dragi putnici
govori vaš kapetan

dok letim avionom
udaljenost između mene
i moje sadašnjosti u rodnom gradu
dvostuko je veća
od udaljenosti između mene
i moje budućnosti u gradu
koji ću danas prvi put vidjeti

tada smo najbliži sebi
u trenucima kada je nepoznato
bliže od poznatog

Na sjedištu 3C. putnik gleda film Beskrajna poezija

kod gospođe norme u sobi
iznad koje često nadlijeću avioni
ručam jesenju salatu
pogodnu za meksičke kišne sezone
na popločanom podu
pronalazim van gogov seoski sto
sto koji ima oblik suncokreta
sto kom su odsječene noge
jer je ratni invalid svih prošlih
i svih budućih svjetskih ratova
svih prigušenih revolucija
koje su znale da sloboda je razroka
(jedno joj oko uvijek gleda u nebo
drugo u zemlju)
na tom stolu
nekim pismom koje više ne postoji
urezano je pitanje
što sloboda nosi u naručju
sveštenika? mačku? bojazan?
šta krijumčari u naramku
nepomična
preko granica
ispod podzemnih hodnika
da li odbačene ulične pse
svjetleće reklame
ili palestinsku djecu
pospanost ili život
život ukraden nekome?

Na sjedištu 3A. putnica gleda film Tamna strana srca

u toj ulici
nikada ne znam
da li sam u 1968.
da li sam u jugoslaviji ili meksiku
na studentskim protestima
da li sam u 1992. i plašim se svega
ili se približavam nekoj godini u kojoj nikada neću biti
da li je taj čovjek s cigaretom
koji mi traži vatru
zaista veliki pjesnik soneta
ili ja samo sjedim na klupi
u sjeni njegovog spomenika
jer kada ga pitam koliko je sati
on samo šuti
kao da ne zna
ništa o vremenu

Na sjedištu 2F. putnica gleda film Život je lijep

dok su ubijali
skrivala sam se u podrumu
nisam disala, nisu me čuli
možda je zaustavljeni dah otvorio tajne prolaze
možda sam našla puteve ka baštama
ka prizorima
ka filmovima o nama
možda sam se ugušila, možda sam mrtva
možda se moja grobnica proširila na sve strane svijeta
možda sam mrtva utonula u planetu
možda smrt i jeste ta sloboda
o kojoj drveni časovnici kucaju
nisu to časovnici
to su meci

Na sjedištu 1F. putnik gleda film Nepodnošljiva lakoća postojanja

dok sam vukao torbu
ugledao sam djevojku
želio sam
silno sam želio
da je to stela
mahao sam joj
mahao
stela pogledaj me
hej vidiš li me
to sam ja
iza djevojke je odmahnula
neka žena
i ona je željela
da sam ja neko

Na sjedištu 8F. putnik gleda film 300

neki su ljudi / poginuli u bitkama
svakoga dana / narednih trista šezdeset i pet godina /
vladar ih je osuđivao na smrt / stavljao pred dželata / i iznova pogubio
od njihovih kostiju pravio je kuće / puteve koji prelaze planine, prelaze mora / pravio je palate / pretapao ih u zlato
dok su umirali / znali su da su novčić koji se prevrće /
koji može pokazati glavu / a može i pismo

Na sjedištu 10C. putnik gleda film Šindlerova lista

ako ti ponude slobodu
ponovo izaberi diktatora
ovjenčaj ga nagradama
dočekaj kao prijatelja
poruši spomenike i zaboravi prošlost
sakrij sve tragove
za ubistva okrivi samoga sebe
ako se pitaš gdje su barbari
pogledaj odraz
na uglačanim pločama novih građevina
koje si gradio na porušenim spomenicima
srešćeš se s pogledom
zagledanog u bodljikavu žicu

od jutros smo tu
jako je vruće, jako
kutija je od prozirne plastike
negdje sam u sredini
još uvijek jedra i crvena
ispod mene su neke već
počele truliti
osjećam njihov miris
i mekoću
sad je skoro šest poslijepodne
čula sam glas koji je
kupio susjednu kutiju
nadala sam se kako će
odabrati moju
dok sam još slatka
volim kad mi se
razvesele progutaju nestrpljivo
s košticom
volim biti
odabrana, ubrana
na stablu je lijepo
u početku poslije
ptice, pčele, insekti
svi bodu, bodu, bodu
više volim dospjeti
na stol, oprana, blistava
kad mi se dive, uzdišu
kad skliznem
niz grlo, željena
volim se raspasti
u utrobi koja me
obljubila
vruće je, postajemo
umorne i nervozne
sve više njih se
predaje
o, samo da me ne bace u koš
za smeće
samo ne
među one koje su čekale
uzalud

Olja Savičević Ivančević, Ena Jurov, Djeca s igrališta Madine Hussiny, Sandorf, Zagreb 2025.

Dobri anđeo slučajnosti je, uz dragocjenu pomoć aktivista za ljudska prava i ponekog pravodoljubivog novinara, sačuvao od zaborava ime i sudbinu djevojčice Madine Hussiny. A onda su njezinim imenom obuhvaćeni izgubljeni životi i sudbine svih onih djevojčica i dječaka, žena i muškaraca, postradalih na Balkanskoj ruti, u uzaludnom pokušaju da postanu građani Europe. Godine 2023. građanska inicijativa “Zagreb: grad – utočište” pokrenula je akciju da se dječje igralište unutar Parka Ribnjak nazove imenom Madine Hussiny. U sklopu te akcije Olja Savičević Ivančević je napisala, a Ena Jurov nacrtala slikovnicu “Djeca s igrališta Madine Hussiny”.

Aktivističke slikovnice, kao ni aktivistički romani ili filmovi, u pravilu nemaju dug rok trajanja. Nakon što nekoj akciji istekne rok – a malo što tako brzo zastarijeva kao pojedinačne društvene nepravde u neuređenim društvima – tako umjetnička i književna djela gase se i nestaju. Postoje, međutim, i neki vrlo neobični izuzeci. Možda i njih možemo pripisati tom dobrom anđelu slučajnosti, a možda je riječ o umjetničkom i književnom talentu koji je pokrenut snažnim emocionalnim poticajem stvorio nešto što svojom ljepotom, snagom i uvjerljivošću nadmašuje sam povod. Doista, ono što su Ena Jurov i OljaSavičević Ivančević načinile mnogo je veće i trajnije od naziva jednog dječjeg igrališta. Konačno, s nazivima gradskih toponima mi oduvijek loše stojimo. Ne zna se s čime smo gori: s imenom mjesta ili s time što neko ime znači. Ako smo slučajno upamtili što imena naših ulica, trgova i igrališta znače, to samo znači da ćemo ih prvom prilikom promijeniti. U Hrvatskoj se, pa tako i u Zagrebu, ne mijenjaju nazivi samo onih ulica, trgova ili igrališta za koja ne znamo kome su posvećena. I ako kojim slučajem jedno dječje igralište ponese ime Madine Hussiny, vrlo je vjerojatno da će s tog mjesta nestati i imena i igrališta.

Ono što su načinile Olja Savičević Ivančević i Ena Jurov je, međutim, neuništivo. Pisana u stihovanom ritmu, koji tako dobro funkcionira kada se na hrvatskome jeziku pokušavaju ispričati neke velike priče, tragedije, junaštva, velike mržnje i ljubavi, ili kada se pokušava na pravi način ispripovijedati priča koju ćemo kao djeca razumjeti. Sve odistinske dječje priče su velike kao grčke tragedije. Priča Olje Savičević Ivančević velika je priča. Crtež Ene Jurov precizno korelira Oljinu priču. Priča u odnosu na sliku i slika u odnosu na priču funkcioniraju tako da se čitatelj/gledatelj ne zna što tu čemu prethodi. Ili kao da su i slika i priča nastali iz iste glave.

Pripovijest o stradanju petogodišnje, možda i šestogodišnje djevojčice Madine Hussiny, tako je strašna da se od nje, linearno ispričane, ne može ispričati ni priča za djecu, ni priča za odrasle. To je pripovijest koja u linearnom obliku, otpočetka do kraja, može funkcionirati isključivo u žanru sudskog dosjea, na suđenju onima koji su tu djevojčicu otjerali u smrt. Ali suđenja biti neće!

Olja Savičević Ivančević našla je rješenje i genijalno ga provela. Ispričala je priču u priči, na način u kojem postoji nešto što pripada žanrovima (dobre) religijske književnosti. Istina, nema tu ni Boga, ni anđela, ali postoje zvijezde. I postoji djevojčica Marina, koja živi u jednom drukčijem Zagrebu i jednom drukčijem svijetu, u kojem smrt Madine Hussiny ima svoj smisao. To je onaj svijet za kojim žudimo još od Sofoklove “Antigone”, na kojemu se već dvije i pol tisuće godina zasnivaju europska kultura i civilizacija. To je onaj svijet u kojem djevojčica Madina nipošto nije smjela umrijeti onako kako je umrla. Ali nakon što se to već dogodilo, mi se prema njezinoj smrti odnosimo kao Antigona prema smrti svoga brata.

Naravno, Olja to ne piše tako, niti ona uopće piše to. Ona piše priču u koju na djeci razumljiv način sahranjuje svoju sestricu Madinu. Sahranjuje je u zvijezde na noćnom nebu i u nepromjenjivo ime jednog dječjeg parka. Ona Madinu sahranjuje u svoju slikovnicu. Najsnažnije su u ovoj knjizi dvije stranice, jedna u drugu zagledane. Na prvoj rukopisom Ene Jurov piše: “A mi smo pitali našu ujnu, možda će ona znati: zbog čega ona djeca ne smiju putovati?” A na drugoj: “I pitali smo mamu kako je moguće kraj toliko kuća bez ljudi, da postoje ljudi bez kuće?”

Slikovnica završava kratkim dokumentarnim izvještajem o tome tko je bila Madina Hussiny, napisanim za odrasle. Premda je sve u ovoj knjizi i za djecu, i za odrasle. Ova bi slikovnica trebala biti u školskoj lektiri. Za sve škole, osnovne, srednje i cjeloživotne, u Hrvatskoj i u ostalim zemljana na Balkanskoj ruti.

Ministar

Nastupajući pred novinarkama jednoga režimskog ženskog magazina, ministar policije u proljeće 2020. izjavljuje: “Rođenjem unučice zaokružio sam svrhu svog postojanja.” Godinu kasnije, u nešto ozbiljnijem režimskom glasilu, obrazlaže da mu ne pada na pamet podnijeti ostavku, nakon što su neovisne institucije utvrdile da su snage pod njegovom kontrolom suodgovorne za smrt Madine Hussiny. Veli da je za sve kriva – Europa. Nakon toga, u nakani da se pokaže ljudskim bićem i potvrdi svoju dirnutost smrću Medine Hussiny, naglasi da i sam ima – unučicu. Time je drugi put zaokružio svrhu svog postojanja.

Useljenje

Olja ovako: “U našu ulicu doselila se jedna mala Marina. Rekla je da stiže iz Dubrave, i to preko Berlina, prije Berlina je živjela u Splitu kod Solina. U Split je doplovila mama s otoka Visa, tata iz Bosne spustio se preko Trilja i Klisa, a mamini baba i dida došli iz… Tko će ga znati. Nekog donese avantura, nekoga posao, nekoga rat.” Ena ovako: namještaj unose jedan crni, a drugi s turbanom, a Marina drži kutiju na kojoj piše: Marinina soba. Knjiga tako započinje. I život, ako je sreće.

KAMEN, KAMENI I NEKAMENI

kameni kamen
i nekameni kamen
u suživotu,

i u životu,
u mojemu životu:
kamen, kamenje.

sve to kameno
za mene je kamenje
dok sam skamenjen,

a kada nisam,
kada se raskamenim,
kamen se javlja:

“tek ja sam kamen,
a ono ti je beton,
ugrušak njegov,

daleki rođak,
ni po čemu kamenit,
osim po mašti,

kameni glumac,
kamenita predstava,
kamen nekamen.“

pa sjedim, gledam,
pa gledam, a i mislim,
pa razabirem:

na prvi pogled
sve kameno je kamen,
a na drugi, ná:

kamenovanje,
neprirodno, umjetno,
ljudski trud i rad,

kamenje ljudsko
i inteligencija
ljudska, umjetna,

dok oblutak je,
dok kamen grbavac je
kamena narav,

narav kamena,
mimo svakoga pojma,
čista i tvrda.

FRAGARIA VESCA

prepuna zdjela
tih sićušnih plodova,
prsti crveni.

svaka bobica
ima prošlost, povijest
sa mojom sraslu.

mnogo vremena,
mnogo šumskih jagoda –
za želudac malo,

ali maleno
i ono čeg je malo:
susret sa srećom.

jagodin je duh
i tijelu ljudskome
duhovna hrana.

SAMBUCUS NIGRA

1.

jednom sam davno
dok šetao sam gradom
bio privučen:

susreo stablo
s korijenjem u djetinjstvu,
osjetio zov:

zovin grm tada
probudio sinapse,
smanjio me skroz;

tako zastao,
digao se na prste,
priljubio nos

uz bazgin cvijet;
sasvim podjetinjio,
udahnuo sve,

i produžio.
došao među ljude,
smijali mi se:

“što je to žuto
na tvom nosu, obrazu,
ne valjda droga?“

a meni polen
na glavi i u glavi:
bazga moja, ja.

II.

ni malen, ni mlad
– već prilično ocvao –
još znam za čuda.

susrećem bazgu
bistrog proljetnog jutra
uz seoski put.

raskošan cvijet
do kičmene moždine
šalje mi miris.

na prstima sam,
tu, a izvan vremena,
s nosom u cvatu.

nadrogiran sam
i nitko me ne pita
što mi se zbilo.

a sve se zbilo
baš ovdje i najednom,
susret sva tri ja.

III.

cvijet te bazge
nije tek jedan cvijet;
mnogo je malih:

cvijet te bazge
zbroj je brojnih cvjetića
kad si skroz blizu,

a iz tog cvata
bobice će nastati,
crni plodovi.

sambucus nigra –
u knjigama poznati
lijek i otrov.

CANIS FAMILIARIS

na pola puta
između sebe i nas
taj svoj i naš pas.

pasji, čovječan,
ni čovjek, ni nečovjek,
živi svoj vijek.

da jedno nije
u svojoj jednoj sreći –
kako mu reći?

šutjeti možda,
što bilo bi najbolje,
bez truda volje?

a psu svejedno,
osim u mojoj glavi,
gdje um sve plavi.

(da jedno nisam
kad s pasjim bivam jedno –
posve svejedno.)

ni pas, ni čovjek,
kada smo čovjek i pas –
suvišan je glas.

jedinstvo bitka,
povrh kritike svega,
za nas, za njega.

i tko smo to mi?
koga to „mi“ izriče
kad život sriče?

filozofija
za život je tek davež,
besmislen lavež.

Bio je to početak one godine u kojoj će nas jedan ne tako smešan virus podsetiti koliko smo krhki, koliko zdravstveno, toliko, ako ne i više kao društva i države. Možda nam tada nije tako izgledao, ali svet u kome smo tada živeli bio je, u odnosu na današnji, gotovo pa idiličan.

Ekonomije su bile relativno stabilne, Ukrajina i Palestina u kakvom-takvom miru, a čak je i Tramp koji je započinjao poslednju godinu svog prvog mandata bio uračunljiviji ili samo manje odlučan u tome da devastira sve ono što u njegovoj domovini oduvek nerviralo njegove istomišljenike po raznim Moskvama i Ankarama tog tadašnjeg sveta.

Grad je Novi Sad bio prestonica kulture one Evrope kojoj navodno težimo sve hodajući korak napred, dva nazad. Ka njemu smo se bili zaputili automobilom Miljenko, Ana, Teofil, Nika i ja. Olja nas je čekala u NS, ako me sećanje dobro služi, a put nije potrajao više od sat i petnaest minuta jer toliko to obično kroz pustu ravnicu traje, ako se poštuju ograničenja.

A i zašto ne bi, jer ima u toj umerenoj vožnji mnogo veće lepote od bezglave jurnjave. Dozvoljava ti da gledaš, sumrak na beskrajnom horizontu predela koje ako predugo gledaš možda stvarno poveruješ da je Zemlja ravna, mada, vraga, eno izgleda da ipak zakrivljuje, neće biti da se završava liticom sa koje Bušman baca flašu koka-kole kao u onom smešnom filmu iz osamdesetih. A što je još važnije kada su ti saputnici Miljenko i Teofil, omogućava ti da slušaš.

Ne, nisu ta dvojica vlasnika mozgova koji bi svojom pronicljivošću, inteligencijom i obrazovanjem mogli osvetljavati i zagrevati Podbaru sa okolinom, otkrivali smisao života niti vršili analizu geopolitičke situacije Evroazije. Uglavnom su se zezali, bučno i duhovito, tako da smo se naglas smejali, uključivali smo se svi, replicirali, pomalo i ogovarali ovaj naš regionalni književni blatnjavi zaselak, a meni je nekako bilo žao što recimo prestonica nije u Subotici pa da se ta vožnja produži bar joj jedan sat.

