Rat je ravnodušno prošao pokraj Pinkija. Poput oluje, nevremena koje je ovaj sa strahopoštovanjem osluškivao iz sigurnosti zaklona. Ili općeg, biblijskog potopa promatranog iz perspektive sretnika s palube Noine arke. A ponekad, opet, podsjećao je na bučnu i šarenu cirkusku šatru koja se jednog dana iznenada pojavila u provincijalnoj nedođiji i donijela tu dašak velikog i skrajnutog svijeta. I ostala. Rat je imao svoje gutače vatre, upravitelje, krotitelje lavova, klaunove, hodače po žici, akrobate, svoju menažeriju i bestijarij… Ipak, u jednom trenutku bilo mu je svega dosta. Odlučio je ostati i umrijeti, točno tim redom, i odjednom mu više ništa nije bilo važno: granate, plač, traktori na čijim su prikolicama sjedili žene, starci i djeca, policija koja je požurivala tu uzdrhtalu masu ili skidala s pojedinih traktora dijelove namještaja da bi stvorili prostora za ljude koji su se izvlačili pješice, preplašena i gladna stoka izluđena eksplozijama, dim koji je štipao za oči, vreli, užareni zrak koji se vrtložio i krivio, panika koja je bila vidljiva u pokretima, hodu i gestama odraslih… Pinki se zvao Milan Pecikoza. Bio je geodetski tehničar. Nadimak je dobio u Beogradu, gdje je završio srednju školu. Dobio ga je po nekom partizanskom heroju iz Drugog svjetskog rata. Pinki je imao pedeset i pet godina i invalidsku mirovinu koju su inflacija i rat obezvrijedili. Bolovao je od raka debelog crijeva i imao otvor, stomu, izveden na stjenku trbušne šupljine oko kojega je lijepio silikonske pločice, a na njih je, potom, kačio posebne medicinske vrećice. Međutim, dugo nije imao nijedno od to dvoje, pa se snalazio kako je znao: lijepio selotejp trakom ili flasterima obične plastične vrećice oko otvora ili bi jednostavno prislanjao uz njega tkaninu, stare majice, plahte ili potkošulje. To je radio kada bi mu koža oko stome bila suviše iziritirana. Plastične vrećice su se napuhivale i pucale i tada bi se osjetio težak i ružan zadah. Jednom mu se to dogodilo u snu. Sanjao je kako je upao u mračnu septičku jamu i probudio ga je nesnosni zadah iz tame. Ležao je jedno vrijeme, očajan i slomljen, u smrdljivoj lokvi, susprežući dah. Nije imao volje ustati. Razmišljao je o smrti.

Pinki je živio sam. Žena ga je napustila nekoliko mjeseci prije nego što mu je dijagnosticiran rak. To je bilo prije rata. Živjela je kod njihove kćerke u Srbiji, u Zemunu. Kćer ga je, ranije, dok su funkcionirale telefonske veze, znala ponekad nazvati. Majku nikada u tim razgovorima nije spominjala, osim neodređeno, u množini: “nas dvije”, ili “mi”. Radile su kao akviziteri Zepter posuđa, organizirale prezentacije po stanovima bogatijih građana ili poznanika, ili su kačile za brisače automobila po parkiralištima kopirane letke u kojima su nudile posuđe na dvanaest ili dvadeset i četiri rate. Ili su ih lijepile po banderama i drvoredima gradskih predgrađa, pored smrtovnica, oglasa i tjeralica za izgubljenim mačkama i psima. Posao im je u jednom trenutku procvjetao, pa splasnuo kada se zemlja u krvi raspala, a crno tržište preplavili kompleti Zepter posuđa opljačkani najprije u Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini, koji su bili višestruko jeftiniji od onih koje su one prodavale. Žena ga je napustila zbog alkohola. Pio je često, ponekad se danima nije trijeznio. Znao ju je, tada, brutalno pretući. To je trajalo godinama. Danima se nakon toga bezvoljno vukla kućom s modrim sjenama oko očiju, a jednom je završila u bolnici kada joj je naprsnula kost podlaktice. Štitila je rukama glavu od prazne boce koju je on zavitlao prema njoj. Iz tih dana ostale su mu tek neugodne rupe u pamćenju. Nije se sjećao ni tog kobnog pijanstva, kada je pogodio suprugu bocom. Nakon operacije je prestao. Operiran je u Zagrebu, polovicom kolovoza, u jednoj od onih velikih, užurbanih zagrebačkih bolnica. Bližila se obljetnica operacije. Nekada mu je taj datum bio važan. Sada više ne. Liječnici su mu prije zahvata spomenuli mogućnost naknadnog premošćivanja isječenog dijela debelog crijeva, nakon što se oporavi i ojača. Od toga nije bilo ništa. Njegov liječnik mu je kasnije priznao da to govore svakom pacijentu prije zahvata, bez obzira što su znali da to u Pinkijevom slučaju nije bilo moguće. Morali su mu, naime, odstraniti mišiće koji su kontrolirali završetak debelog crijeva.

Sjedio je na klupi ispred kuće i ravnodušno promatrao metež oko sebe. Veliki cirkus je podigao šatre i odlazio. Pinki je u krilu držao pušku i razmišljao o cigaretama. Imao je tek dvije kutije. Iako je bio strastveni pušač, to mu je trebalo biti dovoljno do kraja života. Puška mu je u jednom trenutku ispala na beton i on ju je naslonio na zid kuće. Radilo se o rashodovanoj poluautomatskoj pušci izgrižene i proširene cijevi. Imao je desetak metaka. Sve to kupio je početkom rata od Šešeljevih četnika za dva litra rakije. Nekada je maštao o spektakularnoj lovačkoj pušci, o Winchesterovom karabinu s Carl Zeissovom optikom ili Remingtonovoj pumperici, i ta asketska, dotrajala papovka bila je dio te mirnodopske priče, odnosno kod njega se nije radilo o adrenalinskoj pomami za oružjem koju je donio rat. Selo se praznilo i Pinki je u jednom trenutku osjetio kako mu teku suze. Prišao mu je nervozni, mršavi policajac umornih i krvavih očiju.

“Šta ti čekaš!?” rekao mu je. “Ustaše!?”

“Ja ostajem”, rekao je Pinki i pokazao policajcu vrećicu. “Svejedno je.”

“Rak?”

Pinki je klimnuo glavom.

“Kako hoćeš”, rekao je policajac i požurio prema koloni koja se izvlačila iz sela.

Otišli su i Pinki je ostao sam. Ubrzo ih više nije vidio. Osluškivao je ritmično brektanje traktorskih motora koji su u jednom trenutku utihnuli i nakon toga ih nije čuo. Zapalio je cigaretu i pomislio na alkohol. U kući, iz predostrožnosti, posljednjih godina nije držao ni kap alkohola. Zatim je osluškivao eksplozije. Dopirale su odasvuda. Ustao je i krenuo prema susjednoj kući. Ulazna vrata bila su otvorena, a u hodniku je ležao pas. Bio je lancem zavezan za vrata jedne od soba. Pinki ga se nije plašio. Bio je to dobar pas. Skinuo mu je lanac i pas je istrčao u dvorište. U kući je pronašao bocu rakije i tri čiste muške potkošulje. Rakija je bila u pivskoj boci od pola litra koja je pri vrhu grliću imala pričvršćen zatvarač. Prve takve boce vidio je sedamdesetih godina. Donosili su ih gastarbajteri iz Njemačke.

Vrijeme se sporo vuklo. Pinki je sjedio na klupi ispred svoje kuće i pio. Svijet je napokon postao ljepši, gotovo podnošljiv. Preko sela je u jednom trenutku preletjelo jato raketa ispaljenih iz VBR-a. Bilo je to moćno oružje. Imao je trideset i šest cijevi i Hrvati su ga zvali Genscherom. Rakete su letjele u pravcu kamo je taj dan zamakla šarena i nijema kolona. Pokušao ih je prebrojati u trenutku kada su počele padati. Međutim, nije uspio: detonacije su se stopile u zastrašujuću grmljavinu. Predvečer su kroz selo prošli ostaci poražene i razbijene srpske vojske. Vojnici su bili umorni i očajni. Svi. Podsjećali su na klonove. Bacali su po putu suvišne dijelove vojne opreme: rance, prazne okvire od pušaka, šatorska krila, ručne bombe… On je, kada su prošli i napustili selo, pokupio dvije bačene bombe koje su se aktivirale udaranjem upaljača o tvrdi predmet, iako nije imao nikakvu ideju što s njima napraviti. Ležale su na suncem spaljenoj livadi pored puta. Ugledao ih je i pokupio. To je bilo sve. Oslobođeni susjedov pas se vratio i legao uz njegove noge. Pinki se pokušavao sjetiti kako se zove. Imao je neko od onih modernih imena: Bobi, Beni, Laki… Ili tako nekako. Možda Semi? Ili Tedi?

“Semi!” rekao je Pinki.

Pas je podigao glavu, par trenutaka osluškivao, a zatim je ponovo spustio.

“Beni!”

Pas je reagirao na isti način kao kada ga je nazvao Semijem. Noć je bila topla, ali je Pinkiju unatoč tome bilo hladno, te je u jednom trenutku ušao u kuću, navukao zimsku jaknu, pronašao dvije konzerve, nalio vode u duboku tavu na čijem je dnu bilo ostataka zagorene hrane i vratio se natrag na klupu. Otvorio je konzerve i njihov sadržaj istresao pred psa. Ovaj ih je halapljivo pojeo, a potom dugo pio vodu iz tave. Pinki je, zatim, na trenutak zaspao. Imao je zapaljenu cigaretu u ruci koja mu je tom prilikom ispala, progorjela tkaninu hlača i opržila ga. To ga je probudilo. I dalje su iz daljine dopirale eksplozije, a na nekoliko mjesta duž horizonta vidio se odsjaj vatre.

Zaspao je na klupi nešto kasnije, zureći u mrak koji je čegrtao, krkljao i žagorio, poput njegova unakaženog debelog crijeva. S tim se najteže pomirio, sa zvukovima debelog crijeva koje nije mogao kontrolirati. Probudila ga je tišina. Tako mu se učinilo. Pas je podigao glavu i naćulio uši. Bili su to prelijepi trenuci. Čuo je kapanje vode s pokvarene slavine u kupatilu i žubor onemoćalog potoka koji je protjecao pored sela. To je trajalo kratko. Zatim je svega nestalo: uslijedile su nove eksplozije.

Pred zoru mu je nestalo rakije. Razmišljao je o tome da zadrži bocu. Opružni zatvarač je i nakon tisuća otvaranja i zatvaranja čvrsto držao čep na otvoru grlića. Boca se još mogla godinama koristiti. A onda se sjetio svoje odluke i zavitlao bocu na put. Međutim, nije se razbila. Pas se negdje izgubio. Zatim se otvor njegova debelog crijeva probudio, krkljao je i pištao, a vrećica se nadimala. Odlijepio je flastere i skinuo vrećicu. Koža oko stome se crvenjela. Bila je to bolesna crvenomodra boja koja je podsjećala na boju zaleđenog mesa. Donio je iz kuće flastere i novu vrećicu te ju zalijepio. Potom je nekoliko sati lutao selom, ulazio u kuće, tražeći rakiju. Međutim, ubrzo je shvatio da ga daleko više od rakije interesiraju tuđi životi, oni djelići koji su bili skriveni i nedostupni drugima. Kopao je po ladicama, zavlačio prste ispod složene odjeće, pokušavao prepoznati dječake i djevojčice s požutjelih fotografija ili kuće ispred kojih su stajali, otvarao torbe koje su vlasnici pripremili za bijeg, pa ih u posljednji trenutak ostavili… Pas je ležao ispred kuće svojih vlasnika i u jednom trenutku mu se pridružio.

Izgubio je osjećaj za vrijeme. Vratio se na klupu ispred kuće. Sunce je bilo visoko na nebu, a zrak je treperio od vreline, kada je pas podigao glavu, naćulio uši, a zatim istrčao na put i nestao. Pinki je dohvatio pušku, ušao u kuću, u sobu odakle se vidio dio sela kamo je nestao pas. Ulazna vrata ostavio je širom otvorena. Prišao je prozoru. Na trenutak je ugledao dvojicu vojnika. Išli su prema selu. Otkočio je pušku, ubacio metak u cijev i čekao. Vojnici su se negdje izgubili, a odnekle je dopirao lavež psa. Zatim je odjeknuo pucanj i pas je prestao lajati. U glavi mu se vrtjelo od alkohola i vrućine. Vidio je ponovo onu dvojicu vojnika. Nanišanio je desetak metara desno od njih i povukao obarač. Vojnici su se bacili na zemlju. I dalje ih je vidio. Ispalio je nekoliko metaka iznad njihovih glava, potom ubacio preostale metke u spremnik u koji je moglo stati pet metaka. Kiša metaka zasula je kuću. Stakla na prozorima su se rasprsnula, a on je, sagnut i gazeći preko krhotina stakla, prišao prozoru i ispalio sve preostale metke iz puške visoko u zrak, potom ju bacio na pod, sjeo uza zid i zapalio cigaretu. Nije se bojao. Meci su i dalje žestoko bubnjali po kući. Prolazili su kroz prozorski otvor, odbijali se od zidova, ali ga, začudo, nijedan nije pogodio. Osjetio se miris kreča i prašine. Na suprotnom zidu visjela je ikona Bogorodice s djetetom Isusom u naručju. Jedan metak ju je pogodio ravno u čelo, ali je Bogorodica i dalje imala zagonetni i tupi osmijeh koji je podsjećao na Mona Lisin. Pucnjava je u jednom trenutku prestala. Pinki je promatrao curenje duhanskog dima i čestice prašine zarobljene u nikotinskim oblacima. Zatim je čuo korake i šuškanje odjeće o fasadu kuće. Dolazili su, korak po korak. Bila su ih dvojica. Ušli su u hodnik. Podovi su se uvijali i škripali pod njihovim nogama. Ubacili su nekoliko ručnih bombi u prostoriju u kojoj je on opušteno sjedio, potom istrčali vani. Pinki je duboko udahnuo zrak, sklopio oči i čekao eksplozije. Razmišljao je o boli koju će osjetiti i o tome kako je život nekada davno bio lijep.

