where black is the color and none is the number

– Dylan

Sagledana u etimološkoj perspektivi, ilustracija pripada semantičkom polju iznošenja na svjetlo: osvijetliti, rasvijetliti, dakle, objasniti, protumačiti. Ilustracija pritom osobito jasno iznosi na vidjelo narav odnosa verbalnog i vizualnog, razlika između evokacije riječima i predstavljanja slikom pokazuje se u vidu statusa temporalnosti: stoga što kauzalne veze izostaju, vrijeme se poništava. Premda je, kao i svaka re-prezentacija, ponavljanje, u ilustraciji, jer je slika, nema ni prije, ni poslije; ni uzroka, ni posljedica, samo povod, koji nipošto ne jamči ishod. Kako je u vezi te problematike napisao J. Hillis Miller, slika je “permanentna parabaza, vječni trenutak koji, barem za trenutak, suspendira svaki pokušaj da se ispriča priča.” U tom se smislu, možda neočekivano, pokazuje vrlo bliskom lirskoj pjesmi, u kojoj je efekt raspodjele teksta na stihove, neprestanim vraćanjem na početak barem načelno istog obrasca, također poništavanje narativnog slijeda. Na činjenicu da i crtež i tekst gledamo, da su znakovi koje tumačimo, može nas podsjetiti da je riječ grafika izvedena od grčkog glagola γράφειν, pisati.

Uz stogodišnjicu Van Goghove smrti, Antun Šoljan je zapisao kako je Holanđanin, koji se perceptivno formirao “u mraku, u blatu, u kišama” i čije “prve slike su crne kao da su mazane blatom, ne uljem,” došavši u Pariz “shvatio da svjetla ima, da je svjetlo opipljivo, stvarno, da ga se može ubrati, požnjeti iz svijeta, ne samo izmišljati; da svjetlo nije samo ukrasno osvjetljenje kao na pozornici.” Pa je, ne bi li ga što čvršće uhvatio, krenuo dolje, na jug. Moglo bi se reći da je Danijel Žeželj u svom stvaralaštvu pošao suprotnim putem, uputivši se odrješito prema mraku koji nije izmišljen, ni dekorativan – mraku kojeg ima, koji se može vidjeti. Da je za njegov rad Van Gogh od velike važnosti, što album Fragments d’une vie en peintures samo zorno predočuje, nepotrebno je, vjerujemo, posebno naglašavati. Također ukazujući na njegov rani monokromatizam, Žeželj će podsjetiti da se Van Gogh nastavlja na reducirane palete Milleta i Rembrandta, a odluku da niti ne pokuša reproducirati njegove boje obrazložiti ne samo kao jedini način da se izbjegne neizbježna banalnost, nego i ističući da su svjetlo i sjena, krajnosti crnog i bijelog, prikladan način prikaza fizički i psihički ekstremnog života. Na kraju, pisao je Šoljan, Van Gogh više nije mogao spojiti “dva svjetla: ono što kao crna zavjesa zasljepljuje oči i ono što sve dublje uranja u brabantsku tamu u srcu.” Crno i bijelo, potpuno zasićenje i totalno posvemašnje odsustvo, ne samo da se uvjetuju, nego i stapaju.

Dok je u Žeželjevim stripovima, ilustracijama i portretima mrak više nego očit kao nepokrenuti pokretač dinamike svake njegove slike, Šoljan se na prvi pogled može doimati bez ostatka zauzetim na strani svjetla. Međutim, posvuda je vidljiva njegova svijest o postojanosti noći i prolaznosti dana, najjasnije svakako u izravnom obraćanju najbližim literarnim drugovima i poetskim ispisnicima, Slamnigu i Novaku: 

Za razliku od svjetla tama je bila prava.
Najgore su vijesti bile najtačnije.
Dubok je san, Prokope, a plitka je java.
Mirno spavaj, Slobodane! Sve je mračnije.

U stvari, tama je posvuda, u kvadratu sjena, ponegdje upravo kao doslovan opis Žeželjevih veduta nakon sveopće propasti: 

U vodoravnu crnu geometriju
ulice i mosta, što krije rijeku mraka,
toranj se spušta s neba, okomica strave.

Otvaram vrata u mrak, kaže iskazni subjekt Šoljanovih pjesama, pa se kreće niz duge hodnike mraka; piše, prije konačne verzije, oprezno, kao da prilazi u mraku svojim prvim ženama, ne bi li mu, za kratke stanke, sve mrkim zablistalo sjajem; spominje stalno se mnogih koji spavaju, na Zelengori, s utjehom metka, u naručju mraka; uopće, ljudi su mu, uz jarbole u mraku, tek tamne mrlje u kvazaru; kao Ovidije putuje negdje prema tamnim obalama, koje, karakteristično združujući neraskidivo referencijalnost i figurativnost, označava crnomorskim; u po srodnosti odabranom prijevodu Pasternakovog Hamleta, razabire kako kroz tisuće dogleda se tmina / sabrala. Bjelina uvijek i svuda tek je provizorna utjeha, samo privremeno utočište; bijeli stolnjak, bistro vino i blistav tanjur s bijelim ubrusom zapravo neprestance upozoravaju: ne gledajte u hodnike tame i ne okrenite se naglo u noć, nego ograničite svoj život bjelinom i ukočite oči jer uglata sjena terase prikriva uspravne mrtve, jer iza naših leđa sada možda stoji u liku konobara, ali vidjeli ste ga u Jasenovcu.

Josip Vaništa, koji je više no itko drugi kao majstor crteža komplementaran kontrast Žeželju – jer njemu je bijelo što je potonjem crno, istovremeno i neproturječno, svrha i izvor poteza crtačkom rukom – završio je svoj zapis pisan na mjestu gdje je Van Gogh pucao u sebe tvrdnjom da je to učinio kad mu se “žar pretvorila u studen,” da bi zatim zlom kobi bio prisiljen dovući se “do smrtne postelje u tuđoj kući. U mir, u nepomičnost.” Grozničavo kretanje dostiglo je krajnju točku. A što je, na kraju krajeva, slika ako ne skup zaustavljenih pokreta kista? Baš kao što je, podsjetimo se ovom zgodom još jednom, stihovni redak zaustavljeno kretanje sintakse. Za Žeželjev je crtež, kako u stripovskom nizu okvira, tako i u pojedinačnosti ilustracije, karakteristično upravo to što u prvi plan stavlja – ne bi bilo pretjerano reći ni: pretvara u svoj jedini stvarni predmet – zaustavljeno kretanje koje osvjetljava tama. Paradoks je samo prividan, kako je znao još jedan Žeželjev poetički srodnik u pogledu izrazite samosvijesti o dijalektici uvjeta mogućnosti medija i stvaralačkog izraza, Francis Bacon: “Što artificijelnije uspiješ izvesti stvar, to je veća šansa da će izgledati stvarno.” Šoljan će u svome najvidljivije artificijelnom spjevu, izrijekom skrojenom iz čitanja Ovidijeve preobrazbe Vergilija, možda doći i najbliže samome sebi:

Odlučih stoga bezobzirno krasti.
Umjetnost novog svijeta je mozaik.
Lektira ništa ne smeta pjesništvu:
tek s ulogom glumac biva glumcem.