Čak se i moj imposterski sindrom koji bi me u normalnim okolnostima terao da se zapitam kojim sam ja čudom uspeo da završim vozeći baš tu dvojicu savremenika u čijim sam tekstovima (nebitno da li su bile Miljenkove priče, novinski tekstovi ili romani ili Teofilove kolumne, kritike, eseji i sporadična proza) još od sredine devedesetih pronalazio smisao čak i onda kada je izgledalo da je smisao davno napustio naš tamni vilajet sve zalupivši vratima.

Dubina i širina praznine koja je odzvanjala te bolne decenije bila je bolna onom tankom sloju ljudi koji se ovde zatekao nespreman da prihvati novouspostavljene postulate prepisane iz Orvela i njegovih Ministarstava ljubavi i sreće. Da nije bilo ekipe oko magazina Vreme i Feral Tribune i knjiga “sa one strane” među kojima su Miljenkove sijale posebnim sjajem, sklon sam da mislim da bi se svaka iskra otpora i Otpora ugasila negde pred kraj koji nam je NATO simbolično odsvirao 1999.

I bilo je logično da su njih dvojica bili veliki prijatelji. Mislim da ih je Ivan Milenković prozvao braćom koja su se srećom pronašla i time se obojica do kraja dosmislila jer su jedan u drugom dobili dostojnog partnera u čitanju, kritičara svega što su radili, a nama posvećenima su osim svetionika u književnom svetu odigrali istovetno važnu ulogu moralnih vertikala.

Nije da se nisam u većini stvari slagao sa njima, laskaću sebi da smo od iste vrste samo oni dobacuju dalje, ali dragocenost je bila u onim stvarima o kojima ponekad sluđen nisam znao šta tačno da mislim. Tada sam (što bi ovdašnja režimska floskula rekla) “išao kod njih po mišljenje” i dobro je što jesam jer da nisam možda bih se obrukao. Ne mislim da bih time nekome priredio preveliku štetu, ali bih sebe osudio na sramotu, a to je u određenim godinama potežak teret.

Ovo je, ako do sada iz predugog uvoda niste shvatili, zapravo tekst o Miljenku Jergoviću, no, o njemu pisati a ne spomenuti Teofila bilo bi nekako neukusno. Osim toga, na ovaj se način i ja opraštam od druga Pančića kome sam ostao dužan ovaj mali in memoriam.

Miljenkova je biografija impresivna. Bibliografija izdvojena iz nje prilično zastrašujuća. Ne bih bio u koži nekog čitalačkog mladunca/mladunice koji upravo fascinirano otkriva njegovo postojanje čitajući neku od njegovih knjiga, i onda, ne čekajući da stigne do kraja odluči da “izgugla” šta je taj čovek još napisao. I tu se naniže više od pedeset nečega. Jer Miljenku nijedan format nije stran, i desiće se da odmah nakon romana od 1.000 strana nakon čijeg bi pisanja nekog drugog autora videli kako besciljno luta iscrpljen i obnevideo, Miljenko objavi knjigu korespondencije sa izvesnim Basarom ili Mehmedinovićem, da bi odmah potom stigla i zbirka priča, pa eseji, a bogami i sabrane pesme.

Sve to vreme redovne novinske kolumne izlaze nesmanjenim tempom, FB stranica se osvežava preporukama, Ajfelov most, njegov portal funkcioniše kao virtuelni kulturni centar vazda otvorenih vrata za stvaraoce našeg zajedničkog jezika, a ako imate sreće videćete ga i u Beogradu kako šeta, govori na nekoj promociji, daje intervju za ovih par preostalih smislenih medija. Nama koji ga pratimo već tri decenije nije lako, a kamoli nekom čitalačkom “rukiju”.

I sve bi se to nekako dalo objasniti da je Miljenko Jergović od fele balkanskih barbarogenijskih skribomana, one sorte koja je u životu više napisala nego pročitala. Ali, što bi Teofil rekao megjutoa, ovde imamo nešto potpuno drugačije, stvaraoca koji ispisuje toliko toga dobrog da je sam sebi najveća konkurencija. Od njegovih bi se dela dale izgraditi tri do četiri veličanstvene književne karijere. Da ga podele između sebe, Hrvatska, Bosna i Srbija bi dobile višestruke laureate svih važnih književnih nagrada, bardove nacionalnih književnosti, a ostalo bi i da se Crna Gora namiri sa nekoliko sjajnih dela.

Kako sam kaže, svestan je da količinom napisanog šteti svojoj karijeri. Samo, kada je istinskog pisca bilo briga za karijeru? Ono što mu ovdašnje elite ne priznaju čitaoci nadoknađuju time što ga pasionirano čitaju i prate, a na tih nekoliko divizija dolaze i svi oni regrutovani sa više od 150 inostranih, prevedenih izdanja njegovih knjiga. Rekao bi čovek da smo neke velike kulture kada možemo (ovde pre svega mislim na Hrvatsku) da se pravimo da ne postoji.

Voleo bih da ne znam da je jedini razlog što je u Srbiji vidljiviji nego tamo baš iz razloga što nije odavde. Da nisam svestan te podlosti ovdašnje književne čaršije koja voli Bernharda dok god kritikuje Austriju, a Jergovića dok to isto čini Zagrebu (a kritikovati ono svoje, najbliže, jeste najčasnije), bilo bi mi lakše. No, da bi nam bilo lakše, ovde je moguće jedino u pozi ona tri majmuna što ne vide, ne čuju i ne komentarišu to što nisu videli ni čuli.

Nepripadnost je izbor Miljenka Jergovića zbog kog plaća tu cenu i rekao bih da je plaća sa guštom sve čašćavajući dodatno sav taj tamošnji (a i ovdašnji) književni bašibozuk koji kada bi se skupio na gomili sa jedne strane tasa ne bi ni zaljuljao drugu stranu na kojoj je on. Njima nije jasan njegov talenat, njegova nepodmitljivost i nepogrešiv osećaj da detektuje zlo ma odakle ono dolazilo.

Jedino što mu, uslovno rečeno, zameram je što je oštriji prema “našima”, levim i liberalnim. Razumem ga i slažem se, ali nekada bih ih dao malo više kredita i vremena. On ne bi. Očekuje od njih da rade ono što pričaju. Jer od onih drugih je odavno digao ruke. O njima je sve već napisao u knjigama. A ko god je “Rutu Tanenbaum” ili “Srdu” čitao kao priču o zločinima nekih tamo u nekom drugom vremenu, nebitno da li je pre 80 ili 20 godina, taj je promašio temu, svesno ili nesvesno.

Ako je Zagreb opisao tako da izgleda kao da je nastavio tamo gde je Krleža stao, onda je Sarajevo opevao. Ni o jednom gradu on ne piše kao o njemu, čitanje “Roda” i “Selidbe”, a i svih ostalih dela koja se bave Sarajevom ili ga se dotiču, više je nalik na slušanje moćne, bogate i zavodljive sevdalinke. Višeglasje tog pripovedanja kao da dolazi iz te tradicije, one od Zaima Imamovića i Zehre Deović pa do Zaimovog unuka Damira i Amire Medunjanin. Miljenko je uprkos svojim pank korenima (sarajevski pank jeste donekle oksimoron, tek je novi primitivizam otelotvorio pank ideje u tom gradu) najveći pripovedač, razigrani, neobuzdani, a opet uvek čvrsto za volanom na putu kojim je krenuo.

Ne postoji književnik koji bolje uživo nastupa i besedi od njega. Misao koju on izgovara je već artikulisana i samo je često šteta što ne postoji neki vredni stenograf koji bi išao sa njim od promocije do promocije i zapisivao izgovoreno. Za razliku od nekih autora odranije poznatih ovom izdavaču, on ne ponavlja iste priče i doskočice, a i zašto bi kada je već spremna nova, aktuelnija, adekvatnija. On nije performer. On je samo on. A ne može se biti više od toga ako ćemo pravo i iskreno.

I postoji onaj treći, lični Miljenko Jergović koga tek manjina poznaje jer prosto je takva priroda ličnih kontakata. Moja je sreća da mi je ta privilegija pripala igrom srećnih okolnosti što smo njegovi izdavači u Srbiji. To je onaj Miljenko iz automobila koji se grohotom smeje nekom Teofilovom komentaru da bi se odmah potom nadovezao podjednako duhovitom replikom.

Sarajevski smisao za humor (znam da će mi ovo zameriti jer vuče na kliše, a i odakle je više nije), opuštenost u kolokvijalnosti, nestvarna informisanost i formirana utemeljena mišljenja o svakoj temi, a na sve to topla blagonaklonost koja zrači jakom gravitacijom, ako ćemo biti kitnjasti u opisu, onda ćemo ovako završiti opis jer strah od patetike i privatizacije počinje da baca svoju senku na ovu rečenicu.

Osim toga, ne možete ne biti fascinirani čovekom koji bolje od vas u vašem gradu zna gde se dobro jede.

Ima dobrih pisaca i spisateljica, ima i nekoliko stvarno sjajnih čijoj se svakoj knjizi radujete i kod kojih vidite da su iz dela u delo sve bolji i drago vam je što ih prevode na druge jezike i što zbog njih i mi kao kultura izgledamo bolje. Ali biti veliki, istinski veliki, biti vertikala, savest i poetika jedne kulture, biti žanr za sebe, to je na našim jezicima samo Miljenko.

Ako nismo svesni šta znači deliti vreme i prostor sa književnim velikanom i koliko je to danas velika privilegija pošto sve manje divova hoda zemljom, možda ne bi bilo loše da se podsetimo kulturnog događaja koji se odigrao pre samo pedesetak godina.

Dana 13. oktobra 1974. godine u Narodnom pozorištu održan je književni matine u kom su učestvovali i na sceni zajedno sedeli: Branko Ćopić, Stevan Raičković, Vasko Popa, Aleksandar Vučo, Dušan Matić, Miloš Crnjanski, Meša Selimović i Ivo Andrić. To je bio svojevrsni književni All-stars tog vremena i jedan od najvećih književnih i kulturnih događaja tog vremena. Kada bismo danas pokušali da organizujemo nešto slično državši se istog kriterijuma književne vrednosti i kulturnog značaja, mislim da bi na toj sceni Miljenko Jergović sedeo sam.

Nije isključeno da ćemo za stotinak godina kolektivno nestati kao narodi jer smo ubistvom zajedničke domovine osudili sebe na put u regresiju i opskurnost. Nije to ništa strašno, i bolji su nestajali i svet je nastavio da se okreće, a sunce da izlazi i zalazi. Srećom ostaće neka dela da svedoče o nama, makar kao opomena kako je lako iskliznuti iz šina i prepustiti se samouništenju. Mogu da se opkladim da će među tim knjigama mnoge biti baš Miljenkove.

Tekst objavljen na Velikim pričama pod naslovom “Kad nas ne bude, ostaće samo knjige Miljenka Jergovića da svedoče o nama” 1. aprila 2025. godine

Kada sam sklopio korice romana Pesak pjeskare Milenka Bodirogića (Orfelin izdavaštvo, Novi Sad, 2024) poželeo sam da ovu izvanrednu knjigu učinim makar za zeru vidljivijom široj čitalačkoj publici. Jer, Pesak pjeskare to zaslužuje budući da široko i duboko zahvata jedan deo istorije našeg prostora, koji imenujemo bezbojnom odrednicom ‒ region.

Živimo u vremenu inflacije superlativa, kada tanušna dela ponesu makar za kratko status kultnog uratka. Čitaocu osetljivom na tuđice tvrdim da sve što ulazi u naš um bez prevoda domaći je proizvod. U 3500 karaktera, koliki je obim ovog uratka, ove kolumne, jedva da se mogu provući osnovni podaci o čemu je sve Bodirogićev roman. Ipak, isuviše je polifon da bi prošao nezapažen ispod radara u “Radaru”. Čitalac ne može ostati neutralan, nepomeren snagom Bodirogićevog opisa, jer gde god da nasumice otvori Pesak pjeskare biva samleven lavinom teksta toliko sugestivnim da mu se na trenutke čini da je nastao iz njegovog vlastitog iskustva.

“Plakalo je nešto izvan njega, ogromno, nesagledivo i teško, što ga je tjeralo da se sapliće i pridržava za zgrade, da pada i činilo mu se kao da je u nekom stranom, izopačenom gradu u kojem nikada nije bio, kakvi gradovi ne smiju biti ako u njima žive ljudi, izgorjeli leševi, zgrčeni i crni, deformisani, ličili su na obličja tužnih vanzemaljaca…”.

Masakr na Kapiji poznat i kao Zločin nad tuzlanskom mladošću je jedan od najtežih zločina počinjenih nad civilima koji se dogodio na Dan Mladosti 25. maja 1995. godine. Srpske snage su toga dana na sastajalište mladih poznato kao Kapija ispalile granatu koja je ubila 71 građanina Tuzle, a ranila ih 150. Prosek starosti poginulih bio je 24 godine.

Davno nisam pročitao tako majstorski napisan roman. Jedan istorijski događaj, bunu Husinskih rudara od pre jednog veka, Bodirogić je učinio ishodištem novije istorije našeg prostora. Sve je u vezi u Pesku pjeskare. Svi zločini koji su se zbili tokom sto godina, svi naši zapleti, izviru iz bune koju su podigli rudari u selu Husinu pored Tuzle.

Radnja romana prati događaje proizašle jedne iz drugih, događaje kojima se nije menjao kontekst, svejedno da li su se zbili 1921, 1942 ili 1995 godine. To je kontinuitet nepravdi, mržnje i zla. Tri prijatelja ‒ Mensur, Bogdan i pripovedač ‒ tri Dantea, tumaraju krugovima Pakla, otkopavajući prošlost koja ne prolazi.

“Groblje na Trnovcu izvorno je bilo pravoslavno, ali su se tamo, još dok sam bio u Tuzli, ukopavali pokojnici i pokojnice pod znakom zvezde, a kada je kasnije petokraka oklevetana i proglašena satanističkim pentagramom, krivim za sva zla ovog sveta (…) kamenoresci su klesali palmine grane, slomljene ruže, suze, tužne golubove, ili su jednostavno samo ispisivali imena, a pod mermernim nadgrobnim pločama ležali su Ešref i Ružica, Jadranka i Hamdija, Ferid i Nevenka, Ljiljana i Midhad, Faketa i Radomir, Rasima i Dragutin, Osman i Danica, Sejda i Radovan, zauvek nerazdvojni, onako kako su ležali u svojim bračnim posteljama.”

“Husinska buna se odvojila i u Mensurovom sunovratu postala najvažniji događaj epohe, epohe Jugoslavije, i prve i druge, ona je stajala, govorio je, u samom zametku Jugoslavije i stajaće na njenom kraju, isti mehanizmi razdora i nasilja, užasnog, nepojamnog, kao nekakav l’art pour l’art zločina, koji su ugušili Bunu zadaviće i Jugoslaviju, a sa njom i naše živote. (…) I dok gleda razularenost Arkanove garde u Bijeljini, postaje svjestan da to nisu samo ubice nego i temeljni uništitelji života, on zna, govorio je, da nisu samo mrtvi mrtvi.”

I živi mogu biti mrtvi.

Radar 5. jun 2025.

Mirzi Haliloviću

Došao si, isprepucalih i savitljivih cegera, nosili te,
i kada su nestale u kraju svetiljke, i bura ponovila svoju posvetu, neko otvori ceger.
Pogledao si me, gledao sam u isprepletane nijanse plave mršave provučene kroz narandžu,
pomerao si prstima – kažiprstom i sredinom,

raščerupane, sa par neshvaćenih zrna, gledale su u plavetnilo
i u kestenje, do koga si plovio prstima.

Došao si, i zatvorio me unutra, nastupila je noć, i ja sam ponovo
izrastao u novu posečenu glavu 

01.01.2025.

Fenomenologija ponora
Iliti
O duši jame

Piše Anne-Kathrin Godec

Jama je ponajprije čudesni i prekrasni fenomen. Specifična je znamenitost Dinarskog krša. Okomite šupljine, ponekad od stotina metra dubine. A kada se u određenim godišnjim dobima pune vodom, postanu dio mističnih podzemnih vodenih puteva, onda se na površini ne pokazuju kao crno, mračno ždrijelo, nego kao divlji, eruptivni izvor podzemne životne snage. Otprilike 800 metra od mjesta gdje živim nalazi se Sušička jama o kojoj je govorio Dragutin Hirc u 19. stoljeću:

Ždrielo, na koje voda provaljuje, leži pod kamenitim vrhom Zebrom, te je 12 m. duboko, 3,5 m. široko. Se gornje su mu strane stiene položite, a na okolo grebenaste. Tik ždriela nalegla se dva velika kamena, nagnuv se jedan poput shoda, dočim možeš na drugi kamen posjesti. Na dnu ždriela zievnuo je polukružan otvor, koji u utrobu zemlje vodi. Stiene toga otvora padaju na koso, jer kamen njihovom strminom poleti. Kad sam 19. travnja 1878 dubljinu ždriela mjerio, htio sam se osvjedočiti, da li je i podzemna šupljina duboka. Dva seljaka dovališe na 100 kilogr. težak kamen, pa kad sam im viknuo, gledajuć na uru, pustiše ga u ždrielo, od kuda poleti u ponor. Tutnjavom, da se je zemlja pod nogama tresla, pade nakon 20 sekunda jakim šumom u vodu. Podzemno širi se ponor sigurno u veliko jezero, pa kad ga Ličanka napuni, tad voda tako zakuha, da i veliko kamenje na ždrielo izbacuje. A Bog bi znao, nije li podzemno i prekrasna špilja, u kojoj se jezero možda sa pritokom i odtokom razlilo; nu tko da se usudi unići u crnu utrobu zemlje.¹

Promatrao ju je Hirc znatiželjnim okom znanstvenika i istraživača 19. stoljeća, s duhom koji teži mjerenju i opisu svijeta kao i, posebno u slučaju Dragutina Hirca, bilježenju naracija, legenda i mitova koji imaju veze s prirodnim i kulturnim fenomenima s kojima su ljudi lokalno objasnili pojave. On se sam obično suzdržavao osobnog mišljenja i samo je putovao kao kroničar realnih i metaforičnih topografija po Kvarneru i drugim mjestima.

