Priča iz “Sarajevskog marlbora”

U našem je vrtu rasla jabuka čiji su se plodovi najljepše vidjeli s njihovih prozora. Uzalud su Rade i Jela svojim kćerima donosili voće s trga; nijedna jabuka na svijetu nije bila tako privlačna kao što su naše gledane s njihovih prozora. Kad bi roditelji otišli na posao, djevojčice su preskakale ogradu i brale prezrele plodove. Ja sam ih tjerao, gađao blatom i kamenjem, branio svoj posjed, mada mi te ni bilo koje druge jabuke nikada nisu djelovale naročito privlačno. Da mi se osveti, mlađa je kćerka mojoj majci rekla da sam dobio jedinicu iz matematike. Stara je odjurila u školu, uvjerila se u točnost njezinih riječi, te me danima maltretirala jednadžbama s dvije nepoznanice. Život mi je postao nepodnošljiv od tih iksova i ipsilona, pa sam odlučio uzvratiti iz  svih raspoloživih sredstava. Zauzeo sam dobar zaklon i cijeli dan čekao kradljivice. One su se, naravno, pojavile, ja sam iskočio iz grmlja, ščepao mlađu za kosu i počeo je vući do našega stana da je zaključam u špajzu dok majka ne dođe s posla, a onda neka joj sudi. Mala se bijesno i uz urlike otimala sve dok mi u ruci nije ostao čitav busen njezine kose i komadić kože s glave. Pobjegao sam doma, zaključao se i nakon nekog vremena čuo Radeta kako urla pod prozorom da će me ubiti. Isto je ponovio i mojoj majci, ona mu je na sličan način uzvratila. Satima su s prozora na prozor razmjenjivali uvrede. Ona mu je vikala da je gangster iz Kalinovika, on joj je odgovarao da je smrdljiva raspuštenica.

Narednih dvadeset godina nitko se ni s kim nije pozdravljao, a sestre više nikada nisu došle u krađu. Prolazili su kolovozi i rujni, jabuke su bile jednako lijepe, mi smo rasli ne razmijenivši niti jedan pogled, roditelji su starili ne zaboravljajući uvrede. Djevojke su se udale i otišle u svijet, ali je sve ostalo isto.

Prvih dana rata policija je Radetu i Jeli pretresla stan i pronašla dvije lovačke i jednu automatsku pušku. Komšiluk se prestravio, samo se pričalo koga je i kako Rade htio i mogao ubiti. On više nije izlazio iz svoga stana. Vjerojatno je čekao da konačno dođu po njega. Jela je išla na trg, po humanitarnu pomoć i po vodu sve do onoga dana kada je deset metara od nje pala granata i odnijela joj ruku. Tada su komšije nakon dugog vremena opet vidjeli Radeta. Stotinu godina stariji nego što je bio samo prije koji mjesec, izašao je iz stana s lončićem juhe i tri smežurana limuna. Svakog je dana išao u bolnicu pogleda prikovanog uz asfalt, grozno uplašen da bi mu se oči mogle sresti s nekim drugim očima.

Tog ratnog kolovoza jabuke su rodile ljepše i bolje nego ikad. Takvih još od Edena nije bilo. Popeo sam se na vrh stabla, tamo odakle se sasvim dobro vide četnički položaji na Trebeviću. Nadnesen nad provaliju, brao sam ih s ushitom Baje Patka kada razbacuje novac po trezoru. Kada dohvatih onu što je bila samo pola metra od Radetovog prozora, ugledao sam ga u dubini sobe. Ukočeno sam visio na grani, Rade je za nekoliko milimetara ustuknuo. Ne znam zašto, ali htio sam da ne ode.

– Kako ste, čika Rade?

– Pazi, sine, visoko je, da ne padneš…

– Kako je teta Jela?

– Ha, drži se za ono malo života tom jednom rukom. Kažu da će skoro iz bolnice.

Razgovarali smo tako duge dvije minute. Jednom rukom držao sam se za granu, a u drugoj stiskao vrećicu s jabukama. Preplavila me nekakva mučnina, veća od svih tih granata, od pronađenih i nepronađenih pušaka. Gore u krošnji, pod njegovim prozorom, sve što sam znao o sebi i o drugima nekako je gubilo smisao.

– Znaš sine, kad izgubiš ruku, dugo ti se čini da je imaš. To je nešto psihički. Nosim joj ono malo što skuham, ali u tome nema života. Gledam taj grah, tu praznu čorbu, a onda gledam nju i kažem Jelo, a ona ništa. Onda ona kaže Rade, a ja ništa. Mi smo ti, sine, taman toliko živi da vidimo jedno drugo i zaključimo kako nismo živi. Samo to. Gledam, evo, te jabuke, u njima je toliko života. Njih se ovo ne tiče, one ne znaju. Ne smijem ih ni spomenuti…

Protegnuo sam se prema prozoru i pružio mu vrećicu. Gledao me iznenađeno i počeo odmahivati glavom. Meni se nešto stisnulo u grlu i samo sam micao usnama. Visio sam tako pola minute; ako su me četnici gledali, sigurno su bili zbunjeni. Rade se tresao kao čovjek od kojega stvarno više ništa nije ostalo. Samo taj drhtaj nesretne životinjice. Pružio je na koncu ruku i opet ništa nije mogao reći.

Sutradan je Rade došao na naša vrata i uz sto isprika što nam smeta pružio nešto umotano u novinski papir. Otišao je žurno, tako da ga ništa nisam stigao pitati. U paketiću je bila mala staklenka s pekmezom od jabuka.

Jela je uskoro izašla iz bolnice. I dalje su živjeli zatvoreni iza svoga prozora, a Rade je izlazio samo po humanitarnu pomoć. Jednom, dok je stajao u redu iza moje majke, šapnuo joj je: – Hvala. Okrenula se, a on je ponovio kako u jabukama ima života.

Narednih mjeseci ljudi u uniformama dvaput su dolazili po njega, odvodili ga i ponovo vraćali. Komšiluk je virio kroz ključanice, a onda se, valjda da umiri savjest, prisjećao onih pušaka. Neki su ponavljali kako je Rade ipak htio nekoga ubiti, a drugi su šutjeli. Već sama pomisao na tog čovjeka izazivala je bol. Najjednostavnije bi bilo mrziti ga, ali to nekako nije išlo.

Ne zna se tko je ubio Radeta i Jelu. Otišli su tiho, pretvoreni u strah. Možda sam glup kada ovo kažem, ali tog čovjeka pamtim samo po onom pekmezu i po tome što se nije, makar noću, protegnuo da ubere tu jabuku.

Izbor pjesama iz pjesničke zbirke PROSOJNOSTI, Mohorjeva družba, Celje 2024.

SLOVA ŠUTNJE

Bešumno lista
zvjezdano drveće
iznad prozora unajmljene mansarde,
iznad napuštene tvornice,
iznad parka s druge strane pruge.
U stoljeće nevjere
upisuju prsti jesenske noći
ista slova
kao u sva stoljeća.
Slova šutnje.
Riječi bez poleđine.
Krvave tragove u zraku.

IME LJUBAVI

Sve misli miruju
u tamnim vrtovima zjenica –
tebe koje nema.
Topla kiša mirisa i mjesec slijep
u bagremovoj šumi
klize niz kožu
tebe koje nema.
Zbog tebe lice ljeta
nikad nije naborano.
Prostranstva vjetrova blistaju sjajem
tebe koje nema.
Rukom jorgovana loviš moju ruku
i zatvaraš mi oči,
ne bih li ugledao zemlju –
tebe koje nema.
Krv i nebesa
zapljuskuju u moje usnice
kad izgovaram ime
tebe koje nema.

FORZICIJA

Žuti gejzir
zaustavljen u zraku –
u znak pozdrava meni i tebi,
svima koji su u bijegu,
cvatući plamen nevinosti,
glasnik bezdana,
koji posjećuje samo šutljive,
koji o njima u hipu kaže sve,
onako kako jest –
i topla svjetlost sine
kroz zatvorene vjeđe,
probuši dno u sjećanju
te se i ono otvori kao cvijet

OPORUKA VJETRA

                           Ocu u spomen

Vjetar je upalio magnolije,
velike svijećnjake sjećanja,
da ne bi nestao,
kad ode.
Onaj tko ga ljubi,
posjeduje u sebi dovoljno tišine
i poznat mu je put:
hodočastit će
onamo,
među kukurijeke, dječje zvijezde,
ili na skrivena polja šumarica,
do bjeline,
nemoćne i pune slutnji
da je moguće uvijek iznova sve započeti.

