Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Slava Borislava Pekića

Prizori s Cvetnoga trga u Beogradu.

Dan je oblačan, zimski, sa zapada nailazi južina, dvadeset deveti je februar prestupne godine.

U toku su posljednje pripreme pred skori ceremonijal otvorenja. Pisac kojemu je posvećen brončani memorijal, jednom je rekao ovo:

“Budućnost će ili biti kao sadašnjost, pa nas neće trebati, ili će se od nje razlikovati, pa nas neće razumeti.”

Sudeći po tome što su mu podigli spomenik, Borislavu Pekiću događa se ovo drugo.

Ali kako je spomenik piscu uvijek – ili čak prije svega – i spomenik njegovim čitateljima, tako brončanog Pekića, ipak, ima tko da razumije. Pogotovu što je on među onim rijetkim piscima koji svoju tihu publiku nalaze na svim stranama i u svim zemljama i krajevima koje naseljava ovaj višeimeni jezik.

Dovršenje radova nadgledao je, u ulozi slučajnog turista, leksikograf Vlaho Bogišić.

Spomenik će prekosutra, u jedan popodne, otvoriti pisac Dragan Velikić, uz sasluženje predsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića i drugih visokih dužnosnika.

*

pekic 1

*

pekic 2

*

Foto Sanja Jovičić

Miljenko Jergović 29. 02. 2016.

sms/lipa mill dnevnik (4)

*

Nikada nisam naučio programirati videorekorder. Pa i da jesam, što bih danas s tim? Što ću sutra sa smartphoneima i tabletima?

*

Da je knjiga velika kao kuća, pa da je u nju ući i zaključati se.

*

Nevjerojatno. Ima li riječi koja je u Hrvatskoj više devalvirala?

*

Što ćeš biti kad porasteš?

A što ako ostanem sitan? Smijem li i tada birati?

*

Tata je cijeloga života bio na liniji. Sin je on-line.

*

Upoznao sam Zlo u sedmoj godini. Ne znam gorega.

Zajamčeno, ne znate ni vi, premda ga ne znate.

Kažu mi, piši o njemu. A ja ne mogu, meni je on i dalje dječak. Premda sam ja njemu truplo.

*

On je pička, govore obaviješteni. On je oportunist, pišu novine.

To će reći da ga nije oportuno fukati.

*

Koje je geslo pedofila? Treba uživati u malim stvarima.

*

Sestro, gubimo ga – reče svećenik časnoj nakon što je čuo da mu se župljanin propio.

*

Kad sam ja bio mali, vremensku prognozu slušali su samo ribari. Danas je cijela država peškarija.

Ivica Ivanišević 28. 02. 2016.

Pijetao

Nije željezarski ingot
presvučen smeđom
kremom za cipele

Pijetao je ozbiljna
životinja koja
jasno kukuriče.

On ne nariče.
On je s neba.

Jasan glas
u svitanje.

Ivo Totić 27. 02. 2016.

Niktin* sin

Sinoć sam grabljao travnjak a jutros je
već novo lišće palo na jučerašnju zemlju.
Proljeća se gotovo i ne sjećam, ljeto se
brzo sasulo u sebe… Ipak ne napušta me
vjera u treći život.

Kad Niktin sin, ko Djed Mraz, pokuca
svojom bakljom na zaleđen prozor,
prikupim staru snagu da se prikažem
mlad i zauzet. Da me još malo ostavi.
Potegnem mrtve prijatelje kao žirante.

____________

* Nikta, u grčkoj mitologiji boginja noći, majka boga smrti Tanatosa

Milorad Pejić 26. 02. 2016.

Čuvaj kuću i sat

________________________________Nenadu Radanoviću

Bijeda je fleka od napucane fudbalske lopte
na dje
čjoj koži.
Ako i uteknemo od nje, ostavi trag.
Nestane i crvenila, ali iz navike
ćemo se češati.

Ona nas boji kao krv s mesarske kecelje rijeku
koja je pere.
Zatim zasije skromnost, a mišljenja su da veliki pisci
ne smiju biti skromni, kao da je književnost šah,

te da najbolje poteze vuku oni koji posmatraju
pomicanje figura sa strane.

