Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    U Jerusalimu, u zemaljskome

    U Jerusalimu, u zemaljskome,
    koračam uzbuđen a sav loman –
    obreh se ovdje gnan, bezdoman.
    Al’ ko je ikad svoj na svome?

    Ko zna kad izdan je, kad ubijen?
    Hodaš pogružen ili zanesen.
    Danas pred slikom Spasa svijen,
    sutra već bombom raznesen.

    Mislim na onu što čeka na me,
    žalobna, sama međ ubicama.
    Samo da ludilo ne svlada me,
    da ne proguta cvrčka tama.

    1995/2008.

    Stevan Tontić 18. 08. 2010.

    Ateisti su vjernici

    Postoje stvari koje možemo znati i postoje stvari koje ne možemo znati. Možemo znati da je zbroj svih kutova u nekom trokutu 180 stupnjeva, ne možemo znati postoji li život poslije smrti. Ne možemo znati ni što misli kamen dok po njemu padaju velike krpe kiše, ni je li mu mokro. Ne možemo znati ni ima li bog zulufe duge kao Arthur Schopenhauer, ni kosu smeđu kao Alanis Morissette, ali možemo znati da je kružnica okrugla.

    Jedini čovjek na svijetu koji to ne zna je moj instruktor vožnje, koji me u jurećem automobilu uvjeravao da postoji najisturenija točka na kružnici i da u trenutku s tom točkom na sljedećem raskrižju počnem motati kako bi se polukružno okrenuo. Tako on to tumači polaznicima svoje autoškole već pola stoljeća i obavezno dodaje kako dobar instruktor, eto, mora poznavati i geometriju. Platon mora da je odahnuo kad je ovo čuo, a ja se nisam pretjerano uzrujavao, zato što je moj instruktor odabrao uvjeravanje, umjesto obrazlaganja, a ljude možete uvjeriti u bilo što. Ja sam, primjerice, bio uvjeren da će instruktor ubrzo ušutiti ako na svaki njegov pobjedonosni poučak otklimam s odobravanjem. Tako je i bilo, a polukružno sam na kraju okrenuo uz pomoć eksperimentalne teologije i svijeta kao volje i predodžbe.

    Dakle, između onoga što možemo znati i onoga što ne možemo znati nalazi se moj instruktor vožnje. Vjernik. A vjernik se o ponoru između stvari koje možemo znati i stvari koje ne možemo znati ne informira skicirajući silogizam ili računajući aritmetičku sredinu, nego kako jedino i može: sklapajući dlanove u smjeru neba. On vjeruje.

    Vjerovati se može na silu, a može se vjerovati i onda kada se umjesto odgovora pitanje vraća kao jeka vječno živa. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne postoji razlog bez kojeg se ne može, nego upravo razlog bez kojeg se može. U boga se, naime, vjeruje jer razloga nema i ne može ga biti. Motivi su nešto drugo.

    Upravo su zato i ateisti vjernici. Oni nisu, kako u nedavnom intervjuu svečano objašnjava jedan hrvatski teolog, nevjernici, nego bezbožnici. To riječ ateist doslovno govori. Naš teolog laže zato što je već hiljadama godina u interesu opstanka deističkih religija, dakle, onih koje počivaju na bogostvoritelju, da se vjera odnosi isključivo na vjeru u boga. A kako za božju opstojnost ni dokaza ni razloga nema, tako i ateisti mogu samo vjerovati u svoje bezbožništvo. Njihovo je nijekanje ispovjedno i po tome između ateista i katolika nema nikakve razlike.

    Agnostici su, s druge strane, privremeni nevjernici i bezbožnici. Njihovo će vrijeme doći, makar na pet minuta. No, kako ga još nema, oni ne znaju što bi rekli o svojoj tjeskobi. Neko biće koje je skrivilo zvijezde i munje možda doista i postoji, no je li on bog, leteća ćabata ili bijela svjetlost, to još zasad ne znamo. Zato što vjeruju da će doći razlog njihove vjere, agnostici su zapravo vrlo nedomišljeni, jer dok koriste vjeru da na okupu drže svoju skepsu, oni zapravo čekaju da matematičari dokuče formulu inteligentnog dizajna. Nešto poput liberalnog tržišta, o kojem se nema tko brinuti.

    Goran Milaković 18. 08. 2010.

    Boks

    Dugo sam boksao u ravnici.
    Udarao rukama, točno i jako zrak i kišu, prašinu i prolaznike.
    Dugo sam, stajao i skakao na jednome mjestu u pustinji,
    lomio sjene što su se zabijale u moj gard.
    Bio sam brz i jak, imao sam dobar rad nogu, vješto sam se
    izmicao i, najvažnije, bio sam neumoran.
    Nisam se osvrtao, gledao sam naprijed, kroz već raspadnute rukavice.
    Znao sam zateći sunce na obzoru u tako nepriličnom stanju
    toliko slabo, da sam potom
    poput bijesna čovjeka ubadao šakama u njegovu ranu
    dišući glasno, toliko glasno da je cijela
    ravnica postajala moja.
    Zvuk se odbijao od metalnih očiju zvijezda, i njih sam tukao u
    dugačkim noćnim rundama, gotovo naslijepo
    vrteći se kao kakav pauk
    nasred ravnice
    zamahujući
    kidajući onu gumu u ustima
    jednim jedinim vriskom.
    Dugo sam boksao u ravnici, bio sam brz i zapanjujuće uporan.
    Dugo.
    Ali kad su se mravi, crni, bezobzirni mravi, pojavili niotkuda
    i stali verati po mojim listovima i bedrima,
    kad su zatamnili moje prepone, razmilili se među rebrima
    znao sam da se sad moram pokazati,
    udarati jače, da će mi uskoro ruke otežati, da ću
    spustiti gard i dati da me to nenadano i strano čudo
    pobijedi.
    Dugo sam boksao u ravnici, sa šakama na kraju svijeta,
    s grčem na licu i bez sna, a sad
    ja podižem ruke, a oni već jedu rukavice.

    Ivica Prtenjača 17. 08. 2010.

    Novac u peći

    Dobra i požrtvovna osoba bila je očeva tetka Paulina Slavka Jergović.

    Časna sestra, najprije u Sarajevu, zatim u Zagrebu. Dvadesetak godina nakon njezine smrti znali bi me zaustavljati po Ilici i Kaptolu, i pitati je li mi što bila časna Paulina.

    To sam shvaćao kao znak. Za života je bila dobra prema meni, a sada se, zahvaljujući njoj, nisam trebao osjećati kao stranac.

    Postoji priča kako se teta Paulina zaredila.

    Kada je pradjed Marko Jergović, poštar i kockar, osvojio najveći dobitak na lutriji u povijesti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je kupio dvije kuće, i još mu je ostalo za dvije, nastavio se kockati i uludo trošiti, pa kad se novac naglo počeo topiti, i nakon što je Marko već prokockao prvu, onda drugu kuću, prababa Sofija ugrabila je potajice poveću gomilu novčanica i sakrila ih. Osim Pauline, imala je još četiri kćeri, da im svima dostane za život, a nešto da pretekne i za udaju.

    Bilo je proljeće, novac je sakrila u peć. I nikome nije ništa govorila.

    Tog je ljeta moj pradjed prokockao sav novac koji mu je ostao, i ponovo se živjelo od njegove poštarske plaćice. Ali stara se nije brinula: sakrila je taman koliko je sirotinji potrebno da ne bude sirotinja.

    U Sarajevu rano zazimi. Već oko Velike Gospe jutra bivaju hladna, a znalo je biti da se u rujnu počne ložiti.

    Jednoga je jutra, kada su otac i majka otišli u grad svatko svojim poslom, Paulina nasjekla drva u bašči preko puta, da se malo ogrije. Tako je, ne znajući, spalila novac.

    Priča kaže da je to bio razlog što je otišla u samostan. Trebalo je ocu, majci i sestrama olakšati život.

    Ova se priča može shvatiti na dva načina.

    Na način nevjernika: to je priča o hudoj sarajevskoj sirotinji, o proleterima kojima ne bi bilo dosta ni kada dobiju najveći dobitak na lutriji, i o nesretnici kojoj nije na um padalo da se zaredi, nego bi se udala i narodila djecu, da jednoga septembra nije rano zahladilo.

    I na način vjernika: za one koji iskreno vjeruju, mora postojati Božji naum u činjenici što je upravo Paulina, najplemenitija od pet sestara, bila zimogrižljiva. I svaka druga otišla bi u samostan, jer bi morala, pošto je spalila novac, ali u zloj sestri time bi zlo postalo još veće.

