Zlatko Gall: Kušaj i slušaj Dalmaciju, prvi i drugi dio, Profil, Zagreb 2005. i 2006.

Početak tisućljeća bio je, to ćemo kasnije shvatiti, neko dobro vrijeme u hrvatskoj kulturi. Novine su još uvijek izgledale dobro i bogato. Postojali su tjedni prilozi za kulturu, kazališni, likovni i književni kritičari pisali su punom parom, uz novine su objavljivane raskošne i bogate edicije vrlo jeftinih kiosk-knjiga. U početku, bila je to neka španjolska licenca, da bi onda Nino Pavić, gazda u EPH, stvorio nekoliko originalnih edicija i u dva-tri navrata od pisaca naručio nove rukopise. Barem u jednoj od tih prilika piscima je isplatio najveće honorare u suvremenoj hrvatskoj izdavačkoj povijesti. U toj je ediciji, recimo, objavljen moj roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”. Na sceni, uglavnom kod zavidljivih i neuključenih, kao i među dokonim sveučilišnim uhljebima i ljenjivcima, kiosk edicije izazivale su neviđen bijes.

Bijes i poruge je, s nekih drugih strana, izazivao i svojevrsni preporod pučkog i novinskog uvida u hranu i gastronomiju, za koji su zaslužni bili Davor Butković i Rene Bakalović. Na tom valu počinju se izdavati originalne kuharice, koje često pišu i sastavljaju ljudi koji su postali široko poznati u drugim poslovima i zanimanjima: glumci, pisci, politički novinari, estradne zvijezde… Premda će većinu tih knjiga zasluženo progutati zaborav – a zar drukčije biva s licencnim i prevedenim kuharicama, koje potpisuju slavni? – neke od njih ostat će na sceni i u našim kuhinjama, kuhinjskim policama i ladicama, među najkorisnijim priručnicima za kuhanje i knjigama recepata u povijesti.

Među njima su, možda, najzanimljivije ove dvije knjige rock kritičara, po školi povjesničara umjetnosti, nekad i političkog novinara i kolumnista Zlatka Galla. Profil, koji je u to vrijeme bio među najvećim i najmoćnijim hrvatskim izdavačima, od Galla naručio je komercijalno izdanje, koje će kućnu i intimnu gastronomiju spojiti s dalmatinskom glazbom. Uz obje knjige kupac je dobivao i CD, koji će s godinama, ne samo usljed napretka nauke i tehnike, izgubiti smisao za razliku od knjiga i onog što u njima piše.

Gall je jedan od onih neobično darovitih, istrajnih i marljivih kućnih kuhara. Krivo bi bilo reći kuhara amatere, ili kuharskih hobista, jer u njegovom nastupu i radu, a pogotovu u načinu na koji koncipira svoje recepte, nema ničega amaterskog. Možda je stvar u tome što se Gallovo kuhinjsko umijeće i umjetnost od umijeća profesionalnih kuhara razlikuje po tome što on taj posao radi za sebe i svoje bližnje, dok profesionalci kuhaju za ljude koje ne poznaju i koji su pritom mnogobrojni. Pritom, Gall je genij minimalizma i jednostavnosti, majstor varijacija unutar onog temeljnog, uglavnom siromaškog dijela dalmatinsko-mediteranske kuhinje. On kuha tako da u kuhanje ne ulaže sve svoje slobodno vrijeme, njegovi recepti – ili kuharski scenariji – kratki su, ali krajnje koncentrirani. Unutar njih lako će se snaći i najgori diletant, i najveći antitalent za kuhanje. Gall uglavnom kuha jeftino, unutar onog što zadaju prilike na našim ribljim i zelenim tržnicama, u samoposlugama i kvartovskim dućanima. Njegova kuharska mašta krajnje je konzervativna, on se ne bavi ekshibicijama, nego kuha efikasno, precizno i dobro, i genijalno, možda bolje nego itko u nas, koncipira svoje recepte.

Gall je važan, jer ono što on radi ulazi u tradiciju klasičnih kuharica, koje bi, valjda, trebale biti na policama u svakom domaćinstvu. (Takvi klasici za ovog su pisca i poguziju radovi Dike Marjanović Radice i Alije Lakišića…) Njegov doprinos je, međutim, neprocjenjivo važan zato što aktualizira stvari. Kuhanje je, kao i književnost, jednim svojim dijelom bezvremensko, ali je drugim, jednako važnim dijelom, ukotvljeno upravo u ovom trenutku. Recimo, veliki i važni dio Gallova rada posvećen je srdelama, toj najjeftinijoj i restoranski najprezrenijoj jadranskoj ribi, koja je cijenom dostupna i najgoroj našoj sirotinji. Otkako turizam u Hrvatskoj nije više namijenjen domaćem svijetu, pa već tridesetak godina na kontinentu i u gradovima rastu djeca koja nikad nisu bila na moru, ili nisu ljetovala na moru, srdela je u metafizičkom i u fizičkom smislu jedino njima dostupno more. Toj ribici Zlatko Gall ne samo da je sačuvao dostojanstvo, nego ju je uzdigao do malih kulinarskih remek-djela, dostupnih doista svima. Ne zaboravimo to da dobro kuhanje pored svega drugog čuva ljudsko samopoštovanje. Gall je jedan od najvažnijih čuvara hrvatskog dostojanstva.

Lignje

U jednoj od ove dvije knjige recept je kojim smo se u proteklih dvadesetak godina najčešće služili. Kod Galla mu je drukčiji naziv, ali mi smo ga, za svoje potrebe, preimenovali u gulaš od lignji. Prethodno je to bio gulaš od hobotnice. Ali smo se, iz različitih razloga, u posljednje vrijeme koncentrirali na lignje. Ljuto – ili kako bi se to papirnato reklo: pikantno – jelo, može s palentom, a može i samo s kruhom, jedna je od upečatljivijih naših uspomena na proteklo vrijeme i na zajednički život. Kada bih pisao ljubavni roman, ili ljubavni autofikcionalni/autobiografski roman, gulaš od lignji po Zlatku Gallu bio bi jedno od njegovih poglavlja.

Muzika

Gall je posljednji aktivni – da ne kažem živi! – rock kritičar iz naraštaja klasika. Osim što mi je kao čovjek blizak i drag, postoji kod njega nešto što ga u generaciji izdvaja. Hedonist, sklon različitim varijetetima gospodstvenog života, za neprijatelje hohštapler, Gall je bivao jedan od onih malobrojnih ljudi na hrvatskoj javnoj i kulturnoj sceni koji su uporno, često i nesvjesni da to rade, stvarnost činili boljom. Hrvati su, kao i sve siromaške, u kulturnom smislu nedovršene i nesupstancijalne zajednice, katastrofičan svijet, sklon uživanju u lošim vijestima, te u vlastitoj propasti i nevolji. Splićani, recimo, jednog su prostaka izabrali za svog gradonačelnika, nakon što je ovaj nalijepio fetu pršuta na svoje oznojeno čelo. Rijetko odvratan prizor! Očito su si ga željeli zadržati pred očima. Gall je djelovao suprotno. Prosvjećivao je, obrazovao, uljepšavao. To je razlog što ga je, nakon što je pošao u mirovinu, Slobodna Dalmacija otjerala što dalje od sebe.

KNJIGE KOJE BUDE USPOMENE

Završavajući mini seriju tekstova o starim knjigama iz svoje kućne biblioteke (a završavam je ne zato što nemam više zanimljivih knjiga, nego da ne bih dosadio čitaocu), izabrao sam nekoliko knjiga za koje sam na ovaj ili onaj način emotivno vezan, pa ću o njima samo po koju rečenicu.

Roman Anatola Fransa Pobuna anđela („s dopuštenjem pisca i izdavača preveo s francuskoga Radivoje Karadžić“) najviše mi je zanimljiv po tome što je vršnjak moga oca Mirka. U izdanju Izdavačke knjižarnice Napredak u Beogradu objavljen je 1922. godine, iste one u kojoj je rođen moj otac. Ovo je sedma knjiga poznatog francuskog pisca koju je preveo Karadžić. Prilično sitnim  ali vrlo čitljivim pismom roman je objavljen u tvrdom povezu na 277 stranica.

Preskačemo dvije i po decenije i evo na u 1947. godini. U ediciji „Mala biblioteka“ Državnog izdavačkog preduzeća Bosne i Hercvegovine „Svjetlost“ u Sarajevu, kao dvanaesta po redu objavljena je knjižica s pripovijetkom Đure Jakšića Sirota Banaćanka. Kao urednik potpisan je Dušan Đurović koji je vjerovatno i autor bilješke o autoru, objavljene kao predgovor, u čijem završetku stoji: „Sirota Banaćanka – koju donosimo ovdje – nije dovršena, ali je po tematici vrlo karakteristična Jakšićeva pripovijetka. U njoj se miješaju elementi romantizma i realizma i bolećivost prelazi u kritiku društvenog poretka i aktivan, borben stav piščev. Đura Jakšić ima dobar i zbudljiv stil, pun boja i ličnh akcenata, nježan, mek, emocijalan, svečan i retorski snažan. Takav je i u stihu i u prozi.“

Naravno, imalo bi se šta reći o ovakvim ocjenama, naročito o kritici društvenog poretka koji je prethodio socijalističkom uređenju (što je često isticano u predgovorima ili pogovorima ranije pisanih knjiga objavljenih poslije Drugog svjetskog rata), ali mene nešto drugo interesuje. U tim prvim poratnim godinama mnogi izdavači u tadašnjoj Jugoslaviji objavljivali su male knjige, često sa samo jednom pripovijetkom. Bile su jeftine (konkretno, ova Jakšićeva 6 dinara) i ja sam ih kasnije rado kupovao. Više se ne sjećam u čijem izdanju, ali sam dobro zapamtio knjižicu s novelom „Odijelo ne čini čovjeka“ švajcarskog pisca Gotfrida Kelera. Tada sam kao klinac počeo iz knjiga izdvajati i u posebnu svesku zapisivati za mene zanimljive misli. Prva je bila baš iz te Kelerove novele, a glasila je: „Laž nije grijeh kada se mora lagati“. Za „malog maturanta“, koji nije baš volio da prenosi roditeljima šta mu se sve događa u školi, to je bila vrlo mudra misao.

Evo i knjige koja je objavljena dvije godine kasnije, 1949., u okviru sabranih djela Maksima Gorkog, „Delo Artamonovih“. Spominjem je zato što je to bila dvadeseta knjiga u nizu djela Maksima Gorkog, štampana ćirilicom i latinicom u čak 10.000 primjeraka. Ko danas čita djela ovog nekada vrlo tiražnog pisca?! Izdavač je „Kultura“, sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu. Zanimljivo je da prevod potpisuje Milovan Đilas, visoki političar toga vremena a potonji disident. Prema tadašnjoj praksi, urednik nije potpisan, ali jest odgovorni korektor Milka Zakuta.

Zbirku pripovijedaka Gladne žene mađarskog pisca Andreja Deaka (1889 – 1980, vojni ljekar i jugoslovenski general, porijeklom mađarski Jevrejin, revolucionar) objavio je „I B I“, poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, Zagreb, 1956). Pažnju mi je posebno privukla po tome što je to bilo peto izdanje. Knjiga tog tada savremenog pisca bila je vrlo čitana. Bio je to svojevrsni beletristički „priručnik“ o muško-ženskim odnosima o čemu sam autor u svom predgovoru zaključuje: „Iz svega tog proizilazi i moja namjera objavljujući ovu knjigu: Mi muškarci ne smijemo besmisleno rasipati svoje snage, ako hoćemo da naše žene postaju za nas zaista izvor sreće i da one ne pate toliko zbog naših grijeha. Žene pak moraju otvoreno priznati svoje patnje, jer dok ih prikrivaju, dok se lažno stide ne će imati etične snage, da umanje ženinu veliku seksualnu bijedu.“ Vrlo zanimljivo mišljenje, možda i nespretno sročeno, naročito za današnja shvatanja.

Kratak roman Jevgenija Ivanovna Leonida Leonova, objavljen 1964. godine u „Maloj biblioteci“ (kao 247. svezak) zagrebačke „Zore“ uredio je Augustin Stipčević, a s ruskog preveo dobro nam poznati Zlatko Crnkovć, koji je napisao i biljšku o piscu. Ova knjiga formatomm, povezom i opremom naprosto mami čitaoca da je uzme u ruke i bez razmišljanja počne čitati. Meni je posebno draga što su mi je poklonili moji prijatelji od djetinjstva, pjesnici Stevka i Ranko Preradović, s posvetom napisanom 1. 6. 1966. godine.

Šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je dosta malih izdavača u Bosni i Hercegovini koji su objavljivale plakete stihova mladih pjesnika. Jedan od najpoznatijih bile su dobojske „Paralele“, ali nisu mnogo za njima zaostajali ni „Mostovi“ iz Lukavca. Bila su to, zapravo, izdanja istoimenog kluba mladih pisaca koji je djelovao pod okriljem Radničkog univerziteta u tom gradu. Sačuvao sam dosta tih knjižica, pa među njima i zbirku Sasvim malo o njima, objavljenu 1965. godine, treću po redu pjesničku zbirku Avde Mujkića. Pisao je vrlo moderno za to vrijeme, o čemu svjedoči i kratka pjesma bez naslova: „Potopilo se oko/ u vodu/ i bol davni/ Odjezdili koraci/ kaldrmom/ do stare čaršije/ u susret došla noć/ i stala pred doksatm// Crna ptica/ donijela priču/ da preseli/ u oči.“

Zbirku kratkih priča Volfganga Borherta Maslačak (Izdavački zavod „Jugoslavija“, Beograd, 1967, tiraž 6.000 primjeraka) mnogo puta sam čitao, naročito putujući vozom ili autobusom. Neposredno pripovijedanje plijeni pažnju, čitalac se osjeća kao koautor poriča. Privlače i slike Franciska Goje na početku knjige koju je preveo Ivan Ivanji, a urednici su bili Jara Ribnikar i Ivan V. Lalić.

Kad god u ruke uzmem ovu knjigu, uzalud po policama tražim jednu drugu, koja nekako uz nju ide – zbirku kratkih proza Prečesto odlaziš u Hajdelberg Hajnriha Bela. Uzalud, jer sam je izgleda nekome pozajmio, a on mi je nije vratio.

Dok ispisujem ove redove, još jednom osjećam kako su knjige dragocjeni sagovornici, naročito one koje bude uspomene.

Not any, not the President, is to have one jot more than you or me,
Not any habitan of America is to have one jot less than you or me.

Walt Whitman, Poem Of Remembrance For A Girl Or A Boy

All we have to do is flood the zone. Every day we hit them with three different things, they’ll bite on one thing and we’ll get all of our stuff done, bang, bang, bang.

Steve Bannon

Velika zemlja televizije i struje izabrala je opet predsjednika s lažnom kosom zbog čega se cijeli svijet njiše. U tome pomaže mu puščani predsjednik jedne još veće zemlje, jedne zemljetine tako prostranih a prokislih duša, koji metkom nas isprobava, uništava Ukrajinu i hoće natrag svoje carstvo. Istovremeno, ono malo svijeta što se tiska između ove dvojice zabrinuto klima glavicom i pokušava da na jezik savjesti prevede ovo što se događa jednom jedinom replikom: shame. To se, svijete, kaže devetogodišnjaku koji krade žvake na kiosku a ne ljudima s nuklearnim koferima.

Događaji se munjevito proturječni redaju, stari savezi raspadaju ili ne raspadaju. Hoću-neću, to je za sada strategija predsjednika s lažnom kosom a prema arteškom savjetu čovjeka iz drugog citata na početku ovog teksta, koji nosi košulju preko košulje. Pukla cijev na mišljenju i poplavila nas izbezumom pa ne znaju politički srednjaci gdje udaraju. To još nismo imali, kažu, jer su zaboravili da na svijetu ničeg novog nema osim zaborava. Naša se budućnost već sto puta dogodila.

Izmišljotine:

1. Amerika do sada nije nikada podržavala nedemokratske ljude i režime!
A Pinochet, a Mobutu Sese Seko, a Noriega, a Mister Bone Saw? Nisam ja pio čaj s Eleanor Roosevelt nego onaj avijatičar Benito Mussolini.

2. Srušit će se postojeći svjetski poredak!
I? Sadašnji je svjetski poredak tako dobar da bolji ne može biti, da nije to?

3. Opasan je presedan vjerovati Rusiji!
Prestanite taoce brkati s otmičarima. Čitajte Nadeždu Mandeljštam. Čitajte Walta Whitmana. Sve čitajte, idioti.

Ja ne mogu više, ne mogu rečenicu do točke dovesti, duša mi je pocrnila. Čovjeka s lažnom kosom posve dobro razumijem i ne razumijem. Tko u njemu vidi samo privremen propust nadoknadiv na sljedećim izborima, taj ništa ne razumije. Tertium datur.


P.S. Lutao sam prije mnogo, mnogo godina Kijevom. Jedne sam večeri odlučio jesti u restoranu, skoro praznom. Svirala je narodna muzika što mi uopće nije smetalo. Neke su dvije starije dame veselo vitlale čašicama i neprestano nečemu nazdravljale. Bilo je tu i namigivanja. Čim sam se osoblju na engleskom jeziku obratio oni su, da mi iz volje ne izađu, istoga trena promijenili muzički program i pustili Roda Stewarta! Meni je i sada toplo oko srca kad se ovoga sjetim a Roda Stewarta, treba li reći, ne volim. Stajao sam i na mitskoj obali Dnjepra, u Kremenčuku, i u Poltavi sam bio koju su Tatari u 13. stoljeću razvalili, gdje je ruski car Petar I. Aleksejevič Romanov 1709. godine porazio švedskoga kralja Karla XII, gdje je Wehrmacht živu djecu palio, gdje se tlo toliko krvi napilo. Možda je došlo vrijeme da mi napustimo ovaj svijet. Nadživi li nas samo jedan puž, doći će i Leibniz konačno na svoje.

SECURIS, SJEKIRA, SEKIRANJE, SIGURNOST; ESSENTIA TECHNICAE

dvije su male,
a jedna je velika –
moje sjekire.

dvije su bolje,
a jedna je lošija –
moje sjekire.

jedna je draža,
a dvije manje drage –
moje sjekire.

jedna securis,
druge proste sjekire –
moj je doživljaj.

jedna me služi,
a drugima ja služim –
njihov doživljaj.

u dijalogu
sa trima sjekirama
ne sekiram se.

u razgovoru
sa mojim sjekirama
ćutim sigurnost.

* * *

bit je sjekire:
željezo bez drveta
besmisleno je.

bit je sjekire:
sjekira bez drveta
besmislena je.

bit je drveta:
drvo i bez sjekire
puno je smisla.

bit je tehnike:
tehnika osmišljava
ono smisleno.

bit je tehnike:
tehnika osmišljava
skoro uzalud.

Pričana na hladan i bezdušan način, onako kako se u nas uglavnom i priča o Drugome, priča o Almiru Smajiću bila bi ispričana ovako. Rođen i odrastao u Bijeljini, malo prije rata završava vojnu akademiju, inženjerijski smjer, i u ranu jesen 1991. kao potporučnik JNA biva poslan na Vukovar. Gine u studenom, od snajperskog metka, dok zapovijeda postavljanjem minskog polja negdje na prilazima gradu. Desetoga travnja 1992. bijeljinske vlasti Ulicu braće Jakšića preimenuju u Ulicu potporučnika Smajića. Deset dana ranije srpske paravojne jedinice, predvođene Željkom Ražnjatovićem Arkanom, izvršile su u gradu pokolj nad muslimanima. Poimenični spisak broji 48 žrtava. Iz Bijeljine i iz Semberije protjerana je, u travnju i svibnju, većina ljudi s muslimanskim imenima, i započelo je rušenje džamija. Iz Bijeljine je protjerana i obitelj Almira Smajića. Ostala je samo ulica.

U tako ispričanoj priči, sve odgovara činjenicama, ništa nije izmišljeno i krivo interpretirano, a opet ništa tu nije istina. U tako ispričanoj priči svi zaključci i sve presude već su doneseni: i o Almiru Smajiću, i o njegovoj obitelji. Oni koje priča u istome pravcu dalje ponese, već donose zaključke i o bijeljinskim muslimanima iz studenog 1991, i o istim tim ljudima iz travnja 1992. I to onda postaje nacionalizam i šovinizam. Odsustvo empatije i razumijevanja za one koji nisu mi. Ali kad, zapravo, priča ispričana na hladan i bezdušan način postaje šovinistička? Kada biva riječ o svim bijeljinskim muslimanima, ili je ona šovinistička još ranije, dok se tiče samo te jedne obitelji čiji je sin poginuo kao neprijatelj na Vukovaru? I da, nismo to još rekli: Almira je na ateističkoj sahrani, uz počasne plotune i sve vojne počasti, ispratio cijeli grad, Muslimani skupa sa Srbima.

Adisa Bašić (1979.) sarajevska je pjesnikinja, docentica na Komparativnoj književnosti tamošnjega Filozofskog fakulteta, među je cjenjenijim piscima svoje generacije, regionalno prisutna i poštovana. Njezin muž, po zanimanju liječnik, koji je za ratnog izbjeglištva od medicine odustao, vlasnik je prodavaonice visokokvalitetnih čajeva i čajdžinice Franz&Sophie i certificirani sommelier za čaj. Veoma predan i pažljiv u svom poslu, stvorio je jedno od onih mjesta za kojima putujete po svijetu. I tako onda u New Yorku, na Manhattanu, u Warren Street 10, za mene postoji Fountain Pen Hospital, a u Sarajevu, u Petrakijinoj, na broju 6, prodavaonica je visokokvalitetnih čajeva Franz&Sophie. Dok sam tamo dolazio, i dok sam u tom savršenom i neopterećujućem miru njušio i pio te čajeve, nisam znao, niti sam trebao znati, ono što danas znam. Vlasnik tog mjesta, sommelier za čaj, rođeni je brat Almira Smajića.

Kada se u neku kuću udaješ ili ženiš, uz nešto što je po srodnosti izabirano pripadne ti i mnogo toga na što nemaš utjecaja. Pa se onda snalaziš među zatečenim sudbinama i pričama, koje do određene mjere prihvaćaš jer ti se čini da naprosto idu uz onoga ili onu koju si sam birao. Ali postoji i ono što neće tako lako ići, i s čime ćeš se nositi u skladu s vlastitim karakterom, onako kako se nosiš i s onim što ti je, mimo tvoje volje, određeno rođenjem. To je, otprilike, ona pozicija u kojoj se Adisa Bašić našla stekavši prirođenjem i tu priču o bratu koji je 1991. poginuo na Vukovaru.

Važno je i to spominjati. Važno je reći sve ono što je prethodilo prvom napisanom slovu u ovoj knjizi, jer su ovakve knjige iz mnoštva razloga u pravilu nemoguće i nenapisive. Najprije, bližnji onih koji su u ratovima stradali na način Almira Smajića, kao neprijateljski vojnici, ne samo iz perspektive zajednice, nego i iz aktualne perspektive tih bližnjih, u pravilu šute kao zaliveni. Pogotovo ako ih muči savjest jer nisu nešto učinili da zaustave kotač sudbine. Drugo, svakom izgovorenom riječju oni se izlažu nerazumijevanju okoline i novom povređivanju. Na kraju, kada i ne bi bilo te muke sa samim sobom i sa svijetom koji ništa ne razumije, ostaje to da ljudi ne vole da njihova nevolja bude opričana, pogotovu kad im je jasno da u takvoj priči neće biti utjehe, niti će oni biti nagrađeni ulogom žrtava i pravednika.

Međutim, mati Almira Smajića i njegov brat, autoričin muž, dopustili su joj da ispriča priču. To je, u ljudskom smislu, stvar toliko velika koliko je i na svaki način riskantna. Zašto su to učinili? Čitatelju nijedno drugo objašnjenje ne pada na pamet osim da su oboje to učinili iz ljubavi i iz nekog plemenitog nonkonformizma.