Oni koji je skiciraju iz tlocrta.
Oni koji nisu
čuvali sat.

Adnan Žetica 25. 02. 2016.

Otorinolaringologija

2016-02-19_USTA ŠINE SEKU 'RČE

Alem Ćurin 24. 02. 2016.

Tristan Korbijer: Lulu – pjesniku

Lula sam mu, i ko prava
Dojilja mu zvijer uspavam.

I ćorave kad njegove
Himere čelo mu tronu,
Dimim… I on na plafonu
Već ne vidi paukove.

… Pravim nebo mu, oblake,
More, pustinju i varke;
– Tu mrtvim se okom gubi…

 Kad se zgusne oblak, misli
Da sjen znanu vidi – zubi,
Ćutim, kamiš moj su stisli….

Vrtlog nov: na slobodi je
Duša, okov, život cijel!
Ja se gasim tad. On spije!

…………………………………….

Spij još: zvijer je uspokojen,
Predi san do kraja tako…
Jadniče!….Dim sve je, ako
Tačno jest da sve dimno je…

*

Tristan Korbijer  (1845-1875)
Preveli Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas

Marko Vešović 24. 02. 2016.

sms/lipa mill dnevnik (3)

*

Stavi prst u more i povezan si s cijelim svijetom. Gdje da ga gurnu kontinentalci? U kanalizaciju?

*

Gospodine, neka bude volja tvoja. Pametniji popušta.

*

Kako partijski umrežen svijet stavlja do znanja novinaru da je redovito čitan? Pratimo vas.

*

Izvolite, gospođo – ljubazno će recepcioner moskovskoga hotela kasnih sedamdesetih u kasne sate.

Rusi! Puna mi ih je soba! Učinite nešto! – užasnuto će moja punica na tečnom ruskom, zgađena najezdom smeđih bubašvaba (blatella germanica).

*

Pamti li itko ime čovjeka koji je dizajnirao kolica za dućane, ona koja se ne pogone benzinom nego kovanicama? Ne želim podcijeniti Enza Ferrarija, nipošto, ni slučajno, daleko bilo, ali pak…

*

Boli me… no, shvatili ste. Urologija je kod nas psihijatrijska disciplina.

*

Ako ima Boga… onda valjda ima pametnijeg posla nego da se bavi sa mnom.

*

Od onanije se suši kičma. Dajte lubrikante, odjekuje klaustrima.

*

Kako te nije sram biti jugonostalgičar?

Ispričavam se. Nisam, naravno da nisam. Onda mi je bilo grozno. Evo, vidite i sami, jedva sam živ. Mogu li sada ići?

*

Zadnji put ti kažem! Čuješ li me? Zadnji! Zadnji!

Niti dijete čuje, niti je ocu vjerovati.

Ivica Ivanišević 22. 02. 2016.

Provincija u pozadini

Hasan Kikić, ljubavna priča

Konspirativno ime mu je Slobodan. Tako ga 1948. spominje Skender Kulenović, u sjećanju na njegovu pogibiju. Nastradao je 6. svibnja 1942. u četničkoj zasjedi na planini Čemernici, kod sela Rapta, negdje između Mrkonjić Grada i Skender Vakufa. Bio je komesar Prvoga krajiškog proleterskog bataljona. Grob mu se, navodno, nalazio pod brojem 57, na partizanskom groblju u Skender Vakufu (danas Kneževu). Posljednje što je napisao bila je kazališna jednočinka “Partizani idu”. Njen tekst je izgubljen, kao i rukopisi romana “Počasni građanin” i “Haso”, te dio zbirke pripovjedaka “Lole i hrsuzi”, koji su u istočnoj Bosni uništili četnici.

