Majka se porađala.
Majka se porađala na vrhu hrpe tjelesa.
Neki kažu da je bila čak i na dvije hrpe.
Raširenih nogu, iz nje je izlazilo veliko crno klupko vune.
Kako je izlazilo tako se trcalo.
I trcalo. Crna linija se razvlačila do kraja horizonta.
Doktorica je tražila dovoljno oštar šrapnel u nekom od tjelesa da presiječe pupčanik. Doktorice nije bilo. Nisu ih ubijali granatama i nije bilo šrapnela.
Ubijeni su iz neposredne blizine.
Radilo se uglavnom o prostrijelnim ranama a spljošteni meci su ishodište nalazili u zidovima domova kulture.
Meni se doista desilo da upoznam majku koja crnu vunu prede.
Bila je to moja vlastita majka.
Na hrpi je bio i Fahrudin Muminović. Imao je sedam godina. Bio je na dvije hrpe. Na prvoj, onoj na kamionu, bio je uhrpan sa živima i povezanih očiju.
Na onoj drugoj hrpi bio je zatrpan mrtvima i sa rupama od metka.

____2019. godine ministar se uslikao pored kuće koju je ministarstvo napravilo za Fahrudina.

Izgradnju kuće realizovali smo uz najveću pomoć ministarstva raseljenih osoba,
značajnog broja privrednih subjekata i jednim dijelom od donacija građana.

Rekao je ministar.

Građani su uumanitarnoj akciji skupili 130 hiljada dolara. Na fotografijama u agencijskoj opremi vijesti o svečanom događaju  vidi se mala prosta prizemna kuća od nekih sedamdesetak kvadrata. Ako i toliko.  Cijena kvadrata malene bijele kuće ispada da je čak i malo viša  od cijene kvadrata vila na Poljinama. Što je i pošteno.

Jer se samo Poljine mogu mjeriti sa Srebrenicom.

Inače, od 14.7.1995. kad je skoro preselio do decembra 2019. kad je u bijelu kućicu uselio,  Fahrudin nije postojao.

U jednom periodu je bio samo šifra zaštićenog svjedoka. Protezao se kao dvadesetogišnja struna crne vune o koju se niko nije spoticao i koju niko nije imao u džemper da oplete.

U san u kojem je Fahrudin sanjao:

“I vozili smo do mjesta Orahovac tu su nas strijeljali, naredili nam da legnemo, poredali smo se i legli smo svi, počeli su pucati po nama, kako sam ja ležao na stomaku ja sam slučajno podigao glavu i vidio tog doktora, nisam ni znao tada da je doktor, on je mene spasio, sa njim sam ušao u auto, kao džip bijeli s crvenim križom preko.”

Ipak je bio doktor a ne doktorica koja je porodila  moju majku što je crnu vunu prela na hrpi.
I stvarno na dvije hrpe.
Hrpe na kojima je jedan dječak umro a drugi se rodio.
Obojicu je Ahmet Šabo uredno upisao i evidentirao. Rođene među mrtve a umrle među spašene.

Soba za tugu

Svake godine u proljeće prekopam komad bašte. Isto radim s jeseni, prije prvih mrazeva. Otac, kojeg su zvali Juca Palajnerov, govorio bi, ako te nešto boli, kopaj. Sve će prestati.

Otkad je umro, kopam učestalo. Iskopam kišne gliste i puščane metke. Pustim gliste, vraćaju se smireno u zemljinu utrobu, kao da se ništa značajno dogodilo nije. Metke sve pokupim, pa ih uredno posložim na prozorsku dasku, po veličini i obliku, jer ne znam u koju bi ih kantu za smeće bacila, u koji otpad razvrstala. 

Ponekad ih stavim u džep, u namjeri da se kasnije pobrinem za njihovo ispravno odlaganje. Nađem ih pred pranje veša, kad praznim džepove, i opet ih negdje zametnem. Sve dok negdje ne iskrsnu. 

Iskopam, naslonim se na zid kuće, gledam sunce na zalazu. U mecima, sigurno pohranjena, sklupčana drijemaju sjećanja. Kao puževi u kućici. Razmještam ih po džepovima. Klikeram pod prstima.

Otac me naučio: sve boli jednako ispod koljena. Tu ciljaj. U cipanicu. Kad bi neki od nogometaša Krajišnika dobio po cipanici, on bi uletio na teren i posprejao bolno mjesto. Unatoč ogromna stomaka, teren pretrčava, lagan na nogama. Njegov golem pod stomakom izrastao je nakon mučnih, neuspjelih operacija. Započevši kao rutinske, dovele su ga do ruba smrti, mrtvačnice u kojoj je padao u bijelo, sve dok ga nisu našli ipak živoga.

Sve je počelo s bruhom kojeg je zaradio održavajući tkalačke strojeve u tvornici sanitetskog materijala. Ostavili su mu duge ožiljke, pojas koji bi povremeno nosio i bolove. Zapravo, sve je počelo prije bruha, prije Sanitex-a, i prije vreća žita koje je kao petnaestogodišnjak nosio na leđima do mlina. Počelo je ranom smrti njegove majke. Sva praznina njezine odsutnosti razlila mu se utrobom. Tražila je sebi mjesta i pronašla ga u stomaku. Ruke kirurga samo su asistirale pri njenom komotnom useljenju. S tom tugom pod prsima i dalje je trčao, liječio, radio i stvarao. Kopao. 

Svatko ima svoju sobu za tugu. Moja je u desnom palcu, nesrazmjerno je veći od lijevoga. Dok kopam, ili pišem, desni se palac naočigled smanjuje.

Na početku

Bila je ljubav. Neobična kao što su neobične i sve druge ljubavi. Mati je iza sebe imala krletku koje se oslobodila, jedva je nas dvije žive i sretne spasila. Bilo smo neumjereno sretne i slobodne, baš kao ptice, i kao ptice visoko smo letjele, uvijek u paru. A otac je u drugom nekom kraljevstvu, na povisoku brdu, živio svoju dobro uvježbanu slobodu. Nije mu bilo premca, a ni mjesta za druge. Letio je visoko i sretno. A kada su se ipak sreli na tom nepreglednom nebu ljubavi, slijedom čudna rasporeda oblaka i voznog reda autobusa, njegov je prvi komentar bio da ružnije ptice u životu nije vidio. Odlučili su svoje nebo podijeliti. I evo ishoda, nas dvije putujemo prema carstvu Juce Palajnera.

Prelazimo put od prve domovine, iza sebe ostavljamo guste šume, gubimo se u ravnicama, zavojima, lutamo među visokim brdima, stijenama. A onda, prospe se čudesna neka rijeka, sva puna ravnice i hitnje, da bi se sve opet pretvorilo u prosjek, pukotinu među stijenama. 

Sjedimo na drvenim sjedalima jedna nasuprot druge. Autobus na harmoniku, dijelovi bi se na okukama razvlačili i spajali, svoju su neku pjesmu svirali. Sve je puno muzike, sunca i prašine. Neke sanjivosti. Ona se smijala, bila radosna, mala nježna leptirica. Išle smo u vilinsko kraljevstvo, u novi dvorac, visoko u brdima. Pored nas promiču stari gradovi u zelenilo urasli, Vrnograč, Podzvizd, Todorovo, u nekom su drugom jeziku izrasli. Nakon nepreglednih brda, naslaganih jednih na druge, ukazao se grad, konačno smo stigle u ravan, nakon svih tih krivulja. Žmirkava svjetla dočekala nas na ulazu, i tek kratkotrajna ravnica, prije ponovnog uspinjanja na brdo. 

I na vrhu brda stoluje otac kralj i skitnica, dvorska luda u službi majke kraljice. Mati se opet smijala. 

Iz tog silnog smijeha rodit će se moj brat, dijete s čudnim sposobnostima, umnažat će nam kruh kad zatreba, pričat svojim jezikom, a opet ćemo ga posve dobro razumjeti. 

Još je nešto naše roditelje povezivalo, osim nas dvoje naravno. Bila je to strast prema kolekcijama, skupljanju sitnih i skladnih predmeta. Njihov je susret morao biti sudbina, jer ista ih je strast vezala. Mati je recimo imala penkala, koja bi, kad se vrtila pred našim zapanjenim okom, prikazivala Gospu iz Lurda, i ostale prizore, poput pećine ili djece vidjelaca. Otac pak je imao istu penkalu, istog zanimljivog, a jednostavnog mehanizma, samo što bi se pred našim ošamućenim očima vrtile gole tete, i sve odreda bile su milosne. On je svoju sakrivao, a mamina se negdje zagubila u silnim seljenjima. Ona je voljela putovati, a on se kući vraćati. Sa svojih je putovanja donosila porculanske figurice, prinčeve iz Venecije, delfine, anđele, razno razne umiljate i krhke životinje, vaze i križeve, školjke i skladne ljudske figurice. Kad se nije selila, nego bi se ustalila na jednom mjestu, duže bar, onda je knjige kupovala. Od trgovačkih putnika. Pasternak, Šolohov, Mopasan, Huksli, Kronin, Zagorka, Dreiser, Matko, zatim vjersko štivo i literatura koja se naručivala i preko crkve kupovala. Život u misijama. Sve se to s njom uselilo i smjestilo među očeve izložbene predmete. A bile su to: zastavice nogometnih klubova čije je utakmice gledao, i one koje će tek gledati, zatim: kubure, kremenjače, puške dvocijevke, noževi, sjekire, tomahavci, sve ispod nakovnja kladuških kovača, koje je izlagao u hodniku vještinom muzejskog eksperta, i među male alkoholne bočice koje je sidrio u staklenom kredencu ispod televizora. 

I njegova i njena postava bila je na izvolte svim posjetiteljima, a očeva im je posebno smetala. Ne zato što su bili posebno miroljubivi, ili alkoholu neskloni. Upravo suprotno. Nego se otac u mladosti ostavio svog jedinog poroka, prekomjerna pića. S tim je bočicama izazivao njihove živce, nisu vjerovali da će ga ikada više trijezna pronalaziti, a taman se bili uvježbali da ga kući vodaju i javno ga se srame. Kao da im je oteo svu njihovu dobrotu. Te su se bočice prpošile i kočoperile, a on ih ne pije. Nije ni pušio. Isto ga nije sprečavalo da cigare sakuplja. Raznorazne kutije, pakle, ciglice, kubanke u drvenim kutijama sa slikama Alpa, i pripadajuće upaljače, naravno. I tako su se njihove dvije kolekcije zbližile i svemu je bilo mjesta dovoljno, i bilo je baš živopisno. Kubure su bile remek djelo braće Kurtović iz Todorovske Slapnice, a osim kubura, opremali su kuće i mlinovima za kavu ručne izrade. Od cijevi minobacača, izvana lijepo gravirane, ukrašene. Iznutra, od rata ispražnjene. Mirisale samo na kavu. Braća Kurtović tajno oružje izrađivala, ljudi još tajnije nabavljali, milicija plijenila, a otac nekim svojim rutama opet sklanjao na sigurno. 

Mati svoju kolekciju pažljivo čuva i izlaže na policama regala. Dvaput godišnje, kao u nekom muzeju, mijenja stalnu postavu, pa iz depoa izvlači anđele ili pastire i mljekarice, a nekad i češće jer ne trpi monotoniju, i stalno novi izlošci prispjevaju, balerine i šoljice, ptice pjevice, vaze u svim dezenima i bojama. A ispod svega tabletići ručne izrade, a ona dobro zna čiji su, vezeni stoljnaci i nadstolnjaci, store i zavjese, neke remek djela poput Jarmilinih, zatim klašnje, ponjave i serdžaze kojima tepihe od zida do zida prekriva. Naši su podovi mekši od rajskih poljanaka. Uz svaku klašnju ide priča o teti Mariji, koja ih tka u mladosti, priča o potkama. Sve u njenoj kolekciji ima popratni komentar znalca punog ponosa. Očevu kolekciju također prati puno priče, koja se onda prelijeva na sve segmente života. Općenito, otac je naš puno pričao. Sve u svrhu odgoja.

Odgoj je pak svojih ptića pitomaca vrlo ozbiljno shvaćao pa nam je pričao priče prije spavanja. Nama najdraža bila je: Pričam ti priču gdje goveda riču i krmci se seru tebi za večeru. Tako se oglašavao na tračeve, komšijske spletke, tako je otprilike mislio o javnom mijenju, i glasu naroda, gdje je puno priče, previše je govana. Ne diraj govno koje smrdi, pjevao nam je prije spavanja.

Ujutro bi uslijedila gimnastika, šetnja gradom, upoznavanje svih prečica, šumaraka, dolina i razgovor sa gradskim samoćama i skitnicama. Kulminiralo bi sve cijepanjem pokoje tvrde klade, kojom bi stavljao zaključak na našu žilavost. Dakle, i najotpornija klada, kvrga ili panj ima mjesto po kojem puca. A puca tamo gdje je mekana. Isto je s ljudima. Ne smiju drugi vidjeti mjesto gdje ste tanki i ranjivi. Ne pokazujte slabosti. Inače ste gotovi.

Znao je i pjevati, kad bi ga netko dobro iživcirao, prvo bi grmio, kao ljuto ljetno nebo, a onda se povukao pod jabuku u dvorište i zapjevao: Mala moja iz Bosanske Krupe, skini gaće da ti vidim dupe…. kada smo ga pitali tko je to napisao, rekao bi, sav u čudu i nevjerici, pa zar ne znate, Branko Ćopić. On započeo, ja završio.

Naučio me ponešto o pisanju. Iz priča Konj. Počela je i završila ovako: Konj sjedi na grani i pjeva. Ta priča bila je početak kraja njegova školovanja, početak zanata i skorog zapošljavanja u Sanitex-u. 

Kada bi se vraćali u svoje staro carstvo, u Varcar, koje je i Konj kao svoje zavolio, pa smo rado i često išli, spuštali smo se u kotlinu, u noći je spavala, s tek ponekim svjetlom. Čekali su nas baka i dido i sva radost ovoga svijeta, i rodna kuća sva u krijesnicama. Taj ćemo teritorij nekom drugom prilikom iscrtavati i upoznavati. On je opet priča za sebe. 