Posrijedi je kapitalan uvid da sva poezija, svako stvaranje, sve oblikovanje, može nastati isključivo na podlozi, pa stoga samo i jedino iz nečega prethodno stvorenog, uobličenog, nužnom dijalektikom ponavljanja i razlike. Djelovanje je moguće upravo stoga što su uvjeti zadani, kao što bi slika bila nemoguća kad ne bi bilo okvira:

Mimus ne može biti izbirljiv, ali
prijetvorno mu srce u svakom liku kuca.

Ako je Šoljanu spoznaja da je Gauguin svoju Otahi, kojoj je on bio dao glas u jednoj pjesmi svoje prve zbirke, slikao po fotografijama, a ne iz života, nepovratno raspršila iluzije da još ima “nade, otkrića, mogućnosti,” ona ga nije i obeshrabrila; naprotiv, spremno je prisvojio Gauguinov odgovor na pitanje kamo da idemo ako nigdje izlaza nema: “Izmislio je svijet.” I opet u povodu Van Gogha, retorički se zapitao o povratnoj sprezi na kojoj počiva bilo kakav smisao koji pridajemo svijetu: “Znamo da pamćenje vara i da nam se katkad prikazuje kao mašta; vara li nas i mašta, pa nije ništa nego pamćenje?” Šoljanovo čvrsto uvjerenje, ali i spisateljski credo, da novo nastaje samo i jedino iz zaboravljenih slika, pohranjenih u dubini nesvjesnog, da bi u nedoglednoj, ali izvjesnoj budućnosti progovorile “na tuđa usta, metempsihotički, neprepoznatljivo, na posve drugom jeziku,” potvrđuje se opetovano Žeželjevim mračnim ilustracijama i literarnim portretima, na kojima vidljivo kuca prijetvorno srce poteza njegove ruke i gdje, kao i u Šoljanovom stihu, ukočen traje prizor vječnog gubljenja. 

grafička mapa Svijet ne ide nikamo: Šoljanovi dani Danijela Žeželja (Rovinj, 2024)

Dogodine će, ujesen, vjerovali ili ne, pedeset godina otkako sam počeo kupovati sportske novine. Dana 13. listopada 1976, u srijedu, izašao je prvi broj SN revije, tjednog revijalnog izdanja Sportskih novosti. Na naslovnici bila je fotografija spornog jedanaesterca na kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Argentini, koja se tri dana ranije igrala u Sevilli, između Španjolske i Jugoslavije. Penal za Španjolce je u osamdesetšestoj minuti sudio madžarski sudac Károly Palotai (“Ne, ne, gospodine Palotai…”, cinično je uzvikivao Mladen Delić.). 

SN reviju kupovao sam sve do 1985, kada je prestala izlaziti, tojest kada se pretvorila u slabašan sportski infotainment tjednik Sprint. Kupovao sam i beogradski Tempo, a od dnevnih sportskih novina – istina ne baš svaki dan – Sportske novosti i beogradski Sport. Postojale su i neke sarajevske sportske novine, koje sam također kupovao. Premda se nikada nisam želio baviti sportskim novinarstvom, u SN reviji, a onda i u svim dobrim sportskim magazinima i novinama, postojalo je nešto što sam zauvijek zavolio: pretvaranje sporta iz igre u statistiku, pripovijest, povijest. Osim toga, najveći majstori sportskog, a naročito nogometnog novinarstva epohe, u ono vrijeme takav je, recimo, bio Zvone Mornar, umjeli su da opričaju utakmicu, da je istovremeno pretvore u prozu i u nešto što je vrlo egzaktno.

I još nešto mi je iz tog vremena bilo važno: sportsko i nogometno novinarstvo isključuje svako navijaštvo. Televizijskim je reporterima, naročito Mladenu Deliću, bilo dopušteno da navijački prenosi utakmice reprezentacije. Ali i u tome je moralo biti mjere. Za Ivu Tomića, koji se na radiju javljao iz Maksimira, znalo se i osjećalo da navija za Dinamo, ali je njegov nastup ispunjen humorom, i na licu mjesta sklepanim rimovanim narodnim desetercima i dvanaestercima, bio dovoljno autoironičan da ga se prihvati. Osim toga, ne treba zaboraviti niti do da je Ivo Tomić redovito opjevavao i Dinamove protivnike, i nije u tome bio ništa manje inspiriran i zanesen. Ali navijašenje po novinskim tekstovima, čak i u autorskim kolumnama, bilo je u sportskom novinarstvu apsolutno nedopustivo, nepristojno i nedostojno. Ne samo da je bilo neprofesionalno i nemoralno, nego je na određeni način pokazivalo odnos prema sportu, prema njegovoj igri i prema pravilima te igre.

Navijašenjem su se, ali umjereno, u to vrijeme katkad bavili samo veliki novinski pisci koji nisu bili sportski novinari. Primjerice, Veselko Tenžera i Bogdan Tirnanić. Ili Aleksandar Tijanić, kolumnist Nedjeljne Dalmacije, koji je krajem osamdesetih nastupao kao najotvoreniji navijač Jugoplastike. I, naravno, Miljenko Smoje. Ali ni Smoje nije bio klasični navijač u novinama. Osim što je najprije on bio Hajdukov kroničar, nikad mu se, ali doista nikad nije dogodilo da napiše nogometni tekst u kojemu bi Hajduk uzdizao iznad drugih klubova, ili u kojemu bi se bavio time koga i zašto društvena zajednica, Partija ili režim među klubovima favoriziraju. Bilo je to njemu dopušteno, ali bilo je neukusno.

Ali čak mi ni takvi novinski navijači nisu bili pretjerano dragi. Ustvari, bili su mi mnogo draži kad bi pisali o nečemu drugom, a ne o nogometu.

Era klupskog navijačkog novinarstva započinje u Hrvatskoj s Tomislavom Židakom i njegovom kolumnom u Jutarnjem listu. Kao čitatelj bio sam skandaliziran, dugo sam po novinarskim birtijama onoga vremena bio najgori Židakov hejter. Protiv njega sam koješta i napisao u novinama u kojima smo obojica radili. A onda smo se nas dvojica zbližili. I nekako sam prihvatio da smije postojati jedan Židak, smije postojati jedan Krleža nogometnog novinarstva u nas, koji će nastupati kao zagriženi dinamovac. Uostalom, i sam Krleža bio je lenjinist. Međutim, Pavićeve novine nisu istodobno imale i svog hajdukovca. Zašto ga nisu imale? Zato što među nogometnim novinarima nije bilo drugog takvog pisca kakav je bio Židak, a koji bi pritom još navijao za Hajduk. To je stvaralo neravnotežu u Pavićevim novinama, za koju Gazdu nije bila briga, ali meni je smetala. Ali ne zato što sam hajdukovac. Uostalom, to da sam hajdukovac krio sam, premda nisam bio, niti sam ikad namjeravao postati sportski novinar.