    Ima li, barem u literarnom smislu, boljega dokaza Božjega postojanja?

    Nisam vjernik, ali ne bih ispričao ovu priču da ne postoji drugi način na koji se ona može razumjeti.

    Volio sam i poštovao tetu Paulinu, i bilo bi ružno da kažem kako je dala zavjet Bogu iz tako trivijalnih razloga, zbog slučaja, zbog novca i zbog sirotinje.

    Ona je istinski vjerovala, i zato ova priča mora imati drugi smisao, bez obzira na to vjerujemo li mi koji njezinu priču pričamo.

    Miljenko Jergović 17. 08. 2010.

    Punk čipka

    Prva 24 sata

    ***

    Detention girl
    I say yeah, yeah, detention girl
    Well she can lock me up, throw away the key
    said it would be good for me oh no!
    Detention girl
    Oh Detention
    Oh Detention
    Detention girl
    It hurts, so, bad
    I’m so glad… treštalo je iz zvučnika po cijelom povećem stanu u sjevernom dijelu grada. Dwarves, opaki punk bend, baš onakav kakve je voljela kao tinejdžerica, a i sada, kao zrela žena, blizu tridesete, blizu tih čudnih godina u kojima, kažu, žene mogu sve, napokon uživaju u životu, znaju tko su i što žele…
    – Ovo ti je moja punk čipka, a ako ti se malo zaplete jezik, možda izgovoriš i nešto drugo, ali ne smeta, sve je to rock and roll – govorila mu je mašući rukama u ritmu pjesme dok joj je on, klečeći na parketu podno kauča u dnevnoj sobi, ljubio gole noge od stopala sve do prepona.
    – Ti se ne bojiš čipkastog rublja? – upita ga Lea iznenada luckasto i izazovno.
    – Misliš ne bojim se u smislu da ga nosim ili da ga skidam? – uzvrati Goran pomalo nespretno, ali zafrkantski, i nastavi ozbiljno: – Ne, ne, volim ga skidati. I pamučno, tzv. obično, svakakvo.
    – Onda si ti iznimka, ja i moje cure smo zaključile da se dečki zapravo boje čipke – izvergla ona.
    – Znaš, te sekunde kad gaćice skliznu sa ženskih bokova – reče on uspravivši se na koljenima – kad se žena potpuno otkrije, mogu se usporediti s presvlačenjem zvijezda, kad neka zvijezda dobije drugu boju, crvenu umjesto žute, narančaste.
    Klečao je tako pred njom, s rukama na koljenima, kao da je na ispovijedi, kao da upravo izgovara nešto što je zgriješio, nešto što dijeli samo s odabranima. A ona je bila ta, odabrana, divlja i nježna, njegova.
    – Samo što to gore mnogo duže traje, a ovdje samo par sekundi, ali te su sekunde u glavi milijuni godina – dovrši on u zanosu gledajući je ravno u oči.
    – Vau, koja opservacija, ali… – reče ona kratko, namigne mu i skrene pogled na svoje raširene noge.
    Da, bio je to neobičan početak vođenja ljubavi, tzv. tulum odleđivanja uz vino i grubi punk, nakon sati šetnji i razgovora. Razgovora o bivšem dečku, njenom, prvom i jedinom. O njegovim bivšim curama. Ljubavi općenito, vezama, braku. O nečemu o čemu ni on s trideset i kusur i ona pred tridesetima zapravo nisu znali mnogo, možda i ništa. No, ipak su pričali, grlili se, nespretno, trapavo. Ipak…
    – Odsad šutim – brzo će on i poljubi je u blago ocrtavajuću brazdu posred crnih bokser-gaćica s crvenim detaljima koji su izgledali kao nehajno prosuta nadrealna djetelina.
    Kad ih je skinuo, bila je toliko mokra da se činilo da joj se mala preselila svuda oko njegove glave, propupala i rascvjetala se istodobno, i zamirisala tako da je nestrpljivo uronio cijelo lice u nju i nakratko prestao disati.
    Objema rukama uhvatila ga je za obrijanu glavu i brzo pomicala lijevo-desno, stiskala ga bedrima i duboko uzdisala.
    – Ooh, ooooh, Bože – daj, daj – oh, ne, ne – čuo je isprekidano kroz njezine prste na ušima.
    Uranjao je u nju nosom, bradom i jezikom, i cijeli je prizor izgledao potpuno nestvarno, kao da se neko dijete mutant rađa naopačke.
    Kad ga je, nagnuvši se malo naprijed, povukla na sebe, Leino je lice bilo posve crveno, užareno do točke taljenja. Hlače i bokserice skinuli su mu zajednički isprepletenim prstima i rukama i on je ušao u nju električan i velik. Bila je nabrekla, velika i gusta kao košarica iz koje u tankim vodopadima sporo curi vrući med. Žmirila je i ponavljala: – Daj, daj, daj…
    Cijela soba odzvanjala je od njihovih uzdaha i glazbe, sve oko njih vrtjelo se kao na vrtuljku – prozori, zavjese, slike, knjige… Minute, sekunde… Brzo, brzo, brže.
    Bez daha, u znoju, na vrhuncu izletjeli su, izišli iz svojih tijela, jer ona tada na milisekundu umiru. Umiru a da toga i nisu svjesna, nestanu, a sve što se dogodilo nikada neće zaboraviti.

    ***

    Kad ju je pogledao u lice dok je jednolično i neobično mirno disala stisnuvši se uz njega u širokom bračnom krevetu, koji joj je ostao u naslijeđe iz prijašnje duge veze, vidio je tamne mrljice od popucanih kapilara na kapcima i ispod očiju. Poljubio ju je nježno nekoliko puta u ta u strasti “ozlijeđena”, ispucala mjesta i uz blago osvjetljenje nastavio proučavati njenu spavaću sobu. Što je novo, a što staro? Što joj je ostalo od bivšega? I je li baš u ovakvom položaju ležala kraj njega? Mijenjaju li žene išta od svojih tzv. rituala s novim muškarcem?
    Bilo je tek oko jedan iza ponoći i nije mogao spavati. Sa svim tim pitanjima u glavi, ispružio se najviše što je mogao i ugasio lampicu kraj kreveta. Soba se spustila u mrak, a ona još niže, skoro na njegov trbuh, stavivši mu otvoreni topli dlan na desni bok.

    ***

    – Ajme, sreća da je sutra nedjelja, valjda će to proći do ponedjeljka, pa neću valjda takva na posao – vikala je ujutro iz kupaonice dok se proučavala u ogledalu, opipavajući prstima tanku kožu ispod donjeg dijela očnih jabučica i onu koja joj je dopola pokrivala oba oka poput sjene. Bila je gola i gledao ju je s neskrivenom strašću i požudom. Nije se mogao suzdržati, palila ga je i na pogled, i gola, i obučena. Sklapao je oči i ponovo ih otvarao, gledao je samo jednim okom, pa drugim. Skraćivao i produživao njenu poludugu plavu kosu, šišao je na boy frizuru. Svakako mu je bila lijepa. To njeno nevino lice Djevice Marije, blijeda put, zategnuta koža kao da je od stakla. Prvi put u životu imao je osjećaj da bi za tu ženu bio spreman na sve. I uplašio se toga. I uživao u tom osjećaju.
    Trenutak poslije već je bio uz nju i, obujmivši je nježno s leđa, šapnuo joj u uho: – Okupat ću te, uđi u kadu.
    Blago okrenuvši glavu, samo se nasmiješila i odmah zakoračila prema zelenkastoj kadi. Uhvatila ga je za nadlakticu da si pomogne i već je stajala na glatkoj površini kade, gotovo se stopivši s bjelinom keramike na zidu. Samo su joj mali zeleni rombovi između većih ploha pločica stršali iz ramena, izlazili iz bokova i vrhova prstiju na rukama. Bila je okrenuta prema njemu i lijepe čvrste grudi nadimale su se sa svakim njegovim žudljivim pogledom. Nije ju ni dotaknuo, šutio je i gledao, a onda pustio vodu i prebacio na tuš. Najprije prstima lijeve ruke, a zatim i laktom, kao bebama prije kupke, isprobao je mlaz, te ga pustio po njenim listovima, pa po bedrima, pa…
    Između nogu imala je samo tanku prugu dlačica, ošišanih skoro do kože i kad ih je zapljusnuo topli val, ljeskale su se kao dodirnute nekom čarobnjačkom tekućinom. Pustio je nakratko da se voda oblikuje po njenom tijelu, u žljebove, kanaliće i usjeke, a ona je sklopljenih očiju sve više ritmično stiskala gornji dio nogu, do koljena. Još je malo držao tako usmjeren mlaz, smješkajući se, zavirujući pod njene sklopljene kapke, te dohvatio malu spužvu i brzo na nju, ne ispuštajući „bacač zaljubljene vode”, iz plastične tube istisnuo malu mrlju pjene za kupanje. Kad joj je vrškom smeđe spužvice dodirnuo desnu bradavicu, lagano se trznula i zanjihala, ali nije otvorila oči. Uživala je u tom iščekivanju, tonula u taj vodeni svijet pun slatkih napada. Dok joj je zapjenjenom spužvom kružio po okruglom ružičastom vrtu, otisnutom na blijedoj podlozi dojke kao mali žig na papiru, imao je lice Marlona Branda pred Marijom u “Tangu”. Lice muškarca kojega izjeda strast. Koji guli kožu da bi došao do srca i umiva lice rukom nježnijom od anđela. Stajali su tako još kratko, prepušteni pokretima kojima više nisu vladali, kojima su znali lice, ali ne i naličje.