Začarano kraljevstvo

Novo kraljevstvo najsličnije je prvoj kući iz susjedstva, ona je prvo što ugledam kada se ujutro nadvirim preko prozora. Tihina kuća. Spuštena iz svemira u oazu zelenih četinara, živice od šimšira i malih puteljaka što se račvaju na putu do bašte, na putu do voćnjaka, na putu do Mileninih cvijetnjaka, do kućnog ulaza. Uvijek u mračnoj, debeloj hladovini. Tiho je vodoinstalater, i kada ne održava postrojenja u Sanitexu, održava cijevi po komšiluku. Uvijek do grla u poslu i vodi. Milena vodi brigu o kućnoj ekonomiji, baštama, cvijeću, životinjama, ručcima, večerama i svemu što ide uz život u malim gradovima. Ima urođen smisao za vrijeme. Svaki dan vraća se iz komšiluka s jutarnjih kava, navijena kao švicarska urica. Svaki dan, u pola dva, poletila bi Milena da svoga Tihu dočeka. Smjena završava u dva, i taman toliko ima vremena da završi ručak, spremi po kući, poleti po svim puteljcima dvorišta, i dok bi Tiho došao, ona bi kao i njegove cijevi bila u goloj vodi, zajampurena, crvena i šištava. Tiho bi zabrinuto rekao: ajd da mi ručamo moja Milena, pa da prilegnemo. Ti se se meni umorila. Kuća joj je puna minijaturnih kaktusa raznoraznih boja. Njima puno brige ne treba, dovoljna su im Milenina isparavanja kad dođe sa jutarnjih obilazaka, i nježno poslijepodnevno hrkanje od kojih im trepere nježne latice. Žute, roza, ljubičaste. Lijepe kao Milenine haljine. 

Dani su njeni prolazili u sretnoj omaglici. Letila bi preko ceste, a sve soptala, uzdisala, stenjala, u svojim šarenim, ljetnim haljinama bez rukava, s dubokim džepovima. Oniža, okrugla, crnpurasta, bila je šarena parna lokomotiva što se probija do stanice teškom mukom, sopće i puši, a njen skretničar samo što nije garav iz Sanitex-a stigao. Bila je dobroćudna Milena, i morala je biti, jer ničega na njoj ćoškastog ni zašiljenog nije bilo, kao da se meka duša prelijeva preko rubova tijela. Milenu i slične njoj, zvali smo stokuća. Oko nas su bile sve te kuće, par njih, koja je Milena žurno ostavljala pred dva sata. Bila je Milena potpuno ovisna o pričama. Pričama i životima ljudi s kojima je živjela, drugovala, ispijala kave. Zanimalo je sve, čak i ono što je ne zanima. Pričalo se još da se njene prijateljice bave i čarkama, urocima, prizivanjem duhova. To je bilo popularno tih dana. Ogledni primjerak njihova urokljiva biznisa bio je Slavo Tristalonci. Svaki se dan, tačno u podne, s Poljanka do čaršije, spuštao go golcat. Svaki dan, nitko i ništa ga nije moglo spriječiti i svaki puta bi zaboravio kako je sebe i sve svoje tom svojom golotinjom osramotio. Nije bilo drugog objašnjenja doli čarki za to njegovo golaćstvo, koje je uz to bilo i gadno, jer je bio sav gadan i ružan, tako i toliko, da nije za opisivanja. Neke od onostranih vještina pokazale se kao iznimno korisne, recimo salijevanje strahe, namještanje želuca. Neke su žene od toga porodicu prehranjivale, djecu podizale i školovale. Liječile tijelo travama, a strah tjerale salijevanjem olova. U starija je vremena jedino onostranost nudila financijsku neovisnost ženama. Nijedan drugi posao nije im se novčano priznavao. Posljednja u nizu bila je Džemina mama. Kretala se sporo i odmjereno u ritmu zemlje, njena vremena i usjeva. Bilo je u njenim starinskim dimijama i marami pod vrat vezanoj i njenim sporim, mekim kretnjama nečeg drevnog i zemljanog. Znala je sve o travama, ljudskim bolama, urokljivim očima. Iza blagog pogleda, naslućivala se dubina raja.

Moj brat tek što se rodio, suzama je novi potop navješćivao pa su ga odnijeli mami Džeminoj. Dok ga je vidjela uslijedila je sigurna dijagnoza: netko blizak vami  ima oko urokljivo. Ima tome lijeka, ne brinite, košulju mu okrenite, maći će spavati, samo što će bolje od druge čeljadi vidjeti. Nije sve ni loše. Inače, dobar je čovjek, koji ga je ureko, nenamjerno. Puno on pati, a nikom ne govori. A i to jer bolje od drugih vidi, a i to je patnja. 

Među nama bliskima bio je stric Nina. Imao je oko stakleno, svi sumnjali na njega, bio je duša od čovjeka. Ponekad bolno šutljiv, sav nekako u sebi, tugaljiv. Oko je izgubio u eksploziji rudnika barita. Nina svaki dan pješači kilometrima do brda Crkvine. Miner je, ugrađuje sebe u privredni razvoj opštine. U preduzeću, osnovanom četrdeset i osme, kad su godine još gladne i mršave. Malo je radosti za rudare, i brzo im otvaraju trgovinu dobro alkoholom opskrbljenu, da im pokupi prašinu barita iz grla i praznog stomaka. Barit je mineral dobroćudan, i nimalo opasan za rudara, i nije Nini žao što mu je oko iscurilo u eksploziji. S novim, staklenim, vidio je dalje od običnoga. Kad bi prošao svojom ulicom, pa čaršijom, i dalje Drmaljevom, sve do Crkvina, nove su kuće nicale, a on je dobro znao, gotovo opipljivo, koliko ga u tim kućama ima. Odakle je, dokle je, i koliko njegovih ruku i mina ima u njima. Nekad se sebi činio većim od atomskoga skloništa. Jer znao je, i ta skloništa, diljem Jugoslavije, puna su njegova barita. U zlatnim godinama njegova života, i života rudnika, znali su izvaditi i do 350 000 tona barita. Uz njega i druge opštinske sirovine dolomita i krečnjaka što ga je novoosnovano preduzeće Grupex-a prerađivalo, nicale su kuće od Kladuše do Topuskoga. Nikola nije žalio tog svog oka, iscurilo je rijekom Glinom sve do Topuskoga. Njegovo je ludo oko drugačije na svijet gledalo, vidilo dalje od očitoga, recimo spustilo bi se ulicom, nizom kuća, identičnih, na četiri krova, u najbližem komšiluku, sve od Hukića brda do njegova Šabića puta, i znalo bi, njegove ga oči s tih fasada gledaju. Samo bi se rastužio kad njegovi rođeni ne bi shvatali kako su važni njegovi poslovi. Gledali su ga obrnuto proporcionalno od iznosa koji je kući donosio. Tanak je, malen i beznačajan bio u očima ukućana. I bio je tužan zbog toga, tužan, jer sam sebi je bio značajan, ogroman, jer se ugradio u tolika skloništa, a oni to nisu shvaćali, i stalno ga oblačili u odjeću manjega kroja, odjeću koju je davno prerastao. Onda bi njima za ljubav, sebe umanjivao, i pio, tako da su svi jednako tužni bili. A on, još i tužniji, sve gledajući kako mu djeca rođena nikad neće postati velika, jer su gledali svijet gladnim očima, i mislili samo trbusima. Misliti guzicom je najgore, ponavljao bi Nina, misliti guzicom je ne vidjeti dalje od svoje nosine. 

Dar viđenja mimo uobičajenih i svakodnevnih pogleda mom je bratu prenio kad ga je onomad „ureknuo“, a mama ga Džemina djelomično izlječila. Je li dar svoj podijelio slučajno ili namjerno samo on to zna. 

Poslije Džemine mame nitko više u komšiluku ne liječi tako, travama i riječima. Nema više olova. Dolazila su neka nova vremena. 

Netko je preko noći cijeli naš svijet zamračio, nestale su krijesnice, neko je bacio zle čine, uroke, i ostali smo zarobljeni, mogli se micati samo unutar svojih stiješnjenih brda. Kletva se zvala rat, i ta jedna riječ urokljiva čim bi se spomenula među ljudima, još bi ga više približavala, mogao si mu čuti topot kopita. Bila sam teška i neutješna, nijedna očeva riječ ni priča nije više liječila. Pa su se sjetili što bi kletvu moglo oslabiti. Gradska biblioteka. Najsigurnija od svih utvrda. Prije ulaska triput pljunem u prašinu, tako da me nitko od mojih ne traži, da me svi zaborave, i da ja na sve zaboravim. Te su mjere predostrožnosti bile vrlo korisne. Sve bih zaboravljala čim bi nogom preko praga zakoracnula. 

Zatvarala bih oči, udisala miris knjiga i skučenog prostora, prašinu prastarog etisona, pratila lelujanje svjetlucavih čestica između polica. U zgradi staroga kina, u maloj izbi na lijevo, stolovala je Arifa, bibliotekarka, majka svih tih knjiga, znala je za svaku, gdje je, šta je i kakva je, i kod koga je, ako već nije tu. I što je najvažnije, znala je kad se vraća kući. Bila je kuća mnogim knjigama. Čitajući sam čekala da se ta riječ zlokobna prestane upotrebljavati, da je zaborave, da je sve te druge silne, nebrojene riječi nekom boljom zamijene. Sprijateljila sam se s Ćopićem. Prozvaše ga četnikom, a ja, podučena očevim pričama, znala sam, to nam seru za večeru. Trebali bi se najesti, leći i zaspati. Prespavati šta nam spremaju. Do dugo u noć, čitala sam. Konj je sjedio na grani, pjevao.

Obiteljska kletva

Početak novih vremena najavila je obiteljska tragedija. Smrt se rodila, koju minutu prije Božića. Svi kladuški katolici, svake bi godine, pred misu ponoćku pješice krenuli prema matičnoj crkvi. Bila je u Cetingradu, desetak kilometara udaljena, teritorijalno najbliža. Tamo je župnikovao velečasni Marijan, i nitko se i nije sjećao njegova prethodnika, jer bio je tu još od svoga ređenja. Neki su tu sreću imali pa ih je krstio, ženio, neke i sahranio. Marjan je bio drevan, baš kao što su bile drevne i crkvene podjele po kojima je Kladuša Cetingradu pripadala, a mi svi posljedično popu Marjanu. 

Uputili se tako u grupi pješice, baš onako kako su običavali svake godine. Muški, najčešće, te mise ne bi ni vidjeli, nego su pili, pucali, u grupi pred crkvom ostajali. Malo je toga bilo ravno njihovoj radosti. Pucali bi i prije mise. Misa ponoćka je počela šapatom što se pronosio po redovima, Tomica ubio kuma vjenčanoga. Dok se vijest proširila, a vijest sporo putuju, korakom pješaka, već je zora svanula, rasuo se prvi mrak, stric je Nina, sasvim prisebno, prisutne zamolio da se vijest nesretna, ako se već mora, njegovoj Anki koja je vazda pobolijevala od šećera i mnogih drugih neizlječivih bolesti, sve do slaba srca i teških nogu, krajnje nježno i obazrivo priopći, jer njeno srce to neće izdržati. Bolje joj ništa ne govorite, a ako već morate, dobro je pazite. 

Nakon izdane upute, njegov unutarnji rudnik se obrušio, prsa mu poklopio. Izdahnuo je brzo i naglo, nitko se još nije ni snašao, a on je već hitao račune poravnati i Tomičinu krivnju otkupiti. Kumov metak i Ninu je načeo, zašao na terene nestabilne, a teško dostupne, sve se urušilo. Ugušilo ga. Iz ove se eksplozije nije mogao izvući. Jer kad ga je taj metak okrznuo, Nina je okom svojim naslutio i veći raspad od onoga što se trenutno u njemu događa. Naslutio je urušavanje one ulice kuća jednakih. To mu se nije mililo još jednom gledati. Tu viziju što će se vremenom ispuniti. Nije bilo te sile kojom bi je mogao minirati. I tada je posljednji palioc mina, svoje oko stakleno i ono drugo rođeno zatvorio. Iza njih je ostala strašna vizija. Mi smo ostali prema njoj koračali, a da nismo ni slutili. 

Bilo je znakova koji su najavljivali nesreću, samo što ih mi, u to doba nismo znali gonetati. Priroda je bujala, neumjerenoobilno. 

Roditelji su su kroz par zajedničkih godina mnoge ruže zasadili. Majske najviše. A one su, baš nekako uoči rata, divljale ljepotom. Kao da nastoje prekriti prekomjerni ljudski zločin, ili da nas utješe kako još ima nježnosti i ljepote. A bile su tu i krave biblijske, one debele i mršave. Isprva nije bilo ničega, izoliran i skroman život na zemlji, a onda je ista ta zemlja grbava postala glavna okosnica industrije. Div prehrambene tvornice prehranjivao je većinu stanovnika, a zalihe i bogatstva se gomilale. Kraj je zujao neprekidno, radilo se i gradilo, kao u košnici. Trutovi siti spavali. Pomalo se i svakodnevno kralo. Sa čokoladom San pod kutama napuštala se radna postrojenja. Najavljivalo je to sasvim ispotiha kako će javna imovina postati privatna. 

A onda, uz rat i prve restrikcije struje i vode, zalihe se nisu skladištile, nego se kvarile i trulile. Isprva se po svim dvorištima dimilo i roštiljalo, kao da svi nešto slavimo. Kako nitko nije mogao ni zamisliti da pojede tolike količine jaja i pilića, purana i kunića, silno meso se razbacivalo naokolo. Zamrzivači u to ljeto devedeset i druge nemilice se topili a kontejneri zaudarali. Poslije smrada uslijedilo je sedam mršavih godina. Brašna je nestalo prvoga. Pa smo čekali u redovima za kruh. Ti su redovi bili nastavak duge najave propasti. Ranom zorom, sneni svi, njuškali smo, hoće li ga svima dostajati. Miris kruha je lapio. Zato smo svako jutro ustajali sve ranije. Stajali smo pred robnom kućom i nas četvoro, cijeli je grad bio jedna duga neispavana gusjenica. Brat u ta jutra ima četiri godine, i zbog svojih godina dobije dva kruha. Svaki nam dan kruh umnaža. Ništa neobično, zaspemo uz ilustrirane priče iz Novog zavjeta. Brat je oponašao najdražeg lika. Svaki dan pojedemo jedan kruh a ostale pohranjujemo u zamrzivač. I kada svega ponestane, vadimo kruh iz ledenog doba. Uz sve restrikcije i redove, prešlo se na rudimentarne oblike poljoprivrede. Bašta se okopala i zasadila. Te godine rodio je paradajz i mahune, ostalo slabije. 

