Nastavak te priče. Mi smo se voljeli –
oni su preuzeli vlast. I imaju je nad nama,
oni koji su nekad pljuvali najdalje, i pjevali
najglasnije, prepisivali na testovima

njihova je sada vlast i znaju već za nas,
i znaju gdje stanujemo, poslali su račune
na običnom papiru, s prozora
iza zavjesa vidimo da idu izvještaji

pravo u crni ured. Obraćaju nam se po imenu
i već su nam dali posao i izabrali radno mjesto,
jer se zericu boje spomenuti naš
pravi zadatak. Možda će nam čak

slati poklone jer dobro znaju
zašto smo tu, zašto noću svjetlo
gori u našoj kuhinji, zašto nas je tako lako
ubiti, a tako teško pokopati.

Prevela Đurđica Čilić

Za dve hiljade godina postojanja hrišćanstvo je doživljavalo svakakve interpretacije i reinterpretacije i nimalo ne treba da nas čudi to što se događa poslednjih decenija. A događa se da je internet, u svom najvulgarnijem i najpopulističkijem vidu, duboko prodro u svest i identitet današnjih hrišćana. Naravno, ne svih hrišćana, kao što, naravno, i sav internet nije stavljen u službu prodornog i beskrupuloznog populizma. Ali, ako na događanja gledamo očima statističara, moramo priznati da „pobeđuje“ novo viđenje hrišćanstva u kome za izvorne poruke jevanđelja ima sve manje mesta.

Najpre pada u oči da je hrišćanstvo postalo deo političkog diskursa današnje ekstremne desnice i autoritarnih režima širom sveta, a ponekad i ekstremne levice koja sa ekstremnom desnicom, paradoksalno, ima zajedničkog neprijatelja. U toj situaciji novo mesto nalaze i „hrišćanske vrednosti“. To novo mesto su društvene mreže na internetu.

Danas najčešće pominjana „tradicionalna vrednost“ je porodica, u odnosu na nju se određuje ko je prijatelj i zaštitnik, a ko neprijatelj hrišćana. Uz porodicu kao vrednost gotovo uvek ide i „pravilna seksualna orijentacija“. Sve druge vrednosti su daleko, daleko iza ovih. Neka nam internetni hrišćanin sada odgovori na pitanje: šta je u jevanđeljima Hristos govorio o braku i porodici? Šta, ćuti? Njegov „izvor“ znanja o hrišćanstvu nisu jevanđelja, nego društvene mreže. Dakle, kad je reč o jevanđeljima, ni na jednom mestu Hristos o braku ne govori kao o vrednosti, nego kao o manjem zlu. Proverite, videćete. Ideal nikako nije „pravilan“, tj. porodični seksualni život, nego potpuno uzdržavanje, tj. bezbračnost. Ako ste slabi pa ne možete drukčije, onda se ženite i udavajte, tako kaže Gospod, a najbolje bi bilo da to ne radite. Slično je i sa heteroseksualnim životom: nije predmet ni jedne jedine pohvale u jevanđeljima. Niti Isus govori o homoseksualnim odnosima. Ni jedno ni drugo mu nije bilo bitno. Bitno je bilo Bogu kada je tek stvorio svet i pred sobom imao jedan jedincati par ljudi – Adama i Evu. Njima je rekao da idu i množe se. Danas se planeta guši pod pritiskom milijardi stanovnika. Začuđuje koliko danas o seksu govore monasi, koji su se zavetovali da se do kraja života uzdržavaju. Šta time kompenzuju? Zar su baš toliko zainteresovani za proizvodnju topovskog mesa?

A sada da vidimo i odakle nam dolazi ovaj i ovakav govor o „tradicionalnim vrednostima“. Dvojica najmoćnijih svetskih vlastodržaca redovno se zaklinju u hrišćanske vrednosti, u porodicu pre svega. Obojica su poznati po katastrofalnom porodičnom životu. Po vanbračnim odnosima, za koje se ni jedan ni drugi nikada nije pokajao, a prilika je bilo, čak i pred sudom. Toliko o braku i porodici. Kad je reč o homoseksualnim odnosima: predsednica ekstremno desničarske, homofobne i „konzervativne“, ka „tradicionalnim vrednostima“ orijentisane Alternative za Nemačku živi u zajednici sa – ženom (baš kao i predsednica srpskog parlamenta, inače slične političke orijentacije). Predstavnik Orbanove „ultrakonzervativne“ Mađarske u Evropskoj uniji kroz prozor je bežao od policije, jer je sa još 25 muškaraca učestvovao u homoseksualnim orgijama, i to u vreme opšte zabrane skupova, zbog kovid epidemije. Pristalicama internet hrišćanstva je sve to potpuno promaklo, oni se i dalje raduju političkom usponu „tradicionalnih ideja“, bez obzira ko i kako ih promoviše.

Ako porodica i heteroseksualni odnosi nisu na listi vrednosti koje u jevanđeljima ističe Isus Hristos, o kakvim vrednostima on tamo govori? Batalite internet i društvene mreže, makar jednom ozbiljno pročitajte Novi Zavet i videćete da najčešće govori o potpuno novoj društvenoj hijerarhiji. Gospod je, kako svojim rečima, tako i svojim delima, izvršio najradikalniju aksiološku revoluciju u istoriji, izokretanje uobičajene piramide ljudskih odnosa. Ko hoće da vlada, govori on, treba svima da je sluga. Prvi će biti samo i uvek onaj ko sebe stavlja na poslednje mesto. America first? U ovoj krilatici umesto Amerike možete staviti bilo koju drugu državu i naciju, recimo Nemačku za koju se zauzima Alternativa. Kako, u skladu sa Hristovim učenjem, postići da neko uvek bude prvi? Pa, samo tako što će dotični čovek ili dotična nacija pomagati ugroženima, ma ko oni bili i ma gde se oni nalazili. To je hrišćanska vrednost, a ne stright sexual relation. Dakle, solidarnost, služenje drugima. Vide li to internet hrišćani kojima su na prvom mestu sopstveno blagostanje i sebični interesi? Borba protiv drugoga, ugroženog drugoga, gladnog i bez posla, postala je danas glavni slogan populističke politike ne samo u Americi, nego i u drugim autokratskim državama i pokretima, od Rusije, Mađarske i Slovačke, do Turske, Srbije, ili stranaka poput „Alternative za nemačku“, „Zlatne zore“ i drugih neonaci pokreta u današnjem svetu. Užasavajuće je kada takve slogane uzvikuju hrišćani, makar i internetni. I kada smatraju da je reč o vrednostima, hrišćanskim, tradicionalnim.

Današnje crkve se retko usuđuju da o tome govore. Činjenica je da ni jedna hrišćanska crkva ne čisti svoje redove od vlastodržaca koji su ojadili ne samo sugrađane, nego i stotine miliona ljudi u svetu. Ne čuje se ni da se ograđuju od mutivoda i profitera, mnogo gorih od onih kakve je Hristos bičem isterao iz hrama. Crkve uporno ćute o „vernicima“ koji se bogate iskorišćavajući dečiji ropski rad u Bangladešu ili Africi, ili o onima koji su se obogatili korupcijom i krađom. Ili, što je još gore od ćutanja, ovakvi često od crkava dobijaju ne samo telo i krv Hristovu, nego i zahvalnice, povelje i ordenje. Zahvalnice za šta? Za to što su crkvi udelili nešto u krvi stečenog novca.