Rodio se u Gradačcu, 20. kolovoza 1905, u obitelji školskog podvornika Hase Kikića i Munire Đulbegovićeve, kćeri iz osiromašene begovske kuće. Otac mu 1916. odlazi u rat, i kao soldat Treće bosanskohercegovačke pješačke regimente ratuje na rijeci Piave, u toj posljednjoj velikoj bici Austro-Ugarske monarhije. Hasanu Kikiću jedanaest je godina kada, makar i nakratko, postaje glava obitelji. Ta gladna i krvava vremena, marširanje niz blatne posavske kaldrme, uz histerični pisak truba i zveket doboša, dječaci koji napasaju carska goveda, preplašeni zlosretnici koji pred regrutaciju sjekirom odsijecaju desne kažiprste, e ne bi li se oslobodili vojske, ratni invalidi, koji se iz Besarabije vraćaju bez obje noge, udovice, starci i ratni profiteri, svi koji će u te tri godine promicati pred Hasanovim očima postat će dvadesetak godina kasnije dio atmosfere njegovih proza, likovi “Provincije u pozadini”, tog neobičnog, furioznog pripovjednog mozaika, očigledno ispiriranog domobranskim novelama Miroslava Krleže, što će u zimu 2016. čitatelja koji mu se nakon trideset godina bude vraćao sasvim neočekivano podsjetiti na prozu Bruna Schulza, i zalud će mu biti da taj dojam, kao sasvim neprikladan i nepripadajući, rastjeruje iz glave.

Kako se morao brinuti za obitelj, i kako je, doista, napasao carska goveda po ledinama oko Gradačca, Hasan tek s napunjenih trinaest, krajem 1918, završava četverorazrednu pučku školu. Sljedeće godine zauvijek odlazi od kuće. Najprije upisuje Višu dječačku školu u Derventi, pa Učiteljsku školu u istome gradu. Iz nje ga početkom 1926. izbacuju, nakon što zajedno s Ilijom Grbićem, budućim književnikom i revolucionarom, sudjeluje u đačkom štrajku. Odlazi ujaku u Samobor, odakle svakodnevno putuje u Zagreb, gdje završava školu i 19. lipnja 1926. polaže ispit zrelosti.

Prvo učiteljsko mjesto mu je u selu Hajdarovići, blizu Zavidovića, odakle odlazi u Rogaticu, gdje radi pune četiri godine, sve do 1932. U Rogatici Hasan, kao već formirani ljevičar, driješi i razpasuje svoju sudbinu, susrevši Anku Jovanović, također učiteljicu, kćerku iz ugledne rogatičke građanske obitelji. Ljubav između muslimana i pravoslavke u ono je vrijeme u malim i zatvorenim bosanskim čaršijama bila ravna skandalu, koji bi se zatim pretvarao u legendu, koja će se prenositi s koljena na koljeno i izazivati niz različitih emocija u onih do kojih legenda dopre: prezir, strah i divljenje. Ili različito temperirani spoj svega toga.

Ankini su bili zgroženi, kao i Hasanovi. Mladih se odrekla rodbina i s jedne i s druge strane, a on je mudro procijenio da im je najpametnije da idu iz Bosne. Stižu u Hrvatsku, gdje Hasan Kikić dobiva namještenje u Gornjem Sjeničaku, velikom selu na Kordunu, blizu Vrginmosta. Nakon dvije godine učiteljevanja postaje školski upravitelj, a 1936. dobiva premještaj u Pisarovinu. U tom ubavom selu na obroncima Vukomeričkih gorica ostaju sljedeće četiri godine.

Još za učiteljevanja u Bosni Hasan Kikić privatno polaže gimnaziju, a 1934. upisuje izvanredni studij na Pravnom fakultetu u Beogradu. Diplomira 31. listopada 1938.

Koristi svaku priliku da putuje u Zagreb. Kreće se među naprednim intelektualcima, književnicima, umjetnicima i političarima. Blizak je Komunističkoj partiji Jugoslavije. Pripada krugu Augusta Cesarca, Ognjena Price i Krste Hegedušića, koji ilustrira prvo izdanje “Provincije u pozadini”, objavljeno 1935. u zagrebačkoj Epohi. Od tog doba, početkom tridesetih, datira Kikićevo oduševljenje Krležom, njegovim stavovima, ali i književnim stilom i retorikom. Preko Krležina djela upoznao je Zagreb, zagledao se u ovaj grad i postao njegov pisac, još i prije nego što se 1940. tu doselio.