Jabuka 

Iz daljine, daleke, daleke, sporo su vijesti pristizale, tiho, polako, kao da se plaše, da nas ne razbude, a onda sve brže, sve glasnije. Uskoro ih je bilo toliko, sve su zakrčile, nismo ih stigli pohvatati rođenim ušima. A nakon vijesti, počeše pristizati izbjeglice, u kraljevstvo svih nesretnika, na kraju svijeta, za sve one za koje nema dalje. Nisu do nas dopirale granate ni meci. Samo strah i slutnje. Ponekad bi se oglasila sirena. Prvi puta kada je svirala, mati je trčala s posla, iz pošte, dok se oglasila, počela je skika i vriska, poštom još samo nije perje letjelo, a ona već zamicala pored crkve sv. Georgija, preko ceste, i dalje je trčala, kraj škole je pomislila, dobro je, djeca su kod kuće, i više nije žalila što Juca ne radi, nego je kod kuće, samo da je stići čim prije, uz prvi je uspon pomislila, Bože otkad nisam ovako trčala, a tijelo joj šalje sve signale upozorenja, a ona se prisjeti kako joj je mati govorila, kad bi joj nešto novo krojila, moja Ana kolika ti je guzica, mogla bi na njoj ormar nositi, i bila je u pravu, kao da ormar vuče za sobom, dok ulijeće u dvorište, a mi sjedimo pod  jabukom. I ponavljamo, nije to ništa, nije to ništa… kao da moramo dobro utvrditi to znanje. Ona sopće kao Milena, kad ručak zapržava. Milena je taj dan kuhinju taman prozračila, kad je krenula uzbuna i odmah je bijele gaće pumparice na prozor ovjesila, u znak predaje. Pripisali su te gaće njenom srbstvu a otac im svima podugačku listu psovki složio. Konj je sjedio na grani, pjevao.

Sirene su prizvale nove izbjeglice. 

I među njima najdraže, i najmudrije, did Ivić iz Cetingrada, odnosno Pašin potoka. Došao bi preko naše bašte, pa bi zasjeo ispod jabuke. Sporo je i smireno živio, a zaključke o svijetu i ljudima isto tako, sporo i odmjereno donosio. Did Tiho bi došao preko ceste, čim bi ga ugledao. 

Jabuka je bila zaklon od svijeta kad je trebalo, a vijesti bi same od sebe pod nju dolazile. Otac bi im svaki dan iznio po jednu bočicu, svaki put drugačiju i jednu staru, uvenulu cigaricu. Cigare sve, jednak su okus imale. Okus starosti, i čekanja. Danima se rastakala očeva kolekcionarska strast. Zdušno, bez imalo žaljenja, jednako kao i država. Tranzistor je ponekad prenosio vijesti o planovima podjele države, o homogenim preseljenjima, nekad bi i šutio, kad im je bilo dosta lošega. 

Sve što se moglo popušiti i popiti, to su i učinili, najviše kad bi se naživcirali na određene megaherce. Svaki dan, konj je sjedio na grani i pjevao. Otkad Sanitex ne radi, Tiho popravlja i dalje po kućama, a najviše oko naše kuće. 

Juca nije pio od mladosti. Kad se odlučio otrijezniti, a nitko od njegovih najbližih nije vjerovao da će to i moći, počeo je skupljati te male bočice. Nasukane u utrobi kredenca, ispod televizora, bole su oči nevjernicima. Kredenc dupke pun, a on trijezan. Sad su taj prkos ispijali dok im je otac pričao anegdote jednog pijanstva i triježnjenja. Dimna aureola dizala se oko njihovih glava. Te cigare skupljane godinama bile su stare i ljute, nije im smetalo. Dao bi im još jednu za puta. Da imaju kod kuće. Nije pio, nije pušio, samo je s njima baš onako uživao. 

Palo im je napamet kako bi te stare uvele cigare mogle i zamijeniti, za koju kilu brašna. Tako su nas cigare i svo to vrijeme ispod jabuke, prehranile. 

Gledam naš svijet ispod jabuke, zamrznut u trenutku ljetnog popodneva, preko puta na uzvisini, Tihina kuća okružena živicom šimšira, natkriljena previsokim smrekama, u kući Milena kuvari, i pazi na svoje kaktuse. Psi laju, kaktusi cvjetaju, više nje Rasemina je kuća, ista takva, na četiri vode, s istim rasporedom soba, ruže ispred kuće, svježe pokošena trava i jedna povisoka smreka. Više nje, Fatimina kuća, opet na četiri vode, isti raspored i veličina soba, jedna jabuka ispred, koju obožavamo jesti ali samo zelenu i više nikakvu. Beremo je samo dok Fatima gleda, a ne može nam ništa i ne može nas stići, jer čuva muža u kolicima. Nema ništa slađe od njene galame. Slađa od njene galame je samo Hakina kletva. Ima i u našim dvorištima jabuka ali one su naše i prema tome nezanimljive. Hakina kuća opet slična, samo na kat, a ispred kruška što se do zemlje savije a Haka nad njom bdije i stražari, živčani na nas, a mi iz inata nemilice je tresemo. Haka kupi što je popadalo i klete. Najbolja u arsenalu kletvi i kletvica bila je ona kad je rekla: dabogda vi svi imali više od mene, i preko svake mjere, a nemogli se nikako najesti nego gladni ostali, dabogda takvi krepali. Ispod naše kuće je Zorkina i njena mala bašča, usred nje stablo divlje trešnje što urodi kiselkastim plodovima. Do njene kuće Ćerime i Bejza, sve na četiri vode, jedna drugoj sunca ne zaklanja. Izgleda spokojno,  još mirišemo ljeto u miru. Samo crne vijesti stižu iz daljine i ljudi odlaze na front. Tih su dana svi odreda šugavu neku pjesmicu ponavljali: a šta ako krenu na nas. Ali još nitko ne kreće na nas. Nitko ne želi grbava kraljevstva. Dvije godine tako. Na korak od linije razgraničenja i „čistih teritorija“.

Svaki dan, u isto vrijeme naši prijatelji izbjeglice, pronesu ručak u plastičnim kanticama. U starom hotelu, mjestu gdje je did stolar doveo četu stolarskih pitomaca partizana i započeo antifašizam, sad se dijelila humanitarna, koju zovu sljedovanje. Antifašizam je poprimio oblik plastične kantice. Iako to nije izgledalo nimalo primamljivo, otvoreno smo im zavidjeli što primaju gotovo. Nismo znali da ćemo i mi jednom jesti hranu koju ničim nismo zaslužili, osim svojom nevoljom. 

S izbjeglicama se utrostručio broj djece u našoj ulici. Bilo nas je dvadesetak. Iz kuće bježali, u kuću se nerado vraćali. Zimu smo proveli sanjkajući se na izvrnutom krovu starog stojadina. Klizio je snijegom poput svemirskog broda. Vukli bi ga iz udoline pojasevima za vezanje, a vrištali petnim žilama dok bi jurili niz padine. Almedina, Adis, Samra, Emil, Davor, Zoka i Svjetlana, Gogo, Igor, brat i  ja, luda braća iz Otoke, Arslan i brat mu, Dina Hakina, Dina Fatimina, Dina Muratagić, Sanela, Ado, Azra Biljina, Sanja Čičkova, Melo Bejzin, Mirejla. 

Najzabavnije je bilo kad je Bejza vidjela našeg stojadina, izvrnuta na leđima, pa odlučila i ona probati. Ali sama, da se s nama djecom ne gužva. Tim riječima. Bejza juri u stojadinu, a mi trčimo kroz cjelac i vičemo: to Bejzoooo…. Klizio je bešumno poput ćilima bijelim prostranstvima, a na njemu Bejza, kao mati od Aladina, u šarenim dimijama. Krišći gore od nekoga djeteta.  Sve što je ostalo od veličine bivše države bio je taj krov stojadina.

Dani su nam još prolazili u dočekivanju i ispraćanju Unicefovih kamiona, a onda i vojske mirovnih snaga, logistike, naoružanja. Prvo smo ih dočekali kao oslobodioce, koji će nam otvoriti granice, bacali smo na njih cvijeće, kadifice. Taj ih doček nije baš oduševio, jer cvijeće očito nije bilo dovoljno da bi nam mir otkupilo. Nismo se mi tek tako s tim pomirili, nego smo igrali na kartu sućuti. Išli smo prositi. Neke valjda koristi od njih mora biti. Svako malo tutnjao je neki kamion, ili đip, svaki bi dočekali, ispratili. Vremenom smo shvatili, što nas je više, to će nam više paketa baciti. Od granice do naših kuća u dužini od dva kilometra, rasporedili bi se, svako po svojim rejonima, čopori pasa lutalica. Najbolja mjesta bila su odmah iza granice, samo, tamo nismo smjeli, bilo je veće i jače paščadi. Naš je rejon bio bliže čaršiji, i do nas bi najbolje već bacili. Čekali smo tako da neka ruka sažaljiva baci kartonski paketić u kojem bi bilo nešto vojničkih dvopeka, bombonica, čokoladica. Gledali bi da izgledamo što gladnije, sve buce uvlačile bi stomake. Već u letu bi se raspao, iz visine, u usporenoj putanji padanja, blistali su kao dragulji iz piratskih sanduka.Nastala bi opća pomutnja, tko će što brže bolje dohvatiti, uloviti, ako treba i oteti. Nerijetko bi se svađali, ako treba i potukli. Jednom su bacili kondome, a Azra Biljina ih brže bolje odnijela materi, u strahu, neko će joj od nas bombone oteti. Biljinca je istog trena nazvala stanicu milicije da se požali šta oni bacaju našoj djeci, šta oni misle, znaju li gdje su došli, nismo mi tamo u nekoj Africi. Nas to nije smetalo, nego sve smo mislili, valja bar kakvu korist izvući od tog njihova znanja o nama, da smo plemena divljačna. Nešto smo od njih ušićarili. Ne više od gumenih bombonica.

Bili su vrletni i vileni moji prijatelji. Lagali kao odrasli, kleli se u Alaha, očinji vid, rođenu mater, staru majku, što god zatreba. Psovali Boga, džamiju, munaru, mater, sestru, sve po potrebi i stupnju ljutnje. Ako bi netko došao do munare, značilo bi da je već jako bijesan. Naše tri zajedničke ratne godine trajat će dugo, gotovo beskrajno. Točno toliko smo i ostarili. Posijedili u dušama. Jabuke prerano dozrile, od težine po tlu popadale. Nikome od koristi, osim kao gnojivo novim ratovima.  

Visoko podignutih ruku, golih do laktova tako da se isticala njihova mršavost i šabravost, išla je prema prozoru, ili na balkon ako je bilo lijepo vrijeme. U rukama je držala krpu za brisanje prašine. U krpi je bio pauk koga je pronalazila, uvijek na istim mjestima, u kupatilu ili spavaćoj sobi. Pritiskala je lagano, da ga, ne daj Bože, ne uguši. Gledao sam je u čudu. 

– Zašto ga ne ubiješ? Vidiš da se uvijek vraća? – poučavao sam je muški kao da sam stručnjak za pauke.  

– Šta mi znamo o paucima – odgovarala je na svoj način.

– Šta mi znamo o bilo čemu, osim da se pauk ubraja u kućne insekte, šta li, i da ga treba kao i druge za ljude štetne insekte ubiti.

– Ubiti!? Mrzim tu strašnu riječ. Osim toga, kaže se da u kućnom pauku živi duh predaka. 

– Praznovjerica. Jedna od mnogih. Uostalom, ko bi to mogao znati? 

– Baš zato, bolje je da se toga pridržavam, nego da mislim kako je to glupost i praznovjerica, što ti činiš. I tebi slični, za koje je sve što mi žene radimo glupost. 

– Sad tu uvodiš džender podjelu, kao da nema muškaraca praznovjernih. 

– Ipak smo mi žene u većini, nije li tako?

– Pusti sad to. Pauk sigurno prenosi neku bolest. Kao i svi insekti. Zato se uništava. Gamad je gamad, šta se tu ima filozofirati. 

– Nisam u to sigurna. Ja ga sklanjam. Nije narod baš nepismen u svemu. 

– Ostavljam ti na volju. Ti po svome, ja po svome. 

Koliko je vremena prošlo od tada, ne znam. Nje više nema. Otišla je s ovog svijeta, iz ovog života. Preselila se u neki drugi prostor i stan. 

Noću, kada teturam prema toaletu, osjetim paučinu koja mi se hvata za glavu, naročito za ćelu iznad čela. Pokušavam da je skinem, ali nikada nisam siguran da li sam uspio. Među prstima ništa ne osjećam. Povremeno, kad krpom čistim prašinu, što izbjegavam, ostavljam spremačici da ona uradi taj posao, povremeno, kažem, pronađem ponekog pauka, pustim vodu nad kadom i on otekne u slivnik. Obično je to sitan pauk s beskrajno dugim nogama. Voda ga sasvim izobliči, skupi mu noge koje više nisu tako moćne, gotovo elegantne, kakve su obično. Baš me te noge fasciniraju.  

Odnedavno, vidim tog pauka kad sjedim na klozetskoj školjki. Ispleo je mrežu ispod pomičnih plastičnih ladica pokretnog ormarića, s donje strane, odakle izađe i miruje tako, gotovo nepomično, kao da me gleda. U prvo vrijeme, htio sam da ga ubijem, da ga nadnesem nad kadu i pustim s vodom, ali sam, odjednom, odustao. Tako ispada da se gledamo svako jutro, dok sjedim i sokolim lijena crijeva da urade što im je dužnost. Gledam pauka i njegove duge noge. I ona je imala duge noge koje su osvajale muškarce, bar dok je bila mlada. 

Šta misli taj pauk dok tako stoji i gleda me? Da li me uopšte gleda? Ako su u paucima duše predaka, ko je u ovom pauku? Ovaj stan, u kome smo mi prvi stanari, ne pamti druge pretke, osim nas, nje, mene i naše djece. Nje više nema, pa bi bilo, po njenoj teoriji, logično, da je baš u ovom pauku njen duh.

Gleda moju golotinju, i šta još? Pauk ili ona? Oboje, možda. Gleda i nadgleda? Provjerava. Zašto bi to uopšte činila? Šta ona ima s ovim svijetom, čak i ako mene čeka, tamo? Ona je otišla, a mi smo ostavljeni da se snalazimo kako možemo i umijemo. Da, dobro, i to je istina, ali, šta je ono još rekla? Da su to duše naših predaka koje nas štite. Tako, nekako. Ali, ona nije moj predak i zašto bi mene štitila! Bilo bi logično da se pojavi tamo gdje su sada naša djeca, a ne ovdje, gdje poput monaha usamljenički živim. 

Ipak, ipak, ovo već postaje razgovor s paukom a ne sa njom. A kada se do toga dođe, onda je svejedno da li je duh u njemu ili nije. Jer, počeo sam o njemu da mislim i kada nisam u toaletu. Noću, recimo, kad ne mogu da spavam. Pitam se, ako bih otišao sada u kupatilo i upalio svjetlo, da li bi pauk izašao ispod plastičnih ladica? Znam da njemu ne treba svjetlost sijalice. Zato tako rado i radi noću. Kad sve spava osim onih koji ne mare za noć i dan. 

Znam da ima jedan i u spavaćoj sobi, negdje oko noćnog ormarića, ili ispod kreveta, baš do uzglavlja. Ponekad imam utisak da mi prelazi preko ruke ispružene ispod pokrivača. Zasvrbe me prsti, kao da je kožu nešto nadražilo. Mrav ili pauk? Možda ima još nekih insekata. Šta ako su nečije duše i u njima? 

