Pjesništvo prokletih. Jedna antologija ukrajinskog pjesništva.

Izbor i prepjev Oswald Burghardt (Jurij Klen), 1947

Haben sua fata libelli. Rijetko je ova latinska izreka pronašla točnije i prikladnije ostvarenje kao što se zbilo u majušnoj antologiji o kojoj ću izvještavati u ovom tekstu. Štoviše, više će u njemu biti riječi o njezinu autoru nego o njoj samoj. No pođimo od početka. Oswald Eckard Burghardt (umjetničko ime Jurij Klen), rođen 1891. u Podoliji, bio je sin pruskoga trgovca Friedricha Adama i baltičke Njemice Amalie Sidonie Thiel. U Kijivu pohađa gimnaziju, započinje studij anglistike, slavistike i germanistike koji prekida zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. Kao „neprijateljskog stranca“ deportiraju ga u Arhangelsk, pod nerazjašnjenim uvjetima biva regrutiran u njemačku vojsku u kojoj ostaje tek dva mjeseca, do studenog 1918. Po završetku rata nastavlja studij kojega i završava 1920. Upravo negdje tih godina započinje i njegova literarna karijera koja je obilježena prevoditeljskom djelatnošću, ali i prvim pjesmama koje stvara u uskoj suradnji sa skupinom prijatelja koja će u povijest ukrajinske književnosti ući pod imenom „neoklasicista“. Skupinu je sačinjavalo pet pjesnika: sam Burghardt, Maksim Rilski, Pavlo Filipovič, Mikola Zerov i Mihajlo Draj-Hmara. Prednost koja im se iznenada pružila u Ukrajini dvadesetih godina prošloga stoljeća bila je prouzrokovana politikom ukrajinizacije, poticanja stvaranja nacionalne književnosti na nacionalnom jeziku te s njom povezane borbe protiv ruskog imperijalizma što je bio, kao što sam ranije već naglasio, jedan od glavnih ciljeva kulturne politike u novo-formiranom Sovjetskom Savezu. Poznato je da je razdoblje umjetničkih sloboda bila iznimno kratko i da su mu slijedile čvrste represije čijom su žrtvom postali i „neoklasicisti“. Pritisku je prvi podlegao Rilski koji je započeo s pisanjem lirike u modusu socijalističkog realizma, slaveći Staljina. Pavlovič i Zerov odlučili su se na pružanje otpora i postali dijelom „strijeljane renesanse“, egzekutirani u Sandamorhu, u Kareliji 1937. Draj-Hmara je preživio dvije dodatne godine, a trag mu se gubi na Kolimi. Sam je, pak, Burghardt kao njemački državljanin potkraj 1931. uspio napustiti Sovjetski Savez i utočište pronaći isprva u Münchenu a potom u Münsteru gdje je radio kao lektor na sveučilištu.

Nacističko preuzimanje vlasti obilježava i tamnu stranu Burghardtove karijere u Njemačkoj. Relativno se brzo opredijelio za rasistički pogled na svijet, slijedeći ideologiju jednog od vodećih ukrajinskih egzilanata s desnog ruba političkoga spektra, Dmitra Doncova koji se sam proglasio za osnivača ukrajinskog „aktivnog nacionalizma“. U to vrijeme Burghardtov antikomunizam poprima neugodne podtonove. Kao i sve srednjoeuropske zemlje, tako je i Ukrajina u međuraću i u Drugome svjetskom ratu imala svoja, često kobna, politička zastranjenja. Doncov je, uz Banderu, figura u kojoj se najbolje ocrtavaju ta tragična odstupanja od progresivnih ideja. U cijelome je kontekstu Burghardt relativno marginalan, no njegove zablude, koje je kasnije uspješno korigirao, ne smiju ostati nespomenute. S početkom rata njegovo se poznavanje jezika pokazuje korisnim za Wehrmacht kojemu služi isprva u Kijivu a potom u Pragu. U tome mu periodu zlodjela koja nacisti čine u Ukrajini postaju očevidna i dovode do bitne korekcije njegova mišljenja i političkog otrježnjenja. Pred sam kraj rata uspijeva mu bijeg iz Čehoslovačke s obitelji, utočište pronalazi u Austriji, iznova pojačava književnu djelatnost, piše i prevodi. Antologija koju prikazujem plod je tih dana. U pokušajima uspostavljanja kontakta s ukrajinskom antisovjetskom emigracijom često se preko zelene granice prebacuje u Bavarsku. Tokom jednog takvog putovanja, neadekvatno obučen, obolijeva od upale pluća od koje i umire nakon nekoliko dana. Doživio je pedeset šest godina. I to je sve.

No kakva je poezija koju je pisao u grupi sa svojim supatnicima/suputnicima? O tome djelomičan odgovor može dati uvid u antologiju koju započinje sljedećim uvodnim tekstom.

„Naslovom se ove knjižice ne aludira na francuske poètes maudits ili na kakvu sličnu pojavu. Pjesnici o kojima je ovdje riječ kroz svijet se nisu kretali proklinjući nego blagosiljajući, a u njihovome pjesništvu, koje je bistro i prozirno poput gorskog jezera htjelo doseći samo dno, nije bilo ničega što bi im moglo donijeti glas prokletih. No rođeni su u jedno vrijeme u kojemu je kroz svijet odjekivala fanfara mržnje, raspadajuće granate su cijepale zrak, palile dimnjake koji su se pušili. Vrijeme u kojemu se, prema Rilkeovim prikladnim riječima, htjelo slaviti stroj. Tko nije plesao u infernalnome kolu, nije odavao počast mahnitome tehniciziranju (i istovremeno automatizaciji), tko nije dopustio da mu glas odzvanja u koru mrzitelja, bio je prezreni, prokleti.

U jednome vremenu prema kojemu su se ćutjeli otuđenima, u jednome vremenu u kojemu su divljali rat i klasna borba, iz dima i magle dimnjaka usudili su se na Ikarov let u visine. I blizina sunca koja je pržila nije bila ono što je istopilo vosak u njihovim krilima. Plamenovi mržnje, zavisti, dimnjaka koji su se pušili, koji su plamtjeli u uništenju čovječanstva, uzdizali su se nagore, lizali su odozdo i srušili smione zračne jedriličare, sprženih krila, u dimu i isparenju na zemlju.

‘Grupa petorice’, zvali su ih jer bijahu petorica od kojih su trojica morala svoju hrabrost platiti životom.

Otprilike pet pjesama od svakoga od njih trebale bi posvjedočiti o njihovu stvaralaštvu a pojedinačna kratka izvješća o životima pružiti informaciju o njihovoj sudbini. Ta pojedinačna izvješća pomoći će čitatelju u stjecanju jedne sveobuhvatne slike.“

Burghardtove su kratke bilješke informativne, ali istovremeno i poetične. U njima se počast suputnicima ne odaje na suh način, već ih se, s intimnim znanjem, pokušava približiti čitateljstvu u punoći i plastičnosti. Tako nastaju kratki biografski portreti koji osvjetljavaju ne samo sudionike u jednoj epohi, već i nju samu. Ograničeni broj pjesama koje se daje u originalu i u njemačkome prijevodu dopuna je biografija autora, ali i rezultat brižljivoga izbora koji njihovo mjesto u jednome prema umjetnosti iznimno neprijateljskom razdoblju kontekstualno precizira. Tako se stječe slika o dubokoj povezanosti skupine s klasičnom (široko shvaćenom) književnošću, a istovremeno postaju jasni i razlozi zbog kojih ona odbija (bez polemičkog zaoštravanja) poetiku ukrajinskih avangardista. Doista, prate li se slična strujanja u ruskoj avangardi, sa sigurnošću se može utvrditi da je sukob poetoloških stajališta futurista (okupljenih oko Majakovskog) i akmeista (s Mandeljštamom kao glavnim predstavnikom) uvjetovan upravo spoznajom onoga što se smatra modernim: je li to tehnika ili, pak, literarna tradicija koju valja sačuvati u promijenjenom obliku? Tu se sučeljavaju i pozicije ukrajinskih futurista i neoklasicista. Jedno je to od područja na kojemu ima itekako posla za znanost o književnosti. Cilj ovoga teksta, naravno, ne može biti bavljenje tim pitanjima. Stoga natrag na antologiju.

Ona započinje Maksimom Rilskim. Prve tri pjesme potječu iz zbirke Plava daljina (1920). Sve tri u tematskome središtu imaju Francusku – bilo kao književnu, bilo kao prirodnu pojavu. Prizivaju se njezina kultura i geografija uz čiju se pomoć stvaraju veze pjesničkoga Ja s udaljenim (geografski) a bliskim (kulturalno) područjem. Francuskoj se potom pridružuje Engleska da bi se u trećemu katrenu pojavile „divljine Sibira“. U četvrtome se sve sjedinjuje u slici nabujale prirode koja kao da obuhvaća „daleki svijet“. Sličnu strategiju Rilski koristi i u preostale dvije pjesme. Konačni je cilj jasan: valja prizvati davno prošla vremena, pokazati se njihovim dijelom, nakraju to učiniti i na formalnoj i na tematskoj razini. Pjesme su metrički strogo određene, takva je i raspodjela na strofe, a cjelinom dominira upotreba pravilnih rima. Tako se i nastavlja. Pjesme odbijaju avangardnu hermetičnost, u njima je sve jasno, poznate se slike nižu jedna na drugu, a opet je sve nekako drukčije. Vjerojatno zato što se pjesničko Ja obraća prošlim vremenima kao dobu sklada, a ono u kojemu sada živi ostavlja nespomenutim. Je li u tome sadržana kritika revolucionarnih previranja i s njima povezanim nasiljem?

Sljedeći je pjesnik u izboru Pavlo Filipovič. Za njegov će jezik Burghardt reći da ga odlikuju „rijetka jasnoća i klasična čistota“ što ga čini bliskim „francuskim parnasovcima“. Kratki izbor iz njegove poezije dobrim dijelom potvrđuje te postavke. U njima se slavi priroda tako što se priziva klasicistički nadahnuta idila. U pjesmama zasigurno nije riječ o pravim, već o parnasovskim predjelima. Čitajući ih stječe se dojam ponovnoga susreta s Vergilijevim Bukolikama. Time se potvrđuje utisak da je Pavlo Filipovič poeta doctus, nešto što se moglo pretpostaviti ako se zna da je bio profesor ukrajinske književnosti na kijivskome sveučilištu. 

Mikola Zerov označen je kao teoretičar škole neoklasicista. Njegova je najveća ljubav, prema Burghardtu, vrijedila antičkoj rimskoj poeziji. Prevodio je rimske pjesnike i sačinio, 1920., njima posvećenu antologiju. Po svjedočenju i u logoru se nastavio baviti književnošću, tamo je preveo Eneidu i napisao veliku zbirku soneta. Nažalost, taj je dio njegova stvaralaštva, koji je po smrti dospio do brata, izgubljen u vrtlozima rata. Od pjesama zastupljenih u antologiji osobito je zanimljiva Saloma koju je Zverov napisao kao odgovor na Filipovičevu pjesmu istoga naslova. Filipovič se koncentrira na Salominu ljepotu koju tumači u kontekstu dekadencije jednoga Oscara Wildea, dok Filipovič u njezinu plesu s odrubljenom glavom Ivana Krstitelja vidi izraz „orijentalne perverzije“ (Burghardt). Kao kontrast Salomi Filipovič će postaviti čednu ljepotu Nausikaje koja je „vitka poput zrake, čista“. Njoj je, kao i Teseju posvećena zasebna pjesma. Još jedan dokaz Zerovljeve opijenosti antikom.

Mihajlo Draj-Hmara, još je jedna žrtva staljinističkog terora. Proglašen nepopravljivim neprijateljem, 1936. je deportiran na Kolimu gdje umire od iscrpljenosti 1939. U „normalnom“ je životu bio profesor slavistike, a prvu je zbirku lirike objavio 1926. U njoj  se nalazi pjesma Labudovi zbog koje su se na njega okomile zvijeri čiji je cilj bio očuvanje tekovina revolucije. Labudovi su simboli borbe za slobodu, kao i sazviježđe petorice koje čine pjesnici neoklasičari. Skupa s labudovima oni će izbjeći tamnici carstva privida, uputiti se u nebesa, visoko prema sazviježđu lire „gdje se pjeni ocean kipućeg života“. Carstvo je to slobode, nesputanog stvaralaštva koje je za čuvare grala, u svoj njihovoj vulgarnoj dogmatičnosti neprihvatljivo. Ta mu je pjesma donijela prvo pet, potom deset godina Gulaga. Izdržao je, makar je bio u izvrsnoj kondiciji, samo dvije. 

Oswald Burghardt završava antologiju svojim pjesmama koje je objavljivao pod pseudonimom Jurij Klen. Iznova se može pratiti tendencija ka tematskome privilegiranju prirode. (Pitanje koje si ovdje postavljam odnosi se na Burghardtovu subjektivnost prilikom izbora pjesama. Uvid u same zbirke iz kojih onih crpi nemam, tako da se moram pokoriti njegovim odlukama.) No priroda nije nikada isključivo ona sama. Štoviše, moglo bi se reći da priroda uopće ni nije priroda. Da je ona tu kako bi se uspostavio odnos s transcendentalnim sferama u kojima se kreće pjesnički bitak. Tim je sferama ideologija tuđa, u njima se srodne duše sreću u idiličnoj atmosferi kako bi skupa čitale Georgea. Pitanje koje bi se moglo postaviti Klenu glasi: Je li mogućno čitati Georgea i pri tome ne uzimati u obzir njegovu ideologiju? No to je pitanje relativno lako postaviti 2025. Entuzijazam će se pjesničkoga Ja doživjeti kada propjeva o Ukrajini. Svoju će zemlju promatrati u kontekstu ostalih, sviju simboliziranih kroz cvijeće. Prvo će poreći primat ruži jer postoje i drugi cvjetovi koji su vrijedni makar i ne nosili kraljevsku titulu. Za Francusku bit će to ljiljan, za Englesku margareta, za Japan krizantema. A Ukrajina? Njezin je simbol suncokret. Stoga i ona okreće lice, slijedeći ga, suncu, slika je ona viteza koji pogledom prateći svoju damu uzdiže, kako bi je pozdravio, štit. San je Ukrajine doduše spaljen i nestaje u dimu, na njezinoj zemlji niču zmajski zubi (Kadmo i Teba!), ali ona, lica okrenuta ka visinama, zuri u gorući sunčev bič. Doista, nacionalna se romantika neoklasicista u bitnome razlikuje od romantizma! Najznačajnije je, i nedovršeno, djelo Jurija Klena epopeja Pepeo imperija u kojemu je opisao strahote obaju totalitarnih diktatura u kojima je bio prisiljen živjeti.

