, kada od samih pogibli je
Bio svet sazdan, ekavski sam sročio
Ne jedan tekst u kojemu sam na oca skočio*
Paljanima. Potom ga prevedem,
Dok rižu, skuhanu bez ičeg, jedem.

I danas mi, neretko, ekavica
Dođe kao duboka potreba nutranja
Ili bar kao kavica
Jutarnja.

3.

A potom sebi kažem:
Poštuj istinu, i kad si obična rbina.

A istina je, jedino, da se “uvek”
Fino rimuje sa “ću ve”.

Očito, Jugoslaven kad igra Srbina,
Osuđen je, ne lezi vraže,
Da laže.

<13.1. 2016. 12:29>

* Oni koji nisu rođeni Crnoj Gori neće shvatiti idiom skočiti na oca. Moj đed Simeun, jednom, rezignirano veli: “A Mijojka mi skače na Pavla”. Što, prevedeno na srpskohrvatski, znači da mu je baba – Mijojka rekla: “Jebem ti oca!” Ovaj idiom vrlo mi je drag, jer priziva sliku junca koji skače na kravu.

Samo onaj koji odolijeva bipolarnim šemama objašnjenja ostat će imun na političku instrumentalizaciju odvratnog nasilja u Kölnu.

Nije prošlo 20 godina otkad je tri brata iz južne Donje Austrije, nakon višestrukog silovanja žene, oslobodio njima poznati sudac. Žrtva, pisalo je u presudi, izazovnim je ponašanjem provocirala obljubu.

U Austriji silovanje u braku nije bilo kazneno djelo do 1989., u Njemačkoj do 1997. Začuđujuće je koliko su ta sramotno kasna dostignuća brzo ušla u krajnje fleksibilni i manipulativni sistem koji zovemo “naše vrijednosti”. Ova fundamentalna prava, doduše, nisu izborena od notornog osoblja muških birtijskih feminista, koje sada od Bozena do Rostocka skandira “Kraj multikultiju!” – nego protiv njih. I u viteškoj naklonosti desnih muškaraca prema poniženim ženama lako će se prepoznati šovinistično naslijeđe. Oni se ne solidariziraju sa ženama kao subjektom, nego ih žele kao kolektivno domovinsko meso zaštititi od strane deprecijacije – i na taj način pretvoriti ih još jednom u objekte. Ne moraju se strancu osvetiti zbog vrijeđanja žena, nego zbog povrijeđene vlastite (njemačke) muškosti.

Nije lako sačuvati bistru glavu s obzirom na događaje u Kölnu.

Jer, nužna ljutnja, na žalost, paralizira mišljenje, i svako diferenciranje stvari spremno denuncira kao relativiziranje zlodjela. Ideološka zlouporaba događaja uspijeva obezglaviti emancipatorski pokret i stvoriti razdor unutar njega, recimo između antirasizma i feminizma. Ukoliko taj program uspije interpretaciju kölnskih ekscesa usmjeriti na kulturne vrijednosti, na polarizaciju između pluralističkih “mi” i homogenih “vi”, ostvarit će važnu pobjedu. I u tome ih svim sredstvima treba spriječiti. Ta s pravom kritizirana naivnost prepoznavanja boljih ljudi u žrtvama rata i progonstva pretvara se u svoju suprotnost čim se neki od njih ne pokažu kao pojave vrijedne majčinske brige, za koje se isplatiti angažirati. Već izostajanje osmijeha zahvalnosti pri predaji mineralne vode dovelo je do prve nelagode. Antirasizam tada se pretvara u prisilno mišljenje, koje samo čeka na neki događaj poput ovog u Kölnu, kako bi razbudilo duboke resantimane protiv onog istočnjačkog, onog “muškarca sjeveroafričkog izgleda”, kojeg su svjedoci s izvanrednim znanjem iz nauke o rasama znali identificirati, i s time će u zaključivanju a contrario od sada svaki muškarac sjeveroafričkog izgleda tek trebati dokazati da nije pipkaroš ili silovatelj. Drugi svjedoci su tvrdili da su delinkventi “arapskog izgleda”, a s time zajedničko obilježje u njihovim licima očito nije samo lingvističke prirode nego rasistički obuhvaća i geografski prostor od Rabata do Mardina, i od Zanzibara do Alepa, koji udomaćuje više fizičkih fenotipa nego područje između Dublina i Atene. To nije važan detalj nego primjer hotimične esencijalizacije na djelu, koja u podsvijesti stapa različite ljude u clustere izgleda, kultura i krivog ponašanja, i to tamo gdje se više ne mogu kemijski razdvojiti.

