Bit će pod ovim nebom hljeba
Negdje prije nego su se upalila ulična svjetla u grada Kaspiju, jedan dječak po imenu Abdul Deli stigao je do samog ulaza u prvo gradsko naselje. Danima je, ako ne i mjesecima birao ovaj trenutak, da bude pri kraju dana; da grad bude ispunjen maglom i smogom i još da bude prohladno kao danas.
Tako je, naime, u njegovom sjećanju živio grad kojeg je napusti kada mu je bilo otprilike oko šest godina. Nije znao kada je tačno i gdje rođen.
Ono čega se sjećao i što nikada neće zaboraviti bila je skorušena ruka starca koji ga uzima za ruku:
– Hajde, sinak – obratio mu se starac – biće pod ovim nebom i za tebe hljeba; kada je bilo za mene – biće i za tebe, i za svakoga ko nije proklet da ostane bez i zračka sreće i bez mrvice hljeba.
Sjećao se dječak i nekakvog žutog torbaka uglačenog od trljanja po starčevim leđima i ramenima. Odatle mu je izvadio komadić hljeba i tri smežurane šlljive:
– Prezalogaji, jare moje, valja nam putovati.
Sjeća se Abdul Deli i kada je starac iz tog istog torbaka u autobusu, izvadio sitne novčiće prebrojavao ih, a potom pružio čovjeku koji je stajao ispred njih u plavom odijelu i svijetloplavoj košulji.
Nije se bojao, znao je da je u sigurnim rukama nepoznatog starca, koji mu je pojavom i svakom izgovorenom riječju ulivao nadu da je to njegov spasitelj. Išli su, putovali, i na jednom izašli iz autobusa na stanici u čijoj blizini je grljala rijeka, kao da se svojim valovima borila za dah. A onda su krenuli pješice, udaljavajući se od rijeke i puta kojim su povremeno sijevala svjetla automobila.
Napokon, stigli su u kućerak od pruća i paprati pokrivenog granjem i nailonskim platnom kroz koje su se nazirale zvijezde na nebu, a kada bi puhnuo vjetar nailon bi se stao tresti kao da neko stotinama grana udara po krovu kolibe.
Dugo su mu u ušima odzvanjali huk vozila i buka autobuskog motora. A onda je utonuo u dubok dječji san.
Rano se probudio. Gdje li sam ja ovo, razmišljao je, a onda kada se začuo starčev kašalj – sjetio se svega. Tu gdje se probudio ništa se drugo nije čulo doli grgorenje potoka koji je kroz svoje grlo propuštao bistru planinsku vodu i, s vremena na vrijeme, krupan i rijedak lavež. Taj pas, zaključio je dječak, laje iz puste dosade; koliko da bi posvjedočio da postoji.
Kada se objutrilo, Abdul Deli je izašao ispred kolibe. Vidio je potok kako se spušta niz brdo i pada dolje u dolinu, a onda krivuda ravnicom, praveći veliku zelenu zmiju. Huk rijeke i žubor potoka ostali su prikopčani za dječakova čula.
Koliko li još djece i potoka postoji na svijetu koje život nosi a da ni sami ne znaju gdje, razmišlja to dječak Abdul Deli, danas kada se sam i poodrastao našao u gradu Kaspiju iz kojega je, držeći se za ruku starca, davno otišao.
Prvi na koga je naišao bio je ulični čistač koji je, u obližnjem parkiću nedaleko od puta kojim ga je dovezao autobus, meo otpad oko kanti za smeće i trpao u veliki crni džak. Dječak Abdul Deli nije znao kako započeti razgovor; živeći u kolibi sa starcem i skupljajući grane u obližnjim šumama kao da bješe izgubio moć započinjanja razgovora sa nepoznatim ljudima, a već odavno su mu svi, osim njegovog starca, bili nepoznati.
Stajao je na kraju pločnika po kojem je čistač meo papire i opuške, gledao u njegovu dugu brezovu metlu kojom je sabirao otpad. Čistač bi, katkad, krišom bacio pogled na dječaka koji mu se činio odnekud poznatim.
Najednom, čistač zastade na trenutak i radoznalo pogledao u dječaka. Ovaj obori pogled ispred svojih nogu i stade cupkati vrhom pocijepane cipele u kamenu kocku kao da ju je kanio izmjestiti.
Čistač pokupi otpad na svoju lopatu, strese ga u džak i ponovo zastade. Dječak je i dalje stajao na istom mjestu i gledao ispred svojih nogu. Čistač odloži metlu i lopatu i sjede na klupu, nedaleko od dječaka.
– Otkud dolaziš, dječače? – upita brezova metla pridošlicu. Dječak ugnu ramenima i dalje gledajući ispred sebe.
– Znaš li govoriti, hej ti dječače što gledaš u zemlju, tebe pitam – znaš li govoriti ili si progutao jezik? – Dječak i dalje gleda u zemlju i cupka vrhom cipele u onu kamenu kockicu.
– Uskoro će noć, a ti i dalje ne progovaraš. Noć dječače, noć! Znaš li šta znači noć u ovom gradu?! Ne znaš, vidim da ne znaš. Da znaš već bi se priklonio uz moj skut. Vidim da su te ko zna kakve misli i planovi doveli ovdje. I dobro je što si naišao ovim putem. Jer, ko na mene nabasa taj se posigurno neće izgubiti. Dječak je i dalje gledao u zemlju i cupkao vrhom cipele..
– Došao sam da tražim svoju kuću, svoje roditelje, braću i sestre ako sam ih ikad imao – odveza se jezik Abdul Delija.
Čistač se osmjehnu, izvadi tabakeru iz desnog džepa, izvuče jednu cigaretu i pomodrelim usnama od studi i umora obujmi žuti filter. Iz lijevog džepa izvadi upaljač i pripali cigaru. Pod svjetlom plamena upaljača dječak ugleda lijevi nepotkresan brk. Ovakve brkove imao je i njegov starac koji je ostao u kolibi pored potoka. Čistač povuče dim duboko u svoju utrobu pa ga povrati kroz nos i usta, zapuši ispred njega.