Ova se antologija, sastavljena za njemačku publiku, prvi puta pojavljuje 2025., gotovo osamdeset godina nakon nastanka. Zasluga za taj poduhvat pripada Nataliji Kotenko-Vusatjuk i Andriju Portnovu koji su je opskrbili iscrpnim i informativnim predgovorom, bogatim ilustracijama i tekstom „Jurij Klen, učenjak i čovjek“ najznačajnijeg ukrajinskog filologa Dmitra Čiževskog iz 1949.          

Prva žlica

Ne mogu se sjećati prvih okusa, znam ih samo iz mamine priče. 

Prije mog rođenja mama i tata su studenti. Žive u Zagrebu, u Studentskom gradu, negdje daleko, na kraju svega. Da bi bilo jeftinije, dijele troškove i prostor s raznim prijateljima i tatinim bratom, u jednom trenutku spavaju u hodniku, poredani na podu kao sardine. Zbog neimaštine mama ujutro duže spava kako bi preskočila doručak. Nikada nisam čula da mi je netko pričao kako je pokušavao prespavati glad. Za ručak kuhaju grah, lonci praznog graha iz dana u dan, to je najjeftinije, a nisi gladan. 

Godinu dana nakon skromnog vjenčanja mama ostaje trudna, neplanirano. Devet mjeseci kasnije počinju trudovi. Tata u dnevnom boravku uči fiziku s prijateljem, ona mu ne želi smetati. Izdržat će još malo. Oko deset navečer shvaća da više nema čekanja, prijatelj odlazi doma, a njih dvoje hvataju zadnji bus prema centru grada. Tata maše vozaču autobusa, zaustavlja ga na cesti. On neuljudno nervoznim tonom odbrusi: “Šta je tako hitno, neće valjda roditi?“ Mamina mršava figura ne odaje stupanj trudnoće. “Hoće!”odgovara tata pomažući joj da sjedne na prvo prazno sjedalo. 

U Petrovoj sporo prolazi noć, trudovi se bezuspješno redaju, ništa se ne događa. Tek drugi dan doktori nakon dugog mučenja zaključuju: ništa od toga, preuski su joj kukovi, dijete je okrenuto na zadak, morat ćemo na carski. 

Deset dana kasnije mama i ja stižemo u onaj mali podstanarski stan. Tata ranim jutrom odlazi na institut Ruđer Bošković, ponekad se vraća tek u ponoć. Subotom odlazi prati stakla po zgradama. Jednim danom pranja prozora zaradi više nego u 5 dana kao pripravnik eksperimentalne fizike na institutu.

Nakon dva mjeseca mama kreće s prihranom. Usprkos mojoj baki koja joj govori: “Počni prvo s nekom domaćom juhom” mama se drži knjiga i savjeta doktora misleći da oni bolje znaju nego njena mama koja je odhranila četvero djece. Nakon prvih žličica soka od naranče koji su joj savjetovali kao prvu hranu po mom tijelu počinju izbijati plikovi i crvenilo. Kada mama uplašeno pita doktoricu što se dešava ova joj ležerno odgovori: “Ma ništa, proći će, dajte joj to i dalje, samo da se navikne.” Tek dvije godine kasnije u Klaićevoj bolnici mama će saznati što su to alergije.

Uskoro kreće i konkretna prehrana, mama kupuje dječju hranu koju ja uporno pljujem i odbijam jesti. Ona se bezuspješno muči, dok u jednom trenu tata ne kaže: “Daj da ja to probam.” Gotovo ispljune žličicu koju je stavio u usta: “Fuj, pa nije čudo da neće jesti, ovo je odvratno, uopće nema okusa, ni ja to ne bi jeo.”

Tada mama odustaje od suvremenih metoda i modernih bebi jelovnika, kuha mi juhu po savjetu svoje mame i ja počinjem jesti.

Kadulja i špinani šećer

Uoči mog prvog rođendana tata dobiva poziv za služenje vojnog roka. Zajedno zaključuju kako je besmisleno da mama ostane sama sa mnom u podstanarskom stanu u Zagrebu. Bolje da se vrate u Daruvar. Živjet će s mojom drugom bakom, tatinom mamom. 

Kuću u Preradovićevoj ulici gradio je moj deda kada je kao zubar dobio posao u Daruvaru. Od šest njihovih sinova još trojica žive u ovoj kući. Uz kuću je dozidana i soba u kojoj je deda poslijepodne imao svoju privatnu ordinaciju, no kako je nakon moždanog udara ostao nepokretan, ta soba će postati kutak mojih roditelja. Soba je mala i mračna, nema prozora. U nju se ulazi iz dvorišta. Tako je hladna da mama na zid odlučuje zalijepiti tepison. Soba oblijepljena zelenim tepisonom naliči na špilju. Na zidu iznad njihova kreveta ostala je i slavina iz ordinacije. Godinama kasnije privlačit će me ideja da je odvrnem iako sam znala da je to najstrože zabranjeno. 

Tata odlazi na Vis, a mama ostaje sa mnom u zelenoj sobi, s ljudima s kojima prije nije živjela. Njena mama se par godina ranije ponovno udala i preselila kod dede Steve i mama nema kuda drugdje. U njenoj staroj rodnoj kući žive njen brat, baka i sestra s mužem i djecom, u one dvije sobe više nema mjesta za nju i mene. 

Stric Marijan gleda njenu tihu tugu za tatom pa odluči uvesti telefon u kuću kako bi je razveselio. Sada je tata može nazvati kada iz kasarne u Zlopolju ode po poštu u grad Vis. Bliži se ljeto, mama se sprema k njemu. Iako je 1981. otok i dalje vojna baza i zatvoren je za turiste, ona kao žena vojnika može doći. Tata joj nalazi kuću u gradu i mama i ja provodimo dva mjeseca na moru. Tata uspijeva isposlovati i neobičnu povlasticu, nakon što odradi sve obaveze u kasarni, navečer dolazi spavati s njom. Njih dvoje su napokon sami, bez prijatelja koji spavaju po podu studentskog stana, bez sedmero drugih članova kućanstva u Daruvaru, samo nas troje.  

Tijelo kada se opusti odjednom si dopusti i bolest. Tako se mama razboljela na Visu. Ljudi kod kojih smo smješteni brinu o njoj. Gazdarica na peći prži šećer, dodaje u njega kadulju i zatim mlijeko. Od tada, kada god me počinje peći grlo, mama mi prži šećer, a zatim karamel prelijeva mlijekom. 

Dvadesetak godina kasnije zajedno smo u Istri, mom novom domu. Spuštamo se kozjom stazom prema uvali Kavrana. Ja zastajem ubirući čuperke kadulje, naučila sam je piti živeći s cimerima iz Makarske. Mama me promatra, pomiriši moj ulov i zatim mi priča priču o Visu. Navečer u mom stanu pržimo šećer i u njega ubacujemo listiće kadulje, okus djetinjstva se spaja s maminom pričom.

Priča iz “Trojice za Kartal”

Ne daj Bože da poginem, pa da mi se ljudi smiju. Čuj Anto Sirovina! Nije to ime za poginut s njime. Ali sasvim je fino za živit. Znam ja to, jer, evo, već punih šezdeset i tri s njime živim. Petog sam aprila, dan prije nego što će u Sarajevo početi rat, uzeo šezdeset i četvrtu. Već sam prije tri godine trebao u penziju, ali nemam dovoljno staža. Mogao sam u prijevremenu ili u invalidsku, koja bi bila tako malena da od nje ne bismo mogli živjeti, moja Božena i ja. Ali nije ni do toga, nego šta bi ja u penziji? Nekako mi je rano. Pa sam onom doktoru u Mirovinskom, Džemal se zove, Muftić preziva, rekao da ću se objesiti ako me penzionišu. Hoćeš li se, Anto, stvarno objesiti?, triput me poslije pitao. Ja ga svaki put u oči gledam, pa kažem: hoću! I Boga mi bi se i objesio! Šta će mi život u penziji? S Boženom mi je teško razgovarati. Ona uglavnom ne govori, a ako nešto i kaže, to je onako za sebe, kao švraka kad grakne, i onda bih i ja samo mogao graknuti nešto svoje. Eto, tako bi izgledala ta moja penzija.

Tramvaj sam vozio na liniji broj 3, sve do drugog maja i velikog granatiranja, kad je ubilo sve tramvaje. To da znaš, bude li se o tome pričalo, a mene ne bude da sam kažem: ja sam, Anto Sirovina, 1. maja 1992, u četiri popodne vozio posljednji krug trojke u istoriji. Ako još bude vremena poslije rata i ako se popravi tramvajska mreža, možda će trojku opet voziti netko. Ali neka se i tad kaže tko ju je posljednji prije rata vozio.

Jest da to više nije bilo prije rata, i da se već prije drugog po Sarajevu ginulo, ali ja sam svo vrijeme nekako računao da ne može biti rata ako tramvaji normalno voze. I bilo me je, mogu ti reći, strah. Taj posljednji krug do Ilidže, koju su već držali četnici, sam sam obišao. Nikoga nije bilo u kolima. Na Stupu izašao posljednji putnik, sjećam ga se, neki mladić, teritorijalac, od uniforme je imao samo kapu. Prazna sam kola dovezao do Ilidže, i još sam po pravilu službe na stanici ostao punih pet minuta – bilo mi je to ko pet godina – pa sam, kao i svaki put, sišao na stanicu, otišao do biljetarnice i do otpravnika Hame, da se upitamo. Ali biljetarnica je bila polupana, Hamo je bio Bog zna gdje, ni danas ne znam je li živ, pa sam se korak po korak, nogu za nogu, kao da je sve normalno i mirno, vratio na svoj položaj. U vozilo, pa za upravljač, i bježi nazad prema gradu.

Tek tad sam shvatio da živog čovjeka nisam na vidio. Kao da je sa stanice i s Ilidže najednom nestalo ljudi. 

Sad mislim da je za mene bolje što ih nije bilo. 

Već sam se trećeg maja kao dobrovoljac javio u Teritorijalnu obranu. Bit će da me je najviše uzrujalo to kako su zapaljivim mecima pucali po tramvajima. I tako je za mene počeo rat. Ali pušku mi ne htjedoše dati. Kažu, nisi ti, Anto, za puške! Imaš ti godina. Kažu, nemamo dovoljno oružja! Kažu, više si ti nama potreban u drugim poslovima, nego u ratovanju. Mlađi neka pušku nose. A ja ih samo slušam, i odmah znam zašto oni ne daju meni oružje u ruke. Znam, ali se pravim da ne znam. Tako je meni oduvijek. Ili u zadnjih dvadeset godina koliko kao Ante Sirovina živim u Sarajevu među ljudima.

Rekoh, dobro, ne treba mi puška. Pušku neka nose mlađi i podobniji, a ja ću raditi ono što mi se kaže. I od tada, pa evo do dana današnjeg, a sve mi se čini da smo na kraj rata došli i da nitko nije pobijedio, ja sam ti pomoćno lice u jedinici. Provjeravam vezu, razvlačim kablove, donosim vodu, trčim u grad pa prenosim poruke u komandu, vraćam se na prvu liniju s naređenjima… Kad veze ne rade, a obično ne rade, ja sam ti jedina veza jedinice sa svijetom. Gdje god se u ove tri godine išlo na teren, na svim linijama oko grada, a poslije i izvan grada, na Igman, na Treskavicu, na Mostar i na Vitez, išao sam s njima. Zatrebat ćeš ti nama, govori komandant Muha. Šta ću vam tamo, ne trebam vam, govorim ja njemu. Muha ti je bio niški specijalac, elitni oficir one jugoslavenske armije, komunist i partijaš, delegat na nekom omladinskom kongresu, izvukli mu sliku s naslovnice birvaktilskog Oslobođenja, pa ga zezali, a sad je, eto, komandant u drugoj vojsci, s drugim vjerovanjima. A njemu, nakon što se razočarao u Jugoslaviju i u Partiju, više nikakva vjerovanja ne idu u pamet. I to čovjeka onda čini praznovjernim. Znam da mu se iz praznovjerice negdje zavuklo da mu ja donosim sreću. Osim toga, jedini sam Hrvat u jedinici. Još ih je i dvojica Srba, ali oni su pravi borci.

Tamo opet isto: razvlačim žicu, provjeravam vezu, donosim vodu i kruhove iz pekare… Ali oružje mi u ruke ne daju. Kažu, pusti ti, Anto, pušku, ne trebaš ti nama, Anto, s puškom! I sve se hvataju onih svojih pušaka, sklanjaju ih što dalje od mene, kao da ću skočiti da im ih otimam.

Smiješno je meni to. Uglavnom. Ali biva dana i trenutaka kad mi i nije smiješno. Ako poginem, u grob ću pasti bez ispaljenog metka. Kao neki jado. Kao siroče, koje je u ratu ostalo bez oca i matere, pa se vezalo za jedinicu, kao za izgubljenu obitelj. Star sam čovjek, ne mogu biti dijete! A mozak radi sam od sebe. Dok tako noću marširamo do logora, u tišini, jer prolazimo preko ničije zemlje, koja možda i nije ničija, ali naša sigurno nije, kroz glavu mi se samo razvija priča. Jedini sam u koloni bez oružja. Ispred mene je uvijek Novica, s uzijem i nekakvom američkom puščetinom, iza mene Haris s kalašnjikovom. Imaš zaštitu bolju nego Alija, šali se Muha! Samo što meni nije do šale. U toj mojoj priči ja sam dijete bez oca i matere, i bez oružja. A pritom sam džuturum! Može li to tako? I je li normalno tako? Zašto mi barem jednom ne daju pušku da je pronosim? Ne moram iz nje pucati. Neka mi Novica da onaj uzi, koji i tako izgleda kao dječja igračka, da se zadovoljim. I da se ne osjećam kao siroče.