Zatim je poteklo vrijeme i nastupila je kriza tiskanog novinarstva. U sportskom novinstvu ona se manifestira tako što je sasvim nestalo novinara koji nisu navijači. Iščezle su analize utakmica, nema više nikoga tko bi umio opričati utakmicu, statistika je banalizirana, povijest više ne postoji. I svi nogometni novinari navijaju za Dinamo. Ranijih godina to je ubitačno dosadnim činilo sportske rubrike naših dnevnih novina, naročito onih velikih i tradicionalnih. U njima su se, u tim rubrikama, smjenjivale sezone, smjenjivali su se dani ili tjedni reprezentativnih i klupskih ciklusa. Dosadni i zadivljali patriotizam samo je mijenjao boju: od kvadratićaste crveno-bijele postajao je mamićevski plavi, da bi se zatim opet unatrag transformirao. Onda je nestalo i Zdravka Mamića, pa je stvar postala baš ubitačno monotona. I sve se to događalo, smrt hrvatskoga nogometnog novinarstva zbivala se u dvadeset Dinamovih šampionskih godina, čiju jednoličnost poremetila je samo Rijeka. Poput političkih novinara u vrijeme najtvrđeg jednopartijskog sustava, nogometni su novinari zastupali stavove, interese i sentimente jednoga nogometnog kluba. Kako im nije bilo dosadno? U međuvremenu, meni je dosadilo, pa sam, upravo zato što mi ne pada na pamet prelaziti među sportske novinare, izašao iz ormara i obznanio gradu i svijetu da navijam za Hajduk.

U posljednjih godinu-dvije stvari su, međutim, postale groteskne. Kako se Hajduk na jedvite jade te na snagu i moć Marka Livaje primaknuo vrhu, a kako je Dinamo s konačnim odlaskom Zdravka Mamića (da je konačno otišao znao sam tek po tom što je došao Zvonimir Boban) izgubio mnogo i od svojih organizacijskih i financijskih svemoći, i možda od bezmjernog utjecaja u svim institucijama hrvatskoga nogometa, nije više tako sigurno tko će biti prvak. I tu onda dinamovsko navijaštvo s novinskih stranica, iz nogometnih rubrika na portalima, te s HRT-a i MAXSporta, doista prestaje imati ikakve veze s novinarstvom i stapa se s glasovima na društvenim mrežama i na stadionskim tribinama. 

Ima li to veze s pogubnom komercijalizacijom hrvatskih medija? Nema, jer je Hajduk daleko najveći hrvatski nogometni klub, ukoliko veličinu kluba mjerimo brojnošću navijača (što će reći potencijalnih kupaca, konzumenata, potrošača…). Pravilo je da na poljudskim tribinama na većini utakmica hrvatske lige biva više publike nego na svim preostalim utakmicama zajedno. Uključujući i onu maksimirsku, naravno. Nije tu pitanje komercijalizacije i kapitala, nego je pitanje ideologije. Dinamo će njegov politički i medijski marketing predstaviti kao nacionalni simbol, te će nogometne rubrike postati poprišta stadionskog nacionalizma. Ovo, naravno, ne znači da su Dinamovi navijači među nogometnim novinarima redom – nacionalisti. Ali njihova platforma naprosto jest nacionalistička.

Recimo, u tridesetom kolu prvenstva, zagrebački sudac Fran Jović iz Var sobe poziva glavnog suca da na samom početku utakmice Varaždina i Hajduka isključi Dialloa, jer da je ovaj Varaždinovog igrača bubnuo rukom pod rebra. Glavni sudac se tom pozivu spremno odaziva, na čemu mu jednoglasno plješće dinamovsko vijeće naših nogometnih novinara. Kasnije taj isti zagrebački sudac Fran Jović pokušava osporiti jedanaesterac koji je glavni sudac dosudio nad Livajom. Ovaj mu u tome pruži otpor, na što dinamovsko novinarsko vijeće jednoglasno staje na stranu zagrebačkog suca. 

Osim što je to iritantno i dosadno, pošto se ponavlja iz kola u kolo, ovo navijašenje ignorira svaki povijesni ili komparativni pristup. Evo, recimo, kada je Dinamo igrao protiv tog istog Varaždina, Bruno Petković pred kraj je utakmice pao u protivničkom kaznenom prostoru kao da ga je snajper strefio i bager iščupao. Sudac je, naravno, sudio penal, koji nitko, osim Varaždinova braniča, nije doveo u pitanje. Dovoljno je pogledati jednu i drugu situaciju, pa vidjeti da između dva jedanaesterca postoji samo jedna, vrlo bitna razlika, koja se sastoji u boji i grbu na dresu srušenog igrača.

I druga stvar, Dinamovi navijači, zajedno s nekad dobrim slovenskim sucem Skominom, u ulozi oka sokolovog na MAXSportu, kao i sudačka komisija pri nogometnoj organizaciji, oduševljeno plješću na crveni karton Diallou. Svakome od njih pojedinačno ovaj njihov oponent nudi izazov: neka pronađu presedan iz posljednjih trideset i pet godina hrvatske nogometne lige da je sudac isključio igrača zbog nečega sličnog onom što je Diallo učinio Dimitru Mitrovskom. Podrazumijeva se, naravno, da govorimo o isključivanju igrača – Dinama. Pronađu li presedan, onda su doista u pravu: ja nemam pojma o čemu govorim, zaslijepljen sam navijaštvom, ne razumijem se u nogomet…

Kako god bilo: današnju moju priču možete doživjeti kao vježbu vlastite tolerancije. Nije se loše katkad uživjeti u poziciju onoga drugog.

Papa Franjo javno nakudi pristalice
Nepromjenjivosti svetih
Nazorâ 

I prituži se
Na grabež i pohlepu:
Na krutost krstjanskog svijeta –

U podne
Snimih ga s trga
Iz nizine, podno njegovih koljena –

I odista:
Odozgor sijaše
I nesagledljivo bijaše 

I teže od kamena: sunce
Kad mu se s neba spusti na ramena 

(2023)

Ivo Andrić: Na Drini ćuprija, Školska knjiga, 2013.

Gdje god se, naročito među neznalicama, u lektirnim sažecima po internetu ili u avionskim časopisima, spomene ime ovoga pisca i uz njega najveća nagrada koju je za života dobio, uvijek će se, poput njegova drugog prezimena, dopisati i ovaj roman. Čak postoji i vjerovanje, koje s činjenicama nema mnogo veze, da je Ivo Andrić Nobelovu nagradu i dobio za roman “Na Drini ćuprija“. A nije, budući da se nagrada dodjeljuje za životno djelo.

Brojni su ovu knjigu čitali, naprosto zato što je posvuda bila po školskim lektirama, ali je mnogo, mnogo više onih koji tvrde da su je čitali i koji o njezinom sadržaju nešto znaju iz čuvenja. Pripovijest knjige započinje početkom šesnaestog stoljeća, u vrijeme oko rođenja Mehmeda paše Sokolovića, ktitora, zadužbinara ili vakifa višegradskog mosta, rođenog u pravoslavnoj obitelji, navodno krštenog kao Bajica, islamiziranog i školovanog u Carigradu, slavnog vojskovođe, junaka Mohačke bitke i opsade Beča, i velikog vezira Osmanskog imperija, i traje kroz sljedeća četiri stoljeća, sve do početka Prvoga svjetskog rata. “Na Drini ćuprija” neobičan je roman, uzbudljivo i zavodljivo strukturiran, nesumnjivo je jedno od najzabavnijih, a u određenom smislu i najinformativnijih književnih djela u povijesti južnoslavenskih književnosti. Ali sigurno nije ni najbolje napisana, ni najvažnija Andrićeva knjiga. Barem ukoliko važnost tražimo u samom tekstu.