Da, ovaj u kupatilu je odlučan da mi se što više približi. Rub njegove mreže je sve bliži klozetskoj školjki. Tu, na sredini, podrhtavajući na dugim nogama, stoji i gleda prema meni. Ne vidim mu oči, ali osjećam da me gleda. Ako mi je u početku bilo neprijatno od tog pogleda i uopšte prisustva, više nije. Sada mi to izgleda sasvim normalno i poželjno. Kao da je riječ o nekom druženju, šta li. Možda bih mogao s njim i kafu da popijem. Tako lijepo, on neka stoji tu gdje jeste, znam da će prići još bliže, skroz do školjke, a ja ću sasvim udobno sjediti na poklopcu i piti kafu. On valjda zna šta da pije. 

On ili ona? Možda bi ipak bilo prihvatljivije da govorim ona, paučica. Moja drugarica u samoći, ovdje, na svetom mjestu tijela, gotovo hramu tjelesnih funkcija, sjedimo, nijemi, samotni, i gledamo se. Ona svoju mrežu rasprostire dalje, evo je sada na pedalj od mojih koljena, samo je pitanje dana kada će i njih osvojiti.

Desilo se to i brže nego što sam očekivao. Kao nešto potpuno prirodno, zakačila se za moje lijevo koljeno, svojim dugim nogama prešla na njega, sada je na tacni, jednom nogom dodiruje tanjirić kafene šoljice. Tu stoji i miruje. Uzbuđen sam preko svake mjere. Šta da radim? Ovo je već previše intimno, meni potpuno nepoznato, ali nekako gotovo priželjkivano. Očekivao sam ili želio, vjerovatno oboje. Sada je tu. Mirujem iako u sebi drhtim. Ako bih se pomjerio, možda bi otišla. Ali, šta da radim sa nitima, nevidljivim, koje je isplela do moga koljena? Kako njih da pokidam? Bolje je da se ne mičem. Zar imam neku drugu obavezu, od ove, ovdje, novostvorene veze? 

Mrak nas je obuhvatio brže nego što sam očekivao. Pao sam u san, otišao, na onu stranu odakle sam, kad se razdanilo, ako se razdanilo, jer više nisam svijet gledao istim očima, vidio čovjeka koji nepokretan sjedi na klozetskoj školjci, kao da je to skafander iz koga je vlasnik otišao. Kraj mene je ona, paučica, sada potpuno drugačija nego što je bila juče. I tako će dalje biti, valjda, do kraja nečega meni sasvim nepoznatog.

Prostorija tijesna nepodesna, tek malo veći socijalistički dnevni boravak ili prostor za sastanke u mjesnoj zajednici. Tu su scena i gledalište kazališta Arterarij, mjesta malih tragedija.

Na sceni je opet onaj isti dugi stol, ali ovaj put su stolice samo dvije, na čelu i začelju.

Glumice: Alma Prica i Dragana Varagić.

Broj likova je neizvjestan, možda četiri. 

Dvije majke i po jedna kći.

Vrijeme radnje je podvostručeno: 1941. i 1991. A prije i poslije svega vrijeme sadašnjosti. U našem slučaju beskrajne i vječne sadašnjosti.

Jedna je žena, formalno gledajući, mnogo starija od druge. Ali samo je formalno tako. Njih dvije ustvari su ista generacija u dva pola stoljeća udaljena vremena.

Priča govori o jednome zagrebačkom stanu, govori o stanovanju i o protjerivanju. Priča govori o različitim obrascima pripadanja, o rodnome gradu koji te u jednom trenutku ispljune u tuđinu. Ili iz kojeg te, tačnije rečeno, u jednom trenutku ispljunu. Sam grad nije ništa kriv, a bolje bi bilo da jest.

Priča polazi od jedne banalne, tako proste i prazne situacije: od prodaje jednoga starog zagrebačkog građanskog stana.

Sve što se dalje zbiva mala je tragedija, žanr za malo veći socijalistički dnevni boravak i za publiku u kojoj sjedi tridesetak ljudi i koju, na neki vrlo čudan način, doživimo kao antički kor. Kor koji šuti, bez riječi, skamenjen.

Ekipa Arterarija nastoji se baviti živim traumama današnjice. U tijesnom i tjeskobnom prostoru i u žanru male tragedije. Za takvo što potrebna im je vrlo precizna dramaturgija. Prostor igre ograničen je, uglavnom je za stolom i tu negdje između nogu gledatelja. Mala tragedija Arterarija teatar je s najviše vrlo krupnih očiju u povijesti zagrebačkog kazališta. U ovoj predstavi o protjerivanju i istrebljivanju ljudi, o stanovima koji prestaju biti domovi i umiru bez ljudskih očiju, o jednoj tako važnoj drški na šalici koja se odlomi, ali šalica ostane cijela, u ovoj predstavi igraju oči Alme Price i Dragane Varagić, skupa s očima publike, koja nije imala namjeru igrati, koja možda i nije željela da joj se ovo dogodi. A dogodi se neki vrlo snažan emocionalni udar, nešto što se u kazalištu inače vrlo teško može doživjeti, čega ima samo u životu i možda još u velikoj književnosti.

Idejni koncept pripada Mariju Mažiću. Dramski predložak djelo je Monike Herceg. Dramaturgijom su se, kao i prošli put, bavili Dorotea Šušak i Romano Nikolić. Ali mnogo toga što se na sceni dogodi, a ponešto i što se izgovori, intervencije su Dragane Varagić i Alme Price. Mala tragedija Arterarija po nekoj je žanrovskoj nužnosti kolektivni spisateljski čin. Drukčije tu jednostavno ne može biti. Ali istovremeno, malo kad ćete vidjeti predstavu za koju vam se čini da je cijela došla iz jedne glave i iz istoga srca.

I ovu je predstavu režirao Romano Nikolić.

Ima nešto fasbinderovsko u njegovom prolasku kroz Zagreb i kroz hrvatski teatar dvadesetih godina ovoga budućeg, ne više našeg stoljeća. Arterarij trenutno je najzanimljiviji teatarski prostor u Zagrebu. Arterarij je stvarno hrvatsko narodno kazalište u kojem se igraju male obredne predstave, koje govore o tome što nas je zadesilo, što smo to drugima učinili i zašto nam se čini da smo najednom tako sami.

“Lijepi interijeri: Zagreb” predstava je koja govori o tome da nam se nije dogodilo ništa što se već nije dogodilo drugome. Govori o dvije kćeri, o dvije majke i o više od dva Zagreba.

Stiješnjen između police prepunjene teglama i prozorskog otvora zakovanog daskama, pomišljam, po ko zna koji put, kako sam jedinstven i neponovljiv. Samo meni se, od svih ljudi na svijetu, može desiti da, sopstvenim nogama i bez prisile, upadnem u najgluplju zamku koju možete zamisliti: u tuđoj sam, nepoznatoj kući i krijem se bez razloga i krivice. Samo zato što se ne umijem snaći. Što sve u meni u trenu blokira i ne znam u pravo vrijeme postupiti hladnokrvno i razumno i izreći potrebnu riječ. Kada sve prođe, kada se slegne i ohladi, ja savršeno znam što je valjalo učiniti i reći, ali ne i onda kada treba. Da sam jednostavno stao, kada sam čuo da neko silazi niz stepenice, da sam sačekao i izvinio se što sam zakoračio u hodnik tuđe kuće bez najave i dozvole, sve bi, vjerovatno, bilo u redu. Vratio bih se ili bi domaćin dozvolio da prođem hodnikom, izađem na zadnja vrata i skratim put. Ali ne, ja sam, bez razmišljanja, potražio mjesto da se skrijem. Ušao sam u neomalterisanu prostoriju prepunu razbacanih stvari, pretrpanu kutijama, kantama i bidonima. Grčevito tražeći zaklon, provukao sam se iza stalaže na kojoj su poređane tegle s turšijom. Ovo su sjevernjaci, prošlo mi je glavom, oni još u avgustu spremaju zimnicu. Guši me tjeskoba i smrad kiselog kupusa, ali nastojim da se smirim i da teškim disanjem ne otkrijem svoje prisustvo. Samo neka se sve utiša, neka se stanar kuće vrati na sprat, izletjeću na slobodu, otprhnuti kao ptica iz kaveza.

Sve je počelo kada sam poslije ručka poželio malo dužu šetnju od uobičajene, one svakodnevne, uz more. Subotom tražim nove staze, biram nepoznate puteve u želji da upoznam sopstveni grad, koji se neuhvatljivom brzinom širi i bezdušno mijenja. U kome je mnogo nepoznatog, pridošlog svijeta, koji mi, iskreno, uopšte nije nedostajao, ali mi i ne smeta, jer sa tim ljudima nemam nikakvog dodira. Oni ne dolaze u biblioteku, a ja mrzim gradilišta, pa nema mogućnosti da se srijećemo. No, danas sam im, ipak, krenuo u susret, koračajući putem kojeg prošle godine ovdje nije bilo. Moćne mašine razdrobile su kamen i otvorile put drugoj gvožđuriji da priđe i nastavi ravnanje brda i betoniranje negdašnjih vinograda i maslinjaka, gdje onda preko noći niču monstrum-kuće.

Otkad su prestali moji subotnji nestašluci, zamrli uzbudljivi ljubavnički pohodi, kretanje prirodom jedina mi je aktivnost. Biram staze na kojima neću sresti mnogo ljudi, jer mi oni ništa ne trebaju, a, vjerujem, ni ja njima. Ali kada sam, treći put ovog popodneva, osjetio probode po lijevoj strani grudi, poželio sam nekoga u blizini. No, nikoga i ničega nije bilo, samo pustoš i tišina nad nabacanim gomilama pijeska i šodera. Sjeo sam na nasložene cigle kraj puta. Ne smijem se glupo junačiti i prkositi zloslutnim signalima što sve češće dopiru iz moje utrobe. Bio sam zadihan i jedva sam uspijevao da kratkim, brzim udasima zasitim pluća. Iako vjerujem da nije u pitanje srce, iako znam gotovo sigurno da se to samo dijafragma nadima i grči, pametno je stati i primiriti se, dozvoliti organizmu da povrati ravnotežu. Nije ova šetnja za mene, vidim, predaleko sam otišao i previše je uspona, a ja nisam baš u najboljoj formi, niti u cvijetu mladosti.

Malo mi se povratio dah, ustao sam i otresao sivu prašinu sa mantila. Ispred mene pružao se put ka vrhu brda i nestajao u grubom zavoju ulijevo. Nisam se usuđivao da nastavim, ali nisam želio ni da se vratim. Još samo malo, šteta je stati kad sam već stigao čak do ovdje, mislio sam. Samo da zavirim, da pogledam tamo preko je li još uvijek živa i uspravna košćela u čijoj krošnji smo, mršavi dječaci, lovili kosove. Ima li i sada dragih bobica kalibobe, škrtih voćki sačinjenih samo od košpice i suve kore, što smo se otimali o njih. Žurili da se prežderemo opore gorčine i ne sanjajući koliko će nam često biti na trpezi, koliko će naši životi biti ispunjeni njome.
Ha, kalibobe – od njih samo nostalgija može načiniti voćke.

No, sigurno nema potrebe ići dalje. Gledao sam raskopani brijeg i već znao: tamo više nema košćele, nema kosova, praćki, razbijenih čela, ničega nema. Sve je srušeno, počišćeno i razneseno. Čovjek nemilosrdno gazi zeleno i iza sebe ostavlja sivo. Neobjašnjiva je njegova potreba da mijenja djelo Stvoritelja, misleći da će on sve bolje. Na sve strane isprepleteni žica i beton, nanizane kuće bez reda i stanara, dvorišta bez drveća, mašine bez duše. Ja sam, na pustoj, prašnjavoj cesti, nemoćan za naprijed, nevoljan za nazad, osvrtao sam se i zagledao građevine preko puta. U tijesnom procjepu između dvije kuće koje su tek krenule svoj pohod ka nebu, ukazao se svježe prokrčeni put i shvatio sam da je to nastavak moje staze. Poslije oštre krivine na kraju vidokruga, put mijenja pravac i serpentinom nastavlja uspon. Ako bih prošao između kuća, odmah tu blizu, mislio sam, opet bih bio na putu. Prišao sam kapiji, oslonio se o nju i ona se, škripeći, sama raskrilila. Htio sam je zatvoriti i vratiti se. Nije u redu dirati tuđe, otvarati nepoznata vrata, ulaziti u nečije dvorište bez dozvole, sve to znam, ali, pogledom sam i dalje tražio prolaz kojim mogu skratiti putovanje. Takav sam ja: misao koja me obuzme, ono što namjerim učiniti, zagospodari mnome i uvijek me nadjača. Oduvijek je tako. Čika Ferdijev podrum, morao sam istražiti, iako sam znao da u njemu nema ničega što devetogodišnjem dječaku može prijati. Ali, naumio sam otkriti što se krije u njegovoj tajanstvenoj škrinji, zaviriti u fioke i saznati zašto se moj komšija, taj ćutljivi stari namćor, satima zatvara sam u svom podrumu. Nije me odvratio ni strah od mraka, ni priče drugara da on u podrumu hrani pacove koji su veći od mačaka, nije me pokolebala čak ni pomisao na čika Ferdijev razroki pogled. Ugledao sam jednom, iznenada, u kasno jesenje popodne, odlazeći po drva u naš dio podruma, otškrinuta vrata njegovog svetilišta i bez razmišljanja ušao. Otvorio sam fioku glomaznog, crnog stola, ali iz nje nisu iskočili nikakvi demoni, nisu se kezili bijesni pacovi, niti su izletjeli slijepi miševi. Mirno i uredno poređani u njoj su ležali ekseri, šarafi i kliješta. Poklopac drvenog sanduka bio je pretežak za moja ramena, ali nisam odustajao. I baš kada sam ga pokrenuo, kada su zacvilile grube šarke, čuo sam užurbane korake koji se bliže stepenicama. Sakrio sam se iza prašnjave, teške fotelje i ugledao unezverog Ferdija, kako se primiče, s nakrivljenim usnama i pramenom kose preko lica. Prišao je vratima svog podruma, jedinim kojima su letve bile besprijekorno ofarbane, i s nevjericom gledao u otvoreni katanac. Nije, znao sam i tako prestravljen, mogao sebi doći kako mu se desilo da ga zaboravi zaključati. Grubo i ljutito ga je zabravio i otišao uz skale, mrmljajući psovke. Ostao sam sam u polumraku, kojeg su šarale sijenke nogu prolaznika na trotoaru, koji su zabavljeni svojim brigama marširali ispred umazanog prozorčića, pod samim plafonom podruma. Bilo je tiho, moje oči su bile velike, a usta suva. Onda je preko škrinje, klateći se, lagano pretrčala srebrna buba narandžaste glave, okrenula se, zazviždala, i sa svih strana na sanduk su se spretno uzverali crveni i žuti miševi. Stali su u krug, uspravili se na dvije noge i, cereći se svojim rozim gubicama, zaigrali u kolu. Sa stola su ih, ležeći na leđima, podsmješljivo gledali debeli zeleni pacovi i cupkali u ritmu njihovih pokreta, a sa visoke police hukale su ljubičaste sove, kriveći svoje stroge obrve…

Posljednje što sam čuo bio je glas majke koja me doziva, ali se nisam odazvao. Glas je ostao zapriječen u grlu. Mama je izbezumljena izašla na ulicu, koju je već pokrivao mrak. U potragu se uključio i komšiluk, a onda me satima tražilo pola grada. Našla me naša komšinica izgubljenog i zgrčenog između fotelje i stola, bez glasa i svijesti. Samo su mi, čuo sam kasnije, oči bile širom otvorene. Opipavali su me, tresli, posmatrali, tražili mi rane i povrede, ali ih niko nije vidio. A one su bile tu, sasvim blizu, i to duboke i oštre, ali ispod kože. Ostale su spolja nevidljive, a urezane zauvijek. Čika Ferdi, saznao sam iz priča, samo što nije slomio katanac, nespretno ga otvarajući, skrhan zbog nemoći da sazna kako sam se našao iza njegovih brižno čuvanih rešetaka.