– Gdje si bio sve ove godine, sine moj. Tuga za tobom tjera me da svaki dan i poslije radnog vremena izlazim iz kuće i skupljam rasutu otpad i molim boga da mi se javi moj odbjegli sin…
Dječak Abdul Deli, kada ču ove riječi, prenu se ko da mu neko na zaspalo tijelo baci hladnu vodu.
– Kako se zoveš, znaš li? Tamo gdje si bio je li te ikada iko zvao imenom?
– Jeste, dječaku je sve više nadolazila moć govora. – Zvali su me Abdul Deli.
– Abdul Deli? – priupita čistač i tapnu šakom po sjedalu drvene klupe, kao da je tim udarcem želio usmrtiti komarca koji se vrtio oko njegovih ruku.
– Abdul Deli – odvrati dječak.
– Kada si prvi put čuo za grad Kaspij?
– Dok sam sa starcem, sa kojim sam živio u kućerku, nedavno sakupljao granje u šumi, naišao je čovjek u zelenom odijelu po kojem su svjetlucale toke. Imao je na glavi kapu sa strehom sa koje je takođe svjetlucao obrub. Sjeo je blizu nas i pozvao starca da zapale duhan. Starac je s mjesta bacio naramak grana i otišao njemu. Dugo su sjedeli, pušili i pričali. Čovjek u zelenom odijelu je često pogledivao u mene i više puta pomenuo Kaspij. Pošto je otišao čovjek u zelenom odijelu, a i starac se pridigao i ponovo se dao na sakupljanje grana, pitao sam ga: šta je to Kaspij?, a kada mi je starac odgovorio da je to grad na dan hoda od naše kolibe – pitao sam ga u kojem je to pravcu, te on, ne izgovarajući ni riječ, baci ruku ispred sebe kao da zasiječe vazduh i pokaza prema onom brdu iza kojega se svakoga jutra pojavljuje sunce.
– A znači bio si kod Pijuka ? – priupita čistač i ponovo se maši za svoju tabakeru.
– Nikada mu nisam saznao ime, mada mi je jednom dok smo dugo ostali budni u kolibi i dok su grančice pucketale u peći, pošto je dobro i naglas zijevnuo, rekao: dijete moje, ja tebi nadjenuh ime, a svoje ne znam.
– Kako to? – čistač prebaci lijevu nogu preko desnog koljena i zaturi se na onoj klupi. Dječak ugnu ramenima.
– Znam, nastavio je dječak, da bi ga poneko, ali je to bilo vrlo rijetko, dozivao Durbeg. Znao sam da mu to nije bilo pravo ime, ali se on odazivao. Ja nikada nisam imao potrebu zvati ga; uvijek smo bili jedan uz drugog i sve što sam progovorio znalo se da je to njemu upućeno.
– A je li ti ikada rekao ko bi mogao biti tvoj otac?
– Mislim, i dječak se malo ispravio, da on o tome ništa ne zna. Nije se ni trudio da sazna. Niko nam nije dolazio a on je jednom nedjeljno odlazio u selo i otud donosio hljeb, konzerve, mlijeko i ponekad jabuke od kojih bi danima mirisala naša koliba.
Pričao mi je jednom da me pronašao smrznutog i zapuštenog i poveo sa sobom. Rekao sam mu tada – hvala vam dobri čovječe, a i sada mu kažem hvala, hvala što me nije ostavio da skapam u kakvom kanalu ili pokraj kakve zidine.
– Kako ste dolazili do novca za koji je kupovao sve to? – pitao je čistač.
– U obližnjim šumama oko naše kolibe sakupljali smo sasušene grane i stabla, od toga pravili snopiće i redali ih blizu naše kolibe. Pored njih je stajao lončić u koji su oni koji bi odnosili snopiće ostavljali novac. Starac nikad nije provjeravao koliko je novca u lončiću i koliko je snopiće odneseno; strpao bi pare u džep, a onda ih ostavljao u starom kaputu koji je visio blizu vrata kolibe.
Pitao sam jednoga dana starca zašta im trebaju snopići grančica i suhih cjepki koje ostavljamo seljanima pokraj puta i on mi reče da oni snopiće koriste za potpalu vatre. Malo plaćaju, ali – nama je, uz puževe i pečurke, to dovoljno za podmiru u seoskoj prodavnici: malo soli, šećera, petroleja, zejtina, pokoja konzerva, sapun, šibica, pomalo duhana, koje kilo brašna i to je sve što nam treba u ovoj šumi, dijete moje, rekao mi je starac a meni se taj spisak zalijepio u memoriju i često sam, kao pjesmicu ponavljao u sebi spisak namirnica koje su nam potrebne kako bismo preživjeli u kolibi na kraju šume.
– Kada sam ti maločas rekao – vratio si se, učinilo mi se da je umjesto tebe moj sin koji je prije nekoliko godina otišao od kuće jer mu nisam mogao ispunjati želje. Ja sam radnik nadničar, čistač ulica i parkova i nemam mnogo novca, tek za najosnovniji život, a on je htio mnogo više. Rekao mi je, ako ne ispunim nekoliko njegovih želja, da će otići od kuće i tražiti nekoga ko će mu davati više. Otvorio sam vrata naše kuće, koja i nije mnogo bolja od te vaše kolibe i rekao mu: Izvoli, sine. Kada preskočiš ovaj prag ući ćeš u taj svijet u kojem ćeš tražiti bolje, pa izvoli…
Čistač se ponovo uhvati za tabakeru, duboko udahnu prohladni zrak koji je dolazio sa obližnjih brda, savijenim kažiprstom obrisa prvo lijevo, pa desno oko i nastavi:
– Pošteno govoreći nisam mislio da će otići, ali je on istoga časa iskočio kao životinjče iz kaveza i nestao u noć.