Da se razumijemo, nijedna ruka, bila njemačkog, švedskog ili arapskog izgleda, ne smije dirati ljude bez njihovog odobrenja. Etnološke ekspertize, međutim, o različitim kulturama pipanja nisu od velike pomoći, jer ne računaju s aktualnim faktorima kao što su državni raspad, brutalizacija i trauma među počiniteljima i žrtvama, nešto o čemu bi preživjeli iz manje patrijarhalnih kultura, kakva je bila Treći Reich, trebali nešto više znati. Takva pitanja i takvo znanje poslužilo bi manje pri isprici a više pri razumijevanju. Moralizacija i kulturalizacija diskusije o izbjeglicama, koje slijede nakon ekscesa kakav je onaj u Kölnu, pretvorit će sustavno garantirano pravo na azil, koje ne smije imati gornju granicu, u čin milosti koji će moralno bolje društvo dopustiti pojedinačnim izabranicima iz barbarske kulture. Još jednom će bivši kolonizator biti u pravu prema bivšem kolonijaliziranom koji sa svojim arhaičnim prezirom prema ženama, sa svojom životinjskim oslobađanjem od stege i svojim fundamentalizmom u rulji uvijek ponovno potvrđuje The burden of the white man (kojem se odnedavno može pridružiti i woman), koji ga želi civilizirati ili ga odmah između Djerbe i Malte baciti s palube. Naša politička i ekonomska suodgovornost za destabilizaciju, iskorištavanje i rat u zemljama kao što su Libija i Sirija, koja mlade muškarce ponekad i nakon njihovog bijega od islamizma pretvara u agresivne parodije protumuslimanskih stereotipa, nestaje iza prividne debate o vrijednostima. Neka se ono što je nekoliko mladih napravilo u Kölnu prema zakonu žestoko kažnjava, ali podmetanje toga kao prirode svih muškaraca arapskog i sjeveroafričkog izgleda mora se jednako žestoko kažnjavati, i to po kritici koja ne dozvoljava pipkanje feminizma od strane rasizma. Emancipatorski prevrati, poput ženskih prava, pripadaju onima koji su se borili za njih i onima za koje su izboreni; nisu folklor niti kolektivna vrijednost, i nikako muzealni artefakti jednog već završenog razvoja. A obični pipkaroš ih najmanje smije zloupotrebljavati kao oružje protiv Orijenta.

Razjašnjenje bi u ovom slučaju značilo da samoizborena civilizacijska prava žrtava, kao što je to i seksualno samoopredjeljenje, ne mogu biti predmet debate o vrijednostima niti sudbine. Ona ne smiju postati kulturna žbuka za konstrukciju homogenih kolektiva iz kojih se kao dijapozitiv izvode manje vrijedni protukolektivi. Jednako bi bilo kao da kažemo da sjeveroafrički, arapski i drugi muškarci, koji neprijateljski djeluju prema ženama, to čine da bi pobjegli pred vlastitim patrijarhalnim prisilama. Iako im to možda ovdje ne uspijeva, naslijedit će ih u najmanju ruku njihove borbene kćeri, te odlučne kritičarke društava njihovih starih i novih domovina, čija lažna samoprojekcija kao feminističnu nirvanu treba idealnu božanstvenu državu kao što budala treba totalnu budalu.

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Mandatar

Domoljub je kaže i to jedino je što zna reći
Na jeziku materinjem ali kako se domovina
Bez jezika ljubi pitanje je na koje odgovora
nema niti ga može biti kao ni na pitanje drugo

Kako se bez jezika išta igdje ljubi i kakva je
Bezjezična ljubav što o njoj Gospodin naš kaže
Koji nas ljubi sve i zapovijeda nam da i mi tako
Ljubimo bližnje svoje jezik stoga nam je dao

Koji još i tome služi da ga opečemo
Ako je juha vrela i da se jezikom
Pobunimo ako nam vlasti nisu po volji

Domoljub jedino je što zna reći jezikom
Domovine vatreno zbunjen poput jungfera
Što se hvali da obljubio je cijelu domovinu žena

Nema ti ovdje vazduha ni kapi
Govori sestra ko da iz sna tlapi.