Iako je stvar sa zahvalnicama i ordenjem jasan politički čin, tj. učešće u populističkoj propagandi, opet i opet slušamo da crkve ne mogu i ne treba da se bave politikom, da se ne smeju stavljati na stranu ove ili one partije i ideologije. Pa dobro, neka je i tako, ne mogu i ne smeju. Ali, hrišćanska crkva ne sme i ne može ostati vrednosno neutralna. Ne bi smela zastupati izjednačavanje nasilnika i žrtve. Kada to čini, stavlja se na stranu nasilnika. Ako već ne može ili neće da poimence stigmatizuje kršitelje jevanđeljskih vrednosti, može da se pomoli uopšteno. Na primer: Gospode, pomiluj svoj svet i izbavi ga od pohlepnih, vlastoljubivih, slavoljubivih i na druge načine zlih ljudi. Ne treba govoriti imena. Gospod zna na koga se to odnosi.

23. mart, pismo Basari, objavljeno u Nedeljniku i na Velikim pričama

Postoje, druže moj Basara, neke zanimljive sitnice, uglavnom iz žanra opskurnosti, skurilnosti, zavirivanje drugim ljudima u donji već, sitnice do kojih dolazimo kad počnemo na svijet gledati iz perspektive vaški i stjenica, koje počesto prešutimo, naprosto zato što su nedostojne. Ali hajde da ovaj put ne prešutim: Nebojša Slijepčević nije Srbin! Samo po nekoj poetskoj pravdi i sudbini nosi ime koje tako zvuči. A kao što u Srba postoje, ili su postojali, ljudi koji su nosili prezime Pavelić, Luburić, Artuković, a kod Hrvata ima – i to ne malo! – Mihajlovića i Mihailovića, a prezime Milošević im je među frekventnijima, i kako su izrazito malobrojna prezimena koja naša dva plemena bratski ne dijele – ovog mi trenutka na um padaju samo dva takva: Karađorđević i Tuđman – tako je, slučajno to znam, Nebojša Slijepčević Hrvat sa dna kace. Premda, s druge strane, stvari s imenima i nisu tako jednostavne. Ime je u nas znak i amblem, pa često nije važno ni šta si i šta su ti bili babe i đedovi, nego je važno šta drugi u tvom imenu čuju. Pa htio ne htio ti dijelom sebe postaješ ono što oni misle da jesi. Ili, tačnije rečeno, upoznaješ se, metodom vlastite kože, ili iskušenjima i pogrešnim čitanjima vlastitog imena, šta znači biti onaj Drugi. I to je nešto što je, čini mi se, veoma važno u slučaju Nebojše Slijepčevića. Prije sedam godina prikazan je njegov dugometražni dokumentarac, naslova “Srbenka”, koji također trebaš pogledati, ako već nisi, jer je riječ o jednom od najvažnijih filmova o temama naših identiteta i posljedicama koje iz tih identiteta na koncu proisteknu. Vjerujem da Nebojša Slijepčević ne bi snimao ovakve filmove da se, recimo, zove Hrvoje Horvat i da kao Hrvat živi u Zagrebu. Premda bi Hrvoje Horvat mogao biti i Srbin, koji živi u Beogradu. Recimo, državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, kadar Samostalne demokratske srpske stranke Milorada Pupovca, zove se Mile Horvat. I Srbin je, jedan kroz jedan. 

Ali o nečemu drugom sam ti danas htio pričati. O jednom drugom Mili i ženi mu Ivani. Taj Mile stari je zagrebački panker, rodom iz Tuzle, ali je kao gastarbajtersko dijete odrastao u Njemačkoj. U neku ruku tipična sudbina iz naših krajeva. Cijelu je vječnost imao taj svoj bend, s kojim se pomalo furao na mitologiju i pripovijedanje u pjesmama Zabranjenog pušenja i sarajevskih novoprimitivaca, pokušavajući stvoriti i neku takvu zagrebačku kvartovsku i generacijsku mitologiju, iz koje će onda proizlaziti pjevane priče. U Hrvatskoj su postali popularni među nekom kvalitetnijom omladinom, solidno su se afirmirali i u zemljama bivše Jugoslavije, u Beogradu imaju ozbiljnu i brojnu publiku.

A Milina žena Ivana zagrebačka je psihijatrica, rodom iz Hrvatskog zagorja, iz neke jako brojne i siromašne porodice, baš kao iz priča Ivana Cankara ili Augusta Cesarca, koja je, kao što i treba, jednom bila mala pankerica, koja se zaljubila u tipa s pozornice. Na kraju se za njega i udala. On je nastavio svirati i pjevati, ona je stvarala neku ozbiljnu profesionalnu karijeru i pomalo su se, usput, oboje bavili društvenim i političkim aktivizmom. Premda socijalni i kulturni autsajderi u Zagrebu i Hrvatskoj, djeca provincije i predgrađa, vođeni su tom duhovno-aristokratskom čežnjom za boljim životom. Duhovna aristokracija se od postkomunističkog ološa posvuda razlikuje samo po jednom: i jedni i drugi žude za prosperitetom, samo što je ološu granica prosperiteta na vlastitome kućnom pragu, ili unutar vlastitoga porodičnog, partijskog ili partijsko-mafijaškog klana. Duhovna aristokracija, pak, na svoj svijet i dom, na svoju zajednicu, gleda šire. Ono što je ološu kućni prag, to je njima crta horizonta.

Prema Ivaninom i Milinom društvenom i političkom aktivizmu ja lično imam pomalo ciničan stav. Kao mlad čovjek radio sam neko vrijeme u glasilu ljevičarskih moralnih vertikala, i družio sam se s tom zlatnom teladi hrvatskog antifašizma i sveopćih ljudskih prava, pa mi je od njih ostala doživotna muka. Ali jebeš muku: ja znam da su ti ljudi na onome što su tada radili zaradili goleme novce, da su žeženim zlatom optočili svoje kućne pragove i da su zarad ličnog bogatstva i afirmacije spremno paktirali i s najgorim gangsterima i s najcrnjim filoustašama. Ili, prosto govoreći, znam da su te hrvatske antifašističke i moralne vertikale iz vremena tuđmanizma također mračni ološ. Što, naravno, ne znači da svaki aktivizam u tome nužno završava.