Zakoračio sam u nepoznato dvorište nesigurno i bojažljivo, osvrtao se na sve strane, ali se iz kuće niko nije vidio, ni čuo. U tri koraka bio sam između dvije građevine. Kratko je, pretrčaću, neće me niko vidjeti, mislio sam. Onda sam stao jer se naprijed nije moglo – prolaz između kuća bio je zatrpan nacijepanim drvima. Očekivano: sjevernjaci od ljeta misle na ogrijev. Stao sam ispred ulaznih vrata i bez razmišljanja pritisnuo zvonce. I još jednom. Niko se nije odazvao, ništa se nije čulo i ja sam već grabio nazad, išao ka dvorišnoj kapiji. A onda se na pragu pojavio dječak – moglo mu je biti petnaest – pogledao me i stao bez riječi. Čekao sam da progovori, da makar pita što kog đavola tražim pred njegovim vratima, ali je on samo stajao nijem i gledao u mene, licem ispunjenim dosadom i nekim neobjašnjivim prezirom.

– Izvinite, izgleda da sam pogriješio – jedva sam promrmljao, zaplićući jezikom i nogama. Ja se ne znam snaći, ja nikada ne znam reagovati brzo, reći pravu riječ u pravo vrijeme. Magdi sam uvijek pričao naknadnu verziju, ono što sam želio reći ili uraditi, ono što sam propustio. Znala je da izmišljam, ali nije mislila da lažem. Pametna je bila moja žena: ona je znala da je čovjek i ono što čini i ono što bi želio činiti. Tek je tako shvaćen – kompletan.

Moja namjera je, zapravo, bila da jednostavno pitam mogu li proći hodnikom kuće, kad je već prolaz između kuća zakrčen. Rekao sam dječaku da su tamo drva i da se ne može proći, a ja sam samo želio da skratim put, da prođem prečicom.

– Drva, pa što? Slagali smo ih dva dana, da ne biste da odem da ih sklanjam? – dječak je bio drzak i podsmješljiv – Možete onuda – pokazao je uz put i okrenuo mi leđa. Iz kuće ga je ženski glas pitao ko je pred vratima, a on je, ne mareći što sam još uvijek tu, doviknuo da je to onaj smotani iz biblioteke. Poznaje me, znači.

Dolaze ponekad u biblioteku takvi neki razuzdani dječaci zbog školske lektire, ali se ja od njih sklanjam iza svog stola u uglu. Nadnesem se nad knjige, ne želeći da ih gledam i slušam. Ne podnosim drčne, glupe pubertetlije. Neshvatljiva mi je njihova samouvjerenost, ubijeđenost da sve mogu i znaju, a da još čestito nisu ni primirisali život. Nerviraju me njihove masne kose, bubuljičavi obrazi i nabrekli nosevi. Ne volim ih, jednostavno. Ne volim ja, da budem do kraja iskren, djecu uopšte. I moju Lelu nisam stigao da zavolim, a već je otišla. Pretvarao sam se pred Magdom da sam očaran onime što vidim u kolijevci. Nezgrapno i nevješto pokušavao sam da oponašam presrećnog oca, a uistinu bio sam kivan na to malo biće. Došlo je ne veće od vekne hleba, uselilo u moju kuću i začas postalo centar svijeta. Otelo mi Magdu, gurnulo me u kraj, učinilo nepotrebnim i suvišnim. Tako je bilo od dana kada je moja žena osjetila da u njenoj utrobi kuca još jedno srce.

Dječak je ušao u kuću i ostavio otškrinuta vrata. Vratio sam se i opet stajao ispred njih. Provirio sam i u dnu ravnog, dugog hodnika, ugledao druga vrata. Staklena, kroz koja se nazirao put. Zakoračio sam u hodnik, hodao na vrhovima prstiju i onda sam čuo sve bliže korake – neko je silazio sa sprata. Krajičkom oka učinilo mi se da sam spazio odraz dječakovog lica na oknu staklenih vrata. Skrenuo sam udesno i našao se u neurednoj i nezavršenoj prostoriji koja je, očito, služila kao ostava. Uvukao sam se iza stalaže i smjestio se u okviru prozora. Mantil je pokupio kreč sa vlažnog zida, a moja kosa gustu paučinu.

U prostoriju je pjevušeći ušla djevojka, godinu-dvije, možda, starija od dječaka. Stala je ispred prljavog ogledala, oslonjenog na drveni sanduk, i počela prstima roviti po licu. Čistom, glatkom licu. Došao je i dječak, smijuljio se i očima joj pokazao da ode za njim. Izašli su, ali nisu otišli uz stepenice, nego su se, potiskujući smijeh, sašaptavali u hodniku. Djevojka se ubrzo vratila i pred ogledalom, odjednom, podigla majicu i ukazale su se njene jedre bijele grudi. Spustio sam pogled, ali ne zadugo. Na dva metra ispred mene stajala je djevojčica uvučena u tijelo zrele žene i divila se svojim oblinama. Izvela je piruetu kao balerina i njena suknja se raskrilila… Naša Lela nije stigla do ogledala, nije se nikada ni uspravila na svoje tanušne nožice, njen je put bio kratak. Magda mi je, uvijek kada bih se vratio s posla, kazivala da joj se Lelica osmjehivala i gugutala iz kolijevke, ali ja taj osmijeh i glas nikada nisam vidio, ni čuo. Vidio sam samo beskrvno malo uplakano lice mršavog stvora. Ljekar mi je već u porodilištu prošaptao da mu se nešto ne sviđa kod naše bebe, ali ja to Magdi nisam imao srca reći. Zamolio sam i doktora da je ne uznemirava, a da ćemo ga, kad se sve malo stiša, ponovo posjetiti. Nikada nismo otišli kod njega. Mojoj Magdi, njena djevojčica bila je zdravo i lijepo dijete i nije je htjela voditi ljekarima, jer u bolnicama i ambulantama vrebaju bakterije i virusi. U kući, okružena njenom pažnjom i ljubavlju, najsigurnija je, odgovarala mi je, kad god bih je nagovarao da odemo na kontrolu. Ljekar je Lelu dotakao samo onda kada je njena hladna ručica nepokretno ležala u njegovoj šaci. Svoju beživotnu bebu iz ruku ljekara zgrabila je Magda i cijeli je dan držala u svom naručju, govoreći da je mora ugrijati, jer se dijete nauzelo zime. Vječne zime, mislio sam ja, zbunjen zbog svoje ravnodušnosti.

Godinama moja Magda nije mogla da zatrudni. Ljekari su govorili da je sve u redu, mi smo u svojoj spavaćoj sobi gotovo svake noći odrađivali svoj dio posla, ali nije bilo rezultata. Poslije odgledanog programa na televiziji, slijedile su pripreme: ja sam odlazio u zajedničku postelju da je zgrijem, a Magda u kupatilo. Došla bi u sobu, ugasila lampu i u mraku zadizala spavaćicu, a ja nevoljno spuštao pidžamu. Ćutke, u potpunoj tami, pokušavali smo, cijele dvije turobne godine, da stvorimo svoje dijete, ali bezuspješno. Prećutno smo zaključili da je konačno vrijeme da prestane svakonoćno mučenje i razočarenje svakih mjesec dana. Opet je svijetlila lampa u našoj sobi. Opušteno sam čitao novine pred spavanje i šuštanjem listova smetao Magdi da zaspi. Nastupio je lijep, tih i bezbrižan period našeg zajedničkog života. Ali, đavo ne spava. Vratili smo se jednom, mjesecima kasnije, u pozne sate sa neke glupe svadbe, koju nismo mogli izbjeći. Na kojoj smo popili i po nekoliko čaša vina, koje su uspjele da primire čak i našu neizrecivu odbojnost prema odvratnim porodičnim skupovima. Magda se, neprestano pričajući o smiješnoj svečanoj haljini moje rođake, u hodniku našeg stana, sagela da izuje cipele. Preda mnom je stajala, priječeći mi put, njena velika, okrugla zadnjica i ja sam je, ne znajući što činim, uštinuo za nju. Ona se glasno nasmijala, zavrtila njome, i ja sam je ponovo dotakao. Nije se pomjerila, nije mi ni ruku sklonila, a njen smijeh je prestao. Uvukao sam šaku pod njenu haljinu i dotakao rub čarapa i neravnu, toplu butinu. Samo se prislonila na sandučić za obuću iznad koga je visilo veliko ogledalo. Srušila je laktom vazu s osušenim cvijećem. Od svega što se kasnije dogodilo pamtim samo svoje nespretno petljanje s kaišem na pantalonama i kravatu koja me odjednom nepodnošljivo stiskala. Moj sako se neprestano uvlačio između naših tijela koja su se u trenu spojila. Gledali smo se zaprepašteno u ogledalu širom otvorenih očiju i dahtali kao psi usred ljetnje žege. Onda se danima nismo pogledali u oči, niti ikada više pomenuli našu pijanu i strasnu noć. Prvu i posljednju u životu. Poslije mjesec-dva, Magda mi je, usput, prinoseći kafu, prošaptala da se kod nje nešto događa. Doktor joj je poslije pregleda saopštio da je trudna i ona se istog trena savila oko svog stomaka, štiteći ga od dodira i pogleda.

Dolazak dječaka najavilo je njegovo kloparanje stepenicama. Stao je na sred prostorije i teatralno mlatarajući rukama pitao djevojku pred ogledalom je li ona normalna. Kako se može tako hladnokrvno ponašati nakon onoga što je učinila. Ona mu je nemarno odvratila da su sve uradili zajedno i u dogovoru, i da ćuti, jer još ima posla. Moraju staviti poklopac na njihovo djelo, upravo tako se izrazila.

– Jesmo li baš morali, a sestro? – pitao je dječak.

– Nego što, da ćutke gledamo onu bruku po kući? Morali smo, mali, i ranije prekinuti onaj kurvaluk. Samo što tata okrene leđa, onaj krelac uleti u njegov krevet i onda s mamom nina-nana cijelo popodne. Još samo malo benzina i paf, nema više.

Stresao sam se i prestao disati. Kakva je ovo priča, gdje sam to ja, naopak, upao? Bože… ova djeca nisu normalna… kakav benzin? Mogu završiti ovdje zauvijek, da ni traga ne ostane za mnom. Kome može naumpasti da sam ovdje skriven, usred kiselog kupusa i krastavaca, iza tegli s paprikama, ko me može i hoće tražiti, kome ću nedostajati? Da je moja Magda živa, ona bi me, kao onda mama, tražila i, znam sigurno, našla čak i iza ove smrdljive stalaže, ali nje već godinama nema. Otišla je za Lelom, tamo gdje sve brige prestaju. Tako svi kažu, ali ako tamo zaista nema briga, onda nema ničega. One su onda u velikom ništavilu, jer naprosto ne može postojati nešto, a da je lišeno briga. Posebno za moju Magdu, koja je brinula sve brige ovoga svijeta. Obećala je jednom, tužno se šaleći, da će mi otuda svakako poslati neki signal, glas, ostaviti makar kamenčiće za sobom da ih mogu naći, a znam da je tada samo strijepila hoće li ona znati naći Lelu. A ja, ako izgorim u ovoj prokletoj kući, ako im u susret pođe samo moj pepeo, kako će one znati da sam to ja? Ili na onu stranu odlazi samo duša, a tijelo, kakvo god bilo, ostaje na ovoj? Onda je lako: srodne duše se prepoznaju i nađu čak i u nepreglednoj vasioni, a kamo li onda kada se traže. No, bojim se da u sve te priče vjerujem mnogo manje od Magde. Njoj je bilo lako umrijeti, jer je to željela. Nije bila bolesna, nalazi i snimci nisu ništa loše pokazivali, a bilo je očigledno da se polako gasi. Posljednje noći sjedio sam na ivici njenog bolničkog kreveta i gledao veliko tijelo kako se nadima. Napolju je duvao vjetar i sjenke golih grana nad njenim uzglavljem sličile su koščatim šakama koje je žele zgrabiti, daviti, gušiti… Odjednom, između njih se, osvijetljena uličnom svjetiljkom, ukazala sjenka anđela! Bez glave! Obezglavljeni anđeo je spretno izmicao mršavim prstima golih grana i ostao do svitanja da čuči baš nad Magdinim licem, koje se krivilo grabeći vazduh. Bože, mislio sam zgranut, od sebe i svojih činjenja nikada i nigdje ne možeš pobjeći. Sve se vraća, sve stiže na naplatu, ništa se ne može zauvijek sakriti: ja sam, naime, jednom davno ubio anđela! Jesam! Ako onda i nisam bio siguran u to, anđeo na zidu me u to uvjerio. Ja kržljav i plašljiv, praćkom sam i znao nekako baratati, ali vazdušnom puškom baš nikako. Pa ipak, prvim svojim metkom ustrijelio sam nepoznatu promrzlu bijelu pričicu. Blještavo bijelu, baš kao snijeg koji je preko noći napadao. Njena ljepljiva krv je otopila snijeg, obojivši ga u crveno. Ali glave nigdje nije bilo. Malo olovo je potpuno raznijelo, a te noći, pred san, vratila mi se slika utisnuta kroz mušicu nišana i jasno sam vidio: nije bilo kljuna, ni perjane ćube, ne. Bio je prćasti nosić i svijetle svilene kovrdže. Zašto se vratio baš ove noći i što traži ovdje?