Hasan Kikić u hrvatsku je književnost ušao kada se bježeći od bosanskih klero-nacionalizama zbog mješovitog braka naselio u Hrvatsku i tu propisao na svoje bosanske teme. Iz ove je književnosti izašao, izbačen i defenestriran, kada su partizanski pisci postali nepoželjni. Nije mu pomoglo što su i njega, kao i Ivana Gorana Kovačića, ubili četnici. Pred hrvatskom mu je književnošću zasmetalo to što se zvao Hasan. Nakon 1991. u Zagrebu više nije izdana nijedna Kikićeva knjiga, niti mu se više imena našlo u antologijama i pregledima hrvatske književnosti.

Početkom 1940. postavljen je za pravnog referenta u Odjelu za prosvjetu Banovine Hrvatske. I to je njegovo prvo i posljednje pravničko namještenje.

Usporedo s lijevim političkim i književnim angažmanom Hasan Kikić sa skupinom muslimanskih intelektualaca, studenata i radnika iz Bosne sudjeluje u izdavanju književnog časopisa Putokaz. Tako se zbližava i sa Skenderom Kulenovićem. Skender njemu: moj Slobodane! Hasan njemu: Škandal efendijo! U Putokazu su i Safet Krupić, Ešref Badnjević i Rizo Ramić. Časopis izlazi od 1937. do 1939, na tragu kulturne i političke emancipacije bosanskih muslimana. Tada Kikić postaje i predsjednik Društva hrvatskih muslimana. S tog mjesta odlazi nakon sukoba s Ismetom efendijom Muftićem, zagrebačkim muftijom, koji odmah po uspostavi NDH, 12. travnja 1941. biva imenovan “članom Hrvatskog državnog vodstva”, i s valova zagrebačkog krugovala poziva muslimane na suradnju s novom vladom.

Pred propast Kraljevine Jugoslavije, Kikić kratko učiteljuje u pučkoj školi na uglu Savske i Koturaške. Poslije rata ta škola će ponijeti njegovo ime, i nositi ga skoro pola stoljeća. Preimenovana je početkom devedesetih. Nazvali su je po Tinu Ujeviću, dok je Hasanovu ime nestalo iz hrvatske književnosti i kulture. Još jedna zanimljiva priča o književno-nacionalnim pripadnostima naših pisaca: Hasan Kikić u hrvatsku je književnost ušao kada se bježeći od bosanskih klero-nacionalizama zbog mješovitog braka naselio u Hrvatsku i tu propisao na svoje bosanske teme. Iz ove je književnosti izašao, izbačen i defenestriran, kada su partizanski pisci postali nepoželjni. Nije mu pomoglo što su i njega, kao i Ivana Gorana Kovačića, ubili četnici. Pred hrvatskom mu je književnošću zasmetalo to što se zvao Hasan. Nakon 1991. u Zagrebu više nije izdana nijedna Kikićeva knjiga, niti mu se više imena našlo u antologijama i pregledima hrvatske književnosti.

Početkom travnja 1941. mobiliziran je u jugoslavensku kraljevsku vojsku, čiji slom dočekuje kao rezervni poručnik, u kasarni u Velikoj Gorici. Po uspostavi NDH u svome zagrebačkom stanu skriva komunističke ilegalce. U domobranstvo je uvojačen 9. rujna. Dobiva čin satnika, i služi u Sanskom Mostu.

Rano je ljeto 1941. Skender Kulenović traži načina da se prebaci u šumu. U Zagrebu ostavlja ženu i sina. Propusnicu mu sređuje Kikićeva Anka. Odlazi u Sanski Most, tamo će Hasana sresti, a onda na Grmeč, partizanima.

Ovaj događaj Kulenović je opisivao kratko nakon rata, u nekoj vrsti prozno-publicističke skice, koju, na žalost, nikada nije razradio. Tu je sjajno izveden i njegov opis Zagreba 1941: “U Zagrebu je bilo mučno, o tom bih mogao čitavo poglavlje napisati. Plava svjetla noći, policijski časovi, ulice zelene od Nijemaca, i žute od ustaša, svaki dan plavi plakat s imenima strijeljanih. Među njima bilo je i mojih poznanika i prijatelja. Jedne noći zatutnjaše kamioni. Te noći u Kerestincu, gdje su bili zatvorenici, komunisti su uspjeli da poubijaju ili povežu stražare i da iziđu napolje. Kamion koji je iz Zagreba trebalo da dođe i da ih prebaci na slobodnu teritoriju nije stigao, te ih je većina bila opkoljena i poubijana. Među njima i moj brat Muhamed, slikar, sa grupom travničkih radnika, koje su ustaše odmah po ulasku u Travnik bile potrpale u kamione i prebacile u Kerestinac.”