Ivana i Mile tako su izašli na parlamentarne izbore s aktivističkom platformom Možemo, i na tim su izborima u Zagrebu odlično prošli. Naročito Mile, jer su ga prepoznali kao zvijezdu. On se, međutim, odrekao stečene političke pozicije i vratio se pjesmama, ali ona je ušla u politiku, glavačke je uskočila u taj strašni brlog, i započela svoju životnu borbu koja, iskustvo nam govori, na kraju mora završiti porazom. Ili će iz brloga biti ispljunuta, ili će se pretvoriti u one koji se prirodno u brlogu osjećaju! Prolazili su zatim mjeseci i godine, aktivistička se platforma Možemo pretvorila u političku, lijevu, liberalno-zelenu platformu, koja je ovladala Zagrebom i postala druga najjača opozicijska antinacionalistička snaga u Hrvatskoj. U svom tom vremenu Ivana je dobro nastupala. Pametna, srčana i jaka ko zemlja! Sitno neko čeljade, nemaš je šta vidjeti, a jako ko zemlja! Nastupa slobodno, a ne radi greške. Tako se kandidirala i za predsjednicu Republike! Znalo se da ne može pobijediti, ali je njezina kandidatura značila mnogo za onaj već vrlo širok društveni sloj koji je podržava. 

I tada se događa sljedeće: Miletu, starom pankeru, zazvoni telefon u džepu, Mile se javi, s druge strane je, kaže, Nikica, ali ne Nikica mafijaš, nego Nikica nogometaš, pa bi želio da se nađu na kavi. Panker Mile slabo ima veze s nogometom, ne zna on ni kako izgleda Nikica nogometaš, ali mu pomalo možda i imponira što se ljudi tako zanimaju za njega. Ili ima previše vremena. U svakom slučaju, ode on u taj kafić, sjedne i dočeka Nikicu. Ali kojeg Nikicu!

Prema davnoj optužnici, godine 1995. Nikica je usred Zagreba iz puškomitraljeza pokušao likvidirati Vjeku, vođu drugoga mafijaškog klana, a godine 1999. prema istoj je optužnici na Vjekin auto ispalio protuoklopnu raketu, čuvenu zolju, koja se zatim odbila od blindiranog džipa i ubila slučajnog prolaznika Zorana Dominija. (Njega ću ti spomenuti imenom i prezimenom, jer je samo to ime i prezime od čovjeka i ostalo.) Optužnica je pred zagrebačkim sudom, naravno, odbijena, jer se svjedoci ničega više nisu sjećali, a nisu više bili pri pameti. Pravo govoreći, ni tužiteljima nije bilo ni do čega. I tako je Nikica mafijaš izašao na slobodu, da bi od tog trenutka bio spominjan samo kao kontroverzni zagrebački poduzetnik. Zolja kojom je ubijen Zoran Domini ispaljena je u Preradovićevoj ulici, kod čuvene Knjižnice Bogdan Ogrizović, u mrtvom centru Zagreba, na mjestu koje pomalo podsjeća na Ulicu Vuka Karadžića, tamo oko restorana Vuk, ili tamo iza, na Caffe Galeriju, gdje ste se kod pokojnog Dragana Kapičića nekad okupljali. Pokušaj, dragi moj, zamisliti zolju ispaljenu na tom mjestu, a onda pokušaj zamisliti kako se zagrebačka politička, društvena i akademska elita miri sa tom zoljom i s umom iz kojeg je ona ispaljena. Važno mi je da to vrlo precizno zamisliš! I još nešto: taj vođa konkurentskog mafijaškog klana Vjeko dvije godina kasnije, a nekoliko desetaka metara sjeverozapadno od mjesta na kojem je ispaljena zolja, ubijen je hicem u glavu, koji je iz blizine ispalio James Cappiau, belgijski državljanin. Ne moram ti ni reći da hrvatska policija nikada nije otkrila tko je ubojstvo naručio.

I, dakle, nakon svega toga, i još koječega drugog što bismo sad radi dramaturgije preskočili, pred starog pankera Mileta, koji je tolike godine pokušavao stvoriti neki svoj mitski Zagreb, čiju će mitologiju ispisivati u svojim pjesmama, izlazi Nikica, koji je preko telefona u šali za sebe rekao da nije mafijaš, nego je nogometaš. A mi ćemo hrvatski korektno reći da je kontroverzni poduzetnik. Nekoliko je minuta starom pankeru bilo potrebno da pobjegne s lica mjesta, ali prethodno je sve već bilo obavljeno. Zabilježeno je tamo gdje i treba biti da se suprug predsjedničke kandidatkinje Ivane, blizak zagrebačkim vlastima, sastao s Nikicom.

Bila je to ljupka i zapravo neprikrivena namještaljka, kojom je HDZ nastojao kompromitirati ne samo svoje političke protivnike, nego one među tim protivnicima koji su, sa stanovišta zakona i morala, savršeno ispravni. Iritantno intaktni! U doživljaju javnosti bilo je to povezano s prethodnom aferom, od prije nekoliko mjeseci, u kojoj je europska tužiteljica Laura Codruța Kövesi razotkrila aferu hrvatskog ministra zdravstva, koji je, udružen s capom di tutti capi svih balkanskih mafija, pljačkao europski novac. Rečeni ministar kultna je figura HDZ-a, neka vrsta feminiziranog debeljuškastog princa tame, koji je na izravnoj vezi sa svetim Petrom, tako da je akcija likvidiranja štete koju je proizvela Laura Codruța Kövesi prerasla u vjerojatno najveći vojnoredarstveni i propagandni poduhvat u Hrvatskoj od ljeta 1995. Dio je akcije bio je i pokušaj da se kao suradnici mafije kompromitiraju stari panker Mile i njegova žena, neugasiva zagrebačka urbana tribunka i psihijatrica Ivana. Sa stanovišta glumačkog casta, meni je najzanimljivije bilo kako je kontroverzni poduzetnik Nikica, koji prema sudskom pravorijeku nije pucao iz puškomitraljeza na vođu suparničke mafije Vjeka, niti je zoljom ubio Zorana Dominija, pristao da za potrebe igrokaza odigra opasnog vođu mafije za kojeg oprezni i uplašeni dio javnosti vjeruje da je učinio ono što nije učinio. Ako bih, pak, ja trebao reći je li Nikica kontroverzni poduzetnik ili je mafijaš, ja bih rekao da je Nikica hadezeovac. Ili, još preciznije, on je čovjek Partije koja je ponikla iz revolucije. HDZ je ponikao iz crne revolucije, kao što je SKJ ponikla iz crvene revolucije. Takve partije prirodno privuku ljude kakav je Nikica.