Pisan u neusporedivom životnom neredu, u neredu i ostrvljenosti piščeve egzistencije i u neredu jedne strašne i manijakalne europske povijesti, ovaj roman kao da u sebi sadrži nešto od tog nereda. Za razliku od svih drugih Andrićevih beletrističkih tekstova, u njemu kao da nema unutarnje ravnoteže, kao da ne postoji čvrsta okosnica priče, kao da je otpočetka do kraja i ne donosi isti pripovjedač, kao da pisac nema potpunu kontrolu nad svojim esejističkim i političkim ekskursima, kao da se u ovom romanu miješa više romana… Od svih Andrićevih knjiga, ili od sva četiri njegova romana (uzimamo da je i “Prokleta avlija” roman), “Na Drini ćuprija” najviše duguje vremenu u kojem je napisana i najbliža je Andrićevoj građanskoj osobi.

Istodobno, svaka od ovih konstatacija, kao i sve drugo što bi se, možda, moglo prigovoriti toj knjizi, tiče se jedino njezina situiranja unutar piščeva opusa. Tiče se jedino, dakle, konteksta koji Andrić samome sebi stvara, jer je u svakome drugom kontekstu, nacionalno-književnom, kulturnom, ili književnom općenito, “Na Drini ćuprija” silan, da ne kažemo i genijalan roman, remek-djelo bez premca i usporedbe. Jedini s kim se, dakle, Ivo Andrić u našim književnostima uspoređuje, može biti on sam. (To ne znači da u dvadesetom stoljeću nisu živjela dvojica-trojica pisaca na prostorima međusobno razumljivih jezika, koje neki doživljavaju i kao jedan jezik, značajem usporediva s Andrićem: Krleža, Crnjanski, Desnica; a u sljedećem vremenskom i poetičkom krugu Marinković, Kiš, Kovač; ali nijedan od tih pisaca nije bio unutar Andrićeva konteksta. Ili nije stvarao u istome vremenu, ili nije pisao u istome svijetu. Krleža, Crnjanski i Andrić, te potom Desnica, četiri su usporedna svijeta, koja se međusobno ne dodiruju…)

Pripovijest se odvija oko jednoga mosta, njegove fizičke pojave, ali i njegove metafore. A započinje na način zacijelo neobičan, koji je ovome čitatelju oduvijek zvučao kao uvod u nekakav turistički bedeker. U ranim čitateljevim danima, u sedmome razredu osmoljetke, kada je prvi put čitao “Na Drinićupriju”, i kada se, dječački, adolescentski, rugao u svojim mislima Andriću, taj mu je početak zvučao loše. I on se, čitatelj, jasno sjeća zašto mu je zvučao loše. Danas mu djeluje genijalno – već drugi put koristimo taj zloglasni, prazni epitet! – pa bi vrijedilo jednom, bude li vremena, napisati nešto o tom doživljajnom prijelazu od lošeg do genijalnog, za kojeg se odvila jedna čitateljska i čovjekovska biografija.

Evo početka romana “Na Drini ćuprija“, da uljepša ovaj sumor i čemer oko nas: “Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo na nekoliko mesta rečnog toka njene se obale proširuju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe obale reke, župne, delomično ravne, delomično talasaste predele, podesne za obrađivanje i naselja. Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavničke planine. Zaokret koji tu pravi Drina neobično je oštar a planine sa obe strane tako su strme i toliko ublizu da izgledaju kao zatvoren masiv iz koga reka izvire pravo, kao iz mrkog zida. Ali tu se planine odjednom razmiču u nepravilan amfiteatar čiji promer na najširem mestu nije veći od petnaestak kilometara vazdušne linije.”

I onda se, malo-pomalo, iz takvog uvoda rađa svijet. Iz prikaza geografskih zadatosti i prirode ulazimo u povijest…

Andrićevi naslovi

Je li u pitanju slučajnost – a slučajnosti u ovoga pisca nema – tek tri od četiri Andrićeva romana čine, kada se njihovi nazivi pridodaju imenu pisca, istu prozodijsku strukturu. Napišete li na papirić ime i prezime piščevo i uz njega “Na Drini ćuprija“, ili “Travnička hronika”, ili “Prokleta avlija”, u sva tri slučaja ćete, prebrojite li slogove, pred sobom imati epski deseterac, s cezurom nakon četvrtog sloga, tojest piščeva imena i prezimena. Četvrti roman, naslova “Gospođica”, uz piščevo ime i prezime tvori – osmerac. U knjigama ćete naći da je, u našim usmenim književnostima, osmerac svojstven lirskome, ili takozvanom ženskom pjesništvu.

Ubijanje Andrića

Ne postoji više svijet koji Ivo Andrić opisuje. Zatrt je u strašnim zločinima iz 1992. i nekoliko narednih godina. Višegrad koji je bio jedan od dva ili tri piščeva zavičaja (druga dva su Sarajevo i Travnik, u kojemu se, istina, samo rodio…) danas je uglavnom monokulturna i jednoobrazna varoš, s Andrićevim kamenim Disneylandom. Nigdje onih Drugih, bez kojih njegove književnosti naprosto nema. Nije mnogo bolje ni u drugim dijelovima Andrićeve Bosne, samo što se mijenjaju barjaci na monokulturnim utvrdama. Poput Isaaca Bashevisa Singera, Ivo Andrić pisac je potonulog, pomorenog i raseljenog svijeta. Jezikom na kojem je Andrić pisao govore ljudi, ali ime tog jezika kojim se Andrić koristio posvuda je prezreno ili zabranjeno.

SLOVOČUVAR           

Pjesnik je pastir koji čuva slova,
može se reći – brižni slovočuvar,
raskriljeni je vaseljenski bukvar,
a Riječ žarna sestra je njegova.

Što je travaru biljka ljekovita,
pjesniku to je Slovo oboženo,
iskra Logosa, s nebom zagrljeno,
zanesen putnik od smisla do mita.

Slovo i Pjesnik nebeska su spona
između duše i razumskih niti.
Sreći u srcu kad Pjesma je sklona

proljeće lista katkad sred oluje,
a Slovo cvjeta, jer htjelo bi biti
Riječ što vedru Pjesmu  oblikuje.

HIMNA KNJIZI           

Družbenice vjerna, koja snopom žara
razgoniš oblake, budiš jutro sneno,
i umivaš rosom onog što te stvara,
ti velikodušno otkrivaš skriverno.

Bez knjigopisaca tebe ne bi bilo,
a bez čitalaca, pustom vrtu slična,
samo bi venula, kô slomljeno krilo
ptice što, nesrećna, letu nije vična.

Knjigo, ti si Logos u Božijem Slovu,
u našim rukama paperje si duše,
praskozorje sreće, melem ljutom bolu.

Visoko se leti na tvojim krilima,
snagom tvoje misli granice se ruše,
svaki tren života s tobom smisla ima.

SUDBA ČOVJEKA U PJESMI POČIVA   

Iz mišje rupe stih počesto vreba,
a napolje bi on, ali kuda, kome?
Da li svijetu pjesma jošte treba,
da o nju misli oštre se i lome?

I da li srce u oklopu grudi,
čeličnoj žici, krletki osame,
ima plamena da osjećaj budi,
dok pjesnik pita: ima l’ tu šta za me?