LJETNI JORGOVAN

Toliko slika vraća se u ovom satu,
toliko prostora rađa se oko tebe
dok te polako opkoljuje noć,
toliko misli popelo se u ljubičaste barke riječi,
da naprosto moraš govoriti.
Iako znaš
da nikad ne oplovimo prostranstva
unutarnje samoće.
Čak ni toliko da bismo se izdaleka čuli.
Da bismo sebi dali znak
kako ne postojimo  uzalud.

Ali duboko iz tvoje zelene samoće
blistaju ostaci razbijenih barki .
Tijekom ovog sata.
Tijekom života.

LOVOROVA GRANA

Nikad nijedne riječi.
Jedino očima
miluješ stvari
što ih guta vrijeme.
I daruješ mi pogled
pun njihova jecanja
i sjajan
od smilovanja.
Nikad nijedne riječi.
Samo promatraš.
Kao da iznutra podrhtavaš od ljubavi
preobilne za tvoje sićušno tijelo.

ČEMPRESI

Stalno nekud lete:
kroz oblake ili sunce ili maglu.
Pa ipak nebo miruje
jedino na tim živim stupovima svete žalosti.
Uvijek su sami:
svaki za sebe
prede svoj tamni mir
od nemira i ljepote dana.
Dok promatram
utihnulo zlato
njihovih stožastih oblika,
ispijam noć
i jedem tišinu
i slušam
cvatuće glasove umrlih.

KUPINE

Ovdje su sazrele
visoke ljetne noći.
Meso misterija.
I bijela uspomena.
Da se vratiš.
Da kroz tolike prolaznosti
koračaš mlad
s okusom krvi
i tamnim sjajem vjetra u mislima.

O, koliko toga podrhtava
u svakom tvom koraku!

BEZ IMENA

Uvijek si bio bez imena.
Umakao si lopti i nestašnim dječacima
kojih više nema,
prerastao rodni dom
i neopažen čuvao vrtove susjeda
kojih više nema.
Zeleno-zlatni dom
za polomljene misli
i nevidljive ljude.
Danas
vjetar vrtloži vrijeme oko tvojih grana
kojih više nema.
Pa čak ni u toj ranjivoj praznini
nema tvog imena,

ali ima tebe sama,
tebe moj ariše,
moje veliko slijepo zrcalo.

RUMENILO

To što vidiš
oduzima stvarima imena.
Rumenom vodom
opet ih pokrštava
za bezimenost.
Ono što je nekoć bio tvoj prostor
sada se vraća
kao prispodoba.
Sa svom težinom nepobitno izgubljenog.
Valja ti ravno u nju, neprohodnu.
Do izvora.
Koji je jedino tvoj.
Koji je tvoje jedino.
Kojeg nema.
Jer jedino po tvojoj želji
može svemu
priteći
život
sa stvarnim imenom
koje i nije ime.

MELANKOLIJA

Iz njenih usta čuo sam drugu pripovijest:
pripovijest o sjeni.
Koja pada niotkuda.
Kojoj nijedna stvar ne umakne.
Koja dođe kad se u tvom životu
jesenski zažare šume i sve se
odjednom promijeni.
Koja te ošine očima, crvenim poput šimšira,
da zaboraviš sva svoja imena.
Koja te doziva kroz čađav zrak
da se oprostiš
i odletiš prema sebi
u noć.

SRCE

Ni ruka ni glava,
ni koža ni krv,
ni zvijezda ni voda,
ni zemlja ni vjetar,
ni strka ni mir,
ni zijev ni red,
ni kuća ni kamen,
ni polje ni šuma,
ni ranije ni kasnije,
ni uvijek ni nikad,
ni tu ni bilo gdje.
Riječ najbliža šutnji.

 Izabrao i sa slovenskog preveo sa slovenskog: Božidar Brezinščak Bagola

Almin Kaplan: Ljetni dnevnik, Klub knjige “Ivo Andrić”, Mostar 2025.

U jeku pandemije, 2021. godine, u Mostaru otvorena je knjižara koju su njezini utemeljitelji, vinar iz Međugorja Pero Buntić i knjižar Nino Šarac nazvali po Ivi Andriću. Uz knjižaru nastao je i istoimeni Klub knjige, koji se pojavljuje i kao nakladnik. Knjigu “Ljetni dnevnik” grafički je oblikovao Manlio Napoli, talijanski dizajner koji se doselio u Mostar pa koristi blagodati profesije za koju je sve manje važno gdje živiš ukoliko si on line. Knjiga je otisnuta i uvezana u Grafotisku iz Gruda, jednoj od moćnijih i boljih europskih tiskara, nesumnjivo najboljoj u ovom našem djeliću svijeta… Sve ću ovo reći da bih naglasio da sam, kada mi je “Ljetni dnevnik” dopao ruku, osjetio lahku zavist i ljubomoru, prema onih nekoliko stvari na koje i nakon tolikih godina preodgoja bivam ljubomoran: na kvalitetu i vrstu papira, na štampu, prelom i oblik slova, na dizajn… Da, da, sve ja to imam, moji se nakladnici brinu da nemam razloga za ljubomoru, ali se svejedno događa, premda vrlo rijetko, da me tuđa knjiga svojom pojavom ojadi. Što, s druge strane, ne umanjuje užitak čitanja.

Almin Kaplan hercegovački je pjesnik, prozni pisac, esejist i dijarist, jedan od nekoliko najinteresantnijih autora žive bosanskohercegovačke književnosti, koji većinu svojih djela premijerno objavljuje u Zagrebu i vrlo je prisutan u hrvatskome književnom životu. Što onda znači i da, s jedne strane, piše u ozračju ovdašnje književnosti, kao i da sudjeluje u stvaranju tog ozračja. Pod utjecajem je hrvatskih pisaca i utječe na njih.

“Ljetni dnevnik” knjiga je od jednoga proznog teksta i tridesetak fragmentiranih pjesničkih cjelina. Proza je “Proljeće kao prolog”: izvještaj o kratkom boravku u bliskoj tuđini. Poeziju čine slike, doživljaji zapažanja jednoga dugog ljeta. Autor je drugoga dana srpnja 2024. započeo njihovo objavljivanje na internetu, uz popratni tekst koji zvuči fatalistički: “Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.” Premda se u knjizi ovaj tekst ne pojavljuje, čitatelj ga doživljava njezinim dijelom. Kada je ove riječi prvi put čitao, iz tjedna u tjedan, onako kako su objavljivane, osjećao je potrebu da ih pamti, jer je pisac najavio njihov nestanak. Taj osjećaj sad je neotklonjiv.

Ovako to biva: “Podne je. Pokušavam spavati/ Dok sa zvučnika svira Bachov Adagio/// Stišan toliko/ Da po muzici, kao gusjenica/// Puže pjesma cvrčaka/ Što nadire sa izvana”. U načinu na koji se cvrčci u vrelo ljetno doba na Dubravama miješaju s Bachom, stvarajući mu atonalni kontekst i ritam, postoji nešto što me podsjeti na one uvijek zanimljive eksperimente kada glazbenici drugih kultura i civilizacija, formirani na drukčijim glazbenim svjetovima, u drukčijim tonskim i melodijskim rasporedima, na svojim nekonvencionalnim instrumentima sviraju klasiku. A u posljednjem postoji nešto što me otpočetka, od vremena prije nego što će tekst saći na papir, intrigira. Posljednji distih, dakle, glasi: “Puže pjesma cvrčaka/ Što nadire sa izvana”. Korektno bilo bi reći – što nadire izvana. Ali tada bi nešto nedostajalo. Nestalo bi jasne razlike između onog što je unutra i onoga što je vani. Izjednačili bi se Bach i cvrčak. Gotovo da bi i običan postao dodir dviju toliko različitih zvučnih senzacija. Kad nešto do nas stiže izvana, to i dalje ostaje tamo. A kad nadire sa izvana, to osvaja prostor i drukčijim ga čini.