Svake godine o godišnjici mati Almirova odlazi sinu na grob. Od toga započinje priča, koja će, većim svojim dijelom, proteći kao duga reportaža o jednom putovanju u Bijeljinu. “Svake godine Majka nekoliko dana ranije obavi telefonske pozive, podsjeti prijatelje u svom nekadašnjem gradu da dolazi i utanači s njima sat kad ćemo se svi sresti na groblju. Majka jedina odlazi svake godine. Mi, ostali, kako kad. Nekad nam je auto na popravku, nekad smo bolesni, zatrpani poslom ili nam je hladno. Sad sam u porodici već toliko dugo da osjetim kad se godišnjica približava, iako nikad nisam zapamtila tačan datum. Znam da to bude u vrijeme kad školska godina odmakne, šume se prošaraju, a ujutro i navečer se počne pojavljivati prvi mraz. Na radiju ili na televiziji obično uhvatim pokoji prizor iz Vukovara, neko uvijek organizuje prigodan program i odslušam barem nekoliko potresnih priloga o tome. Mi priloge gledamo na HRT-u i o njegovoj smrti tamo nikad nema ni pomena. One koje bi pomenuli njegovu smrt, mi na televiziji ne pratimo.”

U posljednje dvije rečenice izrečen je sav paradoks jedne doživotne žalosti. Onaj koga se žali pao je za nešto što je njegovim bližnjima tuđe i neprijateljsko. I što je tuđe i neprijateljsko cjelokupnom njihovom svijetu. Tu žalost u racionalnim je okvirima nemoguće artikulirati. O njoj se može samo šutjeti, a ništa čovjekovo toliko ne traži da nekako bude ispričano kao ono o čemu se sa samo može šutjeti. “Knjiga o Almiru” roman je o životu i smrti vojnika koji je poginuo u zločinačkoj vojsci, onoj koja je osvajala i rušila tuđi grad i ubijala tuđe sinove. To što ta vojska nije bila zločinačka kada je on postao njezin vojnik i oficir, i to što u to vrijeme grad i ljudi u njemu nisu za nju bili tuđi, ne znači ništa. Postala je zločinačka, a grad je postao tuđi, kada je po njemu zapucala. Nijedna vojska nije nastala kao zločinačka i neprijateljska. Svaka je to morala postati u ratu. U toj vojsci on nije bio ni kuhar, ni muzičar, ni oficir iz ureda. Postavljao je protupješadijske mine i projektirao polje u kojem će u ratu i miru ljudi umirati.

Sve to o Almiru u knjizi biva izrečeno i napisano. Autorica ništa ne prešuti i ne ublaži. Od toga ionako ne može biti nikakve koristi. Istovremeno, Almir je bio divan dječak i mladić. Znatiželjan i pedantan. Gutao je knjige, sve koje bi mu došle pod ruku, čitao je i u rokovnik bilježio naslove koje je pročitao. Izračunavao je koliko je knjiga pročitao, planirao koliko će ih pročitati do 1999. Bio je druželjubiv, imao je dobre prijatelje, kojima je ostavio mnoštvo lijepih uspomena. Htio je poput starijeg brata studirati medicinu, ali ga nisu primili, pa se preko knjiga zapalio za vojsku. Tamo su ga primili. Osim što je bio dobar sin i brat, u onome što se o njemu zna ne postoji ništa što bi ga činilo istim i jednakim sa zločinačkom i neprijateljskom vojskom. Ništa osim uniforme koju je imao na sebi i minskog polja koje je postavljao kad ga je u vrat pogodio metak ispaljen sa silosa. 

Mnogi su roditelji, braća i rođaci 1991. glavinjali naokolo po raspadajućoj zemlji i iz kasarni izvlačili i spašavali svoje bližnje. Almirovi to nisu učinili. I to je ono što će im zauvijek biti na savjesti, što će ih mučiti u svakom svjesnom trenutku života, čim na Almira pomisle ili čim ga netko spomene. Tu krivnju, jer nisu učinili ništa, nitko ne može razumjeti. Nitko ih od nje ne može osloboditi. O njoj se ni sa kim ne može razgovarati, jer se tiče nečega po čemu su oni različiti od svijeta među kojim žive, te od svih društvenih običaja u vremenu u kojem žive. Identitet obitelji neprijateljskog vojnika drugi je identitet.

“‘Nismo mi mislili da je to pravi rat, da se to gine’, rekla je Majka u jednom od prvih razgovora koje smo vodile o tome zašto nije išla po njega.” Ovo je jedna od ključnih rečenica. Poznata nam je, kao da smo je već više puta čuli od majki neprijateljskih vojnika u prethodnim našim ratovima. Nikad je ne izgovaraju majke vojnika koji su pali na našoj strani, tojest na onoj strani na čijoj je borbi zajednica zasnovala sljedeću državu. 

Ceremonijalni odlasci u Bijeljinu, na Almirov grob, pripadaju jednom majčinskom i obiteljskom žanru, koji nam je blizak. Moja Nona godinama je poslije rata išla u Donje Andrijevce, na Mladenov grob. Zatim je nešto u njoj prepuklo, pa više nije išla. Poslije je dugo išla moja majka, Mladenova sestra Javorka. Bilo je to za socijalizma, išle su na grob iz zasjede ustrijeljenom njemačkom vojniku. Međutim, ovo je još malo drukčiji slučaj. Odlazeći u Bijeljinu, na groblje, Almirova mati se istovremeno vraća kući, u svoj prethodni život i svijet.

Tako je onda i “Knjiga o Almiru” još i roman o progonstvu, o onome što je ostalo na mjestu odakle smo protjerati, i o onima koji su živi svjedoci našeg bivanja tu. Ujedno, oni su i živi Almirovi drugovi. Sve to vezano je u čvor koji je nemoguće razvezati i koji čini jedan nemoguć život. Adisa Bašić u tom se životu, ili u svojoj priči, snalazi na jedini mogući način. Tako što nikome i ničemu ne sudi, nikoga ne opravdava, ništa ne zastupa. Ona u čudu promatra svijet koji nigdje, ni na kakav način nije opserviran, niti je uopće rečeno da je takav svijet moguć.

Na put je, u Bijeljinu, pošla sa svojim i Adinim malim dječačićem, Rejhanom. Oboje su roditelji u godinama, ona je – tako barem čitatelj sudi – pomalo šeprtljava mati. I dok se svud naokolo odvija jedna strašna, ali jedva čujna, svakogodišnja drama, ona se istovremeno bavi Rejhanom i igra ulogu promatrača. Užasavajuće tačno opisuje atmosferu jednoga etnički čistog bosanskog grada, sa spomenikom Draži Mihailoviću, opisuje, ne bez humora, i taj spomenik, donosi atmosferu groblja, ugostiteljskih objekata u koje sjedaju ili u kojima se nalaze s ljudima. Čuje se s mužem na telefon, on će tek doći u Bijeljinu, i s njim se dogovara gdje će prespavati. On se opire tome da se u njegovome rodnom gradu ide u hotel, a ona nekako ne bi spavala po kućama…

Sve što se tu zbiva, cijeli taj tamni i u se zatvoreni bijeljinski kosmos, upliće dalje dvije priče: onu o Almiru i onu o progonstvu. Samo je taj mali Rejhan izvan svega. Njega treba nahraniti. On je nemiran. “Žalujemo za civilima, a vojnicima je smrt u opisu posla. Neki spomenici su za naše momke, neki za njihove. Vjerujemo da su jedni ispravniji od drugih i da je borba naših momaka bila časnija. Od nekih spomenika nas hvata jeza. A svi mrtvi momci za sobom su ostavili propusnice za disko Noć i dan, telefonske kartice i vozačke dozvole koje su vrijedile još godinama nakon njihove smrti. Svakoga od njih majke su odbijale od prsa, presvlačile, njegovale, hranile, ljutile se na njih. Svakome od njih majka u posljednjem razgovoru nije stigla reći da ga voli. Neko joj je uzeo slušalicu prije toga ili telefona nigdje u blizini nije ni bilo.

Ljubim Rejhanove male šake, pa ruke. Ljubim njegova stopala. To ga škaklja, sviđa mu se, napušta nakratko igru da bi se mazio sa mnom. Uzimam ga u naručje i vrtim se ukrug s njim dok nam se oboma ne zamanta. On se glasno smije i udara ručicama po mom ramenu. Onda me u oduševljenju hvata za nadlakticu i u nju zariva svoja četiri oštra mala zuba. Ujed me boli i raduje. – Ni na paintball, čuješ li – vičem mu – majku ti tvoju, ni na paintball ti meni nećeš…“

Ali negdje u Bijeljini, rekli smo, treba prespavati. Ado telefonski rješava stvar, pa po ženu i sina dolazi frizerka Milica, vodi ih k sebi u stan. Adisu to čini zlovoljnom, moglo bi se reći i bijesnom. Ništa tu ne valja, ništa nije po njenom, a čitatelj će savršeno dobro razumjeti njezinu ljutnju. Međutim, tu počinje možda i ključna, velika živa priča “Knjige o Almiru”. Milica je, naime, Meliha. Kada su bijeljinski muslimani protjerivani, ona je ostala, udala se za Srbina i postala Milica.  

Od njega joj je na kraju ostao sin, i ništa se, kako to majstorski opisuje Adisa Bašić, u njoj i s njezinim identitetima nije promijenilo. Premda je postala Milica, ona pred sobom i pred onima koji je oduvijek poznaju očito nema nikakav problem što je Meliha. Ako je ime išta više od znaka, ona je onda Meliha koja je Milica i Milica koja je Meliha. U Adisi to u prvi mah stvara odbojnost. Kao što i u čitatelju to stvara odbojnost. Prevjeravanje, mijenjanje imena i identiteta u našem je bosanskom, ali i ne samo bosanskom svijetu obično povezano s nečim prljavim. Povezano je s nekim vrlo posebnim oportunizmom na kakav su spremni ljudi koji lako pregaze i sebe, i sva svoja imena. Ali naravno da je, na kraju svih krajeva, možda i to samo još jedna ružna predrasuda…

Pripovijest o Milici i njezinom prevelikom pustom stanu, o tom čudnom namještaju, o njezinom sinu, o frizerskom salonu, o Miličinom držanju, o darovanoj bočici preparata za kosu, na neki vrlo neobičan način biva središnja, možda i najvažnija u romanu. S Melihom, nakon što je postala Milica, njezini prijeratni drugovi i drugarice ne žale imati ništa. O njoj govore s potpunim prezirom. “U ratu je ime značilo razliku između života i smrti. Bošnjaci su protjerivani zbog imena. Melihu koja je promijenila svoje ime da bi ostala u rodnom gradu, oni su protjerali iz svojih života i iz svoga pamćenja.” I tako su, nastavlja čitatelj, ljudi namirivali dug. U tome ne samo da ih se može razumjeti, nego je u sebi lako pronaći tačku identifikacije s bilo kim od onih koji su mislili i postupali tako. Čitatelj bi čak mogao reći da je u tridesetak godina, koliko je proteklo od rata, više puta tako namirivao dugove vlastitih stradavanja. A da se s nekim poput Milice za svo to vrijeme nije mogao poistovjetiti. Zašto? I zašto bi to uopće bilo važno? Zašto, na kraju svih krajeva, Almirov brat i Adisin muž Ado nije lijepo ženu i sina spremio u hotel, nego ih je poslao Milici? “Biti hotelski gost u gradu iz kojeg si protjeran je otužno. Praktično, ali otužno. Time priznaješ da si definitivno poražen i da tu više ne poznaješ nikoga ko bi ti se mogao obradovati. Ako nemaš kod koga prenoćiti, onda taj grad definitivno više nije tvoj.” Tako autorica tumači muževljevo opiranje. Čitatelj, pak, koji je, dok je još išao u Sarajevo, stekao prilično bogato iskustvo noćivanja po hotelima, mogao bi do određene mjere potvrditi njezine riječi. Ali mora tu postojati još nešto. I doista postoji.

Jedini od svih njezinih prijeratnih drugova, poznanika, prijatelja, komšija muslimanskih imena i prezimena, koji je zadržao neokrnjen odnos s njom, takav da joj na kraju u goste šalje ženu i sina, je Ado. Osim što je on, možda, trpeljiviji od ostalih, njegove rane drukčije su raspoređene. Njegova patnja od drugih je, možda strašnijih, rana sastavljena. I što je neprocjenjivo važno: on svoju patnju savršeno dobro poznaje! I onda kao brat potporučnika JNA, koji je poginuo u neprijateljskoj uniformi na Vukovaru, postavljajući minsko polje, drukčije gleda na Melihu koja je postala Milica. On vrlo precizno zna toliko toga što će drugima, srećom po njih, zauvijek ostati zatajeno, ili barem suštinski nevažno u životu. Zna to da je taj neprijateljski vojnik koji je postavljao minsko polje bio divan, dobar i ispravan mladić. I da je on, njegov brat, po vlastitom doživljaju, mnogo gori, snalažljiviji i lukaviji od njega, odgovoran i kriv za Almirovo stradanje. Tako, naime, funkcionira ljudska savjest, i tako izgleda neprebolna žalost za nespašenom braćom i sinovima.