Tih je dugih hrvatskih tjedana, u plavo-žuto-zelenom šarenilu stolnoga grada Zagreba, Skender Kulenović doživljavao svoju tešku životnu mogu i svoj preokret. Uzeli su mu brata, i on im to nije oprostio. Iako u tome nije bio od velikih riječi, nije napisao katarzični roman, makar i sonet, poput Selimovićeva Derviša, ali se on, zagrebački đak, mladi pisac i pjesnik već dobro utemeljen u hrvatskoj kulturi, zauvijek okrenuo od Zagreba, i bez puno riječi zaobilazio ga do smrti. Njegov će biti Beograd, njegov će biti i Mostar, dva odabrana grada koji su mu zamijenili sve one druge koji bi mu bili po nesreći suđeni, i njegova će na kraju krajeva biti i – srpska književnost. Za razliku od Hasana Kikića, koji će ostati hrvatski pisac, sve dok ga hrvatska književnost ne zataji i ne odrekne ga se, Skender će srpskim piscem biti i preko ivice groba, svog groba i grobova tisuća nedužnih njegovih sunarodnjaka koje će vojske bosanskih Srba i njihovih beogradskih pokrovitelja ubijati od 1991. do 1995. Ostaje Skender srpski i nakon što mu je u onome bosanskokrajiškom gradiću prebrisano ime s tahti jednoga sokaka, koji je zatim prezvan imenom njegove fikcionalne junakinje Stojanke majke Knešpoljke. Hrvatske i srpske kulturno-identitetske strategije oduvijek su se tako razlikovale da su se hrvatski projektanti kulturnih identiteta u uvjetima vrućega ili hladnog rata vazda odricali onoga i onih koji su ostajali s druge strane imaginarne fronte, dok se njihovi srpski suparnici i istovrsnici nikada nisu odricali nikoga i ničega. Nema odbačenih i razvjerenih srpskih pisaca, a u Hrvata skoro je više odbačenih nego ukorijenjenih.

Tako su se u proljeće i ljeto 1941. dva ahbaba, dva Putokazova autora, dva muslimana, i ne znajući krenuli razilaziti u nacionalnom smislu. Govori li to o tragici bosanskih muslimana ili o šupljoj praznini i nesupstancijalnosti naših južnoslavenskih nacija? Nacija jest nešto strašno i krvavo, ali kako je ozbiljno shvatiti kada je Hasan jedno, a Skender je drugo? Kako ozbiljno shvatiti naciju ako je Hasan postao Hrvatom ponajviše zahvaljujući ljubavi prema rogatičkoj Srpkinji Anki? Gospođi Anki koja je svoj život odživjela s onom vrstom dostojanstvenog prihvaćanja vlastite sudbine kakva je karakteristična samo za aristokraciju. Duhovnu i emocionalnu, naravno.

Hasan Kikić gine u četničkoj zasjedi 6. svibnja 1942. U partizanima je od veljače 1942. Do tada je kao domobranski časnik radio na vezi između gradske ilegale i šume. Izmakao je u posljednji čas, jer su ga već bili razotkrili. Tada je potrošio sve svoje zalihe sreće.

“Provincija u pozadini”, čijih se pojedinih fragmenata sjećamo još iz čitanki za osnovnu školu – mi koji smo se školovali po bosanskohercegovačkom planu i programu – danas je ljepša, uzbudljivija i ekspresivnija knjiga nego što je bila za socijalističkih vremena. Pretvorivši se iz pjesnika revolucije i pisca po partijskoj zapovijedi u povijesnoga i književnog autsajdera, Hasan Kikić postao je istinski velik pisac. Čitaju li ga?

Uzbudljivo je zamišljati kakav bi pisac nakon rata bio Hasan Kikić. Darovit, vrlo obrazovan i načitan, mogao je svašta biti i svašta napisati. Kao što je mogao i propasti, razočarati se, nestati. Nije preživio.