Ili ovako: “Iza golova, na gomili, dječja bicikla/ Vriska, zvuk lopte i dozivanje iz daljine/ Kako kojeg dječaka bude pogađalo njegovo ime/ Napuštat će igru, uzimati biciklo i odlaziti/ Tamo odakle, negdje pred kuću izašla/ Stoji i zove njegova majka”. Nabacani na gomilu poni bicikli, ili oni još manji, slika je koju poznajemo. Sjećamo je se zato što smo je više puta vidjeli, a da nismo o njoj promislili. Dječaci koji su se nekamo dovezli biciklima da igraju lopte. To je također viđeno, i ljepota ovih scena upravo je u tome što su nam poznate. Ali se nakon toga sve mijenja. U konstrukciji “kako kojeg dječaka bude pogađalo njegovo ime” nešto je gotovo zlokobno. Jer pogađaju meci, granate pogađaju. Svijet u kojem je moguće da ovako pogađaju imena nužno mora biti onaj svijet u kojemu su isto tako pogađali meci. Jednog po jednog dječaka. Kojeg zatim nestaje. Koji zatim napušta igru, uz tresak izabire, izvlači svoj bicikl, i odlazi za majčinim glasom. Onako, otprilike, kako metkom ili granatom pogođeni odlazi za smrću.

Ničega od toga u Kaplanovom fragmentu nema. On je samo neobičan, a na čitatelju je da kako on umije i zna istumači sebi tu neobičnost. U tom će se tumačenju zbiti čudo koje je u slici, u pjesmi i u pjesničkom fragmentu najavljeno.

Ono čudo zbog kojega, konačno, ima smisla na kraju sve izbrisati, pa da bude slobodno kao ptica.

Pokraj Opuzena

Sljedeći put kada se budete vozili pokraj Opuzena, magistralom uz koju su oni, sjetit ćete se ove Kaplanove pjesme: “Pored puta, ljudi prodaju voće./ Pod sklepanim nadstrešnicama/// Povazdan sjede i čekaju da im svrate/ Oni što su pošli na more, ili da se s njega/// Vrate./// Kad legnu u sparne postelje/ Prije nego usnu, trzaju se na aute/// Koji u njihovim mislima staju/ Kod njihovog štanda.”

Oreoli

Umijeće stvaranja slika jedno je od specifično ljudskih umijeća, drukčije od ostalih i po tome što to umijeće ničemu ne služi osim pjesništvu. Ili tome da u drugome stvori ushit i prepoznavanje koje drugog na takav način razoruža da nije u stanju zaratiti sa slikotvorcem. I još nešto: u slikama se ljudi prepoznaju, po slikotvorstvu se oni razlikuju. Recimo: “Sin i ja se vozimo na biciklima/ Oko naših glava, kao u Vešovićevoj pjesmi/// Oreoli od rojeva mušica”.

Pored Rata i mira ili pak Ane Karenjine, u svijetu je negdje tamo oko 1899. godine na veliko očekivana i na kraju i dočekana jedna od kasnije najčitanijih knjiga velikoga ruskoga pisca, Lava Tolstoja. Premda će neki kazati da je ona manje poznata od ostalih njegovih djela, Uskrsnuće kao njegov posljednji roman znakovita naslova, doveo ga je u “rat” s Ruskom pravoslavnom crkvom. Tadašnji su ga klerici na Svetome sinodu u februaru 1901. godine ekskomunicirali, ili jednostavnije i dramatičnije rečeno, izbacili iz Crkve. Klerike bi se u tom pogledu moglo i nazivati izbacivačima – samo ne iz klubova, diskoteka, s plesnih podija, premda je SPC isto jedna vrsta elitnoga kluba, možda bolje plesnog podija politike, gdje popovi u mantijama plešu onako kako veliki meštar svira. Oni su Tolstoju ovom veoma kratkom i nadasve hladnom rečenicom presudili: “Crkva ne ubraja Tolstoja u svoje članove i ne može ga ubrojati sve dok se on ne pokaje”. Odluka je izazvala revolt, pa je Tolstoj ironično poentirao u pismu kojeg je objavio u novinama: “Najljepše molim vaš cijenjeni list da zahvali svima njima, pri čemu simpatije koje su meni izražene ja ne pripisujem toliko značaju svog rada koliko oštrumnoj i blagovremenoj odluci Svetog sinoda”.

Veliki ruski pisac, dakle, ne spada među vjernike, jer je napao društvenu nejednakost i licemjere tadašnjeg društva u Rusiji, nešto što je inače zadaća same Crkve, kršćanstva, naravno samo onda ako se stvarno poziva na svog utemeljitelja. Jasno, kako to inače biva s režimima, kako političkim tako i crkvenim, roman je bio cenzuriran pa je i pisac zbog svoje nutarnje slobode i potrebe da stavi sve na papir, završio u kazni. Pokajanje bio je mogući izlaz, a možda ujedno još veći zatvor, no od strane pisca ga nikada nije bilo. I bolje tako…

Premda nije poput Tolstoja, srpski teolog i pravoslavni svećenik, ili, evo, sveštenik, Vukašin Milićević napisao je istoimeno djelo, svoj prvi roman, Vaskrsenje. No, da se nije puno promijenilo po pitanju cenzure, stavova, pa na koncu i reakcija crkvene hijerarhije, vidi se i kod njega, ili ajmo bolje kazati, na pozornici pravoslavnog svijeta u Srbiji. I dalje crkvene predstave, pogotovo u kontekstu naše regije, bile one katoličke ili pak u ovom slučaju, pravoslavne, bivaju jedan svojevrsni teatar apsurda. Umjesto da se bilo koja od tih crkava diči svojim genijalcima, oni ih svom silom trpaju iza nevidljivih rešetaka, kažnjavaju i cenzuriraju ih besramno. Najgore je, to pak mislim, tihi i suptilni pritisak između redaka. A razlog se nalazi valjda u nekakvoj ugrozi, dakle, slobodni ljudi i genijalci unutar bilo koje crkve ugrožavaju položaj moćnika. Strah je to od slobode i izgovorene riječi, i da će ona biti toliko oštra poput mača, koja bi mogla ljudima odnijeti vjersko tlo pod nogama. A onda moćnici ostaju bez moći, i kome će naposljetku prodavati svoju ideologiju?

I u katoličkome svijetu mnogi su doživjeli cenzuru, što se, bogu hvala, promijenilo pod papom Franjom. Gustavo Gutierrez recimo, začetnik latinskoameričke teologije oslobođenja, jedna je poznata žrtva takvog pristupa, ili Hans Küng, kojega je poljski papa Wojtyla sankcionirao jer je propitivao dogmu koja je bila u izravnom doticaju s njime – moćnikom u bijeloj halji, Wojtylom. Küng je, primjerice, i dalje ostao katolički svećenik, nije okrenuo leđa Katoličkoj crkvi, nastavio je predavati kao profesor, samo ne na katoličkim sveučilištima. Isto tako je nastavio svoju teološku publicistiku, koja je čak i za one koji se ne bave tim temama od izrazitog značaja. Svim ovim navedenim autorima jedno je zajedničko: kroz pisanu su riječ ostavili trag, a Milićević je na dobrom putu da u svom kontekstu svojim pisanjem potakne na društvene, pa i crkvene promjene.

Spomenuo sam suptilni pritisak i cenzuru, nešto čime se suočio i već spomenuti naš autor Milićević, rođen 1982. godine u Beogradu. Javnosti je poznat po “kontroverznim” religijskim pa i političkom stavovima, ili drugačije rečeno, trn je oku moćnicima u haljama, pogotovo bivšem patrijarhu Ireneju, koji ga je suspendirao nakon jednog televizijskog nastupa, pa mu je dodatno zaoštrio kaznu, zabranjujući mu pojavljivanje u javnosti. Bilo je tu još mnogočega s čime se Milićević morao suočiti unutar SPC, pa je pronašao izlaz, valjda jedini mogući, u književnosti. Premda njegov roman nije idejni pandan Tolstojevom romanu, Milićevića priča nije priča o pokajanju i iskupljenju. Ono je nešto posve drugačije, a moglo bi se reći da je riječ o djeliću novozavjetnog teksta preslikan u današnje vrijeme nacionalizama, ratova i vlastoljublja na našim prostorima. Njegov je junak u romanu suočen s mnogim nepravdama i nekažnjenim ratnim profiterima i zločinima, korupcijom i nekažnjenim i neprocesuiranim kriminalcima. Glavni junak imenom Lazar mogao bih probuditi razna čitateljeva sjećanja na detalje novozavjetne priče, premda Milićevićeva priča i nije suvremeniziranje starog biblijskog teksta o Lazaru iz Betanije. Miličevićev Lazar, pravnik odnosno sudac besprijekorne karijere i familije, svojom se krivicom, a onda i tuđom voljom nađe u središtu naočigled bezizlazne situacije koja je povezana s kriminalom, moćnicima, ratnim zločincima i žrtvama. Njegovo postojanje u toj beskrupuloznoj situaciji znači apsurd, a takav osjećaj mnoge u našoj regiji kad-tad uhvati, dakle, pitanje o vlastitoj egzistenciji, o smislu života i smislu institucija koje su povezane s tim apsurdima u zemljama bivše Jugoslavije.