U Triblju postoje razne priče o Sušičkoj jami. Ljudi su ju koristili kroz povijesti i izazivala je strah i strahopoštovanje, služila je kao skrovište za važne predmete kao što je i širila čuđenje i fascinaciju. Postoji priča o Napoleonu čije su vojne snage prošle kroz Vinodol i prenoćile nekoliko dana na onom tribaljskom polju, na čijem mjestu se danas nalazi umjetno jezero. Jedna od škrinja s poreznim prihodima biva ukradena, a legenda tvrdi da su ju kradljivci vezali konopom i sakrili upravo u Sušičkoj jami dok se vojska nije povukla. Tek nekoliko mjeseci kasnije su se počinitelji razotkrili kada su pokušali kupiti konja na karlovačkom sajmu i platili Napoleon d’or-om, što ih je otkrilo pred tamošnjim žandarmima.

Pored ove jame su se skrivali ljubavni parovi, mladi su se međusobno izazvali, a i leševi životinja su završavali u dubini njezina otvora.

Kao druge jame je u svjetskim ratovima služila kao mjesto na kojemu se događaju pogubljenja ili u koje su bačena – na primjer u Drugom svjetskom ratu – tijela iz nekoliko kamiona. Stanovnicima je bilo naređeno da drže prozore zamračenim i da ne napuštaju svoje kuće. Najstariji i danas pamte krikove iz smjera jame i konkretne žrtve koje su bacili u nju.

Čim se sam doselila u ovaj kraj s mužem i djecom, ljudi su me upozorili da djecu ne puštam u blizinu jame, čiji su ulaz u međuvremenu ogradili žičanom ogradom i oko koje je izrastao pojas neprohodnog i trnovitog grmlja tako da je teško razabrati gdje je zapravo taj otvor. Svejedno se uvijek znalo da je prisutna. Prisutnost je možda najbolja riječ. Jama je imala fizičku i psihološku prisutnost u mom svijetu, u mojoj podsvijesti je bila mjesto pod naponom od kojeg se nisam mogla osloboditi.

Poezija kao podloga uma

Brzo sam se počela interesirati za ovaj krški fenomen.

Bez da sam mnogo znala o specifičnim okolnostima „naše“ jame, asocirala sam je s okomitom kamenitom oknom koje vodi u dubinu zemlje sve ono što svaki čovjek povezuje s njim. U evolucijski najstarijem dijelu našeg mozga imamo važne arhaičke informacije koje smo naslijedili od predaka, kao što je znanje o zmijama i o drugim divljim životinjama, o tmini i svakakvim opasnostima iz unutrašnjosti zemlje. I tamo postoji i znanje o dubokim ponorima koji, kada dođemo u kontakt s njima, izazivaju prastare strahove i jezu, koji nas upozore da trebamo osigurati vlastito preživljavanje.

Jame u Dinarskom kršu nisu slučajna mjesta groznih događanja koja su pisala povijest 19. i 20. stoljeća. One su fenomen za sebe, topografski prostori krša s ogromnom metaforičkom snagom. Izgleda kao da i u pozitivnom i negativnom smislu posjedaju informacije značenja koje se razvijaju, aktiviraju i re-aktiviraju u povijesnim okolnostima.

Jame evociraju negativne slike, čak i kod onih koji nikad nisu koračali u blizini takvih mjesta. Takve slike bi se iz psihološke perspektive mogle zvati arhetipovima ili pra-slikama, a to su one urođene univerzalne kategorije koje je uveo u psihologiju Carl Gustav Jung, i koji su zajedničke svim ljudima. Tako će se arhetip špilje, na primjer, u našem zajedničkom razumijevanju svijeta povezati s mrakom unutrašnjosti planine, ali i jednako shvatiti kao sklonište u vremenskim neprilikama, kao mjesto sigurnosti za čovjeka i životinju, kao i tradicionalno mjesto povlačenja od svijeta, počesto zbog spiritualne i mistične potrage. Za razliku od špilje, jama nas odmah povezuje s Had-om, carstvom mrtvih i podzemljem. Mjesto je izopćenja, nezaštićenosti, potpune odcijepljenosti.

Nema istraživača ili filozofa koji je arhetipsko značenje podzemlja toliko istražio kao što je to radio James Hillman u svojoj knjizi „San i Donji svijet“ i istovremeno ukazao na paralelu s ljudskom psihologijom. Hillman (1926-2011) je bio američki psiholog, specijaliziran na psihologiju Carla Gustava Junga, živio je u Zürichu gdje je i osnovao arhetipsku psihologiju.

U slijedećem tekstu ću dozvoliti da me uzme za ruku na putu prema podzemlju. Pokušat ću reflektirati njegov pogled na Had i na taj način razotkriti fenomenološku tajnu jama na Dinarskom kršu. Moj se zadatak sastoji u tome da primijenim Hillmanovu psihologiju na geološke prilike Dinarskog krša. Možda je tu „missing link“? Jer jama je na kraju samo jama, geološki fenomen. Sve što od nje čini nešto drugo – čak i masovnu grobnicu – je stvar čovjeka. Rasvijetliti ponor ljudske psihologije, istražiti psihičke jame, čini mi se, može objasniti sve što povezujemo s krškim fenomenom, pa možda čak iscijeliti taj problem i na taj način dozvoliti da jama bude što jest, dakle: jama.

Prije toga, doduše, želim podijeliti neke osnovne pretpostavke o načinu funkcioniranja ljudske psihe kako ga je Hillman razumio. Arhetipska psihologija nije psihologija arhetipa, nego smatra da ljudski um funkcionira u arhetipskim slikama. Hillman kaže da ljudski um ima poetsku podlogu. U pogovoru Hillmanovoj knjizi „Plava vatra“ Thomas Moore piše:

Cijelo Hillmanovo djelo – teorija i analiza kulture, praksa terapije – pretpostavlja nešto što on zove „poetičnim temeljem uma“. To je psihologija koja nije ukorijenjena u znanosti nego u estetici i imaginaciji. Kada sve čita poput poezije Hillman svijest oslobađa od tanke, tvrde kore doslovnosti i razotkrije iskustvo duše. Duša, kaže, pretvara događaje u iskustvo. Ali ono što je iskušeno je slika, imago, ne ono doslovno.(…). Samo poetski um može probiti doslovnost i stvoriti preciznu dijagnozu. Ovu poetsku viziju Hillman shvaća kao psihologiju.²

Ili Hillmanovim riječima:

Radije slijedim Junga kada koristim riječ slika fantazije u poetskom smislu, kada slike koristim kao ono načelno dano u psihičkom životu; one su samo-izvorne, domišljate, spontane, potpune i organizirane u arhetipskim obrascima. Slike fantazije su jednako sirovi materijal kao i psihom proizvedena stvorenja, i one su poželjni modus ulaska u znanje duše. Ne postoji ništa što je još primarnije. Svaka predodžba našeg uma, svaka percepcija svijeta i svaka senzacija u nama mora proći psihološku organizaciju da bi uopće bila moguća. Svaki pojedini osjećaj ili svaka opaska se nama pokazuje kao psihički događaj kada najprije slaže sliku fantazije. (…) Predlažem poetski temelj uma i psihologiju koja ne počinje u fiziologiji mozga, niti u strukturi jezika ni u organizaciji društva ili analizi ponašanja, nego u procesima imaginacije.³

U tom smislu Hillman razumije arhetip kao duboki obrazac psihičkog funkcioniranja, kao temelj perspektive koju imamo u odnosu sa svijetom i s nama samima. To je već bitna informacija, jer to znači da prema njemu kao ljudi nemamo drugu mogućnost nego da vanjski fenomen gledamo kroz filter individualnih i kolektivnih poetskih slika. I u tom smislu jama nikad ne može biti samo jama, to jest geološki izraz Dinarskog krša. Iz ljudske perspektive se automatski mora asocirati s nečim, jer tako po Hillmanu radi ljudski um. I kada malo bolje pogledamo onda shvatimo da je za najviše ljudi to najmračnije, najneprijateljskije prema životu, najosamljenije, najnedostupnije mjesto koje čovjek može zamisliti: smrt.

Jama kao arhetip

Jama je fizički ekvivalent ne-mjesta koje je u mitologiji carstvo mrtvih. Mjesto do koje stiže onaj koji je napustio život. Mjesto u prirodi iz kojeg nema povratka. Mjesto ultimativne dubine.

James Hillman je imao što reći o arhetipu Hada, i to, unatoč svakom očekivanju, ne samo loše stvari. U svojoj 1979. objavljenoj knjizi „San i podzemlje“ reflektira fenomen sna na novi način, prelazi Freudove i Jungove ideje i zauzima se za ukidanje odvajanja noćnog i budnog svijeta, u doslovnom i metaforičkom smislu, jer jedno i drugo igra u našim životima istu važnu ulogu. Nesvijest i podzemlje oboje su realne dimenzije naše percepcije. Kao što ne možemo našu planetu Zemlju reducirati na samo jedan dio, na nadzemni vidljivi svijet, tako ne možemo proklamirati samo svjesni dio naše psihe kao realnost i poricati snagu podsvijesti. Podsvijest postoji i utječe na naše djelovanje, mišljenje, snivanje, na cijelo naše bivanje. Moglo bi se pretpostaviti da ono nesvjesno govori drugim jezikom, simboličkim, arhetipskim jezikom kojeg treba odgonetnuti i interpretirati. Tu smo opet kod Freuda i Junga.

Ali, što bi bilo ako pretpostavimo da nas i u budnoj svijesti vode simbolička i arhetipska značenja, samo što to ne primjećujemo? I što bi to značilo za naše asocijacije s onim „nevidljivim“?

Had je, kao što je poznato, bio bog dubina, bog nevidljivih stvari. I on sam je bio nevidljiv, što bi moglo navesti za zaključak da je onaj nevidljivi sklop upravo Had, a da je ono suštinsko „šta“, što održava stvari u njihovom obličju, tajna njihove smrti. Pa ako, kao što kaže Heraklit, priroda voli da se skriva, priroda tada voli Hada.

Priča se da u Gornjem svetu Had nema ni hramova ni oltara; susret s Hadom u tom se svetu doživljava kao nasilje, napastvovanje (otmica Persefone; nasrtaji na prostodušne nimfe vegetacije Leuku i Mintu, pored toga videti Ilijadu i Pindar). On je zapravo toliko nevidljiv da se u čitavoj umetnosti antičke Grčke ne može naći idealizovani prikazi ovog boga, što nije slučaj s drugim, nama poznatim bogovima. Izuzev orla, koji ukazuje na njegovu mutnu vezu s bratom Zevsom, Had nije imao tipične oznake. Na zemlji mu nema traga, nijedan rod od njega ne potiče, nijedno pokoljenje.

Hadovo ime retko se koristilo. Ponekad su ga nazivali ‘nevidljivi’, češće Pluton (‘izobilje’, ‘bogatstvo’) ili Trofonije (‘onaj koji hrani’). Ova Hadova prerušavanja neki tumači shvataju kao eufemizme u cilju prikrivanja straha od smrti: ipak, ako je tako, zašto se koristi baš taj, a ne neki drugi eufemizam? Možda se Hadmože opisati Plutonom, u smislu u kojem je Platon razumeo ovog boga. U tom slučaju, Pluton upućuje na skriveno izobilje ili bogatstvo onog nevidljivog. Onda možemo razumeti jedan od razloga što nije bilo kultova i žrtava u čast Hada: on je onaj koji je bogat, onaj koji daje hranu duši. Ponekad je izjednačavan s Tanatosom (‘Smrću’) o kome je Eshil pisao: ‘Smrt je jedini bog koji ne voli darove i ne mari za žrtve ili levanice, koji nema oltara i ne dobija himne…’“⁴

Što ako je arhetip Hada stvarno skrivena uputa na suprotnost onog što obično asociramo sa carstvom mrtvih? Što ako ljudski život može samo postojati u rasponu između „mrtvog“ i „živog“, između „vidljivog“ i „nevidljivog“? Hillman istražuje taj fenomen na razne načine: etimološko, povijesno, ali i istovremeno u raznim načinima čitanja koji su nastali. Grčka politeistička mitologija mu je zahvalni izvor za razumijevanje čovjeka i svijeta. O Bogu u carstvu mrtvih i njegovo značenje (to znači značenje onog aspekta ljudske egzistencije koja je konfrontirana smrću) on piše:

Sklonost Hadu podrazumeva da se svi aspekti duševnog procesa moraju čitati u svetlu svrhe, ne samo kao deo sveopšteg ljudskog napredovanja prema smrti, nego kao pojedinačni događaji koji toj smrti pripadju i do kojih u njoj dolazi. Svaki aspekt je u sebi dovršena predstava, koja ispunjava svoju svrhu, koja je u isto vreme beskrajna, ali ne doslovno, u smislu vremena, nego u smislu da je bezgranična u svojoj dubini. Drugim rečima, ne možemo se nigdje zaustaviti zato što kraj nije u vremenu nego u smrti, pri čemu smrt označava ‘ telos’ ili izpunjenje bilo čega; ili se pak možemo zaustaviti bilo gde, budući da, s finalističkog stanovišta, svaka stvar sadrži u sebi svoj kraj. Cilj je uvijek sada.⁵

Hillmanovi opis se može jednako primijeniti na jamu, jer ju tako doživljavamo: kao beskrajnu dubinu, a i istovremeno ispunjenje. Iz jame rominjaju (ili su nekad rominjale) hranjive vode podzemnih tekućih žila, preplavile su zemlju i nosile plodnost, a istovremeno su nedokučive dubine koje nas podzemno povezuju s drugim mjestima. Dragutin Hirc o Sušičkoj jami spominje još ovo:

Od ovoga ždriela, pa do utoka u Vinodolku zove se Ličanka FUŽINARKA, jer narod vrlo dobro znade, da je to ona voda, koja od Fužine dolazi. Kamenito korito u početku se suzuje, jer ga zatvaraju pećine, nu na jednom se razširi, prešav u ktlastu jamu, preko koje voda slapom pada. (…) Kad se je Fužinarka po nekoliko puta svila, kreće u Tribaljsko polje, aminuv zidani most na tri svoda, utiče kod ravnice Kadanj u Vinodolku. U jeseni i s proljeća, kad zaredaju gusti daždi ili kad se u gorskom kotaru snieg topi, pretvara Fužinarka Tribaljsko polje u jezero, na koje je onda n. Pr. Sa driveničke gradine zanimivo gledati. Voda ne odlazi na jedan put, vec polagano jenja, zemlja ju guta na nekoja ždriela,na koja je i izašla, a na veliko pripomaže u tom veliko ždrielo pod Humcem i drugo kod mjesta Pile.

Reći će gdjetko: liepo je to pripoviedanje, nu pita se, da li je Ličanka Fužinarka i obratno; ima li za to dokaza? Ima i nepobitnih. Kad Ličanka nabuji, izbacuje na sušičko ždreilo pastrve, frigalje (Phoxinus laevis) i druge ribe, koje u njoj žive, a osim toga i žagotinu (pilotinu) fužinarskih žaga.⁶

Jama na kraju nije samo jednosmjerna ulica u smrt, kao što ju volimo vidjeti. Dio je podzemnog sistema povezivanja koji ovdje na primjer povezuje mjesto Fužine u brdima (svijet Zeusa) s Tribljom u dolini (svijet Hada). Kako ta veza točno ide, to za ljudsko oko nevidljivo, ali da veza postoji, to se može dokazati. U nekim vremenima stanovnici ovoga kraja tu funkciju gledaju čuđenjem i strahopoštovanjem. Jama je tada izvor čudesnog života, poplavljuje polje poput dara i pokazuje skrivenu poveznicu s mjestima u visini, za koje je to jednako blagoslov jer ih na proljeću i u jeseni oslobađa od prevelike vode.

Kolektivna trauma

U drugim vremenima – recimo u 20. stoljeću – dominirala je druga karakteristika i proizvela isključivo negativno gledanje na ovaj krški fenomen (i možda na Dinarski krš općenito) u smislu mjesta jeze, smaknuća i tako kao mjesto kojeg treba izbjegavati.

I naravno, jedan i drugi ekstrem jest realan.

Danas vodeni putevi u krškim planinama nisu više toliko misteriozni kao za vrijeme života Dragutina Hirca. Speleologija je neumorno istražila i izmjerila, nove tehnologije su kamerama i drugim aparatima istražili mjesta do koje se nekad nije moglo doći. Tako i u Triblju. U međuvremenu postoje precizne karte o tokovima podzemnih rijeka, naposljetku i zato što se samo par stotina metra od jame izgradila hidrocentrala koja koristi upravo one podzemne snage i na njima generira struju.