Ne gubi nadu, šapuću mu versi,
sudba čovjeka u pjesmi počiva.
Pjesniče, moraš biti to što jesi.

Jezik je pero, ruka srca treptaj,
a stih koji se u toj rupi skriva,
rado će vani, pa daj mu podsticaj.

Čuveno je bilo pitanje koje je, navodno, Josif Visarjonovič Staljin, taj strašni, paranoični i smrtonosni vođa antifašističkog svijeta, na konferenciji u Teheranu krajem studenoga 1943. postavio svome kolegi, drugom po redu antifašističkom kolosu Winstonu Churchillu: “Koliko divizija ima taj Papa?” Kao i u većini takvih slučajeva, taj povijesni apokrif možda se nije zasnovao na zbilji, nego je plod nečije mašte. Nikad se neće doznati čije. Ali pošto je rečenica toliko puta ponovljena, u međuvremenu je postala istinita. Istina legende, mita i anegdote, istina svete pripovijesti, istina vjerovanja, sve one obično nisu u skladu s povijesnom istinom, koja bi mogla proisteći iz istine zbilje, istine stvarnosti, tojest iz istine onog što se stvarno dogodilo. Ali apokrifna je legenda doista često istinitija od onoga što se stvarno dogodilo.

“Koliko divizija ima taj Papa?” pitanje je koje bi, u slučaju Eugenija Pacellija, zvanog Pio XII, ali i Hitlerov papa, moglo 1943. zazvati i sljedeće pitanje: Na čijoj se strani njegove divizije bore? Ili se na njega moglo odgovoriti i na drukčiji, vjerojatno istinitiji način: papa Pio XII nema ama baš nijedne divizije! Ali ne zato što njegova država još od križarskih ratova ne sakuplja vojsku, nego zato što je papa Pio XII u svom pontifikatu u zla doba izgubio moć vladanja, koja u njegovom slučaju proizlazi iz čvrstine moralnog stava i iz zastupanja temeljnih, a vrlo jasnih i svima razumljivih kršćanskih načela.

Osamdesetak godina kasnije, da je Staljin, ili bolje da su njegova ponešto mlađa i manje talentirana saveznička subraća u tumačenju svijeta, te ljudskih prava i života, narančasti kralj Donald Trump i kremaljski car i Super-patak Vladimir Putin postavila pitanje koliko divizija ima ovaj papa i na čijoj se strani bore njegove divizije, odgovor bi bio posve drukčiji. Papa Franjo iza sebe je imao golemu, čudesno brojnu i raznorodnu vojsku, kakve nikada nije bilo u cjelokupnoj povijesti kršćanstva. U nepunih dvanaest godina svoga pontifikata sabrao ju je i sazvao sa svih strana. U toj su vojsci bili milijuni katolika, naročito onih koji su prethodno bili prilično demoralizirani, ili su bili na granici da odustanu od svoje vjere. Uz njih išli su i milijuni kršćana svih denominacija, a onda još i milijuni onih koji u sebi nisu otkrili dar ni talent vjere, nego su bili ateisti, agnostici, ljudi duša opustošenih kapitalizmom, ljudi odlučni da u te svoje puste duše prihvate neko dobro i nadu. U vojsci pape Franje i u njegovim divizijama bili su zatim milijuni inovjernih. Sakupljeni sa svih strana, predvođeni vlastitim vjerskim vođama, često s iskustvom prethodnih nepravdi koje su im činjene od dominantno kršćanskog svijeta, oni su također bili divizije pape Franje. Njegova vojska u ovom je vremenu bila brojnija od svih drugih vojski svijeta zajedno. A nastupala je mimo politike, ali posve u skladu s jasnim i svima razumljivim kršćanskim načelima. Franjina vjera, koja je onda bivala vjerom Franjine vojske, bila je krajnje jednostavna. Ubitačno jednostavna po sve njezine neprijatelje. U njoj nije bilo iznevjeravanja. Ali je bilo nečega drugog, veoma važnog: Franjo je bio čovjek snažne imaginacije, bio je čovjek knjige i književnosti, koji je jasno lučio što je u tekstu pljeva vremena, a što je njegova bit. Sve što u svetim pripovijestima njegove vjere nije bilo od čovjeka, ovakvog kakav on danas jest, od ljubavi Božanske i ljudske, i od neporecivog bratstva čovječanstva, sve što je u svetim pripovijestima izmicalo temeljnim načelima kršćanstva, jer je naprosto prikazivalo zbilju neke vrlo davne i mitološke prošlosti, za Franju bi prestajalo da važi. Umio je boriti se i izboriti s onima koji su iz Biblije znali uzeti samo okrutnost, isključivost, ratobornost, vojničku poslušnost, ili samo ono crno i mračno iz velike knjige koja je revolucionirala čovječanstvo. Revolucija bez načela je, međutim, teror. Papa Franjo držao se načela. On je, čini se, vjerovao u Boga i u milost. Vjerovao je, možda, i u to da će Božju milost zaslužiti onaj tko bude imao milosti prema ljudima.

One večeri kada se prikazao na prozoru našega svijeta, Franjo je rekao: dobravečer! Obratio se, dakle, svima jednako. I sljedećih je skoro dvanaest godina bio čuvar takvog zajedništva i jednakosti. Došao je na mjesto čovjeka koji je prethodno bio papa, a nije umro prije nego što će on doći. Bila je to jedinstvena, neobična situacija. Njegov je prethodnik bio čovjek institucije, procedure i ceremonijala. I samim tim je bio mnogo, mnogo bliži Franjinim neprijateljima i protivnicima svih vrsta. To je u dijelove Crkve u Hrvata, naročito u crkveni i procrkveni tisak i nakladništvo, unijelo specifične, vrlo balkanske oblike neposluha i bunta. Govorili su i pisali o dvojici papa, pa su i preferirali tog jednog, koji više nije bio papa. U jednom njima bliskom hrvatskom naci-fašističkom tjedniku, onom u kojem je Kolinda svojedobno najavila svoju predsjedničku kandidaturu, na naslovnici objavljena je fotografija pape Franje s natpisom: Antikrist! Hrvatske crkvene novine nisu se protiv toga pobunile. Nisu se pobunili biskupi. Naci-fašistički tjednik ostao im je draga i prijateljska platforma. Tako su i bolovanje pape Franje ispraćali gotovo posve zainteresirano. Nismo slušali o hrvatskim misama za papino ozdravljenje, a dobro se, primjerice, sjećamo kako je to bilo u vrijeme bolovanja pape Ivana Pavla Drugog. Držali su se, Bože mi prosti, kao da to i nije njihov papa, ili kao da im je nametnut. Od koga nametnut? Vjerojatno od Boga, ako je vjerovati u svete procedure.

Smrću pape Franje zacijelo je završila jedna neobična epoha. Što nakon nje slijedi, uskoro ćemo znati. Od toga što slijedi ovisi i sudbina te velike Franjine vojske, svih tih njegovih divizija, koje su na položajima širom svijeta. U samo nekoliko dana ili tjedana nakon konklave ta bi vojska mogla biti raspuštena i trajno demobilizirana. Mogla bi, što je od toga važnije, biti i trajno demoralizirana. I pasti bi mogli njezini položaji u Ukrajini i Palestini, ali i pred bračnim i izvanbračnim posteljama katolika i nekatolika diljem svijeta. Mogli bi pasti položaji Franjine vojske u rovovima oko istospolnih ljubavnih kraljevstava, oko kosookih, crnih i obespravljenih. Mogli bi pasti položaji Franjine vojske oko svih stranaca ovoga svijeta, koje je tako usrdno spominjao u ovogodišnjim uskršnjim meditacijama.