Jutro je osvanulo mirno i bijelo kao mlijeko. Nebo i zidovi, i čaršav navučen preko Magdinog nepomičnog lica bio je bijel. Na zidu iznad njenog uzglavlja nije bilo sjenki, ni koščatih šaka, ni bezglavog anđela. Vjetar je utihnuo, grane su mirovale, a na prozorskom oknu stajala je nalijepljena sličica ptice kojoj je neko noktom sastrugao glavu.

Ova se djeca, sigurno, šale, mislio sam gledajući za djevojkom koja je izašla iz sobe i ostala u hodniku. Ovo mi sve liči na predstavu, odvratno lošu predstavu, a najgore je što sam joj i ja sudionik i to onaj koji se ni o čemu ne pita. Moram izaći odavde, grozničavo sam razmišljao. Sada više nije samo neprijatno što sam ovdje, postalo je opasno. Ko zna što su ovi mali krelci uradili i što još mogu uraditi. Ali kako sad izaći, kako se najednom pojaviti, što reći… Isprepadaću djecu, pozvaće policiju, pitanja, objašnjenja, moj ugled… Ili… možda se u ovoj kući zaista događa nešto užasno, a ja sam svjedok… Prisluškujem, htio to ili ne, čujem, ponešto već znam, a ko zna koliko to može da košta?

Nisam ja nov u prisluškivanju, no to je, ipak, bilo nešto drugo. Bila je to samo moja intima i od nje nikome nije bilo štete. Ono, ako ćemo pravo, jeste, ali se s malo novca, i to iz zajedničke kase, sve pokrilo. U biblioteci sam ponedjeljkom, isto kroz stalažu – doduše s knjigama, a ne turšijom – potajno slušao uznemirujuće priče čistačice Aiše. Bila je razvedena, slobodna, a iznad svega maštovita. Ne znam da li samo u priči ili zaista i na djelu, ali njeni vikend- doživljaji bili su, naprosto, fascinantni. I djevojčurama, mojim koleginacama u biblioteci, kojima ih je pričala i meni koji sam, praveći se da brižno studiram knjigu ispred sebe, lovio svaku riječ. Preda mnom se otvarao novi svijet, za kojeg nisam ni slutio da postoji. Kao što Aiša, sigurno, nije mogla ni pomisliti da svojim bezobrazlucima lomi i rastura moj tako savršeno ustrojen život. Poželio sam, ubrzo, da se takve priče pričaju i meni, samo meni, a ne da ih kradem između teških, prašnjavih knjiga. I, jedne subote, preskočio sam uobičajenu šetnju, prekršio dugogodišnju regulu, i došao na svoje radno mjesto, govoreći da sam zaostao s poslom. Iako su svi mislili da sam ionako previše predan obavezama, da izgaram nad glupim knjižurinama, opet se niko nije iznenadio što mi fali vremena i što ću raditi i subotom. Znali su me, rugajući se, pitati jesam li zaista progutao sav knjižni fond biblioteke ili mi je štogod promaklo. Ja sam se zagonetno smijuljio i nisam odgovarao, jer mi je, zapravo, godilo što tako misle. A ja, uistinu, nikada nisam čitao knjige, iako sam po cijele dane bio nad njima. Mene je samo užasno nerviralo kada su stranice bile umrljane, ispisane i izlomljene. Ja knjige nisam čitao, ja sam ih dotjerivao.

Te svoje prve radne subote, drhtavim prstima okrenuo sam telefonski broj, kojeg sam našao u novinama i odmah zaklopio slušalicu. Kada sam pozvao opet, javio se mazni glasić… S druge strane žice, svake naredne subote, moja druga velika ljubav u životu, moja Lili, pričala mi je što bi voljela da mi nježno radi, opisivala mi svoje bujno mlado tijelo i šaptala mi divne skaradnosti. Bio sam zaljubljen i njenom subotnjem zovu nisam mogao odoljeti, Nisam podlegao čak ni pred razarajućom grižom savjesti, što tako lako i brzo zaboravljam Magdu. I Lili, znam, osjećalo se to u njenom glasu, nije bila ravnodušna prema meni. No stvarnost je tu da ruši snove: stigao je telefonski račun i na njemu ispisani brojevi koji su pozivani. Sjetio sam se glupih dječaka koji su ponekad dolazili u biblioteku i oni su me spasili. Oni su, naravno, okretali taj neobični broj, samo njima i njihovom uzrastu te gadosti priliče. Moraćemo, ubuduće, svi zaposleni u biblioteci, paziti da se takvi dripci opet ne dohvate našeg telefona, tako smo se dogovorili.

– Braco, što stojiš tu kao kip? Donesi taj benzin iz garaže, da spržimo i ovu odvratnu kuću i one dvije zaljubljene pričice gore u krevetu. Jedva čekam, ne mogu da podnesem pomisao na svu onu krv – trgao me glas male lijepe vještice – vatrogasce ćemo pozvati kad sve bude gotovo.

– Sa’ ću, seko, evo letim – krelac je bio veseo i zalupio vrata.

Sad je đavo odnio svaku šalu, moram nešto učiniti, riješio sam i krenuo da se izvlačim iz svog brloga. Ali djevojka je stajala kraj vrata i grickala nokte. I ona je, ipak, nervozna, prošlo mi je glavom. No, baš me briga za njene osjećaje. Štogod je uradila i kani uraditi, njena je stvar, za što možda i ima razloge, ali što ću tu ja? Da nastradam samo zato što sam šeprtlja? Zar se to tako skupo plaća?
Dječak je ušao u kuću, čuo sam ulazna vrata, i usred hodnika ostavio žuti plastični bidon. Mislim da sam osjetio miris benzina, kojeg inače volim, ali… Ustrčali su, odjednom, iznenada, oboje uz stepanice i istog trena je nastupila tišina. Sad ili nikad, bio sam, napokon, odlučan, i krenuo, otirući mantil o vlažni zid. Desetak predugih koraka i bio sam u hodniku, otvorio vrata i osjetio svježinu. Zažmurio sam i sačekao da se oči priviknu na vanjsko svijetlo. Kroz trepavice razaznao sam pred kapijom parkirano veliko crno auto, s otvorenim gepekom. Kraj njega, pretpani plastičnim kesama iz supermaketa, stajali su krupni muškarac, kratkog, debelog vrata i zgodna, no pretjerano našminkana, žena. Zbunjeno su me gledali, ništa manje nego ja njih. Onda se sa balkona iznad moje glave zaorio urnebesni smijeh. Brat i sestra su pokazivali u mene i kao ludi se smijali.

– Što se tu smijete ko budale, hajde ovamo, vidite li koliko je kesa – obratila im se žena.

– Mama, tata, što ste nam kupili?- pitala je djevojka kroz smijeh.

– Vidjećete u kući, dolazi ovamo – bio je strog muškarac, ne odvajajući pogled od mene, dok sam se provlačio između kapije i njihovog automobila. Gledao me netremice, pa upitno podizao pogled ka djeci na balkonu. Oni su se još uvijek krivili od smijeha i upirali prste u mene.

Prolazeći kraj muškarca i žene, uspio sam samo da drhtavo izustim riječi prolaz, prečica, ja sam samo mislio, prečica… Okrenuo sam se još jednom, grabeći niz prašnjavi put i opet promrmljao: prečica. Onda sam se spotakao i pao, pa se pridigao i gotovo trčeći odmakao niz cestu…

Da je Magda kod kuće, mislio sam primičući se svom stanu, sve bih joj sad potanko ispričao. Detaljno bih joj kazivao kuda sam sve šetao, kako sam se umorio, kako sam želio da skratim put, kako sam odlučno krenuo hodnikom neke ružne kuće i kako su se neka nevaspitana djeca htjela glupo poigrati mnome. Ali, ona nisu ni slutila koliko sam ja iskusan i pronicljiv, kako sam odmah prozreo njihovu naivnu igru. Možda im je jasnije sada kad sam im sve skresao direktno u lice, pa neka misle sad… ako imaju čime. Do detalja, sve bih ispričao Magdi i ona bi odmah znala sve, baš sve, kako je to bilo. Klimnula bi glavom i tiho me prekorila što pretjerujem s predugim šetnjama, jer nije to za moje godine.

15. 5. 1943 – 15. 6. 1943

Konjetina je ukusnija pečena nego kuhana.

Jedni padaju od zamora, drugi od metaka.

Gladan, borac sanja hranu i pruža ruku za njom.

Hladna noć, sakrio se Mjesec za oblake. Hladna Sutjeska. Voda ne zna za strah.

Čovek sjedne i umre.

Neko previja ranu bukovim lišćem.

Oni jurišaju prema nama. Padaju, ali se ne zaustavljaju.

Na mrtvom konju čovek sjedi i reže meso.

Leševi niz rijeku.

Aleksandar Joksimović na Lučkim Kolibama, moli: Ostavite me da umrem. Ne mogu dalje.

Žena bez obe noge. Vuče se rukama. Uskoro će iskrvariti.

Zaid. Kurir. 11 godina. Pjegav u licu. Poginuo.

Jutro. Žena spava i plače. Dva dana je nosila mrtvo dijete, sve se nadala da će oživjeti mališan. Juče ga zakopala. Poljubila je zemlju. Grob je mazila dugo, dugo, ali suzu nije pustila. Pokret!, rekoše. Krenula je sa kolonom. Ali sada plače. U snu plače.

Ranjenik slomljenog nosa. Vuče se. Nudi mi pištolj da zamijeni za neki manji.

Leš. Djevojka. Petnaestak godina. Bez metka, bez gelera. Poginula od pritiska vazduha, jer bomba je pala blizu nje. Da je zveri ne rastrgnu, da neprijatelj ne vidi njeno lice, bacili smo je u rijeku.

Tifusari. Oči im plamte grozničavim sjajem. Lica blijeda. Obrazi upali. Ogrnuti su ćebadima. Idu, kao slijepi miševi.

9. juni. Sjedimo kraj vatri. Zakopali smo teška oruđa. I brdski topovi i teški mitraljezi spavaju u zemlji. Dublje smo ih zakopali nego saborce.

Bijaše i pisac. Vladimir Nazor. Šešir mu na glavi.

Tri partizana. Raspravljaju se oko kosti na kojoj nema mesa ni koliko na kamenu.

Grupa tifusara reže živog konja. On se koprca, ali ubadaju ga bajonetima.

Nečujno umiru tifusari, bez trzaja.

Vojin Savčić. Odrao kožu sa konja i obavio bose noge.

Gulimo bukova stabla. Ukusan sok ispod kore.

Sa leševa izuvamo cipele. Jedemo šumske jagode. Usne nam ispucale.

Kiša.

Iznemogli konj i slabašan čovjek sa iscijepanom cokulom. Druga noga mu bosa, krvari. On pokušava nožem da od živog konja odvoji parče mesa, ali nema snage. Ni konj nema snage da se ritne ili da bježi. Smrt je između, koleba se između konja i čovjeka.

Doktorka Julka Meštrović. Vadi zube. Dugo čupa kliješima, jer nema snage.

Žena. Ranjena. Traži od muža: Ubij me. On kaže da neće to učiniti. Kad ona zaspi, on se premišlja… 

Na ulasku u šumu: ranjenik. Grli ga sestra. Da te ponesemo. Ne, gotov sam. Zar da izginete zbog mene… Zovemo nju. Hajde. Nosićemo te. Hvala vam, drugovi – reče ona i zagrli brata – zajedno mremo, a vama puno hvala.

Kratka priča Večernjega lista jedan je od malobrojnih kontinuiteta, jedno od doista rijetkih dugih trajanja u hrvatskoj književnosti. Priče su u tim novinama počele izlaziti svake subote, od 1964. godine. Nagrada je, za prethodne skoro dvije godine, prvi put dodijeljena 8. siječnja 1966, nakon čega se natječaj u kontinuitetu odvija sve do danas, te se nagrada dodjeljuje u ciklusima. Kada su priče počele izlaziti, Tomislav Sabljak, utemeljitelj nagrade – a možda i rubrike – bio je tridesetogodišnjak. U siječnju 2025, u vrijeme kada izlazi ova knjiga, Sabljak samo što nije napunio devedeset i prvu. U vrijeme kada je kao mladić pokretao stroj, kada je obrlatio urednike i smišljao stavke u pravilniku, književnost je u nas bila važna. U beogradskoj Prosveti, na ćirilici, premijerno izlazi Marinkovićev “Kiklop”. Uskoro će, na latinici, u sarajevskoj Svjetlosti, biti objavljen Selimovićev “Derviš i smrt”. U jugoslavenskim društvenim harmonijama i disharmonijama živa književnost sredstvo je samopotvrđivanja, nadgornjavanja i utvrđivanja jasnih identitetskih granica (koje, naravno, i ne postoje). I naravno, književnost je oružje hegemonističke prijetnje i nacionalnih razračunavanja. Ali, istodobno, književnost je da se čita i da čitanjem preoblikuje čitatelja, a onda i zajednicu. “Kiklop” i “Derviš i smrt” mnogo će se čitati, i doista će drukčijim učiniti ljude i njihove zajednice.

Tomislav Sabljak po svojoj je naravi kroničar, onaj tko bilježi događaje, maran čitatelj i književni povjesničar. Premda je i sam povremeni prozaist, ono važno u njegovom životnom opusu tiče se drugih pisaca i njihove imaginacije. U osnovi, Sabljak je književni suputnik, jedan od važnijih koje smo imali, pa bi bilo šteta i to ne naglasiti. Generacijski je, redakcijski i kavanski, te poetički i politički, blizak i krugovašima i razlogovcima. Stasavao je u ono vrijeme kada su se američka kultura i književnost činili svjetionicima slobode, i kada su, u skladu s tim, sve važne književne mode u nas bile ili francuske, ili američke. Američka je tih godina bila moda kratke priče, a naročito novinske kratke priče, te, općenito, objavljivanja književno-beletrističkih tekstova u dnevnim novinama i tjednicima. Sabljak je, kao Šoljan i Slamnig, uostalom, prevoditelj s engleskog, i to suvremene, subverzivne i mondene književnosti, pa onda tako, iz tog intelektualnog okvira, proizlazi i kratka priča u Večernjem listu, a onda i nagradni natječaj.