Naravno da takav preživjeli brat prema Milici nikako ne može imati odnos kakav imaju svi drugi. Ne neki neobičan način Milica je, i Meliha, netko na čijoj strani on mora ostati da bi bio na strani mrtvoga brata. Ona je u najdubljem smislu njegova, jer su njezini sudbina i stradanje na takav način jedinstveni, a istovremeno i odbojni, kakvi su i Almirovi sudbina i stradanje. Samo što je ona živa, a on je mrtav.

Almir Smajić je kao srednjoškolac postao član Saveza komunista Jugoslavije. Njegova jedina životna ljubav bila je kći pravoslavnog popa. I ta će se žena pojaviti u knjizi. Pa prijatelji s kojima je kampirao, sudjelovao u dječačkim avanturama, s kojima je živio u doba kada baš ništa – barem iz njihove perspektive – nije najavljivalo rat. Jedan od njih izgovara ovakve rečenice: “Ja se samo pitam, zna li taj snajperista koga je gađao. Zna li kako je to biće bilo.” Autorica besprijekorno pažljivo bilježi ove riječi. I nadograđuje taj nerazrješivi paradoks od koje je načinjena bol majke, brata. Prijatelji, drugovi, susjedi lako će živjeti sa svojim paradoksom i sa svojom tugom, načinjenom od ovakvih pitanja, na koja bi im, s druge strane nevidljive fronte, prijatelji, drugovi i susjedi snajperista mogli odgovoriti da snajperist nije pucao ni u kakvo biće, nego u neprijateljskog vojnika koji postavlja minsko polje. I mogli bi im uzvraćati s tom besmislenom, vječnom floskulom o pravoj, dobroj, ispravnoj strani povijesti s koje je vatreno djelovao snajperist sa silosa i o pogrešnoj, zločinačkoj i krivoj strani povijesti na kojoj se zatekao Almir Smajić. Na taj način u miru se nastavljaju ratovi, i to traje dok god ima onih koji se tih ratova sjećaju, ili još duže, dok god ima onih koji žive u mitovima i legendama o tim ratovima. S poviješću to nema veze.

“Knjiga o Almiru” Adise Bašić je među nekoliko najvažnijih knjiga o ratovima devedesetih, napisanih i objavljenih na jezicima onih koji su u tim ratovima sudjelovali. Uza sve drugo, ako bi je dobro i precizno pročitali, mogla bi to biti i knjiga o pomirenju, ili barem o razumijevanju onih koje je najteže razumjeti i za koje nam se katkad učini da nisu naši, ili da se mi baš nikako i nikada ne bismo mogli zateći na njihovom mjestu. 

koje su bile
i koje se nisu dogodile
upamćene i zaboravljene
sve u meni
u jednu pretvorene

Predavanje održano u Casa della Cultura di Gorizia 7. marta 2025. u sklopu programa Europske prijestolnice kulture 2025. Nova Gorica – Gorizia

***

Ono kratko dvadeseto stoljeće, o kojemu piše Eric Hobsbawm, slučajno je započeo, tako što je 28. lipnja 1914. jedan vozač skrenuo u pogrešnu ulicu. Upravo u taj čas iz buregdžinice na uglu izlazi romantični gimnazijalac, siromašni pjesnik i idealist s pištoljem u džepu. U rukama mu je svjež burek, na koji zaboravlja čim ugleda preveliki automobil na uskoj sarajevskoj uličici. Vozač ga pokušava zaokrenuti, ne bi li se vratili nazad na riječni kej, on i njegovi ugledni putnici: budući car, njegov domaćin, vojni guverner cijele pokrajine, i supruga budućega cara. 

Rano je doba vozila koja pokreću motori s unutarnjim sagorijevanjem. Tek nekoliko godina su na drumovima, cestama i ulicama modernog svijeta. Još uvijek ne postoje do kraja jasna i standardizirana prometna pravila. Ne postoji vozačka rutina. Upravljač se teško okreće, premda je servo-mehanizam izumljen još u devetnaestom stoljeću, ali do njegove primjene proći će još dugo. Vozač se, dakle, nevješto i neuigrano bori s nesavršenom motornom zvijeri, koja se ni u rikverc još ne pokreće onako lako kao budući automobili, a onaj gimnazijalac zaboravlja na svoj burek, iz džepa vadi pištolj i počinje pucati. Ubija budućega cara i njegovu ženu, čime posve redefinira svoju osobu, revolucionarizira je, jer se iz pjesnika-idealista preobražava u čovjeka novog doba. Ali on će tim činom revolucionarizirati i cijelu epohu. Njegov je pucanj pokrenuo vrijeme, kotač koji se počeo okretati i gaziti sve pred sobom.

Time je nova stvarnost dobila svoj historijski kontekst. Fotografska i filmska kamera, armirani beton, željezni toranj u Parizu, željeznica i motor s unutarnjim sagorijevanjem, prvi prekooceanski putnički brodovi, aeroplani i zrakoplovi – vozila teža od zraka, koja nekim čudom ipak lete, sve su to bila čuda koja mijenjaju pogled na svijet, ali razum čovjekov, njegovi duša i um, bili su, sve do trenutka u kojem je vozač skrenuo u pogrešnu ulicu, duboko u devetnaestom stoljeću.

Možda je to razlog što je većina pametnih, darovitih i duhovitih ljudi s onakvim oduševljenjem dočekala rat, koji je poznatim nizanjem uzroka i posljedica izazvao gimnazijalac koji je pošao kupiti burek. I većina njih željela je da taj rat poprimi što šire razmjere, jer tako se, vjerovali su, kale i čeliče ljudski karakteri, time se učvršćuju zajednice i uzdižu se moćne rase – a rasama su tada nazivali ono što mi danas zovemo nacijama ili narodima – pa su tako nastupile četiri godine općeg klanja i ubijanja, društvenog, političkog i kulturnog pomračenja i ludila, koje će biti prividno okončano primirjem potpisanim krajem 1918. U stvarnosti, rat će biti nastavljen drugim sredstvima, sve dok iz istog ognja i žara, ali pod još gorim okolnostima, nanovo ne bukne 1939. godine.

Iz primirja 1918. i iz Oktobarske revolucije, koja se začela iz tog Velikog rata, kao i još neke manje uspjele revolucije, nastaju ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam i sva raskoš ruskih, ukrajinskih i bjeloruskih avangardnih pokreta i mišljenja u Sovjetskom Savezu. Bio je to izraz potresenosti nad onim što se dogodilo. Još uvijek živa duša devetnaestostoljetnog čovjeka vlastitim je izbezumljenjem reagirala na užase rata. Različita su bila estetska sredstva i načini artikuliranja tog izbezumljenja. Ljude nije u tom času zanimala slika nove stvarnosti, nego su se bavili unutarnjim čovjekovim doživljajem stvorenim na osnovu te slika. Ekspresionizam bio je umjetnost patnje. Dadaizam i nadrealizam bili su bijeg od patnje. Oktobarska revolucija prezrela je bol, i uzdigla običnoga čovjeka do razmjera čudovišta. Samo da bol prestane.

Ono što su Nijemci nazvali Neue Sachlichkeit, a što mi nazivamo novom stvarnošću, pokušaj je povratka slici svijeta. To dijete čovječanstva, koje je nakon užasa Velikog rata čvrsto zatvorilo i zatisnulo oči, neće podnijeti svoju djetinju znatiželju, nego će otvarati oči ne bi li napokon vidjelo svijet pomoću fotografskih i filmskih kamera, svijet armiranog betona, svijet Carpathije, Lusitanije i Titanica, željeznice, aeroplana i zrakoplova, svijet željeznog tornja u Parizu, svijet motora s unutarnjim sagorijevanjem, svijet olovnog tiska, koji štampa sve više i brže. Fotografija i pokretne slike izmijenili su obrasce svakog realizma: osim što portretirani nisu samo bogati ljudi, i što su fotografija i film u potpunosti prikazali društveno stanje stvari, na tim slikama postoji i nešto što je važnije i što čovjeka koji ih prvi put gleda mnogo više zbunjuje. Na njima se pojavljuje i ono što nismo željeli slikati, ono čega nismo ni bili svjesni dok smo svijet promatrali kroz objektiv kamere. Prvi put vidimo ono što nismo umjeli gledati.

Drugo: kako su se djela ljudskih ruku dramatično uvećala – onaj pomalo nakazni željezni toranj u Parizu ostvarenje je mita o Babilonskoj kuli – svijet se proporcionalno tome smanjio. Horizonti su nam se primaknuli tako da ih možemo vrhovima prstiju dohvatiti. Ili naprosto do njih možemo otputovati, odletjeti, otploviti. Ono što kao slika svijeta negdje drugdje postoji, postoji i ovdje gdje smo mi. Naprosto zato što smo već bili tamo i vidjeli smo to svojim očima. A gdje god su naše oči, tamo je i naš svijet. Tako izgleda nova stvarnost. Njezin katalog, galerija i muzej su dnevne novine. Dnevne novine su trgovi nove stvarnosti, mjesta na kojima nova umjetnost nastaje i na kojima se prikazuje. Kroz novine će protutnjati svi ratovi kratkoga dvadesetog stoljeća. U njima će se, novinama, začeti i razvijati zameci budućega rata. Ako smo znali čitati novine, ili ako smo imali hrabrosti za takvo što, mogli smo u novinama pročitati što će biti s nama. Da su na takav način i s takvom samorazarajućom dijagnostičkom strašću čitali dnevne novine, ljudi bi već 1933. znali što će im se događati. Bilo ih je i koji su upravo tako i čitali. Recimo, Stefan Zweig, Joseph Roth, Kurt Tucholsky… Posljednji rat koji će otpočinjati u novinama je onaj s kojim i završava kratko dvadeseto stoljeće: naš rat čiji prvi hici bivaju ispaljeni 1991, a pripremao se prethodnih pet godina, i razvijao na stranicama beogradskih novina. Tokom tog rata, koji će potrajati sve do 1999, i Natovih napada na Saveznu Republiku Jugoslaviju, ili još malo duže, do pada Miloševićevog režima, zbiva se promjena. Rat se iz novina seli na televiziju. Tačnije, na sve televizije svijeta. A riječ postaje slika. Tako započinje novi vijek, novo tisućljeće. Iz tog se preokreta rađa nova, antropološki različita, drukčija civilizacija. Ali to je, u odnosu na temu naših života, već daleka budućnost. Stoga se vratimo u dvadesete, vratimo se novinama.

George Grosz bio je novinski ilustrator. Otto Dix crtao je svijet onakvim kakav je bio u rovovima Velikog rata. U neka buduća doba, godine 1923, Konrad Adenauer, pobožan katolik i gradonačelnik Kölna, sav će svoj autoritet uložiti u to da ne bude otkupljeno veliko i strašno Dixovo platno naslova “Rov”, ali i da bude smijenjen ravnatelj muzeja koji se usudio takvo što izložiti našem oku. Što je toliko zgrozilo i uplašilo tog čovjeka, koji će mirno i sabrano prolaziti kroz najstrašnija doba njemačkoga dvadesetog stoljeća, i svome će narodu nakon 1945. pomalo vratiti razum? Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Ali nije pogrešno misliti da je Adenauera uplašila slika svijeta kojemu je, prema urođeničkom vjerovanju, fotografska kamera oduzela dušu. Na tom Dixovom ulju se, naime, kao i na Groszovim crtežima, vidi ono što bi ostalo skriveno i nevidljivo, e da nije kamere koja vidi sve. Vidi se ono što ljudske oči ne smiju vidjeti da ne bismo ostali bez Boga. Tako se to, vjerujem, Adenaueru tad činilo. Njegovo je vjerničko i ljudsko oko u svemu tražilo iluziju. Jer bez iluzije nema ni vjere, nema Boga. Bez iluzije stvarnost je nepodnošljiva za čovjeka devetnaestoga vijeka, kojemu su život i povijest priredili tu nevolju da živi u dvadesetom. Bez iluzije nema nove stvarnosti, nemogućim biva Neue Sachlichkeit.