Na kraju treba Milićeviću biti veoma zahvalan na ovakvom književnom djelu. Zašto? Zato što pokazuje da zdrav razum još uvijek postoji i da negdje valjda mora biti izlaz iz cijelog ovog neizmjernog prokletstva naše regije. On je, pošto poto, kao pisac gotovo majstorski obradio sav apsurd u Apsurdistanu i svojim prvijencom pokušao ono naočigled nemoguće, a to je, pak, buđenje svih onih kojima su institucije rekle da su “mrtvi”. Ne, niste, ustanite i to tiho ili gromoglasno, kako god, ima nade, ima spasa, ima vaskrsenja, nekome na spas, nekome na prokletstvo. Toga su, najvjerojatnije, svjesni i studenti koji od novembra prošle godine sve do sada prosvjeduju, kao živi i zdravorazumski ljudi, kao ljudi koji se nadaju da izlaza ipak ima i tamo gdje izlaza nema…

“U za sada neobjavljenom tekstu ‘Beskonačni biciklizam’, isti autor piše:

Ispod recepta za salnjake

Štefica Ć. živi u jednom selu u Slavoniji. Jedna je od rijetkih koja je još na svom. Bori se, šta će. Sin i ćerka su već odavno u Irskoj. Živi od onoga što joj njih dvoje pošalju. Zaželila se unuka, nije ih vidjela, evo sad će i dvije godine. Ona je prestara za tu avanturu, a i gdje bi bez svoje domaje. Mora neko i ostati. Svjesna je da je potreban samo trenutak nepažnje, pa da dušmani opet rovare i pljačkaju državu. Zato, kaže ona, voli Plenkovića i HDZ. Uvijek će imati njen glas.

Stanija V. živi u jednom selu u Vojvodini. Jedna od rijetkih koja je još na svom. Bori se, šta će. Dva sina su već odavno u Beču. Živi od onoga što joj njih dvojica pošalju. Zaželila se unuka, nije ih vidjela, evo sad će i dvije godine. Ona je prestara za tu avanturu, a i gdje bi bez svoje otadžbine. Mora neko i ostati. Svjesna je da je potreban samo trenutak nepažnje, pa da dušmani opet rovare i pljačkaju državu. Zato, veli ona, voli Vučića i SNS. Uvijek će imati njen glas.

Štefica i Stanija su se jučer, nakon poduže diskusije, složile da je “američki narandžasti majmun” (tako su ga one nazvale) zapravo kriv za sve njihove nevolje. Proklinjale su ga na sve strane.

Njihova prepiska se odigrala na jednoj stranici koja se bavi kulinarstvom. Tačnije u komentarima ispod recepta za salnjake.

Stariji su nam rekli

Kad je, nama neiskusnim mladim roditeljima, beba sa četiri mjeseca dobila neki osip, stariji su nam rekli:

– To je “crvenjak!” Treba nabaviti kukuruz “bjelčić”. (Zaboravili smo šta je trebalo uraditi s njim).

Kad nam je mališan malo očvrkn’o, savatala ga bila neka blaža temperatura. Stariji su nam rekli:

– Prepoloviti krompir uzduž, turiti na tabane dole, pa navući čarape preko. Krompir će izvući vrućicu!

Kad nam se nasljednik malo prehladio, pa zaredom nekoliko dana mokrio u krevet, stariji su nam rekli:

– Naći šupalj kamen, pa nek se popiški kroz njega. Neće nikad više posteljinu uneredit’!

Kad nam je maksumče dobilo zatvor, nije moglo nikako kakati, stariji su nam rekli:

– Odlomiti komadić sapuna, pa gurnuti u dječiju guzu! To će pomoći garant! I vama je pomagalo!

Kad nam je mali sa pet godina fasovao upalu grla, stariji su nam rekli:

– Natopiti rakijom krpu, pa mu staviti obloge oko vrata. Rakija će riješiti problem.

Kad nam je pred školu dijete navuklo malo na pluća, ništa ozbiljno, ali ipak… Stariji su nam rekli:

– Namazati dnevne novine svinjskom mašću, izbockati čačkalicom na mnogo mjesta, pa direkt na prsa!

(Na naše naivno pitanje zašto izbockati, nisu nam mogli dati adekvatan odgovor).

Nešto se mislimo jutros uz kafu ja i moja žena u mene….da službe za skrb nad djecom i socijalne ustanove ovdje u Americi znaju za pola stvari koje smo po savjetu starijih i mudrijih trebali uraditi, davno bi nam djecu oduzeli.

Vatreno krštenje

Mlađi sin je nedavno napunio dvadeset jednu. To ga je konačno kvalifikovalo da sam sebi (ne mora više tata) kupi alkoholno piće.

Počeo je upoznavati čari noćnog života. Prošli vikend je sa društvom izašao u bar.

Sutradan ujutro, za doručkom, pitam ga kako je bilo.

– I….šta si ti pio?

– Viski!

– Koliko sad košta viski, vjerujem jedno 7-8 dolara.

– Ovaj što sam ja pio bio je dvadeset tri!

– Majku ti bogovu, jest sve poskupilo…

– Nije to ništa, moj drugar je naručio viski i platio ga sto četrdeset tri dolara!

– Misliš… cijelu bocu… sedam deci?

– Ma ne… jedno piće. Doduše… nije znao cijenu kad je naručio… tek kasnije…

– Koji je to?

– Nejt!

– Nejt, onaj najbolji student u vašoj generaciji?

– Da, taj!

– Pa što nije vratio kad je shvatio šta je naručio?

– Pa nije mogao, kad je skont’o već ga je skoro skroz popio.

(Jedemo jaja sa šunkom, razmišljam o ovome što mi sin ispriča, taj Nejt će za deset godina voditi ovu zemlju, ako je bude vodio ovako kako naručuje piće…)

– A ti tata… šta si ti popio za svoje “vatreno krštenje”, kad si prvi put izašao u bar?

(Šta ovdje sad da kažem, ja sam pivo počeo redovno piti sa petnaest, “žešću” nešto kasnije… sa dvadeset jednom sam već pomišljao da ostavim alkohol…)

– Pivo! Pivo sam pio…

– Koje pivo?

– Ah koje… nije bilo tu… dođeš u kafić i kažeš konobaru “daj mi pivo!” I šta ti on donese, to ti je.

– A joj, jadni vi. U komunizmu nije bila mogućnost izbora.

– Kako nije bila?

– Pa sad si rek’o samo jedna vrsta piva.

– Da, ali bilo je izbora.

– Kako?

– Pa… konobar me pitao hoću li veliko ili malo!

(Sin gleda u mene, ne zna da li ga zezam. A ja ozbiljan. Mislim se u sebi… mamicu ti tvoju poljubim… mene si našao…)

Nitko za sebe ne može niti bi smio reći da je pjesnik. Može, ali to ništa ne znači ako ono što piše netko drugi ne osjeća kao pjesmu. Ostalo je za ladice. S obzirom na književnost kao neizbježnu okladu s vremenom i ulaganje u vječnost moguće je da netko zna da je ono što piše za uvijek i za poslije, ali do dodira s čitateljem to ostaje tek “para iznad šolje čaja”. Može se izmišljati, može se služiti dokumentima, komplicirati zaplete i prikrivati citate, postaviti što više prepreka između sebe i razumijevanja drugih, ali ja više ne želim čitati takve knjige. Poslužit ću se zato tekstom Marka Vešovića o Dariju Džamonji kako bih obrazložio sebe i ono što objavljujem.