Nikad ja to komandantu Muhi nisam rekao, ali ja i jesam siroče. Ali mislim da on to zna, kao što i sve drugo o meni zna, pa mu zato i ne govorim. Rodio sam se kod Dervente. Nije važno kako su mi se zvali pravi roditelji. To ja znam, ali nikom ne govorim. Laka im crna zemlja, u paklu će završiti. Imao sam mjesec dana kad su nas oduzeli, mene i moju sestru, od žene koja nas je rodila. A oduzeli su nas zato što nas je rodila sa čovjekom koji joj je, Bože mi prosti, bio rođeni brat. Živjeli su u nekoj šupi, nakraj sela. Ne mogu ti reći kojeg sela. Neka se i to zaboravi.

Rastao sam u domovima za siročad po Slavoniji i Bosni, a onda su me, prije nego što ću krenuti u školu, uzeli moji pravi roditelji, Kata i Mijat su se zvali. Nisu mogli imati djece, pa su mene usvojili. Govorili su im, nemojte njega. S njime ima problem. Veliki problem. Ali moja mati govorila je da se dijete ne bira i da sam ja njezin i Božji. Onda su joj rekli da postoji još i starija sestra. Eno je u specijalnoj ustanovi, defektna. Usvojili su i nju, da brat i sestra zajedno budu sretni.

Tako i bi. Oni su mi dali prezime, dom i školu. I sve ono što očevi i matere djeci daju. Dali su mi ime i prezime. Anto sam po djedu Anti, očevom ocu. Božena je po očevoj majci. A Sirovine smo, brate, svi. Vidiš nas kakvi smo, sirovi, ne gorimo na lomačama! Kako smo se prije zvali, to nije važno. I to ne bih ni pamtio, jer su njih dvoje od mene to sakrivali. I neka su sakrivali. Koje bi to dijete, reci mi, trebalo znati da ga je na svijet donijela sestra s rođenim bratom?

I sve je bilo dobro, i činilo se da će biti dobro, osim što bi meni, već kao dječaku, u glavi započinjale priče, koje bi potekle mimo onoga što se okolo zbiva, i ne bi se do kraja zaustavljale. Učiteljica u školi u Modriči, Mirsada se zvala, divna je žena bila, govorila mojoj materi: to je mašta, neka djetetu mašte, brda pred takvom maštom treba razgrtati, rijeke zaustavljati, jer kad dijete poraste u čovjeka, svega toga nestaje! Moja nesretna mati ju je samo gledala, nije joj htjela kvariti tu njenu lijepu viziju. Tako se to kaže, viziju!

U školi sam imao sve petice, kod učiteljice Mirsade, a poslije i kod nastavnika i profesora. Mašta je bila za po kući. Kad se osamim i kad me uhvati strah.

Nisam znao čega se toliko bojim. Sad znam da se bojim toga što me je rodilo isto ono što me je i začelo. Drugima je, meni se tako činilo, široko u duši, a moja je duša ono što stane u stisnutu šaku.

O Boženinoj duši do danas ne znam ništa. Nju je mati Kata naučila pomalo kuhati i prati. I sva ju je slova naučila. I da se pomoli Bogu tako što kaže:

– Očenaš koji mijesi na nebesima!

Moja Božena vjeruje da Bog po nebu mijesi tijesto, i da su od toga oblaci. Dok mijesi kruh, Bog na nas pazi. Može biti da je ona u pravu, a svi popovi ovoga svijeta su u krivu.

I tako…

Umrli su jedno za drugim, čim se to dogodilo. Bilo mi je dvadeset i dvije, i opet sam ostao siroče. Pa još u zatvoru. Suđen sam na smrt, pa je na višem sudu kazna potvrđena, pa sam mjesec dana čekao pomilovanje iz Maršalata. Stiglo je kada sam već počeo ludjeti. Sve ti je to zato što si Anto, po djedu Anti, i što si Sirovina… Da sam, možda, ponio neko drugo ime, ili da nisam Hrvat, drukčije bi me sudilo. S više obzira prema mladosti i prema okolnostima. U sudnici sam prvi put čuo tko me je rodio, a tko začeo, i što su oni jedno drugom. Skočio sam, vikao lažeš! Moja mati je Kata, moj ćaća je Mijat…

U svim novinama, od Triglava do Đevđelije, kako se to onda govorilo, ovoliki naslovi: Monstrum iz Modriče: silovao pa ubio dvanaestogodišnju djevojčicu! Je l’ te da sve to ne bi tako pisalo da nije postojao nekakav problem s tim tko sam i što sam? Nama se upamtilo da smo bili ustaše, a drugima se sve odavno pozaboravljalo. Zato ovaj novi rat i jest tako krvav. Sve ti je to od manjkova sjećanja i viškova zaborava. Pazi što ti kaže Anto Sirovina! Mislio sam ja o tome dok nitko nije.

Odležao sam petnaest godina, i onda me pomilovalo za Dan Republike 1975. U Modriču se nisam vraćao, nisam imao kome, nego sam iz Foče, gdje sam služio zadnjih pet godina, pošao u Sarajevo. A u Sarajevu su upravo otvorili konkurs za vozače tramvaja. Primilo me na tečaj, samo sa svjedodžbom, u kojoj su sve petice, niti me je pitalo za uvjerenje o nekažnjavanju, niti ih je bilo briga šta sam radio do trideset i osme. Rekoh, bio sam po brodovima, na prekooceanskim linijama. A ni ne slagah, jer to sam dvije godine i radio nakon što sam svršio srednju pomorsku u Bakru.

– Eto, ti s prekooceanskog broda spade na tramvaj trojku! – u šali mi reče šef Lazo, kad me je zapošljavalo u Grasu.

Prošlo je pola godine prije nego što je netko otkrio tko sam i odakle sam. Sad je gotovo, slijegao je Lazo ramenima, trebali ste ranije paziti, govorio im je, a zapravo me štitio. Zbog nečega sam mu bio drag. I sad kad mi kažu Lazo je četnik, prvi je otišao na Pale, ja ga branim, kao što je on branio mene. Kažem nije Lazo četnik, ne znate vi kako je Lazi i šta je Lazo doživljavao. A ne ide mi pod kapu i u glavu da je Lazo s Pala mogao mirno gledati kako mu pucaju po tramvajima. Kao što ni njemu nije pod kapu išlo ono moje.

– Jesi li ti, sine, stvarno ubio to dijete? Silovao i ubio? – sjećam se kao danas da me Lazo na remizi pita; prišao mi, spustio ruku na rame, pa mi sve u uho šapće.

– Jesam, čika Lazo! – tako sam ga otpočetka zvao, premda nema između nas razlike u godinama – A da ikako mogu vratiti vrijeme, ubio bih i stoput samoga sebe silovao!

I nitko me, pa ni on, neće razumjeti šta kažem dok to govorim. Pa nećeš ni ti. Zato računaj da ti ništa nisam rekao. I da između nas dvojice u ovoj priči nema ni mog zločina, ni moje robije.

Šta bi ljudi rekli da su znali da ih u tramvaju trojki, dok s djecom idu na Vrelo Bosne, vozi jedan ovakav kakav sam ja? Jugoslavija je bila lijepa zemlja. U Jugoslaviji se to moglo i ne znati. Danas više ne može. Sve se danas dozna, i nikom se ništa ne prašta.

Eto, prođe skoro i rat, a meni ne dadoše pušku u ruke. Toliko je strašno ono što sam učinio, da ih je strah. Zamisli, onakav čovjek kakav je komandant Muha, niški specijalac, rođeni ratnik, sav od kosti i od mišića načinjen, nikakvog straha, fobije, traume nema u njemu, a plaši se da meni ne dopadne puška u ruke. Mimo toga je, kao i svi drugi, dobar i duševan, rekao bih i da mi je prijatelj, pa se sve nadam da ćemo i poslije ovoga rata ostati dobri, ali pušku mi ne da.

Ne mogu ti objasniti šta se to dogodi da čovjek učini ono što sam ja učinio. Ali i s time, kao i sa svim drugim, navikneš se živjeti. Ja najbolje znam da će se svatko tko je u ovom ratu ubijao, klao, masakrirao, silovao, mirno poslije rata spavati. Traume imaju oni koji nisu učinili ništa. Eto, tako sam se i ja navikao na to da sam učinio ono za što sam odležao. I poslije sam bio dobar tramvajdžija.

Ali tek kada mi Muha nije dao pušku, pa mi je po stoti put opet nije dao, izmišljajući hiljadu i jedan razlog zašto mi je ne da, možda sam shvatio koliko je duboko i strašno to što za mnom ide.

I sad mi više neće san na oči.

Pa poželim da umrem i da mi se ljudi smiju.

Teta Ljuba bila je moja susjeda, iz istog dvorišta. Ulaz u njen stan bio je udaljen od naših ulaznih vrata ne više od dva metra. Imala je troje djece, dva sina i kćerku, baš kako je bilo i kod nas, sestra, brat i ja. Prezimena su nam bila slična, razlikovala su se samo u jednom slovu pa su se naši roditelji šalili, a ja to nisam tada shvaćao:

– Haj bolan, tko gleda u jedno slovo. Sve ti je to isto. Troje tamo, troje ovamo. Ta svi smo naši.

Kod tete Ljube sam pretrčavao u pidžami, ponekad i gologuz, a ona bi mi mazala krišku kruha pekmezom, ili margarinom, ili mašću, meni je bilo svejedno, samo da namaže i da je od tete Ljube. Kad bi mi ispekla jaje na oko, kao i svojoj djeci, meni je to bilo nešto najljepše, najbolje i najukusnije što sam u životu probao. Kasnije sam, kad sam odrastao i sada kada sam, navodno, odrastao i ostario, znao napraviti jaje na oko ali nikada, baš nikada, to nije bilo tako ukusno i lijepo kao ona što bi mi pekla teta Ljuba.

Ona nije bila zvanično uposlena, ako se ne računaju svi oni poslovi koje je imala oko svoje djece, pa i oko mene, oko muža brice. Sada bih, da mogu, dao teti Ljubi beneficirani staž i solidnu mirovinu za sve one poslove koje je radila oko nas, pranje, kuhanje, slušanje učeničkih tegoba svoje djece, gledanje mog odrastanja i mojih budalaština. Jednom mi je izvadila ručku kišobrana iz usta. Ne znam kako, ali sam igrajući se ugurao dršku kišobrana u usta i nisam je znao, a ni mogao izvaditi. Zato sam, uredno, mogao vrištati toliko da se nije čula ni ćirina lokomotiva koja je prolazila pored mog dvorišta. Tada se, odnekud, ukazala teta Ljuba, moj anđeo čuvar, moja spasiteljica i izvadila je dršku iz mojih usta. Tek tada je nastao lom od mog plača i dernjave jer je potekla krv iz mojih ozlijeđenih usta, a ja sam se bojao krvi kao vraga.

Teta Ljuba bila je žilava žena, u svakom smislu. Znala je ona, kao i većina žena tog vremena, zakrpati košulje i haljine, ali i dječje duše, znala je glačati košulje i hlače, ali i teške životne situacije, znala je, iz ničega, napraviti čorbu svima za ručak, kao čarobnjak, svima ukusnu i zasitnu. 

S mojom majkom pila je redovito kavu, a kad nije bilo kave Divku, ili su znale napraviti priljevušu, onu kavu kad bi ponovo prokuhale talog one prve kave. Samo da imaju razlog okupljanja, razgovora, jadanja na muževe i djecu. Muževi su im, obojica, pili, bili pomalo neodgovorni za roditeljske i bračne obveze. Nerijetko su pili skupa, i onako pjanski, žalili se jedan drugom na poslove, na žene, na Čelika.

Teta Ljuba bila je, inače, rođena Belgijanka. Malo je njezino „r“ nanosilo na francuski, tvrdo na njemački. Jedno ljeto, nakon smrti muža, brice, otišla je dva-tri mjeseca kod rodbine u Belgiju. Po povratku dovela je sa sobom malog psića, rase Dalmatiner, sa svim urednim papirima rodoslova i pedigrea. U to vrijeme, već, nismo živjeli u tom dvorištu na Carini. Dolazio sam tada posjetiti svoju tetu Ljubu, ali i malu kujicu, crno-bijelo čudo. Teta Ljuba ju je pazila i mazila toliko da joj je mlađi sin jednom rekao:

– Pa mama, bolje nju hraniš i paziš nego nas, djecu tvoju!

– Mrš! – to je bio jedini odgovor koji bi dobio.

Kujica je bila izuzetno osjetljiva na djecu. Kada bi dolazili sinovi i nevjeste u posjet teti Ljubi sa svojom djecom u kolicima, kujica bi stalno sjedila pored djece, budno pazeći da ih netko ne dodirne, ili da lagano reži ako se dijete, slučajno, u kolicima pokrene ili okrene.

Nitko tko nije član obitelji nije mogao ni slučajno prići dječjim kolicima jer je tada opasnije i ozbiljnije režala.

Jednom sam, nekako usput, svratio do tete Ljube, samo da je pozdravim, pitam treba li joj što i da se poigram s kujicom, kad sam zatekao, pomalo, čudan prizor. Tri druga psa sjedila su ispod prozora i lagano cvilila. Iz prizemnog stana čuo sam isto tako, muklo, lagano cviljenje. Nije mi bilo jasno što se događa sve dok nisam čuo tetu Ljubu, kako, sjedeći pored prozora, pušeći filter Moravu govori:

– Maaarš kurvo! Nema meni, nema ni tebi! – tada sam shvatio da je vrijeme parenja i da mužjaci obilaze oko kujice slijedeći svoje nagone i potrebe.