Govor povodom primanja mirovne nagrade njemačkog nakladništva 2015.

Istog dana kad sam primio vijest o mirovnoj nagradi njemačkog nakladništva otet je u Siriji Jacques Mourad. Dvojica naoružanih muškaraca su ušla u samostan Mar Elian na rubu gradića Qaryatein. Tražili su oca Jacquesa. Našli su ga, jasno, u skromnom, malom uredu koji je i njegov dnevni boravak i njegova spavaća soba, zarobili ga i odveli. Dana 21. svibnja 2015. Jacques Mourad je postao talac tzv. Islamske države.

Upoznao sam oca Jacquesa u jesen 2012. godine kada sam putovao kroz već razorenu Siriju radi jedne reportaže. On se brinuo o katoličkoj zajednici Qaryatein i pripadao je redu iz Mar Muse, koji je osnovan početkom osamdesetih godina u ruševnom ranokršćanskom samostanu.

To je posebna, zaista jedinstvena kršćanska zajednica, jer se obvezala na susret s islamom i ljubav prema muslimanima. Kako redovnici i redovnice savjesno slijede zapovijedi i rituale vlastite Katoličke crkve, tako se ozbiljno bave i islamom i sudjeluju u muslimanskoj tradiciji, čak i poste za Ramazan.

To zvuči ludo, možda i smiješno: kršćani, koji su se, kako sami kažu, zaljubili u islam. Pa ipak, ta kršćansko-muslimanska ljubav je donedavno bila stvarnost u Siriji i još je uvijek u srcima mnogih Sirijaca.

Radom svojih ruku, dobrotom svojih srdaca i molitvom svoje duše redovnici i redovnice Mar Muse stvorili su mjesto koje mi je djelovalo utopijski, a njima je ono ništa manje nego – oni ne bi rekli anticipiralo nego dalo predokus, predočilo nadolazeće pomirenje: kameni samostan iz 7. stoljeća usred silne samoće sirijskog pustinjskog područja, koji su posjećivali kršćani iz cijelog svijeta i na čija vrata su kucali svakodnevno brojni arapski muslimani, desetine, stotine  kako bi susreli svoju kršćansku braću, s njima razgovarali, pjevali, šutjeli i molili u kutu crkve u kojoj nema slika, molili po vlastitom, islamskom obredu.

Kada sam 2012. posjetio oca Jacquesa, bio je netom protjeran iz zemlje utemeljitelj njihove zajednice talijanski isusovac Paolo Dall’Oglio. Preglasno je otac Paolo kritizirao Assadovu vladu, koja je na miroljubive devetomjesečne proteste, na traženje sirijskog naroda slobode i demokracije odgovorila uhićenjima i mučenjima, palicama i puškama i na kraju stravičnim pokoljima, pa čak i otrovnim plinom, sve dok zemlja konačno nije potonula u građanski rat.

No, otac Paolo je stao i protiv vodstva sirijskih službenih crkava, koje su šutjele o nasilju vlade. Uzalud je u Europi tražio podršku za sirijski demokratski pokret, uzalud je zahtijevao od UN-a da uspostavi zonu zabrane letova ili da barem pošalje promatrače. Uzalud je upozoravao da prijeti rat s konfesionalnim predznakom kada su sekularne i umjerene grupe bile ostavljene na cjedilu, a iz inozemstva su podržani isključivo džihadisti. Uzalud je pokušao srušiti zid naše ravnodušnosti.

U ljeto 2013. godine utemeljitelj zajednice Mar Musa vratio se još jednom potajno u Siriju da se zauzme za neke svoje muslimanske prijatelje, koji su bili u rukama Islamske države, dok ga i samog nisu oteli pripadnici te iste države. Od 28. srpnja 2013. nestaje svaki trag oca Paola Dall’Oglija.

Otac Jacques, koji je od sada sam nosio odgovornost za samostan Mar Elian, je po svojoj naravi sasvim drugačiji čovjek, nije nadaren govornik, nije karizmatik ni temperamentni Talijan, nego je poput tolikih Sirijaca koje sam upoznao ponosan, promišljen, izuzetno ljubazan čovjek, prilično visokog stasa, širokog lica, kratke i još uvijek crne kose.

Naravno, nisam ga dobro poznavao, sudjelovao sam na misi koja se sastojala, kao u svim istočnim crkvama, od čarobno lijepih napjeva i gledao kako na ručku koji je potom uslijedio predan susretu ćaska s vjernicima i lokalnim uglednicima. Nakon što je ispratio sve goste, odveo me na pola sata u svoju malu sobu i za intervju gurnuo stolicu do uskog kreveta na kojem je sam zauzeo mjesto.

Ne samo da su me njegove riječi začudile – kako je neustrašivo kritizirao vladu, kako je otvoreno govorio o okorjelosti vlastite, kršćanske zajednice. Još dublje me se dojmila njegova pojava: tih, vrlo savjestan, introvertiran i asketski sluga Božji, prema mom opažanju, kome je Bog sada dao u zadatak da se brine o dušama potlačenih kršćana u Qaryateinu i da vodi redovničku zajednicu, svom snagom je obavljao taj javni zadatak.

Govorio je tiho i polako, najčešće zatvorenih očiju, kao da svjesno usporava puls i koristi intervju kao predah između svoje dvije napornije obaveze. Ujedno je govorio vrlo promišljeno, dorađenim rečenicama koje se mogu odmah poslati u tisak, a ono što je rekao bilo je tako jasno i politički britko da sam ga u više navrata pitao nije li preopasno da ga citiram doslovno. Tada bi otvorio tople, tamne oči i kimnuo umorno, potvrdio da mogu sve objaviti jer da inače ne bi to ni  rekao. Bio je odlučan da svijet dozna što se događa u Siriji.

Taj umor, to je bio jak, možda i moj najjači dojam o ocu Jacquesu – to je bio umor čovjeka koji nije samo shvaćao nego je i iskustvom potvrdio da će se moći odmoriti tek na drugom svijetu, bio je to umor jednog liječnika ili vatrogasca koji dobro raspoređuje svoje snage kada nevolja uzme maha.

Kao svećenik usred rata, otac Jacques je bio i liječnik i vatrogasac, i to ne samo za duše uplašenih već i za tijela potrebitih kojima je dijelio, bez obzira na njihovu vjeru, u svojoj crkvi hranu, zaštitu, odjeću, smještaj, a posebno pažnju. Stotine, ako ne i tisuće izbjeglica smjestila je i zbrinula zajednica Mar Musa u svom samostanu, dok god je mogla; velika većina njih bili su muslimani. I ne samo to – ocu Jacquesu je uspjelo, barem u Qaryateinu, očuvati i međukonfesionalni mir.

Ponajprije treba zahvaliti mirnom, ozbiljnom ocu Jacquesu da su se složile razne skupine i vojne formacije, neke bliske vlasti, neke oporbene, da izbace iz gradića svo teško naoružanje. I uspjelo je njemu, svećeniku kritičnom prema Crkvi, potaknuti gotovo sve kršćane svoje zajednice da ostanu i ne napuste svoj grad. ”Mi kršćani pripadamo ovoj zemlji, premda to fundamentalisti ne čuju rado, niti kod nas niti u Europi”, rekao mi je otac Jacques i dodao: “Arapska kultura je naša kultura!”

Teško su ga pogodili pozivi nekih zapadnih političara da prihvate ciljano arapske kršćane. Isti Zapad, nastavio je otac Jacques, koji ne mari za milijune Sirijaca, svih vjeroispovijesti, koji su mirno prosvjedovali za demokraciju i ljudska prava, taj isti Zapad, koji je do temelja uništio Irak i Assadu isporučio otrovni plin, taj isti Zapad koji je u savezu sa Saudijskom Arabijom, a time s glavnim sponzorom džihadista – taj isti Zapad da se sada brine o arapskim kršćanima?

Tu bi se on mogao samo nasmijati, rekao je otac Jacques, a da nije promijenio izraz lica. Nastavio je dalje zatvorenih očiju: “Ovi političari jačaju svojim neodgovornim izjavama upravo onaj konfesionalizam koji nas kršćane ugrožava”.

Sve veća je bivala odgovornost koju je otac Jacques nosio i kao uvijek nikada se nije potužio. Članovi zajednice koji su bili stranci morali su napustiti Siriju i našli su utočište u sjevernom Iraku. Ostalo je samo sedam sirijskih redovnika i redovnica koji su se podijelili u dva samostana: Mar Musa i Mar Elian.

Stalno se pomicala bojišnica, tako da su u Qaryateinu vladale sad državne, sad oporbene milicije. Redovnice i redovnici su morali sa svakom od zaraćenih strana izaći na kraj, kao i svi drugi stanovnici, preživjeti zračne napade kada je grad bio u rukama opozicije. Ali onda je Islamska država stala prodirati sve dublje u sirijsku unutrašnjost.

“U naš kraj stigla je opasnost islamske države, te terorističke sekte koja šalje strašnu sliku islama”, napisao je svojoj francuskoj prijateljici otac Jacques nekoliko dana prije nego što je bio otet. Nastavio je: “Teško je odlučiti što trebamo učiniti. Trebamo li ostaviti svoje domove? To nam teško pada. Strašno je uvidjeti da smo napušteni – napušteni posebno od kršćanskog svijeta koji se odlučio distancirati od nas kako bi se zaštitio od opasnosti. Mi njima ne značimo ništa.”

U samo nekoliko redaka običnog e-maila koji je sigurno pisao u žurbi upadaju u oči dvije formulacije, koje su karakteristične za oca Jacquesa i u isto vrijeme mjerilo svake intelektualnosti.

U prvoj rečenici stoji: “Prijetnja islamske države, ove sekte terorista koji šalju strašnu sliku islama…” Druga rečenica tiče se kršćanskog svijeta: “Mi njima ne značimo ništa”. Branio je tuđu zajednicu i kritizirao vlastitu. Kada je grupa koja se poziva na islam i tvrdi da primjenjuje zakon Kur’ana njemu i njegovoj zajednici već izravno fizički prijetila, nekoliko dana prije negoli je bio otet, otac Jacques je još naglasio da su ti teroristi unakazili pravo lice islama. Ja bih se suprotstavio svakom muslimanu kojemu s obzirom na Islamsku državu na pamet padne samo fraza kako navodno islam nema nikakve veze s nasiljem. Ali kršćanin, kršćanski svećenik koji mora računati s tim da će ga ljudi druge vjere prognati, poniziti, oteti ili ubiti i usprkos tome ustraje u opravdavanju njihove vjere – takav sluga Božji objelodanjuje veličinu koju inače poznajem samo iz životopisa svetaca.

Netko poput mene ne može braniti islam na taj način. On to ne smije. Ljubav prema svojemu – svojoj kulturi kao i prema svojoj zemlji i jednako prema sebi – dokazuje se u samokritičnosti. Ljubav prema drugima – prema drugoj osobi, drugačijoj kulturi, pa čak i prema drugoj religiji – može biti puno više zanesena, može biti bezuvjetna. Istina, ljubav prema drugima pretpostavlja ljubav prema sebi.

Ali zaljubljeni, kao što su otac Paolo i otac Jacques zaljubljeni u islam, možemo biti samo u drugoga. Ljubav prema sebi, međutim, kako ne bi podlegla narcisoidnosti, samohvali ili samodopadnosti, mora biti uvijek ljubav koja se prepire, sumnja i koja propituje. Koliko samo to vrijedi za islam danas! Tko se kao musliman nije prepirao s islamom, nije u njega sumnjao, nije ga kritički propitivao, taj i ne voli islam.

*

Nisu to samo strašne vijesti i još strašnije slike iz Sirije i Iraka, prigodom kojih se Kur’an štuje uz svaku svinjariju i prigodom svakog odrubljivanja glava se kliče Allahu akbar![Bog je veći]. Čak i u mnogim drugim, ako ne i u većini zemalja muslimanskog svijeta, pozivaju se državni autoriteti, institucije bliske vlasti, teološke škole ili ustaničke skupine na islam kada tlače vlastiti narod, zapostavljaju žene, progone, izgone i masakriraju one koji drugačije misle, drugačije vjeruju, drugačije žive.

Pozivajući se na islam kamenuju žene u Afganistanu, ubijaju razrede u Pakistanu; u Nigeriji su zarobili stotine djevojaka, odrubili su glave kršćanima u Libiji, ustrijelili blogera u Bangladešu, u Somaliji bacaju bombe na tržnice, u Maliju je ubijen sufija i glazbenik, u Saudijskoj Arabiji razapinju kritičare režima, zabranjena su u Iranu najvažnija djela suvremene književnosti, šijite tlače u Bahreinu, u Jemenu huškaju jedne protiv drugih sunite i šijite.

Sigurno velika većina muslimana odbacuje terorizam, nasilje i ugnjetavanje. To nije samo puka fraza, nego sam upravo to doživio na svojim putovanjima: Kome sloboda nije sama po sebi razumljiva, taj tek zna cijeniti njenu vrijednost.

Sve masovne pobune u posljednjih nekoliko godina u islamskom svijetu su pobune za demokraciju i ljudska prava; ne odnosi se to samo na započete, iako uglavnom neuspješne revolucije u gotovo svim arapskim zemljama, nego i na protestne pokrete u Turskoj, u Iranu, u Pakistanu, kao i ništa manje značajan ustanak na biralištima za vrijeme prošlih indonezijskih predsjedničkih izbora.

Isto tako rijeke izbjeglica pokazuju gdje se nadaju mnogi muslimani boljem životu nego što ga imaju u svojoj domovini: zasigurno ne u vjerskim diktaturama.