Ono nevidljivo nije više tajna što, doduše, ne mijenja arhaičke ljudske asocijacije. Kolektivna traumatična iskustva 20. stoljeća preduboko su usađena, i našem će reptilskom dijelu mozga trebati još mnogo vremena dok ih ne sagledamo na drugi način.

Jer, o tome se radi kada mislimo o jamama. Kolektivna trauma.

Trauma psihe (pojam dolazi s Grčkog i znači „rana“) je reakcija na silni, nadmoćni singularni ili ponavljajući događaj za koji ne postoji rješenje. Individualna trauma je povreda za koju čovjek u trenutku događanja nije mogao naći odgovor, pred kojom nije mogao pobjeći ili obraniti se. Nije mogao stvoriti rješenje s kojim se događaj mogao obraditi, psihički preživjeti i pohraniti kao memoriju. Ljudi koji su iskusili situacije opasne po život ili postali svjedoci nemilih događanja, fizički žive dalje, čak i ozdrave. Ali psiha može ostati pod povredom ako nije našla strategiju savladavanja traume. Dogodi se onda da pogođena psiha ostane u nekoj vrsti „loopa“ i u glavi ponavlja događaj bez vidljive solucije.

Isto se može dogoditi na kolektivnoj razini specifične zajednice (mještani jedne doline, grada ili geografske regije poput Dinarskog krša). Jer je i tu potrebno fizičko i psihičko kao i emocionalno i mentalno ozdravljenje. A ono se događa uvijek kroz naraciju. Naracija ili priča traume je oštećena.

U traumatiziranom društvu (i u pojedincu) ta naracija govori o bespomoćnosti i inferiornosti. Doživljaj inferiornosti je drama traume. To znači: doživljaj nemogućnosti pronalaženja adekvatnog, oslobađajućeg odgovora na nadmoćno nasilje, na prirodnu katastrofu, na sudbinske događaje ili ljudsku okrutnost. Trauma je pad u navodnu realnost u kojoj je čovjek zauvijek izložen uništenju ili prijetnji smrću. Svijet koji se do malo prije sastojao od mraka i svijetla, od gornjeg i donjeg svijeta, od jednom je zaustavljen na samo jednoj strani. Povijest ostaje na vrhu i ne može pasti na suprotnu stranu da bi došla do izjednačenja. Zaštekala je u ponavljanju i rijeka dualnosti koja je sastavni dio zemljanog života ne teče dalje. A pošto je taj proces izuzetno bolan, pošto su pojedinac kao i kolektiv ostali zamrznuti na jednom mjestu, tako se povijesni događaji ponavljaju u psihi i pronalaze isto tako svoj fizički izraz u novim političkim konstelacijama. I još više: Postaju dio grupnog ili nacionalnog identiteta. Tamo gdje su se ljudi doživjeli bespomoćnima, tamo mora postojati veća sila koja je uzrok toga iskustva. To je dinamika počinitelja i žrtava s m akterima koji se mijenjaju. I to je isto realnost. To se ne može poricati. Na jamama je bilo ubojica i ubijenih. Na svim stranama, dokle god Dinarski krš doseže.

Sve naracije koje opisuju događaje oko jame su traumatični doživljaji koji su si ljudi počinili jedni drugima. Tamo se ne radi o prirodnim silama ili sudbinskim pojavama.

Samo se traumatično iskustvo ponavlja novim generacijama.

Ako je ono što se na kršu u 20. stoljeću desilo ponajviše generirano iz kolektivno traumatizirane psihe, onda bismo trebali razumjeti traumu koja je baza tih događanja. Naravno da je ta naša trauma samo jedna varijanta u općenito traumatiziranom svijetu u kojemu se trake nasilja i tragedija spajaju u kompliciranoj mreži.

U našem dijelu svijeta postoje u slici jame, doduše i neke druge karakteristične naznake. Kao što Hillman vidi paralelnost sna i donjeg svijeta odnosno carstva mrtvih, tako bi se moglo reći da postoji paralela između jame i najdubljeg mjesta naše podsvijesti. Cijela podsvijest je sveobuhvatna unutrašnjost krških planina sa svim svojim unutrašnjim rijekama i podzemnim jezerima, sa špiljama i vrtačama, s faunom tih mračnih mjesta.

Ali jama je specifična pojava unutar cjeline koja je, arhetipski pročitana, totalna suprotnost od svega što je život.

Možda zvuči cinično, ali nije svejedno kako ljudi međusobno nanose štetu i ubijaju se. Smrt nije najgora kazna koju ljudska zajednica može izgovoriti. Postoje smrti koje pored uzimanja života uključuju prokletstvo. Postoje kazne koje čovjeku u smrti uzimaju ime ili pravo na grob, što je inače samorazumljivo i u društvu kultivirano i ritualizirano. Takva ubojstva ne traže samo život pojedinca, ego i njegovo istrjebljenje. Čovjeku čak retroaktivno uzimaju pravo na egzistenciju kao i svakome koji je bio u kontaktu s tom egzistencijom, pravo na sjećanje. Kao što Had nije imao hrama u gornjem svijetu, nema više traga onih koji su izgubili život u jamama.

Ovo ne pišem da bi nepotrebno dramatizirala ili kopala po ranama, nego da bi istražila kolektivnu psihu u kojoj ljudi i povijesni događaji ne samo umiru, nego im je postojanje izbrisano. Kao da ih nije ni bilo.

Ako su gornji i donji svijet jedna cjelina, koji je to aspekt iz dubine podsvijesti koji motivira takvo djelovanje u gornjem svijetu?

Kao Njemica mogu reći da su mi povijesni oblici istrjebljenja poznati, ali vidim da imaju drugi oblik. Masovne smrti u Njemačkoj u Trećem Reichu nisu se dogodile na skrivenim mjestima u prirodi (ponekad i tamo) nego u organiziranim napadima (na primjer: Kristalna noć) i poslije u dobro razrađenoj mašineriji koncentracijskih logora posvećenih ubijanju koji su samo na površini izgledali kao nešto drugo, kao na pr. radni logori („Arbeit macht frei“). Pred očima svih. Stanovništvo je moglo znati što se dešava. Ali ljudi su okrenuli glave. Ta je komponenta još danas teški aspekt obrade kolektivne odgovornosti koja zapravo uključuje osobnu odgovornost. To istrjebljenje je bilo maksimalno depersonalizirano. Jedni su postali nositelji funkcije mašinerije, drugi objekt brisanja. A ostatak je predao svoju odgovornost i na taj način pristao na zločin. Zašto?, mogli bismo se pitati. Je li razlog tada bio jedino strah i nepromišljena poslušnost zbog ogromnosti aparata? Ili je možda stoljeće-staro ludilo veličine nacije, ideja inherentne nacionalne nadmoći i privilegiranosti koja je ljudima stvorila čak i osjećaj pravednosti kada kao nacija djeluju. Osjećaj nadmoći se manje pokazao zbog teritorijalne veličine. U zemlji pjesnika i mislioca su se narcizam i fašizam najprije etablirali na duševnoj razini. I tu se razvila nacionalna samo-slika u kojoj sve što po nekoj definiciji ne pripada ovom identitetu nema pravo na postojanje.

Mašinerija je naravno i progutala organizacije otpora. To je opis samo u grubim crtama. Naravno da je bilo i struktura koje su služile ljudskosti. Naravno da je bilo onih koji su branili susjede i rodbinu, skrivali progonjene i usudili se pokazati male i velike znakove otpora koji bi ponekad i uspjeli. Da, i u tom vrtlogu nasilja bilo je primjera ljudske veličine i empatije.

Ali, u većoj slici, strategija brisanja i negacije čovjeka bila je drugačija. Hladna, ne-osobna, iz neke mentalne logike.

Nasilje na jamama nije bilo depersonalizirano. Jako je osobno. Počinitelji moraju odraditi fizički posao, svojim rukama. Na jamama je bilo noževa i pušaka i pravih ljudskih ruka koje su gurnule svoju žrtvu u ambis. Bio je vjerojatno i kontakata pogledima. Tu je trebalo otpustiti posljednju individualnu moralnu i ljudsku kočnicu.

I trebalo je stvarno djelovati. Ništa ne prepustiti nekom aparatu ili drugima. Iako je bilo i na jamama (na primjer u Velebitu) masovnih ubijanja koja očito zahtijevaju određenu disocijaciju na strani počinitelja, još uvijek je to bio jako osobni fizički posao.

Događa se u vremenima mržnje. Mržnja je specifični izraz ljutnje, posebni oblik agresije. Bijes ili čista ljutnja nastane kada se prekorače osobne granice, kada se događaju povrede ili kada smo mi ili oni koje volimo ugroženi, pa se želimo obraniti i jednako vrijeđati.

Mržnja želi uništenje drugog.

Ali mržnja – ta njemačka koja je elaborirana duže i gotovo na filozofskoj razini, i ta akutna fizička na kršu – je samo simptom. Konc-logori i jame su simptomi iste traume.

A trauma ovdje ne znači samo trauma ubijenih, nego i trauma onih koji su postali ubojice.

Trauma – sjetimo se da to znači „rana“ – je posljedica većeg nasilja ili boli.

A mržnja je posljedica konflikta superiornosti i inferiornosti. Posljedica je iluzije i laži da se išta na ovom svijetu može riješiti na razini moći. Konflikt između kompleks boga i kompleksa manje vrijednosti.

A najekstremniji način pokazivanja moći je potpuna negacija drugog. Kao da ne postoji.

Kako je trauma psihološka pojava, a događaji u fizičkom svijetu tek rezultat poremećene psihe, rješenje se mora tražiti na psihološkoj razini. Ako se psiha, individualna i kolektivna, ne liječi, nije moguće očekivati druge politike, druge postupke, bitno nova rješenja. Nakon erupcije će se svijet uvijek prividno smiriti, nastat će privremeni mir, dok ta rana ne bude ponovno dotaknuta.

Dječja rana koja nikad nije izliječena, to je rana koja viče dubokim krikom iz destruktivnog djelovanja. O toj „rani“ piše Hillman:

Taj osnovni krik govori s receptivnim glasom djeteta u kojemu je subjekt postao objekt, jedan Ja u rukama drugog, onesposobljen dok vlastitu subjektivnost itekako tvrdi, znajući kako želi da bude tretiran. Njegova subjektivnost leži u tom kriku u smislu u kojemu organizira svoje postojanje. U tom osnovnom kriku čujemo i zahtjev kojeg pojedinac šalje svojoj okolini, pretvorivši prisutne u pomagače, u ljubavnike, ili trajne drugove (a thiasos), koji ga hrane, drže ga pažnjom, pouče ga ili ga slijepo prihvaćaju, koji ga nikad napuštaju ili obrnuto, od čijeg odbijanja bježi. Krik kaže, osim toga, na koji je način osoba nesposobna ispuniti vlastite potrebe, kako sam sebi pomoći, napustiti samog sebe..⁷

Ta osnovna rana se zove „ne mogu“ (nemam moći) i u Hillmanovoj psihologiji znači nemogućnost i impotenciju. Ona je ultimativno ograničenje koje se suprotstavlja životu sa svojim potencijalom prividno beskrajnih mogućnosti. Ona nas razbija u tisuće komadiće koje ne možemo skupiti i zalijepiti, nego nas vode do toga da u unutrašnjoj razderanosti hvatamo sad jedan, sad drugi fragment.

U toj dilemi biramo ponekad jednu ili drugu stranu, osjećamo se različito od drugih, mijenjamo se, samo da bi nas novi šokantni događaj bacio nazad u osnovni krik, što onda vodi do uvjerenja, da se ne možemo mrdati, da ništa ne ide dalje, nego da je sve kao uvijek. Čak i povijest psihoterapije se zbog ove očite dileme kretala naprijed i nazad.⁸

I rana je arhetip. Dijete je arhetip. To su slike s kojima si objašnjavamo funkcioniranje svijeta. Ali ispod arhetipa postoji realan svijet kroz koji pulsira život, a i mi smo dio tog života. I naše psihe su dio toga.

Rekli smo da svaki simptom nosi u sebi arhetipsko stanje ranjenosti. Iako je rana iskušana kroz simptom, ona nije isto što je simptom, Simptom je dio dijagnoze koja pokazuje na nešto drugo ispod njega.⁹

Ako dijagnoza govori o rani, što je onda moguće liječenje? Liječenje ne samo simptoma nego uzroka? Ono se nalazi, kao i u najviše slučajeva u prirodi, u ravnoteži.

Potrebno je obratiti pažnju na neuravnotežene pojave (samo)veličanja i (samo)poniženja. To nije jednostavna stvar i nije nimalo lako. Događa se u ekstremima. Točnije u ekstremima umiranja.

Ekstrem se pojavljuje tamo gdje odrasla osoba sama sebe doživljava kao bespomoćno dijete (ili „puer“ kako ga Hillman latinski zove) koje, i kada odraste, skriva tu ranu. Istina te odrasle osobe, u svemu što dira osnovnu ranu, je zapravo istina djeteta koje nekad nije moglo riješiti problem. To je bolno, ali ono što je zapravo trebalo umrijeti u tom trenutku jest iluzija beskrajne kontrole nad životom. Ako čovjek tu pravu istinu ne nauči, da nema kontrole nad životom, onda će vječno stvarati situacije u kojima si želi dokazati nadmoć nad drugima, ili obrnuto, u kojima pati zbog doživljene nemoći. To se onda očituje u obliku rata, konflikta, mržnje, itd.

Kada se dijete razvija u odraslu osobu, neizbježno se susreće s iskustvom vlastite smrtnosti. Inferiornost i superiornost su oblici „ega“ koji to ne želi prihvatiti.

Terapija mora dirati tu točku; mora se odmaknuti od lijepe ranjenosti prema stvarno doživljenoj boli. Arhetip, sjetimo se, generalizira, jer je arhetip univerzalan! Hajdemo to nedvojbeno razjasniti! Udubite se u oštećenost, u izopačeno, u ono što krvavi, pregledajte organe – jetru, rame, nogu ili srce. Svaki organ ima potencijalnu iskru svijesti, a patnja oslobađa tu svijest, pretvara ju u spoznaju… (…) „Svijest umiranja“ se oslobađa kroz ranu.¹⁰

Udubite se u jame, moglo bi se s Hillmanom reći, na mjestima gdje se pojavljuju simptomi jame. Ono što se desilo na jamama, i jednako tako u njemačkim konc-logorima, bilo je s jedne strane dječje-nasilan, a s druge potpuno apsurdan izraz nadmoćne strane da u skladu s nacionalnom samo-naracijom izbjegne vlastitu smrtnost kroz uništenje drugog. Jedini način na koji se to može zauvijek zaustaviti jest da se kroz prihvaćanje smrti stigne do svijesti o umiranju i trpljenju ultimativne ograničenosti života. Individualno i kolektivno.

Ta svijest umiranja, ili spoznaja o umiranju, može liječiti ranu, jer rana nakon toga nije više potrebna. U tom smislu rana je lijek za puer-svijest i, nakon ozdravljenja, nastupa „ranjeni iscjelitelj“.¹¹

Fragmentacija koja nastaje pri traumatizaciji se mora osvijestiti i kroz svijest i spoznaju biti prepoznata kao iluzija.

Iscjeljenje onda ne dolazi jer smo zacijeljeni, integrirani, nego od svijesti koja probija fragmentaciju. ¹²

I na razini kolektiva postoji proces individuacije (po Jungu) koji se mora dogoditi pojedincu kao i zajednici. Unatoč tome što čovječanstvo doživljava veliki razvoj i nove tehnologije, postoji ta bolna točka u kojoj počinje ljudski pad u emocionalnu nezrelost u kojoj se događaju rat i uništenje. Uništenje koje donosi smrt.

To je toliko besmisleno kao da netko, koga revoltira činjenica što mora disati, pokušava samo udisati, a odbija izdisati.

Smrt, iako jednostavno nužni i prirodni dio života na zemlji, uvreda je narcizmu koji pokreće spirale nasilja.

O tome govori arhetip jame. O neodvojivosti života i smrti.

***

***

***

Jama Ržani do na cesti između Popova polja i Ljubinja u Hercegovini, dekoracija 2005

*

Jama kod Šurmanaca, Hercegovina

*

Huda jama, Slovenija

*

Veličani, Popovo polje, spomen-kosturnica za Srbe stradale tokom Drugog svjetskog rata u jami Ržani do u Popovu polju

*

Jama Ržani do, dekoracija 2020

S kim se trebaš obračunati?

Krške jame masovne grobnice

Piše Ivo Lučić

„Jednog dana će te zemlja progutati!“. To je vjerojatno jedna od najfatalnijih prijetnji koje vam netko može uputiti. Ne zna se koji je oblik gutanja zemlje strašniji od drugog, meni se čini da je to bacanje u jame kao egzekucija nad ratnim protivnicima. U kršu je to, vjerojatno, staro koliko i ljudska kultura. Međutim, tekstovi o tome redovito reduciraju kompleksnost teme. Kao da je teže o tome pisati nego što je to nekome učiniti. Uistinu, o tome je teško pisati. Prvo, o tome u prošlosti nema baš dokaza. Oni se pojavljuju tek u moderno doba. Ima nešto legendi, nije mi poznato da ih je itko skupljao. Drugo, onaj koji piše nije sivonja s jame, nego zaprepašteno čeljade. O toj užasnoj praksi nije lako ni razmišljati, i ona te zapravo tjera u kvantitativni stil, protivi se ulaženju u bit problema.