Ovo su sami zalogaji crni
progutaj guku – guku povrni.

A šta ti, sestro lijepa?
Hodam nasumice, veli mi, kao slijepa.

Nabasam tako na poneko štene
Ne vidim već čujem – kezi se na mene.

Ljudi ko privid siječu zrak
Ne hode već kao snijeg prte mrak.

Sve gore biva svakoga sata
Teško pogađamo i kućna vrata.

Crni zrak kulja iz crne tube
Čim kući dođemo – peremo zube.

Dušnici su nam ko sulendari
S neba padaju crni tovari.

Kud da se bježi – nema putokaza
iz ove tame ni kozja staza.

Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

Kad umrem
nije me briga šta će se desiti s mojim tijelom
bacite pepeo u vazduh, bacite ga u Ist River
sahranite urnu u Elizabeti u Nju Džerziju, groblje B’nai Izrael,
Ali ja želim veliku sahranu
Katedrala Svetog Patrika, crkva Svetog Marka, najveća sinagoga
_____na Menhetnu
Prvo, tu je porodica, brat, nećaci, bodra stara Edit maćeha 96,
Tetka Hani iz starog Njuarka,
Doktor Džoel, bratučeda Mindi, brat Džin jednook jednouh, snaha
Plavuša Koni, pet nećaka, polubraća & sestre njihova unučad,
_____kompanjon Peter Orlovski, pazikuće Rosental & Hejl, Bil Morgan –
Zatim, utvara uma mog učitelja Trungpe Vajračarija, Gelek Rinpoče,
tu je Sakjong Mifam, Dalaj Lama budni, u slučajnoj posjeti Americi,
Sačitananda Svami
Šivananda, Dehorahava Baba, Karmapa XVI, Dudjom Rinpoče,
_____Katagiri & Suzuki Rošijevi fantomi
Bejker, Vejlen, Dejdo Luri, Kvong, krhki Sjedokosi Kaplo Rošis,
Lama Tarčen –
Zatim, najvažnije, ljubavnici duže od pola stoljeća
Tuceta, stotine, više, stari momci ćelavi & bogati
Mladi dečki koje nedavno sretoh u postelji gole, gomile iznenađenih
_____što vide jedni druge, bezbrojni, intimusi što razmjenjuju uspomene
“On me naučio da meditiram, sad sam stari veteran hiljadudnevnog
_____duhovnog utočišta –”
“Svirao sam muziku na peronu podzemne, nisam gej, ali volio sam ga
_____on je volio mene”
¨Pružio mi je više ljubavi u 19-oj nego iko potom”
“Ležali bismo pod pokrivačima, ćaskali, čitali moju poeziju, grlili se
_____i ljubili trbuh uz trbuh obuhvativši rukama jedan drugog”
“Uvijek sam u njegov krevet ulazio u gaćama & ujutro su ležale na podu”
“Japanac, svagda je želio namjestiti majstoru moju zadnjicu”
“Pričali smo svunoć o Keruaku & Kasadiju sjedjeli u pozama Bude
_____zatim spavali i njegovom krevetu “s ladicama”.
“Činilo se toliko mu je potrebna ljubav da bi bilo sramno ne učiniti
_____ga srećnim”
“Bio sam usamljen, nikad prije gol u krevetu ni s kim, on je bio tako
_____nježan, moj stomak je drhtao kad je prelazio prstom po njemu,
_____pupku i spuštao se k bedrima – ”
“Ja bih samo ležao zatvorenih očiju dok bi me on ustima & rukama oko
______pasa dovodio do svršavanja”
“Dobro je pušio”
I tako bilo je trača o ljubavima iz 1948, duh Nila Kasadija pomiješan
_____s puti i mladom krvlju iz 1997
I iznenađenosti – Ti takođe? Mislio sam da nisi peško”
“Nisam, ali Ginzberg je izuzetak, iz nekog razloga me zadovoljavao.”
Zaboravio sam jesam li ispravan, gej, peder ili čudan, bio sam svoj,