Činjenica da je nagrada tako dugo opstala opet se tiče Sabljakovog karaktera. Ustrajavao je na onom što je započeo, gotovo autistično je ponavljao jednom ustanovljeni ritual, a poslužilo ga je, hvala Bogu i genima, i zdravlje. Premda je nagradu zamislio tako da u natječaju sudjelovati može baš svatko tko vlada našim jezikom i na njemu piše – prostor tog “našeg” jezika bio je 1966, naravno, znatno širi nego danas – bilo je potrebno stalno ulagati trud da se Večernjakova kratka priča spasi od pogube diletanata. Svi su mogli poslati svoju priču, ali je, ipak, bilo nužno da on naziva svoje prijatelje i poznanike, ozbiljne i provjerene pisce, da njemu za ljubav, ili njemu na obraz, pošalju pravu priču. Vjerojatno je u ta davna vremena zamišljao da će se s vremenom stvar primiti i proraditi sama od sebe, pa će doći vrijeme kad više neće biti potrebno zivkati i potezati za rukav, ali to se neće nikad dogoditi. A neće zato što nikad neće biti stvorene logističke pretpostavke za uozbiljenje nagrade, tako da ona postane zbilja važna za jednu književnost i kulturu. Tojest, da postane – američki važna! I dugo će, nakon što Sabljak već postane počasna figura, u redakciji postojati neki urednik – obično će to biti urednik ili urednica u rubrici kulture – koji će po kazališnim premijerama, otvorenjima izložbi i književnim večerima presretati pisce, da zatraže priču za Večernji list. Tako je, recimo, i mene, prije već nekih četvrt stoljeća, ako ne i više, tadašnja urednica mjesecima obrađivala i nagovarala da napišem priču za Večernji list. Na kraju sam to i učinio, priča je objavljena, ali nagrađena nije – nisam ni očekivao, s obzirom na sastav žirija – i tako sam prvi i posljednji put sudjelovao u ovoj doista zanimljivoj hrvatskoj književnoj proceduri. Možda me je i poslije netko žicao za istu stvar, a možda i nije. Zaboravio sam, jer nije više moglo biti važno. Problem je bio i ostao što kontekst u kojem sam se jednom našao nije bio ni dobar, ni reprezentativan. Bio je onakav kakav jedino može i biti u vječno nedovršenim kulturnim projektima, koji opstaju na entuzijazmu jednoga čovjeka. Ili, ponešto rjeđe, dvojice-trojice njih.

U vrijeme kada je Sabljak pokretao svoj stroj, dakle u prvim godinama nagrade, dobitnici su ozbiljni. Uglavnom živi klasici hrvatske književnosti, redom: Slobodan Novak, Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb, Mirko Božić… Bio je to pokušaj uozbiljenja i postavljanja najviših standarda, kako stilskih i poetičkih, tako, reklo bi se, i književno-političkih. U ono vrijeme se, mislim posve ispravno, vjerovalo kako velika i važna imena garantiraju vjerodostojnost same nagrade. A kakve su te priče kada se danas čitaju? Uglavnom su reprezentativne u okvirima pojedinačnih autorskih opusa. Zanimljivo je pritom primijetiti da su se pojedini pisci već tad navukli da stalno šalju svoje priče Večernjaku, Mirko Božić prije svih drugih, od čijih bi se Večernjakovih priča, mislim, mogla sastaviti solidno obimna autorska knjižica, dok su se drugi, poput Šegedina i Kaleba, praktično do kraja života odazivali pozivima da pošalju još koju priču. Ili im, možda, pozivi nisu bili ni potrebni.

Sljedeća zanimljivost je da među nagrađenima sve do 1991, i svođenja natječaja na pisce koji stvarno ili potencijalno pripadaju isključivo hrvatskoj književnosti, nije baš bilo mnogo pisaca iz drugih štokavskih jezičnih područja i iz drugih jugoslavenskih književnosti. Zapravo, sve do 1980, i do priče “Govorio je isledniku” beogradske književnice Jare Ribnikar, nije bilo nijednog. Tri godine kasnije nagradu će osvojiti i drugi beogradski pisac, u to vrijeme veliko ime srpske književnosti, koji će 1991. emigrirati u Hrvatsku, prepjevati većinu svojih djela na hrvatski jezik, te optirati za pripadnost hrvatskoj književnosti, Mirko Kovač, s pričom “Zimovanje u Blumfildu”. I tu se udio Drugih među nagrađenima završava. 

Ali to u osnovi nije ni neobično, a ni netipično. Premda su književne nagrade u Jugoslaviji, a naročito one koje su obuhvaćale područja štokavskih jezika, ili srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika – kako je tada uglavnom bilo uobičajeno reći, proklamativno bile svejugoslavenske, svaka ili skoro svaka bila je označena gravitacijski vrlo snažnim središtem. Pa ako je neka nagrada bila beogradska, ona je dominantno bila srpska. Ako je bila zagrebačka, pretežito je bila hrvatska. Do danas najvažnija književna nagrada koja je u ovim krajevima postojala, i koja još uvijek postoji i još uvijek je daleko najvažnija, Ninova nagrada za roman godine, gotovo uvijek bi pripala srpskom piscu. Zašto? Bilo bi zanimljivo na smiren način i s brigom za činjenice i kontekste odgovarati na ovo pitanje. Premda je unutar Jugoslavije postojao i dobro funkcionirao zajednički kulturni prostor, prirodno su i mimo nacionalističkih imperativa na tom prostoru živjele i oblikovale se različite, premda međusobno prožimajuće kulture i književnosti, koje su onda imale svoje nagrade, unutar kojih bi povremeno gostovali Drugi. Stvarno svejugoslavenskih nagrada skoro da nije ni bilo. One koje su postojale, poput Njegoševe nagrade ili Goranovog vijenca, dodjeljivale su se za životno djelo, a ne za pojedinu knjigu. Osim Nagrade Željezare Sisak, koja je trajala kratko, nije bilo stvarne svejugoslavenske nagrade za godišnju književnu produkciju. Takva nagrada postat će moguća, premda to ne znači da će stvarno biti i ostvarena, tek kada nestane jugoslavenske države.

U šezdeset godina trajanja četrnaest je puta nagrada stigla nekoj spisateljici. Od toga, posljednjih sedam nagrada su ženske. Nagrađivane su redom: Višnja Stahuljak, Marija Peakić, Jara Ribnikar, Olja Savičević Ivančević, Korana Svilar (dvaput), Ivana Šojat (dvaput), Sanja Pilić, Magdalena Blažević (dvaput), Kristina Gavran, Monika Herceg i Luiza Bouharaoua. Što je razlog ženske predominacije, pa je u posljednjih deset natječaja samo jedan muškarac dobio nagradu? Optimistično gledajući, te u duhu s aktualnim aktivističkim modama, mogli bismo govoriti o trijumfu ženske književnosti, ili ženskoga pogleda na svijet. Žene, zar ne, mnogo više čitaju, pa sad mnogo više i mnogo bolje pišu? Može biti da je tako. Štoviše, ovom će čitatelju dobro biti ako je tako. Ali smo dužni primijetiti i to da se ovo događa u vrijeme kada Večernjakova priča baš i nije naročito vidljiva u subotnjem izdanju novina, kada se natječaj s papira lagano seli u neprisutnost, nevidljivost i suštinsku virtualnost web izdanja, i kada se ovom čitatelju čini – naravno, možda on i nije u pravu! – da su i kratka priča i nagrada koja se za nju dodjeljuje više dio nekoga marketinški relativno atraktivnog ceremonijala, nego što im se pridaje stvarni značaj i posvećuje pažnja. Na kraju, Večernjakova priča može biti samo onakva kakav je tretman kulture i književnosti u Večernjem listu. Večernjakova priča je onakva kakvi su književni kritičari u rubrici kulture Večernjeg  lista. Ako ih ima, naravno. No, ovom čitatelju ne bi bilo prvi put da je u krivu pri procjenjivanju sve raskoši hrvatskoga kulturnog i književnog života, te može doista biti da je riječ o trijumfu ženske književnosti, a ne o krizi posla koja se manifestira tako što se muškarci sele na atraktivnije pozicije, dok žene ostaju sve do zatvaranja tvornice.

Ali ako kriza kojim slučajem postoji, ona se ne tiče roda i spola, niti je proistekla iz rodnih i spolnih poremećaja u književnosti ili novinarstvu. Element krize, koji se da iščitati i iz ove silno zanimljive knjige, tiče se jednog od Sabljakovih ugradbenih elemenata: priču može poslati svatko! A ako je šalje svatko, to znači da svoje priče ponajčešće šalju totalni diletanti i diletantkinje. Premda mnogo, mnogo češće diletanti, jer je među muškom čeljadi diletantska smjelost i agresivnost neusporedivo zastupljenija nego kod žena. Tomislav Sabljak je kao mladić mislio ono što smo pomišljali svi mi kada bismo nešto u književnosti pokretali: ako diletantima ostavimo širom otvorena vrata, među njima će se kad tad pojaviti neotkriveni književni genij! Iz ovakve pretpostavke rađa se, međutim, potreba da stalno zivkaš i za rukav potežeš one koje nisu diletanti, e ne bi li i oni sudjelovali u ceremonijalu. A u šezdeset godina postojanja nagrade nije se, ako je suditi po pobjednicima, pojavio nijedan diletant koji bi zahvaljujući Večernjem listu uzrastao u barem solidnog pisca, a kamoli književnog genija. Čekanje na takvoga jednog vjerojatno je i najduže čekanje u svjetskoj književnoj povijesti. Na genija među diletantima kratke priče u Hrvatskoj čeka se duže nego na Godota. 

Prvi takav dobitnik je iz 1971: dvadesetpetogodišnji Vanja Aljinović, koji će u životu postati solidan glumac i dragocjen filmski radnik, i to u Americi. Priča “Život na velikoj nozi” vedar je i nedojmljiv školski rad, tako da se ne čini da je velika šteta što se ovaj dobri i vrijedni čovjek kasnije okanio književnosti. Poginuo je 2011. u prometnoj nesreći u Santa Feu. Drugi takav slučaj je čuveni zagrebački neuropsihijatar i zdravstveni radnik Bartul Matijaca, koji se u slobodno vrijeme bavio različitim aspektima književnosti. Recimo, sakupljao je i zapisivao narodne poslovice. I bio je maran novinski čitatelj, pa je tako, uživajući u Večernjakovoj tjednoj rubrici, počeo i sam pisati priče i slati ih na konkurs, na kojem je, posve očekivano, dvaput zaredom i pobijedio. Ako se dobro sjećam, više je puta osvajao druge i treće nagrade, sve dok nije postao uvaženo ime u HRT-ovim projekcijama hrvatske kulture i književnosti. Nema nikakve sumnje da je doktor Matijaca bio zanimljiv čovjek i da ga je pred javnošću trebalo propitivati o njegovu životu i radu. Nema sumnje da je bio toliko zanimljiv da smo ga imali razloga slaviti kao doktora. Ili, možda, i kao čuvara mentalnog zdravlja u Hrvata. Ali bio je slab pisac, njegove rečenice bile su izvan svakoga proznog diskursa, njegove priče nisu vrijedile mnogo. I teško da bi bile nagrađivane da ih nije pisao upravo on. Najveća nevolja s diletantima u književnosti je što se tako često njihov društveni ili građanski značaj stavlja iznad teksta koji za sobom ostavljaju. Bartul Matijaca umro je 2023. u Zagrebu. Na ovoj dvojici uvaženih građana, uspješnih u svojim profesijama, mogli bismo se i zaustaviti, e da ne bismo pri prvom sljedećem kojeg spomenemo povrijedili žive, ili da ne bismo bespotrebno dirali u taštine onih koji su dali sebe nečemu za što nisu imali stvarnog dara.

Kakav je doživljaj čitati ovu knjigu u kontinuitetu, kao stilsko-poetički, književni i estetski, ali i kao društvenopolitički i sociološki portret Hrvatske kroz proteklih šest desetljeća? Na oba načina: vrlo zanimljivo i inspirativno! Odistinski dobri pisci onoga davnog doba, Novak, Kaleb, Božić, Šoljan, Kušan u osnovi dobro funkcioniraju kao dobrim piscima ili češće spisateljicama ovoga doba. U tematskom, pak, smislu malo toga se promijenilo. U hrvatskoj se književnosti, ako je suditi po antologiji pobjednika Večernjakove priče, oduvijek više cijenio društveni angažman, pripovijesti o alijenaciji pojedinca u velikom gradu, ukotvljene u nekoj vječitoj i trajnoj sadašnjosti, te u pravilu priče s manjkom pripovijedanja i pripovijesti, u kojima se anegdotalnost, a često i sama fabula, svode na ironijski štos i geg, nego priče o ljubavi, o prošlosti, priče oslobođene mašte ili autofikcijske priče o životu i stradanju. Sudeći po Večernjaku, dobro klasično pripovijedanje nije među hrvatskim književnim vrlinama u posljednjih šest desetljeća. Malo je i dramaturški promišljenih priča, jedva da ima obrata, trilera i preokreta karakterističnih za bolje trenutke europske i američke kratke priče u dvadesetom stoljeću. U ovako prikazanoj tradiciji nema Čehova, ali nema ni Ive Andrića. Zapravo, Andrića je tu najmanje. Srećemo, međutim, malo nesigurnijeg Carvera, srećemo Hemingwaya, Šenou (sve do najnovijih dana), Zagorku, ali i Sartrea i one teške, tmurne i pomalo već zakučaste klasike iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Među glavnim je junacima mnogo intelektualaca, podosta je žena stradalnica, ali i djece bez roditelja. Radnika i seljaka skoro da nema…

Tomislav Sabljak koji na ovoj knjizi nije potpisan kao urednik – urednica je Maja Car! – ali je svojevrsni njezin, knjizin i pričin, Gospodar, počinio je jedan zanimljiv, meni drag, premda nedopustiv prekršaj. Umjesto pobjedničkih priča iz po jednog ciklusa u 1967. i 1968. godini, uvrstio je priče Danila Kiša i Ivana Slamniga, koje nisu tada nagrađene, premda su u novinama objavljene. Naprosto ih je žiri procijenio inferiornim u odnosu na Mirka Božića i Živka Jeličića. Kiševa priča, naslova “Livada u jesen”, kasnije je postala dio knjige “Rani jadi”, i otpočinje sljedećim odlomkom, molim čitatelje da dvaput udahnu prije nego što ga u miru i s pažnjom pročitaju: 

“Otišli su cirkusanti, ‘atlete’ i mečkari, jesen je na izmaku. Tu na Malom polju ili na Grofovom zapećku, kako ga još zovu, ostali su još samo tragovi njihovog boravka, utabano polje i zgažene trave. Nasred livade nalazi se jama, duboka skoro metar i jasno vidljiva među razgaženim krtičnjacima. Tu je još nedavno bio zaboden šatorski jarbol, pri dnu širok i netesan, a pri vrhu tanak i vitak; na njemu barjak. Oko jame izrovano zemljište, sasvim golo, nazire se ilovača izvučena iz dubine. Nije to ona jama od prošle ili pretprošle godine, kako bi se moglo pomisliti. Jer cirkusi dolaze i odlaze, mali provincijski cirkusi sastavljeni od Cigana i mađioničara, od pelivana i ‘atleta’, svake godine, s jeseni, kao poslednje slavlje leta, kao neki smešni paganski praznik.”