    ***

    – Kako ti stojiš sa svojim knjigama, hoćeš li stići sve to napraviti u roku? – upita ga ona nakon što su se ponovo zavukli pod plahtu u sobi.
    – Ma hoću, sutra ću potegnuti – odgovori on i rukom je privuče k sebi i čvrsto stisne. U uho joj šapne: – Pročitao sam i onih nekoliko tvojih pjesama…
    – I? – odmah upita Lea.
    – Super su mi, dosta crne, ali dobre. Moraš još pisati, poraditi na cijelom rukopisu. Ozbiljno.
    – Ma ne, to ja onako, za sebe. Ja ozbiljno, za lovu, slažem reklame i reklamne spotove, a poezija mi dođe kao lijek, nekakvo samoiscjeljivanje. I ne mislim da je nešto.
    – Dobro je, vjeruj mi – nastavi je uvjeravati on.
    – Ok, napisat ću valjda još nešto pa ću ti pokazati – reče ona i poljubi ga u obraz pa u usta, s namjerom da što prije završe razgovor o toj temi. On je nešto pokušavao izgovoriti, no nastavila ga je ljubiti, ne dopuštajući mu da kaže bilo što, da udahne, izdahne, a onda se brzo sagnula kraj kreveta i dohvatila, očito prije pripremljenu, crnu svilenu maramu. Otvorena i vruća, sjela je na njega, prvo na trbuh pa na pubičnu kost, i lagano se pomicala naprijed-nazad. Kimnula mu je da podigne glavu te mu, nagnuvši se, objema rukama nabrzinu zavezala oči. Klekla je zatim bočno kraj njega, s jednom rukom na njegovim dlakavim prsima, a drugom u međunožju. Licem mu je polako klizila kanjonom između grudi i zaustavila se blizu pupka. U sekundi u njega mu je upuhala vreli dah, a potom ga ovlaš liznula. Spustila se niže, na trbuh, pa do „njegova veličanstva”, kralja izdužena vrata koji je žudio pogledati kroz nju. Razmaknula je malo usne i on je provirio u tamu njezina glasa. Dopola je zatim ispružila jezik i njime radila osmice oko njegove vlažne i ustreptale rozo-crvene glave, kao rajska zlatna zmija koja ne želi ništa znati o istočnom grijehu.
    U svom nevjerojatnom mraku, počeo je micati kukovima, pomažući joj da mu „vladara” obujmi što čvršće, što dublje. Brzo, brzo, gore, dolje, kratko, kratko, pa gotovo do korijena. Brzo, brzo, on prolazi, ulazi, duboko, gleda umjesto njega, još malo, malo i – svjetlost je frcnula preko njega, na zid iznad njegove glave dok je, gotovo lebdeći, strgnuo maramu s očiju. Trzao se još nekoliko trenutaka i letio, kapao oslobođen u njenoj ruci. A onda su pali, spustili se, slegli, zalijepili se jedno za drugo, tiho i, činilo se, dovijeka.

    Zadnja 24 sata

    ***

    Noć je bila rana, ponoć blizu. Sjeo je za radni stol u svom podstanarskom stanu i počeo raditi na jednom od više rukopisa koje je morao pročitati i srediti za objavu u izdavačkoj kući u kojoj je bio zaposlen. Kad završi posao koji si je zadao, isplanirao je, pregledat će mail. Prije dan-dva bio je napisao lijepo dugo pismo Lei i pozvao je da se sutra ili preksutra napokon vide. Danima mu se već ispričavala da ne može, opravdavala gužvom na poslu. A strašno ju je poželio ljubiti, utopiti se u njoj. Kako mu je nedostajala…
    Pijuckao je čileanski cabernet sauvignon, stavio slušalice na uši i s velike liste na laptopu pustio Calexico, Carried To Dust. Slušajući Man Made Lake, potonuo je u neku priču u rukopisu o tipu koji je zbrisao iz Sarajeva pod opsadom i pred djevojkom koja se htjela udati za njega. Čitao je, čitao, taj tip je otišao u Švedsku i počeo voziti taksi, a njegova bivša se udala. Čitao je, svirala je El Gatillo, rat je tutnjao, čitao, njezin muž je poginuo. Bože, malo kasnije i ona se ubila. Dok je otkucavala Red Blooms, on se vratio u Sarajevo zauvijek.
    Pročitavši tu priču njemu potpuno nepoznatog autora, imao je osjećaj da je proživio cijeli jedan život, da se rodio i umro. Posegnuo je za čašom i ispunio usta vinom, mlačnom daljinom i tugom, i zadržao ga u ustima tako dugo da mu se činilo da se upilo u obraze, probilo ih i sad se kao krv slijeva niz obraze i vrat.

    ***

    Malo kasnije, čim je otvorio mail, vidio je Leino tipično Teeebiii, nasmiješio se i odmah ga otvorio:

    U Jazzu smo ukrali crni kristal
    i zamijenili ga za moj zivot vjecne trudnice.
    Zauvijek cu tako sacuvati
    i sebe, i tebe, i oca kojeg nikad ne sanjam.
    Tako ces zauvijek sacuvati one sto te
    progone iznutra, tvoje sto te smrtno vole.

    Saljem ti samo dio pjesme o tebi, o nama; ‘nama’ kojeg vise nema.

    Smrznuo se u trenutku kad je pročitao prvu strofu pjesme i prvu rečenicu pisma. Ukočio. Gutao je daljnja slova, poželio sve pročitati u sekundi, a više nije vidio.

    Nisam vise u Zagrebu, ovo sto sada citas napisala sam u Frankfurtu, dok sam cekela avion za Ameriku. Dobila sam jednogodisnju stipendiju i odlucila otici. A mozda i ostati. Tamo mi je, u Chicagu, frendica koja se udala za Amerikanca. Dosta mi je ove jadne i tuzne zemlje.
    Znas, moram ti jos nesto reci. Nesto sto nisam u ovih par mjeseci. Nisam bila zbunjena, rasturena samo prekidom svoje dugogodisnje veze, time sto sam se napokon osjecala slobodnom, a nisam znala sto bih s tom slobodom. Ne, bio je tu jos netko. Prije tebe upoznala sam nekog i bila s njim. I zavoljela ga. Mislila da sam ga zavoljela, bolje receno. To s njim trajalo je, s prekidima, i dok sam se vidjala s tobom. Oprosti mi. Znam da sam kucka. Znam da je to strasno. Nisam znala sto napraviti, kako rijesiti tu zbrku. Bilo mi je lijepo s tobom. Divan si, njezan – poseban. Znam, sad mislis da serem, da lazem, i imas potpuno pravo to misliti. Ali, nije tako, nije. Oprosti, oprosti…