Nasmijao sam se, pozdravio i pitao:

– Što je bona ne pustiš, nek’ malo protjera rep? Što bi joj falilo?

– Ma nemoj. Pa ona je pas s pedigreom, neće se ona petljati s ovim avlijanerima. Ima da je vodim kod onoga Miška s Kanala, on ima mužjaka Dalmatinera, isto ima papire s pedigreom. Neka se seksaju gospođa i gospodin, da im i mala paščadija ima papire i pedigre. – rekla mi je tada.

Na ovo nisam imao što dodati ni oduzeti. Bilo je smisla.

Onda je došao onaj nesretni Domovinski rat, svatko se zabavio svojom brigom. Ja se oženio, dobio dvoje djece. Nekako mi se teta Ljuba izgubila iz vidnog polja. Znao sam da su joj djeca otišla u inozemstvo, da joj šalju novca za osnovne potrebe. Imala je i mirovinu iza pokojnog brice. Viđao sam je rijetko. Činila mi se uvijek isto, nepromijenjena izvana. Za dušu joj ne znam. Znam samo da je teško podnijela smrt kćerke u Njemačkoj, još kad je čula da ju je muž kremirao, da nije pokopana u obiteljsku grobnicu na zeničkom groblju nego da joj urna s pepelom stoji na nekom regalu u Njemačkoj, to ju je dotuklo.

Nekako je prošlo vrijeme da se, baš, dugo nismo vidjeli, a onda je umrla moja mama. Kao što je običaj, teta Ljuba je došla, sjeli smo i pili kavu. Naravno, pravu kavu, nikakvu Divku ili priljevušu. Moj brat je tada odlučio uzeti nekoliko osmrtnica i polijepiti ih u naseljima gdje su moji pokojni roditelji živjeli i radili. Nakon nekih, malo više od pola sata, brat se vratio i rekao:

– Štefica pala u komu! – Štefica je bila prva žena moga tate. – Eno je na intenzivnoj njezi u bolnici!

Moja mama je bila na toj istoj intenzivnoj njezi, u istoj bolnici, poslije ćemo shvatiti da su obje bile priključene na iste aparate.

Mi smo se pogledali, i čini mi se odmah, bez riječi odlučili kako ćemo otići u bolnicu da je vidimo kad je teta Ljuba rekla nešto što ću pamtiti do kraja života:

– Došo Zvonko po obje svoje žene! – Zvonko je moj otac, mama je umrla i pokop joj treba biti za dva dana, a prva njegova žena Štefica je u komi, priključena na aparate koji je održavaju na životu.

Pogledali smo svi tetu Ljubu, naprosto ne razmišljajući na njen način, ali svjesni i te slučajnosti i činjenice. Popio sam s njom po čašicu rakije, ustao i pošao s bratom u bolnicu.

Doista, medicinska sestra koja je bila dežurna, kad smo došli, ne znajući da je naša mama umrla, kaže nama:

– Eno Bakice, na drugom krevetu, za sada je stabilna – našu mamu su zvali Bakica.

Ubrzo je i tatina prva žena umrla. Tata je iz prvog braka imao četvoro djece i nas troje iz drugog braka. Na pokopu moje majke bili smo svih sedmoro, kao i na misi poslije pokopa u crkvi sv. Josipa u Zenici. I na pokopu tatine prve žene, također, bili smo svih sedmoro.

Moja mama i Štefica su nas povezale dublje nego što smo mogli razumjeti.

A tata, pokupio ih je za sebe, obje, opet.

Možda negdje, na boljem mjestu, moja mama i teta Ljuba opet piju priljevušu.

XXIV.

Nad Zagrebom tih je dana svirala laka glazba. Iz radijske postaje u Vlaškoj, ah ti vlaškovuličanski utjecaji na hrvatsku sudbinu!, u eter su odašiljane vedre note “Grofice Marice” i skurilni bečki liedovi besmrtnoga Franza Lehára, u ritmu kojih je umirovljeni austrougarski časnički zbor glancao epolete i zlatna puceta na svojim odorama, sluteći da se kajmakčalanskoj kraljevini bliži kraj. Novine su dojavile o bombardiranjima Beograda, koja viest je primljena s ushitom, uzvicima hura! i vjerničkom zahvalom Gospi od Kamenitih vrata, ali vlaškovuličanski radio, koji će se ubrzo zvati krugovalom, nastavljao je s Lehárovom glazbom, čime je još jednom dokazano da je nama Hrvatima uljudba uvijek iznad politike, a naročito kada se ruše svjetovi. Mi tada najprije poslušamo operetu, a tek zatim hrabro nastupimo u obranu svoje hrvatske pravice, vodeći pritom računa da opet ne dobijemo po gubici. Ionako kroz cijelu našu poviest samo tužno kevćemo, poput kakvih blatnjavih pasjih bastarda, nakon što nas je neki od naših brojnih gospodara, u trenucima poviesnih neuroza, raspalio po našoj umilnoj katoličkoj gubici.

Tih je dana gradskim središtem marširao Slavko Govedić, mali zagrebački führer, s nekolicinom svojih pobočnika i simpatizera, izazivajući ono nekoliko preostalih srpskih opankaša, vojnih oficira i dezorijentiranih žandarma, a oni su mu se tupo osmjehivali, kao da ne razumiju vlastiti jezik i ne čuju kako im Govedić, uz odobravanje prolaznika, psuje mater šizmatičku, ter im svečano obećava da će uskoro biti dužni sa zagrebačkih ulica polizati sve srpsko blato, koje su donijeli na svojim opancima, zagadivši tako slavni horvatski i gotski grad Zagreb, koji se milošću dragoga Boga i njemačkoga jezika još Agramom zove.

— Ah, Slavek, Slavek, fakin jedan! — odmahivale su i uzdisale postarije zagrebačke frajle, koje su se najednom prisjećale kako su u Krapinskim toplicama dvadeset i neke upoznali Slavekovog tateka, finog gospona Govedića, koji je bil tak vicig, Bobi i Rudi u jednome lajbeku, i riječima je liječio reumatične zagrebačke duše bolje nego sve ljekovite vode.

Kad Nijemci napokon uđu u Zagreb, i odlikuju Slaveka za njegovu borbenost, sjetit će se on, dobri naš zagorski Govedić, kako su mu se zagrebačke frajle po dobru tateka spominale, pa će svakoj barem ružu za spomen darivati.

Salamon Tannenbaum sjetio se da je lani sreo Slavka Govedića u Frankopanskoj i da mu je pomogao da sakupi papire koji su mu se rasuli iz aktntašne. Valjda to Slavko nije zaboravio.

Na cesti su se tih dana mogli sresti i komunistički sumnjivci, koje Maček nije stigao pohapsiti i deportirati u Kerestinac. Bacali su letke po stubištima u Ilici, plašili narod onim što će se tek dogoditi i pozivali ljude na internacionalističku svijest. Kaj je to, za miloga Boga, internacionalistička svijest?, morti da bumo s Arapimi, Eritrejcimi i Rusimi kaj boluju od sifilisa bili jedno, vapila je do neba uplašena prigorska mamica u crnome, dok su joj se muhe davile u vrhnju. Ljudi su se komunistima čudili, zaobilazili ih u širokom luku, baš kao te prve proljetne muhe, i bježali glavom bez obzira, jer im je nešto govorilo kako ti prištavi mladci neće pobijediti ratnu mašineriju Adolfa Hitlera. A mor’biti i da su pravoslavci, pa kaj nam ni već dosti tih pravoslavcih?

A onda je desetoga travnja, u popodnevnim satima, dok pošten svijet počiva poslije ručka, njemačka vojska umarširala u Zagreb. Jebemti, kak su bili lepi ti vojnici! Visoki i plavi, dva metra u svakome, a može biti da smo u dvadeset i nešto godina pod srpskom čizmom već pomalo i zaboravili kako prava vojska izgleda. A čela im podignuta k nebu, pogled oštar i hladan kao Krupov čelik, pa stupaju tvrdo naprijed, dok na prozore izlaze gospe zagrebačke, tek razbuđene iz popodnevnoga sna, i plješću im očiju punih suza. Na pločnicima se okuplja čudan svijet, uglavnom oni koji su odnekud znali da će Nijemci baš danas ući u grad, pa neki plješću i bacaju cvijeće, a drugi ih gledaju bezizražajno ili mrko, kao da mjerkaju neprijatelja protiv kojeg će uskoro pokrenuti rat.

Malo prije pet napokon je prekinut višednevni Lehárov potpuri.

— Hrvatska stanica Radio Zagreb govori. Zamjenik Poglavnika i zapovjednik cijele oružane snage slobodne Hrvatske države, gospodin Slavko Kvaternik, uputit će proglas hrvatskome narodu. Radio Zagreb, hrvatska postaja Radio Zagreb…

Na te je riječi uzdrhtala gospođa Miklošić.

Dušo, probudi se dušo, budila je muža, slavnoga zagrebačkog ginekologa, koji se kao junac pred štrojenje izvalio na kožnatom otomanu: odakle bismo, dušo, mogli znati gospodina Slavka Kvaternika?, upitala ga je, a isto pitanje postavili su jedni drugima mnogi koji su još pet minuta ranije uživali bezbrižnost Drugoga svjetskog rata u sazvučjima Franza Lehára.

— Kvaternik — glasno je sricao Moni — Kvaternik, Kvaternik, Kvaternik — ponavljao je i tješio se da to ime ne zvuči opasno. Kvaternik, kao da kažeš kralj Tomislav, nježna i eterična činjenica iz narodne poviestice.

Bog zna tko se prvi sjetio austrougarskoga pukovnika, koji je još one davne 1918. izgledao kao dobro uščuvani leš iz fundusa Hrvatskoga narodnog kazališta. Njegovu je ratnu stazu u jednome od svojih novinskih protuzagrebačkih ispada vjerno opisao gospodin Krleža, obijedivši Kvaternika u zla vremena da se istakao u boju protiv Srbalja. Škandal je načinio na čajanci u zagrebačkome Sokolu, tada mlađahni mulac Krleža, jer je skoro zatražio da se pukovnika Kvaternika strijelja u ime nove jugoslavenske vlasti i njezinih revolucionarnih principa. Užasnuto je tada bilo naše građanstvo, jer kakva su to došla vremena u kojima je dezerterska balavurdija stekla pravo da na red poziva uglednu gospodu pukovnike? Istina, ne bi njih toliko uznemirilo to što je građanskoj pogibelji bio izložen baš Slavko Kvaternik, nego ih je uzrujao sam princip. Vazda je ta naša građanska krema imala osjećaj za princip. Osjećali su, naime, da će, ako je danas na redu Kvaternik, sutra biti na redu i svi oni koji vjerno služiše caru i kralju Franji Josipu Prvome, a sada ih balavac Krleža ometa da nastave vjernu službu kralju Petru Prvome i sinu mu Aleksandru. Slavko Kvaternik bio je te 1918. metafora zagrebačke građanske urednosti, a gospodin Krleža je ambiciozno ometao tu urednost.

Tresu li se gospodinu Krleži i njegovoj pravoslavnoj madame gaće ovoga vedrog hrvatskog popodneva?

— Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda, i velika požrtvovnost našeg poglavnika doktora Antuna Pavelića, te Ustaškog pokreta u zemlji i inostranstvu: Odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša nezavisna hrvatska država! — pištao je poneseno Kvaternik, ali je u njegovome pisku bilo više biskupskoga nazalnog soprana nego tvrde časničke riječi. Zapijevao je vojskovođa Slavko, kao da se obraća šestokrilim plamenocrvenim nebeskim serafima, a ne malome i ponosnom hrvatskom puku, koji je, uglavnom, do koljena u blatu, dok mu prašina vjeđe resi, i ne čuje on tako uzvišene glase, kakvima ga je Kvaternik častio.

Ivka je sklapala ruke pred polurastvorenim ustima pa se činilo da će svakoga trenutka kriknuti. Ruta se ranije vratila iz kazališta. Mikoci je otkazao sve probe za ovaj tjedan, a do sljedećega će se vidjeti tko je gdje i gdje je komu mjesto u ovoj novoj narodnoj nevolji koja se već i državom zove.

Tako je rekao, a onda je prišao i zagrlio Rutu pred cijelim ansamblom.

— Mama, svi su pljeskali. Čak je i Binički pljeskao, a ti znaš da me on ne voli. A gospođa Ferenčak se rasplakala… — brbljala je Ruta.

Ivka nije ni čula što joj djevojčica govori, nego je i dalje sklapala ruke i zijevala, i hvatao ju je neki novi strah, neki koji još nikada nije osjetila, pa se skoro čudila tom svome strahu. Tog desetog travnja, nekako predvečer, kao nova krema protiv dječjega osipa, kao carigradske datulje, kao najnoviji pariški parfum s mirisom cimeta i notom oholosti, stigao je, nakon govora pukovnika Slavka Kvaternika, pukovnika i još Kvaternika, te rime tipične za horvatsko lirsko pjesničtvo — strah kakvoga nije dotad bilo u bogatome katalogu zagrebačkih strahova. Imao je lice uščuvanog austrougarskog mrtvaca, glasao se sopranom ostarjeloga bečkog dječaka, slagao je riječi u sintaksu njemačkih rečenica, i zaudarao na onu duboku i strašnu provinciju u kojoj je klanje domaćih životinja prehrambena potreba, a klanje ljudi je misni ritual i čin posvećenja.

Najprije se suzdržavala da ne krikne, a onda više nije mogla pustiti glasa od sebe.