Vrijeme nakon Velikog rata zlatno je doba novinskih ilustratora. Nije li to neobično? Pa zar nismo rekli da su fotografija i film stvorili radikalno novi pogled na svijet, zašto već u to vrijeme fotografija nije potisnula novinsku ilustraciju, umjesto da pridonese njezinoj slavi i sve do 1939. i Drugoga svjetskog rata, ili nastavka jednog i jedinog Velikog rata fotografija bila je sluškinja novinske ilustracije? Odgovor da štamparska tehnika u novinama nije bila dovoljno razvijena da podnese fotografiju u svojoj njegovoj sadržajnoj i značenjskoj raskoši, nije dovoljan. Čini mi se da je o još nečemu riječ. Novine su nakon 1918. postale najpouzdaniji tumači svijeta. Crteži Georga Grosza, recimo, nisu fotokopirali realnost, nego su je objašnjavali. To je iznimno dragocjeno: u prihvaćanju izmijenjene slike svijeta, čovjek koji se, poput Adenauera, zatekao u dvadesetom stoljeću, tražio je tumače slika. To su bili novinski ilustratori. I to su, naravno, bili grafičari. Procvat umjetnosti grafike u vezi je s tim. Ali u vezi s tim je i rođenje cijele jedne umjetnosti, koje započinje na novinskim stranicama, umjetnosti stripa.

Kako Neue Sachlichkeit u to vrijeme izgleda u našim životima? Već smo u vremenu naših djedova i pradjedova, u drugoj i trećoj generaciji naših predaka, do koje u pravilu i sežu naša sjećanja. U ta doba, oko Velikog rata, namještaju se sve te neobične okolnosti bez kojih se mi, nekih pola stoljeća kasnije, ne bismo mogli rađati. Zbiva se to u intenzivnom preplitanju povijesnog i porodičnog vremena. Ishodi ratnih bitaka, urušavanja imperija i rađanje novih država i nacija, preduvjeti su naših dolazaka na svijet. Upravo tada se, u dvanaest krvavih bitaka na Soči, što su se vodile od lipnja 1915. do studenoga 1917, stvaraju pretpostavke rođenja jedne daleke buduće generacije. Tema je to kojom se opsesivno bavim otkako znam za sebe, ili otkako sam upoznao sve svoje obiteljske povijesti. Ispisao sam je u knjizi “Rod”, ali nedovoljno i nepotpuno. Jer uvijek je nedovoljno i nepotpuno.

Ali da ukratko ponovimo dio priče. Moj djed Franjo Rejc, sin kovača iz Kneže kod Tolmina, sela u kojem prema novijim popisima stanovništva ne živi više od dvjesto ljudi, ali je u toponomastici zabilježeno s još dva imena: talijanskim Chiesa San Giorgio i njemačkim Grafendorf, svoje najranije djetinjstvo provodio je u dvije naše tada udaljene zemlje i pokrajine. Otac je bio nasilni alkoholičar, jak kao zemlja i smrtonosno poguban po svoje bližnje. Živjeli su u Zenici, Travniku, Kaknju. Imao je šestero žive djece, Franjo mu je bio najmlađi sin. Da ga sklone od divljeg oca, a pomalo i da rasterete domaćinstvo od jednih dječjih usta, Franju s navršenih devet mjeseci šalju u Knežu. Tamo kod djeda, tetki i stričeva provodi arkadijsko djetinjstvo, u društvenim i prirodnim pejsažima koja su za njega totalna suprotnost mraku i užasu zavičajne Bosne, proleterske Zenice, mahnitoga, vječno pijanog oca, koje je upoznao za nekoliko traumatičnih putovanja u ranom djetinjstvu. Tu se, u Kneži i u Tolminu, u njemu stvaraju dva čvrsta imaginarna i identitetska uporišta: Tolmin i Slovenija. Njegove tetke i stričevi, njihova blagost i mekoća, svetački dobri djed, jedan maleni svijet na granici. Krvavoj granici.

Sve je učinio da se ne vraća u Bosnu, pa je kao vrlo darovit dječak upisan u Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju u Pazinu, koja će u povijest ući pod svojim borbeno-narodnim imenom, Hrvatska gimnazija. Premda izvrstan đak, nije se tu dugo uspio održati, pa se u trećem razredu, ipak, vraća u Bosnu, u Travnik, i u Isusovačku gimnaziju, koja će u lokalnim kulturnim i društvenim povijestima također postati čuvena. Tu mu je još teže nego u Pazinu, jer je blizu kući, blizu je ocu i braći. Majka je mlada svisnula, što od batina, što od tog strašnog života. Sestra se ubila, skočila je u ledenu Bosnu, bježeći pred terorom. Braći je, pa tako i Franji, kroz cijele njihove živote ostala na savjesti, jer su živjeli u uvjerenju da se ubila jer je ostala trudna, a oni joj nisu pomogli. Dom Staroga vraga, kako će se kovača Josipa Rejca poslije imenovati u obiteljskim sjećanjima, dok god tih sjećanja bude bilo, bio je živo i neprestano aktivno ratište, strašnije i od stvarnih ratišta Velikog rata.

Franju Rejca, nesvršenog gimnazijalca, rođenog 9. listopada 1897, mobiliziraju u Zenici u neka jesenja doba 1915, i bez nekih ga naročitih priprema šalju u vatru Soče. Takva je bila sudbina bosanskih regruta, koji su za čast, cara i domovinu ginuli s crvenim fesovima na glavama. Među njima svima on je bio različit po tome što su njega, zapravo, postali u njegov – zavičaj. Ne znam zašto nije prethodno završio gimnaziju, uzalud sam se o tome raspitivao dok je još bilo živih. Izgleda da je to bio podatak koji nikome, sve do mene, nakon Franjine smrti (umro je 1972, jednog od dana oko svog rođendana) nije bio važan. Ali po sačuvanim svjedodžbama bio je dobar učenik, uzornog vladanja, s manjim problemima u računu (matematici) i vjeronauku, pa mi se čini da postoje samo dva razloga zbog kojih bi umjesto u osmi razred gimnazije Franjo krenuo u rat. Prvi, manje strašan, bio bi da je bio presiromašan da još godinu dana ostane gimnazijalac. Drugi, vjerojatniji, jest da mu se Veliki rat učinio manje strašnim od onog rata koji se vodio u obiteljskom domu njegova oca, kovača iz Kneže, Josipa (Matije) Rejca. A možda je, nesretni dječak, a moj djed, imao i tu iluziju da ide ratovati u obranu Kneže.

Na fronti je imao mnogo sreće, jer je pao u talijansko zarobljeništvo čim su Talijani promijenili stranu u Velikom ratu. U zarobljeničkim logorima po Italiji će provesti pune tri godine, sve do pred kraj 1919, i to će, u njegovim pričama, biti, možda, i najljepše godine njegova života. Savršeno je naučio talijanski, pa je radio kao službeni prevoditelj, a svoj je intimni dnevnik je pisao na talijanskom jeziku, ali – ćirilicom. Tako se štitio od znatiželjnika. Pretpostavljao je, vjerojatno ispravno, da nitko od ljudi među kojima je živio ne zna i ćirilicu, i talijanski. Među Talijanima imao je dobrih drugova, neki od njih bit će mu cjeloživotni prijatelji. U njegovim pripovijestima o zarobljeništvu, kao ni u kojekakvim bilješkama koje je iza sebe ostavljao, nije bilo ničega što bi djelovalo kao poniženje, ili što bi podsjećalo na buduća zarobljenička iskustva našeg stoljeća.

Priča o Talijanima je, međutim, zanimljivija po nečemu drugom. U životu će oni koji su ga na prevaru zarobili i tri godine držali u zarobljeništvu biti njegovi dragi drugovi i dobri prijatelji. Istovremeno, Italija će uskoro biti glavni njegov neprijatelj, onaj tko će učiniti sve da nestane Kneže, tog Franjinog raja na zemlji, da s Knežom nestane njegove Slovenije – jer ga se ona Slovenija u kojoj su Maribor ili Celje nije ticala više od Bosne ili Hrvatske – i da u nekom suštinskom smislu nestane i njega. Italija je prijetila da Franjin život svede na pakao u domu Staroga vraga.

Tu za njega započinje priča o TIGR-u. Za njegove bliske rođake, među kojima je, recimo, Albert Rejc (ili Rejec), naš mili striko Berti, osnivač TIGR-a, čiji je otac Ivan, također kovač, rođeni brat Staroga vraga, ta je borba značila nešto drugo nego Franji. Striko Berti se borio za Knežu na zemlji, za njeno fizičko postojanje, za čvrst zavičaj. Franji je Kneža bila metafizička činjenica. Život će provesti kao vječni izgnanik iz tog raja. 

O naravi njegova izgnanstva govori i sljedeća epizoda iz njegova života. Nakon što je po povratku iz zarobljeništva, po programu prilagođenom ratnoj generaciji, završio osmi razred gimnazije, Franjo se zapošljava na željeznici i ubrzo susreće ženu s kojom će provesti život, sedamnaestogodišnju kćer Karla Stublera, tada željezničarskog činovnika u Doboju. Po svemu sudeći, ona je, moja buduća baka, odmah zatrudnjela, ali srećom ta okolnost neće izazvati ničiji suicid. Vjenčali su se, rodio im se prvi sin, živjeli su u Usori, na prvoj željezničkoj postaji Franjine karijere, kad je Franji Rejcu stiglo službeno pismo koje ovako počinje: “Odlukom Gospodina Ministra Saobraćaja od 25. februara 1924., G.D. Broj 6180/24 otpušteni ste, kao strani državljanin, 29. februarom o.g. iz državne službe bez ikakvih prava na naknadu…”

Što je to Franju Rejca moglo učiniti stranim državljaninom, i čiji je on to državljanin bio, ako se, kako smo rekli, rodio 1897. u Zenici, od oca Slovenca i majke bosanske katolkinje, dakle Hrvatice? Odgovor na ovo pitanje ulazi u samu srž nove stvarnosti, koja je nastajala u dvadesetom stoljeću, a da prije nje nikada ništa slično njoj nije postojalo. Ovaj njezin element nema veze s fotografskom ili filmskom kamerom, niti s novostvorenom slikom svijeta, ali ima s načinom na koji su se u isto vrijeme utvrđivale granice između država, nakon što se svijet, zahvaljujući željeznici i motoru s unutarnjim sagorijevanjem, radikalno smanjio, a horizonti su se primaknuli jedan drugome. Odgovor na pitanje kako je moguće da je ovako opisan Franjo Rejc 1924. strani državljanin tiče se još barem dva elementa nove stvarnosti, premda su oba začeta u devetnaestom stoljeću. Stari vrag je, i pored toga što je cijeloga života bio pijan, bio dobar i darovit kovač. To je bio razlog da ga 1885. angažiraju na kovačko-bravarskim radovima na sarajevskoj katedrali. Prvi put je tada otišao u Bosnu i nije se više vratio. U nekoj ranijoj stvarnosti nisu se po Bosni gradile crkve ni katedrale, jer je ta zemlja bila dio Osmanlijskog imperija. A nije ni postojao svijet u kojemu bi kovač iz Kneže, ili iz Tolmina, po narudžbama crkvenoga ili carsko-kraljevskog investitora, odlazio petstotinjak kilometara dalje, gdje nemaju takvog kovača. Drugi element te nove stvarnosti je taj što su obiteljski zlostavljači kakav je bio on, pritom divlji i neukrotivi alkoholičari, zapravo ljudi dvadesetog stoljeća.

I onda se taj čovjek dvadesetog stoljeća nije, nakon što mu se u jesen 1897. rodio sin, pobrinuo da ga što prije krsti, te samim tim i vlastima prijavi njegovo rođenje i doživotno odredi njegovu zavičajnost. Staroga vraga 1897. za to nije bilo briga, a, ruku na srce, u to vrijeme i nije bilo toliko važno gdje si zavičajan. Pojam državljanstva, kao i pojam putnog lista ili pasoša, također je dio stvarnosti dvadesetog stoljeća. Franjo je kršten, te je samim tim i u službene knjige prijavljen, u Grahovu ob Bači. Kako su nakon rata Grahovo, kao i Tolmin, Kneža i cjelokupan Franjin rajski zavičaj, pripali Kraljevini Italiji, tako je 1924. Franjo Rejc za vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postao stranac. Dakle, postao je Talijan.