Izvješća koja nam stižu iz Mosula ili Raqqae ne javljaju o oduševljenju nego o panici i očaju stanovništva. Svi mjerodavni teološki autoriteti islamskog svijeta odriču pravo Islamskoj državi da govori u ime islama, te su detaljno razradili argumente kojima dokazuju zbog čega njihova praksa i ideologija proturječe Kur’anu i temeljnim učenjima islamske teologije. Nemojmo zaboraviti da su na prvim crtama borbe protiv Islamske države sami muslimaniKurdi, šijiti, sunitska plemena i pripadnici iračke vojske.

To sve treba reći kako se ne bi stvorila lažna slika koju islamisti, jednako kao i kritičari islama, prikazuju: da islam ratuje protiv Zapada. Prije islam vodi rat protiv samoga sebe i pitanje je hoće li islamski svijet biti uzdrman unutarnjim sukobom čije posljedice po etničku i političku mapu mogu biti slične previranjima slijedom Prvog svjetskog rata.

Malo će ostati od Istoka, multietničkog, multireligioznog i multikulturalnog, o čijim sam srednjovjekovnim svjedočanstvima studirao na fakultetu i koji sam naučio voljeti za vrijeme dugih boravaka u Kairu i Beirutu, a kao dijete za vrijeme ljetnih praznika u Isfahanu i kao reporter u samostanu Mar Musa.

Tu stvarnost koja je, doduše, izložena prijetnjama i nikada nije do kraja  zacijeljena no ipak je živa stvarnost, koju sam naučio voljeti, tog Istoka će biti toliko malo koliko će biti svijeta od jučer na koji se osvrće Stefan Zweig ispunjen melankolijom i tugom u dvadesetim godinama prošlog stoljeća.

Što se dogodilo? Islamska država nije nastala danas niti je započela tek građanskim ratovima u Iraku i Siriji. Njezine metode su možda i naišle na odbacivanje, no njezina ideologija je vehabizam koji se danas uvlači u najmračnije kutke islamskog svijeta i kao salafizam postaje privlačan upravo  mladima u Europi. Ako znamo da je 95% školskih udžbenika i nastavnih programa u Islamskoj državi identično onima u Saudijskoj Arabiji, tada znamo da se svijet ne dijeli samo u Siriji i Iraku na ono strogo zabranjeno i dozvoljeno – a čovječanstvo na vjernike i nevjernike.

Način razmišljanja koji bez iznimke sve one koji drugačije vjeruju proglašava hereticima te ih vrijeđa, omalovažava i zlostavlja desetljećima se širio u džamijama, knjigama, na televiziji i financira se milijardama iz trgovine naftom. Ako se javno omalovažava druge ljude, i to sustavno i iz dana u dan, logična je posljedica – kako dobro znamo iz vlastite njemačke povijesti – da se konačno njihov život smatra bezvrijednim.

Činjenica da se takav vjerski fašizam ikada uopće mogao zamisliti i da Islamska država nalazi toliko boraca i još više simpatizera te može pregaziti cijele zemlje i uglavnom bez borbe zauzimati milijunske gradove nije početak, nego privremena krajnja točka dugog propadanja i to propadanja upravo religioznog načina razmišljanja.

1988. počeo sam studirati orijentalistiku, moji predmeti su bili Kur’an i poezija. Svatko tko je studirao te predmete u njihovom klasičnom obliku dolazi do točke na kojoj više ne može sastaviti prošlost i sadašnjost. A ona postaje beznadno, beznadno sentimentalna. Naravno, prošlost nije bila samo mirna i šarolika.

Ali kao filolog morao sam se baviti uglavnom spisima mistika, filozofa, retoričara i teologa. Mi učenici mogli smo i možemo se samo diviti originalnosti, duhovnoj širini, estetskoj snazi i ljudskoj veličini koje smo susretali u duhovnosti Ibn ‘Arabija, poeziji Rumija, historiografiji Ibn Halduna, pjesničkoj teologiji Ali ibn Mohammed al-Jurjanija, filozofiji Averroesa, putopisima Ibn Batute i dalje u pričama o tisuću i jednoj noći, koje su svjetovne, da, svjetovne i erotske i, usput rečeno, feminističke i istovremeno na svakoj svojoj stranici prožete duhom i stihovima Kur’ana.

To nisu bili novinski izvještaji, ne, društvena stvarnost te visoke civilizacije izgledala je kao i svaka stvarnost sivije i nasilnije. Pa ipak, ta svjedočanstva govore nešto o tome što je bilo zamislivo ili čak samorazumljivo unutar islama. Ništa, apsolutno ništa se ne može pronaći unutar religijske kulture modernog islama što bi se i približno moglo usporediti i što bi na sličan način očaravalo, što bi bilo takve dubine kao spisi na koje sam naišao u mom studiju. I tu još ne govorim o islamskoj arhitekturi, islamskoj umjetnosti, islamskoj muzikologiji – to više ne postoji.

Želio bih vam ilustrirati gubitak kreativnosti i slobode na području moje struke: bilo je jednom zamislivo, pa čak i samorazumljivo da je Kur’an pjesnički tekst koji se može razumjeti samo sredstvima i metodama poetike, ništa drugačije od neke pjesme. Bilo je zamislivo, pa čak i samorazumljivo da je teolog ujedno i poznavatelj znanosti o književnosti i poezije, u mnogim slučajevima i sam pjesnik.

U današnje vrijeme moj učitelj Nasr Abu Zejd je bio optužen za herezu u Kairu, protjeran sa svoje katedre, pa čak i silom razveden jer je smatrao da izučavanje Kur’ana pripada znanosti o književnosti. To jest, pristup Kur’anu, koji je bio samorazumljiv i za Nasr Abu Zaida i koji je mogao privući najznačajnije učenjake klasične islamske teologije, danas nije priznat niti ga je moguće zamisliti.

Takav pristup Kur’anu, iako je tradicionalan, je proganjan, kažnjavan i osuđen kao krivovjerje. Pri tom je Kur’an tekst koji ne samo da se rimuje nego i govori u zbunjujućim, višeznačnim, tajanstvenim slikama, on nije knjiga, nego je recitacija, partitura jednog spjeva koji pokreće svoje arapske slušatelje ritmikom, onomatopejama i melodikom.

Islamska teologija nije samo uzela u obzir estetske osobitosti Kur’ana, nego je tvrdila da ljepota jezika potvrđuje čudo islama. Ali što se događa ako se zanemaruje jezična struktura teksta, ako se ne razumije primjereno niti se uopće uzima na znanje, može se promatrati danas posvuda u islamskom svijetu. Kur’an se svodi na vademecum koji se na upit pretvara u tražilicu za ovaj ili onaj slogan. Snaga riječi u Kur’anu postala je politički dinamit.

Često čitamo da islam mora proći kroz vatru prosvjetiteljstva ili da se moderna mora osloboditi tradicije. Ali to je možda previše pojednostavljeno shvaćeno ako je prošlost islama bila toliko prosvjetljenija, a tradicionalni spisi djeluju ponekad modernije od današnjeg teološkog diskursa.

Goethe i Proust, Lessing i Joyce, konačno, nisu patili od mentalnog rastrojstva pa da su stoga bili fascinirani islamskom kulturom. Vidjeli su u knjigama i spomenicima nešto što mi, koji smo danas dovoljno često brutalno suočeni s današnjicom islama, ne uočavamo tako lako. Možda je problem islama manje tradicija, a više gotovo potpun prekid s tom tradicijom, gubitak kulturnog pamćenja, njegova civilizacijska amnezija.

Svi narodi Istoka doživjeli su modernizaciju koju su brutalno odozgo nametali kolonijalizam i laicističke diktature. Maramu, da ilustriramo to na jednom primjeru, Iranke nisu skinule postupno – po nalogu šaha 1936. su vojnici u ophodnjama ulicama na silu skidali ženama marame s glave.

Za razliku od Europe, gdje se moderna ipak doživjela kao proces emancipacije, uz sve propuste i zločine, koji je trajao desetljećima i stoljećima, na Bliskom istoku se, u suštini, veže uz iskustvo nasilja. Moderna ne asocira na slobodu, nego na izrabljivanje i despotizam. Zamislite talijanskog predsjednika koji autom upada u baziliku sv. Petra, sa svojim blatnim čizmama skače na oltar i papi maše bičem pred nosom – onda imate grubu predodžbu o tome što to znači kada je Reza Šah 1928. marširao u čizmama za jahanje kroz svetište i kada je imama, koji je od njega tražio da kao i svaki vjernik skine cipele, udario u lice svojim bičem.

Mogli biste naći slične primjere i ključne trenutke u mnogim drugim zemljama Bliskog istoka koje se nisu odvojile polako od svoje prošlosti, nego su je pokušale razrušiti i izbrisati iz sjećanja.

Moglo bi se pretpostaviti da će vlastitu kulturu cijeniti barem religijski fundamentalisti, čiji utjecaj je porastao nakon neuspjeha nacionalizma posvuda u islamskom svijetu. No, oni su učinili upravo suprotno: time što su se htjeli vratiti navodnom praizvornom početku nisu samo zanemarili tradiciju nego su se protiv nje odlučno borili.

Čudimo se, dakle, uništavanju slika u Islamskoj državi jer nismo čuli da u Saudijskoj Arabiji gotovo i nema nikakve povijesne starine. U Mekki su vehabije razorile grobnice i džamije Poslaniku najbližih rođaka, pa čak i uništiti rodno mjesto Poslanika. Povijesnu džamiju Poslanika u Medini je zamijenila ogromna novogradnja, a tamo gdje je do prije nekoliko godina bila kuća u kojoj je Muhamed živio sa svojom suprugom Khadijom danas je javni WC.

Osim Kur’anom bavio sam se za vrijeme studija uglavnom islamskim misticizmom, sufizmom. Mistika, to zvuči kao nešto rubno, poput ezoterije, neke vrste undergroundkulture. U odnosu na islam to je sasvim krivo tumačenje.

Do 20. stoljeća sufizam je bio gotovo posvuda u islamskom svijetu temelj pučke pobožnosti. U azijskom islamu on je to i danas. Istovremeno islamska visoka kultura, osobito poezija, likovna umjetnost i arhitektura, su bile prožete duhom mistike.

Kao najčešći oblik religioznosti sufizam predstavlja etičku i estetsku protutežu pravovjerju učenjaka/islamskih teologa. Ističući prije svega Božje milosrđe, tražeći u Kur’anskom tekstu dublji smisao, a u religiji uvijek ljepotu, prepoznavajući istinu i u drugim oblicima vjerovanja i izrijekom preuzevši od kršćanstva zapovijed ljubavi prema neprijatelju, sufizam je prožeo islamska društva vrijednostima, pričama i zvukovima koje ne bi bilo moguće izvesti samo iz pobožnosti koja se čvrsto držala samo slova svetog teksta. Sufizam kao življeni islam nije suspendirao zakone islama, ali ih je nadopunio, učinio ih u svakodnevnici mekšima, ambivalentnima, propustljivijima, tolerantnijima i prije svega otvarao mogućnost da se dožive čulima kroz glazbu, ples i poeziju.

Jedva je nešto od toga danas ostalo. Gdje god su islamisti nogom kročili, počevši već u 19. stoljeću u današnjoj Saudijskoj Arabiji do donedavno i na Maliju, prvo su prekinuli sufijske svečanosti, zabranili mistične spise, uništili grobove svetaca, odrezali sufijskim vođama dugu kosu ili ih odmah ubijali. Ali ne samo islamisti.

Čak su reformatori i vjerski filozofi prosvjetiteljstva u 19. i početkom 20. stoljeća smatrali tradiciju i običaje pučkog islama zaostalima i zastarjelima. Sufijsku književnost nisu shvatili ozbiljno oni, nego zapadni znanstvenici, orijentalisti, kao što je dobitnica nagrade za mir 1995. godine Annemarie Schimmel, koja je izdala rukopise i tako ih sačuvala od uništenja.

Pa čak i danas se vrlo malo muslimanskih intelektualaca bavi bogatstvom koje leži u njihovoj vlastitoj tradiciji. Razoreni, zanemareni, otpadom natrpani stari gradovi sa svojim uništenim spomenicima graditeljstva posvuda u islamskom svijetu predočuju pad islamskog duha jednako slikovito kao i najveći trgovački centar na svijetu, koji je sagrađen u Meki pored Kabe. To treba imati pred očima, to se može vidjeti i na slikama: pravu svetinju islama, tu tako jednostavnu i lijepu građevinu u kojoj je molio sam Poslanik, doslovno su zauzeli Gucci i Apple. Možda smo trebali slušati o pravom islamu više od naših baka nego od naših glavnih mislilaca.

Naravno, u nekim zemljama ljudi su počeli obnavljati kuće i džamije, ali prvo su morali doći zapadni povjesničari umjetnosti ili pozapađeni muslimani kao ja, koji su prepoznali vrijednost tradicije. I nažalost, stigli smo stoljeće prekasno, jer su se građevine srušile, a građevinske tehnike zaboravile, knjige su izbrisane iz sjećanja. No ipak smo vjerovali da imamo vremena temeljito proučiti stvari.

U međuvremenu, kao čitač se osjećam gotovo poput arheologa u ratnom području koji na brzinu i ne uvijek promišljeno skuplja ostatke kako bi ih kasnije generacije mogle vidjeti barem u muzeju. Svakako, muslimanske zemlje još uvijek daju izvrsna djela, kao što se ponovo potvrdilo na bijenalima, filmskim festivalima i na ovogodišnjem sajmu knjiga. No, s islamom ima ta kultura jedva što zajedničko. Nema više islamske kulture, barem ne na potrebnom nivou. Ono što nam sada fijuče oko ušiju i leti u glavu su ruševine snažne, duhovne implozije.

Ima li nade? Do posljednjeg daha je ima, uči nas otac Paolo, utemeljitelj zajednice Mar Musa. Nada je središnja tema njegovih spisa. Dan nakon otmice njegovog učenika i zamjenika muslimani Qaryateina, premda nepozvani, pohrlili su u crkvu i molili za svog oca Jacquesa. To nam također treba dati nadu da ljubav djeluje preko granica religija, nacionalnosti i kultura.