    Potpuno mu se zamračilo pred očima. Pročitao je, a nije znao što je pročitao, nije htio znati, nije htio vjerovati. Odgurnuo je laptop od sebe po stolu i ustao, dohvatio već dopola ispražnjenu bocu i potegnuo iz nje skoro do kraja.
    Zatim je opet sjeo i s bocom među nogama na stolici ispočetka pročitao mail, polako, rečenicu po rečenicu. Došavši do kraja, ponovo je ustao. Glavinjao je po stanu s bocom u ruci ne znajući što da učini. Bio je to šah-mat, bezizlazna situacija, kraj. Još je jednom potegnuo, ispraznio bocu i samo je ispustio iz ruke na parket. Sudar stakla i drva prasnuo je potmulo kao mina. Bacio se na leđa u krevet i u polumraku svjetiljke na radnom stolu zabuljio u strop. Nekoliko trenutaka kasnije trgnuo se i ustao. Otišao je po još jednu bocu crnog vina i nabrzinu je otvorio. Gusti cabernet slijevao se u njega u mlazovima, kao otrov, kao vatra. Sve je brže naginjao i osjećao se sve težim, lice mu se razvlačilo u čudni kez, nešto između plača i smijeha. Odložio je već napola praznu bocu na stol i počeo prekapati po CD-ima. Tražio je Dwarves, želio je da ga oni dokrajče, želio ih je slušati kao onda kad je bio prvi put kod nje, kad ju je prvi put skinuo, glasno i razuzdano.
    – Gdje ste, u pičku? – mrmljao je.
    – Aaa, evo, evo – ponavljao je stavljajući CD u player s divovskim zvučnicima. Uskoro je stanom zatutnjao punokrvni punk. Toliko je pojačao ton da se činilo kao da deseci gromova zaredom pogađaju zgradu. A on se valjao po podu, ustajao, skakao, vrištao, pjevao: the…I know a girl in this town / She likes to fuck when the sun goes down / She likes the rooftops / She likesoooor. Odmumljao je riječ koju nije baš razumio i nastavio: Suck that cock on the bathroom floor, pa se bacao po krevetu, posve izvan kontrole.
    Susjedi su ubrzo počeli lupati sa svih strana, odgore, po zidovima sa strane, odolje. Nije prestajao, nije se obazirao, nije čuo i nastavio je bjesomučno skakati kao da je na stageu na nekom koncertu. Vrtjelo mu se u glavi, ali bio je potpuno uživljen, izgubljen. Dwarves su ljuštili vidljivu noć vani i onu nevidljivu u njemu.
    Za dvadesetak minuta, kad je već bio potpuno iscrpljen i samo se valjao po podu, počela je zvonjava na vratima. Zvonila je policija, a s njima je bilo i nekoliko susjeda. Isprva ih nije čuo, i dalje je, poput nekog živčanog djeteta, puzao po podu.
    A onda je nestalo svjetla, netko je isključio struju i čuo je žestoku lupu na ulaznim vratima. Oteturao je do njih i nekako uspio proviriti kroz špijunku. U hodniku je bilo svjetla. Vidio je policajce, susjede, te njemu čudne noćne ljude, čuo je: “Otvorite, policija!” Nikog nije vidio, ništa nije čuo. Otvorio je vrata, digao ruke u zrak i viknuo: “Predajem se!” te im svima pao u zagrljaj.

    Ivan Herceg 16. 08. 2010.

    I srce špageti bolonjeze

    Sa popularizacijom printera i pojeftinjenjem turskog i kineskog pamuka, majice i svi drugi asesoari sa natpisima su postali odraz identiteta, afiniteta ali i animoziteta (tako se u Sarajevu skoro pojavila majica na kojoj piše Kaopakšu, što aludira na lokalni dizajnerski trio Kao Pao Shu, koji inače favorizira i režiserka filma Na putu J. Žbanić).

    U neku ruku to vam olakšava komunikaciju s ljudima. Kao što normalna osoba nikad ne bi započela razgovor sa muškarcem ili ženom u majici na kojoj se veliča lik & djelo nekog od biranih ratnih zločinaca u regiji, logično je da prema nekome ko nosi, recimo, torbu sa printom Klimtovog Poljupca imamo određene simpatije.

    Naprimjer, kada sam prije nekoliko godina počela da pratim seriju Battlestar Galactica, malo je falilo da na sve živo ne isprintam karakterističan crveni BSG logo. Zato što mi se serija strašno dopadala (i danas je volim) pa sam, prirodno, htjela da to čitav svijet zna. Kada god pogledam na BSG logo da se sjetim Starbak u njenom raptoru ili impresivnih sajlonskih centuriona.

    Slanje poruka na ovaj način je samosvjesan, površan čin, oblik identifikacije s određenim fan klubom iz širokog popkulturnog repertoara. Drugim riječima, poruke na majicama, torbama i slično su neobavezne i već sutra mogu biti zamijenjene drugim bez ikakvih posljedica. Isto tako, ovaj tip poruka su dvostruki intensifajer, nije dovoljno da nešto volim već želim da to svi drugi znaju.

    Zato mi je fotografija žene s torbom na kojoj piše I love islam bila malo neobična. Da na torbi piše I love muffins ili I love Hana Montana, to bih doživjela drugačije. Naravno da nije nebitno da ovakvu torbu nosi žena koja je pokrivena. U svakom drugom slučaju, da ona izgleda kao Lizbet Salander ili kao Branka Sovrlić, to bi se moglo protumačiti kao kemp. Ili, naprosto kao nemar jer postoje ljudi koji na te stvari ne obraćaju pažnju (kao izvjesni makedonski pjesnik koji je, kad sam ga upoznala, imao Oriflejm torbu, potpuno nesvjestan da se radi o švedskoj firmi koja proizvodi kozmetiku).

    Ovakvu torbu na ovakvoj ženi, međutim, ne doživljavam kako neki slučajni izbor, a kamoli kao zezanciju.

    Možda zato što islam ne poznaje ni humor ni kemp.

    Da nije tako, zar bi na takav način bio tretiran Ruždijev roman Satanski stihovi? Isto tako, zar bi se tako dramatično doživjele karikature Muhameda u Jiland Postenu i zar bi uopšte bilo moguće da neko sa smislom za humor i neko ko sebe ne doživljava jako ozbiljno kao imam Zukorlić tako reaguje na fotomontažu u beogradskom Blicu?

    Konačno, obrnemo li situaciju, islam ne podnosi sprdnju na način kako je to pravila Madona još 80-ih u svojim spotovima a da se neka umjetnica odrekne Muhameda kao što se Šinejd O’Konor odrekla Pape, završila bi kao Teo Van Gog. Sa svime se možemo zajebavati, sa Amerikom, Bušom, Isusom, Josipom Brozom, Kim Il Sungom, ali sa Prorokom Muhamedom i islamom baš i ne.

    Danas nije lako biti poseban, odnosno, posebna i to dokazuju silni talent-šouovi, rialiti emisije i razne druge bizarije u kojima se ljudi takmiče da pokažu svoju originalnost. Asesoari s printom, između ostalog, služe upravo kao jedna od manifestacija vlastitog identiteta.

    U slučaju žene s fotografije, sama marama naravno definiše njen identitet. Torba s ovakvom porukom je već intensifajer, kao situacija kad pišemo pismeni rad i naslov podvučemo dvaput. Da se zna da je to naslov. Odnosno, da volimo islam. Moguće da iza toga stoji i nekakav prkos ili bunt, no o prirodi tih nevidiljivih motiva možemo samo da nagađamo.

    Natpis je, kao rijetko kad, ispunio svoju funkciju; osoba koja stoji iza toga jeste ispala posebna.

    Kao što samu sebe posebnom smatra svaka žena koja nosi nikab.

    O tome piše i Ajan Hirsi Ali u svojoj autobiografskoj knjizi Nevernica koja period dok je bila pokrivena opisuje kao želju da bude “čista” i “predana sluškinja Alahova” pri čemu je to za nju bio “uzbudljiv i snažan osećaj. Osećala sam se moćno: ispod tog zastora počivala je prethodno neslućena ali potencijalno smrtonosna ženstvenost. Bila sam jedinstvena. Samo je mali broj žena hodao tako odeven ulicama Najrobija. Najčudnije je što sam bila izdvojena, samosvesna. Slala sam poruku duhovne nadmoći – bila sam istinska muslimanka. Sve druge devojke sa belim maramama su bile detinjaste, licemerne. Sijala sam kao božja zvezda. Raširila bih ruke misleći da mogu da poletim.” (preveo Vladan Stojanović)

    Ovo iskustvo sa pokrivanjem se Ajan Hirsi Ali desilo nakon genitalnog obrezivanja a nešto prije nego ju je brutalno pretukao njen agilni učitelj vjeronauke.

    O jednoj drugoj potrebi za time da se bude tretirana posebno, govori i slučaj Nađe Dizdarević,  “aktivistice” i, “najpoznatije žene pod nikabom” u Bih. Nedavno se u Sarajevu digla prašina jer je gospođa Dizdarević željela da u Parlamentu prisustvuje raspravi o zabrani nikaba što samo po sebi nije ništa dramatično. Sigurnosnu je provjeru prošla bez skidanja istog jer, kako kaže, ti je ljudi poznaju već godinama. Međutim, ne poznaju je poslanici koji su u prostoriji vidjeli samo neko biće pod nikabom i mogli su samo da pretpostavljaju da se radi o Nađi D.