To je trenutak u kojem se, u veljači 1924., razrješava jedna gotovo dramatična pretpostavka za moje rođenje, koje bi se trebalo zbiti četrdeset i dvije godine kasnije. Pretpostavka mi se čini dramatičnom, jer su, ako promatramo život kao priču, vrlo male mogućnosti da ću se roditi. Zašto? Pa evo zašto: mom mu potencijalnom djedu, socijalno neukorijenjenom, materijalno slabo stojećem željezničaru, s namještenjem u Usori kod Doboja, upravo dali otkaz, jer je on za njih stranac, Talijan. Istina je da on savršeno piše i govori talijanski, kao i njegova mlada žena, moja potencijalna baka, koja je u Dubrovniku završila četiri razreda talijanske gimnazije, prije nego što su joj oca – šefa stanice u Gružu, koji se solidarizirao s radničkim štrajkom – protjerali u Bosnu, i da ne postoje ama baš nikakve prepreke da se, skupa s tek rođenim sinom, isele u Italiju. Osim što je on, eto, talijanski državljanin, Italija je još uvijek bolje mjesto za život od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a naročito od nesretne zemljice Bosne, kojom još uvijek hara endemski sifilis, i u kojoj stari Josip Rejc i dalje loče i maltretira ostatke ostataka svoje uništene obitelji. Ima tu još nešto: ako se, sad nakon što je izgubio posao – tojest, izgubit će ga nakon što se steknu uvjeti i za to – isele u Italiju, on će se naći u zemlji u kojoj se zatekao i njegov raj: Kneža, Tolmin, Grahovo ob Bači i cijela njegova voljena Primorska. Zar ne bi bilo razumno ostaviti u Bosni svoju sirotinju, i otići tamo? Postupi li tako, neće se pokrenuti niz uzroka i posljedica, veza i susreta, nužnih za moje rođenje.

Dvije godine ranije, fašisti marširaju na Rim. Albert Rejec je tamo i sudjeluje u uličnim tučnjavama. Tada gubi posao i vraća se u Trst, gdje je tajnik i urednik u slovenskom tjedniku Edinost. U Padovi i Rimu studirao je pravo. To je vrijeme kada Franjo s rodbinom komunicira uglavnom preko pisama. Stalno tu netko nekome piše, ali putovanja u stari kraj započinju tek krajem dvadesetih. U kasnu zimu 1924. on je savršeno sam pred otkazom, koji, istina, može osporiti ukoliko dokaže pripadnost našemu, a ne talijanskom narodu, i ako se potom odrekne stranog državljanstva i stekne naše. Pod prijetnjom je da će posao trenutačno izgubiti, a s poslom sva primanja i pravo na boravak u željezničarskoj kućici, čim se u Usori pojavi netko s približnom radnom kvalifikacijom. I tako prolaze proljeće, ljeto i jesen, ali Usora je, srećom, daleko od svijeta, u Bosni je, srećom, malo pismenih i školovanih ljudi, pa u potrazi za poslom ne nailazi nijedan stručno kvalificiran i školovan građanin s državljanstvom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

U to vrijeme moj djed Franjo piše u Beograd molbe i žalbe, da bi pred kraj godine u Usoru stigao novi dokument, koji biva do danas sačuvan u dokumentaciji moje iščezle, mrtve obitelji. 

Ispod memoranduma Ministarstva unutrašnjih dela Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pod urudžbenim brojem 97011, s datumom 15. decembra 1924 god. u Beogradu, na tiskanici s rukom upisanim podacima piše: “Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju obratio mi se sa molbom od 21.VIII 1924 da u smislu člana 11 Uredbe o sticanju i gubitku državljanstva putem opcije i molbe želi postati državljanin Kraljevine S.H.S i da u isto vreme zadobije zavičajno pravo u Doboju. Uz molbu priložio je i sva potrebna dokumenta i dokaze:

Da je bio zavičajan u Grahovu (Italija), da je rođen 9.X 1897. u Zenici, da je oženjen, da je pol. i mor. vlad. dobrog, da mu je slovenski maternji jezik i da zaista tim jezikom vlada, da je po poreklu i jeziku Slovenac.

Pošto je molilac ispunio sve uslove predviđene članovima 11-13 usvajajući podneta dokazna sredstva, na osnovu člana 14 pomenute uredbe

R E Š A V A M:

da je Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju prema članu 80. Sen-Žermenskog ugovora o miru, optirao za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, da je državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sa porodicom po članu 30 Uredbe i da je prema članu 16 stekao zavičajno pravu u opštini Dobojskoj.

Ovo rešenje ne podleže taksi po članu 34 pomenute uredbe.”

U potpisu, uz pečat, ministar unutrašnjih dela. Potpis je nečitak, ali je lako provjeriti tko je 15. prosinca 1924. ministar unutrašnjih dela.

Ovaj dokument mi je zanimljiv, a onda i ganutljiv, kao ni jedno drugo administrativno rješenje koje sam pročitao. Ali ne zato što je u njemu šifra koju je trebalo ispuniti da bih se upravo ja rodio – rođenje je ionako nevolja za čovjeka, ako ćemo poslušati Émila Ciorana – nego me ovaj papir potresa zato što su tu upisani istinski, duboki razlozi zbog kojih se Franjo Rejc nije sa svojom malom obitelji mogao iseliti u Italiju, a ti će razlozi opet, nizom uzroka i posljedica, odrediti njegov život i sudbinu. 

Iste 1924. Mussolinijeva Partito Nazionale Fascista nakon mjeseci terora po ulicama i trgovima, ali i unutar već okupiranih institucija, na izborima osvajaju 65 posto glasova. Sljedeće godine uspostavljaju monopol nad sindikatima. Pet godina kasnije, u Italiji su već zabranjene sve druge stranke. Ljeta 1927, u vrijeme ukidanja slovenskih i hrvatskih prosvjetnih društava po Julijskoj krajini, kada se žarište fašističkog terora preselilo u krajeve u kojima su živjeli Slaveni, Albert Rejec je sa Zorkom Jeličničem osnovao TIGR. U početku, dok kraljevinske vlasti nisu uspostavile prijateljske veze s fašističkom Italijom, TIGR je, možda, i imao neku podršku iz zemlje. No, kada se to dogodilo, bili su izloženi teroru s obje strane granice, kojim su rukovodile policije obiju zemalja. Tigrovci su organizirali oružane napade. Tukli su po fašistima i karabinjerima, izazivali požare, terorizirali fašističke doušnike. Bavili su se terorizmom, na način karakterističan za epohu. Granica u Primorskoj zalivena je krvlju, slovenskom i talijanskom, što je bio odgovor potlačene slavenske manjine na fašističku kampanju zatiranja tragova njezinog identiteta. Bilo im je dopušteno da nastave živjeti samo ako će postati – Talijani. U osnovi, ponuđeno im je isto ono što i Franji Rejcu kada mu je u Usori službeno saopćeno da je stranac.

U kasnijim interpretacijama bit će pomalo i hvalisavo tumačeno da je TIGR bio prvi antifašistički pokret u Europi. To je, vjerojatno, i tačno. Ali nisu TIGR-ovci bili protiv fašizma, nego je fašizam bio protiv njih, jer su oni naprosto bili oni Slovenci i Hrvati, bili su oni Slaveni koji ni pod kakvim pritiskom nisu htjeli postati Talijani. U tome je i pravi razlog što su komunisti bili krajnje sumnjičavi prema TIGR-u i što je mlađi brat našeg strike Bertija, Maks Rejec, jedan od onih koji su 1941. dizali ustanak, ubijen u partizanima, vjerojatno po nalogu Varnostno-obveščevalne službe. Postojalo je vjerovanje – a pri ustanovljenju velikih političkih pokreta je kao i pri ustanovljenju religija sve zasnovano na vjerovanju – da iza TIGR-a stoje Britanci, i da su tigrovci britanski špijuni.  Komunisti, naime, nisu mogli razumjeti da su katkad u povijesti stvari tragično jednostavne i jednoznačne, i da je katkad nužno svijet promatrati iz najosobnije ljudske perspektive. Eto, recimo, iz perspektive mog djeda Franje Rejca nije dolazilo u obzir to da on bude Talijan, premda su mu neki među najboljim prijateljima bili Talijani, premda mu je prijalo biti u talijanskom ratnom zarobljeništvu i premda baš nikada nije imao nikakvih antitalijanskih sentimenata. Ono što ga je takvim učinilo nisu bile velike ideologije. I samo bi se književnim sredstvima moglo objasniti o čemu je sve tu bilo riječi.

I premda nakon odlaska u Pazin, u gimnaziju, a zatim i konačnog povratka u Bosnu, zemlju u kojoj se rodio kao Drugi, nikad više nije živio u Kneži, u Tolminu, u Primorskoj, svoj je društveni aktivitet i svu svoju građansku hrabrost stavio na taj kraj. I bio je tigrovac, na svoj pomaknuti način, u Sarajevu. Čuvao je striki Bertiju neku njegovu dokumentaciju, koju je onda, u proljeće 1941, po ulasku Nijemaca i ustaša u grad, zakopavao u blizini Templa, novoga, pred rat sagrađenog sefardskog hrama. I još je nekim ljudima, Istranima, TIGR-ovim ilegalcima, po Sarajevu nalazio stanove i fizički posao na željeznici. U velikoj povijesti nije imao nikakvu ulogu, čak ni toliku da bi ga se spomenulo u knjigama i brošurama o TIGR-u, kakve se u Sloveniji pojavljuju nakon 1991. Meni najzanimljiviju, naslova “Partija in tigrovci”, napisala je gospođa Tatjana Srebot Rejec, udovica Alberta Rejeca. Prije nekoliko godina, otkrivši u knjizi “Rod” i tko sam i čiji sam, slala mi je tu i još neke knjige poštom u Zagreb. Čuli smo se tada telefonom, razmijenili pisma, a onda sam ovih februarskih dana vidio da je krajem prošle godine i ona minula svijetom, i da je sahranjena u Ljubljani, trećeg dana ove godine. Nisam joj pri tom jedinom telefonskom razgovoru spomenuo da je se sjećam, da dobro pamtim stubište zgrade u kojoj je živjela, stan u kojem je živjela sa strikom Bertijem, i jednu golemu, kao tele veliku dogu.

Ali i to je dio priče o novoj stvarnosti, ili o onom što je u životima naših svjetova s granice bio Neue Sachlichkeit. Pa pokušajmo onda i nju ispričati. 

Nakon što mu se 1926. rodio i u drugi sin – prvi je rođen u Usori, drugi u Kaknju, gdje je po službi prebačen – Franjo je napredovao u željezničarskoj hijerarhiji, rasla mu je plaća, a imao je i više vremena. Osim toga, kao željezničar imao je Režijsku kartu, kako se zvala službena isprava s fotografijom, koja je zaposlenima na željeznici omogućavala da putuju plaćajući tek deset posto od stvarne cijene putovanja, dok su članovi željezničarskih obitelji, žena i djeca, plaćali pedeset posto, ili, kako se onda govorilo: pola karte. Ovo je važan element pripovijesti o novoj stvarnosti kratkoga dvadesetog stoljeća. Početkom vijeka, a u našim krajevima naročito između dva rata, željeznica i željezničari bili su ono što će od šezdesetih godina pa sve do kraja vijeka biti putničko zrakoplovstvo, piloti, stjuardese, kontrolori leta. Bili su društvena elita, gospodari putovanja, ljudi koji su spajali horizonte. Cijena željezničkih karata prvog i drugog razreda dvadesetih je godina usporediva s cijenama avionskih letova pred kraj dvadesetog vijeka, prije nego što će low budget kompanije srušiti cijene karata, ali i komfor na putovanjima, i prije nego što će let avionom postati trivijalan poput vožnje tramvajem, što će i pilote, barem unutar legende o putu i putovanju, pretvoriti u vozače tramvaja.