Geoznanstvena objašnjenja jama su jasna. To su ulasci u kanale bivših ili aktivnih podzemnih tokova. No, naša čeljad ih doživljava kao nespoznatljiv moćan svijet koji može progutati skoro sve što je na površini zemlje. Od suvišnih predmeta i nepotrebna smeća, do ljutih neprijatelja koje ćeš u njih baciti čim toliko moćna situacija ukloni uobičajene ljudske obzire. Koga u njih baciš, nestao je zauvijek. To je podsvijest bacanja u jame.

O razmjerima te praksi u mirna vremena, dokazano svjedoči volonterska speleološka akcija Čisto podzemlje, koju je pokrenuo speleolog Ruđer Novak s kolegama. Od 2015. očistili su više od 80 jama. Iz jedna od nedavno očišćenih, Maklenske jame kraj Broda Moravica, u drugoj polovici studenoga 2023., izvadili su četiri kubika otpada s dubine od oko četrdeset metara, uključujući i jednog crvenog fiću.

Speleolozi Čistog podzemlja se susreću s raznim neeksplodiranim bombama i projektilima, veš mašinama, lešinama životinja… kažu da se nisu sretali s ljudskim ostacima, ali Andreju Mihevcu (1952-2024) Logatca u Sloveniji je to jedno od najranijih i najdramatičnijih speleoloških iskustava. Praksa bacanja ljudi u jame kao osvetničke vrsta ratovanja, bila je široko prisutna u Dinarskom kršu – ali i drugdje – tokom dvadesetog stoljeća, najviše i najsnažnije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ondje su užas nepravde i okrutnost mučenja spojili s mješavinom strahova, osvete i neobjašnjivih svjetova koja podzemlje definira kao pakao i ostaje nedodirljivo na neodredivo vrijeme. Ne postoji gore iskustvo krškog krajolika od mreže jama masovnih grobnica.

Povijest kao duplja

Povijest te strašne prakse jednako je mračna i nepoznata kao duplja nepoznate jame. Tek u gornjem dijelu ostane osvijetljen krug i dolje niže pokoji patrljak stijene. Stara svjedočanstva su uglavnom legende, definirane tupom sudbinom i ahistorične su. Svatko će u svom kraju u starim periodičnim izdanjima naći nešto nalik legendi o tome kako su pohlepa i zavist dovele do tajnog nestanka neke osobe, čija će se sudbina raspetljati u klupku zločina, a pravda izići iz zemlje i namiriti svoje.

Ne znam jesu li široko rasute legende o zlom gospodaru Gavanu prethodile vremenu u kojem je čovjek uzeo božju kaznu u svoje ruke, ali one govore nešto slično. Gavan je, navode rječnici, „naše ime dano bogatašu u evanđelju Lukinu 16,19 —31, preneseno u folklornu pripovijest“. U evanđelju na tom mjestu za bogataša nema imena, pa mu je folklor dao ime Gavan „da bude paralela prema siromahu koji se zove Lazar.“ Ime je dobio jer je bio strašno osion i pokvaren, upravo ogavan.

Legenda kaže, kada je Bog poslao svoje izaslanike da vide koliko ga ljudi poznaju i poštuju po zemlji, sreli su toga neimenovanog vladara, koji je bio najgori od svih najgorih primjera. I Bog ga je kaznio urušavanjem njegova zla carstva. Na mjestu gdje su bili njegovi dvori i danas se vidi dramatično urušen krajolik, najčešće ispunjen vodom. Jedno od Plitvičkih jezera je Gavanovo jezero ili Gavanovac. Lokalitet Krinj kod Hrvaca nedaleko Sinja krije Gavanovo carstvo ispod Vrljića jezera, danas vele Stipančeva jezera. Tu je nekada bio Širin grad, dvori vladara Gavana. Malo južnije je Crljeno (Crveno) jezero u Imotskom. Legenda se veže i za izvor Sopot kod Risna, premda ne i za samo ime izvora. Također, Gavanovi dvori bili su i na jezeru na Durmitoru, na Blatnom jezeru u Mađarskoj, na Gavan jezeru (Lacul Găvan, Predeal) u Rumunjskoj sjeverno od Bukurešta, i drugdje.

Prvi trag da bi jame zbog političkih razloga mogle biti upotrijebljene kao mjesto nasilne smrti ljudi povezan je s Istrom. Možda je ondje upamćeno zbog pismene tradicije koje je južnije nedostajalo. Od tada će jame masovne grobnice ondje nositi zlokoban naziv fojbe. Taj je izraz u suvremenom značenju vjerojatno prvi upotrijebio svećenik Giovanni Bennati podrijetlom iz Pirana. On je u drugoj polovici 19. stoljeća zabilježio stihove: „…Labin ima ugljen koji može izići van da potpalimo bilo kome. U Puli je arena, Pazin ima fojbu u koju bacaju one koje nešto svrbi“. „Time je vjerojatni mislio na nacionalno ‘previše’ zapaljene Slavene“ (Pirjevec i ostali 2020, 31).

Zatim je Giuseppe Cobol, koji je nakon Prvog svjetskog rata postao zagriženi fašist pa ministar javnih poslova, 1919. objavio knjigu u kojoj je navedene stihove ovako preoblikovao: „Pazin ima fojbu/ u koju će biti bačen svatko/ tko je previše ohol.“, a ministar Giulio Italico u časopisu Gerarchia 1927: „U fojbe ćemo pobacati sve koji ne govore Danteovim jezikom“ (Pirjevec i ostali 2020, 32).

Pirjevec ističe da nema materijalnih dokaza da su fašisti tijekom dvadesetogodišnje vladavine to i učinili, ali postoje usmena svjedočanstva Tršćanin Raffaell Camerini, koga su zbog židovskog podrijetla odveli na prisilni rad u rudnik boksita u blizini Labina, kazao je da su talijanski fašisti noću iz svojih domova nasilno odvodili muškarce te ih u blizini Vineža, Kršana i drugih obližnjih krajeva u kojima su bile fojbe, nakon hica u potiljak bacali u ponor (Pirjevec i ostali 2020, 32).

Od 6. rujna 1930. Bazovicu prati žalostan glas zbog ubojstva tri Slovenca i jednog Hrvata domoljuba, koji je ostavio dubok trag u povijesnom sjećanju Slovenaca. No, unutra su vjerojatno bila trupla talijanskih vojnika s kraja Prvog svjetskog rata.

„Bacanje ljudi u fojbe čak je nudilo inspiraciju za smišljanje novih stihova na melodiju koja je bila omiljena u to doba. U Trstu su je preuzeli pripadnici Desete flotile Talijanske ratne mornarice, X. MAS: ‘Dođi, u Istri je fojba, tamo pored Kopra, pripremljena za tebe…’“ (Pirjevec i ostali 2020, 33).

No, kasnije ćemo doznati, da su već u to vrijeme sasvim izvjesno postojale masovne egzekucije nad jamama u istočnoj Hercegovini, s jasnim znakom političke osvete. Prvo javno zabilježeno masovno bacanje u jame dogodilo se 1914., kad je u Golubnjaču bačeno 18 Muslimana stanovnika Korita (Kubat i Čampara Hako 2015). U Koritima je prije stradanja živjelo 74 muslimanske i 14 pravoslavnih obitelji, i od tada u tom selu više nema Muslimana (danas Bošnjaka). Nisu poznate okolnosti stradanja, samo se kaže da su do „dolaska srpske vojske“ Muslimani živjeli mirno sa svojim komšijama pravoslavcima (Kubat i Čampara Hako 2015). Bošnjačka historiografija smješta taj događaj u kontekst „genocida nad muslimanima“ ili Turcima koji su počinjeni na području Crne Gore i istočne Hercegovine u procesu oslobađanja od Osmanskog carstva, što otvara mogućnost da su se slične egzekucije događale i prije. Budući da su u jamu masovno pobacani Dizdarevići, te manji broj Čustovića i drugih, jama je prozvana Dizdaruša.

Pedesetak kilometara jugoistočno od Korita, na Trebjesi, brdu iznad Nikšićkog polja u Crnoj Gori, i deset godina nakon što su u jami završili Muslimani, žandari Kraljevine SHS na smrt su prebili i mrtva u jamu bacili crnogorskog majora, jednog od vođa Božićnog ustanka (1918. i 1919.) Šćepana Mijuškovića (Adžić 2020)¹.

Drugi svjetski rat, kulminacija zločina povezana s jamama

Neposredno nakon osnivanja NDH, već u travnju 1941. počela su uhićenja Srba i bacanja u jame po Lici, u lipnju u jame Kupreškog polja, u Koritsku jamu kod Bileće i jame na Gatačkom polju, u nekoliko jama u okolici Ljubinja, kasnije oko Trebinja i sela oko Čapljine i Ljubuškog, a do kraja lipnja sela oko Kulen Vakufa. U srpnju su se zločini proširili oko Glamoča, a do kraja srpnja oko Donjeg Lapca, Korenice, Slunja, i po Cazinskoj krajini. Početkom kolovoza spominju se jame kod Kostajnice i Duvna, Perušića, Stoca, jame na Velebitu, a u nekima se stradanja ponavljaju. Tako je počeo najcrnji val zloupotrebe jama za masovna stradanja, kojeg su okončali partizani 1945.

U mnogima od tih jama, razmjeri stradanja ni do danas nisu poznati. Na primjer: Koritska jama na pola puta između Gacka i Bileće. Ustaše su pohapsile domaće stanovništvo, dovele u blizinu jame, te ga ondje dijelom pobile a dijelom žive bacali u jamu.

Prema ustaškom izviješću ubijeno je 167 ljudi, Zemaljska komisija FNRJ je utvrdila brojku od 152, u selu je 1956. izgrađen spomenik s pločom na kojoj su navedena imena 133 žrtve i navodom da su u kosturnici nalaze ostaci 155 žrtava (136 stanovnika Korita i 19 iz Gacka). (Čučković 2003). Literatura navodi iskaz ustaškog rojnika Mahmuta Tanovića da je u jamu bačeno 186 ljudi.

Dvojica preživjelih, Radovan Šakota i Dušan Jakšić, uspjeli su se sljedeće noći izvući iz jame i pobjeći u crnogorsko selo Crkvice. Iz toga sela, kao i iz sela Vrbice, Somine, Crni Kuk, i drugih, u subotu 7. lipnja oko podne došli su seljaci i izvukli iz jame još šestoricu živih nesretnika.

Svjedoci su stanje u jami opisali riječima: „Dolje su bile izmiješane kosti, krv koja se prikupljala u baricama i oticala potočićima. Mračna humka je podrhtavala od znakova života“. (Čučković 2003, I, 357)

Iz jame su izvučeni Milija Bjelica, Vidak Glušac (predahnuo nakon 24 sata), Rade Svorcan, Vlado Glušac, Obren Nosović, i Aćim Jakšić. Njihovi životni putovi su se nakon ovog iskustva razišli: Milija Bjelica, liječio se u bolnici u Nikšiću i otišao u partizane, dočekao oslobođenje i otišao živjeti u Gajdobru. Rade Svorcan poginuo kao četnik od rane u borbi s partizanima. Vlado Glušac poginuo kao partizan 1942, u borbi s četnicima. Radovan Šakota, koloniziran u Gajdobru, umro 1976. Obren Nosović je preživio rat, ne kaže se na čijoj strani. Aćim Jakšić, bio je u četnicima, navodno ga ubili partizani 1944. u Beogradu. Dušan Jakšića je postao četnik i, prema neprovjerenim informacijama, ubili ga partizani. Prethodno su ga zvali da da se okane osvete, u koju je bio duboko ogrezao osvećujući se nad muslimanskim stanovništvom u Berkovićima.

Čučković (2003) u dvotomnoj knjizi opisuje stradanja povezana s 35 jama u Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata. Jedna od najvećih tragedije odigrala se na jami Golubinki ili Ararovoj jami kod sela Šurmanci, gdje su dovedeni seljaci iz Prebilovaca. U tome selu na Neretvi je u svibnju 1941. bilo 994 stanovnika, a nakon Drugog svjetskog rata ostalo je 172 živih. Ustaše su poubijale 830 stanovnika od kojih je 622 bačeno u jamu (Čučković 2003b, 120). Nestale su cijele brojne obitelji u mučenju, silovanju žena, i mnoštvu neiskazivih muka.

Osim u Hercegovini, prema dostupnim podacima, najviše jama masovnih grobnica u to je vrijeme nastalo u Lici. Prema dokumentu koji su potpisali Srpsko narodno vijeće, Koordinacija židovskih općina u Republici Hrvatskoj, Udruženje „Jadovno 1941.“ i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, a objavila Dokumenta, utvrđene su 32 „bezdane“ jame, stratišta Srba i Židova koje su bile povezane s ustaškim logorom Jadovno. Speleološki su istražene samo Šaranova jama, Jamina i jama Sveta Ana. Đuro Zatezalo je utvrdio brojku od 40.123 osobe ubijene u tom logoru od 11. travnja do 21. kolovoza 1941. godine.

Istodobno, slične zločine su počinile četničke snage. Čučković ističe jamu Čavkaricu nedaleko od sela Trusine poviše Dabar-polja. Bošnjački autori Kubat i Čampara Hako (2015) ističu da su domaći četnici pokupili muslimanski narod bilećkih Rudina, Dabra, Orahovica, Đeča, Fatnice, Kačnja, Kalca i drugih okolnih sela, Plane, Njegovanovića, Šakotića, kao i svih ostalih muslimanskih mjesta iz Dabarskog polja. Čučković smatra da se nije preporučljivo upuštati u broj žrtava dok „zvanične podatke ne uradi Savez boraca Bileće“, međutim bošnjački autori tvrde da je u toj „turi maljem umoreno i u jamu bačeno 704 muslimana bilećke i stolačke općine za jedan dan“. Bilo je to 3. rujna 1941. Jedina je preživjela Hadžera Ćatović-Bijedić, koju su nakon 73 dana iz jame izvukli lokalni čobani.

Vodili su manje grupe ljudi nešto poviše doline, a nikoga nisu vraćali, nego su stalno dolazili po nove. Mene su poveli i sa mnom je bilo još troje ili četvero. Držala sam u naručju jedno dijete, koje nije imalo više od godinu dana. Kad su me doveli blizu jame oteli su mi to dijete, rano moja i razbili ga od stijenu. To je bio užas i poželjela sam tog trenutka sama sebi smrt. Proklinjala sam majku koja me rodila. Začepila sam oči rukom da ne gledam te užase i valjda sam se onesvijestila. Došla sam sebi u dubini jame Čavkarice.

Imala sam osjećaj da mi je sve polomljeno i iščupano. Boljelo me je na svakom mjestu moga tijela. Čula sam vriske, osjetila da ljudi padaju dolje u dubinu mimo mene. Shvatila sam da sam se zaustavila na jednom banku.

Ja ne znam kada su oni završili ovaj zločinački posao i kada su vaške (psi) otišli. Čula sam da su se ljudi i dalje patili, krkljali su i u mukama umirali. Ja sam se sklonila u stranu ispod jedne stijene da ne bi na me padali leševi ovih nesretnika. Jedna moja rodica je živjela sa mnom malo duže. Umrla je, mislim, trideseti dan.

Nekoliko puta sam molila Boga da mi dušu uzme, pa da jadnica počinem. Doletjele su mi čavke (tice) no ja nisam bila sigurna tada, mislila sam da sanjam i da je to moj košmar. Jedna mi je sletjela na prsi i dotakla me do mojih unakaženih grudi. Nisam se uplašila jer ja tada više nisam imala straha i ništa me više ne može uplašiti. Bilo mi je lakše jer je uz mene bilo nešto živo, ubrzo je došlo više ovih tica. Ove tice vole meso, pa su me počele glodati; ščepala sam jednu rukom ostale su odletjele iz jame. Odvrnuh joj glavu te poteče čavčija krv, popila sam tu krv i jela njeno meso.

Ukupno 73 dana u jami osim čavčijeg mesa jela sam hranu koju su ponijeli na put brojni seljani, te svoju koju sam ponijela. Ponekad su mi čobani bacali ponešto hrane kad bi čuli moj glas iz jame. Rosu sam pila, koja je bila u jami, naročito kad kiša pada. (Kubat i Čampara Hako 2015, 387, prema: Pervan, Tahir 1993. Čavkarica, Sarajevo).

Na drugom mjestu Hadžera je s puno više dramatike govorila o svom boravku u jami: na kraju nije ni jela ni pila i bila se pomirila sa smrću. Kad je Bog drugima dao, što bi ona bila drukčija, računala je. Tako, nije odmah ni prihvatila kad su joj čobani odozgo ponudili da je izvuku. A kad je sutradan pristala da je izvuku, bilo je to uz uvjet da je više ne vrate dolje.