Šok koji izazivaju vijesti i slike Iislamske države je ogroman i pobudio je reakciju. Konačno se čak i unutar islamske ortodoksne struje oblikuje otpor nasilju u ime vjere. A već nekoliko godina pratimo razvoj novog religioznog razmišljanja ne samo među muslimanima na Zapadu, možda manje u arapskoj unutrašnjosti islama, a više na periferiji, u Aziji, u Južnoj Africi, Iranu, i Turskoj.

Europa se također ponovo izgradila nakon dva svjetska rata. A možda bih trebao spomenuti, s obzirom na nepromišljenost, prezir i otvoreni prkos, ne samo naših političara nego i nas kao društva, spram europskog projekta ujedinjenja, politički najvrednijeg što je ikada proizvedeno na ovom kontinentu; možda bih u ovom trenutku trebao spomenuti koliko puta sam na mojim putovanjima bio upitan o Europi kao modelu, čak gotovo i kao utopiji. Tko je zaboravio zašto mu je potrebna Europa, treba pogledati mršava, iscrpljena, uplašena lica izbjeglica koji su napustili sve iza sebe, sve ostavili, riskirali svoje živote za obećanje koje Europa daje.

Što me vraća drugoj formulaciji oca Jacquesa koju smatram izvanrednom, a to je njegova rečenica o kršćanskom svijetu: “Mi njima ne značimo ništa.” Kao muslimanu nije na meni da optužujem kršćane u svijetu što se ne brinu o svojoj braći – ako se već ne brinu o sirijskom ili iračkom narodu. A opet, na meni je da progovorim kada doživim nezainteresiranost naše javnosti s obzirom na katastrofu koja djeluje kao nadolazak posljednjih vremena na onom Istoku od kojeg se pokušavamo držati podalje bodljikavim žicama, ratnim brodovima, slikama neprijatelja i duhovnom sljepoćom.

Samo tri sata leta od Frankfurta istrijebljeni su ili protjerani cijeli narodi, djevojke su pretvarane u robinje, a mnogi najvažniji kulturni spomenici čovječanstva dignuti u zrak; propadaju kulture i s njima nestaje prastara etnička, religijska i jezična raznolikost koja se za razliku od Europe relativno očuvala sve do u 21. stoljeće – a mi se okupljamo i ustajemo tek kada jedna od bombi tog rata pogodi nas kao što se desilo 7. i 8. siječnja u Parizu ili kada ljudi koji bježe od rata pokucaju na naša vrata.

Dobro je da su naša društva, drugačije nego nakon 11. rujna 2001. godine, teroru suprotstavili našu slobodu. Zadivljujuće je vidjeti koliko se ljudi zauzima za izbjeglice u Europi, a osobito u Njemačkoj. Međutim, taj prosvjed i ta solidarnost i dalje ostaju prečesto nepolitični.

Ne vodimo široku društvenu raspravu o uzrocima terorizma i izbjegličkog zbjega niti diskutiramo koliko naše vlastite politike možda čak potiču katastrofu koja se odvija pred našim granica.

Ne pitamo zašto je naš najbliži partner na Bliskom istoku upravo Saudijska Arabija. Ne učimo iz vlastitih pogrešaka ako pred diktatora poput generala Sissia prostiremo crveni tepih. Ili smo došli do pogrešnih zaključaka te na temelju iskustva katastrofalnih ratova u Iraku i Libiji zaključujemo da se trebamo držati po strani kada je u pitanju genocid.

Ništa nam nije palo na pamet da spriječimo ubojstva koja sirijski režim provodi već četiri godine protiv vlastitog naroda. Jednako smo se pomirili s postojanjem novog, vjerskog fašizma, čije je državno područje veliko poput Velike Britanije i seže od granica Irana skoro sve do Sredozemnog mora.

Ne mislim da je lako odgovoriti na to kako se može osloboditi milijunski grad poput Mossula – ali mi nismo ozbiljno ni postavili pitanje. Organizacija kao što je Islamska država s otprilike 30.000 boraca nije nepobjediva za svjetsku zajednicu – ne smije biti nepobjediva. “Danas su kod nas”, rekao je katolički biskup Mossula, Yohanna Petros Mouche kada je tražio pomoć od Zapada i svijeta da izgnaju islamsku državu iz Iraka. “Danas su kod nas. Sutra će biti kod vas. ”

Ne želim zamisliti što se još treba dogoditi kako bismo poslušali biskupa Mosula. Jer u propagandnu logiku Islamske države spada da svojim slikama pobuđuje sve veću razinu strave kako bi time prodrla u našu svijest. Kad se više nismo uznemiravali zbog pojedinih kršćanskih taoca, koji mole krunicu prije nego što im odrube glavu, Islamska država je počela odrubljivati glave cijelim skupinama kršćana.

Kada smo ukinuli objavljivanje odrubljivanja glava na našim ekranima, Islamska država je zapalila slike iz Nacionalnog muzeja u Mossulu.

Kad smo se navikli na razbijanje kipova, Islamska država je počela planirati rušenje cijelih gradove kao što su Nimrod i Niniva.

Kada se više nismo bavili protjerivanjem Jezida, potresale su nas kratko vijesti o masovnim silovanjima.

Kada smo pomislili da se taj užas ograničio na Irak i Siriju, dobili smo nasilan video ubojstava iz Libije i Egipta.

Kada smo se navikli na odsijecanje glava i razapinjanje, žrtvama su prvo odrubljene glave, a zatim su bile razapete, kao u posljednje vrijeme u Libiji. Palmyra nije odjednom minirana, nego su postepeno dizane u zrak građevina po građevina, u razmacima od po jedan tjedan, kako bi se svaki put proizvela nova vijest. To neće prestati. Islamska država će toliko dugo pomicati užas na višu stepenicu dok ne vidimo u našem europskom životu, čujemo i osjetimo da taj užas neće sam od sebe prestati. Pariz je vjerojatno bio tek početak, a Lyon neće biti posljednje odrubljivanje glava. Što duže čekamo, to nam preostaje sve manje opcija. Drugim riječima, već sada je prekasno.

Može li dobitnik nagrade za mir pozivati na rat? Ne zovem ja na rat. Samo ističem da rat postoji – i da se i mi, kao najbliži susjedi, moramo očitovati, da, eventualno vojno, ali prije svega mnogo više odlučno i ponajprije diplomatski i također kao civilno društvo. Budući da se ovaj rat ne može završiti samo u Siriji i Iraku. On može prestati samo počevši od sila koje stoje iza zavađenih vojski i paravojnih postrojbi, Irana, Turske, zemalja Perzijskog zaljeva, Rusije i Zapada.

A tek kad naše društvo više ne bude toleriralo ludilo i vlade će se pokrenuti. Vjerojatno ćemo napraviti i pogreške, kao što smo i do sada činili. No, najveću pogrešku činimo kada nastavljamo ne činiti ništa ili činiti tako malo protiv masovnog ubijanja na našem europskom pragu, ubijanja od strane Islamske države i Assadovog režima.

“Upravo sam se vratio iz Aleppa”, nastavio je otac Jacques u e-mailu koji je napisao nekoliko dana prije negoli je bio otet 21. svibnja, “grada koji spava na rijeci ponosa, koja je u središtu Istoka. Grad je sada kao žena koju je pojeo rak. Svi bježe iz Aleppa, osobito siromašni kršćani. Premda pokolji ne pogađaju samo kršćane, već cijeli sirijski narod. Naše namjere je teško provesti u djelo, pogotovo u ovim danima kada je nestao otac Paolo, učitelj i utemeljitelj dijaloga u 21. stoljeću.

Ovih dana živimo dijalog kao zajedničarsku, zajedničku patnju. Tužni smo u ovom nepravednom svijetu koji snosi dio odgovornosti za žrtve rata, u svijetu dolara i eura, koji se zanima samo za svoje narode, svoje blagostanje, svoju sigurnost dok u ostatku svijeta ljudi umiru od gladi, bolesti i rata. Čini se da je njihov jedini cilj pronaći područja gdje mogu voditi rat i još povećati trgovinu oružjem, zrakoplovima. Kako će se jednom opravdati te vlade koje su mogle okončati masakr, ali nisu ništa poduzele. Ne bojim se za svoju vjeru, ali bojim se za svijet. Pitanje koje sebi postavljamo je sljedeće: Imamo li pravo živjeti ili ne? Odgovor je već tu, jer ovaj rat je jasan odgovor, tako jasan kao sunčeva svjetlost. Odgovor je istinit dijalog koji danas živimo, dijalog milosrđa. Samo hrabro, draga moja, s tobom sam i čvrsto te grlim, Jacques.”

Dva mjeseca nakon otmice oca Jacques, 28. srpnja 2015. godine, Islamska država je zauzela gradić Qaryatein. Većina stanovnika je mogla pobjeći u posljednjem trenutku, ali dvjesto kršćana je zarobljeno. Mjesec dana kasnije, 21. kolovoza, buldožerima je razoren samostan Mar Elian. Na slikama koje je islamska država stavila na internet može se vidjeti da od spomenika starog tisuću sedamsto godina ni kamen na kamenu nije ostao.

Dva tjedna kasnije, 3. rujna, pojavile su se na web stranici Islamske države fotografije i na njima neki od kršćana iz Qaryateina koji sjede u školskoj dvorani ili nekoj sali za svečanosti, obrijani na ćelavo, neki mršavi do kosti, praznih pogleda, vidno iscrpljeni zatočeništvom. Otac Jacques se može također prepoznati na fotografijama, u civilnoj odjeći, također ošišan na ćelavo i omršavio, jasno se može vidjeti potresenost u njegovom pogledu. Drži ruku na ustima kao da ne želi vjerovati u ono što vidi.

Na pozornici dvorane sjedi muškarac širokih ramena i duge brade u borbenoj odori koji potpisuje ugovor. To je tzv dhimmi ugovor, koji podvrgava kršćane muslimanskoj vlasti. Ne smiju graditi ni crkve ni samostane niti nositi sa sobom križ ili Bibliju. Njihovi svećenici ne smiju nositi svećeničku odjeću. Muslimani ne smiju slušati molitve kršćana, čitati njihove spise niti ući u njihove crkve.

Kršćani ne smiju nositi oružje i moraju bezuvjetno poštivati upute Islamske države. Moraju se povinuti, moraju bez pritužbi podnositi svaku nepravdu i platiti porez džicijuako žele živjeti. Čovjeku bude zlo dok čita taj ugovor. On dijeli Božja stvorenja jasno na ljude prvog i drugog reda i nema sumnje da ima ljudi i trećeg reda, čiji život još manje vrijedi.

Dok drži ruku na ustima pogled oca Jacquesa s fotografije je miran, ali posve depresivan i bespomoćan. Računao je s vlastitim mučeništvom. No mora da ga je izluđivalo da je njegova zajednica zarobljena, djeca koju je krstio, zaručnici koje je vjenčavao, starci kojima je obećao posljednju pomast, to mora da ga je izluđivalo, čak i njega tako sabranog, duhovno jakog, Bogu predanog oca Jacquesa.

Konačno, zbog njega su oteti kršćani ostali u Qaryateinu, a nisu pobjegli iz Sirije poput mnogih drugih. Otac Jacques je vjerojatno mislio da je na sebe navukao krivnju. Ali Bog, to znam, Bog će o njemu drugačije suditi.

Ima li nade? Da, ima nade, uvijek postoji nada. Tek što sam bio napisao ovaj govor, do mene je stigla prije pet dana, u utorak, vijest: otac Jacques Mourad je slobodan. Stanovnici grada Qaryateina su mu pomogli pobjeći iz njegove ćelije, preobukli su ga i uz pomoć beduina izveli s područja Islamske države.

U međuvremenu se vratio svojoj braći i sestrama zajednice Mar Musa. Očito, mnogi ljudi su bili uključeni u oslobađanje, svi oni su muslimani, a svaki od njih je riskirao svoj život za kršćanskog svećenika. Ljubav je djelovala preko granica religija, nacionalnosti i kultura. Koliko god bila prekrasna, u pravom smislu riječi čudesna ova vijest, toliko i dalje prevladava briga, najviše kod oca Jacquesa. Jer život ostalih dvjesto kršćana Qaryateina vjerojatno je tek sada zaista u opasnosti, nakon njegova oslobađanja. Osim toga, još nema ni traga njegovom učitelju ocu Paolu, osnivaču kršćanske zajednice koja voli islam. Do posljednjeg daha ima nade.

Dobitnik mirovne nagrade ne smije pozivati na rat, ali smije pozvati na molitvu. Dame i gospodo, želim vas pitati nešto neobično – iako u crkvi to i nije tako neobično. Ja bih vas zamolio da po završetku mog govora ne plješćete, nego da se pomolite za oca Paola i dvije stotine otetih kršćana iz Qaryateina, za djecu koju je otac Jacques krstio, za zaručnike koje je vjenčao, za starce kojima je obećao posljednju pomast.

A ako niste religiozni, budite sa svojim željama uz otete i uz oca Jacquesa koji ne može biti spokojan, jer je samo on oslobođen. Što su molitve nego želje upućene Bogu?

Vjerujem u želje, da djeluju u našem svijetu, sa ili bez Boga. Bez želja čovječanstvo ne bi slagalo kamen na kamen, kamenje koje tako lakomisleno razara u ratovima. Stoga vas molim, dame i gospodo, molite za Jacquesa Mourada, molite za Paola Dall’Oglija, molite za kršćane Qaryateina, molite ili želite oslobođenje svih talaca i slobodu za Siriju i Irak kako bismo video snimkama terorista suprotstavili sliku naše bratske povezanosti.

Hvala Vam.