E dakle, u to romantično doba našega stoljeća, kada užasnuti Otto Dix i Georg Grosz crtaju užase Velikog rata, kada film i fotografija mijenjaju čovjekov pogled na svijet, kada je Bauhaus na svojim povijesnim vrhuncima, a u ljudima živa je iluzija da najednom sve vide preciznije i bolje, i da im upravo ta jasnoća u gledanju i razumijevanju svijeta može zamijeniti Boga, Franjo Rejc prvi put nakon Velikog rata započinje putovanja u svoj arkadijski zavičaj. I iz prve ruke upoznaje se s Mussolinijevim fašizmom. Njegovi rođaci, mnogo ih je njegove generacije, ili žive u izbjeglištvima po Sloveniji, uglavnom u Ljubljani. Nakon Prvog tršćanskog procesa i strijeljanja u Bazovici, Albert Rejec pobjegao je u Ljubljanu i tamo osnovao tajni odbor TIGR-a, bavio se šapirografiranjem antifašističke literature, povezivao se s talijanskim antifašistima po Italiji i izbjeglištvu. Dakle, bavio se ozbiljnim poslom. O Franjinim tajnim poslovima sa strikom Bertijem mi ne znamo mnogo. Moj djed Franjo Rejc nije, barem po obiteljskoj legendi, bio hrabar čovjek. A pritom je pripadao konspirativnoj generaciji koja je svoje ilegalne poslove do smrti držala u tajnosti, jer se, prema njihovom doživljaju svijeta, vremena možda mijenjaju, ali ono što je jednom bilo tajna, to zauvijek treba ostati tajna. Tako da je o tome šaptao po kući samo kad bi nešto ili nekog trebalo po Sarajevu sakrivati, a ključne riječi nikad nije izgovarao. 

Ali o svemu drugom pripovijedao bi nadugo i naširoko. Tako je, recimo, status obiteljskog mita stekla pripovijest kako su u ljeto 1933. ili 1934. Franjo i striko Berti išli na vrh upravo dovršenog Nebotičnika. Najviša zgrada u Kraljevini Jugoslaviji, najviša na Balkanu, jedna od najviših u Europi. Zgrada s koje se svijet na drukčiji način vidi. Iz tog drukčijeg pogleda rađa se i drukčiji svijet. (Uostalom, nije li i to smisao etike i estetike nove stvarnosti?) Ova priča bila je toliko upečatljiva da sam je čuo u nekoliko različitih verzija. Pamtim je, kao šestogodišnjak, iz prve ruke, od mog Noneta, djeda moga Franje Rejca. Slušao sam je od njegova mlađeg sina, mog ujaka Dragana. Pričala mi ju je u jesen 2012. Franjina kći, a moja tada teško bolesna, već umiruća mati. Čudo Nebotičnika iz 1933. ili 1934. godine bilo je kompleksno. Od više dijelova bilo je načinjeno to čudo. Osim što je to bila najviša tačka s koje su ljudi mogli vidjeti grad, i što je na taj način Nebotičnik ispunjavao istu ljudsku mitološku čežnju kao i Ajfelov toranj, čežnju za Babilonskom kulom, građevinom čovjekovih ruku kojom će se dodirnuti nebo, u Nebotičniku postojalo je još nešto. Da bi stigli do gore, moj Nono i striko Berti kretali su se prostorima novog svijeta, penjali se spiralnim stubama, ulazili u liftove, prolazili kroz dvorane drukčije od svih u kojima su prethodno bili, išli kroz prostore usporedive samo s katedralama, ali prostore koji nisu bili sagrađeni za Boga nego za čovjeka. Nebotičnik nije bio monumentalan, nadljudski, nego je sav bio po mjeri čovjekove budućnosti. Tako je to izgledalo Franji Rejcu. Pa je svjesno ili nesvjesno iz tog doživljaja u Nebotičniku stvarao neku svoju vjeru i nadu u sve ostalo.

Četrdeset godina kasnije, u nekom drugom, već dalekom, dalekom dobu, kada je Franjo Rejc već počivao na Novom gradskom groblju Bare u Sarajevu, mene su prvi put vodili u Ljubljanu. I premda Nebotičnik odavno više nije bio najviša zgrada našega svijeta, morali smo ići gore. Priča određuje slike koje gledamo u istoj mjeri u kojoj slike određuju priču. Tako da je i za mene Nebotičnik bio čudo. I kako budem odrastao i saznavao svijet, to djetinje čudo neće se u mojoj glavi smanjivati, nego će rasti i bivati čudo nad čudima. Tada smo, za tog mog prvog putovanja u Ljubljanu, išli u posjetu još uvijek živom striki Bertiju i njegovoj divnoj mladoj ženi, gospođi Tatjani. I toj golemoj dogi, veličine teleta, koje se obično sjetim kad negdje vidim velikim slovima ispisan akronim: TIGR. Ono u čemu ostatak našega svijeta nasluti tigra, ja ću jasno vidjeti njemačku dogu. To je moja stvarnost. I to je, u određenom smislu, nova stvarnost. Jer računa s vrlo sličnim sadržajnim i estetskim korelativom kao Otto Dix na onom strašnom slikarskom platnu koje je zgrozilo Adenauera. Naime, Neue Sachlichkeit u sebi sadrži i imperativ krajnje subjektivnog pogleda na stvarnost. Fotografija i film išću novo oko koje će ih jasno i bistro gledati. Novost nove stvarnosti je, dakle, dvostruka.

S Nebotičnikom se, već zbog dramatično znakovitog datuma njegova otvorenja, 21. veljače 1933., svršava kratko razdoblje nove stvarnosti. Toliko kratko da u tom vremenu čovjek nije ni stigao naučiti da drukčijim pogledom gleda jedan posve novi, drukčiji svijet. Tog dana kada je u Ljubljani otvaran Nebotičnik istekla su tačno tri tjedna od Hitlerova dolaska na vlast. I slijedila je, uza sve drugo, dramatična dramaturška i estetska transformacija svijeta. U manje od mjesec dana nestaje čuda nove stvarnosti, i usporedo započinje rađanje dvaju koncepata ideološki impregniranog realizma. U SSSR-u se upravo, po obračunu s likovnim i književnim avangardama, rađa socijalistički realizam. U Njemačkoj munjevito rađa se propagandni kič, koji nalazi raznovrsne stilsko-estetske uzore, ali svi oni, i u likovnoj umjetnosti, i u književnosti, proizlaze iz koncepata realizma. Ono što se u novoj stvarnosti prepoznavalo i vidjelo u oku pojedinca, ubuduće će se prepoznavati i vidjeti u oku naroda. Ono čemu je mjera bio jedan ljudski život, sada će se mjeriti vječnošću. Dirljivo je, recimo, suočiti taj mali dragi ljubljanski Nebotičnik s arhitektonskim vizijama Alberta Speera. Nebotičnik radikalni je izraz suvremenosti, upravo onog jednog trenutka u vremenu u kojem živ čovjek upravo jest. Speer je, pak, nakanio stvarati građevine koje će svoj vrhovni smisao i estetsko savršenstvo po njegovom sudu naći kad za koju tisuću godina postanu – ruševine. Takvoj zamisli ne znači ništa jedan čovjek, jer za njezino ostvarenje moraju umrijeti milijuni.

U Hrvatskoj se, i u Jugoslaviji, kratko razdoblje suočenja novog oka s novim dobom u likovnoj umjetnosti, završava s grupom Zemlja. Manifest Zemlje napisao je arhitekt Drago Ibler, i u tom je manifestu nehotice izveo prelaz iz jedne u drugu epohu, iz čovjekove stvarnosti u stvarnost naroda: “Treba živjeti životom svog doba. Treba stvarati u duhu svog doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i život jedno.” Zatim slijedi nekoliko godina privida europskog mira, nakon čega nam se pod nogama otvara pakao. 

Osamdeset godina nakon 1945. mi smo živi svjedoci svojih baka i djedova, i njihovoga vremena u kratkome dvadesetom stoljeću. Mi smo akteri nove stvarnosti od koje su bili sačinjeni njihovi životi. Oni su se, ti naši djedovi i bake, većinom rađali na granici. Rađali su se tamo gdje bi potekla crta horizonta. To znači da su se rađali na Balkanu, u Srednjoj Europi, u Europi u osvite dvadesetog stoljeća. Biti Europljanin znači roditi se na nekoj granici. To u dvadesetom stoljeću znači da su s jedne strane granice tvoji u većini, dok su s druge stranice tvoji u manjini. Ti si, međutim, uvijek čovjek na granici. Moj djed Franjo Rejc bio je čovjek na granici. I u ovoj sam dugoj i vrlo kompliciranoj pripovijesti, koja je samo trebala jednostavno odgovoriti na pitanje što je danas nova stvarnost, potrošio mnogo riječi u pokušajima da objasnim tko je bio on, da bih zatim mogao reći tko sam ja. I čini se da opet nisam uspio. Vjerojatno sam morao krenuti drugim putem i reći ovako: kada bi se od danas, u proljeće 2025., moj Nono i naš striko Berti od Ravnikarove i Titove Nove Gorice pješice, korak po korak, zaputili prema Goriziji, obojica bi zacijelo išli kući k svojima. A kada bi se potom, istoga ili sljedećega dana, moj Nono i naš striko Berti od Gorizije opet pješice, korak po korak, zaputili prema Novoj Gorici, njih dvojica bi zacijelo opet išli kući k svojima. To znači biti čovjek s granice. Tad kuća postoji samo dok se prema njoj krećeš i dok ti iza leđa ostaje neki tvoj Drugi. 

I to je već stotinu godina ta naša nova stvarnost. 

UVOD

Imala sam velikih problema u ranom djetinjstvu sa svršecima filmova, pogotovo kad ne bih bila zadovoljna s njima. Najteže mi je bio pao kraj Orkanskih visova i Sjaja u travi. Gledala sam ih zajedno s mamom, plakala kao i ona, možda još i neutješnije. Danima bih ju proganjala s pitanjima što se dogodilo poslije i nikako nisam bila u stanju prihvatiti da poslije nije bilo ništa jer je film, jednostavno, gotov. Sve se u meni bunilo protiv surove konačnosti i nemogućnosti promjene tužnog ishoda. Nekad bih samoj sebi uprizorila prerežiran epilog u kojem bi stradali akteri dobili nove životne prilike, ili bi u nekim dijelovima filma donijeli drugačije odluke ili bi, jednostavno, promijenila sudbinske okolnosti i tako rasplela priču s romantično sretnim završetkom. Takav vid intervencije u stvarnost mi je često padao na pamet zadnjih povijesnih dana, u kojima se šizoidna spirala političkih manipulacija pokazala kao ultimativni model destrukcije slike svijeta za koji smo se nadali – da postoji. Ili, ipak, još nije kraj – kao što kaže menadžer Marigold hotela u istoimenom filmu, jer dok god sve nije dobro, to znači da nije gotovo! Svako tko je bio u Indiji razumjet će kako je tamo običaj uvjeriti ljude i u ono u što ni oni sami ne vjeruju, ali kao da baš u takvoj zajedničkoj transakciji generiranja povjerenja u dobar ishod postajemo kvantni mađioničari koji svojom udruženom nazočnošću kreiraju rezultat. Ma koliko malo vjerojatan, ili objektivno nevjerojatan u datom trenutku bio. Vrlo slično je govorila i pokojna gospođa Štefanija Keresteš koja je živjela u Zaboku, ali samo donekle, jer Zagorje ipak nije Indija. Dok je u indijskom Marigold hotelu pojmu kraja inherentna bila kvantna magija, u Zagorju je završetak implicirao neodustajanje od istjerivanja maka na konac, što znači uprijeti svim silama da, na kraju, sve ispadne baš tak kak treba bit! Sila se, naravno, nije odnosila toliko na sukob s vanjskim nepovoljnim okolnostima, koliko na intimne kočnice utemeljne u aljkavosti i lijenosti. Kao da se recepti naših malih sretnih ishoda kriju upravo u začudnim dimenzijama interakcija sa onima koji nas podučavaju i nagone na transformaciju. U gruboj stvarnosti moralne entropije, upitnost kolektivnog happy enda nas ne amnestira od osobne odgovornosti i angažmana oko razvoja teritorijalnih mikro jedinica- nas samih.