_____nježan i drag za poljubiti u vrh glave, čelo, srce & dno stomaka,
_____trbuh, kurac, jezikom mi je golicao stražnjicu”
“Volio sam način kako je recitirao ‘I čujem za leđima stalno sve bliže /
_____krilata kočija vremena stiže’¹, glave zajedno, oko do oka, na jastuku –”
Među ljubavnicima jedan zgodan momak vrluda pozadi
“Išao sam na njegova predavanja o poeziji, 17-godišnji momak,
_____nosio poruke u njegov stan bez lifta, zaveo me, nije htio, doveo me
_____do svršavanja, otišao sam kući, nikad ga više nisam vidio nikad
_____nisam ni htio . . .”
“Nije mu se mogao dići, ali volio me” ,”Čist starac”, “Htio je biti siguran
_____da sam prvi svršio”
Ta gomila vrlo iznenađenih i gordih na svečanom mjestu počasti–
Onda pjesnici &muzičari–grandže grupe momaka sa koledža stare rok-
_____zvijezde Bitlsi vjerni pratioci gitarista, gej dirigenti klasike, nepoznati
_____kompozitori visokog džeza, trubači u bluz stilu, crni geniji gudačkog
_____basa narodni svirači na dobru² tamburinu, usnoj harmonici mandolini
_____citri sviralama & kazuima
Zatim, italijanski umjetnici romantični realisti školovani u Indiji mističnih
_____šezdesetih,
Kasni fovisti toskanski slikari –pjesnici klasični crtači nadrealistički
_____nadobudni drznici iz Masačusetsa sa ženama s Kontinenta,
_____siromaštvo crtanka ipsakvarel majstori iz američkih provincija
Zatim gimnazijski nastavnici, usamljene irske bibliotekarke, nježni
_____bibliofili, gomile za seksualnu slobodu, armije štaviše, gospođe
_____oba pola
“Sreo sam ga desetine puta, nikad se nije sjećao mog imena, volio sam ga
_____u svakom slučaju, pravi umjetnik”
“Slom živaca poslije menopauze, humor njegove poezije spasio me od
_____bolnice za samoubice”
“Šarmantan, genije suzdržanog ponašanja, prao je sudoper, suđe u
Budimpešti gost u mom stančiću bez lifta jedne sedmice”
Tisuće čitatelja: “‘Urlik’ je izmijenio moj život u Libertivilu, Illinoj”
“Vidio sam ga kako čita na Pedagoškoj akademiji Monkler odlučio
_____postati pjesnikom – ”
“Oduševio me, počeo sam kao garažni roker, pjevao sam svoje
_____pjesme u Kanzas Sitiju”
“Poslije ‘Каddišа’ plakao za sobom i živim ocem u Nevada Sitiju”
” ‘Očeva smrt’ utješila me kad je sestra umrla u Bostonu 1982″
“Čitao sam šta je rekao u političkom časopisu, šokiralo me shvatio
_____da ima i drugih nalik meni”
Gluhi i nijemi bardi rukom potpisuju brze blistave geste
Zatim novinari, sekretarice urednika, agenti, portretisti i fotografi
_____amateri, rok-kritičari, kultivisani radnici, istoričari culture dolaze
Da nazoče historijskom pogrebu
Suprefanovi, stihoklepci, stariji Bitnici, Mrtve Glave³, lovci na autograme,
istaknuti paparaci, inteligenti-smetenjaci
Svi su oni znali da su bili dio “Istorije”, osim pokojnika,
koji nikad nije točno znao šta se dešava čak ni dok je bio živ

<Februar 22, 1997.> 

 Napomene

¹ “But at my back I always hear/Time’s winged chariot hurrying near” – iz pjesme Andrew Marvella (1621-1678) To His Coy Mistress (Njegovoj stidljivoj gospi), prevod Ivana Slamniga.

² Dobro – vrsta američke gitare.

³ Deadhead ili Dead Head – naziv za fanove rok grupe Grateful Dead.