– Koliko mu je bilo godina? – upita dječak.
– Danas bi mu bilo tačno dvanaest godina četiri mjeseca i sedam dana.
– Kako se zvao vaš sin? – dječak Abdul Deli se oslobodio i raspričao, pa se i sam čudio otkud mu toliko riječi, kada je u njegovoj glavi bilo mnogo više laveži pasa skitalica, žabljeg kreketanja i ptičjih cvrkuta od ljudskih riječi.
Istina, starcu san često ne bi htio na oči, pa bi on do kasno u noć zapitkivao dječaka, ili mu ispredao priče koje su ga, najčešće, uspavljivale, pa kada bi on zapitao: – Abdul Deli, čuješ li šta ti pričam, a dječak bi samo kroz san jedva izustio koju riječ – starac bi se okrenuo na stranu i tako šutio dok ga san ne bi prevario.
Pitao si me, veli čistač, kako se zvao moj sin?
– Jesam, pitao sam kako se zvao vaš sin.
Starac zaćuta, proguta pljuvačku i sada tiho zaplaka. Izustio je ime svoga sina ali to dječak Abdul Deli jedva razumi.
Razumio je da se sin zvao Hikmet, a kada se čistač još malo smiri – ponovi: Hikmet, Hikmet Vrabac, sine moj. Nije bio loše naravi, ali je odjednom riješio da ode i nestao. Ne pitaj kako su mi prošli svi ovi dani, mjeseci i godine bez njega… I sve se nadam, kojeg god dječaka ugledam da odnekud ide, da je to moj Hikmet. Na hiljade ih je prošlo pored mene ali ni jedan od njih nije bio moj sin. I tako, od same dosade i brige, izađem ovako na svoj teren, pa i kada nije radno vrijeme, čistim parkove i ulice i sve se nadam da će naići odnekud ili da će naići neko ko ga je negdje vidio i reći mi gdje se nalazi.
Dječak dohvati prutić nedaleko od njegovih nogu i stade njime udarati po svom mršavom koljencetu, a kao da je nešto govorio; sebi i čovjeku koji, u prva predvečerja, iz čiste dosade izlazi u gradske parkove, kupi razbacane otpadke i nosi u kontejnere.
(nastavit će se)
Empatija, dar suživljavanja
Kada se uspneš na vrh te začudne strmine, s lijeve strane ulice jedna za drugom tri su kuće: crvena, bijela i modernistička. U crvenoj, koja je na samom kraju uspona, na katu stanujemo mi, a ispod nas je profesor Branko Trklja. U bijeloj, na kratkoj zaravni, žive Kasumovići. Stanarima one najljepše, prijeratne modernističke vile, uspio sam zaboraviti prezime. Ona je ispod zaravni, na odvojku koji se spušta prema Kevrinom potoku, koji odavno već nije potok, nego je službenim imenom Ulica Ahmeta Fetahagića, ali nitko je tako ne zove. Na odvojak se, pod oštrim uglom, nastavlja dalji uspon prema uličicama čije nazive i dalje pamtim: Hadžihajdarova i Zlatikuša, i dalje prema Bjelavama. Na početku Zlatikuše Sepetarevac se službeno i završava, jednom starom turskom česmom.
Ispred crvene kuće početkom osamdesetih su, u jedva tridesetak centimetara uzak pločnik, uzidana tri uspravna metalna stupa, koji oblikom i izgledom podsjećaju na željezničke šine. Uz sam kolovoz su ih uzidali braća Trklje, kada su 1957. gradili crvenu kuću, ako popuste kočnice nekome tko se, recimo, kamionom za ćumur bude spuštao od Zlatikuše, da im se ne zabije u kuću. Osim toga, zime su još uvijek duge, snjegovite i ledene, pa kad netko s kamionom ili autom krene plesati po ledu na vrh strmine, neka se zabija u metalne stupove, a ne u kuću.
Premda su gradili u vrijeme kad je u gradu bilo manje auta i kamiona, dvije su od tri pobodene šine bile malo savijene od naleta i naslanjanja raznih vozila. I ne bi prošla nijedna zima, a da pred crvenom kućom nema prometnih incidenata i dugog žalosnog šlajdranja izbezumljenih ljetnih guma po savršeno uglačanom ledu.
Ali sljedeća priča, koju započinjem već toliko puta i koja u fragmentima postoji u mojim pjesmama, pričama, romanima i nefikcionalnim tekstovima raznih vrsta, zbiva se u vrijeme kad nema snijega ni leda, u kasno proljeće ili u ljeto. Pred crvenom kućom, na dva-tri koraka od vrha strmine, ruši se stariji čovjek. Rubom čela udari u metalni stup i srušen krvari. Ljudi mu pritrčavaju, neki koji se isto tako penju kao i on, netko dolje zvoni na naše zvono, Nona izlazi na prozor da vidi tko je. “Gospođo, vode! Čovjek je pao.”, govori nepoznata žena. Nona grabi bokal, odnesi!, kaže mi, i odmah se vrati!, govori, ništa ne diraj!, govori dalje, ali ja je ne poslušam, nego nosim bokal s vodom, nosim i čist bijeli ručnik. Iza mojih leđa provuče se komšija, Nonu pita za telefon, da zove hitnu pomoć. Ja dolje predajem vodu i ručnik, gledam starca u iznošenom sivom kancelarijskom odijelu i košulji koju su mu sasvim raskopčali. Vidim kako su mu u padu ispod šlica pukle hlače, zaprašio se i isprljao, izgleda kao odrpanac. Lice mu je ljubičasto-sivo, niz obraz kliznuo mu je curak tamne krvi, usta su mu poluotvorena, očne mu se jabučice, kao dvije pingpong loptice, prazno pomiču, i onda se zaustave. Zaustavljene više ne izgledaju tako, nego podsjećaju na nešto drugo. Zaboravio sam na što.
