Kao lepuh maslačkov lako
Jato vranje što s krova se vinu
Mog potkrovlja uletje s grakom
Na misu za dušu Gordaninu

Među nama od leda bedem
Na nju pada snijeg usovskim rpama
I od raskršćā mi je sva planeta
A nemam plan svijeta
I često mi je kao da jedem
Sa stolnjaka u zakrpama

Eh da mladi smo pa da
Meni na um ne pada
Dok gledam ti oči da ima
I sunca na nebesima

I začuh glase grlica
Bjelopoljskih iz doba
Gimnazijskog i još pamtim:
Raznizale se hiljade
Vilinskih ogrlica
A biser što u travu pade
Na suncu jutarnjem plamti
Sa tvoga groba.  

<29. 4. 2016.>

Miroslav Feldman, sarajevski internist

Miroslav Feldman dolazi u Sarajevo 1925, nekoliko mjeseci nakon što je u Zagrebu uhićen zbog protudržavnih aktivnosti i komunističke propagande. Nije osuđen, nego je samo izgubio namještenje i za kaznu poslan u “unutrašnjost”.

U bolnici na Koševu kao liječnik internist ordinira do kraja 1927, kada dobiva premještaj u Pakrac, i postepeno se vraća prema Zagrebu. Kao Židov za vrijeme rata spašava živu glavu bijegom u partizane. Organizator je sanitetske službe, te referent Saniteta Ratne mornarice za Istru i Hrvatsko primorje. Kasnije je i liječnik u izbjegličkom logoru u El Šatu, pa upravnik pokretne bolnice Trećega, bosanskog korpusa i Četvrte armije.

Po oslobođenju zemlje postavljen je za načelnika Saniteta u Ministarstvu narodnog zdravlja Bosne i Hercegovine. U Sarajevu – ovaj put po zasluzi, a ne po kazni – boravi sljedeće dvije godine. Zatim se seli u Karlovac, pa u Zagreb, gdje radi kao liječnik u Stanici za hitnu pomoć, te upravitelj domova zdravlja u Maksimiru i na Peščenici.

Bio je dobar i odgovoran liječnik, ali bez većih statusnih ambicija.

U književnosti se javlja 1916, kada kao gimnazijalac, pod pseudonimom Miroslavonac, objavljuje knjižicu pjesama naslova “Slutnja”. Sljedeće godine, pod vlastitim imenom, tiska pjesmu u tada prestižnom Savremeniku. Dvadeset i jedna je Feldmanu kada 1920. u HNK prihvaćaju na izvođenje njegovu jednočinku “Pierrot i Colombina”, ali iz nepoznatog razloga drama nikad nije odigrana, a tekst je izgubljen. Nekoliko godina kasnije Feldman postaje neformalni kućni pisac središnje hrvatske kazališne kuće, igraju mu se: “Vožnja” (1927.), “Zec” (1932.), “Profesor Žič” (1934.), “Na uglu” (1935.), “Srna” (1936.), “U pozadini” (1939.). Uoči premijere koja je trebala biti održana siječnja 1940. odlukom banske vlasti zabranjena je predstava po Fedmanovom tekstu, naslova “Iz mraka”, koja će biti izvedena 1946, tokom prve poslijeratne sezone HNK.

Kultiviran, načitan dramski pisac, u toku s modernističkim stremljenjima i stilovima epohe, Feldman piše pod neskrivenim utjecajem Miroslava Krleže i kreće se u sličnom tematskom krugu: Prvi svjetski rat, stradanje hrvatskih domobrana, nesnađenost jedne male i skrajnute europske zajednice, likovi austrijskih časnika psihopata, zbunjeno malograđanstvo u pozadini… U drami “Zec” na neočekivano uvjerljiv način dočarao je sav besmisao rata, onoga koji se poveo u ime habsburške krune, ali i svakog budućeg. Središnji lik ove tragikomedije satnik je Doringer, zastrašujuća, manijakalna figura, koja kao da nije genetski proizvod svojih roditelja, nego društvene zajednice i povijesnog trenutka.