Četničkih zločina bilo je i drugdje, poput Dabine jame u blizini Donjeg Srba, iznad sela Brotnja, općina Gračac. U ljeto 1941. četnici su pobacali u jamu obitelj Ivezić. Nestalo je 32 člana. Ostaci 19 žrtava ekshumirani su 27. srpnja 2014. godine.

Povlačenje Italije u rujnu 1943. otvorilo je priliku za veće uspjehe partizana. S njime je došla i partizanska osveta. U rujnu 1943. ubijali su u Kaštelima. Mjesto zločina je bila Kevina jama blizu sela Radošić u Općini Lećevica u Dalmatinskoj zagori, na oko 30 km udaljenosti od Splita.

No, najveći politički odjek imale su jame u Istri i Krasu krajem ljeta i početka jeseni 1943. Nakon pada Italije, većina Istre nije bila ni u čijem rukama. Došlo je do bezvlađa u kojem je izbio narodni ustanak prožet patriotskim i antifašističkim zanosom. Ljudi su preuzeli oružje od onih koji su ga imali (Pirjevec i ostali 2020, 37). Kaotično stanje omogućilo je rasplamsavanje etničke i društvene osvete, koje vodstvo antifašističkog pokreta nije moglo kontrolirati (Pirjevec i ostali 2020, 38). Žrtve su bili brojni Talijani i talijanizirani Hrvati, više ili manje fašistički uglednici (Pirjevec i ostali 2020, 39). Kasnije su za optužbe izvodili pred prijeki sud. Kako je jedan od osuđenih u Pazinu uspio pobjeći, odlučeno je da se ubuduće likvidacije provode u blizini fojbi, u kojima

e ubijeni odmah biti pokopani (Pirjevec i ostali 2020, 43).

Čini se da su masovna pogubljena u Sloveniji najviše povezana bila povezana s vremenom nakon što su Partizani došli na vlast 1945. Najviše ih je bilo od svibnja do srpnja 1945, dakle nakon završetka Drugog svjetskog rata. Među stradalima je najviše vojnih gubitnika rata i civila. Pogubljenja pripadnika njemačke manjine i domaćih kolaboracionista potrajala su do siječnja 1946. Broj žrtava ostao je nepoznat (Ferenc 2005).

Ekshumacije

Jedna od prvih ljudskih reakcija na navedene zločine je pokušaj vraćanja dostojanstva stradalih, obilježavanje mjesta, potom ekshumacija unesrećenih i ponovno sahranjivanje uz ljudske počasti. Makar, ima glasova koji smatraju da je to novo remećenje mira žrtava.

Prva zabilježena ekshumacija koja sam mogao primijetiti u literaturi odnosi se na majora Mijuškovića. „Narod“ je poslije 70 dana pronašao njegovo tijelo u jami, a obdukcija je pokazala je ubijen „tučom“ (Adžić 2020).

Slijedi iskopavanje stradalih iz Koritske jame, u listopadu 1941. To su učinili domaći ljudi i talijanski vojnici, ali se ne zna koliki broj tijela su iznijeli vani ni što je s njima učinjeno (Čučković 2003, 391). Nad stradalima te jame vlast je povela brigu nakon Drugog svjetskog rata. Osnovan je Odbor za vađenje kostiju koji je 1953-1956 utvrdio da je izvađeno 186 lubanja. Kosti su položene u kosturnicu. Cijele lubanje su složene na police, a izlomljene su složene u dva sanduka. Godine 1962. postavljena je spomen ploča na kojoj se kaže da su na tom mjestu 3. juna 1941. okupator i njegove sluge ustaše zvjerski ubile 130 rodoljuba toga kraja. Na dan 2. juna 1991. otkrivena nova spomen-ploča, na kojoj je umjesto petokrake i lente stavljen krst.

Nakon što su Nijemci zauzeli Istru, pulski vatrogasci i skupine rudara su u jesen 1943. i početkom 1944. ekshumirali jame po Istri i izvukli ukupno 204 tijela od čega oko 20 Nijemaca, dok su u jednoj jami našli 17 partizanskih kapa.

Davor Mandić (2022) navodi da je u ekshumacijama koje su trajale od kraja listopada 1943. do travnja 1944. istraženo ukupno 18 lokaliteta, od čega 14 prirodnih jama (9 ih je bilo u Istri a 5 na Kvarneru), 2 boksitne jame i 2 uvale. U njima je nađen 271 stradalnik koje su ustaničke vojne vlasti na temelju odluke Vojnog suda u Istri osudile na smrtnu kaznu, i 4 s Cresa, ukupno 275 osoba. U prirodnim jamama ih je nađeno 197, u boksitnim jama 58 i u uvalama 21 osoba. Mandić navodi ime i prezime za gotovo svaku stradalu osobu.

Nakon završetka rata Trst sa zaleđem su ostali otvoreno pitanje, pa je talijanska strana inzistirala na potrebi da masovne nevine žrtve Bazovice ekshumiraju. Britanska iskopavanja, koja su trajala od kolovoza do studenoga 1945., rezultirala su izvlačenjem posmrtnih ostataka devet njemačkih vojnika i jednog civila kao i ostataka konja. Neke skupine iz Trsta nastavile su istragu. Zapovjedništvo vatrogasaca iz Trsta 1951. je izdalo priopćenje da je na području Furlanije, Goričke i Tršćanskog krasa istražena 71 jama od kojih su 32 bile prazne, a iz ostalih su iskopana 424 trupla od kojih 217 civila i 247 njemačkih vojnika (Pirjevec i ostali 2020).

Novi val ekshumacije jama u Hercegovini vodili su od oktobra 1990. do jula 1991. stručnjaci s Medicinskog fakulteta iz Beograda, vojne vlasti i speleolozi iz Trebinja. Radili su bez naloga istražnog suca, nisu ga pribavili.

Dožić (1995) navodi iskopavanje 22 jame od Ljubinja do Glamoča i sedam stratišta. O nekim jamama izvještava detaljno, kao npr. o Jagodnjači na lokalitetu Ržani do, čiji je otvor bio betoniran. U jami dubokoj oko 40 metara nanos zemlje i kamena dosezao je do oko 3,5 metra ispod površine, zatim je išao sloj kostiju, pa opet tako do dna. Po butnim kostima je zaključeno da je pronađeno najmanje 236 žrtava, uglavnom odraslih muškaraca između 25 i 50 godina, od kojih je identificirano 16 žrtava. Ističu da je veliki broj žrtava dospio živ u jamu, da je imao povrede oštrim ili tupim predmetom, a da je samo jedna žrtva imala na lubanji trag vatrenog oružja.

Za jamu Golubinku kod Šurmanca kaže da su očevici kazivali da su „ustaše kraj otvora jame trgale sasvim malu decu iz majčinih ruku, hvatale za noge, udarale o stenje i bacale u jamu“. (Dožić 1995, 368).

Za jamu Kapavicu kod Ljubinja mještani „nisu dozvolili da se kosti iznesu na površinu i pregledaju, iako su već bile na dnu upakovane na uobičajen način. Odlučili su da kosti ostanu u jami ‘Kapavici’, i da se iznad nje sagradi crkva, odnosno manastir.“ (Dožić 1995, 371). Kosti koje su iznesene iz jama sahranjene su u spomen kosturnice koje su napravljene u obliku kapelica.

Najozbiljniji pristup ekshumacijama pokazale su državne vlasti u Sloveniji. U njoj je 24. listopada 1990. osnivano Povjerenstvo Izvršnoga vijeća Skupštine Republike Slovenije (RS) za rješavanje pitanja povezanih s namjenom i uređenjem grobišta u Kočevskom Rogu. Mijenjalo je pripadnost ministarstvima i kasnije preimenovano u Povjerenstvo Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta. Ukupno su od prvih demokratskih izbora do potkraj 2022. u Sloveniji istražena 224 grobišta i mjesta smaknuća, među kojima je iz njih 91 izvršeno cjelovito iskopavanje žrtava, iz 31 samo djelomičan iskop, a na mjestu 102 grobišta sondiranjem potvrđen nalaz ljudskih skeletnih ostataka. Ekshumirani su skeletni ostaci 8455 žrtava (Ferenc 2022). Za vrijeme jednog istraživačkog razdoblja od ranije (od 2002. do 2005. kad je otkriveno 410 masovnih grobnica – Ferenc 2005), pokazalo se da su oko četvrtine masovnih grobnica prirodne krške jame.

Ferenc ističe da je između 2010. i 2015. resorno Ministarstvo za rad gotovo posve zaustavilo uređivanje prikrivenih grobišta, te da su istraživanja i iskopavanja od 2016. do 2022. opet dobila na dinamici. Dugogodišnji voditelj povjerenstva Jože Dežman razriješen je 2023. s mjesta ravnatelja Muzeja novejše zgodovine Slovenije zbog spajanja njegove ustanove s Muzejem slovenske neodvisnosti u Muzej novije i suvremene povijesti Slovenije. Time je prestao njegov rad u Povjerenstvu, što njegovi suradnici smatraju potkopavanjem rada Povjerenstva.

Slična Komisija – Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava – osnovana je u Hrvatskoj početkom 1992. godine. Ona je na prvoj sjednici smatrala da su žrtve fašizma dovoljno istražene, pa je Komisija stavila naglasak na prikupljanje podataka o pripadnicima vojnih postrojbi NDH i civila koji su stradali od NOV, POJ-a i komunističkih vlasti u ratnom i poratnom razdoblju. Izvješće iz 1999. tabelarno navodi oko 700 otkrivenih grobišta sa žrtvama ratnih i poratnih ubijanja za koje se u rubrici počinitelji oko 630 puta označeni partizani, 65 puta četnici, četiri puta njemačka vojska i samo jednom ustaše. Komisija je uspjela utvrditi svega 331 Židova koji su stradali kao žrtve holokausta, te da je u jasenovačkim logorima za vrijeme NDH život izgubilo svega 2238 osoba (Goldstein 2023).

Član Komisije Slavko Goldstein usprotivio se Izviješću o radu iz 1999. i ocijenio da je ono najvećim dijelom zasnovano na jednostranim političkim predrasudama, te da vrvi tendencioznim manipulacijama i izvrtanjem činjenica, a kao cjelina prikriva utvrđene povijesne činjenice (Goldstein 2023). Ivo Goldstein smatra da je Komisija, koja je raspuštena 2002, počinila na polju kulture sjećanja u Hrvatskoj neprocjenjive i dijelom nepopravljive štete.

Potom su se u Hrvatskoj sporadično i zgodimice pojavljivale informacije o istraživanju jama masovnih grobnica. Tako, potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor izjavila je 10. rujna 2007. prilikom otkrivanja spomen-obilježja za 12 ekshumiranih žrtava iz Domovinskog rata kod jame Golubnjače u Lici, da su u Hrvatskoj do tada pronađene 143 masovne i preko 1.200 pojedinačnih grobnica, a na području Ličko-senjske županije šest masovnih grobnica (VRH 2007).

Kada smo za potrebe jednog članka u svibnju 2012. zatražili o tome podatke od hrvatskih državnih institucija, iz MUP-je odgovoreno da je do tada u Hrvatskoj evidentirana ukupno 731 lokacija, na kojima se nalaze 672 masovne grobnice i 174 pojedinačne grobnice. U njima je, prema procjenama, zakopano oko 90 tisuća žrtava, najviše pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, domobrana, ustaša, pripadnika njemačke vojske i drugih oružanih postrojbi, kao i veliki broj civila, žena i djece. Do tada je izvršena 81 ekshumacija, kojom prilikom je pronađeno 3941 tijelo (Lučić 2012).

Nakon toga su se u javnosti povremeno mogle zapaziti vijesti o ekshumacijama među kojima je vjerojatno najveća ona iz jame Jazovka kod Sošica od 13. do 17. srpnja 2020. godine. Tada je Ministarstvo hrvatskih branitelja ekshumiralo ostatke najmanje 814 osoba koje su, prema iskazima svjedoka, bacane u više navrata, nakon bitke za Krašić 1943. godine te nakon završetka rata 1945. godine (MHB 2020).

Osim ekshumacija koje su 1991/1992. provodili stručnjaci s Medicinskog fakulteta iz Beograda, u Bosni i Hercegovini su organizirano ekshumirane jame iz devedesetih, a među njima je do 2005. ekshumirano 25 prirodnih krških jama s oko 750 žrtava (Lučić 2012). Mnoge od njih su i dalje vrište za otklanjanjem nepravde poput jame između Mostara i Goranca u kojoj je u siječnju 1993. nastala obitelj Vuković z Mostara: Divna, Luka, Desa i Ljubica (Blagovčanin 2025).

Nisu uvijek donijele potrebno smirenje

Govorilo se da ekshumacije vode kao smirenju i katarzi, ali one su, sasvim suprotno, češće podizale napetost, u nekim slučajevima vodile ka revanšu i novom nasilju. Neke su pokazale da je problem jama masovnih grobnica znatno složeniji od onoga kako ih prikazuju pojedine strane.

Pogledajmo primjer spomenute Bazovice. Zapravo, kod sela Bazovice u Sloveniji, udaljena desetak kilometara od Trsta, postoje dvije jame. Jedna je prirodna jama Jamin dol ili Plutone, a druga rudarsko okno Šoht iskopano između 1901. i 1908. za rudnik lignita dubok 256 metara. One su bile prve jame za koje je u praksi vezan naziv fojba. Šoht je brzo nakon što iskopan zapušten i pratila ga je priča da je već inženjer Hans Gutman iz Graza počinio samoubojstvu u njemu. Dio velikog broja umrlih u Trstu krajem Prvog svjetskog rata, osobito od španjolske gripe, odvožen je u nepoznato jer nije mogao biti sahranjen na uobičajeni način, možda u Šoht (Pirjevec i ostali 2020).

Speleolozi su se 1936. spuštali u Šoht kad je vlast namjeravala obnoviti rudnik, i našli ostatke opreme rudnika, materijal koji su seljaci bacali u Šoht, i vjerojatno trupla talijanskih vojnika s kraja Prvog svjetskog rata. Ponovo su se spuštali 1939. i 1941. kako bi izvukli tijela dvojice stanovnika Bazovice koji su počinili samoubojstvo (Pirjevec i ostali 2020).

Krajem 1943. Wermacht se taoca, koje iz Istre dovezao u Brkine i ustrijelio ih, riješio njihovim uklanjanjem u Šohtom. Očevici su kazivali da su agenti Gradske straže u Šoht te godine bacali žive muškarce i jednu ženu. Jedan od časnika SS-a tvrdio je da su u nj pobacana tijela 71 zarobljenika koje su Nijemci ustrijelili na poligonu u mjestu Opčine. Također, partizani su koristili jame da bi u njima sakrili tijela svojih drugova kako bi njihove obitelji zaštitili od odmazde, a u nje su bacali i one kojim su se osvećivali što su se pridruživali fašistima. Stanovnici Postojne polagali su nakon Drugog svjetskog rata cvijeće na Šoht, a majke nakon oslobođenja išle od jame do jame bacajući u njih komade blagoslovljenog kruha.

Nakon bitke kod Bazovice 29. i 30. travnja 1945. na terenu je ostalo stotine tijela svih vojski. Partizani su svoje pokapali koliko je moguće časno, a Nijemce i suradnike bacali su u okno rudnika i druge jame zajedno s leševima konja, i to što je moguće prije jer je vani bila visoka temperatura i leševi su se ubrzano raspadali. U prvim danima jugoslavenske okupacije Trsta Bazovica je bila prva postaja Križnog puta za slovenske i hrvatske logore, a za nekoliko stotina zatvorenika zadnja postaja na njihovu životnom putu (Pirjevec i ostali 2020). Četvrta armija je u Bazovici uspostavila vojni sud, koji je u javnom procesu u prisutnosti razjarenog lokalnog stanovništva osudio na smrt skupinu pripadnika fašističke policije. Kaznu su izvršili borci 10. dalmatinske brigade, većinom Srbi s područja Knina, koji su prošli ustaške užase i „okužili se tim nedjelima“. Nema ni jednog izvještaja o izvršenju (Pirjevec i ostali 2020).

U drugu jamu, Plutone, banda Steffe-Zoll (sastavljena od fašističkih veterana i običnih zločinaca, koji su se infiltrirali u redove tzv. Jugoslavena i bili krivi za nekoliko desetaka curenja informacija u Trstu) bacila je 18 nesretnika koje je trebala sprovesti u ljubljanski zatvor.

Nakon završetka rata i britanskih iskopavanja 1945., Britanci i Amerikanci su okno počeli upotrebljavati kao odlagalište vojnog materijala. U nj su ubacili kamione vojne municije, gomile granata i raketa, lim za barake, itd. Trupla su u Šoht bacana još 1946. godine.

Srpska iskopavanja 1991. odvijala su u bučnom političkom kontekstu koji nije bio sklon tihom žalovanju. Za razumijevanja toga konteksta mogu poslužiti pozdravne riječi koje je akademik Radovan Samardžić izrekao na konferenciji u SANU-u 23-25. oktobra 1991. U vrijeme žestokih napada duž cijele Hrvatske, osobito na Vukovar i Dubrovnik, on je kazao da su „odavno oglašeni neprijatelji Srba omogućili Sloveniji da svoj prvi rat u istoriji dobije protiv svojih oslobodilaca“, te da je rat nastavljen u Hrvatskoj. U početku su, kaže naivno vjerovali da Hrvatska ne namjerava drugo nego da sa svoje teritorije potjera Srbe i uzme je na poklon. „Tamo je, međutim, obnovljena 1941. Potpaljena su zatim u Makedoniji, staroj Raškoj i Bosni sva ona protivsrpska žarišta koja su strani agenti davno nekada za sobom ostavili. Slovenija i Hrvatska jasno su izdale Srbe na Kosovu, a kosovska izdaja se ne zaboravlja“, stoji u uvodu zbornika „Genocid nad Srbima u II svetskom ratu“, sastavljenom od referata podnesenih na spomenutom skupu.