Dogodi li se to, nestat će svih Papinih divizija, nestat će njegove velike vojske, te će, na neki način nestati i čovječanstva kao jedinstvenog pojma. Papa Franjo je, nismo to napomenuti, a trebali bismo svakako, držao na čvrstom okupu čovječanstvo. On jedini! I za njim vojska od nekoliko milijardi ljudi, raspoređenih u Papine divizije. Dogodi li se da nakon Franje na Petrovu stolicu – a ne stolac, kao što bi neki rekli, jer Petrova stolica ima naslon! – dođe netko od onih iz suprotnoga tabora, a sva je prilika da će doći, jer je suprotni tabor uvijek i posvuda veći i brojniji, Staljinovo pitanje iz 1943. bit će sumorno aktualno. Doista, dogodi li se to, ne samo da papa više neće imati svojih divizija, nego će opet biti sluga zlih i okrutnih ratovođa: narančastog kralja i njegova prilježnika i podložnika Superpatka! I to bi u određenom smislu moglo predstavljati i kraj onog kršćanstva koje se tisućama godina pokušavalo zasnovati na vlastitim temeljnim načelima, Kraj kršćanstva pape Franje. Vrijeme kada bi na svakom križu mogle izrasti te strašne kuke.

Papa Franjo dao se lako voljeti. Nije za tu ljubav trebalo ni previše pameti, a ni mnogo znanja. Da bi se voljelo papu Franju, nije se morala poznavati nijedna kršćanska molitva. Znači li to da je Franjo vladao pomoću kulta ličnosti i da je to, kako govore fašistoidni njegovi neprijatelji, bilo papinstvo bez Boga? Naravno da ne znači, jer kršćanski Bog nije u riječima konvencionalne i napamet naučene molitve. Bog je u srcu i u onih nekoliko lako shvatljivih načela, s kojima bi bilo lako živjeti kada bi čovjek pristao biti dobar.

Objavljeno u 24sata 22. travnja 2025.

Umro je papa Franjo – kakvo olakšanje! Nema danas više nikoga tko bi o pravima najugroženijih, o „univerzalnom bratstvu“, o migrantima i migrantskoj politici s tako visokoga mjesta, riječima koje ne mogu da se ne čuju po cijelom planetu istoga časa kad su izgovorene –  zanovijetao, kvario raspoloženje moćnicima današnjega skandalozno nepravednoga poretka. Tko ima uši, mogao je čuti huk gromoglasnog odahnuća diljem meridijana i paralela slavne napredne civilizacije.

U Znakovima pored puta piše Andrić:

„Još jedan od ᾿susreta᾿ koji daju veliku i iskrenu radost koju ni živi ljudi ni dragi predmeti ne mogu da pričine. Ima više od dvadesetak godina da u likovima čoveka, majke i deteta koji beže sa svojim magaretom tražim dublje značenje i gledam oličenje ljudske sudbine. Tu su u tri ljudska lika predstavljena oba pola i sva tri doba ljudskog života, detinjstvo, mladost i starost. Tu je jedna od životinja za koje je naš život vezan tužnom simbiozom. Tu je neizvesnost koja prati svaki naš pokret i pogled i sa njom misao o anđelu zaštitniku. Tu su zamori i odmori, briga, strpljenje i dosada, i nada u daleku bolju zemlju Misir. Sve to da bi se produžio život time što će se dete spasti od strašne smrti. A to dete će, posle tridesetak godina, pošto odraste i ispuni svoje pozvanje, umreti još strašnijom smrću od koje nema bekstva i za koju nema Misira.“

Ne može se znati kada je zapis nastao u velikom razmaku godina u kojima je Andrić ustrajno pisao Znakove, ali kada ih čitam danas, kao da su netom izašli ispod piščeva pera, iako ni pera ni pisca nema među nama već ravno pola stoljeća. Još je nešto uz taj zapis, što Andrić čini sasvim rijetko. Iznad njega stavio je francuski citat: „La fuite et le sejour en Egypte sont un mystère qui m’est très cher: il me soutient, il est mon modèle dans les voyages et l’éloignement.“ (Bekstvo i boravak u Egiptu su misterija koja mi je veoma draga: ona me podržava, ona je moj uzor u putovanjima i udaljavanju.) U potpisu: Ch. de Foucauld.

Zna se da je od svih jezika koje je poznavao, Andrić najviše čitao na francuskome. Ali kada je i kako je Andriću zapeo za oko Charles de Foucauld, ni to ne znamo. Možda već tridesetih godina prošloga vijeka, kada je o njegovu životu u Francuskoj snimljen film L᾿Appel du silence (Zov tišine).

Tko je Charles de Foucauld? Kada papa Franjo u listopadu 2020. objavljuje encikliku „o bratstvu i socijalnom prijateljstvu“ Fratelli tutti (Braća smo svi), uzevši taj naslov iz Opomena Franje Asiškoga, u njoj piše i ovo:

„Na ovim stranicama promišljanja o univerzalnom bratstvu, osjetio sam se nadahnutim posebice svetim Franjom Asiškim, ali također i ostalim našim braćom i sestrama koji nisu katolici: Martinom Lutherom Kingom, Desmondom Tutuom, Mahatmom Gandhijem i mnogim drugima. Ipak, htio bih završiti spominjući još jednog čovjeka duboke vjere koji je, crpeći iz intenzivnog iskustva Boga, krenuo na put preobraženja da svima postane brat. Govorim o blaženom Charles de Foucauldu.” Foucauld je, piše papa dalje, „usmjerio svoj ideal potpunog predanja Bogu prema poistovjećenju sa siromašnima, napuštenima u dubinama afričke pustinje. U tom je okruženju izrazio svoju želju da se osjeti bratom svakom ljudskom biću, i zatražio od prijatelja da se ‘moli Bogu kako bih uistinu bio brat svima’. Htio je, na kraju, postati ‘univerzalnim bratom’. No tek kad se poistovjetio s onim najmanjima postao je brat sviju. Neka Bog u svima nama inspirira taj san.“

Dan uoči smrti, javljaju mediji, papa Franjo primio je na dvije-tri minute J. D. Vancea, Trumpovoga potpredsjednika. To je onaj novoobraćeni američki katolik, koji je pod duhovnom rukom svojega mentora, kaže, otkrio kako mu sveti Augustin pomaže da shvati način harmoničnoga povezivanja teologije i politike. Tako, on Trumpovu migrantsku politiku tumači u svojoj „šerifskoj“ interpretaciji Augustinovoga (i Tome Akvinskoga) pojma ordo amoris (poredak ljubavi): prvo trebaš voljeti svoju obitelj, pa bližnjega, pa svoju zajednicu, pa sugrađane, potom ostatak svijeta.