Ja nemam više vremena jer me nema više ni za jednu suvišnu pjesmu, ne trpim suvišnu riječ, nema me više na vrijeme nikad i vaše je manje važno i smijem se, a samo kad sam s njom, kad me upozori i osjećam se jadno, dođe mi da se ubijem al neću jer bi nesretni bili oni koji me vole.

U naslovu pjesme engleske pjesnikinje Stevie Smith vidim bit pjesništva i života. Pjesma se zove “Not Waving but Drowning” – nekima se čini da mašeš, a neki su uvjereni da se daviš, a ti možda samo plivaš i pozdravljaš. Literatura nije odnos s javnošću, nije sredstvo za ostvarivanje društvenog uspjeha, nije ništa manje nego evolucijski cilj naše vrste. Pjesme ne smatram svojim osim što sam ih dao, odnosno pokušao što točnije zapisati diktat učiteljice koja je jezik baš kao u prvim osnovnoškolskim razredima. Vešović kaže za Džamonju da je “biografski pisac” i da oni njeguju “narcistički stav: “zaljubljenost u vlastito iskustvo, opsjednutost sopstvenim životom, čini se da je temelj svega što pišu. Pravo je jedino što se događa meni, istinito je jedino što osjećam ja. Pravi smisao je moj smisao, i pravi besmisao je također samo moj.” No činjenica ostaje da jedino želim čitati kad netko piše istinu o sebi, ne precjenjuje svoj ljudski slučaj i vlastito prisutstvo u svijetu. Želim čitati iskrene, bez predumišljaja nastale izvještaje iz rovova, s prve crte postojanja dok se uokolo gine, lete udovi i pljušte minobacačke granate. Meni je trebalo kombiniranih sedam godina komune i rudnika da slomim metaforički i doslovno vlastitu duhovnu i karakternu kičmu pa da shvatim što pojedinačnije pišem to univerzalnije bude. Onaj koji druge gnjavi riječima i uzima si pravo da govori mora vlastitu ljudsku nedovoljnost smatrati polaznom pretpostavkom i sebi suditi nemilosrdnije negoli itko drugi. “Reći golu istinu, to je najviše i jedino iskupljenje za ono šta je i kako živiš. Ne lagati ni onda kad bi to bilo bolje po umjetnost.” Reći ono što ostali jedni drugima nikad ne kažu. Reći sve, a zapravo ništa riječima u kojima se sve nalazi ali se ništa ne može naći. One ne govore kako je svijetu nego kako je sa mnom, oko mene, u meni. Književnost koju pišeš po mjeri čovjekovoj i pjesnik si onoliko koliko si uspio da kažeš istine o samom sebi. To je ono što pokušavam i jedino što vrijedi jer nitko ne piše ono što želi nego samo ono što može. Pjesme nisu zakoni, ne kažnjavaju i ne broje paragrafe, ne propisuju, naizgled nikakvu praktičnu vrijednost nemaju i čini se da su uzaludne, ali pamte za sve nas – svaku nepravdu, svako poniženje, svaku uvredu, svaku bastilju, zimski dvorac, svaku stubicu i svakog tahija, svaki goloruki juriš, komunu i ustanak, svaki prvi maj, poljubac i zagrljaj, svaku barikadu i svaki drhtaj srca jer pjevajmo ih kao uspavanku našoj djeci, kao zalog i kao nadu da je blizu dan kad ćemo za grkljan ščepati sijače jada i poravnati milenije neplaćenih računa. Do tada ostaju nam stihovi i dječji snovi.

Nastavak te priče. Mi smo se voljeli –
oni su preuzeli vlast. I imaju je nad nama,
oni koji su nekad pljuvali najdalje, i pjevali
najglasnije, prepisivali na testovima

njihova je sada vlast i znaju već za nas,
i znaju gdje stanujemo, poslali su račune
na običnom papiru, s prozora
iza zavjesa vidimo da idu izvještaji

pravo u crni ured. Obraćaju nam se po imenu
i već su nam dali posao i izabrali radno mjesto,
jer se zericu boje spomenuti naš
pravi zadatak. Možda će nam čak

slati poklone jer dobro znaju
zašto smo tu, zašto noću svjetlo
gori u našoj kuhinji, zašto nas je tako lako
ubiti, a tako teško pokopati.

Prevela Đurđica Čilić

Za dve hiljade godina postojanja hrišćanstvo je doživljavalo svakakve interpretacije i reinterpretacije i nimalo ne treba da nas čudi to što se događa poslednjih decenija. A događa se da je internet, u svom najvulgarnijem i najpopulističkijem vidu, duboko prodro u svest i identitet današnjih hrišćana. Naravno, ne svih hrišćana, kao što, naravno, i sav internet nije stavljen u službu prodornog i beskrupuloznog populizma. Ali, ako na događanja gledamo očima statističara, moramo priznati da „pobeđuje“ novo viđenje hrišćanstva u kome za izvorne poruke jevanđelja ima sve manje mesta.

Najpre pada u oči da je hrišćanstvo postalo deo političkog diskursa današnje ekstremne desnice i autoritarnih režima širom sveta, a ponekad i ekstremne levice koja sa ekstremnom desnicom, paradoksalno, ima zajedničkog neprijatelja. U toj situaciji novo mesto nalaze i „hrišćanske vrednosti“. To novo mesto su društvene mreže na internetu.

Danas najčešće pominjana „tradicionalna vrednost“ je porodica, u odnosu na nju se određuje ko je prijatelj i zaštitnik, a ko neprijatelj hrišćana. Uz porodicu kao vrednost gotovo uvek ide i „pravilna seksualna orijentacija“. Sve druge vrednosti su daleko, daleko iza ovih. Neka nam internetni hrišćanin sada odgovori na pitanje: šta je u jevanđeljima Hristos govorio o braku i porodici? Šta, ćuti? Njegov „izvor“ znanja o hrišćanstvu nisu jevanđelja, nego društvene mreže. Dakle, kad je reč o jevanđeljima, ni na jednom mestu Hristos o braku ne govori kao o vrednosti, nego kao o manjem zlu. Proverite, videćete. Ideal nikako nije „pravilan“, tj. porodični seksualni život, nego potpuno uzdržavanje, tj. bezbračnost. Ako ste slabi pa ne možete drukčije, onda se ženite i udavajte, tako kaže Gospod, a najbolje bi bilo da to ne radite. Slično je i sa heteroseksualnim životom: nije predmet ni jedne jedine pohvale u jevanđeljima. Niti Isus govori o homoseksualnim odnosima. Ni jedno ni drugo mu nije bilo bitno. Bitno je bilo Bogu kada je tek stvorio svet i pred sobom imao jedan jedincati par ljudi – Adama i Evu. Njima je rekao da idu i množe se. Danas se planeta guši pod pritiskom milijardi stanovnika. Začuđuje koliko danas o seksu govore monasi, koji su se zavetovali da se do kraja života uzdržavaju. Šta time kompenzuju? Zar su baš toliko zainteresovani za proizvodnju topovskog mesa?

A sada da vidimo i odakle nam dolazi ovaj i ovakav govor o „tradicionalnim vrednostima“. Dvojica najmoćnijih svetskih vlastodržaca redovno se zaklinju u hrišćanske vrednosti, u porodicu pre svega. Obojica su poznati po katastrofalnom porodičnom životu. Po vanbračnim odnosima, za koje se ni jedan ni drugi nikada nije pokajao, a prilika je bilo, čak i pred sudom. Toliko o braku i porodici. Kad je reč o homoseksualnim odnosima: predsednica ekstremno desničarske, homofobne i „konzervativne“, ka „tradicionalnim vrednostima“ orijentisane Alternative za Nemačku živi u zajednici sa – ženom (baš kao i predsednica srpskog parlamenta, inače slične političke orijentacije). Predstavnik Orbanove „ultrakonzervativne“ Mađarske u Evropskoj uniji kroz prozor je bežao od policije, jer je sa još 25 muškaraca učestvovao u homoseksualnim orgijama, i to u vreme opšte zabrane skupova, zbog kovid epidemije. Pristalicama internet hrišćanstva je sve to potpuno promaklo, oni se i dalje raduju političkom usponu „tradicionalnih ideja“, bez obzira ko i kako ih promoviše.