Nakon što je obavljena javna kompromitacija starog pankera Mile i žene mu, psihijatrice Ivane, slijedi njihova dalja obrada, u kojoj sudjeluju mediji i zajednica, a glavni megafon je, kao što to često u Hrvata biva – sud. Naime, čim je Mile javno pokušao demantirati da ima ikakve veze s kontroverznim poduzetnikom Nikicom, i čim je Ivana javno rekla ono što su svi prethodno već znali, a to je da je riječ o navlakuši i o klopki za naivce, Nikica je Ivanu i Mileta tužio sudu. Kao njegov advokat pojavio se Anto Nobilo, legendarni javni tužitelj u procesu protiv Andrije Artukovića, dobrodržeći sedamdesetpetogodišnji majstor borilačkih vještina i jedan od odistinski najuglednijih hrvatskih advokata. Prononsirani ljevičar, uzdanica maločas spomenutih moralnih vertikala hrvatskoga novinstva, antifašist, dugogodišnji pro bono odvjetnik preživjelih članova pobijene zagrebačke srpske obitelji Zec, čovjek na čiji kult ni sam nisam bio posve imun. Nobilo s Nikicom drži konferencije za štampu, govori kao njegov odvjetnik i ovlašteni jamac istinitosti svake  Nikičine riječi, i malo pomalo, tokom još uvijek žive predsjedničke kampanje, nastoji uništiti javni ugled to dvoje društvenih autsajdera i alternativaca, starog punkera Mileta i psihijatrice Ivane. U tome mu, naravno, pomažu etablirani zagrebački mediji, HRT, stoka s društvenih mreža. A Miletov i Ivanin obiteljski život malo se pomalo pretvara u pakao. Njih dvoje, naime, imaju i djecu, a kada imaš djecu, tada je tvoj strah od kontroverznih poduzetnika još mnogo veći. Stižu im prijetnje, jer to je u Hrvatskoj manira: čim te nanjuše da nisi njihov i da si sam i nezaštićen, obavezno ti prijete smrću i koječim drugim. O tome bih ti, dragi moj, mogao iz vrlo bogatog ličnog iskustva!

U sljedećoj fazi procesa jedne zagrebačke novine otkrivaju malverzacije obitelji Kekin pri izgradnji njihove obiteljske vile. Inače, ta vila je, sudeći po fotografijama, nešto poput onoga tvog dvorca u Beški. A malverzacija je u sljedećem: nakon što su od privatnika kupili zemlju za kuću, Kekini su, kako to često biva, svojim posjedom blokirali disfunkcionalni komadić zemlje u općinskom vlasništvu. Pravilo je da se, po zahtjevu privatnog lica, tada organizira javna dražba, na koju se javi samo onaj čiji je posjed blokirao općinsko zemljište, koje mu onda na dražbi biva za male novce prodano. Pretpostavljam da se isto događa i u Srbiji. Da općina Buje Kekinima nije prodala to malo zemljice, do nje bi se kao vlasnik mogla spustiti samo helikopterom. Ustvari, ne bi mogla ni to, jer je rečeni komadić grdna uzbrdica. Eto, nadam se da sam dobro opisao cijelu stvar.

E, tada se u priču uključuje Državno odvjetništvo ili, srpskim jezikom rečeno, Republičko javno tužilaštvo, koje najavljuje istragu. Na čelu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od prije nekog vremena je Ivan Turudić. Hadezeovac iz radničko-seljačke obitelji, navodni dragovoljac domovinskog rata, koji je najprije, kao stranački kadar, 1999. bio pomoćnik ministra pravosuđa, da bi ga zatim namjestili za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, odakle je godinama mračio i vedrio u kojekakvim sudskim slučajevima, te se naročito istakao u podstrekavanju progona novinara i suzbijanju prevelike slobode govora u Republici Hrvatskoj. Ali ništa od toga nije Turudića izdvajalo od standarda idealnog hrvatskog pravosudnog djelatnika, tužitelja ili suca. Ono po čemu je otpočetka bio jedinstven jesu njegovi učestali politički intervjui, krajnje brutalni i stranački angažirani, te njegovo druženje i javno zastupanje praktično svih viđenijih i uglednijih kriminalaca u državi. Recimo, veliki je on prijatelj sa Zdravkom Mamićem, gospodarom nogometnog kluba Dinamo i Hrvatskog nogometnog saveza, u jednom vrlo dugom razdoblju, te navodnim Kolindinim zagondžijom. Ovo za Kolindu, možda, i nije tačno, ali je tačno da je Mamić organizirao čuvenu Kolindinu proslavu rođendana, pa je zbog curenja informacija o tome Kolinda smjenjivala i progonila glavnog obavještajca u državi. Turudić je, pretpostavljam, bio i na tom rođendanu, jer je posvuda gdje su ugledni Hrvati.

Plenković i HDZ postavili su ga za glavnog državnog odvjetnika iz dva razloga: da bi stopirao procese koje europska tužiteljica povede u Hrvatskoj i da bi na sve načine kompromitirao i progonio opoziciju. Obje stvari Turudić zasad savršeno obavlja, nimalo ne skrivajući svoje poslove i namjere. Pritom otvoreno vrijeđa predsjednika Republike, prijeti novinarima i najavljuje njihove nove progone, ruga se opoziciji. Nastupa u duhu revolucionarnog pokreta koji ga je na to mjesto postavio. I sad taj Turudić po medijima igra igricu s istragom protiv Kekina, čiji smisao nije, naravno, u tome da itko i za što bude osuđen, jer ni u Staljinovom Sovjetskom Savezu, ni u Pol Potovoj Kampučiji nitko ih za ovo ne bi mogao osuditi, ali kako se bliže lokalni izbori, na kojima se odlučuje o tome tko će vladati glavnim gradom i koliko će se po Hrvatskoj raširiti utjecaj psihijatrice Ivane i njezinih aktivističkih drugova, koji su se, eto, počeli baviti politikom, Turudić obavlja zadatak kakav u Srbiji dopadne urednike Pinka i Informera. Zaista, dragi Basara, ono što u Srbiji rade Pink i Informer, to u Hrvatskoj radi glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, skupa s gospodom građanima i pripadnicima kojekakvih javnih elita. 

Zašto ja tebi ovo sve pričam? Zato što pokušavam ono što sam si zadao otpočetka ovoga našeg dopisivanja, što će reći još prije tri knjige i prije već skoro hiljadu stranica, a to je da te uvjerim kako se u naše dvije zemlje stvari, strukturno gledano, odvijaju na jednak način, u neprestanoj borbi između potisnute manjine koja svoju dobrobit mjeri horizontom i agresivnog revolucionarnog ološa koji dobrobit mjeri vlastitim kućnim pragom, dok se golema većina ljudi u obje zemlje nemušto i beslovesno povija pod naletima košave – kod vas, ili juga – kod nas, i pod milim bogom ne misli ništa. Pobjeđuju uvijek oni koji uspijevaju sebi privući nemisleće. Ne treba nas više čuditi da kod nas u pravilu pobjeđuje ološ, jer je tako, čini se, i kod onih prema kojima je historija bila nešto milostivija i umjerenija. 