Uto se Moni vratio iz grada. Izišao je van nakon Kvaternikova govora, da oslušne što ljudi govore i da osjeti dašak povijesti na svome licu. Prošetao je do Jelačić placa, pa do Stare Vlaške, nije sreo nikoga poznatog, ali bio je to onaj trenutak, kao nakon zemljotresa ili požara, kada nepoznati počnu jedni s drugima razgovarati. Za Zagreb bio je to rijedak čas javne intimnosti, kakav nismo doživjeli od Radićeve smrti. Ali sada ljudi nisu tugovali, nego su se, kao na uskršnju nedjelju, smiješili jedni drugima i govorili one lijepe i utješne riječi, koje su im zaostale od preduge sezone jada, muka i nevolja. A Moni, jadni Moni, grešno ime Salamonovo, kojemu Bog ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši,radovao se tim ljudima onom snishodljivom radošću izopćenika koji pokušava uvjeriti rulju da je i on jedan od njih.

Ah, Moni, tužni Moni, grešno ime Salamonovo, hvalio je govor pukovnika Slavka Kvaternika.

A sada se smijao, pa je histerično grlio ženu i kćer, i govorio im da će sve biti u najboljem redu, nema razloga za strah, jer je nakon godina srama i poniženja uskrsnula slobodna Hrvatska. Nagovarao je Ivku da izađe van, neka se sama uvjeri da je tako, neka vidi nasmijane ljude i punim plućima udahne slobodu.

Baš tako je Moni rekao: punim plućima neka udahne slobodu! Na kraju je i on, jadan, postao pjesnik.

Bila su to dva straha, koji se više nikada neće sresti.

Ivka se plašila kao gluhi krik i muk, kao kći mrtvoga proroka sa Zelengaja, koji je još davno prodao dućan u Mesničkoj, jer se nadao da će sve svoje mile i drage nagovoriti da otplove u Ameriku.

Salamon Tannenbaum plašio se glasno. Smijao se, hvalio mudrost pukovnika Kvaternika koji je, zamisli ti to, iskoristio njemački bombardman Beograda da osnuje državu! Zamisli samo, Ivčice mila, kak će Hitler biti besan kad shvati kaj mu je Kvaternik priredil! Hitler je štel okupirati Jugoslaviju i pripojiti je Trećemu Reichu, a Kvaternik mu je doskočio i iza leđa mu, draga moja Ivčice, osnovao državu. A znaš kako ti je to s državama: kada se osnuju, više ih nitko ne može ukinuti, pa ni Führer Velikoga Njemačkog Reicha Adolf Hitler! Ne boj se ti ništa, Ivčice mila, ne buju Nijemci ovdje vlast, Židovima se neće dogoditi nikakvo zlo. Ni onima koji hode u sinagogu, a kamoli nama, jer ovo nije Njemačka, nego Nezavisna Država Hrvatska, Ivčice, zlato moje.

Grlio ju je tako i ljubio svim svojim vedrim strahom, a ona se utapala u njegove zagrljaje i tako je silno željela da je nema. Htjela je pobjeći, Ivka Tannenbaum, rođena Singer, i već je optuživala svoga pokojnog oca Abrahama, nekdašnjega vlasnika trgovine kolonijalnom robom u Mesničkoj ulici, da ju je izdao i prevario, da je pobjegao u ludilo i u smrt, umjesto da Rutu i nju povede sa sobom negdje daleko odavde, daleko iz ovoga grada koji će se, znala je to Ivka, uskoro pretvoriti u strašno mjesto. Mogao ju je povesti tamo gdje je i sam na kraju otišao.

A onda je netko pozvonio.

Ivka je vrisnula, Moni je poskočio, i odmah zatim se vratio na otoman. Još jednom se čulo zvono. On je drhtao, noge su mu se podsjekle, a da nije znao zašto. Čega se, zaboga, mogao uplašiti na dan vedroga i raspjevanog hrvatskog uskrsnuća?

— Hoćete li otvoriti? — pitala je djevojčica.

— Evo, sad ću ja, odmah ću ja… — blebetao je, ali se nije ni pomakao.

Sama je otišla da otvori. Mama Ivka je za njom vrištala dijetemoje, dijetemoje, kako već vrište majke u tim situacijama. Ruta je i to već naučila, vrište majke kada nisu u stanju odigrati ulogu svoga majčinstva, pa onda tako glumataju da se njihovoga glumatanja srame i zidovi, i strop, i smiješni kristalni lusteri na stropu.

— Mogu li ući? — upitao je Radoslav.

— Ne znam baš, nisam sigurna što će tata reći — odgovorila je.

Na to se odjednom pojavio tata Moni, bacio se kao lav, neki uplašeni zdvojni lav iz afričkih bajki, i pao po Radoslavu. Moj Rade, gdje si ti, tako te dugo nije bilo, a Rade je nosio bocu skupoga francuskog konjaka i zlaćanu kutiju s čokoladnim bombonima, evo ovo je za vas, rekao je, za tebe i Ivku, rekao je, a Ruti nisam ništa donio, rekao je, sve što sam joj mogao donijeti, bilo bi malo našoj zvijezdi, rekao je i nasmijao se…

Smijali su se oboje, toliko su se smijali da se Ruti činilo kako nikada neće prestati. Znojili su joj se dlanovi dok je gledala kako se tata Moni i mama Ivka smanjuju i tope, i postaju sitni kao zrno prosa, kao trun na željezničarskoj uniformi Rada Jada, koji je na kapi, umjesto nemanjićkog bijelog orla, već nosio grb od šahovskih polja.

— Eto, tako — rekao je — što je bilo, bilo je pa prošlo. Iako ja i ne znam što je zapravo bilo, ali od danas je važno da budemo prijatelji. Vidite kakva su došla vremena — jedva je nekako izustio, dok se crvenio kao rak od srama i nelagode.

Odmah zatim Rade se okrenuo i otišao.

Doviđenja, zbogom, neka vam je sa srećom, vidimo se skoro, Bog neka vas čuva, do skora, pozdravljao ih je s vrata svim pozdravima kojih se sjetio, a Moni mu se klanjao poput nekog Japanca, i trajalo je to dugo, predugo, sve dok Ruta napokon nije za gostom zatvorila vrata.

— O, kako smo samo griješili prema tim ljudima — rekao je Moni — sutra moraš otići Amaliji i ispričati joj se za sve.

Ivka je samo klimala i potvrđivala, tako da nije moglo biti nikakve sumnje da će baš tako učiniti. Otići će Amaliji, i ponijeti joj potpisane Rutine fotografije… Ne, Ruta njoj nije stranac, Amalija ju je odgojila, ona je na neki način i njezino dijete: poći će i Ruta s njom, i ponijeti će teti Amaliji afiše svih predstava u kojima je igrala, i barem šest-sedam fotografija. Nekoliko onih koje su snimljene za gostovanja u Beču. Onu na kojoj je zajedno s Arthurom Seyss-Inquartom, gospodin joj je rekao da je lijepa kao grešni anđeo, i zaista je na toj slici baš tako lijepa. Pa onda veliku fotografiju s magnolijom, koju je za reklamne potrebe Hrvatskoga narodnog kazališta snimio Tošo Dabac…

Ivka je vadila fotografije iz albuma i razbacivala ih po stolu…

— Neću ići! — u jednom trenutku rekla je Ruta.

— Ne govori tako, i ne pomišljaj da ne ideš! — vikao je je tata Moni, ta gadna gujavica iz svježe raskopane zemlje, koju bi se moglo raščetvoriti s dva kratka udarca motike. I bilo bi gotovo, zauvijek, i nikome ne bi bilo žao, mislila je Ruta i stiskala usne od bijesa.

Ujutro ju je, još prije sedam, mama Ivka obukla u najsvečaniju haljinu koju je Ruta imala, a u kojoj je djevojčica izgledala kao Pepeljuga pred prvi bal, i obukla ju je samo jednom, kada je jesenas išla na primanje kod mladoga kraljevića Petra. Mama Ivka stajala je uz prozor sve dok Radoslav nije izišao kuće i otišao niz Gundulićevu prema kolodvoru, jer mu je počinjala šihta u Novskoj.

— Idemo, požuri, idemo! — gurala ju je prema vratima. Požurivala ju je, iako je znala da Amalija neće izaći van tako brzo, jer nikada nije izlazila prije deset, ali Ivki se činilo da je svaka minuta dragocjena i da bi svako kašnjenje moglo biti fatalno.

Kratko je pozvonila. A onda još jednom malo duže, jer možda nije čula. Nakon petnaestak uzdaha i izdaha, te nervoznoga cupkanja i potezanja Rute za ruku, pozvonila je još jednom. Zatim je čekala, jer nije pristojno toliko zvoniti. U jednome trenutku Ivki se učinilo da se špijunka zamračila, kao da netko kroz nju gleda, ali svašta se čovjeku učini dok tako čeka. Još jednom je kratko pozvonila, i odmah zatim krenule su doma.

— Teta Amalija je rano izašla — rekla je mama Ivka — petak je, sigurno je pošla na ribarnicu.

Rutu je toliko zanimalo vjeruje li mama Ivka u ono što govori, da bi je sada najradije rasplakala, rekla joj nešto strašno, pa da mama prizna. Ako vjeruje, onda je blesavija nego što se moglo zamisliti, a ako ne vjeruje, nego samo laže da bi Rutu utješila, onda je to još gore, jer misli da je ona toliko blesava da u takve stvari povjeruje.

Na stubištu pred vratima srele su Mareka Pavletića, susjedovog sina. Istoga onog Mareka Pavletića kojemu je Ruta potpisala barem dvjesto svojih fotografija. Prvo bi iskao pet-šest potpisa, veli da mu je to za prijatelje u školi, onda bi došao po nove potpise za zaručnicu i njezinu obitelj, pa za bakicu u Bjelovaru, pa za dedeka na Korčuli i za strica Jurja i tetu Miricu, tako da je već počeo dvaput dnevno zvoniti na vrata da mu Ruta potpisuje fotografije. A kad to više nije išlo, Ivka ga je stavila pred sebe i upitala — reci ti meni, Marek, a kaj će tebi tolike Rutine slike? Na to se Marek posramil, pa se crvenil, mislil je u zemlju propasti — tatu su otpustili s posla, i nemamo kaj za jesti, pa ja prodajem Rutine fotografije! Ivka samo što se nije rasplakala, a možda i jest, jer bi svaki put suzu pustila dok je u HNK pričala ovu priču, pa je naredila Ruti da Mareku potpiše i pokloni sve svoje fotografije. Jadno je dete bilo gladno, ovolike su mu oči bile! — pričala bi Ivka gospođi Herm ili baletmajstoru Štefancu ovu priču, i kolačila bi svoje ionako krupne oči, koje bi tada bljesnule kao dva duboka kraška jezera, dvije jame koje prestraše svaku nježniju mušku dušu, pa bi Lovro Štefanac kriknuo od straha — milostiva Tannenbaum, bute me nosili na duši ak još jednom učinite to s očima! A mene nije tek tako na duši nositi, treptao bi Lovro svojim crnim trepavicama, to vam je kao da Juliju na duši ponesete.

Ama ne dvjesto, potpisala je Ruta Mareku barem tristo, ili možda četiristo, svojih fotografija!

A sada je pokraj njih prošao, i kao da mu nije bilo drago. Ljubimruke gospa Ivka, ljubimruke gospodična Ruta, pa je izjurio van, kao da mu se jako žuri. Ranije bi stao s njima, pa bi htio razgovarati, mutavi Marek Pavletić, tako da bi ga Ivka jedva otjerala s vrata. Bio se, jadničak, kao zagledao u Rutu, zaljubio se prištavac krastavac — kako mu je Ruta tepala, pa je jednom Ivku dočekao dok se vraćala s Dolca, i govorio joj:

— Gospa Ivka, ak biste mi dali ruku vaše kćeri, meni ne bi smetalo što je Židovka. Ak bi vam to bilo važno, ja bih isto postao Židov, samo da mi date njezinu ruku. Lepo vas prosim, gospa Ivka, za njezinu ruku…

O kako se Ivka smijala toj Marekovoj prošnji! A kada je to pričala njegovoj mami, gospođi Pavletić, pogurenoj i pogužvanoj frajli Simonidi, koja je, ni manje ni više nego Srbijanka iz Valjeva, gospođa Pavletić skoro da se uvrijedila.

— Vi mislite da moj sin nije dobar za vašu kćer? — ljutnula se.

Pa i nije, mislila je Ivka, ali bila je pristojna, pa ništa nije rekla. E, taj mutavi Marek Pavletić, prištavac krastavac, sada je pobjegao od njih, pa je mamu Ivku istoga trena zaboljela glava.

Uto se Salamon nenadano vratio kući.

Bio je pijan. Što je to, za miloga Boga, pijan je, a vrijeme je kada bi trebao biti na poslu!

Smijao se, podrigivao i glasno prdio, tata Moni, prljavi Moni, na što je Ruta rekla fuj i pobjegla u kuhinju. Ali tata Moni je urlao da ga se moglo i na ulici čuti.

Napio se jer nije znao što bi sa sobom.

Ušao je u birtiju kod Ive Višanina, gdje je na zidu visila nova slika.

Dva deci viške loze, rekao je, i upitao tko je na toj slici.

Kako ne znaš, ljutio se Ivo, čak i ti njega bi morao znati.

Dobro je da nema nikoga da čuje kako ne znaš da je ovo

Doktor Ante Pavelić, vođa i poglavnik svekolikog hrvatskog roda i naroda.

Najveći od kralja Tomislava, dar Božji, otac i brat. Za našega Antu

Maček nula je i gnjida, a Radić je bio beogradski sluga, pa je dobio

Što je i zaslužio. Na druge ne treba ni trošiti riječi.

Ovaj na slici je prvi od Hrvata, pupak hrvatskoga roda i naroda,

Otac domovine i majka hrvatske otadžbine, ime od imena hrvatskoga

On je prvi uz Isusa i uz Muhameda

Pred njime će biskupi na koljena pasti, pred njime će pasti i Sveti Otac

Rimske crkve. Pred doktorom Pavelićem nestat će šizme,

Kao krovova od slame nestat će Srba, Beograd će izgorjeti pred njime

I sve do Crnoga mora širi se već sveta zemlja Hrvatska.