 ZABOK

često sam te godine putovala vlakom u zabok. godina je bila poratna, afterdaytonska, živjela sam u gundulićevoj, blizu botaničkog vrta, hotela esplanade i glavnog kolodvora. putovala bih, obično, nekim ranojutarnjim vlakom, trčala da ne zakasnim, malo došla sebi, razbudila se i već sam bila u zaboku: silazila, prolazila pored kioska pa preko ceste, par stotina metara desno pa lijevo pa opet desno, matije gupca, u sivkastu zgradu, popela se na drugi ili treći kat – ne sjećam se više točno, pozvonila, na vratima je pisalo: keresteš i gospodja štefanija bi glasno otvorila vrata – nečemu se već smijala, pitala me: kaj ovo? kaj ono? bum kaj, ne bum i tak… još bi o nečemu nešto rekle, objesila bih kaput, oprala ruke i otišla u sobu gdje su bili konci, vuna i mašina za štrikanje. štrikala sam i štrikala, a gospođa štefanija me obilazila, objašnjavala, pokazivala, predlagala, tjerala da ponavljam, budem strpljiva, pedantna i precizna, i nadasve nježna s mašinom. jako su je zabavljali moj česti očaj i panična nestrpljivost. oči su joj bile iskričave i plave, smijala se glasno i široko, puna dobre volje, strpljivosti i vjere u moje štrikaće sposobnosti, ali nije popuštala; kao da je njoj, više nego meni, bilo stalo da saštrikam baš onako kako sam skicirala, isplanirala, zamislila i njoj povjerila. 

– nije dobro, ponovo. 

– dobro je. ne trebam ponovo.

– nije dobro.

– ne mora baš bit stoposto.

– mora.

– nikad neću bit gotova.

– kad bude dobro će bit kraj.

brojale smo očice, ona bi otišla nešto obavit pa se vratila. nekad sam ručala kod njih pa ostajala do navečer, a nekad bih se poslijepodne vraćala u zagreb. i naučila me štrikati! naučila me upornosti i kako se sve treba napravit kak spada jer tak se dela: jednostavno tak. kako sam kod nje dospjela nekim finim i sudbinskim sticajem okolnosti koje su stvar udesile tako kao da se radi o nekom uobičajenom, familijarnom ili dobrosusjedskom odnosu, tako smo se i držale – ponajviše zahvaljujući njenoj autentičnoj dobrodušnosti i vrlini, i mojoj nezrelosti. kasnije, tek puno kasnije sam postala svjesna kakav dar mi je gospodja štefanija dala ponašajući se pri tom kao da mi taj dar nekom prethodnom i nevidljivom transakcijom već pripada. ne postoji dragocjeniji dar od znanja, niti je bilo što drugo usporedivo s podučavanjem, inicijacijom u bilo koje znanje, tehniku, vještinu ili spoznaju. izuzetan je odnos između učitelja i učenika: ima oblik ljubavi koja operira kao proces transformacije, proces koji je nesebično potaknut, ostvaren i oslobođen. nisam, u to vrijeme, u zaboku, bila svjesna u kakvoj milosti plivam, niti kako dubok trag će u mom iskustvu zapisati njena plemenitost. sazrijevanje zahvalnosti se odvilo vrlo sporo. nakon što su dvadesetak godina poslije crkvena zvona označila kraj, bila sam zrela spoznati riječ: HVALA!

NEBESKI JERUZALEM U ZABOKU

______________________za Š.K.

danas je bio prepržen dan s preprženim asfaltom
oznojanim službenicama i službenicima
gospodina u gospodinu
koji žive u toj zavrzlami od pozicija
unutra i vani u njemu
sebi i izvan
a vječno prisutni mada neprisutni
u pogledima uperenim u ništa
s privremenom patnjom od obroka do obraka
pa opet gospodine
usliši nas kad kažem
moj grijeh, moj grijeh, moj grijeh
mislim na zvuk i na strah
nikako ne na želje
nikako
neovisne su, ne želim ih
loviti, puštam ih
dole-gore, a one se uskovitlaju
i polete
odlete
nikako na želje ne mislim
nit na riječ, ni djelo
grijeh su objekti koji
izazivaju
i zaokupljaju, postaju sveti
i neophodni
plašim se takvih gradova
gdje grijeh obasjava tamu
gospodine, stanuješ li i tu?
boriš li se za pravdu?
ili si samo
osvetnik
knjigovođa koji kažnjava
tko će prije, a
tko kasnije
kamo, s kim i kako
kad službenici jednog ljetnog dana
obuku bijele rukavice
i ponesu moju kutiju
tko zna hoću li
i o čemu unutra misliti
biti sretna il uplašena
ili će mi, možda
sve svejedno biti
čak i radost
jer bit ću sita i sigurna
sve sam želje otjerala
i postala slobodna kao ljubav
konačno ljubav
a ne
dug ili nagrada
pusta obećanja
tvoja

Za sve one
rođenjem upisane kao mašine za reprodukciju

– tetovirane rečenicom,
prethodnicom nošenja haljinica i igri u pijesku:
Pazi, sramota je! 

– čiju utrobu kontrolišu religijske korporacije straha 

– koje svjedoče da je brak bez ljubavi,
kao i onaj ugovoreni,
doživotna robija 

– što su našminkane stidom
jer ne primaju darove nego uboje
i čuju neizgovoreno:
bolje ubijena nego razvedena 

Za sve one koje znaju
kako je težak put do smrti,
a ne ona sama

Paul Auster: Timbuktu, VBZ, Zagreb 2001.

U jednom trenutku nevidljivi pripovjedač, koji na svijet uglavnom gleda iz perspektive Mr. Bonesa, psa mješanca, u skladu s dramaturškim prilikama mijenja očište i preuzima pogled – mušice. Nije to ni naročito upečatljivo mjesto u romanu, ali ovom je čitatelju dvostruko važno. Tu nam je prikazano što sve književnost može i kakve sve mogu biti pripovjedne konvencije. Ali važnije, s tog mjesta saznajemo što je sve mogao Paul Auster, kakav je to pisac bio i dokle su sezale njegove moći. Saznajemo, na koncu, koliko širok je i sveobuhvatan bio Austerov beskraj. Trenutak u kojem pripovjedač biva mušica, trenutak je u kojem je pisac najbliži Bogu. I uz Boga još, možda, Hansu Christianu Andersenu i Jacku Londonu.

Mr. Bones je u inače odličnome prijevodu Petra Vujačića ostao Mr. Bones, premda je kod nekog drugog razigranijeg prevoditelja mogao biti Gospon Kosko ili Gosin Kosta. Ali bolje je ovako, jer ipak je on Amerikanac. Čovjek njegov, Willy, autsajder i beskućnik, možda i pjesnik, umire. Odnosi ga bolest pluća, koja se u Austera često u romanima pojavljuje, a od koje će i sam umrijeti. Za Mr. Bonesa pitanje života i smrti nije pitanje bivanja i nebivanja, nego su život i smrt dva različita oblika egzistencije. Takorekuć, dva svijeta. Odlazak njegova čovjeka neusporedivo je strašna stvar za njega, jer je on bio njegov životni kontekst, njegov način postojanja. Prelazeći u svijet mrtvih, Willy ostavlja Mr. Bonesa u krajnje neugodnoj situaciji. Ostavlja ga samog među ljudima, u svijetu o čijoj je okrutnosti i bezdušnosti pas saznavao otkako je živ. Willy je bio njegov zaštitnik, njegov veliki, svemoćni i sveprisutni gospodar, pored kojega mu nitko nije smio učiniti nikakvo zlo.

Paul Auster nije antropomorfizirao Mr. Bonesa, nije psa pretvarao u čovjeka. Ali isto tako, on u pasju (ili vučju) svijest nije zalazio na način na koji su to činili neki drugi pisci – ili na način na koji je to činio sam Jack London, sa svojim Bijelim očnjakom – tako što bi stvarao specističke ili civilizacijske granice među svijetovima. Već time što je socijaliziran u svijetu ljudi, Mr. Bones je kao pas jedan od nas. Takvim ga je prihvaćao sam Willy, a takvim će ga prihvatiti i neki drugi, dobri i njemu bliski ljudi, uglavnom djeca. Oni, pak, drugi, koji u Mr. Bonesu vide isključivo psa, drugu pa samim tim i nižu vrstu, izvor su nesreće kako za njega, tako i za nas. “Timbuktu” je roman o ljudima i o psima, o čovjekopsima, roman o raju, ali i na jedan vrlo suptilan i osjetljiv način, “Timbuktu” je roman o drugima i o Drugome, te na kraju, posve šokantno, roman o Holokaustu. Ne, nigdje to nije izravno rečeno i tematizirano. Samo se osjeti, čuje i zna.

Što se zbivalo s njim nakon Willyjeve smrti, čitatelj knjige ne smije govoriti pred onima koji knjigu nisu čitali. “Timbuktu” jedna je od takvih priča koje jako ovise o tome da čitatelj u njih uđe nevin i bez saznanja o onome što će se kasnije zbiti. Ali možemo, recimo, pripomenuti da će Mr. Bones, među brojnim drugim stvarima koje će mu se dogoditi, biti i steriliziran. To je navada ljudi: sterilizirati mješanca koji im ulazi u kuću. Biva, to je i za njegovo, i za njihovo dobro. Možda i jest. Ali tu epizodu spominjemo jer je zanimljiv način na koji Auster tretira okolnost gubitka muškosti. U osnovi, jezovito je to. Ali opet, ništa strašno. Mr. Bones, naime, nije naročito vezan za svoje testise, niti mu je testisima određen pogled na svijet. Koješta toga u životu Mr. Bones je više i izraženije, nego što je muško. Njegova ljudskost ili njegova psećost u sebi imaju nešto što je dublje i važnije od reproduktivnih moći i stanovitog osjećaja zadovoljstva i ugode pri njihovom upražnjavanju.

“Timbuktu” je još i roman o egzilu. O iskorjenjenju. O sjećanju. Mio i nevjerojatno tužan roman, koji svoga čitatelja ostavlja bespomoćnim pred svom okrutnosti svijeta i pred svom tom njegovom čudesnom ljepotom. Premda je ovu knjigu objavio kada je bio u ranim pedesetim, i pred njim bilo je punih četvrt stoljeća života, u njoj mnogo je toga testamentarnog. A Mr. Bones je u koječemu piščev autobiografski lik. Teško je ostati sam na svijetu u čije je postavke upisano da tebe na tom svijetu ne treba biti. To je ta priča o Židovima i psima, koju je Auster umio osjećati vlastitom kožom. A teško je i ostati sam na svijetu u kojem više ničega nema što bi doista bilo tvoje. Mr. Bones pokušava pronaći svoje ljude da bi preživio. Vjerojatno je i to moralno problematična stvar, jer ne tražiš druge zbog njih samih, nego ih tražiš isključivo da bi preživio. Ali zašto bi progonjeni psi morali biti moralno ispravni? Zašto bi se progonjeni mogli pretvarati u anđele?

“Timbuktu” jedan je od transformativno važnih romana. Knjiga koju bi čovjek svakako morao čitati.

Willyjevo umiranje

Opisano do u tančine, na postelji broj 34 u odjelu za nezbrinute, bolnice Naše Gospe od Žalosti. Pronašli su mu i doveli njegovu staru učiteljicu, gospođu Labudowsky, s kojom provodi posljednje jutro života. Njihov razgovor i Willyjevo umiranje, prati bolnička muha. Ima li ikoga tko više spada na odjel za nezbrinute, od jedne kućne muhe? Ona mu, muha, prenosi vijest o nestajanju njegova čovjeka. “Lagano je otplovio, povlačeći se s ovog svijeta, malim, neprimjetnim koracima; na kraju je bio poput kapljice vode koja isparava na suncu, smanjuje se sve više dok potpune ne nestane.”

Psećost i ljudskost

U tradicionalnom pogledu na svijet, u književnosti, u teologiji, u filozofiji, u ljudskoj i životinjskog psihologiji, postoji uvjerenje o nepremostivoj razlici između njih i nas. Oni nemaju dušu, reći će bogobojazni. Životinje nemaju svijest, ustvrdit će sekularni. Vrlo hrabra tvrdnja, koja teško nalazi pokriće. Naša je svijest određena našim čulima i sjećanjima. Veći dio sjećanja potječe od čulnih senzacija. Pas ima i čula i sjećanja, pa zašto ne bi imao svijest? Ili ona mušica, zašto bi živjela i letjela, ako nema svijest? Paul Auster kao pisac ima tu potrebu da bude glas autsajdera. Valjda zato što je i sam bio autsajder. Imao je svijest psa.