(Vjernici za mir. Prevele: Rut Raffai i Judit Raffai).

autograf.hr

Ivan Lovrić (Bilješke) pišući o običajima Morlaka, osvrnuo se i na njihovu obuću:

Teško Morlaku, koji bi na nogama nosio čarape! Taj bi bio siguran da bi postao ruglom svih svojih zemljaka. Čarape su im odvratne, i to zato, što ih nose žene, a oni neće ni za što da budu slični ženama. Na nogama nose neku vrstu obuće od vune, koja dopire do donjeg kraja hlača, a ta se obuća zove našivače. Na njih obuvaju neku polucipelicu, koju nazivaju “napršnjakom”. Njihove se cipele zovu “opanci”. Potplati su od sirove goveđe kože, a na rubu potplata pričvršćene su vrpce od sirove kože od ovna, ovce ili čega sličnog, i te vrpce, zvane “opute”, sačinjavaju gornji dio opanaka. Duga oputa, koja se ovija oko nogu ispod članaka služi kao pređica (gvozdac). Pripovijeda se, kako se neki Morlak naljutio, kad nije u Mlecima našao opanaka, i kako je izgrdio kao lašce one, koji su ga uvjeravali, da u Mlecima ima svega.

Za izraz našivače Lovrić kaže da je nastao od nadšit (cucir sopra). To su oni komadi obuće, što se vide izvan opanaka, ali su pričvršćeni za unutarnju “cipelicu”. [Graf. …Naʃcivaçe (a) cui ſovrapongono una mezza ſcarpeta, chiamata napurʃgniak. Le lore ſcarpe chiamanſi opanke…]

Frane Ivanišević (Poljica, 1903) u poglavlju “Uzduh i vrijeme” opisuje mjesec sičan (đenar): “Eto jur je dobro popršija’, na mista za našivač (koliko noga debela). Malo priduši, razgali se zeru nebo, ali ona kalada od sunca zapada ne miče se, opet se sastavu oblaci, i po dva i po tri puta zna se zavratiti snig”. Dade se razabrati da su posrijedi našivače – “dio vunene obuće koji je zamjenjivao čarape” (Gusić, RjDZ). U hrv. standardu je nášivak – “ukrasna traka oko izreza odjeće ili uz rubove za kopčanje”. U Vukovu se rječniku (SrRj) ovaj idiom šturo (“dio obuće na nožnijem prstima”, “grlo u čarape”) i ne sistematski obrađuje: nàprstak, nàpršnjāk (Lika), nȁvlačak, nàzubak (Dalmacija), nazùvača, nàzuvak, nàzuvica… Evo i nekoliko primjera iz starih rječnika. Mikalja: nazuvke [graf. naʒuvke] pedali scarpini. Della Bella: nazuvak prteni [graf. parteni naʃuvak, ʃuvka], scarpino ovvero pedale. Belostenec: nazuvek prteni [graf. nazuvek perteni, ſkerpetlin] soccus lineus. Stulli: nazùvak, scappino, calceus, – nazuvke, uvakā, f. pl. ili nasuvci, m. pl…

U Imotskoj krajini nápršnjāk je “pletena navlaka za čarape” (Studenci). Tako se zove i “ženski pleteni prsluk”, ali i dio konjske opreme – pùsat i pùset (tur. pusat), osobito u opisu alkarskih “vilovitih konja”. I Luko Zore (Paljetkovanje, 1899) upućuje nas na Imotski – nàpršnjaci (nàpršnjākā pl. t.) “pola buzavaca, a navlače se na prste od nogā”. U Mostaru (Matej Milas, Rad, 1903) nápršnjaci – “ono što se meće pleteno na prste više čarapa”, a u Duvnu Rubić i Nuić (ZbNŽO, 1899) zapisuju:

Od kolinȃ imadu tozluke (kupuju se od čove) ili – većinom – čorape (od domaće vune, od različite i bojadisane pređe, opletene od domaće ženskadije) sve do kolina; od zlobova (!?) nožni’ do gori jesu rastavljeni, a sapinju se sa više kukaca i sponja. Po čorapim meću se napršnjaci, koji se nataknu na nogu i dosižu malo više od pȏ tabana i naplata. Odozgor su opleteni sa bojadisanom vunom. Po napršnjacim dolaze opanci od kože. Sprida odozgor navrženi su sa bilom oputom, unaokolo isto sa oputom od visine sa jedno dva prsta. Unutra meću obojke od sukna.

U opisu crnogorskog odijela (Andro Jovićević, ZbNŽO, 1903) među muškom obućom navode se dokoljenice, podveze, čarape, navršci ili naprstci (izvedenica od prst: “na prstima”). “Navršci ili naprstci zahvataju vrh ili prste od stopala do sredine njene dužine; otud i njihovo ime. Opleteni su od vune, a njihov gornji rub navezen je ili je osvićen. Kad je studeno vrijeme, onda se nose naglavci. Naglavci. su od crne vune a zahvataju cijelo stopalo.” A pišući o crnogorskom plemenu Vasojevića Bogdan Lalević i Ivan Protić (SEZb, 1903) kazuju: “U opanke se meću nazupci, kratke čarape do članaka, kod muških obojeni obično crnom bojom, a kod ženskih još i šarani. Nose se povrh čarapa; ljudi radi toplote, a žene više zbog ukrasa. Navrške nose samo muški i to povrh čarapa, upravo bjelača, koji zahvataju prste i polovinu stopala”.

Ivan Kasumović (NVj, 1904) dopunjava Broz-Ivekovićev rječnik. Nàvlačak je “obuća od bijele vune, umjetnije pletena na škuljice, a obuva se na golu nogu. Zove se i nazubak. Velika je razlika između navlačka, natikače i kalčina.” Stjepan Ivšić (Šaptinovačko narječje, Rad, 1907): “Návlačak – prtena rekla, što je seljaci nose po zimi; u Vuka je nȁvlačak nazuvica”. Bogdan Krčmarić iz Smiljana u Lici (ZbNŽO, 1905) tvrdi da su “nazupci izišli iz mode”. Naime “prije su mnogi nosili nazupke, t. j. natikače, koje su bile visoke koliko i navlačci ili samo malo kraće”. Zore (Paljetkovanje, 1907) u Stonu pronalazi nàvlačnice pl. t. – “oputa od nosca do pola opanka niz duljinu” i nàzuke pl. t. – “vunene navlake na nogu”.

Kasumović (NVj, 1904) dodaje još natìkača – “nije samo priglavak [kako Vuk tumači], nego ima i grlić, ali nizak, visok dlan-dva, obično je optočena skerletom ili špicama nacifrana, a obuva se na navlačke”.

U tzv. turskoj Hrvatskoj (Ivan Klarić, ZbNŽO, 1901) divojka ili cura ima “natikače (od vune) i opanke ili oputnjake, ili kavarluše, a nipošto sarajske. (…) Muškaći imaju čorope, priglavke i vunene obojke; divojke i mlade imaju bičve i nȁtikače, a žene i babe imaju same natikače”.

Još jedan opis Tome Bratića iz istočne Hercegovine (GZM, 1906):

Na čarape su se nazuvali nazuvci, koji su se pleli na “doklječak”, pa onda dalje na “poplet” kao i priglavci od čarapa i sa istim šarama. Nazuvci su pokrivali nogu do polovine od prsta, a bilo je na njima veza u širini koliko dva prsta i to samo na gornjoj polovini, što je na napletu. Vezlo se je raznobojnom svilom ili “rudicom”, a razne figure toga veza zvale su se: “kuke male i velike, žmurci i topići”. Nazuvci su se nosili ljeti u svečanijim prilikama, a zimi mjesto nazuvaka obuvale su se “kalčine”…

Natìkāč m ili natìkača f je “suknena čvrsto pletena niska crna čarapa”, “ono što se natiče na nogu” (ARj). U Imotskoj krajini natìkače f pl. – “1. obuća otvorene pete koja se natakne na stopalo, 2. ukrasne čarape koje se navlače na vunene čarape” (Imotski). Natikáče id. Bóna, òbūj natikáče, pa prilèti vȃmo! (Studenci).

Čòrapa (tur. çorap, çorab < ar. ǧäwräb < perz. gūrāb) – “čàrapa, bjȅčva, bȉčva…” možda je složenija “predmet” koji traži poseban osvrt.

Preći ćemo na “ozbiljniju” književnost. Kod Nikole Nalješkovića (SPH, 1873) govori muž ženi:

Bjestiju u gradu ženu mi ne mož’ riet’ / ni staru ni mladu, koj moreš zavidjjet’. / Ti imaš sajune, košulje, kolete, / rukave, kordune, prstene, frecete, / razlike još veze, kuplice, ubruse, / s biserom podveze, naprske, janjuse, / pantufe, cokule, bječvice pletene, / što niesu obule do danas vik žene, / daj suknje pak brune, daj modre, crljene; / a nut sad gdi kune kad dodje za mene

A sada jedna bizarnija tema iz našeg dinarskoga prostora. Simo Matavulj u pripovijetki Snaga bez očiju opisuje neobičan susret:

Sjutradan, u zoru, pred gradskim vratima bješe na okupu četica mladih Dubrovčana i četiri Rusa. Njeki imađahu revolvere, njeki starinske pištolje, kremenjake; svaki je još imao u torbici džebane i hljeba.

Rusi bjehu šareno odjeveni; bilo ih je sa crnogorskim gunjevima i ruskim kaftanima, sa dalmatinskim kapama i ječermama; ali svi bjehu snabdjeveni ostragušama.

Četica se uputi trebinjskom cestom, a kad stiže na pojilo, dočeka je čovjek čudna izgleda. Na glavi mu bješe crnogorska kapa, na nogama opanci i široke šarene nazuvice, u koje je uvio plave oficirske pantalone. Na njemu bješe bluza, a sablju po kozački objesio preko grudi; oko struka široki kožni pojas; na boku, u silaju, revolver i lovački nož.

Sve smo te oblike za našivaču (nazuvak) ekscerpirali kako bismo došli do jedne “sporne” riječi u našoj svjetski najpoznatijoj pjesmi – Hasanàginica (ili Asanàginica). Još od 1774. godine kada je talijanski opat Alberto Fortis objavio Hasanaginicu u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia, pod naslovom Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize, ova pjesma ne prestaje fascinirati književni svijet. Među piscima osamnaestog i devetnaestog stoljeća dođe do svojevrsnog natjecanja u pisanju verzija ove pjesme – Friedrich August Clemens Werthes (1775), Johann Wolfgang Goethe (1775), Ferenc Kazinczy (1789), Georgius Ferrich (latinist, 1798), Walter Scott (1798), John Boyd Greenshields (1800), Samuel Taylor Coleridge (1802), Charles Nodier (1813), Samuel Roznay (1813), Kazimierz Brodziński (1819), Therese Albertine Louise von Jacob, pseudonim Talvj (1826), Aleksandar Hristoforovič Vostokov (1827), John Bowring (1827), Prosper Mérimée (1827), Johan Ludvig Runeberg (1830), Gérard de Nerval (1830), Jakob Zupan (1832), Claude Fauriel (1832), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841)… Samo na njemačkom jeziku ima oko 50 prijevoda Hasanaginice, a na engleskom i francuskom oko 20.

Vuk Stefanović Karadžić na svojem štokavsko-ijekavskom jeziku prvi put prevodi Hasanaginicu 1814, a potom slijede brojna zbirke narodnih pjesama što ih je “skupio i na svijet izdao”. Naravno, njegov je prijevod izazvao mnoge smutnje (kakav je bio izvorni jezik?), pa i pitanje kojem etnicitetu Hasanaginica pripada – hrvatskom ili bošnjačkom (muslimanskom). Ne može se navesti niti onoga tko je prvi zapisao “žalosne stihove” i dao ih Fortisu, jer ga talijanski znanstvenik nije naveo. O svemu tome postoji opsežna literatura. No, nas zanima samo jedna riječ – nozva.

Fortis (Viaggio) ovako donosi, kako je čuo ili prepisao:

Svoju dizu ljepo darovala. / Svaĸom’ sinĸu nozve pozlachene, / Svaĸoj chieri çohu da pogliane; / A malomu u beſicje ſinĸu / Gnemu ſaglie uboſĸe hagline.

I prevodi na talijanski:

I doni ſuoi, ſceſa di ſella. Diede / Ai due fanciulli bei coturni, d’ oro / Tutti intarſiati, e due panni alle figlie, / Onde dal capo ai piè furon coperte: / Ma al picciolo, che giacea in culla, / Da poverello un giubbettin mandava.

Nozve pozlachene preveo je Fortis sa coturni, Goethe sa goldgestickte Stiefel, dok Greenshields uzima riječ buskins, koja ima dva značenja: polučizme i koturni.

Ima više inačica Asanaginice. U poznatom “Splitskom rukopisu” (kako ga je nazvao Franc Miklošič jer je nađen u Splitu, u vlasnosti Srećka Dujma Karamana) stoji:

Ustaviše konje uza dvore, / svoju dicu lipo darovala, / svakom sinku nozve pozlaćene, / svakoj ćeri čohu do poljane, / a malenu u bešici sinku / njemu šalje ubošku aljinu.

Karadžić (NpjV, knj. 3) ima ovu verziju:

Ustaviše konje uza dvora. / Svoju djecu l’jepo darovala: / svakom sinku nože pozlaćene, / svakoj ćeri čohu do poljane, / a malomu u bešici sinku / njemu šalje uboške haljine.

Kao što sȃm objašnjava u uvodnoj bilješci, ovu pjesmu nije zabilježio niti dobio od nekog suradnika, nego ju je prepisao iz Fortisova Puta po Dalmaciji. “Što sam prije popravio, nešto sam zadržao, kao što mislim da bi narodni pjevač prema ostalijem pjesmama kazao; a gdješto sam se i povratio k Fortisu, što sam čuo da se u narodu govori i pjeva. Iz onoga, što je kod gdjekojijeh riječi i stihova dolje naznačeno, poznaće čitatelj kako glavne promjene, tako i smjesu narječija, osobito Bosanskoga i Čakavačkoga” (ib.).

Zanimljivo je da Vuk u bilješci objašnjava nože. “Mjesto nože Fortis ima nozve, i kaže, da su to nekake čizme, za to sam i ja prije štampao mestve, ali sad mislim da je najpriličnije za nože. Da bi čovjek rekao, da je nozve pogriješeno mjesto nazuve (nazuvice); ali se nazuvice nose u opancima, kojijeh Turska gospoda ne nose nikako” (ib.).