U veljači ove godine papa Franjo uputio je pismo katoličkim biskupima SAD-a. Na neuobičajeno izravan način u njemu je kršćanskoj kritici izložena aktualna američka migrantska politika, uz jasne aluzije i na Vanceovo tumačenje pojma ordo amoris. I ovdje se kao motiv uvodi bijeg u Egipat:

„Obitelj iz Nazareta u progonstvu, Isus, Marija i Josip, emigranti u Egiptu i tamošnje izbjeglice da izbjegnu gnjev bezbožnog kralja, uzor su, primjer i utjeha emigranata i hodočasnika svih doba i zemalja, svih izbjeglica svih uvjeta koji su, opterećeni progonstvom ili nuždom, prisiljeni napustiti svoju domovinu, voljenu obitelj i drage prijatelje za strane zemlje.”

Potom izravno: „Kršćanska ljubav nije koncentrično širenje interesa koji se malo po malo proširuju na druge osobe i skupine. […] Istinski ordo amoris koji treba promicati jest onaj koji otkrivamo neprestanim razmišljanjem o prispodobi o ᾿milosrdnom Samarijancu᾿ (usp. Lk 10,25-37), to jest razmišljanjem o ljubavi koja izgrađuje bratstvo otvoreno svima, bez iznimke.“ Upozorit će papa u pismu još i na to da „briga o osobnom, društvenom ili nacionalnom identitetu lako uvodi ideološki kriterij koji iskrivljuje društveni život i nameće volju najjačeg kao kriterij istine“, te da se „autentična pravna država potvrđuje upravo u dostojanstvenom tretmanu koji zaslužuju svi ljudi, a posebno oni najsiromašniji i najmarginaliziraniji“.

Zadnje lice iz svijeta najjačih, koje je papa Franjo u životu vidio pred sobom, bilo je lice J. D. Vancea. To strašno lice ništavila. Tko bi mogao opisati sva značenja toga prizora, u rasponu od demonskih do anđeoskih, i natrag!

Jedna intimna uspomena: davno prije nego što je profesor Jorge Mario Bergoglio, nadbiskup Buenos Airesa, postao papa Franjo, slušao sam jednoga ljeta na komiškoj rivi Željka Mardešića, toga umnog i sućutnog kršćanskog sociologa, dok mi je govorio o užasu strukturalne nepravde modernoga svijeta, o tankoj manjini koja ima i ogromnoj većini diljem planeta koja nema, koja nema ništa, kojoj to ne-imanje oduzima temeljnu ljudskost. Govorio je o krivnji svih etabliranih struktura za takvo stanje, i, s nekim pravedničkim užasom i strepnjom, o nemogućnosti izmjene toga stanja osim u najradikalnijim, krvavim društvenim preokretima.

Što je na kraju, gdje smo poslije svega? Da li s Andrićem, kada piše o smrti „od koje nema bekstva i za koju nema Misira“?

Život nas nekada obuzme i prođe neuobičajenim tokom, poput trenutka, u nesvesnom iščekivanju događaja. Praznina je tada nenadoknadiva, nikada se više ne može popuniti izgubljeno vreme propuštenog života. Baš u takvu vrstu nesvesne prolaznosti života zapao je tokijski birokrata Kanji Watanabe, glavni junak filma Živeti (1952) Akira Kurosawe, starac kome je ostalo još par meseci života. Život je proveo u ničemu, na dosadnom, birokratskom poslu, gde je udarao pečate, svaki dan jeo istu hranu, prolazio istim putem, dolazio u isto vreme na posao, bez odsustva i bolovanja. U trenutku kada saznaje za smrtnosnu bolest postaje svestan protraćenog života koji je pregazila birokratska mašina. Gde je on u svemu tome? Nespreman da umre bez ispunjenja velike ideje počinje da traga za smislom. Na izmaku života nazire tračak smisla. Tek kada postane svestan da, kako kaže, ne zna ni koja mu je bila svrha života, pritom nedovoljno hrabar da se samoubije, službenik Watanabe iznenada počinje istinski život. Prolazi kroz niz neuobičajenih situacija, od odlaska u kafanu, na striptiz i klizanje, stalno ponavljajući da mu je život prošao u dosadnoj rutini i da se iz njega ne seća ničega vrednog sećanja. Ipak, pre nego što umre u snežnoj noći na ljuljašci u parku, usuđuje se da jedan namerno zaboravljen i potisnut predmet izvadi iz fioke i ilegalnu deponiju pretvori u dečije igralište. Uspeva tako da ostvari bar jednu veliku ideju života i stvori delo više vrednosti. Pred smrt ugleda zalazak sunca na čiju je lepotu, priznaje, zaboravio u poslednjih trideset godina neprekidnog birokratskog rada.

2.

Kreativnost je vitalna energija stvaralaštva koja ne samo da nas održava živim, nego nas čini i otvorenim ka drugima. Slikar Paul Klee će ideji o stvaralačkoj imaginaciji kao neophodnom impulsu života posvetiti stranice svoga dnevnika. Između ostalog, u sred svetskog rata, osuđen na mrkli mrak nasilja i mržnje, ovaj umetnik piše: ,,Da bih se izvukao iz ruševina, morao sam da letim. I leteo sam. Ostao sam u ovom razorenom svetu samo u sećanjima, kao kada se ponekad osvrnemo na prošlost. Zato sam ,,apstraktan, sa uspomenama… Napuštamo ovostrano, da bismo gradili u onostranom, u kojem je moguća potpuna afirmacija.’’ Zalazak u onostrano je ono što životu daje smisao; to je mesto gde se susreću naša stremljenja i nade kao krajnja životna afirmacija ostvariva jedino u stvaralaštvu i nadahnuću. Klee je totalni umetnik zbog afirmacije stvaralaštva kao životne mogućnosti koju ne iskoriste svi, premda nam je otvorena kao potencijalna i spasonosna ideja nadolazećeg. Martin Heidegger, stoga, u njegovom delu vidi nešto sasvim novo u umetnosti, ,,slikarstvo drugog početka’’. Stvaranje živi, piše u svom dnevniku Paul Klee, ,,kao postanje iza vidljive površine dela. Unazad gleda sve što je duhovno, napred (u budućnost) sve što je stvaralačko’’. Paul Klee je patio i umro od skleroderme (tvrde kože) do kraja ostajući posvećen ideji apsolutne umetnosti. 

3.

Paul Celan je pesnik nadolazeće reči. Kao Židov preživeo je svetski rat, u njemu izgubio sve i ostao do kraja sam, siguran jedino u mogućnost imenovanja zla. Da nije pisao, ubio bi se ranije. Pisao je mahnito, gotovo bez prekida. U govoru oktobra 1969. godine u Društvu hebrejskih pisaca u Tel Avivu poziva se na ,,radost pri svakoj novodobivenoj, sobom ispunjenoj riječi, koja dolijeće da okrijepi onoga tko je prema njoj okrenut’’. Mudrost ogoljenog srca Celan ispisuje u kratkim stihovima, uvek u nemiru pred onim što je čitav jedan narod gurnulo u provaliju smrti. Svet je tuđina jer je sve sveto otišlo u nepovrat. Svet je krvlju uprljan, tragovi su neizbrisivi. Celan zna da je svet iščezao u očima mrtvih, da je iz tih smrti sve novo rođeno. 