    U intervjuu koji je dala povodom ovog nemilog događaja, gospođa Dizdarević se žali na tretman žena pod nikabom u Bosni, i povodom toga kaže kako su njena iskustva daleko bolja u svijetu nego u BiH. I dodaje: “Ja sam nikab stavila iz ljubavi i intimnih vjerskih uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama uvijek dobijem halal-hranu, posebnu prostoriju koja mi se dodjeljuje za molitvu itd. Čak sam znala upitati da li je potrebno da skinem nikab ako situacija to zahtijeva, odgovor je bio negativan, dakle, u većini slučajeva, a posebno na aerodromima, ne moram ni tražiti svoja prava, već ih unaprijed imam, odvedu me ljubazno u identifikacijsku prostoriju, a čak mi daju prednost pri pasoškoj kontroli u odnosu na druge. Vani se nikad nisam osjetila diskriminirano niti poniženo.”

    Zastanimo na trenutak da bi izveli jedan mali eksperiment. Nikab ćemo zamijeniti sa, recimo, pirsingom (i izvršiti potrebna prilagođavanja). Zamislite, dakle, neku pankericu koja izjavljuje: “Ja sam pirsing stavila iz ljubavi i intimnih ideoloških uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama o mjestu Satane u savremenom društvu ja uvijek dobijem niskokaloričnu hranu i posebnu prostoriju u kojoj mogu slušati Merilin Mensona itd.”

    Moram priznati da mi je nekako teško zamisliti da naša pankerica bude tako servilna i sama ponudi da prilikom prolaska kroz detektor za metal poskida svoje pirsinge, ali svakako bi bilo čudno da joj službenici Hitroua daju prednost u odnosu na ostale, stare i mlade, Nijemce i Marokanke, invalide i sportaše. Osim ako gospođa Dizdarević nije stara i nemoćna, trudnica ili osim ako joj je pozlilo pri pomisli na rentgenske poglede službenica, ne vidim nikakvog razloga da ide preko reda. (Također, blago njoj pa “vani” nikad nije iskusila diskriminaciju i poniženje, čime se ne može pohvaliti tako veliki broj ljudi, posebno sa bh pasošem.)

    Isto tako, ne vidim nikakvog razloga da pokrivena žena s torbom “I srce islam” bude simpatična, a da za to nije dala neki konkretan povod osim ovog modnog. (Glavna “junakinja” ove slike, ustvari, nije pokrivena muslimanka već njena torba.)

    Pored faktora autentičnosti, odnos fotografiranog objekta i njegovog okruženja je u raspravama o fotografiji kao mediju uvijek izazivao oprečne reakcije. U ovom slučaju, nesumnjivo da je sam kontekst bio bitan faktor za to neko dobije poriv da slika ženu s ovakvim asesoarom. Ona ne bi bila nikakva atrakcija, ni turistička ni kulturološka, u bilo kojem od gradova s većinskim muslimanskim stanovništvom, ali u Central parku, u blizini mjesta gdje su stajali tornjevi Svjetskog trgovačkog centra, ovakav natpis, moguće, demonstrira određen vid političke slobode. Ali, isto tako, i lucidnost nekog zanatlije koji se iz samo njemu ili njoj znanih razloga dosjetio da na torbu isprinta ovako nešto.

    A to što se preko prpošnog printa I love islam njiše dječja noga, čitavu ovu fotografiju iz moje perspektive čini još ozbiljnijom.

    To ne znam(o) sigurno, ali po cipelici možemo zaključiti da se radi o ženskom djetetu koje će, kako to već biva, biti odgajano u duhu religije njenih roditelja.

    A to znači da će biti odgajana u duhu jedne mizogine religije – treba imati na umu da su sve  religije u biti mizogine – čiji je vrhovni manifest toliko opsjednut ženskom seksualnošću da u tom smislu odnos prema menstruaciji nije uopšte odmakao od tribalnih običaja o kojima piše Frejzer, religije čiji se savremeni “tumači” bave potpuno trivijalnim stvarima i koji će se, recimo, zauzeti za to da se muslimanski fudbaleri u Bundes ligi oslobode od posta (?!), ali kojima je zlostavljanje žena pod okriljem iste te vjere nešto sasvim irelevantno, religije u kojoj sve priče o nekakvoj spolnoj ravnopravnosti padaju u vodu samo pri pogledu na raspored sjedenja po džamijama, nefleksibilne religije čiji su sljedbenici toliko tvrdokorni da su statistički u svakoj novoj sredini najlošije integrisana nezapadnjačka populacija (ali ih to ne sprečava da na druge gledaju s visine), religije licemjerja i dvostrukih mjerila koja se bazira na nejasnoćama i sofizmima pa tako u Kuranu možemo naći pokriće za čitav niz neveselih aktivnosti zbog kojih se u uređenim društvima ide iza rešetaka, ksenofobične religije metafora i nejasnoća koja parazitira na sveprisutnom strahu od džehenema, đaura, seksa, svinjetine i, ponajprije, strahu od boga koji je, navodno, milostiv a opet sprema ražanj za one koji mu ne laskaju pet puta dnevno.

    Stoga ovo srce na torbi, kao banalni ali univerzalni simbol ljubavi smatram apsurdnim i krajnje neprimjerenim.

    I jedino za čime bih ja imala poriv jeste da djevojčici poput Alfreda Hičkoka koji je na jednoj livadi u Švicarskoj vidio dječaka u društvu nekog sveštenika dobacim: Bježi, dijete, bježi!

    *

    Tek je počeo Ramazan; sarajevske kafane nisu tako pune a na granapima stoje natpisi na kartonu Imamo ramazanskih somuna.

    Sada je četiri sata ujutro i da neki prolaznik vidi svjetlo u mojoj sobi, možda bi zaključio da sam ustala na sehur, to jeste doručak. Istina, iz Travnika sam donijela već pripremljenu mješavinu mljevenog mesa sa začinima i lukom za jelo kojim moja mama tradicionalno započinje iftar. No ja ću ga iskoristiti za špageti bolonjeze.


    Ajla Terzić 15. 08. 2010.

    Borba s Hrvatom u sebi

    Esej uz knjigu “Otac”

    U mojemu iskustvu, figura oca je slaba, nesolidna i fragilna. Otkada znam za sebe, ili otkad sam toliko uzrastao da podignem bedeme oko svoga emocionalnog svijeta, što se dogodilo rano, već u petoj-šestoj godini, otac je za mene bio poput porculanskoga servisa za čaj. Dovoljno je da u bijesu povučem stolnjak, i da se razleti u komadiće. U četrdeset i tri godine, koliko smo imali jedan drugoga, otac mi je dao bezbroj razloga da to učinim, a da nakon toga ne osjetim nikakvu odgovornost pred zajednicom, porodičnom ili bilo kojom drugom, ali ni pred samim sobom. Uvijek sam, baš u svakome trenutku, kad god bih na njega pomislio, imao to na umu. Kada se toliko razbjesnim, povući ću stolnjak, i njega više neće biti. Ali, ipak, to nikada nisam učinio, nego sam u neka doba počeo osjećati neku nježnost prema toj lomnosti, iako je do kraja ostalo neizvjesno je li to bila nježnost prema ocu, ili prema samome sebi.

    Jaka očinska figura za mene je socijalna, kulturološka, literarna konstrukcija. Znam da takvo što postoji, da funkcionira kod većine ljudi, da se iz očinskoga autoriteta generira društveni, politički, crkveni i svaki drugi autoritet, ali ja to nisam doživio. Kao što, recimo, ne znam kako, zapravo, izgleda bratska ili sestrinska ljubav, jer nikome nisam bio brat ili sestra. Za mene je to nešto što je naučeno, ili što sam imaginirao i kroz paralelne živote i narativne svjetove priveo svome iskustvu. Nema u tome ničega osobito izuzetnog, svim ljudima se događalo. Recimo, ljudi koji su od rođenja slijepi, imaginiraju svijet videćih, da bi se mogli s njima sporazumijevati. Njihova sljepoća nije nikakav nedostatak ili defekt, kako nam se često sugerira, nego je samo riječ o razlici u perceptivnoj udešenosti. Problem nije što ti ljudi ne vide, niti su oni zbog toga nesretni, nego je problem što videća većina smatra da bi oni, nekako prirodno, trebali biti nesretni jer svijet ne gledaju očima (na um mi pada onaj divni deseterački stih “čarne oči da bi negledale”), a još je grdnije što su društvena zajednica, kultura, civilizacija i općeniti pojam ljudskosti, podešeni načinu mišljenja i života onih koji očima vide. Na sličan način, ovaj je svijet prilagođen percepciji jake očinske figure. Slijepci i ja morali smo se prilagoditi.