Mrtav je!, netko će tad reći, ne pamtim ni hoće li to biti muški ili ženski glas, vjerojatno ženski, nakon čega će svi malo ustuknuti. Potom stižu kola hitne pomoći, mladi neobrijani muškarac sa stetoskopom, starca prebacuju na nosila, koja zatim uz teški metalni zvuk kliznu u kombi. Vrata se zatvaraju, gume zastružu i zaškripe po uzbrdici prije nego što se vozilo pokrene i nestane. S mrtvim čovjekom odlazi i naš okrvavljeni bijeli ručnik. Zatim vrlo brzo nestaju ljudi s ulice, iščezavaju oni koji su pokušavali pomoći starcu, a ja ostajem sam s do pola punim bokalom i s pogledom na gotovo savršeno urednu papirnatu vrećicu, stariji ljudi govore stanitzel, precizno naglašavajući tu njemačku riječ, u Zagrebu ću jednog dana čuti škarnicl, ali ću oduvijek najradije govoriti škartoca, jer mi to zvuči veselije i primjerenije jednoj papirnatoj vrećici. Ali u toj savršeno sačuvanoj papirnatoj vrećici su trešnje. Njih nekoliko rasulo se po asfaltu i betonu kojim je zazidan metalni stup. Oko vrećice tragovi su krvi, ali škartoca nije okrvavljena.
Nona me zove da uđem u kuću. Otima mi bokal iz ruku. Opet se vraćam dolje, uzimam vrećicu s trešnjama. Ne znam što da radim s njima. Lijepe su to, vrlo krupne crveno-crne trešnje, piljar Aljo ih je probirao za komšiju. Aljina zelenara – tako je zovemo, na Mejtašu je, podno Sepetarevca. Od zelenare do kapije crvene kuće ispred koje se srušio čovjek dvjestotinjak je, možda i malo više koraka, ali uza strminu. Dok je kupovao trešnje, još se dobro osjećao. Piljar Aljo pitao ga je – jer svakoga to pita – hoće li najlonsku kesu. Najlonska kesa, za koju će se u Zagrebu govoriti vrećica, košta stoju. Stoja je ustvari jedan dinar. On kesu neće, nego nosi svoj papirni fišek s trešnjama – tako bi on sigurno tad rekao: fišek od papira ili papirni fišek – onako u ruci, a pomalo i pod rukom, u njedrima. Kada se pri svom uspinjanju počeo osjećati loše? Na kojem je tačno mjestu počeo gubiti dah, ili ga je počelo probadati u prsima, ili je osjetio mukli bol u lijevoj ruci, ili mu je smrt najprije došla u misli? Već na raskršću s Ulicom Fadila Jahića Španca? Ili kod Ulice Džemila Krvavca, kada biva još strmije? Ili nije osjetio ništa, nego mu se samo zanebesalo, pa je umro?
Čovjeka smo znali iz viđenja, ali nismo se pozdravljali. Sitni činovnik u mirovini, uredan i skroman, sasvim u skladu s građanskom normom epohe. Kako je pao, hlače su mu pukle, uprašio se, okrvavio, zablatio se svojom krvlju u prašini, i naglo osiromašio. Za cijeli jedan ljudski život je osiromašio. Na kraju sam te njegove trešnje rasuo po našoj bašči. Nisam ih mogao jesi jer su bile tuđe. Bile su drugom namijenjene, pa bi pojesti ih značilo okoristiti se nečijom smrću. Osim toga, nemoguće je izbjeći osjećaj da je smrt zarazna. Ali da sam trešnje pojeo, vjerojatno bi ih lakše zaboravio. Ovako mi na savjesti ostaje to što sam po bašči rasuo trešnje koje je netko brao, a onda ih je netko prodavao, i netko ih je kupovao da po ljudskom i Božjem redu budu pojedene. Ja sam u to unio nered.
Ovaj je doživljaj u temeljima mita o Sepetarevcu, koji sam u svojih tridesetak godina ustrajno gradio kroz sve žanrove i vrste tekstova, fikcijskih i nonfikcijskih, u pričama koje su potpuno izmišljene, u onima koje su zasnovane na zbilji, koje su se razvijale prema romanima ili su ostajale u digresijama. Premda sam se toliko puta u tekstu vraćao starcu koji je jednoga dana u kasno proljeće ili rano ljeto – svakako u vrijeme kad zriju trešnje – mrtav srušio dva koraka prije najviše tačke uspona i kapije Sepetarevca, nisam s tom pričom uspijevao stići do kraja.
Tog dana prvi sam put gledao čovjeka kako umire. Vidio sam oči koje se u jednom trenutku beslovesno miču, žive, a odmah zatim njihovom kretanju je kraj, mrtve. Ali nije me to uznemirilo. O smrti kada govorimo, ovu, čovjeka pokraj naše kapije, obično smetnem s uma. Ne sjetim ga se ni u prisjećanjima mrtvih sa Sepetarevca i iz naše prijeratne mahale. Znao sam ga samo po licu i figuri, kao i tolike druge kojih se poslije više nikad nisam sjetio. Ali, ipak, ovaj mi doživljaj ne izbija iz glave, pa ga uporno spominjem u tekstu, posvećujem mu priče, epizode u romanima, digresije u novinskim člancima. I sjetim ga se pred spavanje, sebi ga spomenem u liftu, ili dok negdje nešto čekam, dok pješačim, pokušavam dokučiti ono što me već više od četrdeset godina nerazriješeno prati. Ne razmišljam o tom čovjeku kojega nisam poznavao, nikad mu imena nisam znao, čak ne znam ni je li bio jedno, drugo, treće ili četvrto među sarajevskim plemenima i vjerama, nego razmišljam o njegovom škartocu s trešnjama, o tome kako ih je Aljo, ne znajući, probirao, razmišljam o sebi onodobnom, kako rasipam trešnje po bašči, o tome da sam u ovih četrdeset i kusur godina često požalio što barem jednu od tih trešanja nisam pojeo, razmišljam o sivom odijelu koje je najednom bilo prašnjavo i od krvi blatnjavo, premda je čovjek u njemu prethodno bio uredan, razmišljam o hlačama koje su pukle kako je pao, o košulji koju su mu raskopčali da lakše diše, a on je onda prestao disati, i o toj prevari od života razmišljam, o tome da taj čovjek nije imao pojma da bezveze kupuje te trešnje, jer ih neće jesti, niti će ih odnijeti ženi, pokušavam svih ovih godina domisliti o čemu je on mislio dok se posljednji put penjao uz strminu Sepetarevca, je li ga gušilo, je li ga boljelo, je li ga bilo strah, pa kako ništa od svega ovog ne uspijevam domisliti, doživljaju se ponovo vraćam i o tom čovjeku kojega nisam poznavao razmišljam češće nego o mnogima koje sam poznavao i zaboravio.