Priređivači novijih izdanja (npr. Nikola Banašević) misle da je Vukova promjena Fortisove nozve u nože možda proizvoljna jer je prva riječ, mada neobjašnjena, potvrđena rukopisom.

Mate Šimundić se slaže s Vukovom redakcijom (Jezik balade “Asanaginice”, Rad, 1979). “U 81. retku stoji kako junakinja daruje ‘svakom sinku nozve pozlaćene’. Fortis je shvatio da su to nazuvci, što se u krajnjemu slučaju i ne bi moglo isključiti, ali je naravnije da sinove daruje oružjem, tj. nožima. Momci su, potrebno im je oružje, ili će im uskoro biti potrebno. Kćeri je obdarila bogatim haljinama. Dakle svakomu što mu pripada prema spolu i Asanaginičinu položaju i bogatstvu. Drugi su već davno besmislicu nozve zamijenili u nože, što je, svakako, najprihvatljivije. Kada već Asanaginica bogato daruje odraslije sinove i kćeri, s time onda nije u skladu da najmlađemu sinu ‘šalje ubošku aljinu’, kako je u stihovima: a malenu u bešici sinku / njemu šalje ubošku aljinu. Njemu nejaku, u kolijevci, šalje jer nije mogao izići pred mater kao što učiniše odraslija braća i sestre, a kada se što ovakva šalje, treba biti u omotu, zavežljaju. Omot ili zavežljaj zove se bošča, tur. boha < perz. boǧče. Prema tome stih ispravno glasi: njemu šalje u bošči aljinu”.

Napomenimo da je u državnom izdanju od 1891, a na osnovi mišljenja Vatroslava Jagića, u 84. stihu uboške haljine izmijenjeno u – u bošči haljine.

Rusmir Mahmutćehajić u eseju Tajna Hasanaginice (Forum, 2010) baladu vraća u njeno izvorno stanje, kada je pjesnikinja bila u dodiru sa svojim jastvom i kada je kroz nju ova pjesma kazivana. Umjesto tumačenja različitih verzija pjesme, autor svoju pažnju usmjerava isključivo na Fortisovo izvorno izdanje pjesme, pa tako i nozve.

Jedan od najinteresantnijih pasusa je onaj gdje Mahmutćehajić preispituje značenje poklona koje Hasanaginica na odlasku daje djeci. Dva starija sina dobit će noz’ve pozlaćene, kao simbol iseljenja ili hidžre. Samo je jedan cilj koji pozlaćuje noge putnika, a to je put ka Hvaljenom. Tim darovima majka im kazuje da ni protjerivanje iz doma nije razlog da odustanu od svoje veze i sa svog puta ka Bogu. Njezine dvije kćeri dobivaju čohe do poljane kojim im majka oporučuje da čuvaju stid koji je naslijeđe Vjesnikovo. Sve dok je u njima stida, “tu je prisutan i materini vjesnik kao najprječa i najvrjednija ljudska mogućnost”. Svome sinu u bešici ostavlja uboške ili u bošči haljine. Ti darovi predstavljaju njezinu zaštitu. Kada ga drugi budu zazivali da krene putem koji nije Božji, neka se on njoj okrene, odjene svoju ubogu odjeću i prati Hvaljenoga na putu k Bogu. To su zapravo dronjci, koji ga trebaju podsjetiti da ga nikakvo blago neće sačuvati i zaštiti od iskušenja na njegovom putu.

Dok sam gledao kako pase
Ovčije stado s Nišićke visoravni,
Često bih pomislio da dečko davni
U meni nije nikada jenjao.
Možda sam se i zato, vječito, uza se,
Kao uz drvo, penjao.

Kada na teve gledam milijardere Arape,
Pokašto sjetim se godina gospodnjih
Kad smo štopali čarape
Ali ja ondašnji ne bih se mijenjao
Ni s jednim od njih:
Oni su svi isti, i to mi liči kazni,
A ja sam iznutra razni.

Biva mi od nekih uspomena
Kao da sam, nekoć, bio ujedno
I muškarac i žena.
Ili sam istodobno iz Papa i iz Danske.
Gospoče dosljedno
Koje nikada neće prestati da ore.
Jošter u sebi nosim Sutjeske i Granike.
Čak i Rusiju, dane joj kanske.
Još se u meni – ne čuju nego se ore
Tonovi Mustafine gitare.
Tonovi poput tamjanike.
Kao što neću zaboraviti ciganske,
Iz djetinjstva, gatare.

I jasno mi biva, u poneka jutra,
Kad se drveće, ko pred smak, razbigliše:
Od tisuća sam izukrštanih šara.
Ko Bosna koje nema više.
Ali nema tih para
Za koje bih dao to što sam iznutra,
Sav, kao krpara.

<4. 1. 2016>

Skoro sve kuće u mom komšiluku ličile su jedna na drugu. Izgledale su kao pravougaone kutije, obično su bile na sprat, sa drvenom stolarijom i fasadom od mljevenog pijeska u depresivnoj bež boji.

S kućom i okućnicom dobacivali smo do nekih famoznih 900 kvadratnih metara „imanja“, što je, uz one željezarske dimnjake preko puta, Haldu sa desne i klizište Rača sa lijeve strane, svakako bilo previše kvadrata.

Kad danas prođem tim sokakom, nikako mi ne bude jasno kako je na tom područiju uopšte bila dozvoljena izgradnja kuća.

Ali, eto… gradilo se i živjelo uz cestu, koja je takođe koncem 60-tih i 70-tih godina bila jako prometna. Možda i glavna, jer tada nije postojao magistralni put M 17.

Ljudi misle da samo ratovi mijenjaju imena ulica. U mojoj ulici nije bilo rata do ovog poslednjeg, a ipak je za vrijeme mog odrastanja tri puta mijenjala naziv. Bila je prvo Brodska cesta, pa Poglavnica i na kraju Ulica 12. aprila.

Tada su ograde između kuća bile takođe rijetkost. Nekako smo očima znali dokle je naše, a odakle komšijino. Tu i tamo našla bi se poneka ruža, jorgovan ili živa ograda… tek da znamo da to iza ne pripada nama.

Mi, djeca kroz sve to smo prolazili i ulazili kao u svoje. Prvi komšija mi je bio Branko, vršnjak. Njegov otac Savo vozio je autobus i ponekad bi svirnuo svom sinu kad prolazi, dok se mi igramo u dvorištu. Sva djeca bi onda k’o sumanuta mahala Savi dajući mu do znanja da je pozdrav autobuskom trubom primljen k znanju. To, k’o biva, bilo nešto kad ti Savo trubne iz autobusa...

Iza njih stanovali su Marija i Matija, sa sinovima Tonijem i Brankom (malo starijim od nas) koji su svoje roditelje persirali. Vi, mama! Vi, tata!

Matija i Marija su to objašnjavali ovako: Poštovanje i ophođenje prema drugim ljudima se nosi iz kuće. Ako se nauče pravilno ophoditi prema nama, sutra neće imati teškoća u društvu. 

Sve je to bilo milozvučno do momenta kad su Branko i Toni ušli u doba adolescencije pa isprovocirani vaspitinim metodama svojih roditelja pošli vikati: Pobogu, mama… iz Vas ispadaju samo gluposti! Ne možete Vi meni pričati o tome kad pojma nemate. Ostavite me na miru i idite okopavati cvijeće. I Vi, tata… takođe! Uredite svoj život, pa se onda obraćajte meni sa savjetima. 

Ili: Tata, Vi ste jedan običan prikriveni alkoholičar!

Odmah iza persirajuće porodice živio je Franc sa svojom ženom Bojom (Bojanom) I šestero djece. Pero i Stevo su bili Bojina djeca iz prvog braka. Otac im je, valjda umro poslije Drugog svjetskog rata, nisam sigurna. Znam da se Boja nadala da će se, kad umre, na onom svijetu, opet spojiti sa svojim Jovom, koji je bio divan čovjek. Boja je bila iz Bosanskog Šamca i ne znam kako je upoznala Franca, Zagorca, koji je bio građevinac. I on je u Zagorju imao kćerku iz prvog braka. Zvala se Matilda i zadnji put je vidio kad je bila beba. Ipak, djeca su znala da tamo negdje, u tom lijepom Zagorju, koje niko nikada nije vidio, živi njihova polusestra i spominjali su je.

S Bojom je Franc imao četvero zajedničke djece. Franc je bio teški alkoholičar. Pio je kao smuk, bio je jako ružne naravi, pravi nesretnik… lik koji se ubio za ruske literature.

Kao mlad čovjek pao je sa neke skele i ostao teški invalid. Lijeva noga mu je bila ukočena, u njoj neka davno zahrđala šina… Imao je iza sebe nekoliko godina rada sa prijavom… gomilu djece bez osiguranja, život u nevjenčanom braku sa Bojom (jer njegov prvi brak u Zagorju nije bio razveden), siromaštvo, svađe, glad… Sve je to obilježilo ovu nesretnu porodicu koja je živjela tu, među nama… bez osnovnih sredstava za život, bez ikakvih primanja, puštena na milost i nemilost svog okruženja.

Pišem o onim „idelanim vremenima“ koja mnogi priželjkuju nazad, čekajući da nam uz njih vaskrsne i drug Tito.

Franc je pričao kajkavski i kad bi mu pao mrak na oči vikao je: Maaaršššš kući, bum ti mater jebal! Marššššš, vrag ti mater jebal… Ovde si se dovukal, gade mali…

I djeca bi raspamećena jurila kući, jer kad se Francu pomuti pogled ispod ulojenog smeđeg kačketa, svi su znali koliko je sati.

Doduše, nisu tad bježala samo djeca… Često je preko bašte bježala i Boja, a on onako šepajući pokušavao da je stigne vičući: – Bum ti kosti polomil, ti spodobo… jebal ti vrag mater četničku. Buš došla, buš došla… bumo vid’li…

A, Boja… brža od Franca, izuzetno niskog rasta, krivih nogu i ugodno zaobljenog stomačića (kao da je vječito u 7-om mjesecu trudnoće), ona bi se sa pristojne udaljenosti okrenula i piskavim glasom dobacila: Jeeeebemmmm i ja tebi, uuuustašku… jesiiii čuooooo? 

Ponekad bi našla utočište kod nekog od komšija ili bi sjedila tako u mraku, pod jabukom u bašti, dok Franc ne padne u svoj duboki, alkoholizirani san. Ujutro bi on bio mahmuran i ljut, a Boja bi razmišljala šta i od čega skuhati djeci ručak za taj dan.

Bila je to jedina porodica koja nije imala struju u kući. Jedna kćerka je krajem 70-ih godina završavala građevinsku tehničku školu uz lampu petrolejku. Iscrtavala je one neke crteže, u milimetar tačne, sa posuđenim „rotringerima“ na drvenom kuhinjskom stolu pod prozorom, sjedeći na klimavoj štokrli. Nisu imali ni pod. Preko zemlje je bio prebačen neki linoleum, a soba puna vojničkih kreveta koje su zvali otomanima. Sva djeca su im bila prirodno inteligentna, ali zapostavljena do bola. Njihov najmlađi sin Ivan bio je moj vršnjak. Znali smo, da je rođen u nekoj normalnoj porodici, bio bi u najmanju ruku uspješan glumac. Likom je podsjećao na dječije izdanje Lea Martina, savršeno je oponašao zvukove iz prirode, posebno životinje i djeca su ga zbog toga (surovo kako to samo djeca mogu) prozvala Kujica. Tako je Ivan zbog svog prirodnog dara – da komšiji zalaje pred vratima baš kao pravo štene – dobio nadimak pripadajući toj sorti. Imao je i bujnu maštu. Uglavnom bi nam pričao kako je krenuo negdje, a pred njega izletjelo deset maskiranih momaka, sa strijelama, kopljima i noževima… želeći da ga ubiju, ali on bi stao ispred njih, te bi prvog mirno gledao u oči dok se ne sruši pod njegoviom hipnotizerskim pogledom, onda bi uz poznate kung fu metode savladao sve ostale… koji bi od straha otrčali kao ludi. 

Priče su trajale… on je mijenjao boju glasa, rukama praveći pokrete kojima je kao uništavao protivnike… I niko od nas ga, iako smo znali da laže, nikad nije prekinuo sa pitanjem: I, šta je bilo kad si se probudio? 

Ne znam je li to bila naša dječija solidarnost sa Ivanom koji mora rasti u toj kući, kod takvih roditelja ili smo kalkulativno uživali u besplatnom dječijem programu… koristeći Ivanove zabavljačke talente, kao u kakvom pozorištu, bez obaveze da mu za njegov performans aplaudiramo na kraju.

Ivan je mokrio u krevet.

Boja je ponekad pričala o njegovim noćnim morama, ali nije ga vodila doktoru zbog toga. Ivan nije bio osiguran. Jedini vid liječenja koji su mu priuštili zbog boljke o kojoj se nije smjelo naglas pričati bila je posjeta crkvi u Podmilačju kod Jajca, gdje su se zajednički molili Svetom Ivanu Krstitelju da našeg Ivana oslobodi njegovih strahova i mokrenja u krevet.

Ivan je i u pubertetu spavao sa roditeljima. Boja bi prostirala plastične mušeme na štrik iznad kuće da se izrače, a mi djeca nikad nismo ničim dali do znanja da znamo da naš lokalni Blek Stena još uvijek treba pelenu i mušemu kad ide spavati.

Franc bi nekada zaradio nešto novca kao dunđer majstor. Ljudi bi ga zvali da štošta sazida, da lijepi pločice… Razumio se on u sve te poslove i radio ih je solidno, dok se ne napije. Uglavnom je tražio novac unaprijed i davalo mu se, zbog djece, zbog situacije… No, kao I kod svih ljudi s porokom, najčešće se dešavalo da Franc završi u obližnjem lokalu koji su mještani zvali „Gril“ i bez kinte dođe kući, gdje su nastajale scene.

Komšije su nekad pomagale, nekad nisu, djeca su rasla i snalazila se… stariji su pomagali mlađe… i tako ukrug.