Ako porodica i heteroseksualni odnosi nisu na listi vrednosti koje u jevanđeljima ističe Isus Hristos, o kakvim vrednostima on tamo govori? Batalite internet i društvene mreže, makar jednom ozbiljno pročitajte Novi Zavet i videćete da najčešće govori o potpuno novoj društvenoj hijerarhiji. Gospod je, kako svojim rečima, tako i svojim delima, izvršio najradikalniju aksiološku revoluciju u istoriji, izokretanje uobičajene piramide ljudskih odnosa. Ko hoće da vlada, govori on, treba svima da je sluga. Prvi će biti samo i uvek onaj ko sebe stavlja na poslednje mesto. America first? U ovoj krilatici umesto Amerike možete staviti bilo koju drugu državu i naciju, recimo Nemačku za koju se zauzima Alternativa. Kako, u skladu sa Hristovim učenjem, postići da neko uvek bude prvi? Pa, samo tako što će dotični čovek ili dotična nacija pomagati ugroženima, ma ko oni bili i ma gde se oni nalazili. To je hrišćanska vrednost, a ne stright sexual relation. Dakle, solidarnost, služenje drugima. Vide li to internet hrišćani kojima su na prvom mestu sopstveno blagostanje i sebični interesi? Borba protiv drugoga, ugroženog drugoga, gladnog i bez posla, postala je danas glavni slogan populističke politike ne samo u Americi, nego i u drugim autokratskim državama i pokretima, od Rusije, Mađarske i Slovačke, do Turske, Srbije, ili stranaka poput „Alternative za nemačku“, „Zlatne zore“ i drugih neonaci pokreta u današnjem svetu. Užasavajuće je kada takve slogane uzvikuju hrišćani, makar i internetni. I kada smatraju da je reč o vrednostima, hrišćanskim, tradicionalnim.

Današnje crkve se retko usuđuju da o tome govore. Činjenica je da ni jedna hrišćanska crkva ne čisti svoje redove od vlastodržaca koji su ojadili ne samo sugrađane, nego i stotine miliona ljudi u svetu. Ne čuje se ni da se ograđuju od mutivoda i profitera, mnogo gorih od onih kakve je Hristos bičem isterao iz hrama. Crkve uporno ćute o „vernicima“ koji se bogate iskorišćavajući dečiji ropski rad u Bangladešu ili Africi, ili o onima koji su se obogatili korupcijom i krađom. Ili, što je još gore od ćutanja, ovakvi često od crkava dobijaju ne samo telo i krv Hristovu, nego i zahvalnice, povelje i ordenje. Zahvalnice za šta? Za to što su crkvi udelili nešto u krvi stečenog novca.

Iako je stvar sa zahvalnicama i ordenjem jasan politički čin, tj. učešće u populističkoj propagandi, opet i opet slušamo da crkve ne mogu i ne treba da se bave politikom, da se ne smeju stavljati na stranu ove ili one partije i ideologije. Pa dobro, neka je i tako, ne mogu i ne smeju. Ali, hrišćanska crkva ne sme i ne može ostati vrednosno neutralna. Ne bi smela zastupati izjednačavanje nasilnika i žrtve. Kada to čini, stavlja se na stranu nasilnika. Ako već ne može ili neće da poimence stigmatizuje kršitelje jevanđeljskih vrednosti, može da se pomoli uopšteno. Na primer: Gospode, pomiluj svoj svet i izbavi ga od pohlepnih, vlastoljubivih, slavoljubivih i na druge načine zlih ljudi. Ne treba govoriti imena. Gospod zna na koga se to odnosi.

23. mart, pismo Basari, objavljeno u Nedeljniku i na Velikim pričama

Postoje, druže moj Basara, neke zanimljive sitnice, uglavnom iz žanra opskurnosti, skurilnosti, zavirivanje drugim ljudima u donji već, sitnice do kojih dolazimo kad počnemo na svijet gledati iz perspektive vaški i stjenica, koje počesto prešutimo, naprosto zato što su nedostojne. Ali hajde da ovaj put ne prešutim: Nebojša Slijepčević nije Srbin! Samo po nekoj poetskoj pravdi i sudbini nosi ime koje tako zvuči. A kao što u Srba postoje, ili su postojali, ljudi koji su nosili prezime Pavelić, Luburić, Artuković, a kod Hrvata ima – i to ne malo! – Mihajlovića i Mihailovića, a prezime Milošević im je među frekventnijima, i kako su izrazito malobrojna prezimena koja naša dva plemena bratski ne dijele – ovog mi trenutka na um padaju samo dva takva: Karađorđević i Tuđman – tako je, slučajno to znam, Nebojša Slijepčević Hrvat sa dna kace. Premda, s druge strane, stvari s imenima i nisu tako jednostavne. Ime je u nas znak i amblem, pa često nije važno ni šta si i šta su ti bili babe i đedovi, nego je važno šta drugi u tvom imenu čuju. Pa htio ne htio ti dijelom sebe postaješ ono što oni misle da jesi. Ili, tačnije rečeno, upoznaješ se, metodom vlastite kože, ili iskušenjima i pogrešnim čitanjima vlastitog imena, šta znači biti onaj Drugi. I to je nešto što je, čini mi se, veoma važno u slučaju Nebojše Slijepčevića. Prije sedam godina prikazan je njegov dugometražni dokumentarac, naslova “Srbenka”, koji također trebaš pogledati, ako već nisi, jer je riječ o jednom od najvažnijih filmova o temama naših identiteta i posljedicama koje iz tih identiteta na koncu proisteknu. Vjerujem da Nebojša Slijepčević ne bi snimao ovakve filmove da se, recimo, zove Hrvoje Horvat i da kao Hrvat živi u Zagrebu. Premda bi Hrvoje Horvat mogao biti i Srbin, koji živi u Beogradu. Recimo, državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, kadar Samostalne demokratske srpske stranke Milorada Pupovca, zove se Mile Horvat. I Srbin je, jedan kroz jedan. 

Ali o nečemu drugom sam ti danas htio pričati. O jednom drugom Mili i ženi mu Ivani. Taj Mile stari je zagrebački panker, rodom iz Tuzle, ali je kao gastarbajtersko dijete odrastao u Njemačkoj. U neku ruku tipična sudbina iz naših krajeva. Cijelu je vječnost imao taj svoj bend, s kojim se pomalo furao na mitologiju i pripovijedanje u pjesmama Zabranjenog pušenja i sarajevskih novoprimitivaca, pokušavajući stvoriti i neku takvu zagrebačku kvartovsku i generacijsku mitologiju, iz koje će onda proizlaziti pjevane priče. U Hrvatskoj su postali popularni među nekom kvalitetnijom omladinom, solidno su se afirmirali i u zemljama bivše Jugoslavije, u Beogradu imaju ozbiljnu i brojnu publiku.

A Milina žena Ivana zagrebačka je psihijatrica, rodom iz Hrvatskog zagorja, iz neke jako brojne i siromašne porodice, baš kao iz priča Ivana Cankara ili Augusta Cesarca, koja je, kao što i treba, jednom bila mala pankerica, koja se zaljubila u tipa s pozornice. Na kraju se za njega i udala. On je nastavio svirati i pjevati, ona je stvarala neku ozbiljnu profesionalnu karijeru i pomalo su se, usput, oboje bavili društvenim i političkim aktivizmom. Premda socijalni i kulturni autsajderi u Zagrebu i Hrvatskoj, djeca provincije i predgrađa, vođeni su tom duhovno-aristokratskom čežnjom za boljim životom. Duhovna aristokracija se od postkomunističkog ološa posvuda razlikuje samo po jednom: i jedni i drugi žude za prosperitetom, samo što je ološu granica prosperiteta na vlastitome kućnom pragu, ili unutar vlastitoga porodičnog, partijskog ili partijsko-mafijaškog klana. Duhovna aristokracija, pak, na svoj svijet i dom, na svoju zajednicu, gleda šire. Ono što je ološu kućni prag, to je njima crta horizonta.

Prema Ivaninom i Milinom društvenom i političkom aktivizmu ja lično imam pomalo ciničan stav. Kao mlad čovjek radio sam neko vrijeme u glasilu ljevičarskih moralnih vertikala, i družio sam se s tom zlatnom teladi hrvatskog antifašizma i sveopćih ljudskih prava, pa mi je od njih ostala doživotna muka. Ali jebeš muku: ja znam da su ti ljudi na onome što su tada radili zaradili goleme novce, da su žeženim zlatom optočili svoje kućne pragove i da su zarad ličnog bogatstva i afirmacije spremno paktirali i s najgorim gangsterima i s najcrnjim filoustašama. Ili, prosto govoreći, znam da su te hrvatske antifašističke i moralne vertikale iz vremena tuđmanizma također mračni ološ. Što, naravno, ne znači da svaki aktivizam u tome nužno završava.