Častan i čestit bio je Mirko Božić, tvrd i teškorječiv pisac klasičnog realizma, i grehota je velika, i šteta, da je danas zaboravljen. Ne zbog njega i dobrih sjećanja marnog čitateljstva, kao ni zbog kroatističkih danguba s prijestolničkog Filofaksa. Šteta je upravo zbog onih koji danas u Hrvatskoj pokušavaju pisati, a nisu Božića čitali. Fali im, kao što katkad zafali jedan bubreg i par metara crijeva u utrobi. Preživjeti se može, ali nesigurno, jer nedostaje ono čega nema. Ali u odnosu na Danila Kiša Mirko je Božić doista zaboravljiva pojava. I čitatelj se doista može sažaliti nad takvim čitateljskim talentima koji su u Mirku Božiću našli nešto čega nije bilo u Danilu Kišu. Dobri Sabljak neće to tako reći, a tako neće ni pomisliti – uostalom, vjerojatno je i sam bio u tom žiriju! – nego će naknadno uvrštenje Kiševo opravdati time što se Božić u ovoj knjizi nalazi, i to ne s jednom, nego sa četiri priče, pa bi mu ona pobjednička iz 1967. bila četvrta. Ali zašto ne reći istinu, ako bi istina mogla biti poučna. Nema ničega goreg u književnosti od slabih i nedarovitih profesionalnih čitatelja. Ustvari, ima: gori su proračunati žiristi, koji vode računa o društvenom ugledu onih kojima dodjeljuju nagrade. A te 1967. Mirko Božić bio je neusporedivo ugledniji i društveno važniji književnik od Danila Kiša. Osim toga, bio je, za razliku od Kiša, i dobitnik Ninove nagrade za roman godine.

Slična stvar je i s Živkom Jeličićem i Ivanom Slamnigom. Jeličić je bio partizan, te društvenopolitički i kulturni radnik, zaslužna figura, cijenjena u zajednici, a pritom silno dosadan, marljiv i monden egzistencijalistički pisac, sklon napornim jezičnim igrama. Kao i Slamnig bio je sveučilišni profesor, dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo i akademik. Akademija je, bezbeli, bila ista, samo što se u vrijeme kada će Jeličić biti primljen zvala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a za Slamnigova primitka bit će to Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Jeličić je u to društvo privremenih hrvatskih besmrtnika primljen kad su mu bile šezdeset i tri, a Slamnig kad su mu bile šezdeset i dvije. Ako bi se sudilo prema životu u književnosti, Jeličić i Slamnig bili bi jednojajčani blizanci, samo s deset godina razlike u rođenjima. Po svemu drugom, ta dvojica nikad se nisu sreli. Živko Jeličić danas je temeljito zaboravljen, a Slamnig je stup žive hrvatske književnosti. U ljeto 1968. on je napisao duhovitu, uvremenjenu, sjajnu priču – i golema je, zapravo, šteta što je Slamnig, ipak, bio samo povremeni i kampanjski prozaist! – dok je Jeličićeva, iz ove knjige izostavljena priča, bila mrtvorođena. Suha, papirnata, bezrazložna intelektualna gesta izvan svijeta i vremena. Što je na umu bilo članovima žirija kad su je nagrađivali?

I na kraju, čitatelj se u ovoj knjizi suoči s vlastitim pogledom na onu književnost koju s najvećom pažnjom i saznanjem prati, jer mu je ona, ta hrvatska književnost, nešto poput doma u svijetu ili, još tačnije rečeno, konteksta u kojem kao osoba postoji, knjige u kojoj tekst njegove svijesti nalazi vlastiti jezični i svaki drugi kontekst. Od te književnosti, hrvatske književnosti, mu je, čitatelju, i milina, i muka. Sve najbolje što može od jezika steći tu je, i sve najgore u isti mah i o istome trošku. Ali naravno, njemu je, upravo ovom čitatelju, ta književnost, hrvatska književnost, ono što su mu i sve druge književnosti koje čita kroz iskustvo svoga jezika, hrvatskog jezika. I tako u ovoj knjizi nalazi i priču koju izvan svake sumnje smatra najboljom. Nije to Kišova priča iz “Ranih jada”, nisu ni Slobodan Novak, Vjekoslav Kaleb, Ivan Kušan, nije ni priča jedne od spisateljica iz posljednjih godina – neću spomenuti koje – nije ni priča Gorana Tribusona, koja je također odlična. Najbolja priča u knjizi, savršeno skrojena propisanom urneku, napisana po Sabljakovoj narudžbi, raskošna i puna iznenađenja, priča koja na sve strane raznese čitatelja, po svemu neusporediva s bilo kojom, velika i puna obrata, “Zimovanje u Blumfildu” Mirka je Kovača. 

Bilo bi lijepo, ovaj bi čitatelj to želio mnogo više nego pisac, da nagrada Večernjeg lista, koja od 2001. nosi ime po Ranku Marinkoviću, preživi opći nemar i da zaliječi vlastite što urođene, što stečene bolesti. Osim što bi to bio lijep spomenik jednoj ustrajnosti u kulturi, onoj Tomislava Sabljaka, i idealima jedne književne generacije, one uz čije se zajedničke ideale Sabljak oslonio kada je osmislio i rubriku i nagradu, opstanak neke malo bolje nagrade, značio bi mnogo hrvatskoj književnosti i svim njezinim čitateljima. Pritom, na umu valja imati da književni značaj nikada se i nigdje ne mjeri nakladama ni brojnošću čitatelja, jer kada bi tako bilo, najvažniji bili bi danas upravo oni pisci čija imena povijest književnosti više ne pamti. Najvažniji bili bi književni pirotehničari, ideolozi i, naravno, diletanti.

Pjevači 

po Č. Milošu

Vedri i zemlja se puši kao vo na kiši.
Biće da je danas prvo džemre udarilo.
Ložim na sred bašte, slušam kako pod
đugumom pljuckaju u plamen sirove grančice,
Idun nešto klapi dok grabulja zasute
gredice, prolaze plavi vozovi-dječaci *
i štimuju, gore, u jabuci, neke sitne,
crvenpere ptice. Bog ih poživio, kakvi
su pjevači. 

Ne dolazim niotkuda, nikud ne odlazim.

* Pågatåg –  mali lokalni vozovi u Skone.

Ljudi su, jelte, društvena bića. Okupi se narod, nije ni važno kojim povodom, sjedne se, priča svako sa svakim, veseli se, šali. U neko doba, tamo poslije supe, pečenja i sarme, a podosta prije kafe sikteruše, dogodi se neizbježno, pođu se pričati i vicevi.

A njih ne može (is)pričati svako, za to je potrebna određena vještina, talent. Međutim, kad alkohol prostruji kroz vene, kad se dobro popije i krv uzavrije, mnogi se okuraže, pomisle da i oni mogu bez problema zabavljati i uveseljavati raju, mnogi se odjednom pretvaraju u “Čkalju” ili “Paju Čuturu”.

I uhvati se jedan tako pričati neki bajat i glup vic. Svi ga znaju, ali nikome ne pada na pamet da kaže “komičaru” da je vic star i da prekine s pričom, svi se prave da ga slušaju prvi put, samo dvoje-troje manje tolerantnih krišom prevrne očima.

A vrli orator, ne samo da priča svima poznatu šalu, nego je obično pogrešno i interpretira. Uprska sve do kraja. I šefa i stanicu, kako se govorilo u našem kraju. Svi se na kraju nasmiju, ali ne previše glasno, ne slatko od srca, više onako… kiselkasto, da ne bi slučajno “vic-maher” nešto krivo protumačio, kao neki podsticaj da nastavi, kao ono kad na rok koncertu svi u glas zapjevaju: “Ho – ćemo – još!” 

Sve ovo i još ponešto je sinu prolazilo kroz glavu dok mu je otac, zavaljen u stolicu za ljuljanje preko puta njega, pričao anegdotu iz svoje mladosti, iz đačkih dana. Istu koju je pričao prije dvije nedjelje prilikom njegove zadnje posjete. I još po jednom u februaru i januaru.

Nisam prekidao onog šaljivdžiju što je na veselju pričao vic – misli se sin – pa neću ni svog rođenog ćaću!

Nije bilo potrebno imati diplomu okačenu na zidu, bijeli mantil i stetoskop oko vrata, pa da se zaključi da se očevo stanje pogoršava. Da, stanje se pogoršava, to je pravi izraz. Mnogi bi rekli “bolest napreduje”, što se njemu činilo nekako blesavo. Grubo. Uvredljivo čak! Nešto pozitivno napreduje. Dočim, nešto loše se pogoršava, ne napreduje.

I tako stari sav zanesen priča taj svoj dogadjaj, a sin napola sluša. Zna napamet svaki očev uzdah, gdje će napraviti pauzu, predosjetiće svaku promjenu tona i ono lagano kikotanje što će uslijediti (uvijek uslijedi) poslije zadnje rečenice, nakon koje će on kao ispasti pametan, zeznuti nastavnika koji mu je davne 1957. godine predavao geografiju u osnovnoj školi “Sava Kovačević”. (Više je, čini se, puta čuo tu ćaćinu anegdotu nego što je preslušao njemu najomiljeniji “Bijeli album” od Bitlsa.)

Mater, očeva životna saputnica, još od kraja šezdesetih nije imala više nerava za mirno slušanje, za duranje i glumatanje da nikad nije prije čula muževu smiješnu minijaturu, njegov kratki igrokaz. Ona bi ga odmah prekinula:

– Hajd’ stari… pričo si to hiljadu puta!

Na šta bi je on tužno pogledao. Pa stao. Ne bi nastavio.

Sin nije imao srca da vlastitog oca tako bezdušno sasiječe. Ta…o n ga je na kraju krajeva i naučio da bude pristojan prema odraslima i nikad ne prekida starije.

Otac je bio oficir JNA. Ne sad tamo neki zastavnik ili komandir voda. Bio je komandant kasarne. Oni koji su ga znali za vakta kad je hodao u uniformi, pričali su da je bio strog. Pravi vojnik. Sa raspadom zemlje kojoj je služio, raspao se i on. Nije učestvovao u bratoubilačkom ratu. To nije bio rat za koji se on čitav svoj radni vijek pripremao. 

Sin je čitao da je i otac Džima Morisona bio oficir. Da li u nekom razgovoru ili knjizi, “Mr. Mojo Raisin” će reći kako mu je bilo mučno  gledati kad otac naveče pere suđe i ne smije pisnuti supruzi nakon što bi preko dana čeličnom pesnicom postrojavao pet hiljada vojnika. U slučaju njegovog oca nije išlo do tih ekstrema, bilo je mnogo manje vojnika u pitanju, otac nije prao suđe, ali mamina je bila zadnja. To se ne može poreći i osporiti.

Žalosno je to, prolazio je u mislima sin po hiljadu puta, kada se pođe zaboravljati do tih dubina. Prije se to prosto objašnjavalo starošću. Reklo bi se – star insan – i niko se ne bi pretjerano čudio. Nije se zbog tog slalo u bolnice na kojekakve pretrage, snimanje glave. Matori, senilni ljudi su bili držani u kakvom mračnom sobičku, daleko od radoznalih očiju susjeda, često i pod ključem. I niko od toga ne bi pravio furtutmu. Kao i kod djece sa ADHD simptomima. Takva djeca su se sedamdesetih i osamdesetih svodila pod kategoriju – “živahno čeljade”. 

Šta se dešava u mozgu moga tate, pitao se sin gledajući u minijaturu nečega što je nekad bilo ogromno. “Kao od brda odvaljeno”, kako se onomad opisivalo nešto veliko. Svoju ženu još uvijek prepoznaje, sigurno zato što je sa njim svaki dan. Ali mene i moju sestru često ne. Moguće da se ocu miješaju različita razdoblja života u njegovoj glavi. On nas je zapamtio kao mlađe, mnogo mlađe, pa kad mi dođemo u posjetu, sad kad smo u srednjim pedesetim, mi, njegova djeca, smo za njega potpuni stranci.

Mnogo bolje reaguje na našu djecu, svoje unuke. Često ih pita neke stvari iz škole, kao da su i oni u osnovnoj školi. Pita ih tako ko im predaje krasopis. Da li je strog nastavnik ili nastavnica. On im povjerava da je njegova stroga, mora dobro da pazi gdje pritisnuti perom jače da ispadne deblja linija, a gdje samo ovlaš, bez pritiska, vući pažljivo po papiru. Djeca, u svojim dvadesetim, potom nervozno pogledavaju u nas. Šta je “krasopis”, pitaju se nemoćno.

Šta raditi s njim? Postaje sve napornije za mater. Imaju ti neki specijalizirani starački domovi, ali mama vjerovatno ne bi na to pristala. Ni luda! Pa šta bi komšiluk rekao na to! I ovako je zovu “oštrokondža”. Boga ti dragog pitaj kakav bi onda tek epitet zaradila.

Ali najveća stvar je što se on (otac) doima sretan. Skoro uvijek je nasmijan. Često bez razloga. A treba li razlog? To nam je društvo nametnulo neke norme. Kažu: ”smije se ko lud na brašno!”. Pa šta?!  Smijeh je zdrav. Možda (vjerovatno) je zato neprihvatljiv.

A kad si ozbiljan i namrgođen, “namćor”, što bi Djole pjev’o, onda se odjednom pretvaraš u mudra čovjeka, odaješ sliku nekog pametnjakovića. A kad se smiješ, tada si lud. Eto, dokle smo dogurali ko civilizacija. Aferim nam! 

S tom mišlju sin ustade, pozdravi se s majkom, uze one kolače (omiljene domaće oblatne s grožđicama) što ih je ona spremila da ponese, priđe ocu, poljubi ga u obraz, a on će ti njemu:

– Čekaj, da ti ispričam kad sam bio na času geografije, pa me nastavnik izveo pred tablu… pita on mene… momčino, koliko ima polova… a ja ko iz topa: Dva! A koji su to… znaš li imena? Znam nastavniče… muški i ženski… hi hi hi…

Tvoj ćaća veliko je govance!, govori mi, s apetitom prema onom što izgovara, moja majka.

Osam mi je godina, i njezin iskaz, sasvim nepedagoški je i nesmotren, pa bi, slijedimo li dramaturgiju pedagoških priručnika, morao ostaviti posljedica na moju psihu, na svijet moj u odrastanju.

Ništa joj ne odgovaram, dok se u meni miješaju osjećaji.

Divljenja, jer veliko kako može biti govance, krupna kako bi bila sitnica?

I zavisti, jer je njoj prvoj, a ne meni, na um palo da sitnicu učini krupnom.

Dječak dok sam bio, o riječima sam mislio kao o formi. Odrastao, mislim o njihovom sadržaju. U međuvremenu zbilo se rasulo mašte, koje je preduvjet funkcionalnom razumijevanju svijeta, a možda i duševnom obolijevanju.