Jednom su se komšije sjetile da Francu i Boji kupe prase, misleći da bi to mogao biti konkretan i dugotrajniji vid pomoći. Prase nije zahtjevno, jede svašta, oprasi se mnogobrojno, prasići se mogu othraniti, prodati, zaklati, mekinje nisu skupe… Kako god, komšije su u jednom poklonjenom prasetu vidjele olakšanje teškog i sirotinjskog života te mnogobrojne porodice. Ideja je usvojena, zašlo se po kućama i skupio se novac po principu „kol’ko ko može“. Moja Fadila je velikodušno dala svoj prilog i eto… Jednog lijepog i toplog ljetnog dana u dvorištu Boje i Franca pojavilo se roskasto krmence. Mi, “građani Sela Mali Mokri Lug”, tj. MZ “Podbriježje”, upriličili smo mu lijep doček. Prasetu je samo mašnica oko vrata falila prilikom primopredaje… sve ostalo je bilo tu… od Bojine sreće do komšijskog beskrajno ponosnog i samozadovoljnog stava: mismohumanabićainezaboraviteštočinimozavas. 

Djeca su se gurala u prve redove da budu što bliže tom novopridošlom stvorenju u mahali, koje je pritješnjeno uz trošni zid Francovog kućerka, glasno hroktalo… od gladi ili od uzbuđenja… ko bi ga znao. 

Ja sam bila najmanja među tom dječurlijom, pomalo istraumatizirana rođenjem brata kojem su pripali sva pažnja i nježnost u kući… svakodnevno upijajući svojim dječijim ušima priču o tom “laganom porodu“ za razliku od nje (pa značajan pogled na mene), koja je sedamnaaaaaesstttt duuuugih sati dolazila na svijet i time dovela u pitanje dva života, izazvala kolaps dežurnog doktora, bijes nadležne babice i paniku akušerskog odjela omotavanjem pupčane vrpce oko vrata i izlaskom na svijet ne glavom (kako normalna djeca izlaze) već dupetom. Majka je tvrdila da sam se derala danonoćno iz čista mira, za razliku od njega (normalnog poroda) koji se živ nije čuo.

Uz to, kako to inače bude s nevoljama, da idu jedna za drugom, već sam pokazivala i naznake opake ljevorukosti… A i počela sam pričati kao dječak, sve u muškom rodu i u trećem licu: Mediha je jeo, Mediha je pio, Mediha je pao, Mediha je gladan… 

Stalno su me ispravljali, ponavljajući: djevojčica je jela, pila, pala, gladna… ali, bez uspjeha.
Ja sam postala on! 

Uglavnom, mali Mediha se u trenu zaljubio u hroktavo roskasto prase… Bilo je predivno.

Dok je moja majka u kući bila zabavljena dojenjem svog normalnog poroda, Mediha je prišao prasetu zvanom Gico i zagrlio ga iz sve snage. Prislonio je lice uz njegovu oštru, čekinjastu dlaku i počeo ga nježno češkati po lijevoj strani tijela.

Komšije su se smijale, a dijete nije imalo pojma… I nije znalo, da je, po nekoj pro-pisanoj logici, jedino stvorenje koje tom toplom dočeku ne bi ni trebalo prisustvovati. 

Ali, gotovo… ljubav ne bira. Tako se i moja ljubav prema krmetu rodila u trenu i ja tu više ništa nisam mogla. Gico je za mene bio fascinantan.

Nesretna okolnost je bila što je normalan porod u kući, poslije podoja, el-hamdulillah, kvalitetno podrignuo i zaspao, pa je majka Fadila izašla da vidi šta radi onaj nenormalni porod po imenu Mediha…

I eto… ono što je vidjela nije joj se nimalo svidjelo. Uletjela je među masu k’o furija, otrgnula me od tog divnog, roskastog stvorenja, specifične njuške… mrmljajući nešto poput: Pobogu… pa što je ne sklonite… I vukući me bez imalo milosti prema našem dvorištu… Dok sam ja, osjećajući u tom stisku svu njenu huju i bijes, počela plakati i zapomagati na sav glas: Pusti me… samo sam ga malo češ‘o! Ja sam njega samo malo češ‘o…

Elem… češ‘o, ne češ‘o… moja mati je u dvorištu napunila crvenu plastičnu banjicu vodom i na očigled svih komšija me ribala… rondajući pri tome, dok sam ja u predasima između dva stenjanja i dalje ponavljala: Gico je lijep, ja sam njega samo češ‘o…

Moja ljubav je naprasno prekinuta… Od svega toga ostao je blagi podsmijeh i anegdota u mahali. Doduše… i moja neka vječna tuga zbog svih zabranjenih i nasilno prekinutih ljubavi.
Do svoje smrti komšija Matija bi, kad god me vidi, uz uobičajeno: „Dobar dan, Medena!“…namigujući dodao I ono… Samo sam ga malo češ’o.

Tih godina bili su aktuelni i poljski klozeti, obično par metara udaljeni od kuće, sa septičkom jamom. Čišćenje jedne septičke jame na ručni pogon takođe je priča za sebe. Ko god je rastao u kući sa propisno iskopanom septičkom jamom, zahvalniji je izumu jedne cisterne koja odvozi govna iz iste, nego li tehničkom dostignuću zvanom televizor. Nejse…

Kako rekoh, Franc je bio invalid i nije mogao savijati jednu nogu. Poljski klozeti nisu imali WC šolje i možete misliti kako je njemu jadniku bilo vršiti veliku nuždu. Noga nesavitljiva ko direk, a čučavac tamo u poljskom klozetu, udaljenom 30-ak metara od kuće… 

Bio je majstor/građevinac i očigledno se bavio svojom problematikom, te je jednog lijepog dana odlučio da sebi napravi “sjedeći” WC. Iskopao je septičku jamu i iznad iste, umjesto čučavca, napravio od daske neku sjedeću kvadratnu šolju, a u sredini izrezao rupu. Tako je mogao da sjedne na te daske k’o čovjek i da se isto tako (ljudski) valjda i isprazni. Septičku jamu koja je (nelogično, k’o i on sam) bila ispred, a ne iza poljskog WC-a, prekrio je samo nekim daskama, čekajući bolju priliku da dođe do malo para za cement i armature, te to sve i zabetonira.

Svi ostali u komšiluku već su duže vremena imali kupatila sa kadom i WC šoljama… ali nama djeci Francov je izum bio interesantan i stalno smo ulazili unutra da vidimo te daske sa rupom u obliku trapeza. Kad ušicaš pogledom tačno kroz sredinu vidio bi u dubini brdo govana… Zaudaralo je žestoko, ali šta je djetetu smrad za takvo otkrovenje...

I tako… ja sam ulazila i izlazila, virila… I skakutala nazad preko klimavih dasaka koje su pokrivale septičku jamu.

Sudbina je htjela… da jedna tanka daska od šperploče pukne baš ispod mene i mojih 15-ak kila težine, te da baš ja proletim u tu famoznu septičku jamu, sve do ramena. Tu sam se negdje zaglavila i rukama uhvatila za dvije sporedne i čvršće daske koje su me održale na zraku. Vikala i zapomagala do besvijesti. Srećom, čula me Francova starija kćerka i dotrčala da me vadi. Nije uspjela sama, onda je počela i ona vikati, dok te panične krikove nije čula moja majka koja je doletjela k’o bez glave. I bi kao u onoj priči: Deda za repu, baba za dedu… iščupaše me iz govana i izvukoše napolje. Plave cipelice na šnjiranje se utopile definitivno, žute čarapice postale smeđe … pletene hlače (ručni rad) bijahu natopljene kompletnim sadržajem septičke jame… a vrhunac svega: onaj paralizirajući izraz na licu moje majke.

NedaoBog nikome takav pogled gađenja iznad glave, od bilo koga, a kamoli od rođene matere...

Opet banjica, šlauf i prskanje sa dva metra udaljenosti… Jesen kasna, pohladno… Ja vrištim, ali milosti nema. Eh, ni to ribanje nikad neću zaboraviti, kao ni očaj u majčinom pogledu. Ono s Gicom je, naspram ovog, bila obična masaža. Djeca u komšiluku su me danima zaobilazila, ono sa začepljenim nosom u smislu: Fuj, kaka!

Rugali su mi se, ismijavali me… Branko Savin mi je dovikivao: Smrdooo, prdoooo, smrdoooo, prdoooo… a ja nisam ništa odgovarala. Izdržala sam dostojanstveno. Vjerovatno me ne bi toliko zaobilazili i ismijavali da sam upala u Matijina govna, ne znam… Matija je ipak bio gospodin čovjek. Od toliko govana u komšiluku, najstravičnije je bilo, ipak, upasti u Francova…

Uglavnom, ja sam još u najranijem djetinjstvu naučila da se čuvam “tankih” terena i da gledam kakvo mi je tlo pod nogama… Od tada znam, ako je teren potanak, začas padneš u govna. A kad to bude, možeš se komotno udaviti i krepati da te niko i ne vidi i ne čuje. Ako zavičeš, pa te ipak čuju, moraš imati najmanje dvije jače osobe iza sebe da te iz govana izbave… i najmanje jednu koja će se potruditi da te od tog poslije sapere. I prihvati… Priča ostane, ali s tim se može živjeti. 

Tako je meni to upadanje u Francova govna došlo k’o neko naravoučenije.

Francova i Bojina djeca kasnije su fino uredili svoje živote i svi su postali časni i vrijedni ljudi. Čak su i Francu uspjeli izganjati neku invalidsku penziju. On nikada nije prestao piti, gunđati i psovati. Svoju kćerku Matildu vidio je pred sami rat. Ona je poželjela da upozna oca i pisala mu je pisma iz Zagorja. Posjetio je tamo i vidio, nakon više od dvadesetpet godina. Vratio se oduševljen gospodičnom u koju je njegova prva kćerka izrasla.

Matilda, pak… nikada više nije poželjela da vidi svog oca.

Franc i Boja umrli su u Vojvodini. Izbjegli su za vrijeme rata kod Bojinog sina iz prvog braka koji tamo živi.

Ivan… Ivan je završio zanat i zaposlio se u Željezari. Nikada nije prestao da mokri u krevet. To smo znali po mušemama koje su i ljeti i zimi visile na štriku.

Jednog dana nam je svima postalo jasno da Ivan živi u paralelnom svijetu koji mi onomad nismo prepoznali. Kad smo shvatili, bilo je kasno, a i Ivan nije više bio dijete koje oponaša glasove iz prirode. Sve češće je oponašao glasove iz svoje glave. Sveti Ivan Krstitelj nije uslišio njihove molitve… ali mu je na samom početku rata pomogao da pronađe put do Popovače u Moslavini/Hrvatskoj gdje i danas živi. Zadnje što mi je rekao, stojeći one odvratne 1992. godine nasred ceste (kao kip) i gledajući ispred sebe, u mom nekom pokušaju da ga povučem na stranu, jer bi ga mogao udariti auto, bilo je:

– E, Mediha, Mediha… sve je sranje, osim pišanja! 

Ja sam spremno dodala:

– A i pišanje je sranje, kad pišaš uz vjetar, Ivane!

Pogled kojim me gledao nije više bio upućen meni… 

Promrmljao je:

– Ti znaš, da će nas Muslimani sve pobiti! Treba bježati odavde! 

– Treba, Ivane… treba… – rekoh.

Često putujem tom dionicom. Na auto-putu kroz Hrvatsku smjenjuju se table: Okučani, Novska, Kutina, Popovača… Ivan…

Sveti Ivane Krstitelju! – pomislim uvijek. – Smiluj se njegovoj starosti, mladost mu je bila jako teška!

Tri knjige za Jutarnji list

1. Miljenko Jergović: Sarajevo, plan grada

Fraktura, Zaprešić

Svatko ima svoju priču, ali je malo tko zna valjano ispričati. Otuda, valjda, i rašireno uvjerenje kako životi obična svijeta, čak ni njihove smrti, nisu vrijedni pamćenja. A onda se dogode knjige kao što je “Sarajevo, plan grada”, između čijih korica, rame uz rame, koračaju slavni protagonisti povijesti, njezini neslavni epizodisti i ravnodušni statisti, pa ti poslije čitanja dugo i jalovo razbijaj glavu preteškim pitanjem: čija je priča veća?

Prije nego što je katalog toponima, Jergovićev libar katalog je duša. Fingirajući formu bedekera, autor krstari ulicama grada u kojemu je rođen i formatiran, pokušava konzervirati vlastite (i tuđe) uspomene na scenografiju svojih nježnih godina, ali osim što rekonstruira fizičke oblike sarajevskih četvrti, knjiga još i više oživljava sjećanja na stotine ljudi, piscu bliskih i stoljećima dalekih, po kojima (svaki) grad i jest gradom.

Veličina nekoga naselja niti se mjeri škiljenjem kroz nišan teodolita niti ovjerava na šalteru katastra. Ona se opisuje pričama njegovih stanovnika. Jergović ih je ovdje sabrao u tolikome broju da ti se mora učiniti kako je Sarajevo jedan od najvećih gradova na svijetu. A nije, znamo da nije. Samo je ta varoš blagoslovljena nevoljnim kroničarom koji je knjigom pokušao spasiti vlastite uspomene. Nisam siguran da je u tome uspio – sva je prilika da nije, jer čak ni Jergović nije kadar napisati više nego što je život u stanju izbrisati – ali je zato ovim librom, ma koliko to patetično zvučalo, spašen jedan grad.