A sada ponovi, Salamone nesrećo, sve što sam ti rekao,

Jer kada naiđu ljudi, morat ćeš im reći tko je ovo na slici.

Tako je Ivo Višanin rekao tati Moniju, a on je pio i pio, i napio se od rakije i sreće, jer Ivo Višanin nije dao naslutiti da bi Poglavnik mogao imati nešto protiv Židova. Gorjet će šizma kao krovovi od slame, rekao je. A Židovi sa šizmom nemaju nikakve veze.

Poslije su nailazili ljudi, a tata Moni je svakome ponavljao Ivinu litaniju za Poglavnika. Neki su ga samo u čudu gledali, dok su mu drugi naručivali još jednu rakiju, samo da on, Salamon Tannenbaum, ponovi tko je prvi uz Isusa i Muhameda.

— Ali zašto nisi na poslu? — pitala ga je Ivka.

— Zato jer je gazda Gjorgjije pošao za svojima! — smijao se, tako se kikotom i krikom tih dana smijao tata Moni, kao da nastoji sići s uma. Kao da misli da će zauvijek ostati ovako, i nikada neće biti gore, samo ako se dovoljno dugo bude smijao. Bio je lud tata Moni, čim bi poželio da bude lud. On se smijao svemu zbog čega su tih dana ljudi umirali od straha.

Pisarska radnja Gjorgjija Medakovića bila je zaključana, a izlog ispražnjen. Na vratima je stajala obavijest, ispisana najfinijim petrogradskim mastilom, istim onim s kojim je kralj Nikolaj potpisivao svoje posljednje ukaze, a koje je Gjorgjije čuvao kao abuzemze, i nije dozvoljavao da se petrogradsko mastilo troši. Kada umrem, govorio je, ovim će mastilom biti ispisana moja smrtovnica.

Neka se zna da smo car Nikolaj i ja istim crnilom ispraćani na onaj svijet.

Krasnopisom, mirnom gazdinom rukom, pisalo je da nema potrebe razbijati bravu, jer se ključ nalazi kod pečatoresca Alojza Ružića, druga vrata desno.

Volim vatru, otvorenu i zatvorenu, pravu vatru, čije srce osjećam kroz zid peći. Ne privlače me radijatori, da bih o njima mislio i kraj njih sanjario, jer ne znam gdje je njihova vatra, odakle dolazi toplota. Toplota je samo posljedica vatre, jedna jedincata, dok se prava vatra upija i na druge načine. Ne sjećam se kada sam sam naložio pravu vatru, ali se sjećam svih kasnijih vatara. Svake pojedinačno, svih ukupno. 

Uđem u neku izbu, baraku, bilo gdje, i osjetim vatru, mogao bih tu ostati skoro do kraja svoga života, svu svoju ljudsku vječnost. Na vojnoj rezervi dok kiša onako sitna, uporno danima rominja, kao štо je i normalno za vojne vježbe, naložimo vatru, okupimo se oko nje i zagledamo se u plamen. Ćutimo. Kao da je svaki od nas uspostavio vezu sa onim u vremenu što je u vatri vidio svoj spas. 

Donosio sam iz dvorišta drva, slagao pažljivo u peć, dva drveta sa strane, između potpalu na malo novina. Ne sjaćam se kada sam naložio svoju prvu vatru, ali nikada se nisam mučio da odložim vatru, hvatala je odmah, evo, bukti, plamen se izvija i ja ga gledam potpuno odvojen od okolnih stvari. Gdje li sam to? Dječak zagledan u počelo! U srce te vatre. Zašto baš u srcе? Zato što je tamo neki drugi, neki pravi život. Kao da sam u srcu Sunca, ili zvijezde. Šta je vatra nama i šta smo mi vatri? U školi nam govore da je Sunce jedna ogromna vatra, ali dok je gledam ja ništa o tome ne znam. Ova obična vatra mene opsjeda i opčinjava.

Jedan glas iz kasnijeg vremena, govori: To je samo stoga što si rođen u prvoj polovini mjeseca avgusta?

Na selu, kod strine, dugo u noć nisam mogao da zaspim, osluškivao sam vatru iz zemljane peći u ćošku. Napolju su pod šumom zavijali vukovi, lajali psi, čuo bih da se ponekad javi ćuk, ali ja sam slušao vatru. Volio sam da ustanem, da otvorim vratanca na peći i da prodžaram po njoj, da ubacim još drva. A ona kao da mi se obraduje, zapucketa, lete iskre prema meni. Na selu, vatra gori preko cijele godine, ali samo zimi gori i noću. Zimi se vatra ne gasi, ona gori od početka do kraja studeni. Zapravo, i kasnije se žar zaprete u pepeo, tako da se, kada zatreba, samo prodžara i raspiri s nekoliko suvaraka nova vatra. Kao u vremena kada je teško bilo da se vatra naloži i kada je njena čarolija štitila od zvijeri i sila mraka. Ali ne od svih, ima onih ştvorenja što nalože vatru na gumnu da bi tu po svu noć igrale, njih se treba plašiti. Ko na njihovo kolo nabasa više nije od ovoga svijeta. 

Sjedimo mama i ja, zaneseni oboje vatrom. Vidim da ne čita, iako drži knjigu kao da čita, ne čitam ni ja, iako isto tako držim knjigu pred sobom. Odjednom se trgnem, kao da smo se probudili iza sna, zgledamo se, vidim na njenom licu veliku ozbiljnost kroz koju se probija osmijeh. Osmjehujem se i sam – kao da smo se vratili izdaleka. Vratili se iz nekog tamnog svijeta prišli ognjištu i tu se grijemo. Tako se branimo od nepoznate opasne daljine koja mami.

„Na putovanju čovjeku najviše nedostaje vatra“, kaže mama.

Kad god se toga sjetim, pomislim kako je znala šta mi se u glavi roji, ili smo mislili na isti način, o istom. 

Za vatru je vezana jedna od rijetkih njenih priča s jezivim završetkom. Ovakve je priče kao i ružne vijesti, mama izbjegavala, ne samo preda mnom, ni pred drugima nije ni voljela pričati niti slušati. Kao što nikada nije govorila o svome zdravlju. „Zlo ne treba zvati, ono je stalno oko nas. Bolje je o njemu ne govoriti, da se ne probudi.“

Veče je, sjedimo u kuhinji, napolju je hladna suva jesen. Nismo još upalili svjetlo, kroz otvore na peći vatra obasjava sobu svojim plamsanjem. Mama govori:

„Priča se, a ja ne znam ko je tu priču prvi put ispričao, što za nju nije naročito važno, da je jedne noći neki čovjek od Resana jahao na konju put Borojevića. Put je dobro znao, ali bijaše noć i tamno, i on se plašio. Ipak u neko doba izađe mjesec, pun i velik, da ti ga je strašno pogledati. Sve se kupa u srebru mjesečine, a čovjek nekim putem lagano tjera svoga konja. Misli kako da što prije dođe kući. Nije njemu ni do ljepote noći i mjesečine, to je za mlađe koji druge misli misle. Kad je bio baš blizu sela, koji kilometar do prvih kuća gore na visu, put ga navede pokraj groblja. Mogao je on i sa druge strane da siđe, ali pustio je konju da ga nosi sam, a konj je znao put, kasnije se ipak pitao zašto nije okrenuo na drugu stranu. Kao da je on mogao da utiče na svoj put. 

Elem, taman on pred groblje, a ima šta da vidi. Tamo neko naložio vatru nasred groblja. Ko li je to sada? Čovjeku ne može biti drago što nekoga sreta na groblju, a ovom sigurno nije bilo drago ni što tamo gori vatra. Šta će vatra noću u groblju? A tamo su bili sahranjeni i njegovi roditelji i rođaci njegovi, kao što je sahranjena i tvoja baba Stevanija. Taman tako mremišlja šta da uradi, kad li pred njega banu neka žena. Iza žene ukaza se dijete i uhvati ženu za ruku. Reklo bi se kćerka i majka. – Dijete mršuljavo, duge kose.

‘Jesi li ti zapalila vatru u groblju?‘

‘Jesam. Čekajući da naiđeš, bilo bi nam hladno.‘

‘Zašto baš u groblju da čekate kod tolikih drugih mjesta?‘

‘Tu se nikoga ne plašimo.‘

Mada je mislio baš suprotno, čovjek s konja reče nešto drugo. ‘A zašto će vam vatra u po ljeta, za ime Boga?‘

Na njegove riječi zadrhta žena i zadrhta djevojčica, kao da će se rasplinuti pred njim.

Zadrhta i čovjek kada to vidje. Pomisli da možda sanja. – Dešava se to u putu, čovjek zadrijema na konju, sanja i zna da sanja ali ne može da se probudi. Biće da je ovo jedan od tih snova. Došlo mu nekako mučno, htio bi što prije krenuti, a ne može. Konj se ukipio, baš kao u snu, ne mrda, ne treba ga nogama čvrsto držati da bi stajao. Miran konj, sjediš na njemu kao da si na panju.

‘Bilo nam hladno, pa naložile.‘

‘Da niste bolesne?‘, upita čovjek.

‘Sada više nismo‘, odgovoriše uglas i žena i djevojčica. 

`Ozdravile ste, znači?!‘

‘Ozdravile‘, rekoše još jednom uglas.

‘A šta ću vam ja?` nekako ih upita protiv svoje volje.

`Da nas povedeš u selo i da nam pokažeš kuću gdje stauje Nikola.‘

Htjede čovjek da ih pita kako su došle dotle, usred noći, ali pitanje samo skliznu u njega . I tome se začudi čovjek, i još jednom pomisli da vjerovatno sanja.

‘Dobro, pokazaću vam put, a mogle ste i bez mene. Nije daleko kad ste ovdje došle, samo dalje putem i tamo ste.‘

‘Znamo da nije daleko.‘ 

‘Znate?‘

‘Da, dobro poznajemo ovaj kraj. Samo nam je teško da idemo same. Noć je i moglo bi nam se desiti nešto.`

`Aja, ovdje ništa ne može da vam se desi. Miran je ovo kraj i ljudi su pošteni.`

Tako pođoše. Čovjeku se učini da nije podstakao konja da krene, već da je on sam od sebe pošao kako su pošle njih dvije.

Konj je išao dosta brzo, ali one su bile brže i išle ispred.

Gledajući ih iskosa čovjeku se činilo da ih poznaje, ali nije bio siguran da su to baš one na koje misli. A kad nisi siguran, bolje je ćutati. Noć vara, od panja se često pričini čovjek.

Dva puta zastadoše žena i djevojčica, kao da oklijevaju, šta li, zastade odmah i konj. Nije ga trebalo ustavljati, zatezati kajase, nije ga trebalo podbadati da krene. On je slijedio dvije ženske prilike u crnom. 

Na raskršću tamo gdje se stiču svi putevi od kuće prema zajedničkom točku za vodu, čovjek im pokaza Nikolinu kuću i okrenu svojoj kući. Žurio je da što prije stigne doma, ali konj je išao po svome, gazeći jednako onim korakom kako je išao dok je bio naporedo sa ženom i djevojčicom. Šta ga je to omađijalo, mislio je čovjek, jer se tako konj ne može sam od sebe ponašati. 

On te noći ne zaspa. Ženi nije ništa govorio. San mu nije dolazio na oči. Žena je osjetila da nešto s njim nije u redu, ali nije ga ništa pitala. Nikada ga ništa nije pitala, ako je to bilo u vezi sa njim, nije smjela. Sutradan čovjek u selu zapita neke ljude da li su juče vidjeli Nikolu. Vidjeli su ga, rekoše mu, bio je sinoć sa nama u Zadruzi i pio. Obećao je da će doći i jutros, čekali smo ga i zaboravili na njega. Čini im se da je bio pretjerao u piću, jedva je odgegao kući. To mu se često, dešavalo. Možda svakodnevno. 

‘Ljudi, bogami se bojim da mu se neko zlo dogodilo.‘

Dok su brzali prema kući toga Nikole, zapitkivali su ga zašto misli da mu se zlo dogodilo. Čovjek im nije govorio pravi razlog svoje sumnje. Okolišao je, plašio se da ga ne ismiju. Vrata su morali da provale. Ne samo da su bila zaključana, već iznutra i zakračunata. Provalili su, zapravo, jedini prozor. Taj Nikola ležao je u krevetu, okrenut zidu. Bio je, naravno, mrtav. Umro u snu. Oči je imao širom otvorene, pa im čovjek reče da on nije umro u snu. Nego je vidio ženu i dijete, eto, šta je vidio. I tako je umro, i zaista, pepeo je bio razasut, a po pepelu bili su tragovi ženskih i dječijih bosih tabana. Ali nad Nikolom nikakva nasilja nije bilo, biće da ga je srce izdalo. 

`Nisu li mu to bile žena i ćerka u posjeti, pa ga povele sa sobom?‘

‘One što umriješe prije dva mjeseca, je li?‘

‘Ličile su na njih, ali ne bih mogao u to da se zakunem. – Biće, prije toga, došo mu vakat da mrije.‘

Mama otvori vratanca peći, mašicama džarne vatru i ubaci dva drveta. Dok su vratanca bila otvorena, naše su sjenke igrale po zidu kao prikaze iz sna. Mama zatvori vratanca i soba utonu u potpuni mrak.

U tišini slušao sam svoje srce i gugutanje golubova na tavanu. 