Pojam empatije (njemački: Einfühlung) u teoriju je uveo i koncipirao njemački filozof iz druge polovice devetnaestog stoljeća Theodor Lipps, i to kao pojam iz estetike. Empatija je čovjekova sposobnost da se uživljava u živote i sudbine drugih ljudi, da u svojoj glavi čitajući oživljava tekst koji mu je pred očima, da se identificira s doživljajima književnih likova, i kada u vlastitom iskustvu ne nalazi (i ne traži) ništa što bi moglo njihovim sudbinama i životima biti slično. Zahvaljujući čovjekovoj moći empatije mogućom biva umjetnost. Mogućim biva svijet nastao iz zamišljanja, simbolični svijet i svijet glazbe i slikarstva. Empatija je, kaže Lipps, temelj onoga što mogućim čini čovječanstvo.
Tog starog čovjeka koji se srušio na vrhu Sepetarevca vjerojatno se ne sjeća nitko osim mene. Pamti ga, možda, netko od njegove rodbine. Ali nitko od rodbine nije gledao njegovo umiranje, niti je saznao za fišek s trešnjama. Čak ako bismo prihvatili posve nevjerojatnu mogućnost da je netko od svjedoka čovjekove smrti u kući pokojnika spomenuo trešnje, to nitko zapravo nije mogao čuti. Nikoga se to nije moglo ticati. Jer da bi te trešnje bile važne moramo moći zamisliti kako ih je on nosio, gdje ih je prije toga kupovao i kako se s trešnjama srušio. Moramo imati na umu i to da je taj čovjek padajući imao na umu svoj fišek s trešnjama. Zato se pri padu nisu rasule. Zato nijednu nije zgnječio. Oni koji ga, možda, i danas još pamte, kao ni oni koji su ga tog kasnog proljeća ili u rano ljeto sahranjivali, ne znaju ništa o onome što je, možda, tom čovjeku bilo najvažnije u posljednjim trenucima njegova života: da mu ne raspu trešnje, da ih ne zgnječi! Tako da onaj kojeg su oni pamtili ustvari nije isti čovjek o kojemu ja sad govorim, ili o kojemu mislim svih ovih godina. Na ono što mene za njega veže mislio je Theodor Lipps kada je prvi govorio i pisao o empatiji. To nije sućut, nije ni ljubav, nije ni nagonsko čovjekovo prihvaćanje drugoga čovjeka, nego je to empatija. Moć čovjekova da u stvarnosti prepoznaje priču i da u priči prepoznaje stvarnost, koja je istodobno moć čovjekova da kao pojedinac živi sve one živote koje je u stanju zamisliti. A bilo bi važno za svakoga od nas i za čovječanstvo kada bismo ovoga časa bili u stanju zamisliti svaki život: od života starca koji se s škartocom trešanja uspinje uzbrdo do života piljara Alje kod kojeg je kupio trešnje, od života djetešca kojem će u sljedećem trenutku geler raznijeti glavu do života Donalda Trumpa ili Vladimira Putina.
U psihologiji, tako piše Hrvatska enciklopedija, empatija je “kognitivno razumijevanje čuvstava i položaja druge osobe (npr. situacije u kojoj se nalazi, patnje koju podnosi, ugroženosti koju doživljava)”, a onda i “emocionalno uživljavanje u osjećaje druge osobe. To uživljavanje omogućava gledanje svijeta ‘njezinim očima’, što je posebice važno tijekom psihologijskoga savjetovanja i psihoterapije”. Prvo je, dakle, sposobnost spoznavanja toga kako je drugome, a drugo je sposobnost uživljavanja u perspektivu drugoga. Ni jedno ni drugo ne podrazumijeva sućut, suosjećanje, žal… Često se zna reći da su psihopati, tojest ljudi s disocijalnim poremećajem ličnosti, ili kako to definira enciklopedija, “psihičkim poremećajem ličnosti (osobnosti) obilježenim egocentričnošću, površnim šarmom, nesposobnošću davanja ljubavi, nedostatkom srama i kajanja, nedoživljavanjem krivnje, nedostatkom uviđavnosti i nesposobnošću učenja iz iskustva”, lišeni empatije. To nikako ne može biti tačno. Odistinski i zbilja opasni psihopati savršeno dobro razumiju osjećanja i stanja drugih ljudi, i djeluju tako što se neprestano emocionalno uživljavaju u njihove osjećaje. Da nije tako, psihopati bi bili indiferentni prema drugima, pa bi onda i drugi mogli biti indiferentni prema psihopatima. Također, među psihopatima vjerojatno je dobrih čitatelja, romanopisaca i pjesnika, umjetnika iz različitih oblasti, ljudi neobično žive mašte i s vrlo razvijenim, raskošno bogatim unutarnjim svjetovima. Empatija je, ako ćemo se držati Theodora Lippsa, osnovna pretpostavka svemu tome.