Miljenko Jergović 21. 02. 2016.

Sarajevo – muslimanski grad?

Je li Sarajevo „postalo muslimanski grad“ ili (još) nije – tim se pitanjem povremeno javno bave svi: novinari, pisci, političari, vjerski ljudi, kolumnisti tiskanih i elektronskih medija, popularne starlete i pjevači, a o opskurnom podzemlju internetskih foruma da se i ne govori. Još manje – o šovenskim invektivama Milorada Dodika o Sarajevu kao Teheranu (kad bi malo više znao, kao što ne zna, morao bi valjda reći: Rijad a ne Teheran.) Jave se za riječ svako malo i inozemni novinari sa stereotipnim ali zato odrešito formuliranim dojmovima iz svojih jednodnevnih ili dvodnevnih posjeta Sarajevu. To je, naprosto, jedno od onih draškavih i neodoljivih pitanja, o kojemu svatko ima nezatomljivu potrebu reći što on, lično, misli i „zna“.

Ima nekoliko najčešćih dokaza za tvrdnju da je Sarajevo definitivno muslimanizirano, koji su već postali opće mjesto, pa se više i ne propituju. Jedan od njih je: u gradu nema lokala u kojima možeš dobiti alkohol, nema mesnica ni trgovina sa svinjskim mesom. Drugi: sagrađeno je strašno mnogo džamija, a ezani s njihovih minareta su preglasni. Treći: ulice su prepune pokrivenih žena.

Ono prvo naprosto je netačno: „alkoholfrei lokala“ ima, ali su više izuzetak, broj onih drugih neusporedivo je veći i u njima nema kojega alkoholnog pića pod kapom nebeskom nema. U Sarajevu se među svim vjerama pije mnogo, i mnogo više nego što je zdravo i poželjno. Sarajevsko pivo jedan je od markantnih brendova grada, a pivovara koja ga proizvodi jedna od najjačih i najstabilnijih kompanija (nekadašnja državna firma, danas privatizirana, treba li reći: u vlasništvu muslimana). A pokretni kazan za pečenje rakije bio je i ostao nezaobilazan motiv u slici jesenjih dvorišta i bašča po prigradskim ulicama i naseljima. (Ovdje je umjesno navesti i onaj drugi stereotip, nimalo rijedak i među samim muslimanima, a strašno ga vole svi mogući dobronamjerni a površni tumači tzv. „bosanskog islama“ među domaćim nemuslimanima i zapadnjacima: biva, bosanski musliman je onaj koji ide u džamiju i pije rakiju.)

Sa svinjetinom, istina, stoji teže i treba se potruditi da se do nje dođe, ali nije da je nema, a tamo gdje je ima, ima je u raznim oblicima i vrstama, za svaki ukus i priliku. Međutim, oni koji bez mesa ne mogu zamisliti jelovnik (a Bosanci svih vjera i nacija veliki su i podjednaki mesožderi), imaju drugu muku: sve je teže naći najkvalitetniju teletinu, janjetinu, junetinu itd, jer sve to mahom ide u izvoz u Tursku, gdje je potražnja ogromna.

Istina je da su podignute mnoge nove džamije, pogotovo u onim dijelovima grada gdje, u „crveno“ vrijeme njihova nastanka, nisu ni predviđane ni građene bogomolje; također, obnavljaju se i neke od starih džamija koje su u tom razdoblju porušene, često više iz obijesti nego iz ozbiljne urbanističke potrebe. U ovome novom graditeljskom zamahu, naravno, ima „politike“ – u današnjoj Bosni i Hercegovini utvrđivanje ekskluzivnoga etničkog prava na teritorij najvidljivije i najagresivnije se provodi podizanjem bogomolja i drugih materijalnih vjerskih simbola. No, ima i realne vjerske potrebe stvorene radikalnom promjenom etnkonfesionalne strukture Sarajeva u ratu (većim dijelom prisilno) i poslije njega (uvelike planski), u kojoj je udio nemuslimanskoga stanovništva spao na statistički gotovo zanemarljivu veličinu, procentualno manju nego ikada u posljednjih stoljeće-dva. Kada uskoro napokon budu objavljeni rezultati popisa iz 2013. godine saznat ćemo egzaktne podatke o toj promjeni, ali ona je u različitim pojavnim oblicima empirijski utvrdiva i jasno vidljiva i bez popisa.