    Svi muškarci u porodici, osobito djed, a onda i sam otac, za mene su bili povlašteni pripovjedači. Prema njima sam imao onoliko, i onakvo, poštovanje, koliko su jake bile njihove priče. Na kraju, tako sam ih emocionalno i hijerarhizirao. Istina, otac ni tu nije naročito dobro prošao, ali to se više tiče njegovoga kazivalačkog talenta, nego moga emotivnog odnosa prema njemu. Bio sam okrutan, kao što su djeca inače okrutna, a kasnije sam tu okrutnost, kakvo je i pravilo u svijetu odraslih, pripitomio i kamuflirao u nizove društvenih ceremonijala, fatamorgana i varki. Pred djedom, a onda i bakinim bratom, i danas sam zadivljen, jer su njihove priče bile najjače. Ali oni nisu bili nadomjestak slabe očinske figure, nisu proizvodili, niti danas proizvode osjećaj autoriteta.

    Moj autoritet (ili u slovenskome, u ženskom rodu, avtoriteta) je bez ostatka ženski. Umjesto jake figure oca imao sam jaku figuru none, majčine majke. Iako ne vjerujem u petparačku psihologiju, niti u jednostavna psihijatrijska objašnjenja iz Oprah Showa, moram napomenuti da se taj ženski autoritet u mome životu nije prenosio kao spolna bolest, pa njime nisu bile zaražene žene s kojima sam dijelio ista četiri zida. Nisam u njima tražio svoju nonu, kao što bi se to moglo naslutiti kroz vizuru šarenih novinskih editorijala. Ako bismo baš tako razlagali stvari i insistirali na tome da svaki uzrok mora imati neku posljedicu, kako me jaka očinska figura nije učinila ocem, jaka je noninska figura u meni probudila ženu. (Ne, to doista nema veze sa spolnim preferencijama i seksualnim sklonostima, ako ste to pomislili, nemojte ovo dalje čitati, potražite nešto zabavnije…)

    Osobno, ne osjećam baš nikakvo poštovanje prema činjenici da je netko predsjednik Republike, akademik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ili nositelj svejedno koje društvene funkcije. Samim tim, nemam poštovanja ni prema državama i njihovim simbolima. A istovremeno, lako se dam opčiniti i fascinirati bilo čijom osobnom veličinom i izuzetnošću. Nije tu riječ o racionalnom stavu, nego o onome što osjećam: recimo, moje poštovanje prema Mati Klobučaru, mladome krojaču, koji se borio i izborio s divljaštvom školske zajednice u kojoj se zatekao, nemjerljivo je veće od poštovanja prema Ivi Josipoviću, predsjedniku Hrvatske. Ali naravno, postoji mogućnost da i njega počnem poštovati kao šnajdera Matu (bio je tome blizu u vrijeme svojih bosanskih stratišnih turneja), ako on to, iz moje subjektivne perspektive, svojim djelovanjem zasluži. A postoji i, istina teoretska, mogućnost da moje poštovanje prema njemu bude veće od poštovanja prema mladome krojaču. No, njegova funkcija, sama po sebi, meni doista ne znači ništa. Ili je doživljavam kao potencijalno izvorište zla, jer s takvoga mjesta, s mjesta predsjednika, biskupa, velikog imama, generala, lame, alajčauša, kralja, cara ili glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, čovjek ima priliku unesrećiti i ojaditi bezbroj svijeta. Ljudima na takvim funkcijama postajem zahvalan već onda kada nikoga ne ucvile, ali ih ni tada ne poštujem koliko jednoga krojača. Pretpostavljam da bi bilo drukčije kada bi sve te funkcije, počevši od one očinske, doživljavao kao izvore autoriteta. Ili kada ih ne bi pokušao osvijestiti, kao što se, na žalost, većina ljudi ne usudi ni misliti o svome odnosu prema autoritetu.

    Pripovijest o identitetu vrlo je slična. Ako se stvari svedu na funkciju i formu i simbol, tada je lako, jer tada smo svi Hrvati i katolici. Oni koji to nisu, katkad su “remetilački faktor”, katkad cvieće u našem perivoju, ali su također to što jesu, jasni i do kraja definirani. Ako na stvari gledamo iz takve perspektive, tada je sve čisto i dovršeno, pa tada ni priče o identitetima ne služe ničemu, osim da ljude iritiraju svojom ekscentričnošću. Ali ako nas zanima sadržaj, ili nismo fascinirani jakom očinskom figurom, koja svoju simboličnu presliku nalazi u nacionu, nego identitete razlažemo i ne sramimo se onih njihovih sastavnica koje umrljaju čistoću slike, nego ih još i naglašavamo jer se izdvajaju svojom posebnošću, tada cijela priča biva silno složena, slojevita i zauvijek nedovršena. Tada i otac postaje velika i ozbiljna identitetska tema, i u stvarnom, i u metaforičnom smislu.

    Neki ljudi se instinktivno roguše kada krenem pričati – zapravo pisati – o identitetima, a pogotovu kada raspredam o tome što je Hrvatska, tko su sve Hrvati ili što bi to bilo hrvatstvo. Brane se ljutitom gestom kako ja uopće nisam Hrvat (jer sam rođenjem, ali i na niz drugih načina, Bosanac), jer da jesam, to bi onda bilo nešto o čemu se nema potrebe ni razgovarati, nego ga se valja samo slaviti. Čupkaju mi po rodoslovnom stablu, ponešto izmisle ili isfabuliraju, a ponešto, bogme, nađu i u mojim književnim i novinarskim tekstovima. Ali krunski dokaz da ja nisam i da nikako ne mogu biti Hrvat jest u onome što o Hrvatima, Hrvatskoj i o hrvatskim sekularnim i crkvenim svetinjama pišem i govorim, i to ne samo u Hrvatskoj. Doista, često se i meni učini, da sam, recimo, Srbin koji živi u Beogradu, ili da sam, što je, eto, mome rodoslovu ponešto bliže, Nijemac koji živi u Berlinu, i da o hrvatskome društvu i o njegovim zastranjenjima pišem ovako kako pišem, možda bi mi se moglo prigovoriti da sam katkad zlonamjeran ili da sam negativno opsesioniran, ali ja niti živim u Beogradu ili u Berlinu, niti imam rezervnu društvenu zajednicu, u kojoj bih se brčkao i uživao nakon što mi dojade hrvatska natezanja. Čak i kada živi negdje drugdje, kada se zauvijek odseli i ne pada mu na um niti da se turistički vraća u svoju postojbinu, kakav je slučaj, recimo, s Witoldom Gombrowiczem, i tada on ostaje vezan utezima materinjeg jezika, porodice, oca, majke, bake ili djeda, te beskrajnim naslagama identiteta, koje ne mogu prekriti ni sve godine života u drugoj kulturi, identitetu ili jeziku. Vrijedi tako pročitati Gombrowiczev “Transatlantik” (famozni prijevod Mladena Martića, po matrici Zdravka Malića, a u izdanju Frakture), izrazito rugalačku knjigu o Poljskoj i o poljstvu (ili bi to bilo poljaštvu?), kakvu mogu doživjeti, ali i otrpjeti, samo velike nacije, ali koja je, istovremeno, i najtočnija literarna sinteza identiteta i pohvala šugavoj domovini. Tu je knjigu pisao u samoći Buenos Airesa, aktivno zazirući od svojih sunarodnika među emigrantima, i uopće se ne nadajući da će ona ikada preći ocean i stići do Poljske. Da nije bio Poljak, Gombrowicz bi, vjerujem, pisao o nečemu drugom. Pa da se i ja očešem o taj grandiozni književni hram: da nisam Hrvat, ne bi mi bilo ni na kraj pameti da išta o Hrvatima napišem; a ako bi ih upola ovako dobro poznavao, zazirao bih od njih i bježao kao da su svi Hrvati od dva brata djeca, i kao da su svi braća Šapina. Čudesno je, međutim, koliko ovakav moj odnos prema identitetu ide na živce. Katkad ne znaju kako bi ga diskvalificirali, pa se služe jeftinim i krajnje neukusnim usporedbama s ozbiljnijim i tragičnijim narodnosnim i identitetskim okolnostima, i govore o tome kao o “samomržnji”, vjerujući tako da ukoliko postoji židovska samomržnja, onda može postojati i „hrvatska samomržnja“. Kao u onom vicu kad slon i miš bratski gaze preko mosta, a miš kaže: joj, što nas dvojica tutnjimo!