Jedan o sudionika, Dane Rajačević, kazao da Srbi u Divoselu nisu imali ni školu ni crkvu, pa su im „zavojevači uzeli i odneli sve sem dve velike ljudske vrednosti: srpsku nacionalnost i pravoslavnu veru“.

Govoreći o ekshumacijama Dožić je iznio tada u medijima frekventnu žaoku da su u jami „nađene kosti i jednog psa“. „Da li je pas živ bačen u jamu da svojim ujedima pogorša i tako užasne patnje ljudi, ili je to bio samo još jedan znak ponižavanja Srba kad njihova tela bacaju u istu jamu sa psom“ (Dožić 1995, 366) – samo je retoričko pitanje sračunato na podizanje tenzija. Slična slika našla se i u talijanskim izvješćima o fojbama.

Objavljeni su mnogi članci, poput onog u beogradskom časopisu Ilustrovana politika (1668., 23. X1990). U njemu se kaže kako je 1941. Bošnjak iz nekog susjednog sela, ustaša, “jedno jutro došao s narukvicom od očnih jabučica na žici” (Čučković 2003).

Njegoslav Bošković je svojoj poemi ustvrdio da „Povampirena avet, sablast / Smail-Agina soja / U liku ustaških dželata“ (Bošković 2003: 127) treći genocid sprema (Bošković 2003: 35). U pogovoru poemi kaže se da je Jagodnjača dio „zločina genocida nad Srbima“ koji traju „još od raskola u Hrišćanstvu“. Neke od poema su guslarski uglazbljene i izvođene ne samo po lokalnim susretima nego i u radijskim i televizijskim programima. Primjer je guslarska poema jednog od ključnih protagonista napada na Dubrovnik („napravit ćemo stariji i ljepši Dubrovnik“) Božidara Vučurevića „Od Koritske do Ržane jame“ (1989) u izvođenju narodnih guslara Mitra Đoge i Veselina Kosovića.

Briga za žrtve je i u Hrvatskoj imala i ima naglašenu političku dimenziju. „Likvidacije su zapravo bile uvriježeni dio sistema komunističkih rukovodilaca, kasnijih vlastodržaca, od onih u vrhu kao i u malim sredinama poput otoka Korčule. ‘Ako nisi s nama onda si protiv nas, naš neprijatelj, i stoga te treba likvidirati’. Na taj je način narod držan u strahu a to znači u poslušnosti i pokornosti“ (Burmas 2015). Uz to, navodi se da je „uređeni oltarni prostor oko jame Bultina (Križ, Oltar, Info tabla), pored Lumbarde oskrnavljen, išaran crvenom i crnom bojom s neprimjerenim porukama i zločinačkim simbolima (SFSN i zvijezdom petokrakom)“ (Burmas 2015).

Nakon ekshumacije 15 žrtva u Kršu u Lici, koja je započela 29. svibnja 2014., biskup Mile Bogović je izjavio da su u jamu „bačeni Hrvati katolici“ koje sve treba „dostojno sahraniti na jednom središnjem mjestu u ‘Svehrvatski grob’.“ (hkv.hr 2021).

Tako su zbivanja iz sredine 20. stoljeća bitno određivala orijentaciju društava iz prve četvrtine 21. stoljeća. To nije samo slučaj u Dinarskom kršu, nego vjerojatno i šire. Primjer možemo naći u grčkom gradu Flórina, gdje jedna od najvećih jama masovnih grobnica lakka (grčki jama), kako je zove lokalno stanovništvo, tvrdokorno odolijeva ekshumaciji. Flórina je sjedište istoimene prefekture, kao i sjedište mitropolije, 50 km istočno od albanske granice na sjeverozapadu zemlje. Za vrijeme Grčkog građanskog rata od sredine 1946. do sredine 1949., općina Flórina bila je poprište oružanih sukoba između ljevičarskih pobunjenika Demokratske armije Grčke (DSE) pod komunističkim vodstvom i regularne grčke vojske pod desničarskom vladom u Ateni. Ondje je bila zadnja bitka pobunjenika za neki veći grad, koju su oni izgubili, a oko sedam stotina njih je završilo u masovnoj grobnici (Stefatos i Kovras 2015).

U Grčkoj, slično kao na nizu lokaliteta sjeverno od nje, jedan od najznačajniji čimbenika koji ograničava lokalne političare i civilno društvo od ekshumacija grobnica je mogućnost suočavanja s nezgodnom istinom. U Grčkoj postoje glasine da su znatan broj poginulih bili „slaveno-makedonski mladići nasilno regrutirani iz susjedne regije“. Mogućnost da se znanstveno dokaže da je nasilje bilo strategija koju je DSE koristio za novačenje boraca, ima potencijal delegitimizirati glavni narativ poraženih, naime da su se borili za plemenitu svrhu i da su njihovi članovi bili idealisti. Također, identifikacija slavenskih Makedonaca među žrtvama, potencijalno bi mogla dovesti do novog poglavlja u “makedonskom sukobu“. (Stefatos i Kovras 2015).

Pamćenja prošlosti danas u velikom dijelu Europe obilježeno je viktimizacijom vlastite zajednice, koje zahtijevaju priznanje svoje patnje, pri čemu je temeljna mjera način na koji se pamti holokaust (Badurina 2023). Dubravka Stojanović pokazuje kako se to odvijalo na primjeru Srbije, zajednice koja je bez sumnje presudno kreirala politički resentiment zadnjih četrdesetak godina u ovom dijelu svijeta: činjenica da je Srbija u oba svjetska rata sudjelovala kao pobjednica, pod utjecajem romana “Vreme smrti” Dobrice Ćosića iz 1972. i njegove kazališne dramatizacije “Kolubarska bitka” iz osamdesetih, te romana “Knjiga o Milutinu” Danka Popovića iz 1985., izvrnuta je i pretvorena u poraz.

“Umesto zanosa pobedama partizana, u sećanju se prešlo na govor o porazima, o žrtvama i o krvi”, kazala je Stojanović, objasnivši da je to učinjeno zato što “porazi i žrtve homogenizuju naciju”. “Tako, homogenizirana nacija je mnogo lakša za vladanje, a homogenizacija je neophodna i za rat. Lakše ćete pokrenuti ljude u rat protiv komšije ako mu kažete da je genocidirao vaš narod, i da će to možda ponovo da uradi. Rat u Hrvatskoj, između ostalog, zvao se i ‘preventivni rat’, rat da se prevenira novi genocid” (Stojanović 2024). Nakon nošenja mošti srpskih svetitelja i vađenja kostiju iz jama stradalih u Drugom svjetskom ratu, Srbija je krenula u rat protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine u Kosova.

Jože Pirjevec analizira propagandno tumačenje fojbi u talijanskoj javnosti i kaže da ono sadrži tri stava: 1) da su svi koji su ubijeni u fojbama mučenici i svjedoci nacionalnog identiteta i ljubavi prema domovini, 2) da su ubijeni samo zato jer su Talijani i 3) da su žrtve slijepe osvete barbara. (Barbarstvo je jedan pol stereotipa koji pripada Slavenima, drugi pol je latinska civilizacija). Prešutjeli su da je među žrtvama bilo i Hrvata te da je u Istri bilo teško razdvojiti ljude po etničkoj pripadnosti jer njihova nacionalna svijest često nije bila izražena (Prijevec i ostali 2020).

Talijanski povjesničar i akademik Enzo Collotti (1929-2021) smatra da se radi o neprimjerenoj zloupotrebi sjećanja koje ispod žita pokušava doći do priznanja legitimiteta Talijanske Socijalne Republike, čije su se vojne jedinice borile pod njemačkim zapovjedništvom. Radi se o opasnoj pojavi nacionalne manipulacije i mistifikacije, smatra on (Pirjevec i ostali 2020).

Povjesničar Guido Franzinetti upozorava da bi „Bilo previše jednostavno tumačiti stoljeća suživota i neprijateljstava kao nešto što je usmjereno samo prema jednoj neumoljivoj sudbini obilježenoj ‘fojbama’ i ‘egzodusom’. Isto bi tako bilo previše jednostavno služiti se priručnom paradigmom o sukobu između ‘urbane’ (talijanske) i ‘ruralne’ (slovenske i hrvatske) kulture. To su samo opisi, a ne tumačenja povijesnih procesa“ (Pirjevec i ostali 2020).

Pirjevec podsjeća na riječi sveučilišnog profesora u Milanu, goričkog domoljuba iz 1985: da se opravdano može zapitati je li doista promišljen patriotizam koji je nezainteresiran za posljedice s kojima se će morati suočavati Talijani u Primorju zbog agitacije koja strance potiče na osvetu i na omalovažavanje (Pirjevec i ostali 2020, 325).

Savjest, suosjećanje, mržnja; intimno, kolektivno

Tako, jame su postale gnijezdo najsurovijih trauma i dubokih podjela društva, i za sada se ne vidi njegovo pomirenje. Najčešći recept za njihovo prevladavanje jest prihvaćanje istine o događajima i njihovim posljedicama. Pokušaj da se to postigne preko egzaktnih činjenica, do sada nije odvelo daleko. Slijedio sam, po „peesu“, meni dostupne kvantifikacije. Jedino čemu je to možda pomoglo, jest da se potvrdi kako u tome nije rješenje. Možda sam s lakoćom skrenuo u „računanje“ da izbjegnem to mrsko srce tame.

Istina je prilagodljiva; svaka strana ima svoju. Natka Badurina je pokazala kako su povijesne interpretacije – kojima pridajemo smisao pravorijeka – podložne prevladavajućim narativnim obrascima. Istina se povija kao mlada vrba na vjetru. S njom se povija i etika. Ako ih sve ogolimo i odbacimo jednu za drugom, ostat će samo ljudska suosjećanja. Ona su, čini se, zajednička svima. Ali, joj, jesu li sama dovoljna? Otkopavanja jama su pratila oplakivanja, ali su ih često nadjačavali resentimenti i osvetoljubivost. Tako, žrtve su zapravo napuštane, a sve je, gdje su povijesne prilike išle na ruku, vodilo povratku nasilja. Sve je usisavao vrtlog imagološkog ništavila, implozija u prastanje života, za koji se stječe dojam da se nalazi duboko u mraku podzemlja.

U skladu s Hillmanovom analogijom između podsvijesti i podzemlja, radi se o projekciji tamne tvari u čovjeku, koju on nastoji zakopati duboko u podzemlje. Šta god on jest i kakve god jame bile u našoj percepciji, one su samo amplifikacija bolnih nedostataka čovjeka. O tome sve kaže Anne-Kathrin Godec.

Nekada su bacanja u jame očito bila manje masovna nego ova sredinom 20. stoljeća, ali nije nedostajalo morbidnih ljudskim činova. O rezanju tisuće glava, noseva ili ušiju koje su s terena slane vladarima kao dokaz pobjede, dovoljno se znalo iz pričanja i hvaljenja u narodnim pjesmama. Pjesme su se, nažalost, pokazale vjerodostojne (vidi: Banović 1928). Jako je važno: većinu tih stradanja naredile su, izravno ili neizravno, ili barem osokolile, najviše vlasti. Vlast je nerijetko i pripremala „vrijeme“ za zločine. Odnose suradnje i prijateljstva koji se razvijaju kroz svakodnevicu, slabila je dugim podgrijavanjem loših strasti, zamjenom teza i prebacivanjem svoga smeća u tuđa dvorišta, oslobađala ljude moralnih obzira i usmjeravala ih protiv susjeda.

Ispravljanje nepravde prema nedužno stradalima s jedne strane traži našu iskrenost u postupanju, a s druge vraćanje ponosa žrtvama. Traži od nas iskreno suosjećanje i osobno žaljenje, koje se približava nekoj vrsti molitve. Možda je to i dio definicije vjere?

Vladika Grigorije, govoreći na komemoraciji u Prebilovcima strašne povijesti, kazao je da je oprost u temelju vjere u Boga. „Zato slaviti mučenike dostojno ovdje i danas i ne igrati se sa božanjskim ognjem znači pozivati na mir i svjedočiti mir, a pravog mira nema bez pokajanja i praštanja. Pokajanja za zlo koje smo sami učinili ili su drugi učinili u naše ime i opraštanja za zlo koje je nama i našim bližnjim učinjeno. I jedno i drugo mora biti bezuslovno“. Dodao je da „mnogi koji sebe nazivaju hrišćanima ovu vrlinu nad vrlima izruguju nazivajući je ljubičastim hrišćanstvom. U svom nepoznavanju Hrista ljuto se varaju“, nije ostavio nimalo sumnje Grigorije.

Žrtva traži kolektivno priznanje i kolektivno oslobođenje koje neće pomutiti taj iskren intimni osjećaj. Kolektivno priznanje, pretpostavljam, zahtijeva postizanje ne samo koncensusa o dostojanstvu žrtve unutar jedne od dotaknutih zajednica, nego je uvjet među svim zainteresiranim i umiješanim kolektivima. Ne znam je li to moguće, ali to jedino ima smisla. Aktualne ekshumacije to ne postižu. Većini već u polazištu nedostaje blagoslov koncensusa o vraćanju dostojanstva žrtvi, a žrtva ostaje bez toga i prilikom ponovnog sahranjivanja.

Iskren odnos podrazumijeva i priznanje da se prema mnoštvu nepoznatih kostiju, koje su ostale jedini nerazgrađen dio tijela stradalnika, teško može imati osjećaja kakvi se traže u političkim zahtjevima za ekshumacijama. Pisci i speleolozi, koji su se susretali u podzemlju s kostima to i priznaju. Robert Macfarlane opisuje susret s posljedicama jedne od najneobičnijih epizoda u povijesti Pariza. Naime, od 1786. su s gradskih groblja u podzemlje prebacili ostatke više od šest milijuna trupala. Slagali su ih u podzemni kamenolom Tombe-Issoire, pod današnjim ravnjakom Montruegom, koji čini dio više od tristo kilometara galerija i dvorana otkuda je više od 600 godina vađen kamen za pariške građevine.

Srećko Božičević (1935-2015) spominje jednu epizodu ekshumacije iz Hrvatske u drugoj polovici 20. stoljeća, kad je graditelj spomen-kosturnice tražio određeni broj lubanja s rupom od metka. Kad ih je nestalo, tražio je od speleologa da nekima koje su preostale dolje naprave rupe. Jednako je kontroverzna sudbina dijela stradalih iz Koritske jame (Dizdaruše). Tko je i koga odabrao među 155 ostataka žrtava od 186 koje se spominju da su izvađene? Jesu li među njima muslimanske žrtve koje se taje?

Treba biti svjestan da veliki dio javnosti o tome govori pod snažnim političkim ozračjem, te da je iskreno suosjećanje palo u drugi plan. Ono stvara silnu javnu presiju, ali u unutarnjim odnosima ostavlja prostora za prozaične pristupe i događaje. Gornji primjer speleologa Božićevića nije davna prošlost, on se događa i danas. Netko je nedavno u prolazu istresao smeće u Korićku jamu. Nitko nije spomenuo provokacije, terorizam ili slično, nego da nekome „ništa nije sveto“ (atvbl.rs 2025).

Pokušao sam, dok sam se bavio Vjetrenicom, oko pitanja jama masovnih grobnica okupiti predstavnike udruga nestalih u Bosni i Hercegovini i međunarodne znanosti. Imali smo jedan sastanak i svi su izrazili spremnost da idemo u tom smjeru, ali nas povijesne okolnosti nisu više ni jednom sabrale oko toga cilja.

Silna energija nakupljena je pod korom zemlje, i kao metan u rudarskom oknu, u zapaljivim okolnostima može lako eksplodirati. Kako ćemo to praktično riješiti? Za ovo, kao i za niz dugih vrućih krumpira, ne vidim rješenje u postojećim snagama. Vjerujem da to, kao i nekoliko drugih naših problema, mogu samo nove generacije.

Namučih se s ovom temom, natjerala me na dva-tri puta duži tekst od ostalih u nizu, a osjećam da nisam rekao što sam trebao. Puno je bliže bio Miljenko Jergović s nekoliko rečenica koje je izrekao u jednoj pećini, premda u blistavom kontekstu, kad se spustio u Vilenicu po istoimenu nagradu krajem ljeta 2024.:

„…jame su naša okamenjena savjest (…) Mi naše jame ne možemo isprazniti od svih tih silnih kostura naših susjeda. Ali možda bismo mogli živjeti u skladu s vlastitom savješću, tako što ćemo ispričati svaku od tih priča. (…) Treba svakodnevno misliti o ubojicama, da bi se prestalo ubijati.“ Po njemu, jedini je izlaz u savjesti nas potomaka ubojica.