Ivana i Mile tako su izašli na parlamentarne izbore s aktivističkom platformom Možemo, i na tim su izborima u Zagrebu odlično prošli. Naročito Mile, jer su ga prepoznali kao zvijezdu. On se, međutim, odrekao stečene političke pozicije i vratio se pjesmama, ali ona je ušla u politiku, glavačke je uskočila u taj strašni brlog, i započela svoju životnu borbu koja, iskustvo nam govori, na kraju mora završiti porazom. Ili će iz brloga biti ispljunuta, ili će se pretvoriti u one koji se prirodno u brlogu osjećaju! Prolazili su zatim mjeseci i godine, aktivistička se platforma Možemo pretvorila u političku, lijevu, liberalno-zelenu platformu, koja je ovladala Zagrebom i postala druga najjača opozicijska antinacionalistička snaga u Hrvatskoj. U svom tom vremenu Ivana je dobro nastupala. Pametna, srčana i jaka ko zemlja! Sitno neko čeljade, nemaš je šta vidjeti, a jako ko zemlja! Nastupa slobodno, a ne radi greške. Tako se kandidirala i za predsjednicu Republike! Znalo se da ne može pobijediti, ali je njezina kandidatura značila mnogo za onaj već vrlo širok društveni sloj koji je podržava. 

I tada se događa sljedeće: Miletu, starom pankeru, zazvoni telefon u džepu, Mile se javi, s druge strane je, kaže, Nikica, ali ne Nikica mafijaš, nego Nikica nogometaš, pa bi želio da se nađu na kavi. Panker Mile slabo ima veze s nogometom, ne zna on ni kako izgleda Nikica nogometaš, ali mu pomalo možda i imponira što se ljudi tako zanimaju za njega. Ili ima previše vremena. U svakom slučaju, ode on u taj kafić, sjedne i dočeka Nikicu. Ali kojeg Nikicu!

Prema davnoj optužnici, godine 1995. Nikica je usred Zagreba iz puškomitraljeza pokušao likvidirati Vjeku, vođu drugoga mafijaškog klana, a godine 1999. prema istoj je optužnici na Vjekin auto ispalio protuoklopnu raketu, čuvenu zolju, koja se zatim odbila od blindiranog džipa i ubila slučajnog prolaznika Zorana Dominija. (Njega ću ti spomenuti imenom i prezimenom, jer je samo to ime i prezime od čovjeka i ostalo.) Optužnica je pred zagrebačkim sudom, naravno, odbijena, jer se svjedoci ničega više nisu sjećali, a nisu više bili pri pameti. Pravo govoreći, ni tužiteljima nije bilo ni do čega. I tako je Nikica mafijaš izašao na slobodu, da bi od tog trenutka bio spominjan samo kao kontroverzni zagrebački poduzetnik. Zolja kojom je ubijen Zoran Domini ispaljena je u Preradovićevoj ulici, kod čuvene Knjižnice Bogdan Ogrizović, u mrtvom centru Zagreba, na mjestu koje pomalo podsjeća na Ulicu Vuka Karadžića, tamo oko restorana Vuk, ili tamo iza, na Caffe Galeriju, gdje ste se kod pokojnog Dragana Kapičića nekad okupljali. Pokušaj, dragi moj, zamisliti zolju ispaljenu na tom mjestu, a onda pokušaj zamisliti kako se zagrebačka politička, društvena i akademska elita miri sa tom zoljom i s umom iz kojeg je ona ispaljena. Važno mi je da to vrlo precizno zamisliš! I još nešto: taj vođa konkurentskog mafijaškog klana Vjeko dvije godina kasnije, a nekoliko desetaka metara sjeverozapadno od mjesta na kojem je ispaljena zolja, ubijen je hicem u glavu, koji je iz blizine ispalio James Cappiau, belgijski državljanin. Ne moram ti ni reći da hrvatska policija nikada nije otkrila tko je ubojstvo naručio.

I, dakle, nakon svega toga, i još koječega drugog što bismo sad radi dramaturgije preskočili, pred starog pankera Mileta, koji je tolike godine pokušavao stvoriti neki svoj mitski Zagreb, čiju će mitologiju ispisivati u svojim pjesmama, izlazi Nikica, koji je preko telefona u šali za sebe rekao da nije mafijaš, nego je nogometaš. A mi ćemo hrvatski korektno reći da je kontroverzni poduzetnik. Nekoliko je minuta starom pankeru bilo potrebno da pobjegne s lica mjesta, ali prethodno je sve već bilo obavljeno. Zabilježeno je tamo gdje i treba biti da se suprug predsjedničke kandidatkinje Ivane, blizak zagrebačkim vlastima, sastao s Nikicom.

Bila je to ljupka i zapravo neprikrivena namještaljka, kojom je HDZ nastojao kompromitirati ne samo svoje političke protivnike, nego one među tim protivnicima koji su, sa stanovišta zakona i morala, savršeno ispravni. Iritantno intaktni! U doživljaju javnosti bilo je to povezano s prethodnom aferom, od prije nekoliko mjeseci, u kojoj je europska tužiteljica Laura Codruța Kövesi razotkrila aferu hrvatskog ministra zdravstva, koji je, udružen s capom di tutti capi svih balkanskih mafija, pljačkao europski novac. Rečeni ministar kultna je figura HDZ-a, neka vrsta feminiziranog debeljuškastog princa tame, koji je na izravnoj vezi sa svetim Petrom, tako da je akcija likvidiranja štete koju je proizvela Laura Codruța Kövesi prerasla u vjerojatno najveći vojnoredarstveni i propagandni poduhvat u Hrvatskoj od ljeta 1995. Dio je akcije bio je i pokušaj da se kao suradnici mafije kompromitiraju stari panker Mile i njegova žena, neugasiva zagrebačka urbana tribunka i psihijatrica Ivana. Sa stanovišta glumačkog casta, meni je najzanimljivije bilo kako je kontroverzni poduzetnik Nikica, koji prema sudskom pravorijeku nije pucao iz puškomitraljeza na vođu suparničke mafije Vjeka, niti je zoljom ubio Zorana Dominija, pristao da za potrebe igrokaza odigra opasnog vođu mafije za kojeg oprezni i uplašeni dio javnosti vjeruje da je učinio ono što nije učinio. Ako bih, pak, ja trebao reći je li Nikica kontroverzni poduzetnik ili je mafijaš, ja bih rekao da je Nikica hadezeovac. Ili, još preciznije, on je čovjek Partije koja je ponikla iz revolucije. HDZ je ponikao iz crne revolucije, kao što je SKJ ponikla iz crvene revolucije. Takve partije prirodno privuku ljude kakav je Nikica.

Nakon što je obavljena javna kompromitacija starog pankera Mile i žene mu, psihijatrice Ivane, slijedi njihova dalja obrada, u kojoj sudjeluju mediji i zajednica, a glavni megafon je, kao što to često u Hrvata biva – sud. Naime, čim je Mile javno pokušao demantirati da ima ikakve veze s kontroverznim poduzetnikom Nikicom, i čim je Ivana javno rekla ono što su svi prethodno već znali, a to je da je riječ o navlakuši i o klopki za naivce, Nikica je Ivanu i Mileta tužio sudu. Kao njegov advokat pojavio se Anto Nobilo, legendarni javni tužitelj u procesu protiv Andrije Artukovića, dobrodržeći sedamdesetpetogodišnji majstor borilačkih vještina i jedan od odistinski najuglednijih hrvatskih advokata. Prononsirani ljevičar, uzdanica maločas spomenutih moralnih vertikala hrvatskoga novinstva, antifašist, dugogodišnji pro bono odvjetnik preživjelih članova pobijene zagrebačke srpske obitelji Zec, čovjek na čiji kult ni sam nisam bio posve imun. Nobilo s Nikicom drži konferencije za štampu, govori kao njegov odvjetnik i ovlašteni jamac istinitosti svake  Nikičine riječi, i malo pomalo, tokom još uvijek žive predsjedničke kampanje, nastoji uništiti javni ugled to dvoje društvenih autsajdera i alternativaca, starog punkera Mileta i psihijatrice Ivane. U tome mu, naravno, pomažu etablirani zagrebački mediji, HRT, stoka s društvenih mreža. A Miletov i Ivanin obiteljski život malo se pomalo pretvara u pakao. Njih dvoje, naime, imaju i djecu, a kada imaš djecu, tada je tvoj strah od kontroverznih poduzetnika još mnogo veći. Stižu im prijetnje, jer to je u Hrvatskoj manira: čim te nanjuše da nisi njihov i da si sam i nezaštićen, obavezno ti prijete smrću i koječim drugim. O tome bih ti, dragi moj, mogao iz vrlo bogatog ličnog iskustva!