Sve,
i ono najteže,
uzletjelo je, ništa
se nije zadržalo. (Završni stihovi pesme Les Globes, prevela Truda Stamać)

Gisèle Celan-Lestrange, 10. maja 1970, šalje pismo pesnikinji Ingeborg Bachmann. U njemu, između ostalog piše: ,,Paul se bacio u Seinu. Izabrao je najosamljeniju i bezimeniju smrt. Što da drugo kažem, Ingeborg. Nisam mu mogla pomoći, kako god to rado htjela.’’  

Paul Klee ima jednu grafiku iz 1913. godine naslovljenu Samoubistvo na mostu (Der Selbstmörder auf der Brücke). Na tom prizoru uvek vidim Celana na mostu, dok ispod njega orgija neminovno zlo. Dok Watanabe na dečijoj ljuljašci čeka smrt spokojan jer je iz oklopa banalnog života izašao kao pobednik, vidim Celana koji nervozno žuri ka Seini svestan da tuđinstvo sveta znači zazivanje drugog koga nema. Nepodnošljiva jeka nemosti. Odjek njegovog samoubistva je neiskaziva praznina postojanja u svetu koga je do smrti pritisnula rešetka jezika.

Kako se prorjeđujemo, tako smo sve manje Hrvati i Srbi.
Prvi put ove godine jutros ne ložim vatru u kaljevoj, zapravo, pokušala sam oko 7.30, nije povukla, odustala, ja.
Onda u sat i pol događaja za mjesec i pol u normalnim uvjetima.
Danas nisu normalni jer je uskrsni ponedjeljak, i jednima i drugima.
Jučer nisam ni u čiju kuću zalazila, nije red, nisam rod, a kol’ko sam Pomoz Bog, to povremeno osjetim.

Događaji autentični, imena promijenjena, ali, da ne poremetim odnose među ljudima, razlikuju se takozvana hrvatska i srpska, kao i ona neutralna, kakvo je i moje.

Kod Vesne ću ranije po nekoliko šnita kuhane šunke i dvije-tri vrste kolača, nisam jučer, čeka me, pa ću ranije, oko 9.00, dok je susjedstvo u kućama, poslije će svi u dvorišta, da ne vide kako nešto nosim. Majka joj rodom iz Marije Bistrice, 84 godine, treću godinu leži, ne može na noge, najviše voli čokolino, to poznanstvo zaslužuje posebnu priču u kojoj sam nju i svoju majku vozila do Bistirce pa se jedna, moja, naizgled izgubila, a ona odšetala do štandova da nakupuje medenjaka za darove.

Ali, vraga i uskrsni ponedjeljak, svi se već muvaju.
Vera telefonira u verandi, čak i slučajni prolaznici kojih jutros nema sve mogu čuti, a ona ima pogled baš na sve što se oko mene događa.
Milica metlom mlati po dvorištu i ispred kuće, ona sa suprugom Milošem i sinom Ljubišom došla preksinoć iz srbijanske prestonice, u kuću koja je tokom godine prazna, zanima je kakva je prognoza vremena.

Marko žuri prema džipu, bavi se pčelama, prekjučer sam mu predložila da u moje veliko dvorište koje se žuti od maslačaka smjesti nekoliko košnica, kad mogu u Puli ostaviti parkove nepokošene trave kako bi pčele imale hranu, što ne bismo mogli i mi u varošici punoj traktora i drva u metrima i kladama poslaganima na cestama, ispred kuća – nisam mogla vjerovati – Marko mi nije mogao objasniti zašto je ideja loša, samo odmahuje rukom dajući znak „nije moguće“, jedva čujno će: ne mogu govoriti, ubola me pčela, nateklo mi grlo – njega poljubila pčela, a svakodnevno se s njima druži na nekoliko livada u obližnjim selima gdje su autobusi sa košnicama.

Miloš taman stiže iz grada, praznih ruku, ni jedan dućan ne radi. Nudim kruh, veća količina u zamrzivaču, ako trebaju i trajno mlijeko i sve od važnih živežnih namirnica. Odrastala sam u vrijeme kad su dućani špeceraja zatvarani subotom u 13.00 sati, do ponedjeljka ujutro. Da ih je bilo tada sve u varošici spojiti u jedan, ne bismo imali čak ni pola modernog marketa, a imali smo sve.

Marijanini dečki ne vole jučerašnji kruh pa im pravi poderane gaće, 4-5 komada ostavlja za mene, viče da dođem dok su vruće.
Marica iz treće ulice maše taman dok nosim poderane gaće – zaboravih reći da je moja stara kućica na raskršću i ima četiri prilaza – rekla sam ti još prije tri dana da dođeš po salate i mladog luka, nisačim nije špricano; kako ću ići baš uoči Uskrsa, ona taman mislila da napuni vrećicu i ostavi mi na štaketi.

I Marija ima 84 godine, lani više mjeseci nije izlazila ni na balkon, sad je vidim drugi-treći put ovo proljeće, prilazim da se odozdola javim, čestitam Uskrs.
Crkveno zvono intenzivno, danas smiju zvona, ali glas od Ivke iz ne znam koje po broju već navedenih kuća, pa da sad ne zbrajam, nije potrebno, sve ih imam u glavi – Umro Papa.

I dok se po treći ili četvrti put vraćam u svoje dvorište sa različitim prehrambenim darom u rukama, svi su ispred kuća: Umro Papa, pa kako to, a još jučer, lijepa smrt, neka se nije mučio …

Odjednom nestali Hrvati i Srbi, u varošici u kojoj se baš tako raspoznaju, snažnije nego: katolici i pravoslavci; ostali samo smrtni ljudi koji ne znaju kad će im zadnji trenutak, ali im je nekako na licima ispisano to pitanje pa lica, oči i usne postaju razmekšani, kao čokolino, kao sirovo tijesto za poderane gaće, kao med, kao kuhana uskršnja šunka i svježa salata puterica.

Na rundeli pod prozorima smješkaju se nezaboravak i jaglac, neveliki, nježni i oni, krhki, bez trnja, usklađenih boja … 

vjerujem da se čovjek rodio u štali
hodao po vodi
umro na križu
i da je ustao iz groba
svašta se ljudima u životu događa
pa mi ni ovo nije teško povjerovati
to ne znači da sam lakovjeran
već da ostavljam mogućnost kako postoje stvari
koje ne razumijem
savršeno prihvaćajući da nisam mjerilo
ni stvari ni stvarnosti
ne vjerujem s druge strane
da se čovjek rodio zbog mene
a još manje da je zbog mene umro
ja sam se rodio i umrijet ću isključivo zbog sebe
a na tom kratkom putu oslanjam se na svoju savjest
i od drugih ne tražim da mi pomognu nositi moj križ
ne vjerujem ni u ljude koji su danas puni dobre volje
zato što je na današnji dan
mrtav čovjek živ išetao iz groba
ne vjerujem im jer po istoj predaji
taj koji je pobijedio smrt
dan kasnije bio je isti čovjek koji je jučer ustao iz groba
ali tog događaja ljudi će se sjetiti samo jednom godišnje
na srca će opet navaliti kamen
iza kojeg će svjetlost još jednom umrijeti
daleko od očiju što gledaju tuđu bol
slušat ću kao što sam i dosad slušao
red dobrih želja
red vijesti da u isusovoj domovini
gore živa djeca
djeca koja neće moći uskrsnuti
kao što bi svačija ljudskost mogla
samo kad bi slijedila onog jednog
koji je davnih dana ljudima pokazao
kako biti čovjekom