Svojevremeno se poslije rata u sarajevskoj javnosti, dok je ovdje još bilo ozbiljnoga kritičkog i nezavisnog novinarstva, vodila prilično žestoka rasprava o opravdanosti tolikoga broja novih džamija, a s posebnom pažnjom u fokusu je bila famozna džamija kralja Fahda (zapravo cijeli vjersko-obrazovno-kulturno-agitacijski kompleks), podignuta novcima Saudijske Arabije i praktično eksteritorijalna u odnosu spram domaćih vlasti, gdje je „na snazi“ rigidno tumačenje i prakticiranje islama po saudijskim obrascima.

Ima ova pojava pandane i na profanom planu. Politički, oni se ogledaju u kursu Bakira Izetbegovića, šefa SDA i člana državnoga pedsjedništva, snažno oslonjenom na predsjednika Turske Erdogana i njegov neoosmanski „san“. Financijsko-ekonomski, pak, ogledaju se u sve brojnijim golemim privatnim kupovinama i rezidencijalnim investicijama bogataša iz arapskih zemalja na ekološki najatraktivnijim lokacijama oko samoga Sarajeva i u široj planinskoj okolici. O obimnoj „turkizaciji“ školstva kroz sistem Fethulaha Gülena već je ovdje bilo riječi prije nekoliko brojeva, no zbog sukoba Erdogan – Gülen, te zbog samoubojstva dječaka Mahira Rakovca zlostavljanoga u jednoj od tih škola, sudbina toga sistema u Bosni i Hercegovini sada je neizvjesna.

Što se tiče „pokrivenih“ žena, da, susrest ćete ih na sarajevskim ulicama, i to u svim uzrastima (čak i djevojčice) i u najrazličitijim formama – od najminimalnijega skrivanja kose i vrata (hidžab) do burke koja pokriva cijelo tijelo. Međutim, tko bi iz toga htio izvlačiti zaključak o „muslimanizaciji“ grada, morao bi zapravo ostati razočaran, jer je neusporedivo više nepokrivenih, a među njima, opet, veliki broj žena koje svoju ženstvenost odijevanjem i držanjem samosvjesno naglašavaju. (Treba li uopće reći da je među njima sigurno mnogo iskrenih muslimanskih vjernica, i tko bi bio taj tko bi im u ime neke doktrinarne rigidnosti to mogao odreći.)

Opću sliku popunjava i fasciniranost Sarajevom svih onih mnogobrojnih partijanerski raspoloženih gostiju iz „susjedstva“, koji se ovamo jate na sve novogodišnje i slične provode i potom o njima govore sa zagrcnutim oduševljenjem.

Kao i u mnogim drugim stvarima, nije problem u samoj pojavi – u ovom slučaju u broju žena koje se pokrivaju; to je naprosto stvar izbora i prava. Problem nastaje kada (lični) izbor i pravo dođu u sudar s nužnom ideološkom i identitarnom neutralnošću državnih institucija.

Tako, nedavno se rasplamsala i još uvijek traje debata u vezi sa zaključkom Visokoga sudskog i tužiteljskog vijeća BiH o zabrani nošenja vjerskih obilježja i prakticiranju vjerskih obreda tokom radnoga vremena u pravosudnim institucijama. U samom početku debata je tendencijski pogrešno postavljena kao da se zaključak o zabrani odnosi samo na muslimanke i njihovo nošenje hidžaba. Mišljenja su podijeljena, ima ih fundamentalnih, koja idu do krajnjih stavova – da je hidžab „sama bit vjere islama“ pa je ova zabrana opaka diskriminacija i izravno negiranje elementarnoga prava na vjeru.