Zato mi se sviđaju srpske studenti, navijam za njih, premda u tome nastojim biti krajnje diskretan, jer ne mislim ni da je korisno ni da je pristojno to mimikrijsko komšijsko glumljenje kako smo svi skupa u nekoj zajedničkoj borbi za slobodu i pravdu. Nismo i ne možemo to biti, jer nismo dio istoga fiskalnog okvira, ne plaćamo istom haračliji harač! Ali volim ono što studenti rade, navijam za njih, jer mi se čini – a ti me sad pokušaj ismijati ili mi se narugati! – da studenti danas u Srbiji igraju onakvu ulogu kakvu je nekad davno, davno igrao Dositej Obradović. Njihov pothvat je prosvjetiteljski u odnosu na zajednicu i društvo, i na generacije njihovih roditelja, ali to je i čin vlastitoga naraštajnog samoprosvjećenja. Zato me ne impresioniraju zanovijetanja ovdašnjih, hoću reći hrvatskih, političkih analitičara i balkanskih euromakroa, koji govore kako studenti nemaju svoju stranku ni političku agendu. Pa nemaju je, jer u ovoj priči i nije riječ o vlastima i njihovoj promociji, demokratskoj ili antidemokratskoj, diktatorskoj ili parlamentarnoj, nego je riječ o pravilima ponašanja, riječ je o tome je li okej da petnaest ljudi izgine jer im nadstrešnica padne na glavu, je li okej da se to dogodi zato što je netko uzeo novac koji mu ne pripada. O tome je, koliko ja razumijem, riječ, a ne o sastavu parlamenta i o premijeru i predsjedniku. Ili, prevedeno na hrvatske prilike, nije riječ o tome hoće li na vlasti i dalje biti klerikalna konzervativna desnica, na čelu s Andrejem Plenkovićem, kojeg je Milanović duhovito i tačno nazvao Plenkošenkom, budući da se Plenković prema Bruxellesu odnosi otprilike onako kako se Lukašenko odnosi prema Moskvi, nego je riječ o tome hoće li radnike po hrvatskim trajektnim pristaništima ubijati neispravne rampe na trajektima, jer je Plenkošenkov stranački drug i prijatelj negdje maznuo neku lovu, riječ je o tome hoće li se vlast koristiti uslugama certificiranih mafijaških vođa u kompromitiranju svojih kritičara i protivnika. A nervira me još nešto: taj osjećaj hrvatske nadmoći kad preko taraba pogledaju u srpsku avliju. Nema sumnje da bi me nešto tome slično nerviralo kod Srba, kad bih živio među njihovom većinom. 

Pozdravljam te,

m

Jedno je, međutim, sigurno: u povijesti domaćega stripa najbogatije masovne scene i najraskošnije prizore u općem planu naslikao je Miroslav Sekulić Struja. To o “Petru i Lizi” govori nekoliko važnih stvari. Prva je da ova knjiga očito nije nastajala u roku i ritmu u kakvim nastaju crtani romani, nego je mnogo, mnogo duže stvarana. I, naravno, to nećete prepoznavati samo na pojedinim sličicama, kadrovima, scenama i strip-tablama, nego je dugo nastajanje romana ugrađeno i u njegovu pripovijest, u naraciju. Drugo, Miroslav Sekulić Struja svoj strip slika, a ne crta. Što također mnogo dužim čini proces njegova nastajanja, utječe na formu i duh djela, ali i na način na koji čitatelj/gledatelj doživljava autorov rad. Najprije ga lista, promatra slike onako kako se gledaju reprodukcije po slikarskim monografijama, pa ga tek poslije čita.

Strujina slika/kadar često ima drugi, treći, četvrti plan. Prizori u daljini prikazani su jednako pažljivo kao i oni u prednjem planu. Premda su središnji likovi u priči Petar i Liza, ovo je roman o nečemu što je od njih mnogo šire: o gradu, epohi, svijetu, a ponajprije o svijesti iz koje su nastali i taj svijet i sve što ga naseljava. “Petar i Liza” nije, naime, pripovijest koja bi se mogla odnositi na stvarnost, ili na bilo koju i čiju povijesnu ili privatnu zbilju. Riječ je o snovitoj, pomalo deluzivnoj, fibroznoj priči – zbivanja u glavi koja ima konstantnu vrućicu od, recimo, 37,8 – čija začudnost potječe iz njezine jedinstvene stilizacije. Premda se radi o izmišljenom gradu, o gradu iz sna, i o nesigurnom povijesnom i privatnom vremenu, kakvo se, opet, razvija, koncipira i dekoncipira samo u snovima, detalji na slikama i u prizorima ovog stripa su krajnje dokumentarni, realistični, hiperrealistični. Struja slika stvarne modele automobila – po njima bi se, recimo, sudilo da se ova priča odvija isključivo u osamdesetim godinama prošloga stoljeća – kao što je krajnje autentična i njegova arhitektura. Veličanstveni znaju biti prizori njegova izmišljenog grada, opet u vrlo širokim općim planovima, na čijim uglavnom oronulim građevinama precizno razaznajemo različite stilske epohe. Kada slika svoj imaginarni grad, on izmišlja kuće, ili ih rekonstruira iz sjećanja, pa ih dovodi u suodnose, i tako opet stvara neki svoj snoviti, izmišljeni urbanistički koncept.

Opsjednut je ljudskim vrvežom. Doživljavamo ga već na samim koricama knjige: u masi ljudi koja tumara, mimoilazi se, hoda u različitim pravcima, a da se međusobno i ne primjećuju, ili ne primijete onoga tko ih gleda, skoro u geometrijskoj sredini slike, u dubini prizora njih dvoje poziraju. Liza i Petar. Ona u tamnocrvenoj haljini i u tirkiznom kariranom sakou, on u crnom odijelcu, s kapom nikolsonkom, i bijeloj košulji – ta bijela košulja jedini je sasvim bijeli detalj na slici – Liza nasmiješena, uzdignuta pogleda pred fotografiranje, on blago melankoličan, s likom Kafke i Kamova, razvezane vezice na desnoj cipeli. Pripovijest Strujinog crtanog romana teško je uhvatljiva, neprepričljiva upravo u onome što je u njoj najdojmljivije, povremeno nas izdaleka podsjeti na atmosferu nekog romana Kazua Ishigura, ali njih dvoje, Liza i Petar, pojavljuju se kao neke totalno lirske pojave, kao likovi iz Borisa Viana, dragi, divni, na neki nečuven način nježni.

Svijet oko njih, da nastavimo s opisivanjem korice, čine: tip u smeđim hlačama i kaputiću, koji u desnom donjem uglu napušta sliku dok se mimoilazi s čovjekom s rukama u džepovima, s bradicom i kravatom izviruje ispod zakopčane jakne; pokraj njega u istom smjeru žuri ćelo u smeđem, koji pod rukom nosi smotan tepihić, a prilazi mu čovjek s lulom, koji šeta psa; za čijim se leđima mimoilaze biciklist sa šeširićem i sjedokosa žena s punđom; ispred tumara dječarac, nalik na džepara, na kojeg kao da se osvrće mladić s masnicom na oku, koji kao da će se obratiti curi u mini haljetku i crvenom kaputiću s kapuljačom; ispred njih samo što nije prošao starac u sivom kaputu, s kariranim kačketom, na kojeg nailazi ušešireni mladić s cekerom, koji samo što se mimoišao s plavokosim, rumenim jurodivim, dok iz slike udesno izlazi ćelavac kancelarijskom tašnom, a za leđima jurodivom povisoka je stužena žena koja vuče kolica za tržnicu; za njom je dječak, u kojeg su se nešto zagledali dvoje na starom mopedu, on sa crvenom, ona s bijelom motociklističkom kacigom; malo ispred njih, nazad prema sredini prizora pijačni radnik na kolicima gura tri kartonske kutije s robom, u najdonjoj su tigraste lubenice, a na njega se i na njegova kolica osvrće dječak, zagledan preko ramena žene s kosom vezanom u rep, u čijem je naručju; na njih se, pak, osvrće sumnjiv tip s naočalama rožnatih okvira, u kišnom mantilu i sa šeširom; ispred njega upravo je prošao jedan s cigaretom među zubima, koji ne primjećuje okruglastu ženu sa šeširićem, pokraj koje izvire plavuša u ljubičastoj skijaškoj jakni, što će se mimoići sa zabrinutim tipom u sivoj jakni, za čijim je leđima brko s vrećom o ramenu; tu su još žena s djetetom koje drži za ruku, djevojka s torbom, još jedna koja se uredila za izlazak, a tu su, leđima okrenuti, žena i dječak, i muškarac koji sjedi na stoličici ispred štanda s robom. Ukupno to je dvadeset i osam ljudi, koji su većinom naslikani kao definirani karakteri. To je, barem u stripu, čudo.