    Pišući o mojoj knjizi „Otac“ i ukazujući mi čast na kakvu, doista, u svome jeziku nisam navikao, Davor Butković napisao je i nešto što bi, u nekim drugim okolnostima, bilo vrlo poticajno za raspravu, a u ovim našim oskudnim, neka to ostane naša mala, gotovo intimna, razmjena tekstualnih gesta. Butković, naime, govori i o tome da se politički ne slaže s knjigom “osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo”.

    Krenut ću od drugoga, da bi došao do prvog: ne, naravno da svaki Hrvat, onaj koji je doživio Drugi svjetski rat, kao ni onaj koji se rodio poslije rata, nije odgovoran za ustaštvo. Ali svaki je odgovoran pred ustaštvom. Naravno, govorim samo o Hrvatima koji su vrijedni građanskoga i ljudskog poštovanja. Ta jedna rječca, “pred” umjesto “za”, je zapravo ključna. Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našega nacionalnog identiteta, kojega ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više i nije Hrvat. Ne može se Nijemcem biti po Goetheu i Fassbinderu, a ne biti, još više od toga, po Adolfu Hitleru. Ista je, pa još drastičnija – zbog odsustva svake autorefleksije – stvar i s Hrvatima. Za nju mi nikako ne možemo biti odgovorni, ali bismo pred njom morali biti odgovorni svakoga svjesnog trenutka u svome životu. Da, “Otac”, pored ostaloga, i o tome govori.

    A što bi značila nacionalna autorefleksija, to barem svakodnevno viđamo. Primjerice, ovoga ljeta se povela rasprava o prirodi ustanka u Srbu. Jesu li 27. srpnja 1941. ustali komunisti ili četnici? Da smo u stanju mirno se i sabrano pogledati u ogledalo, ili da želimo znati što u cjelini znači biti Hrvat, tada bi nam najprije na um pale neke jednostavne činjenice. Recimo, ta da je do 27. srpnja 1941. u logoru smrti u Jadovnome, ali i u drugim dijelovima NDH, već bilo pobijeno više Srba, nego što je ukupno registriranih žrtava Domovinskog rata iz 1991. Pobijeni su u nepuna tri mjeseca. Je li to bio dovoljan razlog za ustanak, i je li to nama današnjima, ako smo Hrvati, dovoljno da se okanimo ideoloških diskvalifikacija ustanika. Jer što bismo, zapravo, željeli ustvrditi kada insistiramo na tome da su ustanici, ili dio njih, bili četnici? To da su ustaše bili u pravu kada su ubijali ljude u Jadovnom, što dokazuje činjenica da su u Srbu ustali baš četnici? Ili dokazujemo da su četnici bili antifašisti, pošto su u Srbu ustali protiv ustaša? Ili dokazujemo da ustaše nisu bile fašisti, jer su protiv njih ustali četnici, koji su bili fašisti? Da smo, doista, odgovorni pred ustaštvom, na dan 27. srpnja bismo, barem, šutjeli, ako ne želimo biti ustaški sljedbenici.

    Ili primjer koji mi je bliži, a ne tiče se ustaša i partizana: kada je poželio da se obračuna sa mnom i javno me diskvalificira, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i sudac Vrhovnoga suda Đuro Sessa, napisao je ovo: “Autor članka Miljenko Jergović očito ne zna ništa doli se nabacivati fekalijama koje teku otvorenim kanalima mračnih vilajeta njegove svijesti (ovo je naravno metafora).” Posve je irelevantno na što je taj čovjek reagirao, nebitno je i to što stilska figura koju rabi nije metafora nego metonimija, ali važno je što ona sadrži. Tu je „tamni vilajet“, kako se u žargonu beogradske, miloševićevske štampe s kraja osamdesetih, imenovalo Sarajevo, a u žargon ga je prvi uveo Vojislav Lubarda. Tim vilajetom prolaze otvoreni kanali, kao kroz neki Bombaj, ili kroz naše predrasude o Sarajevu, koje su neutemeljene, jer je Turska izgradila zatvorenu kanalizaciju već kada je gradila i sam grad, a bilo je to u vrijeme kada su se s Griča i Gradeca, kao i sa svih europskih srednjevjekovnih gradskih bedema, vrčine s govnima praznile po opkopima, koji su već i svojim vonjem trebali odvratiti neprijatelja od osvajačkih pohoda.

    Eto, to je, dakle, sadržaj „metafore“ suca Vrhovnoga suda i predsjednika Udruge hrvatskih sudaca. Kada bi postojala odgovornost pred ustaštvom, ili kada bi – kao među drugim civiliziranim narodima svijeta – među Hrvatima postojao osjećaj kolektivne odgovornosti, ne bi tom visokom državnom činovniku na um palo takvo što, a ako ipak bi, tada on više ne bi smio izaći među kulturan svijet, niti bi mogao obavljati poslove koje obavlja. Pritom, skoro da je najmanje važno što se takvim riječima obratio meni – time si je učinio štetu, jer se doveo u opasnost da njegov čin „opjevam“ i razložim na ono od čega je u njegovoj glavi sastavljen. Jednako bi bilo i da je iste riječi uputio poljoprivredniku, besposličaru, doktoru fizike ili remetinečkome pritvoreniku. Pokušajte zamisliti suca američkoga vrhovnog suda, koji se takvom „metaforom“ ruga na račun nekog Afroamerikanca. Ili njemačkog suca, koji „metaforom“ ima što za reći njemačkome građaninu rođenom u Švicarskoj, Austriji, Rumunjskoj ili Turskoj? Mislite da bi takav mogao biti predsjednikom udruge, makar i ljubitelja buba mara i livadskog bilja? U Hrvatskoj, međutim, nema kolektivne odgovornosti pred zlom koje je 1941. naselilo hrvatske duše, i koje živi i danas, upravo zato što odgovornosti nema. Samo je o tome riječ, i samo o tome, dijelom, govori i “Otac”.

    Moji čitatelji su se, vjerujem, upitali zašto sam ovu knjigu najprije objavio u Beogradu. Na ovo pitanje postoje dva odgovora. Ako je ofenzivno postavljeno, sa ciljem da se osporava moja građanska osoba, tada je odgovor potvrdan. Da, objavio sam je u Beogradu, upravo zato da biste se nad tim gadili i zgražavali. Ali taj odgovor nije istinit. Ako upitate dobronamjerno, knjigu sam objavio u Beogradu, jer tamo, kao i u Zagrebu, imam svoga izdavača, s čijom vlasnicom i njezinim timom gajim i profesionalno i privatno povjerenje. Moglo se, međutim, dogoditi i da je objavim u Zagrebu, jer i sa zagrebačkim izdavačem, direktoricom i njezinim uredništvom, imam slične odnose. I to je sva istina.

    Dok sam pisao knjigu “Otac” znao sam da ću je objaviti u Beogradu. Priznajem, to mi je mnogo toga olakšalo. Jer kada pišem o ustaškoj obiteljskoj noti, umjesto da je se jednostavno odreknem i tako pojednostavim stvari i izbjegnem svaku književnost, lakše mi je da to najprije izađe u Beogradu. Uvijek sam imao manji problem s prijezirom nekoga tko me ne razumije, ili me ne želi razumjeti, nego s vlastitim strahom od toga da se ne priključim našemu pitomome i sveprožimajućem stadu. A možda tu ima i onoga što je dio formativnog iskustva, jer biti Hrvat, kao i biti bilo što drugo, kao i općenito biti, za mene uvijek znači biti u manjini.

    Očekivao sam da “Otac” mine tiho, kao što je i meni minuo životom. Nisam se nadao ovako prodornim reakcijama, kakve su nastupile nakon što je knjiga, i to usred ljeta, izašla. Ne, ne hinim zatajnost, bilo bi to glupo, jer oko sebe, htio-ne htio, obično dižem buku poput ježa koji se noću vrzma po vrtu, ali ovo naprosto nije takva, gromoglasna knjiga. Da je u glazbenoj formi pisana, bila bi to guslačka minijatura, s jedva čujnim folklornim motivom, koju je odsvirao Yehudi Menuhin, jedne davne zime, sedamdesetih godina, kada je gostovao u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, bivšem jevrejskom templu.

    Miljenko Jergović 14. 08. 2010.

    Hvala Ti, Gospode

    1.