Moju Nonu u njezinom doživljaju tog rušenja čovjeka pod našim prozorima, nekoliko koraka od naše kapije, nije vodila empatija. Njezina je perspektiva bila drukčija od moje. Imala je tada sedamdeset i šest ili sedamdeset i sedam godina, srčanu ishemiju, uz povremene napade stenokardije, bol u grudima i u lijevoj ruci, pila je lijekove, često smo ju vodili u bolnici na kontrole, i živjela je u strahu od vlastitog srca. Zbog srca nije letjela avionom i već se desetak godina nije kupala u moru. Čovjek koji joj se pred kućom srušio bio je ispunjenje njezina straha. Kao da ga je prizvala. I kao da je smisao njegove smrti, baš tog dana i baš tu, bio samo u tome da nju do krajnjih granica uznemiri, da ju sasvim izbaci iz ravnoteže koju je svakoga jutra uspostavljala na nekoj svojoj unutarnjoj libeli. Nije joj na um palo da misli kako je njemu, jer je njegovo stradanje bilo direktno usmjereno protiv nje. Premda je bila vrlo načitana osoba, uživljena u filmove i televizijske serije, glazbeno obrazovana, te je imala razvijenu empatiju kako prema fikcionalnim tako i prema živim likovima i njihovim sudbinama, premda je bila suživljena sa svijetom s kojim je živjela, svojevoljno i slobodno umaštana u njega, ali tako da na sve i svakoga uspijeva gledati sa strane, i u tom mi je gledanju na svijet sa strane ostala životni uzor, Nona ne samo da nije osjetila empatiju prema čovjeku koji se srušio, nego ga je, pretpostavljam, u nekom smislu i mrzila. Kao što se mrzi vlastiti nekontrolirani strah, ili kao što se mrzi slomljena kost koja boli.
O trešnjama u škartocu ništa nije htjela znati. Poslala me je na ulicu s kantom vode i metlom, da operem tragove krvi. A onaj je bokal, vrlo lijep stakleni vrč za vino, slučajno razbila. Nisam vidio kada se to dogodilo, nego sam joj trebao vjerovati na riječ. I doista sam vjerovao. Stradanje jednog bokala u životu ne znači mnogo. Preko toga se pređe, zaboravi se, čak i u ovakvim prilikama. U književnosti, međutim, razbijeni bi bokal mogao biti ključ za priču. Tko zna što bi bilo da sam bio uporan, pa da sam se raspitivao kako se to moglo dogoditi da ona razbije bokal. Jedno je, međutim, sigurno. O svome strahu ne bi progovorila. Oko takvih je stvari bila u sebe vrlo zatvorena i zaključana osoba. Strah je, uza sve ostalo, lična sramota. Ako bismo razgovarali o strahu, morali bismo razgovarati o svemu što nas je stvorilo upravo ovakvima kakvi jesmo. I onda bismo nekim obilaznim putem ponovo došli do pitanja empatije. Do uživljavanja u živote drugih, koje nam pomaže da živimo vlastitim životom, i s kojim stvaramo pretpostavke za bogat i sadržajan emocionalni život. Bez empatije mi bismo živjeti u priličnoj emocionalnoj pustoši. A svaku emocionalnu pustoš najprije naseli strah, za kojim zatim ide zlo. Bez empatije bili bismo svedeni na emocionalne senzacije proistekle iz siromaštva naših osobnih egzistencija.
Nakon što je na vrhu Sepetarevca čovjek mrtav pao, Nona je prestala pješačiti uz njegovu strminu. Ako bismo išli na pijacu – još od kraja sedamdesetih uvijek bih išao s njom, da joj nosim cekere – vraćali bismo se Kevrinim potokom, jer je tamo strmina blaža. Ali previše joj je bio i uspon od grada, pa uz Dalmatinsku, do Mejtaša. Držala je šaku na grudima, kao da je srce ptica, pa ga u ruci drži da ne pobjegne, i tako se penjala uzbrdo u strahu i s mišlju na tog čovjeka, koji je također imao bolesno srce. Jer da srce nije bilo bolesno, zašto bi onako pao?
Netko je, valjda osjetivši njezin strah, jednom pri spomenu tog čovjeka pred Nonom rekao da nije on, možda, umro od srca, nego da mu se samo zanebesalo, da mu se zavrtilo u glavi, izgubio je ravnotežu i glavom udario u naš gvozdeni stup. Sljepoočnicom, naglasio je. Jer se sve ovo događa u vrijeme raširenog vjerovanja da je smrtonosan svaki ili skoro svaki udarac u sljepoočnicu. Neobično je da se ne sjećam tko je to mogao biti, jer pamtim muk koji je nastupio. Pamtim to preračunavanje u našim glavama: šta nam teže pada, to da Nona živi u strahu da će i nju tako na usponu Sepetarevca izdati srce, ili to da nam je na savjesti čovjek koji je umro zato što je glavom udario u zaštitni stup ispred naše kuće? Ma kakvi, čujem odgovore, i vidim otvorene šake u odmahivanju, čovjek je umro od srca!
I onda se u toj zloj bajci od povijesti, u tom vremenu koje je u međuvremenu iskočilo iz zgloba pa otišlo u nekom drugom smjeru, pojavio jedan čudovišno bogat inženjer, s imovinom od preko tristopedeset milijardi dolara, koji je godinama sanjao i planirao da će otputovati u svemir, valjda i zato što je novac relativizirao i pojeftinio sve ljudske snove, da kaže kako je “empatija temeljna slabost zapadne civilizacije”. Citira nekakvog marketinškog stručnjaka, pa govori: “Da, on je super i priča o, znaš, praktički suicidalnoj empatiji. Kao, imaš toliko empatije da zapravo počiniš suicid. Dakle, imamo civilizacijsku suicidalnu empatiju. I to je kao, vjerujem u empatiju, mislim da bismo trebali brinuti za druge ljude, ali morate imati empatiju za civilizaciju u cijelosti i ne posvetiti se civilizacijskom suicidu…” I govori: “Temeljna slabost zapadne civilizacije je empatija. Eksploatacija empatije. Eksploatiraju grešku u zapadnoj civilizaciji, a to je empatična reakcija. Dakle, mislim da je empatija dobra, ali morate to promisliti i ne biti programiran kao robot.”