Miroslav Sekulić Struja godinama živi u Parizu. Samouki je slikar, strip autor s vrlo ozbiljnom reputacijom u Francuskoj, svojedobno se bavio i slikanjem murala, zidnom umjetnošću itd. Ako bismo mu tražili srodnike, mogli bismo ih naći u Stipanu Tadiću, akademskom slikaru koji već godinama živi i slika u New Yorku, također se bavi stripom i bio je, za života u Zagrebu, vrlo ozbiljan i angažiran street art umjetnik, ali, recimo, i u Emeriku Feješu (1904. – 1969.), slikaru naivcu rodom iz Osijeka, dugmaru, češljaru i staretinaru, koji je gotovo opsesivno na osnovu razglednica stvarnih gradova slikao svoje imaginarne gradove. U Strujinom se stripu prepoznaju odjeci one umjetničke tradicije koja je prije već stotinjak godina nastajala iz grupe Zemlja, on je slikar gradskih otpada i smetlišta, cirkusa, kabarea i nekog vrlo šarenog undergrounda, ali, iznad svega drugog, on je slikar neke začudne ekspresije svoga unutarnjeg svijeta, slika konkretističke i dokumentarističke mašte, koji ne vodi previše računa o odrednicama vremena i mjesta, nego mu se sve što je doživio zbiva u istom vremenu i na istom, izmišljenom mjestu. I ono što je veoma važno: premda slika i ulja na platnu, premda se, dakle, bavi izradom pojedinačnih slika, strip je njegovo osnovno izražajno sredstvo i temeljni žanr. U stripu, kroz niz povezanih slika, osim što pripovijeda svoju priču, on stvara atmosferu vremena i mjesta, koja nekog, možda, može podsjetiti na novi rumunjski film, dok će sam Struja kao uzora negdje spomenuti filmskog režisera Živojina Pavlovića. Francuski čitatelji, pretpostavljamo, kroz te slike i prizore rekonstruiraju neku vlastitu viziju istočne Europe i Balkana. Što god bilo i odakle god dolazilo, “Petar i Liza” crtani je roman atmosfere.

Godinama je Fibra jedan od kulturološki najznačajnijih hrvatskih nakladnika uopće, te daleko najznačajnija izdavačka kuća u povijesti ne samo hrvatskoga, nego i ex-jugoslavenskog stripa. Okosnica njezina plana i programa otpočetka je bio osobni ukus utemeljitelja, vlasnika i urednika Marka Šunjića. Ono što se njemu sviđa, ili što on smatra i važnim, to će Fibra i objaviti. Kako je u poslijeratna vremena na stripovskoj sceni i u nakladništvu vladala grozomorna pustoš, pa su strip izdanja proizlazila još samo iz dubokog undergrounda i kulture koja je nastala na tradiciji fanzina i šapirografa, a gotovo svi značajni domaći autori iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća razišli su se po svijetu, gdje su često radili kao koloristi, nadničarili u anonimnim poslovima i na crtanju popularnih licencnih serijala, postajali novinski ilustratori, dizajneri i radnici u advertajzing industriji, tako je Fibra dugo, dugo objavljivala samo prijevodna izdanja stranih autora. Osim što Šunjić po svom senzibilitetu i interesima nije sklon undergroundu, još nešto ga je držalo daleko od ostatka ostataka domaće stripovske scene: dugo je, praktično sve do prije nekoliko godina, sva izdanje Fibre financirao od svoga privatnog novca, i dugo se, opet do nekih nedavnih vremena, izdavanje strip albuma činilo tragično neisplativim, pa bi bilo suludo i da se pritom bavio domaćom alternativom. No, upravo zahvaljujući Fibri s jedne strane i Danijelu Žeželju kao svojevrsnom Krleži i Hegedušiću hrvatskoga postmodernog i postžurnalističkog stripa s druge strane, stripovska scena počela se preporađati, pa se pojavila nova autorska generacija i započela je, makar stidljivo i diskretno, nova epska i autofikcijska era hrvatskoga stripa. Neke cure i mladići usudili su se stvarati crtane romane svojih života ili svoje mašte i snova. U neka doba se i u Fibri pojavljuju autori domaćih imena i prezimena. Najprije klasici, a za njima će već stići i novi klinci…

Pojava “Petra i Lize” u tom je smislu silno značajan događaj. Jedan doista veliki i važan hrvatski crtani roman, koji je najprije preveden i objavljen u Francuskoj (u Actes Sud, dakle kod važnog i kulturološki moćnog, velikog književnog izdavača), napokon nalazi svoje mjesto u kulturi, jeziku i krajoliku iz kojeg je potekao. To je manje važno za autora, a mnogo je važnije za samu kulturu, koja s “Petrom i Lizom” stiže na svoju nultu tačku, na tačku novoga početka jedne umjetnosti, koja je sa slomom hrvatskoga i jugoslavenskog novinskog stripa koji se zbio početkom devedesetih doživjela svoje gotovo potpuno uništenje. “Petar i Liza” još je po nečemu za nas zanimljiv i važan. Ovaj crtani roman, djelo goleme autorske samosvijesti te likovnog i pripovjedačkog talenta, u tehničkom je smislu nastajao na način koji je u produkcijskom smislu gotovo nezamisliv, jer je naprosto preskup i prezahtjevan za žanr stripa. Rezultat je na kraju jedno neshvatljivo raskošno djelo, lirska epopeja, intimistički blokbaster bez presedana u domaćoj stripovskoj povijesti. Blokbaster u stripu se od filmskog blokbastera razlikuje po tome što će filmski učiniti mogućom stotine milijuna dolara, do kojih može doći samo autor koji pripada eliti jedne žive kulture. Stripovski blokbaster, pak, može nastati samo iz totalne odanosti vlastitom unutarnjem fantomu, iz bezgranične ludosti i vjere u stvaranje. U tom smislu Miroslav Sekulić Struja izdanak je one najljuće, osamljeničke alternative, koji u životu nije imao alternativa nego da stvori veliko, prebogato remek-djelo.