Teško bi, međutim, bilo naći razloga da se ne složimo s komentarom dr. Edina Šarčevića, izvanrednoga profesora na pravnom fakultetu u Leipzigu, koji podržava zaključak Visokoga sudskog i tužiteljskog vijeća BiH i, uzimajući u obzir specifičnu prožetost bosanskohercegovačkoga društva etnoreligijskim korporativizmom, kaže: „Vjerska obilježja imaju snagu simbola i u sudskim procesima imaju sugestivni učinak na stranke u sporu. Njihovu simboličnu vrijednost određuje isključivo publika, posmatrač, stranka, a ne značenje koje ima za osobu koja nosi vjersko obilježje. Zbog toga se u sekularnoj državi, koja sudi prema ljudskim zakonima i u ime naroda, mora spriječiti svaki pokušaj da se direktno ili indirektno, nošenjem odjeće, upadljivog nakita i značaka, fotografija isl. sugerira da je i vjerski svjetonazor mjerodavan za odlučivanje i primjenu zakona. Državne institucije, iznad svega sudove, treba zaštititi što radikalnijim rješenjima i spriječiti da sudske prostorije postanu platforma na kojoj će konkurirati vjerski simboli, a sud postati izlog vjerovanja njenih namještenika, a time i simbol produžene ruke dominantne vjerske zajednice.”

Sarajevo jest muslimanski grad: kao muslimanski počeo je nastajati gradom još prije više od pet i pol stoljeća pod Isa-begom Ishakovićem, sultanovim zapovjednikom Bosanskoga krajišta, pa blistati pod Gazi Husref-begom, i nikada od tada nije prestajao biti muslimanski. O toj tipskoj civilizacijskoj prepoznatljivosti i homogenosti historijskoga Sarajeva odlično govori poznata anegdota o aškenaskom Židovu koji je doselio u Sarajevo odnekud iz srednje Evrope, pa isprva teško podnosi kulturološki šok. “Bez brige”, umiruje ga stari sarajevski Sefard, “brzo ćeš se ti među nama poturčiti!”

Opjevano i proslavljeno, „Damask na zapadu“, Sarajevo je grad koji je, kao osmansko-orijentalni po tipu i muslimanski, uvijek bio u željama i srcima muslimana iz Bosne i Hercegovine i cijeloga muslimanskog Balkana, njihovo snažno gravitacijsko središte. Već u 17. stoljeću, s brojem stanovnika neusporedivo manjim nego danas, zabilježeno je da je imao preko stotinu džamija. Sve to, dakle, potpuno je prirodna i normalna stvar – onaj tko bi se zbog toga ubuđivao i u tome nalazio nekakav problem, samo bi svjedočio vlastitu frustriranost i nekakvu vjersko-civilizacijsku zakočenost.

Ali Sarajevo se u novijoj povijesti, otkako je u drugoj polovici 19. stoljeća iz osmanskih ruku prešlo u habsburške pa onda u ruke južnoslavenskih saveza i sekularnih ideoloških režima, transformiralo, postalo u modernom smislu riječi višekonfesionalno i višenacionalno, s brzim i velikim porastom nemuslimanskoga stanovništva, a u kulturi, urbanizmu, uopće u životnom stilu grad je „disao“ sve više evropski. Sve to zajedno postalo je i zaštitni znak grada – kao ona njegova čuvena „vjekovna“ multietničnost i multikulturalnost. Kraj 20. stoljeća, rat, kataklizma opsade Sarajeva, politički ustroj zemlje poslije rata – potpuno su preokrenuli i anulirali taj proces, ne samo u drastičnom kopnjenju nemuslimanskoga stanovništva, nego u kulturalnom provincijaliziranju i općem pogoršanju životnih uvjeta ogromne većine stanovništva. (U taj trend, kao njegov sastavni dio, spada i zjapeća provalija između goleme većine osiromašenih, onih koji se po „sociološkoj“ definiciji B. Izetbegovića „nisu snašli“, i sloja silnih i imućnih, povezanih s političkim, vjersko-nacionalnim i ekonomskim establishmentom.)

A zaštitni znak multietničnosti i multikulturalnosti, kojemu je istekao rok valjanosti, i dalje se ideološki njeguje, i dalje je potreban, između ostaloga i zato što se tom maglom još uvijek dade uspješno trgovati i na njoj na razne načine profitirati.

Telegram, 36, 20. 2. 2016.

Ivan Lovrenović 20. 02. 2016.