Cijeli život sam bio ljubitelj filma, pa bih htio napisati tekst, možda i malu knjigu o filmu. U sjećanju  mi urezani mnogi filmovi, pravim o njima bilješke, ali sjetih se i jednog filma koji nisam gledao. Pamtimo filmove koji su nam dragi, ali i iz drugih razloga. Ponekad pamtimo filmove samo zato što smo ih gledali s nekom važnom nam osobom, u nekom mjestu ili u nekom nama važnom trenutku. Većinu filmova pamtimo jer su nas se dojmili, pamtimo ih zato što su bliski našem osjećaju, a neke zato što su nam vezani za neki drugi događaj. Kako sam pratio novu filmsku produkciju, pamtio sam naslove filmova koji su bili prikazivani na „trulom Zapadu”, a koje nisam imao priliku vidjeti, jer nisu igrali u kinima u koja sam išao, ili nisu bili kupljeni, jer su bili skupi, ili su bili „moralno, odgojno i politički nepodobni”, pa sam ih zamišljao, na osnovu oskudnih informacija koje sam imao smišljao što bi i kakav taj film mogao biti. Upamtio sam i jedan filmski spektakl, bolje no i jedan drugi, iako ga nisam vidio. Film Quo Vadis. Snimljen 1951., došao u kina Jugoslavije nekoliko godina kasnije. Reklamiran je kao nešto do tada neviđeno, a djeca mi rekla da u filmu ima svega, i borbi, i tigrova, i utrka kočija, i ljubavi, i vatre, i ludila, ma svega. Pred kinom Tesla red za ulaznice dug. Zima, s rijeke puhao leden vjetar, ali nitko ne odustaje. Kada sam došao na red ostale još samo one najskuplje karte, loža, dadoh sve pare koje sam imao. Tri različite karte, bijela za ulaz, plava za vrijeme, crvena za sjedište u kinu. Držao sam ih čvrsto u ruci, sretan što ću od četiri gledati „neviđeni spektakl”. Već sam bio blizu kući, pazio da ne padnem na poledici, malo se pokliznuo, ostao na nogama, kada se pojavi grupa dječaka. „Šta ti izvodiš, ćoro?”, zagalami na mene najveći i gurnu me. Snažan, krupan dječak, a sklisko, pa padoh. Oni odmah odoše dalje, svi galamili, smijali se, hvalili onog najvišeg, tapšali ga, „Bravo, P., ti si baš strašan, ćoro ne zna gdje je”. Otišli. Meni ispale karte, dvije sam našao, ali ne i onu crvenu koja je označavala sjedište. U četiri do kina, suhonjavom momku na ulazu objasnih da sam izgubio jednu, „Vidite po cijeni, to je loža”, on mi reče da stanem pored njega, vidjet će kasnije, „Sačekaj”, uto se pojavi jedna njegov, „Ima li mjesta za mene?”, „Sjedi u ložu”, a mene gurnu „Marš, nemaš kartu”. Hladno, dva sata sam okolo lutao, nisam smio kući, kako ću reći da sam pare potrošio, a film nisam gledao. Kada je napokon bilo šest uđem u stan, smrznuo se, a otac, koji me nikada ništa nije pitao, malo sam kad s njim o bilo čemu razgovarao, odjednom me pogleda: „Kakav je bio film?”. „Odličan”, kažem, „vidio sam da su rimski vojnici imali na kacigama nešto kao naše četke”, otac se nasmija, „Jesi li napisao zadaću?”, ja jedva dočekah „Nisam, sad ću”, pa u svoju sobu, pun tuge zbog svega što mi se dogodilo. I danas pamtim ime onog momka koji me gurnuo, sada smo prijatelji na jednoj društvenoj mreži, još mu nisam to rekao, ne bih da ga uvrijedim, on se vjerojatno toga ni ne sjeća, a ne bih ni da me pozove u kino ili mi kupi DVD, nije mi više ni do Quo Vadisa, prošla su vremena kada mi je bilo do tog filma. A neću ovdje spominjati još jedan film, koji vjerojatno ne bih nikako upamtio da me taj dan nije ostavila tadašnja cura, pa nisam znao što bih sa sobom, nego u kino, sjedio u sali ali film nisam mogao pratiti, nego mislio na ono što se desilo, nije mi bilo jasno zašto se desilo, sjećam se doduše naslova filma, sjećam se i da je film bio u koloru, bio u kinu, gledao u ekran, ali nisam vidio film. Sve mi se čini da bih o tim filmovima koje nisam vidio mogao ispričati bolju priču od one o filmovima koje sam vidio, ali onda opet ne bih napisao tekst o filmu, a to mi sada na pameti. A možda svi tekstovi baš tako nastaju, kao sjećanje na ljepotu i ranu, pa će moji tekstovi o filmovima koje sam vidio i o onima koje nisam biti jedan te isti tekst. Sve što pisac piše nastaje iz njegovog duhovnog i životnog iskustva. Htio bih dakle napisati tekst, možda i malu knjigu o mojem gledateljskom iskustvu, a bojim se da me moje iskustvo ne odvede u pravcu u kojem neću, jer znam da nikada do kraja ne znamo gdje će nas pisanje odvesti i do čega ćemo na kraju doći. Takav je uvijek taj piščev „unutarnji film”.

Pažljivo treba gledati. Ono najzanimljivije, što nestaje i nikad se više neće pojaviti, leži u dubokoj grobljanskoj travi. Tako i prevaljena, nevelika betonska ploča, s tankim dodatkom od crnog mramora, s fotografijom u keramičkom ovalu starice u crnini, loše izrezane s neke veće slike, i imenom Uherka Helene, koja bi rođena 1884, a umrla je 1972. Ispod nje još jedno je ime, u istom ugarskom prerasporedu prezimena i imena, koji u našem jeziku vazda djeluje kao da je iz neke djelovodne kancelarijske zabilježbe: Uherka Eva – Efka. I već sam učinio korak da prekoračim taj mali potonuli grob i nikad više da ga se ne sjetim, nikad više da ga ne vidim, jer ga, kad sljedeći put dođem na Bare, možda neće ni biti, kad me zaustavi ta po svemu neobična riječ: Efka. Nadimci obično skraćuju ili pojednostavljuju imena, ali ovo je suprotan slučaj. Evu je pretvorilo u Efku, u skladu s nekim proteklim sarajevskim govorom i prema jezično-lingvističkoj logici jednoga ičezlog i zaboravljenog kuferaškog nadjezika, sačinjenog od njemačkog, češkog, slovenskog i onoga domaćeg, sarajevskog jezika, koji je volio imena od milošte, te je umio tepati i netepljivim imenima, tako da između tri glasa imena Eva useli anđela. Anđeo je u slovu f, u njegovom glasu i zvuku, koji štekće kao ključ u staroj, rashrndanoj bravi. A onda mi je odnekle sa dna sjećanja izvrlo to ime, upamćeno, valjda, i zato što čini pola jednoga savršenog deseterca: Efka Uherka.

Na Discogsu, internetskoj bazi podataka koja sadrži informacije o glazbenicima, njihovim diskografijama, albumima i pojavljivanjima u tuđim projektima, Efka Uherka jednom je zabilježena. Na albumu grupe Mirzino jato “Šećer i med”, snimljenom 1979, zajedno je s Rajkom Fijalom i Zlatom Mustafić pjevala prateće vokale. Gospođa Rajka tad je još bila članica hora Sarajevske opere, supruga Dragutina Fijale, slavnoga opernog basa, koji je studirao na praškom konzervatoriju, za vrijeme Drugoga svjetskog rata pjevao po njemačkim opernim kućama, e da bi 1946. došao ravno u Sarajevo. Tu su ga, bit će, možda i po kazni, rasporedile nove socijalističke vlasti, da sudjeluje u revolucionarnom projektu stvaranja velikoga Narodnog pozorišta, s operom, dramom i baletom. Tu se, u isto vrijeme, odnekle – možda iz Osijeka? – zatekla i gospođa Eva Uherka, koja će zadugo svima biti Efka, i njih će dvoje, uz onoga trećeg i najvećeg, Milivoja Baćanovića, biti prvi solisti Sarajevske opere. Sve troje u Narodnom će pozorištu dočekati mirovinu, i bit će vrlo poznate i uvažavane osobe iz sarajevskog kulturnog i društvenog života. Pedesetih i šezdesetih Efka Uherka i Drago Fijala bili su po mnogo čemu amblematski likovi jednoga grada i one njegove, dijelom slavljene, a dijelom jedva tolerirane i sumnjičene građanske elite. Čudno je to bilo u rana vremena jugoslavenskog socijalizma, pogotovo u Sarajevu, gdje se uvijek svaka ideološka dogma naročito dobro primala: s jedne je strane režim prezirao građansku klasu, naročito one njezine dijelove koje se već i zbog identitetsko-zavičajnih razlika nije moglo uklopiti ni utjerati u Kozaračko kolo, dok je s druge strane žudio za istim onim građanskim ceremonijalima, te, između ostalog, za operom i baletom.

U vrijeme kada se spremao snimiti “Šećer i med”, sarajevsku varijantu disco projekta Boney M, Mirza Alijagić pjevao je u horu sarajevske opere. I tako je, valjda, pozvao gospođe Efku i Rajku da mu svojim glasovima i imenima ukrase album. Njih dvije su to prihvatile. Zašto i ne bi kad je sve to bila samo mala šala, koja nije imala previše veze s njihovim životima i profesionalnim karijerima. Gospođa Rajka već je četiri godine bila udovica, jer je gospodin Drago Fijala, prvak Sarajevske opere i njezin povremeni direktor, umro na novu 1975. godinu, o čemu je Oslobođenje izvijestilo u broju od 3. siječnja. Ali kada se svijet premetne, pa se triput naglavce okrene, i kada baš ništa ne ostane od one povijesti koja se ranije činila važnom, jedini spomen Efke Uherke na Internetu bit će, zahvaljujući Discogsu, prateći vokali s albuma “Šećer i med”. Tad joj je bilo šezdeset, imala je pred sobom još osamnaest godina života, ali je operna karijera – od koje na nosačima zvuka ništa nije zabilježeno – bila je iza nje. 

Uherka Helena je, sudeći po razlici u godinama, bila majka (ili, možda, tetka) gospođe Efke. Četvrt vijeka od nje mlađa, umrla je tačno četvrt vijeka nakon nje. I sve je, kao malo kad, bilo uredno i po redu. Sad je samo važno dobro gledati, naći betonsku ploču koja se odlomila i prevalila u travu.  

“Anđeoski je čuvao pjesmu od svakog prizvuka ogoljelog, filozofskog pojma, pjevao bez trunke mudroslovlja i diskursa, bez izdajničkih apstrakcija koje bi jurile ispred ili se vukle iza poja, bez onih, uvijek već nasilnih, direktnih, jednoznačnih iskaza, tih smrtnih udaraca u samo srce poezije. Jedino je samo ništa direktno imenovao u pjesmi.”

                                           Milan Garić

Čuvati pjesmu. Od laži, od srama pred samim sobom, od privlačne zagledanosti u sebe samog. Pustiti da nas pronađu “samonikle rečenice” u svom “čistom pjevu”, umorne, čovjeka željne, čovjeka site. Uvijek nepriklonjene krajnostima i potpunoj dovršenosti. Milan Garić stvorio je (ponovno) originalno djelo. Moćnu poetsko- proznu knjigu koju osjećamo mozgom, svakom stanicom našeg bića.

“Sklapanje knjige: pjesme i drugi krajevi priče” studij je narativnih ideja, inspirativnih polazišta, misaona preciznost i ispoljavanje drugačijih, naspram suštine pomaknutijih načina na koje se može obuhvatiti književnoteorijsko i estetičko.

Ta je objašnjivost u pjesmama Knjige gusta, u svojoj pjevnoj formi dakako sabijenija a svoju supstancu i duhovni intenzitet/raspravu najpreciznije ostvaruje u priči koju treba čitati kao knjigu: “Maître”.

U njoj i pisac i čitatelj misle Pjesnika, njegov život u mnoštvu detalja od kojih je svaki moguće pridružiti sebi. Smrt djeteta nanovo stvara čovjeka, tjera ga da se opredjeljuje unutar boli i uvijek je otvaranje nove, strašne pukotine u egzistenciji. Takva smrt otvara filozofsku raspravu o motivu, o bijegu ali i vrijednosti (dakle i ništavnosti) koje bi samoubojstvo, nakon takvog gubitka – samoj smrti djeteta moglo dodati. Ili oduzeti. Ta je priča u knjizi pjesama istovremeno jedna od najobuhvatnijih (tekstove ne mjerimo količinom ispisanih slova) studija o književnosti. O lirici. O jeziku od kojega smo. Ona nije rezultat filozofije, ona je filozofija sama. Osim što je književnost iznad svega. Ona je i uputa: kako čitati i kako prići stvaralačkom pjevanju, kako pisati a da tom pisanju ne oduzmemo suglašavanje sa smislom i ljepotom. Ne radi se o Hegelovom “savršenstvu carstva ljepote” (što ga je pridružio klasičnoj grčkoj umjetnosti), prije će (ili bliže) biti Heideggerovom još- ne prispjelom i mišljivom. Sve je i ništa je. Tek takva – u stanju je obuhvaćati sve mogućnosti. “Maître” aristotelovski je metafizična u najvažnijem: onom što je “sada i odvajkada i uvijek traženo”.

“Taj odziv bio je moguć samo u poeziji, pjesmi samoga jezika oslobođenog svakog sužanjstva, pa čak i služenja smislu.” (“Maître”; 161 str.)

Pjesnik iz priče, svojom složenom sviješću, jednako kao što kipar oslobađa Davida iz kamena, oslobađa misao iz apriorna bivstvovanja. Svaka je rečenica estetička transcendencija precizno očišćena od viška, od nepodnošljiva dekora, od samougode pri pogledu na vlastitu bit koja bi isključivo vlastitošću – prožimala svijet.

Pisanje je otimanje privlačnim zamkama. Skok u bezdan. Ludost prije mudrosti. Ono je i diskusija. Središnje mjesto nepomirljivosti sa nedohvatljivim. Onim što bi da sveto i neimenovano biva i zauvijek takvim ostane. A sveto nije ništa drugo doli ništavilo u kretnji. Mrtvo jest i živu poeziju ne trpi niti ima želju stvarati. Ono ušutkuje, ne da blizu sebe, eksplikativnom se otima. “Knjiga” kao sudbina, kao spoznaja kojoj kraja ni početka nema. Ne sravnjuje se s ničim, tek kontrastima razgovor nudi.