Da, “Sarajevo, plan grad” ljubavna je priča. Ali bez udvaranja, bez erotskog računa, bez ikakve nade da će piščevi nježni osjećaji ikada biti uzvraćeni, čak i bez utjehe u mučeništvu koje, po zakonima žanra, u pravilu sljeduje sve nesretne ljubavnike. Jergović, naime, ne piše da bi išta dokazivao, a najmanje vlastitu ljubav, on to radi da bi se odupro svakom kauzalitetu, da bi stvorio svijet po vlastitoj mjeri. Ova knjiga djelo je autora koje je prestao biti Sarajlijom, ali nije dospio (slutim, i neće) ukorijeniti se u nekome drugom ambijentu. Osim što govori o sasvim osobnim razlozima odustajanja od zavičaja, ona mnogošto kaže i o argumentima za nepristajanje na neki drugi. Jedno s drugim trebalo bi voditi zaključku kako se radi o tekstu koji temeljito i bolno ispovijeda traumu nepripadanja. Ali vraga, Jergović dojmljivo obrazlaže i zdušno brani tezu kako je iskustvo tuđinstva ne samo neizbježno, nego i dobrodošlo. Jer, gradovi i služe osamljivanju; kome je do slatke iluzije zajedništva, neka se drži sela. Na toj točki, Jergovićeva knjiga prestaje biti libar o Sarajevu, a postaje pričom o svim našim gradovima koji su nam to prestali biti, iako ih nismo imali hrabrosti napustiti. U “Sarajevo, plan grada” svatko će s lakoćom dopisati vlastitu priču.

Konačno, dužan sam dodati i jednu opasku koja sve napisano dovodi u pitanje. Nisam, naime, baš siguran kako je “Sarajevo, plan grada” umjesno nazivati librom koji je obilježio godinu na izmaku. Jer, ovdje se zapravo i ne radi o knjizi, nego o cijeloj biblioteci, doslovce paletama romana koji vjerojatno nikada neće biti raspisani u punom opsegu, pa su zipovani u jednome svesku, kao nadmoćna demonstracije spisateljske sile i talenta.

2. Marina Vujčić: Mogla sam to biti ja

Hena com, Zagreb

A mogao je to biti i “Susjed”, drugi roman iste autorice publiciran u zadnja tri mjeseca. Obje su knjige intimistička čuda, uznemirujuće priče o samoći, koje u isti mah ohrabruju i plaše, raznježuju i iscjeljuju. Čitaju se na mah, halapljivo kao napeti krimići, a onda im se suđeno vraćati kao najvećoj poetskoj dragocjenosti. Govorimo li o stilu, zaključak je neizbježan: od Marine Vujčić danas nitko ljepše ne piše.

3. Alem Ćurin: List vode, Atlantida

2×2, Zagreb

Sve je počelo narudžbom za esej o Hugu Prattu, a materijaliziralo se albumskim debijem besramno darovitog autora. Dosljedan vlastitoj reputaciji, opet je promašio skoro ceo fudbal. Ali, kakav je to veličanstveni promašaj! U “Listu vode” više je Alema nego Huga i više Ćurinovih nego Prattovih! Čovjek koji ilustracijama pomiče granice grafičkoga bontona, ovim je librom pomaknuo i mogućnosti stripovnog pripovijedanja.

Svakog dana od devet do dva, a onda i od šest do devet, stoji ispred ulaza u restoran „King“, smješten na najboljem mjestu na Stradunu. Odjeven je u kralja i svi na to gledaju baš tako, iako bi i nevješt etnograf na njegovom kraljevskom odijelu prepoznao i odjevne detalje dubrovačkih kneževa ili članova Velikog, Malog ili Vijeća umoljenih od prije nekoliko stoljeća. Ali to je onima koji prolaze i zbog kojih je on tu ionako važno koliko i to što je u horoskopu papagaj koji turistima, dok se s njim fotografiraju, pokušava kljunom ukrasti naušnicu ili lažni biser s vrata. Nikom nije ni na kraj pameti da nikad nijedan kralj na svijetu nije turistima dijelio restoranske prospekte.

„Ja sam kralj…“, kaže ponekad za sebe. Domaćeg svijeta je toliko malo da bi ga teško itko razumio i da vikne iz sveg glasa, ali on to ipak kaže više za sebe, potiho, za svaki slučaj. Jest da živi od toga što glumi kralja, ali to nema potrebe isticati naglas, ta svi to dobro vide. Ni kad bi rekao najglasnije što može, ni kad kaže potiho, ne zna što bi nakon toga mogao dodati pa čak ni pomisliti. One tri točke koje, kad to kaže, nikako ne može izbjeći, odskoče u zrak, ali ne previše visoko; to zna jer mu se samo koji čas kasnije vrate, udare ga po glavi, i to uvijek gotovo istodobno, ne stvarajući ni onaj minimalni razmak koji se pojavi sam od sebe kad se tri točke napišu. Kao klikeri koji je neki rasijani božji administrativac greškom ispustio kroz svoje svete prste.

Ali nema on kad razmišljati što bi rekao ili pomislio. Od devet do dva poziva prolaznike na ručak, a od šest do devet na večeru. Engleski, njemački, talijanski, francuski, a kad vidi da je neko domaći, onda i na materinskom jeziku, tada uz neki poseban izraz lica. S osmijehom mami prolaznike da se „upuste u kulinarsku avanturu“ i po valjda milijuniti put ponavlja izlizanu priču o „čarobnim delicijama“, iako bi počesto, umjesto osmijehom, turiste, naročito one što kao i on, samo bez odore, glume nekakve kraljeve, počastio psovkom, ispruženim srednjim prstom ili bar isplaženim jezikom. Ali kralju ne pristoji takvo što, a osim toga, i kraljevi od nečega moraju živjeti. On živi od ponavljanja tih pedesetak riječi, one ga hrane, pa sâm sebi ponekad nalikuje na paune na Lokrumu dok se šepure i onim jednim kva dobivaju zalogaje hrane od dokonih turista.

Da, nekad je stvarno bio kralj, ali otad je prošlo prilično godina. Kralj s imenom i prezimenom, točnije sa dva imena i jednim prezimenom. Jednim, ali kraljevskim. Stjepan Kralj, to mu piše u osobnoj iskaznici, kralj Lear, to je pisalo na plakatima s kojih je, odjeven u kralja, gledao upravo on. Pomislio bi čovjek da je već prezimenom, ali i držanjem te urođenim gospodskim manirama, bio predodređen biti kralj.

A sve se odvijalo bolje nego što sebi može dozvoliti umisliti mladić iz Donje Prapratnice, sin težaka i domaćice, koji se, nakon završenog tapetarskog zanata i prvog zaposlenja, jednog dana obreo u kazalištu. Ne kao glumac nego kao radnik koji tapecira sjedala u loži. Jedan statist se razbolio, statist, ali važan, toliko da makar samo bude na bini. Stjepan je ionako morao obustaviti posao dok proba traje, a kad je već tu, mislio je redatelj… Uglavnom, od tapetara je za neko vrijeme postao kralj. Kao kad bi postojala lutrija za ispunjenje snova pa izvuku baš tvoj loz. Za svega nekoliko godina novinari su ga već kovali u zvijezde, one na čiju pojavu astrolozi amateri ostanu paf, jer ih nema u astrološkim udžbenicima i pojave se tek tako, iz čista mira, ničim izazvane. Iako formalnog glumačkog obrazovanja nije imao, proricali su mu velike svjetske pozornice, a jedan ga je čak usporedio sa Orsonom Wellesom.

Ali, kao što kraljeve i u stvarnom životu ponekad znaju svrgnuti, revolucijom, pučem, revolverom ili diplomacijom, tako ni u njegovom slučaju nije potrajalo vječno. Kako i zašto, to nikad nije shvatio. Bit će da je, uživajući u ovacijama probirljive velegradske publike, oćoravio kao tetrijeb i oglušio kao džukac kad se u selu pojavi nova mlada kuja, zaostala za lovcima pristiglim izdaleka, pa nije vidio ni čuo mlade snage, prosjake koji polako izrastaju u kraljeviće, kako mu pušu za vrat. Kako god, s novim direktorom kazališta došle su i nove predstave i novi rasporedi uloga, a Stjepan Kralj je polako tonuo, da bi na kraju sam otišao potražiti sreću u konkurentskoj kazališnoj kući. Tamo su ga dočekali kao zvijezdu pa mu je neko vrijeme izgledalo da su stvari ponovno posložene savršeno i pod konac, kao ležaljke i ručnici na nekoj njemačkoj plaži. Nije, međutim, trajalo dugo, a tražiti razloge zašto se dogodilo baš tako bilo bi isto kao oživjeti mumiju u nekoj od egipatskih piramida pa zatražiti da, onako krmeljava i nesigurna i u vlastito ime, nabroji igrače novosadske „Vojvodine“ kad je ono umalo postala prvak Jugoslavije.

A i koja bi fajda bila od traženja razloga. Sad je tu gdje jest i to je to. Da, pokušavao je ponovno, ne jednom, ali kad čovjeka pregazi auto, ma i konjska zaprega, nije više onaj isti, ni samom sebi, a pogotovo drugima. Svi su znali za njegove slavne dane, ali to je bilo nekad. Nije slava od užeta pa da napraviš omču, natakneš je oko vrata i odeš s njom u vječnost. Znali su to oni koji su mu se, kad bi pokušao, uljudno smješkali, odbijajući ga na kraju nemilosrdno kao mačka vlastite mačiće kad procijeni da više nisu za njene sise, a oni se čude i pitaju što se to desi, pa do jučer su sisali svih šest.

Kad se oko pola tri svali u svoj podrumski ćumez s prozorčićem nalik malo široj puškarnici, kad nestane sve one vreve i šušura koji je pored njega prolazio proteklih sati, učini mu se da između ta dva svijeta postoji granica koja nije samo onaj kameni zid, stoljećima star, između njegove izbe i vanjskog svijeta; ne, postoji neka još mnogo čvršća granica – onaj svijet nikad neće ući ovdje niti će ovaj svijet ikad izaći van. A on je u oba ta svijeta i sam se vječito pita kako je to moguće i ima li još neki takav slučaj na svijetu. Pomisli da su u njegovim svjetovima, koliko god ih bilo i koliko god mu pripadali, sve zalihe dobra odavno bespovratno potrošene, pa mu se njegov podrumčić učini nalik grobu, samo što se niko nije sjetio zasuti zemljom i grob i njega; da je ima, sam bi on nju nekad nagrnuo po živom sebi, ako je stvarno živ i ako se to što promiče kroz njega dan za danom može zvati životom, ali nema, more je to, zemlja može poslužiti za bolje stvari, recimo za uzgoj ljubičica koje se onda mogu prodavati turistima; ovako bi, da je on raspe po samom sebi, bila bi uzalud potrošena.

Ipak i tu, ispod zemlje, ponekad kaže ono „Ja sam kralj…“, naročito između dvije smjene, kad se gotovo nema rašta raspremati. Pa sačeka da ga točke-klikeri pogode, a ne promaše baš nikad. Onda iz najlonske vrećice izvadi paštetu i paradajz ili takvo što, jer je one delicije na koje povazdan poziva turiste za nekoliko godina probao samo dvaput, u nekim svečanim prigodama, na prezentacijama priređenim za predstavnike turističkih agencija i turističke novinare, kad je također bio kralj, samo što se tada osjećao još više kraljevski. Jest, jednom ga je jedan bračni par zvao na ručak u neki drugi restoran, ali mu je takvo što bilo strogo zabranjeno u kraljevskoj odori, a oni su željeli upravo tako. A skuha se, ožedni i ogladni na onoj žezi što je Gospod od svibnja do listopada rasipa nemilosrdno kao seljak mravinjak i mrave koji su se od njegovog prethodnog dolaska stvorili niotkud i još se razbaškarili kao da je njihov poglavica već obavio sve što je trebalo obaviti u općinskom katastru.

Ne znaju turisti dok traže da se s njim fotografiraju ni za njegov ćumez, ni za paštete i paradajz, ni za prozor-puškarnicu, ni za ona dva svijeta koja je međusobno teže promijeniti, preći iz jednog u drugi, nego preći preko ratne linije razdvajanja vojske koja ima vlastitu tvornicu mina pa ih načička toliko da ni zalutali mrav iz onog mravinjaka od maloprije ne može proći a da neku ne aktivira. Dok im se uljudno smiješi, to mu je dio posla, nerijetko pomisli na to u kojim su sve gradovima svijeta, na čijim hard-diskovima i u albumima, završile njegove fotografije. Nekad je na to ponosan, a nekad se osjeća kao kurva koju na raskršću čekaju mušterije, a ona im s osmijehom deklamira što stoji 200, što 400, a što može i za 100 kuna. Rijetko tko ga pita za ime, ta svi u njemu vide kralja; oni se žele fotografirati s kraljem, a ne sa tamo nekim Stjepanom, makar se prezivao i kraljevski. Još manje ga netko prepoznaje iz vremena kad je bio zvijezda; em je otad prošlo mnogo vremena, a nitko kroz tolike godine ne može proći neokrznut, em je, rekosmo, domaćeg svijeta malo; ionako su to oni što su se u životu dali na zgrtanje novca, a ne na punjenje bilježnice sa slatkastim cvjetićima u koju će upisivati kazališne premijere kojima su prisustvovali.

Dok ujutro tjera mamurluk nastao od viška stvarnosti i manjka slave, pogled mu sa željeznog kreveta odluta na plakat predstave „Kralj Lear“, zalijepljen na vratima. Ponekad ga ta dva pogleda dvojice ljudi od kojih su obojica on razbudi naglo kao kad čiru na dvanaestercu padne na um da tog dana bude glavni frajer. Ponekad, pak, zaroni u prošlo pa zamišlja da se nalazi u tijesnom skladištu kazališnih rekvizita i da je slučajno odspavao, ali mu se, eto, sad valja spremiti za probu ili za predstavu. Valjda ne kasnim, pomisli na čas. A onda pogleda u vlastite oči koje ga netremice pozdravljaju s plakata, krene se prekrstiti pa odustane. Čemu, Gospod ionako zna sve, ma koliko se ponekad pravio lud.

A kad jednom krene put oblaka i dođe pred Njega, znao je, izustit će samo ono svakodnevno „Ja sam kralj…“ Jer dok drugi budu birali ili im bude određivano hoće li se pretvoriti u anđele ili u đavole, on će zamoliti da i dalje ostane kralj. Pravi, onaj što prima ovacije, ili lažni, onaj što dijeli prospekte. Čekajući da vidi hoće li i na nebesima one točke-klikeri pasti po njegovoj glavi.