Možda bi prije nego što bilo šta počnemo s ljudima, trebali jasno odvojiti prirodu od zla, prestati s tom otrovnom manipulacijom nad prirodom i priznati da ona nema ništa s tim. I onda se obračunati sa samima sobom.

Što sam citirao:

Adžić, Novak 2020. O svirepom ubistvu crnogorskog majora Šćepana Mijuškovića i perjanika Stevana Mijuškovića (1924). Portal Analitika, 14. novembar, 2020

https://www.portalanalitika.me/clanak/o-svirepom-ubistvu-crnogorskog-majora-scepana-mijuskovica-i-perjanika-stevana-mijuskovica-1924 (pristup 25.4.2024).

atvbl.rs, 2025. Ništa im nije sveto: Istresli smeće u Korićku jamu. 30. 3. 2025.

https://www.atvbl.rs/lat/vijesti/drustvo/nista-im-nije-sveto-istresli-smece-u-koricu-jamu-30-3-2025 (pristupljeno 5.4.2025).

Badurina, Natka. 2023. Strah od pamćenja. Književnost i sjeverni Jadran na ruševinama 20. stoljeća. Zagreb, Disput.

Banović, Stjepan 1928. Mašta prema istini u našim narodnim pjesmama. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Knjiga 26, (1928) 193-256.

Blagovčanin, Predrag, 2025. Brano Vuković: Nalogodavci ubistva mojih roditelja su tu noć kartali u kući Dinka Slezaka. 23.01.2025.

https://tacno.net/brano-vukovic-nalogodavci-ubistva-mojih-roditelja-su-tu-noc-kartali-u-kuci-dinka-slezaka/ (pristupljeno 5.4.2025).

Bošković, Njegoslav, 2005. Ržani do: poema: ustaški zločin genocida na jami Jagodnjači 23/24. juna 1941. godine. Beograd, 320 str.

Bulajić, Milan priređ. 1995. Genocid nad Srbima u II svetskom ratu. Muzej žrtava genocida i Srpska književna zadruga, Beograd.

Burmas, Franko 2015. Žrtve komunizma na Korčuli – traganje za istinom. Komunistički zločini.net , 19. 05. 2021.

https://komunistickizlocini.net/2021/05/19/bultina-jama-na-korculi-krije-stotine-mrtvih-donosimo-foto-iz-jame-umjesto-da-se-zrtve-ekshumiraju-mjesto-zlocina-se-skrnavi/ (pristupljeno 24.4.2024)

Čučković, Božidar, N. 2003. Zločini u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu, knj. 1. Trebinje, Muzej Hercegovine.

Documenta, 2013. Jadovno 1941 / 2013. Documenta, 27. 6. 2013. https://documenta.hr/novosti/jadovno-1941-2013/ (pristupljeno 24.4.2024)

Dožić, Vladislav 1995 Otvaranje jama sa žrtvama ustaškog genocida nad Srbima u Bosni i Hercegovini. U: Bulajić, Milan priređ. 1995. Genocid nad Srbima u II svetskom ratu. Muzej žrtava genocida i Srpska književna zadruga, Beograd, 364-380.

Ferenc, Mitja 2005. Prikrito in očem zakrito. Prikrita grobišća 60 let po koncu druge svetovne vojne. Celje, Muzej novejše zgodovine.

Ferenc, Mitja 2022. Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji – 30 godina nakon demokratskih promjena. Problemi i rezultati istraživanja. Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 655-687 (2022)

Goldstein, Ivo 2023. Povijesni revizionizam i neoustaštvo. Hrvatska 1989.-2022. Zaprešić. Fraktura.

hkv.hr 2021. U selu Krš ekshumirano 15 žrtava ubijenih hladnim oružjem (Žrtve ubijane i sjekirom)

https://komunistickizlocini.net/2021/07/14/u-selu-krs-ekshumirano-15-zrtava-ubijenih-hladnim-oruzjem-zrtve-ubijane-i-sjekirom/ (pristupljeno 24.4.2024)

Hillman, James. 1989. The dream and the underworld. New York, N.Y., Harper & Row.

Jergović, Miljenko 2024. Vilenica, govor. 08. 09. 2024. https://www.jergovic.com/ajfelov-most/vilenica-govor/

Kubat, Izet i Čampara Hako, Salko. 2015. Genocid nad Bošnjacima i istočnoj Hercegovini. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Tuzla, Sarajevo. Geoprojekt.

Lučić, Ivo 2012. Hrvatska žrtvoslovna speleologija. Tportal, 12.5.2012.

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/hrvatska-zrtvoslovna-speleologija-20120511 (pristupljeno 24.4.2024)

Macfarlane, Robert. 2019. Underland. New York, W. W. Norton & Company.

Mandić, Davor 2022. Fojbe – Mit i stvarnost. Dvadeset i pet dana ustaničke vlasti u Istri, rujan – listopad 1943..  Pula: Nova Istra, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

Ministarstvo hrvatskih branitelja (MHB) 2020. Završena ekshumacija iz jame Jazovka, 21.07.2020. https://branitelji.gov.hr/vijesti/zavrsena-ekshumacija-iz-jame-jazovka/3715 (pristupljeno 24.4.2024)

Mitropolit Grigorije u Prebilovcima: Pokajanje i opraštanje mora biti bezuslovno. 6.8.2024.

https://topportal.info/mitropolit-grigorije-u-prebilovcima-pokajanje-i-oprastanje-mora-biti-bezuslovno/ (2.2025)

Pirjevec, Jože, Troha, Nevenka, Bajc, Gorazd, Dukovski, Darko, I Franzineti, Guido. 2020. Fojbe. Zagreb, Srednja Europa.

Rajačević Dane. Ustaški genocid u Divoselu (Lika). U: Bulajić, Milan priređ. 1995. Genocid nad Srbima u II svetskom ratu. Muzej žrtava genocida i Srpska književna zadruga, Beograd, 203-206:

Skok, Petar 1971. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Knjiga prva A-J. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.

Stefatos, Katerina and Kovras, Iosif 2015. Buried Silences of the Greek Civil War. U: Francisco Ferrándiz and Antonius C. G. M. Robben (Eds) 2015. Necropolitics, Mass Graves and Exhumations in the Age of Human Rights. University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 161-184.

Stojanović, Dubravka 2024. Ovdašnja društva više ne razlikuju dobro od zla. Novosti, 2. 4. 2024. https://www.portalnovosti.com/dubravka-stojanovic-ovdasnja-drustva-vise-ne-razlikuju-dobro-od-zla (pristupljeno 24.4.2024)

Vitković, Dimitrije 1935. Ko su Gavan i Gavanka u narodnoj pjesmi? Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1896-1940) / Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti ; Svezak Knj. 30., sv. 1, 1935. (DiZbi.HAZU | Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, https://dizbi.hazu.hr/a/?pr=i&id=177976)

Vlada Republike Hrvatske (VRH) 2007. Potpredsjednica Vlade na otkrivanju spomen-obilježja mjesta masovne grobnice kod jame Golubnjača u Ličko-senjskoj županiji, 10.09.2007.

(https://vlada.gov.hr/vijesti/potpredsjednica-vlade-na-otkrivanju-spomen-obiljezja-mjesta-masovne-grobnice-kod-jame-golubnjaca-u-licko-senjskoj-zupaniji/12893) (pristupljeno 24.4.2024)

Vučurević, Božidar 1989. Od Koritske do Ržane jame [Zvučni snimak] : guslarska poema od Božidara Vučurevića / pjevaju narodni guslari Mitar Đogo i Veselin Kosović. Beograd, PGP RTB, COBISS.SR-ID – 190920967.

Fotografije snimio Ivo Lučić

Niko ne shvata niti ga interesuje kako njih četvero preživljavaju. Njih četvero zajedno sa četiri psa. Svako ima svog ljubimca. Otac, pri kraju šezdesetih, često nešto zlovoljno gunđa. Na svoje bivše lažljive poslodavce, na vlasti, na djecu, na pse… Jedan od dvojice sinova je blago mentalno retardiran. Gotovo cijeli dan šeta jednog psa raznim ulicama u gradu, gleda u mobilni i žvače ono do čega najlakše dođe. Drugi sin često pred šoping centrima, pomažući starijim osobama, pokušava zaraditi neku crkavicu. Kćerka je najmlađa. Održava stan i priprema obroke ako ima od čega. 

Otac je dugo radio na crno ili u firmama koje mu nisu plaćale doprinos za penziju. Godinama se muči da sakupi dokaza o radnom stažu. Ostala čeljad nemaju nikakvih redovnih prihoda. Uvijek obilaze kontejnere. Odlaze malo podalje od mjesta boravka i svi prose. Kćerka se povremeno ljepše obuče i ode u neke noćne dogovorene posjete. 

Prihodi porodice očigledno su više nego skromni. Na to ukazuje i stanje njihovog manjeg jednosobnog stana. Griju se pomoću neke peći u kojoj lože sve što može gorjeti. To stalno skupljaju. Noću svijetli slabašna sijalica. Na prozorima nije staklo nego folija kakva je tokom rata bila i na mojim prozorima. Na jednoj je nekoliko manjih otvora, valjda radi ventilacije, jer prozore nikada ne otvaraju. Uz postojeće prihode i u takvim okolnostima u stanu čuvaju, hrane i održavaju i pse. Oni često laju, pojedinačno ili u parovima. 

Ovu porodicu niko u komšiluku ne podnosi. Ne mogu plaćati obaveze po osnovu zajedničkog boravka, psi su previše bučni, nerijetko za njima pred zgradom ostaju tragovi.

U njihovim psima ima više rasa. To su oni što ih nazivaju mješancima… Nisu prošli nikakvu obuku i nerijetko se svojevoljno ponašaju. Svaki susret sa drugim psima, slobodnim ili kućnim ljubimcima, potencijalni je sukob. Izvode ih i danju i noću, kada stignu. Povremeno neki pobjegne pa za njim slijedi duga i uporna potraga. I uvijek uspješna. Pas koji ne stigne na red za šetnju, dugo laje ili zavija u stanu, dodatno nervirajući druge stanare. I pored više nastojanja komšiluka da ovu porodicu izmoli ili joj na osnovu nekih propisa reducira broj ljubimaca, ništa nije uspjelo. Druga vrsta pomoći nije im nuđena. Tu su se obično uključivala društva za zaštitu životinja, podržavajući vlasnike pasa.

I tako prolaze godine. Mnogi mještani koji su djelimično upoznati s ovom porodicom, njihovim životom i ovom navikom, pitaju se zašto izdržava četiri psa. A odgovor je, čini mi se, jednostavan i ubjedljiv. Članove ove siromašne porodice niko ne cijeni niti voli, nemaju prijatelja među samoživom ljudskom populacijom. Psi su im jedini prijatelji. Uostalom, to nije nikakva rijetkost. U ovo sumorno doba sve je više ljudi kojima su psi najbolji ili jedini prijatelji. Oni to baš znaju pokazati i dokazati.

Ante Zlatko Stolica: Ulica Marthe Argerich, Fraktura, Zaprešić 2025.

On je zagrebački srednjoškolski profesor, rodom iz Splita. Filmski je scenarist, autor kratkih filmova i glumac. Pisac je, autor žanrovski neodredive knjige “Blizina svega”, koja je prije pet godina, naročito u prvim mjesecima epidemije, kada je možda bilo i nešto više koncentracije za čitanje, izazvala neočekivano veliki interes književne javnosti. Tri godine prije toga bio je, skupa s redateljem filma Igorom Bezinovićem, koscenarist “Kratkog izleta”, niskobudžetnog dugometražnog filma po romanu Antuna Šoljana, koji je, kao najveće iznenađenje sezone, u Puli osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film. U “Kratkom izletu” je i glumio.

Otprilike to je Ante Zlatko Stolica: jedan čovjek i barem tri sasvim zaokružene i cjelovite karijere i u njima četiri ili pet različitih profesija. Istina, u maloj i siromašnoj zemlji nijedna od njih nije sama po sebi dovoljna za život – osim, možda, profesije srednjoškolskog profesora – a kroz množinu njih čovjek ne samo da neće društvu bivati zanimljiviji i intrigantniji, nego će još i gubiti na ugledu. Svaštar, za njega će reći. Ili neće reći ništa, jer narušava pravilo prema kojem jedan čovjek smije biti uspješan u najviše jednom poslu. Uostalom, što to zapravo kod nas znači biti uspješan?

“Ulica Marthe Argerich” prvi je njegov roman. Priča vrlo jednostavna: sredinom lipnja 2019. brat ga je, kako u prvoj rečenici doznajemo, pozvao u Ljubljanu na koncert Marthe Argerich. “Ne ide mi se na koncert, napisao sam mu, ali rado bi došao u Ljubljanu da se vidimo malo.” To je ono što ćemo saznati u prve dvije rečenice. Ubrzo zatim doći ćemo do toga da je glavni junak zaboravio gdje je parkirao auto kada je stigao u Ljubljanu. Ono dalje što se događa je potraga za autom, koji kao da je u zemlju propao. Nema ga, a nema ni parkirališta, nema ulice u kojoj ga je ostavio, nema ni vrtića koji se nalazio u blizini. Jedni će reći da je zaplet kafkijanski, i da ga pisac tako dobro vodi da se pitaš je li ovo ovako stvarno bilo, je li ovo priča po istinitom događaju. Drugi će, pak, primijetiti da je riječ o majstoriji srodnoj romanima Kazua Ishigura. Priča koja se kreće niz tanku crtu koja razdvaja stvarnost od košmara, razumom upravljanu svakodnevicu od ludosti. A ja ću, ako mi to dopustite, pročitavši knjigu primijetiti da je “Ulica Marthe Argerich” zapravo remake njegova i Bezinovićevog “Kratkog izleta”. Uz tu razliku što se priča knjige odvije u urbanom prostoru i što je u svojoj potrazi čovjek ostao sam. U “Kratkom izletu” glavni lik – čini se da je to imenom, prezimenom i nadimkom ista osoba kao i u knjizi – nakon filmskih festivalskih tuluma po Istri nagovori ekipu da krenu do obližnjeg samostana gdje će vidjeti srednjovjekovne freske. U “Ulici Marthe Argerich” potraga je za autom. Usamljenička, ali ne sasvim.

Ante Zlatko Stolica odličan je pripovjedač, briljantan je dramaturg, tako da zarobi čitateljevu pažnju i do kraja ga drži u napetosti. Pritom se poslužio matricom koja je do zla boga svakodnevna, obična i banalna: čuj, zaboravio je gdje je parkirao! Pa zar se može od toga još napraviti napeta priča? Može, može, ako si Stolica. Njegov smisao za humor je drukčiji. Kod njega nešto nije smiješno ni duhovito zato da bi stvar učinilo lakšom od života. Ne, prije će biti da je čini težom. Stolicin humor zasnova se na dvostrukom ili trostrukom obratu, na čvoru u koji se misao, ideja, rečenica sama od sebe sveže. I to se uvijek dogodi zato što je samo po sebi tako, a ne zato što je pisac ugodio stvar da bude tako. Duhovitost ovoga pisca kao da je proizašla iz duha stvari i iz prirode svijeta.

Ovo je roman o Ljubljani. Suptilno izveden putopis gradom, i možda će biti važan i Slovencima. Trebao bi biti. Roman o labirintu. U pravilima žanra za labirint stoji da labirint žrtvu u sebe uvuče preko iluzije o jednostavnosti. Genijalno je labirint postaviti u savršeno projektiranoj, urbanistički logičnoj, malenoj Ljubljani. U Zagrebu bi već to bilo neuvjerljivo.

Ovo je roman o modernoj tehnologiji, o prokletstvu aplikacija koje ne rade, o elektronskim baterijama koje se prazne i tome da čovjek svojih ograničenja postaje svjestan tek nakon što mu se nešto dogodi. Ovo je, također, i roman o čovjekovoj samoći.

Martha Argerich

U Lisinskom nastupila je već davne 2008, zajedno s Mišom Majskim. U jesen 2020. nastup je otkazala zbog bolesti. Kada je 1980. dvadesetdvogodišnjem, anonimnom mladom pijanistu Ivi Pogoreliću, uskraćeno sudjelovanje u finalu Chopinova međunarodnog pijanističkog natjecanja u Varšavi, ona je demonstrativno napustila žiri, presudivši hrabro po svome: “On je genij!” Osamdeset četiri su joj godine, Argentinka, slobodnija je od svijeta među kojim se kreće. Stolici je njezino ime bilo potrebno za naslov i za onu prvu rečenicu u priči, od koje nevolje započinju. Ali kako to već ponekad biva, zvučnost imena potrefila se s njegovim smislom i sadržajem.

Električni automobili

Čitatelj ne može razlučiti je li opis vožnje električnim automobilom od Ljubljane do Zagreba – glavni lik ga unajmi dok traži gdje je parkirao vlastiti auto – duboko uznemirujući ili je urnebesno smiješan. Vjerojatno: i jedno, i drugo. Stolica vlada tom neobičnom vještinom da čitatelja kroz smijeh uznemiri, ili da ga uznemirenog nasmije. On precizno čita znakove vremena, upija načine na koje ljudi na njih reagiraju. Tako i priča o bateriji električnog automobila koja se počinje naglo prazniti i o aplikacijama koje su potrebne za njezino punjenje, e ako u blizini pronađete utičnicu, nailazi na plodno tlo u imaginaciji njegovih čitatelja.