“Prećutao im je da su nehotice, promašujući je potpuno,  skoro pogodili suštinu: on nije samo želio pisati pjesme koje bi se, lišene svake priče, svakog slučajnog opisa neke slučajne zgode, razvijala prema unutra, nego i živjeti povučen u unutrašnjosti, u porijeklo svojih misli, neprimjetan, razriješen svoje anegdotike.” (“Maître”; 158 str.)

Ova je moćna priča jednako metodika i pedagogika; svojevrsni priručnik stvaralaštva. Za one koji bi pisali ja bih recimo prvo ponudila “Sklapanje knjige/ “Maître”, pored Šklovskog i Milosza. Kao obaveznu literaturu. Kao nužni prodor u sagledivost prije negoli riječima nabacimo grbe na leđa. Počinimo štetu nemjerljivu. Pa nam ove, otežale: posrću, zapinju, bez ritma i snage po doslovnosti niska gaza struje. Ne dižu se niti do utrobe, ni do srca, kamoli do mozga. Govorni niz Garićev uzbudljiv je ritmičkim jedinicama, dahom koliko i jezikom, knjigu čitamo poput romana. Prozaizacija poezije nigdje nije tako maestralno oduhovljena kao u ovoj knjizi Milana Garića. Takva energija stvaralačkog duha, iako ne teži savršenstvu, uzdignuće je do perfekcije same. Jedna od onih knjiga koje označavamo sudbinskim, obol slobodi kao majci duha i riječi.

“Jednome koji ga je zapitkivao opjevava li to izlazak ili zalazak sunca ili možda boju apsoluta, odgovorio je; “Ne, nego moju komodu.”

“Vi dakle nikada ne plačete u svojim pjesmama”, zaključivao je mudro jedan drugi. “Ni ne usekujem se”, objasnio mu je.

Onome opet koji je želio znati i zabilježiti piše li pjesme za oči ili za uši sasvim ozbiljno je odgovorio: “Za čulo okusa.”

(“Sklapanje knjige”; 175-176 str.)

Pred silinom smrti ustuknu sve naše żelje, htijenja, nagoni. Ma koliko u čovjeku živo odjekivao glas prometejskog izazova samoubojstvo je dokaz da smo jači čak i od samog života. Garić ne razdvaja i ne upada u zamku identificiranja- Garić rastače i misaoni i osjećajni okvir stvari. Bitno i moguće, na svakoj svojoj ravni tek se u čitatelju treba do kraja strukturirati. Ta je razrađena koncepcija dio cijelog korpusa ideja i stvaralačke virtuoznosti. I sve to u jasnoći, točnosti iza koje nikada ne stavljamo jednu već tri točke.

“Posvećen pjesmi, radije je bio anoniman mučenik njenog nedostižnog savršenstva, njenog neprestanog konsonantnog zgušnjavanja, radije je bio žrtva obespokojavajuće sumnje nego sociopatske dnevne slave.

Nastavio je pisati poeziju u kojoj je sve bilo podređeno jeziku pjesme, pročišćavati jezik plemena, preispitivati sam ljudski govor, tražiti u samim riječima njegovu potrošenu supstancu.” (“Maître”; 158 str.)

Tekst i pjesma Garićeva odbacuje principe, odbacuje mimetičko opisivanje. Za njega je proces ono što progovara u poeziji. Linija njegova govornog izraza suma je pjevanja i ideje. One su organska cjelina koja ne dokazuje nego evidentira. Ne robuje totalitetu ideje ili forme. Sila je to stila, ritma i jezika koja je u stanju opservaciju produbiti do kičme. Ništa ne smije ostati usko u duhu i tada više ne govorimo samo o stilu. Govorimo o hrabrosti. Nema tog tamnog mjesta koje bi Garić zaobišao, nema poštede od istine, ma kako neugodna i teška bila. To je darovitost strukture ljudskog. Jer ne piše se dobro samo talentom, saznanjem i iskustvom. Za istinsko stvaralaštvo važna je dubina karaktera, borbenost u obrani svake nijanse, svakog mnogobrojnog detalja. Važno je ne pitati stvari, ne požurivati ništa, ne pretpostavljati. Već gledati, slušati, pustiti stvarima da budu.

“Radije bi ostali u dvostrukoj sjenci
govora o sjenkama i nastavili da redate
svoje logocentrične stihove i strofe,
da se uzdate u izdašnost sjenke u kojoj još
uvijek ima mjesta i kada u nju uđeš sav,
da vjerujete u neranjivost onoga koji živi
u sjenci; da ne tragate za onom sjenkom
koju možda baca more ili možda samo
vrijeme, da ne sanjate i ne mislite o sjenci
svjetlijoj od Sunca, o hladnoj sjeni Slobode.”

(“H.M.E. ili Pjevanje u sjenci mišljenja; 262 str.)

Vidljivi svijet je laž; duša je stvari s one strane vidljivog a Garić se utkiva u njezinu groznicu iz raznih pravaca, vješto biranim intenzitetom. Sudbinski i čestito. Pa kako da nam ne bude bliska ta heroika, kako da ne osjetimo toplinu te strašne vatre?

“Pauk plete mrežu
u koju će uhvatiti
plijen, a ti i dalje tkaš
neku svoju primijenjenu,
geometrijski preciznu
teoriju ljepote.

A o dobroti, o dobroti
bez koje je ljepota paučina;
o dobroti je sve vrijeme riječ.”

(“Slike”; 323 str.))

“Sklapanje knjige” opservacija je što ne priznaje rub. Putopis o ništavilu. Utiskuje se u vrelište skrivenog opasno, zanosno, spoznajno. Priziva u prostor u kojem nema jasnih odgovora i definicija. A opet, prostor je to koji neobjašnjivo i prisno razumijemo. Napokon svojim mislimo i osjećamo.

“Ako progovorim pogriješiću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim poludiću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim izdahnuću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim svisnuću ako nastavim da ćutim.”

(“Putopis”; 125 str.)

Sve bi da živi.

I riječi bi da žive. I razmak i apostrof.

Postoji Knjiga, sklopljena da rasklopi naizgled nerasklopivo, u kojoj i tišina diše, u kojoj slova preliju se preko ruba. Pa natrag, poput morskog vala. Ritam svemira. Vanvremenska ljepota.

“Ne sklapati oči da bi vidio
šta je svjetlost svijetu,
šta ljudski jezik ne stiže biti biću;
zora što se glasi među pijetlovima.

Gledati i slušati
šta to kuca pod jezikom
umornim od prenesenih značenja.

Biti sam
biti sama stvar.”

(“Infinitiv”; 39 str.)

“Sklapanje knjige” suštinsko je govorenje o jednom svijetu na periferiji jedne od stotinu milijardi galaktika.

Veliko, veće od čovjekova unutarnjeg ćutanja. Knjiga početka. Knjiga beskraja. Glad za maticom rijeke. Za imenovanjem bezimenog svijeta tišine.

Čuvajte nježne prste.

Eto takav okus ima.

Aljoša Pužar: Pitanje nadležnosti, Fraktura, Zaprešić 2024.

Aljoša Pužar (Rijeka 1974.) pjesnik je bilježnik. Profesor kulturologije i urbane antropologije na Fakulteti za družbene vede, s ljubljanske univerze. Godinama je živio i predavao u Seulu. Bio kolumnist dnevnih novina, surađivao s kojekakvim časopisima i brljavio nešto po rodnome gradu i tamošnjim visokoškolskim institucijama, ali što bi bio bliže kući, to su ga manje poštovali i voljeli. Takvih u nas nema mnogo, ali gotovo u pravilu to je garancija kvalitete. Svake godine radi kao intervjuist, razgovarač i intelektualni klaun na Sa(n)jam knjige u Puli. U tim je poslovima briljantan te, što je važno, i voljen je od poslodavaca, radnih ljudi i publike.

Sve ovo je važno znati uz knjigu “Pitanje nadležnosti”, koja nije naišla na naročito oduševljenje onog što se u Hrvatskoj naziva književnom kritikom. Ili su kriticistice i kriticisti imali neki problem s Pužarom, pa su mu htjeli napakostiti, ili su bili premladi i prenenačitani da išta razumiju, ili im doista nije jasno što sve književnost i što sve poezija mogu i smiju biti. Dakle, u “Pitanju nadležnosti” Aljoša Pužar je bilježnik, elokventno blebetalo, raskošno obrazovan i načitan čitatelj i briljantan klaun. I naravno, uza sve to je pjesnik, ali ponešto drukčiji od pjesnika u nas.

Ovo su pjesme prisluškivanja ljudi oko sebe, bilježenja okolnog govora i žamora, kao i simuliranja svega toga. Anegdote jednoga uglavnom jadnog čovjeka, jer jadni su svi koji nisu dovoljno agresivni i glupošću adekvatno naoružani, koji na trenutke bi, možda, mogao nekoga podsjetiti na likove poput Woodyja Allena, Arta Buchwalda i Efraima Kišona, samo u malo drukčijoj, svakako težoj formi i žanru, te u drukčijem dramaturškom okviru i duhu epohe. Pritom još, Pužar je čovjek s Balkana, jer Rijeka je Balkan barem onoliko koliko su Balkan Ljubuški, Batajnica, Mionica i Plovdiv, te kao takav ponajviše on je žrtva Balkana.

Recimo, poslušajte ovu divnu tadijanovićevsku persiflažu: “Dugo u moć, u zimsku gluhu moć/ nesnosno dugo stoje/ autobusi puni lica/ na pustim granicama/// Na brklji tužno visi/ komadić kockaste krpice/ formula uno/ kafanski stolnjak/ maramica u ruci/ plemenskih kolovođa/// Nakon pola sata/ stižu slabo obrazovani/ prekovezaši obrubljeni/ predromaničkim pleterom/ da pokažu svakom putniku/ veličanstveno lice Države/// Svi van/ Ciča je zima/ Nemaju ručnih skenera/ Nemaju znanja o viznim režimima/ Nemaju brzih pristupa/// Sistem pada, govore/ u starinsku slušalicu/ Kašljucaju oni/ Kašljuca čitač isprava/ Kašljucaju putnici/// Ide brže kad je gužva,/ onda moraju raditi, mrmlja vozač/// onda i on malo kašljuca/// Svi nešto tiho govore/ i svi pomalo kašljucaju/ ali sistem zapravo nikad ne padne/ dugo u moć, u zimsku gluhu moć”.

Uzorna je to pjesma u jezičnom i prozodijskom pogledu, dostojna posveta klasiku. Također, lijep satirični uradak, u kojemu niti ima pretjerivanja, niti se, suprotno naravi svake satire, pjesnik služi hiperbolama. Naime, ako bi se ovaj Pužarov tekst svelo na njegovu narativnu fakturu, ako bi se pred njega postavilo zrcalo zbilje, pokazalo bi se nešto vrlo neobično, u punom značenju riječi – začudno. Naime, faktura pjesme je goli realizam, mrkla stvarnost, ona je na zbilji zasnovana onako kako bi na zbilji trebao biti zasnovan agencijski novinski izvještaj, e kad bi u agenciji bilo novinara. Ono što je Pužar slio i salio u pjesmu, to je stanje na granici kakvo se viđa stalno i kakvom je svjedočio svaki čitatelj pjesme, izuzev onih nekoliko koji se iz tko zna kakvih razloga ne primiču državnim granicama. Dakle, pjesnik je sačinio pjesmu od onog od čega se u nas pjesme ne šiju i ne kroje, učinivši to na takav način da se čitatelju najprije učini da čita satiru, potom ga pritisne muka rođene njegove, čitateljeve, osobne egzistencije, jer i on je upravo na takvoj granici. Pjesma je pritom izvanredna jezična igrica, ona istodobno zvuči, zveči i znači. Ona je skica za antropološki ogled – ili za antropološku poemu, što da ne! – i sigurno bi se veoma svidjela Ivanu Čoloviću. (Ne rekosmo da u podnaslovu knjige stoji: “etnografske pjesme”!) Te naravno, kao i svaka od malobrojnih stvarno dobrih pjesama o Hrvatskoj, ovo je domoljubna pjesma. Najdomoljubniji u njojzi stih, jer provjereno je najistinitiji, govori o samoj biti pojma, te o njegovim pojmovnim granicama i graničarima, riječi su vozača autobusa: “Ide brže kad je gužva,/ onda moraju raditi”.

Općenito, “Pitanje nadležnosti” knjiga su čovjeka iz autobusa, čovjeka na stalnom putu, kojemu se sve događa usput. Lirski subjekt je fascinantni kolekcionar nelagoda svih vrsta, koji svojim nezgodama utješi čitatelja. Pužaru je svakako gore nego meni! Pužar nema ni vozačku dozvolu! A onda ga rastuži, jer je on, Aljoša Pužar, pjesnik autobusnog svijeta, prvi koji sa svojom autobusnom temom može stati uz Teofila Pančića, najvećeg autobusnog pisca kojeg smo imali.

Autorefleksija

Kretena kretenom ne čine njegovi pomaci od onog što je, kao, normalno i, kao, dostojno, nego ga kretenom čini odsustvo autorefleksije. Pužar nije kreten, jer on ima tu opsesivnu moć da na sebe gleda sa strane. I to s kakve strane! U pjesmi “Hipohondar s pokrićem” najmiliji mi je kraj: “Ja se, opet, nijemo pitam/ zna li on uopće/ što je to hipohondar/// zna li da to nije nilski konj/ na japanskom motociklu”.

Lorca

Pjesmi je naslov “Balkan”, a pjesma ovako pođe i prođe: “Umru li,/ ostavite Balkan otvoren!/// Dijete pogledom jede/ (Vidim iz svog salona)/// Kosac živote kosi/ (Čujem iz svog salona)/// Umru li, ostavite Balkan otvoren!” Šteta, reći ću još jednom, nepovratno šteta, zavapit ću arsenovski, ako doista ne umiju pročitati ovu pjesmu, i ako je to razlog njihovu promašenom trabunjanju, a ne to da bi da napakoste Pužaru. I pakost bi, naime, bila neko rješenje.