    Hvala Ti, Gospode, što me oslijepi
    (i tu si ostao jak)
    jer šta bih ja o svemu znao
    bez ovog pogleda s druge strane
    (iza zauvijek spuštenih trepavica)
    iz svoga u svjetski mrak?

    Mislio bih da živim među svojtom,
    možda i samim anđelima,
    da rajskim se baštama šetam,
    a ovako znam
    na čemu sam.

    Hvala Ti što najzad mi
    otvori oči
    prije no što Ti
    dušu predam.

    2.

    Hvala Ti što dar mi sluha uze,
    ne zavodiš me više ni muzikom sfera,
    ni dobošima za pohod na neprijatelja –


    još mi bubnjaju u glavi!

    (Već od dreke pod prozorom
    ne mogu oka da sklopim.
    A lelek majke ubijenoga
    u grob me tjera.)

    Jedino mi je žao što nikad više
    (stalno mislim o njoj)
    neću moći da čujem
    glas moje voljene žene
    u noćima bez sna:

    “Ne boj se, ne boj, mili,
    spavaj, mišiću moj…”

    3.

    Hvala Ti što dar mi govora uze
    i učini da zauvijek zanijemim.

    Jer ako sam ostajao bez riječi
    pred milotom ljudskog lica,
    ženskog tijela izbezumljujućom ljepotom,
    krasotama koje si štedro
    nebom i zemljom razastro,
    kako da ne zanijemim pred ovom
    rugobom i strahotom.

    I na šta bi sve ličilo
    kad bih u ovu buku i bijes
    i ja pokoju udjenuo?

    I sve to još
    vidio i čuo!

    2008.

    Stevan Tontić 13. 08. 2010.

    Mačak i pisac objeduju

    Feđa Klarić je aktivist, kroničar i umjetnik u oblasti fotografije. A sasvim usput je i novinski fotograf. Na ovoj njegovoj, poluprivatnoj slici je Enzo Bettiza, novinar i književnik, jedna od kultnih figura talijanske intelektualne scene. Rođen je u Splitu 1927, ali je, nakon Drugoga svjetskog rata, skupa s obitelji emigirao u Italiju. Ili bi se i ta emigracija, s obzirom na okolnosti, trebala zvati progonstvom? Ali kao i njegov istarski sunarodnik Fulvio Tomizza, o svome zavičaju i gradu, kao i o onima koji su, po logici etničkoga preimućstva više nego po bilo kojem drugom pravu, tamo ostali, pisao je s dubokim razumijevanjem i s nježnošću. Bettiza je, danas, vjerojatno, najveći živi Splićanin. Mora da su žalosni gradovi čiji su naznačajniji žitelji negdje u tuđini. Da nije Feđe Klarića Split bi bio najžalosniji grad. Ne bi mu tako domaći bili mačak i Bettiza dok objeduju. A i Smoju bi poznavao samo sa slike na smrtovnici. (mj)

    Feđa Klarić 13. 08. 2010.

    Pred selidbu

    Sjedimo na terasi upravo iseljenog stana.

    Ostao je stol, četiri tanjura, četiri vilice, četiri noža i četiri čaše. Nas dvojica odvezli smo se do Starog kotača i kupili meso s rošitilja, donijeli ga, i sad jedemo.

    Tu su bili podstanari i sada odlaze u New York. Ona priča o tome kako se u zrakoplov može unijeti samo četrdeset kilograma tereta i kako su velike kuhinjske noževe, s kakvim bi netko vješt čovjeku mogao odsjeći glavu, poslali u paketu, običnom poštom, i da to i nije skupo. On priča o tome kako je ovdje lako otkazati mobilni telefon. Dovoljno je nazvati teleoperatera i reći mu s kojim bi danom i od koliko sati više ne želiš imati vezu.

    I svoj i njezin otkazao je sa sustrašnjim danom, tačno u sedamnaest sati. Kasnije ne može, jer operateri rade samo do pet.

    U New York lete prekosutra, ranojutarnjim letom, tako da će cijelu jednu večer, u Zagrebu gdje su rođeni, biti bez telefona. Ali nije to tako ganutljivo. Sutra će ionako spavati kod roditelja. Večeras posljednji put spavaju u ovom stanu.

    Priča nam da ih je glas s druge strane žice oboje pohvalio da su bili dobri i pouzdani pretplatnici.

    Pa mu, kao nagradu i mali znak pažnje, ponudio da mogu nekom od prijatelja ili bliskih osoba ostaviti svoju telefonsku liniju. Marketinški trik teleoperatera, ali ja mu ne mogu dokučiti smisao. Nije danas lako naći nekoga tko nema mobilni telefon, pa da bi mu nešto značila slobodna telefonska linija. Ili je, možda, stvar u broju, koji će nas, svaki put kad zazvoni, podsjećati na nekoga tko više nije tu?

    Gledam prema kuhinji i najednom mi je dobro. Ne razmišljam o tome, tek ću kasnije shvatiti što je bilo u tom pogledu.

    Zatim čekamo da prođe vrijeme i da se rastajemo.

    Ranije bismo duže ostajali, odlazilo se u sitne poslijeponoćne sate, a sada kraj nastupa već oko deset. Preda mnom je telefon sa satom, sjedim i čekam. Ona također čeka. U jednom trenutku kaže da bismo već morali krenuti, da se njih dvoje odmore i naspavaju pred put. Ne dolazi u obzir, govorim, ionako se, vjerojatno, vidimo posljednji put. Pa se smijemo.

    Tada shvatim u što svo vrijeme gledam.

    U pustoj kuhinji, tankim okvirom uramljen, crtež na papiru, velikoga formata. To je on nacrtao, zaboravio sam reći da nije samo filmski redatelj, nego je i slikar. Crtež prikazuje polugolog muškarca, opustošenog tijela, poput logoraša ili nekoga tko će postati logoraš.

    Slika je u polumraku dva slaba svjetla, postavljena s prednje i sa stražnje strane. Nad njome svijetli jeftin kućni reflektor, tako usmjeren da obasja samo muškarca na crtežu i komadić stolice koja stoji uz sliku. I sve je slučajno tako kako jest.

    To podsjeća na one instalacije Brace Dimitrijevića, ali je slučaj htio da izgleda puno moćnije i bolje, nego što može izgledati kod njega, u galeriji. Šteta što ovo Braco neće vidjeti.

    Ona slika više nikad neće izgledati ovako dobro, kao sad, na onome tamo mjestu! – kažem i to zvuči sentimentalno, pa je nitko, zapravo, i ne pogleda. A ja sam zbilja govorio samo o slici.

    Razmišljam o tome, ali im ništa ne govorim, jer bi glupo zvučalo, naročito u ovim trenucima, kako bi dobro bilo kada bi u Ministarstvu kulture postojala neka služba kojoj bih sad mogao telefonirati.

    Došla bi četvorica muškaraca u vojnim uniformama, bijelim, nalik mornaričkim, pa bih im tu, na licu mjesta, cinkario tu sliku. Zbilja, na tom mjestu, pod ovakvim svjetlom, izgleda bolje nego što bi igdje izgledala. Tako bi rekao onaj najstariji po činu.

    Sačekali bi nas dok završimo s večerom, a zatim bi zapečatili stan, koji bi poslije, odlukom ministarskog vijeća, ili kakve art hunte imenovane ukazom predsjednika vlade, bio rekviriran i nacionaliziran iz estetskih razloga.

    Zamišljam vlasnika stana, znam ga iz prolaza, dobrostojeći, ugledni građanin, kako cvili pred estetama u odorama, tvrdeći kako mu je taj stan jedino što ima. Ali uzalud mu je: slika samo tu tako dobro izgleda! Ono je njeno mjesto i ne može ju se pomjerati, iz načelno istoga razloga zbog kojega se ne smije premiještati šibenska katedrala, sa svim onim zagonetnim kamenim licima. Zašto bi jedan tako dobar crtež, koji je toliko na svom mjestu, bio manje važan od katedrale?

    Da u mojoj maštariji nema nečega što je zlobno prema vlasnicima ovakvih stanova, možda bi se i ostvarila. Ovako, ne može. Opasno biva kad god neka zloba podupire estetiku.

    Ništa im od ovoga ne govorim. Bilo bi glupo i dječje.

    Na odlasku ona nam daje stvari koje je zaboravila spakirati i sad više nema kamo s njima: tek otvorenu tubu talijanskog koncentrata od rajčice i jednu malu monografiju slikara Voje Radoičića.

    Miljenko Jergović 12. 08. 2010.