Vi možete zajebavati poeziju, ali ne i mene.
                                               Boris Maruna

Vi možete zajebavati ovaj narod, ali ne i mene,
Vi možete u političke kampanje kretati s grobova,
Možete čak i kosti naših izgubljenih predaka
O vratove zakačiti,
Oni nam svakako sjede za vratom,
A vi, osim što zajebavate ovaj narod,
Ne činite ništa da se tog tereta riješimo,
Naprotiv. 
Vi možete lagati i manipulirati,
Možete do zore govoriti, na svom lošem hrvatskom jeziku,
Vi ste jebeni konvertiti,
Ovaj narod ništa ne pamti,
Ovaj se narod ničega i nikoga ne sjeća,
Ovom je narodu dovoljno smrti,
Sada se vi zajebavate,
I vama je dobro,
Vama je jebeno uvijek bilo dobro,
U svakom ćete sustavu živjeti bolje od prosjeka,
To je tako,
Vi ne padate ni pod takvim teretom,
Čak ni pod teretom tuđih kostiju,
Vi ste teret
I vas se treba riješiti,
Ali za takvo nešto
U ovoj zemlji
Nitko nije spreman

Po Brehtu

Šta si vidjela u tom snu, majko?
Vidjeh žene, gole oko hrama, kose im raspuštene.
Nariču.
Muškarci oko njih, cakle im oči
i kliču.

A šta kliču, majko?

Slave.
Slave.

Šta si još vidjela, majko?
Vidjeh tijela bjelasaju,
pogledi u vinom umiven oltar uprti.
Raspomamljeni slave.

A šta slave, majko?

Ono zvjersko u sebi.
Um.
Napredak.
Gradove bez sjenki i molitve.

Šta si još vidjela, majko?
Vidjeh Heraklita kako proždire sopstvenu misao,
dok žena, slijepa od svjetla,
juri.

Za čim juri, majko?

Za sjenkom.
Za kamenom bez imena.

Šta si još vidjela, majko?
Vidjeh žene u odijelima,
kako im kliču i za njima uzdišu.
Trče. Trče. Trče.

Kuda trče, majko?
Staklenim hodnicima. Ispod neonskih sunaca.

Za sobom trče
ali tragove više ne prepoznaju.

Zašto ne sanjah žene što nad bistrom vodom
lica blistava bisere prebirahu,
dok duša im se poji
milozvučjem što šapće:
mir… mir… mir.

Kad ih vidiš – više nećeš sanjati, majko.

(Iz ciklusa Prerezana nit)

SLIKOVIT BABIN GOVOR

Otkad je (1963) umrla moja baba Dragica, koja je živjela i za turskog i austrougarskog vakta i zemana, u govoru mojih bližnjih počeli su polako da odumiru turcizmi, germanizmi, mađarizmi, galicizmi, da bi do danas gotovo nestali. Tačnije, da bi ustupili mjesto amerikanizmima (anglizmima), nekim novim germanizmima i šatro govoru.

Iako su ti strani izrazi često upotrebljavani u iskrivljenom obliku, ja vrlo dobro i danas znam šta znače: antraga, arlaukovina, iljaga, ašik, alčak, (f)viraun, birvaktile, seiriti, odišćeliti (f)vistan, čerek. čekrk, čeketalo, belegija… Zatim: štreka, lorban, škriban, šprajc, curik, štranjga, (f)vasunga… (Plate i penzije nekada su primane uvijek prvog u mjesecu i tada se išlu u kupovinu mjesečne fasunge: zejtin, šećer, brašno, kava, usoljena riba, marmelada „na kilo“, poneki slatkiš za djecu…)

Baba je pričala i dosjetke, koje bismo danas nazvali anegdotama. Navešću samo jednu:

Jednog proljeća naišli kroz selo beg i aga, pa svratili u neku kuću tražeći da im se spremi doručak (vruštuk, govorila je moja baba). Baba pred njima dobro oprala i obrisala tavu (da ne bi na njoj ostali tragovi ili miris krmetine), stavila je kraj ognjišta i počela spremati čimbur (pomiješani kajmak, sir i jaja). 

Beg i aga gledaju kroz otvorena vrata kako je sve izlistalo i procvjetalo, pa će jedan od njih:

„Proliće, baba.“

„Neće, neće, sinko“, odlučno će baba.

„Jest, jest, proliće, baba. Vidiš kako se prolipšalo vrime. Proliće, eto!“ drugi će.

„Ama, neću proliti“, ljutnu se baba. „Čvrsto ja držim rep tave.“

U periodu poslije Drugog svjetskog rata, koji nisam mogao zapamtiti, ali ga pamtim iz babinih priča, ona je stvarala i vrlo slikovite neologizme. Ovaj mi je posebno ostao u sjećanju:

Vlasti su tjerali narod na besplatan društveno koristan rad (pravljenje cigle, izgradnja zadružnih domov, mostova, škola, uređenje seoskih puteva…) Baba je o tome kasnije vrlo slikovito pričala:

„Komunisti i drugi neradnici, ćaća i’ nji’ov ranio, ćerali narod na DŽABNICU, da rinta o svom ruvu i kruvu.“

Ta njena kovanica zamjenjivala je pregršt drugih riječi.

„Eh, dječačke uspomene glupe“, kako bi rekao Branko Ćopić.

Tu sada snijeg povija ili povjetarac miluje krošnju osunčanih, mladih, još uvijek krhkih stabala. Ka bolnici na brijegu probijen je put. Asfaltom su prekriveni i tako zauvijek zaboravljeni neki od bezimenih, pod nebom neponovljivih ljudskih udesa.

Cvjetni zasadi prošarali su taj neveliki prostor staroga, pasivnog groblja. Tu su i drvene klupe, na čijim naslonima sjede đaci, držeći se za ruke, a noge drže na sjedištima. Nekada mislim kako u njih, dok su tu, ulazi nešto od duša onih što su im tijela već dugo pod zemljom, njihove neostvarene želje, nade, snovi.

Naoko, po svemu, to kao da više nije groblje, kao da, zapravo, nikada i nije bilo. Ali ako bolje osmotriš, u travu polegli, naokolo nepravilno raspoređeni, u stvari razbacani brojni bašluci, s kojih je vrijeme izbrisalo imena i datume, kazat će ti da jest: groblje, nedvojbeno. A da se živi bore za prostor, otimljući ga i od mrtvih, i da sve čine kako bi ove zauvijek eliminirali, izbrisali svaki spomen na njih, svaki njihov zemni trag.

I polazi im to za rukom, živima, ali na trajnu opstojnost jednoga groba u tom groblju ipak su se morali sviknuti. Tu je sahranjen pjesnik, koji je umro mlad, davno: prošlo je od tada cijelo stoljeće. Smješten je uz ulicu, na ulazu u groblje. Njega žîvī kao da, zbog nečega nejasnog, ne smiju dirati. Štaviše: povremeno mu se vraćaju da ga obnove, urede, osvježe. S vremena na vrijeme na njemu osvane ruža, ili cijeli buket. A taj se pjesnikov grob, tako, uspostavlja kao čuvar groblja koje nestaje, čuvar spomena da je to bilo groblje, i da su ovdje pogrebeni oni što su nekada hodili ovim gradom i borili se za svoj prostor – baš kako čine i oni koji su danas živi.