U sljedećoj fazi procesa jedne zagrebačke novine otkrivaju malverzacije obitelji Kekin pri izgradnji njihove obiteljske vile. Inače, ta vila je, sudeći po fotografijama, nešto poput onoga tvog dvorca u Beški. A malverzacija je u sljedećem: nakon što su od privatnika kupili zemlju za kuću, Kekini su, kako to često biva, svojim posjedom blokirali disfunkcionalni komadić zemlje u općinskom vlasništvu. Pravilo je da se, po zahtjevu privatnog lica, tada organizira javna dražba, na koju se javi samo onaj čiji je posjed blokirao općinsko zemljište, koje mu onda na dražbi biva za male novce prodano. Pretpostavljam da se isto događa i u Srbiji. Da općina Buje Kekinima nije prodala to malo zemljice, do nje bi se kao vlasnik mogla spustiti samo helikopterom. Ustvari, ne bi mogla ni to, jer je rečeni komadić grdna uzbrdica. Eto, nadam se da sam dobro opisao cijelu stvar.

E, tada se u priču uključuje Državno odvjetništvo ili, srpskim jezikom rečeno, Republičko javno tužilaštvo, koje najavljuje istragu. Na čelu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od prije nekog vremena je Ivan Turudić. Hadezeovac iz radničko-seljačke obitelji, navodni dragovoljac domovinskog rata, koji je najprije, kao stranački kadar, 1999. bio pomoćnik ministra pravosuđa, da bi ga zatim namjestili za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, odakle je godinama mračio i vedrio u kojekakvim sudskim slučajevima, te se naročito istakao u podstrekavanju progona novinara i suzbijanju prevelike slobode govora u Republici Hrvatskoj. Ali ništa od toga nije Turudića izdvajalo od standarda idealnog hrvatskog pravosudnog djelatnika, tužitelja ili suca. Ono po čemu je otpočetka bio jedinstven jesu njegovi učestali politički intervjui, krajnje brutalni i stranački angažirani, te njegovo druženje i javno zastupanje praktično svih viđenijih i uglednijih kriminalaca u državi. Recimo, veliki je on prijatelj sa Zdravkom Mamićem, gospodarom nogometnog kluba Dinamo i Hrvatskog nogometnog saveza, u jednom vrlo dugom razdoblju, te navodnim Kolindinim zagondžijom. Ovo za Kolindu, možda, i nije tačno, ali je tačno da je Mamić organizirao čuvenu Kolindinu proslavu rođendana, pa je zbog curenja informacija o tome Kolinda smjenjivala i progonila glavnog obavještajca u državi. Turudić je, pretpostavljam, bio i na tom rođendanu, jer je posvuda gdje su ugledni Hrvati.

Plenković i HDZ postavili su ga za glavnog državnog odvjetnika iz dva razloga: da bi stopirao procese koje europska tužiteljica povede u Hrvatskoj i da bi na sve načine kompromitirao i progonio opoziciju. Obje stvari Turudić zasad savršeno obavlja, nimalo ne skrivajući svoje poslove i namjere. Pritom otvoreno vrijeđa predsjednika Republike, prijeti novinarima i najavljuje njihove nove progone, ruga se opoziciji. Nastupa u duhu revolucionarnog pokreta koji ga je na to mjesto postavio. I sad taj Turudić po medijima igra igricu s istragom protiv Kekina, čiji smisao nije, naravno, u tome da itko i za što bude osuđen, jer ni u Staljinovom Sovjetskom Savezu, ni u Pol Potovoj Kampučiji nitko ih za ovo ne bi mogao osuditi, ali kako se bliže lokalni izbori, na kojima se odlučuje o tome tko će vladati glavnim gradom i koliko će se po Hrvatskoj raširiti utjecaj psihijatrice Ivane i njezinih aktivističkih drugova, koji su se, eto, počeli baviti politikom, Turudić obavlja zadatak kakav u Srbiji dopadne urednike Pinka i Informera. Zaista, dragi Basara, ono što u Srbiji rade Pink i Informer, to u Hrvatskoj radi glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, skupa s gospodom građanima i pripadnicima kojekakvih javnih elita. 

Zašto ja tebi ovo sve pričam? Zato što pokušavam ono što sam si zadao otpočetka ovoga našeg dopisivanja, što će reći još prije tri knjige i prije već skoro hiljadu stranica, a to je da te uvjerim kako se u naše dvije zemlje stvari, strukturno gledano, odvijaju na jednak način, u neprestanoj borbi između potisnute manjine koja svoju dobrobit mjeri horizontom i agresivnog revolucionarnog ološa koji dobrobit mjeri vlastitim kućnim pragom, dok se golema većina ljudi u obje zemlje nemušto i beslovesno povija pod naletima košave – kod vas, ili juga – kod nas, i pod milim bogom ne misli ništa. Pobjeđuju uvijek oni koji uspijevaju sebi privući nemisleće. Ne treba nas više čuditi da kod nas u pravilu pobjeđuje ološ, jer je tako, čini se, i kod onih prema kojima je historija bila nešto milostivija i umjerenija. 

Zato mi se sviđaju srpske studenti, navijam za njih, premda u tome nastojim biti krajnje diskretan, jer ne mislim ni da je korisno ni da je pristojno to mimikrijsko komšijsko glumljenje kako smo svi skupa u nekoj zajedničkoj borbi za slobodu i pravdu. Nismo i ne možemo to biti, jer nismo dio istoga fiskalnog okvira, ne plaćamo istom haračliji harač! Ali volim ono što studenti rade, navijam za njih, jer mi se čini – a ti me sad pokušaj ismijati ili mi se narugati! – da studenti danas u Srbiji igraju onakvu ulogu kakvu je nekad davno, davno igrao Dositej Obradović. Njihov pothvat je prosvjetiteljski u odnosu na zajednicu i društvo, i na generacije njihovih roditelja, ali to je i čin vlastitoga naraštajnog samoprosvjećenja. Zato me ne impresioniraju zanovijetanja ovdašnjih, hoću reći hrvatskih, političkih analitičara i balkanskih euromakroa, koji govore kako studenti nemaju svoju stranku ni političku agendu. Pa nemaju je, jer u ovoj priči i nije riječ o vlastima i njihovoj promociji, demokratskoj ili antidemokratskoj, diktatorskoj ili parlamentarnoj, nego je riječ o pravilima ponašanja, riječ je o tome je li okej da petnaest ljudi izgine jer im nadstrešnica padne na glavu, je li okej da se to dogodi zato što je netko uzeo novac koji mu ne pripada. O tome je, koliko ja razumijem, riječ, a ne o sastavu parlamenta i o premijeru i predsjedniku. Ili, prevedeno na hrvatske prilike, nije riječ o tome hoće li na vlasti i dalje biti klerikalna konzervativna desnica, na čelu s Andrejem Plenkovićem, kojeg je Milanović duhovito i tačno nazvao Plenkošenkom, budući da se Plenković prema Bruxellesu odnosi otprilike onako kako se Lukašenko odnosi prema Moskvi, nego je riječ o tome hoće li radnike po hrvatskim trajektnim pristaništima ubijati neispravne rampe na trajektima, jer je Plenkošenkov stranački drug i prijatelj negdje maznuo neku lovu, riječ je o tome hoće li se vlast koristiti uslugama certificiranih mafijaških vođa u kompromitiranju svojih kritičara i protivnika. A nervira me još nešto: taj osjećaj hrvatske nadmoći kad preko taraba pogledaju u srpsku avliju. Nema sumnje da bi me nešto tome slično nerviralo kod Srba, kad bih živio među njihovom većinom. 

Pozdravljam te,

m