Kao ni većina drugih, Elon Musk zapravo i ne zna što ustvari znači pojam empatije. On govori o suosjećanju, o sućuti, ili o solidarnosti pripadnika ljudske vrste s drugim pripadnicima iste te vrste. Njegov stav nije originalan: u dlaku isti stav promicala je nacionalsocijalistička propaganda, kao imperativni pogled na svijet. Suosjećanje i humanizam kao oblici mentalne i emocionalne slabosti, koje treba zatrti jer su podla podvala onih slabijih i manje vrijednih onima koji su jači i koji treba da opstanu. To je temeljni i Hitlerov stav o društvu, o ljudima, i o ljudskosti.
Ali taj čudovišno bogati inženjer, koji je svoje mondeno električno naci-vozilo, svoj volkswagen za novi američki volk, nazvao po Tesli, jednom od onih migranata s Istoka i s Orijenta, čije je prihvaćanje u Americi nesumnjivo moralo predstavljati civilizacijski suicid i eksploataciju empatije, osim što je, po uzoru na Hitlera, lišen suosjećanja i solidarnosti sa slabijim i nemoćnijim pripadnicima vlastite ljudske vrste, doista ima problem i s empatijom.
Jedva tjedan-dva nakon što je saopćio svijetu da je empatija – u njegovoj interpretaciji suosjećanje ili možda bolje compassion – temeljni problem zapadne civilizacije, Elon Musk govori sljedeće: “Moj sin Xavier je mrtav. Ubio ga je woke virus.” To kaže na bivšem Twitteru, današnjem X-u, društvenoj mreži koja je u njegovom vlasništvu. Sadržaj i dramaturgija iskaza su stari, pripadaju vremenima s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, kada su se po svim balkanskim novinama i javnim oglasnim prostorima roditelji odricali svoje nevaljale djece. On je za mene mrtav! Ne priznajem njegove dugove! Istina, u Muskovom slučaju ovo drugo malo teže funkcionira, jer u svim suvremenim zakonodavstvima, pa tako i u američkom, pri nasljeđivanju postoji obavezni dio, tako da Mask svoga mrtvog sina baš i ne može sasvim razbaštiniti.
Ali šta se dogodilo s Xavierom? Dogodilo se to da se on rodio kao žena u muškome tijelu. Takav je, naime, bio Xavierov doživljaj sebe. A nitko od nas nema pouzdanijeg načina saznavanja sebe od – doživljaja. Dakle, ako Xavier sebe doživi kao Vivian Jennu Wilson, kao što se to dogodilo Muskovom djetetu, onda nema nikakve sumnje u to da je Xavier zapravo Vivian Jenna Wilson. Istina je, koju nostalgičarima svakako valja priznati, da prije samo tridesetak, pedesetak ili stotinjak godina Xavierov doživljaj sebe nije mogao biti kriterij, te da je Xavier, u slučaju da pretjerano inzistira na svojim doživljajima, mogao završiti samo u duševnoj bolnici, a u nekim već vrlo davnim vremenima i na lomači. Ali u tim vremenima, do prije tridesetak, pedesetak ili stotinjak godina, ni njegov otac ne bi mogao biti ono što on danas jest. Niti bi mogao živjeti u skladu s vlastitim doživljajem sebe i svijeta oko sebe. Najprije, ne bi mogao biti ovako bogat, jer ovako bogatih ljudi ni u Americi nije moglo biti. Ali koliko god da bi bio bogat, da je prije pedeset godina digao desnicu u nacistički pozdrav, onako kako je danas diže, Elon Musk završio bi u zatvoru ili, u nešto boljem slučaju, u duševnoj bolnici. Nešto ranije, u vrijeme kada je Amerika ratovala s Hitlerom, ili u vrijeme kada su Amerikanci oslobađali Dachau, Elon Musk bi vjerojatno završio na lomači. Tojest, s metkom u potiljku.
Ali vratimo se toj patetičnoj, ali toliko puta već variranoj formulaciji: “Moj sin Xavier je mrtav. Ubio ga je woke virus” (“Moj sin Domagoj je mrtav. Ubio ga je komunizam-lenjinizam.”; “Moj sin Sredoje je mrtav. Ubilo ga kurvanje.” itd, itd.) Premda je krv njegove krvi itekako živa, premda je živo meso njegova mesa, i živ je izdanak njegova bijelog plemena, Elon Musk govori o smrti. Naravno, riječ je o metaforičnom govoru. Ali i o onoj metafori kojom se primitivni um služi samo u krajnjim slučajevima. Spominjanje smrti ujedno je i njezino zazivanje. On ubija svoga sina Xaviera, kao što su ovi naši ubili Domagoja i Sredoja. Razlog mu je, tobože, taj što je Xavier postao Vivian. Muško je postalo žensko. Danas to, naime, može tako, a ti što god o tome mislio, živiš u skladu s normama svijeta u kojem si se zatekao. Čak i kada ti se čini da bi ti mnogo bolje i ugodnije u Srednjem vijeku. I ako si Domagojev ćaća, koji je 1929. vidio grdne jade od komunizma-lenjinizma, i ako si Sredojev ćaća, koji je istih godina postradao od slobodne ljubavi, i ako si Xavierov ćaća, pa umjesto sina dobiješ kćer. S tim da se dijete Elona Muska, za razliku od Domagoja i Sredoja, nije bavilo ničim što je ilegalno.