Pjesnik kao da čuva mrtve od zaborava, od te, za svijet živih, konačne smrti. I kao da opominje kako razlike između živih i mrtvih uistinu i nema.

Ponekad, noću, kasno, kad se vraćam, i ja uzberem ružu, da njoj ponesem…

Doba djetinjstva i mladosti, poleta i strasti, polako prohuji, može se reći i brzo protutnji, ostadoše samo uspomene lijepo raštrkane i uigrane u svojim redoslijedima u pamćenju. Pa kad se sretne moja dječja družina, a to se rijetko dešava, jer smo svuda podijeljeni i rasijani, fino je slušati priče koje su u principu isto zapamćene, ali se drugačije interpretiraju, svatko je ponešto zapamtio iz svog ugla gledanja. I onda u susretima i buci nadjačavanja sve opet spremiš u paket sjećanja i ništa se ne promijeni. Možda poneka nova informacija zaluta i uobliči priču na zreliji način.

Želim opet da osjetim razne opojne mirise prirode našega kraja što skupljaju polako nosnice šireći ih u želji i prenoseći to nešto do mozga da bi prelilo tijelo milinom i uzdahom. Ali gubi se sve u stvarnom bivanju, borbi i svakodnevnici, u poimanju svega, u prolaznosti i uvijek u žurbi kao da stići nećemo tamo gdje smo krenuli. A doći ćemo i do te tačke kad se počnemo vraćati prema početku! Pokazaše nam to primjeri naših starih koji su pozdravljali svijet oko sebe koji su voljeli i dodirnuli svoju dušu pri odlasku.

I onda jednom padne snijeg, nismo ga davno vidjeli, a možda i nikad do tada! Pošto smo se nadivili iz toplih kuća te bjeline, odosmo vani da se s brdašca spuštamo nizbrdo glumeći sanjkanje koje smo vidjeli samo na televiziji u crno-bijeloj slici; i to bez straha, poput iskusnih. Pa kad nas mraz uštipne za obraze i ofarba ih u crveno bijaše nam dosta letenja između dva reda vinograda niz padinu na škipima ili mažerama napunjenih slamom. Promrzli i ugruvani nismo mogli više vani izdržati nenavikli na zimu a i bez tople odjeće.

Krenusmo po selu da lutamo strepeći da će nam po glavama popadati cucle stvorene od leda s krovova s kojih su kapale kapi poput dijamanata jer sunce im dade svu ljepotu u odsjaju prije nestajanja. Neki su namjerno lomili led i lizali kao sladoled, a usporedba je bila više nego dobra.

Onda bismo ušli kod nekoga na komin ili kamin, bili smo toliko slobodni u svaku kuću da uđemo da se zagrijemo i slušamo priče starijih ljudi. Na kominu se odvijao dobar dio zimskog života, a sve otvoreno i slobodno, danas to više ne postoji.

“Eh, djeco, ovako nije bilo davno kod nas leda, noćas će i zec mater tražiti; oćete li soka; evo imam malo keksa za vas; aj ispecite ove dropčiće na žaru, oni su vam dobri i hrskavi, i onda; ajte svojoj kući, mi moramo perušati piliće, tražit će vas vaši, smrkava se…”

I tad dim zasuklja na kominu jer prođaraju vatru s mašicama i počne da nas guši tako da izlazimo i nastavljamo tražeći druga mjesta za zabavu u idili neobičnog bijelog pokrivača u našem divnom kraju. 

Onda neko dojavi: Eno ide dida Dobre sa guslama u tu i tu kuću! Mi trčimo jer to je nešto interesantno s pričama o hajducima i kraljevićima. I dida, uz priče i vino i možda nešto pečeno na žaru, gudi i gudi i kroz nos rastežući stihove i u očima stvarajući nekakav zanos i kod djece i kod odraslih da postadosmo svi radosni i nasmijani. Kao u bajkama svi sretni napuštaju taj dan u toplini debelih jorgana ili biljaca. Samo poneki hrabri i radoznali lovci uzimaju svoje lovačke puške i pravac na dočku da bi se i sutradan kod nekog sreli na večeri divljeg zeca kuvanog u crnom vinu par sati.

Zec nije bio toliko bitan kao sama zabava uz lovačke priče pune nadgradnje i veličanja nakon svake čaše vina više. Zabavno, puno smijeha i kolača! Salnjaci s mermeladom bi se vadili dok još nisu ni pečeni iz špakera. Mogla sam dodirnuti miris bure i caklenog neba punog zvijezda iz tih priča, i padanja sa stabala s lomljenjem grana, i moranja na potrebu u zviždukanju imitiranih životinja, i svih jadnih stvorova šta su završavali u loncima i njihovih krzna oko nečijih vratova ili ispod nogu. Ali to je istina prirode! I to su lovačke priče, izmišljene, s pola istine i u ponavljanjima, a uvijek drugačije. Te priče su obično donosile radost i smijeh za sve.

Jednom, te snježne godine, pođoh i ja u lov na ptice sa tatom. Samo na sakupljanje jadnih popadalih ptica koje su u serijama završavale svoje letove na njive, po par komada odjednom. I onda bi ih čevaldušom nanizao u ogrlicu. Ja bih okrenila glavu da ne gledam. To bijaše poput svih pročitanih bajki i basni, sa žaljenjem bez osjećaja. Poneku ptičicu koja bi ostala živa hranili bismo i pojili da se oporavi, ipak bi ugibale. Jer to je bila borba za opstanak u zimskim danima bez obzira šta se imalo, ljudi su uzimali ono šta im priroda nudi. Bez griže savjesti! I onda perušanje na kominu, ja bi obično izmigoljila.

Snježna bjelina bi trajala samo dva-tri dana i onda bi počelo da kaplje i da se sliva voda na sve strane jer bi sunce zasjalo. Sve bi sijalo do sutona, zečevi i fazani bi visili po konobama, psi bi se umorni zavukli u svoje kućice sve do jutra kad bi sva čarolija nestala.

A ljudi su tada imali svega, počeli su da dograđuju kuće te da kupuju djeci aute; sve neki crni, a neki sivi poslije posla, ovisilo je o tome koji materijal obrađuju u kojoj tvornici. Imali su zajedničke samo autobuse koji su ih odvozili i dovozili kućama. Neki se ne bi ni presvlačili nego hrlili na svoja polja ili u vinograde ili u lov i ribolov ovisno koje godišnje doba upravo jeste ili kakvo je vrijeme. I onda bi do mraka radili po poljima, a neko čak i po mraku. Lovci do u sitne sate u lovu.

Ljudi su bili vrijedni i mislili na svoje porodice i vrijednost zajedništva i sloge.

Rijetko je padao snijeg kod nas, možda svake desete godine, zato dobro pamtim te dane, tu snježnu godinu.

Imala sam malog patuljastog pjevčića i kokicu koje sam dobila na poklon. Tražila sam ga kad je pao snijeg, dozivala, a on skončao u bušti zatrpan snijegom jer nije mogao izaći. Prekriven bjelinom, ostao je tu skriven sve dok se snijeg nije otopio. A ja ga tražila pa tražila. On ostade crna tačkica u bijelom vidokrugu mojih sjećanja.