Elon Musk lišen je empatije, kao i dvojica anonimnih balkanskih očeva od prije stotinu godina, jer se nije u stanju suživjeti s njim. Lakše mu je, dakle, predočiti djetetovu smrt, nego prihvatiti to da mu je sin postao kći. Premda je, saznajemo i to, svojedobno potpisao roditeljski pristanak za hormonalnu terapiju, koja je vodila u promjenu spola (i ni u što drugo nije ni mogla odvesti nego u promjenu spola). Prema tome, prije će biti da je svoje dijete proglasio mrtvim zato što se odmetnulo od njega, nego zato što je svoje tijelo prilagodilo svojoj naravi. Kako je lišen moći uživljavanja u život drugoga, Elon Musk je (simbolički) ubio sina i proglasio se nedužnim oko života kćeri. Kako Vivian Jenna Wilson tog čovjeka, ipak, najbolje poznaje, nakon svega je za njega rekla da je “pathetic man-child”, ili “veliko bijedno dijete”. Postoji u našem jeziku savršena riječ za djecu koja prepamete: starmali! Taj čovjek nešto je od toga suprotno: nedoraslo muško. Moj sin je mrtav, govori nam Musk, a sada će woke biti mrtav!
I premda woke doista nije nešto za što bismo se u razgovoru o empatiji mogli založiti, jer je i woke odricanje od empatije, samo s neke druge strane i s drukčijih ideoloških pozicija, kada Musk najavljuje nečiju smrt, čovjek se mora osjećati neugodno. A onda i prilično smrtno! To što je Elon Musk veliko bijedno dijete, ili što je nedoraslo muško, ne mijenja ništa u tom osjećaju vlastite smrtnosti pred njegovim riječima. Kao ni to što su nacistički svjetonazori tog čovjeka, njegove simpatije za Adolfa Hitlera i Vladimira Putina, proizašli iz njegove nedoraslosti. Nacističke su kancelarije i štabovi krajem tridesetih, kao i stožeri SS-a po Ukrajini, Poljskoj i Bjelorusiji s početka četrdesetih, bili prenapučeni velikom djecom, koja su onda slobodna od svih zabrana, slobodna od ljudskosti, puna djetinje radosti ubijala stotine tisuća ljudi.
Djeca su lišena empatije. Sasvim mala djeca muče i ubijaju životinje, ubijaju muhe i mrave, govore i djeluju oslobođenja od svih moralnih obzira, ali i od svake ideje o Drugome. Kada se rodiš, svijet ti se prikaže kao za tebe priređena predstava. Smisao i svrha bližnjih je da se brinu o tebi, da te hrane, kupaju i njeguju. Oni, pak, koje primjećuješ izvan tog kruga bližnjih samo su dio predstave. Druga djeca dio su predstave. Hologramske prikaze, pokretne sličice s mobitela i kompjutora. Ali nikako nisu, niti ih se iz djetinje perspektive može zamisliti, onakvi kakav si i ti sam, djeca svijeta, za koju su također priređene predstave. Iz djetinje perspektive nisi u stanju zamisliti sebe kao dvodimenzionalnu sliku u tuđemu oku, kao hologramsku prikazu u tuđoj predstavi.
Odrastanje je, uza sve drugo, vrijeme buđenja čula, vrijeme buđenja talenata. Empatija je, vjerojatno, temeljni čovjekov dar. Taj dar budi se s pričama koje ti bivaju ispričane, a koje zatim postaju stvarne. Taj dar budi se s prvim knjigama koje ti čitaju roditelji, bake, djedovi. Iz tih se knjiga stvara svijest o tome da ovaj svijet nije slika i predodžba tebe koji oko sebe gledaš, nego je ovaj svijet jedan od milijuna i milijardi svjetova koji čine ovaj svijet. Empatija je moć zalaženja u te svjetove. Empatija je najveća od svih čovjekovih moći, empatija je ona ljudska moć koja je najbliža Božjoj i Božanskoj moći stvaranja.
Osnovna svrha empatija je u samozaštiti. To što možeš znati kako je ovog časa drugome čini te sposobnim da imaš stalnu svijest o tome kako je tebi. Ljudi koje Jonathan Littell opisuje u “Dobrostivima” dok ubijaju nebrojene druge ljude izgubili su svijest o tome kako im je. Elon Musk je, dok diže ruku na nacistički pozdrav, dok oglašava smrt svoga sina i dok najavljuje smrt onih koje za nešto mutno krivi, čovjek koji ne zna kako mu je. Svijest o tome izgubio je jer mu novac koji posjeduje stvara iluziju nadčovječanske moći. Elon Musk dijete je koje je steklo svu moć svijeta. On je ostvarenje najmračnijih noćnih mora u povijesti čovječanstva.
Još uvijek ponekad razmišljam o tome je li taj čovjek koji se uz Sepetarevac penje sa škartocem trešanja u njedrima u jednom trenutku ipak zažalio što nije kupio najlonsku vrećicu. Vrećica košta stoju, a žvaka, ona u obliku cigarete, koja se provalja među dlanovima da bi se s nje skinuo papirić, košta dvije stoje. Ništa nije tako jeftino kao najlonska vrećica, pa zašto je onda nije kupio? Znalo mi je na um pasti i to da je kod Alje tog dana, možda, nestalo najlon-kesa. Tako se to govorilo: najlon-kesa! I nestajalo ih je ponekad.
Empatija je znatiželja. Empatija nije dobrota. Bez empatije, međutim, nemoguće je zamisliti da bi netko mogao biti dobar. Nikada nisam promislio o tome je li dobar bio taj čovjek koji je pao ispred crvene kuće nekoliko koraka prije vrha Sepetarevca. To je nešto u što se nisam mogao uživjeti, jer on nije više bio živ.