Dok osamdesetak godina po zagrebačkoj premijeri čita “Zeca” iz poluraspadnute knjižice nađene u obiteljskoj biblioteci na Sepetarevcu, čitatelju ne ide u pamet kako se nitko nakon ratova iz devedesetih nije sjetio da na hrvatske kazališne pozornice postavi ovaj tekst. Ima li i u tom zaboravu sistema?

Nakon Drugog svjetskog rata drame Miroslava Feldmana jedva da se još ponegdje u Hrvatskoj postavljaju. Nakon one jedne predstave u HNK, u karlovačkom mu kazalištu igraju komad “Doći će dan”, iako pohvale na njegov račun izgovaraju autoriteti epohe, od staroga Slavka Batušića do Branka Hećimovića i Ranka Marinkovića. Ali novo je vrijeme, novi pisci, drukčije su ideje o suvremenosti i modernosti…

Uz liječnički posao obavlja i niz činovničkih dužnosti za hrvatsku književnost i kulturu: predsjednik je Društva književnika Hrvatske (1955-1956), potpredsjednik Matice hrvatske (1959-1960), te dugogodišnji predsjednik Hrvatskog centra PEN-a (1962-1973).

Uvažavan i cijenjen Miroslav Feldman je u mirovinu i u zaborav ispraćen s visokim društvenim priznanjima, između ostalih i onim najvišim: Nagradom AVNOJ-a.

Nakon smrti, a umro je u Zagrebu 29. svibnja 1976, u ponekoj antologiji hrvatskog pjesništva bila bi tiskana jedna-dvije Feldmanove pjesme, tek da se ispune praznine među klasicima.

U knjizi “Poezija Sarajeva”, koju je u izdanju Svjetlosti, za ediciju Kulturnog nasljeđa sastavio i uredio Husein Tahmiščić nalaze se i tri pjesme Miroslava Feldmana.

Među njima: “Bataljon B.H. III gledan iz seksfahera ide na juriš”

Kao zelen ćilim, posut makovim glavama
crveni fesovi lete
strminom Monte Melete.

Težak ih vjetar nosi.
Teška ih kosa kosi.

Ruše ih crni bumbari.
Bodu ih trobridni žalci.

Ćilim u ponosnoj Bosni
domaći tkali su tkalci.

Čovječe, to nije ćilim
i nije slika.

Odsudna bitka za Monte Melettu, planinski masiv u Južnom Tirolu, odvila se 7. lipnja 1916, između austrougarskih i talijanskih trupa. U bici je na austrijskoj strani sudjelovala Duga bošnjačka regimenta, sastavljena od regruta i časnika svih triju bosanskih vjera. Oni su osvajali praktično neosvojivu kotu 1.824, pri samom vrhu masiva, jurišajući ususret mitraljeskim rafalima. Pod najžešćom vatrom bio je III bataljon, pod zapovjedništvom poručnika Eckera. Legenda kaže da je Ecker tristotinjak metara od cilja lakše ranjen u glavu. Na brzinu su ga previli, a onda je uz uzvik: “Bošnjaci, junaci za mnom!”, krenuo u posljednji juriš. Izginuli su svi do jednog, cijeli III bataljon, zajedno s poručnikom Eckerom.

Preko njihovih mrtvih tijela nagrnuli su novi junaci, i kota je na koncu pala. Besprimjerno junaštvo ili ludost, to je, kao i u tolikim drugim slučajevima, svejedno. Na kraju, bila je to jedna mala i nevažna pobjeda u velikom izgubljenom ratu, o kojoj se još dugo neće pisati ni govoriti, sve dok osamdesetak godina kasnije ne uzraste u jedan od konstitutivnih bošnjačkih nacionalnih i nacionalističkih mitova.

Miroslav Feldman bio je u vrijeme bitke za Monte Melettu zagrebački gimnazijalac. Ono što su tih dana i mjeseci objavljivale novine, i što se govorilo po gradu, a što je otpočetka poprimalo razmjere legende, jer nije bilo ratnih izvjestitelja te pravu istinu nitko i nije mogao znati, Feldman je zadugo upamtio. U jednome trenutku, i samo tad, Zagreb je ostao zadivljen junaštvom bosanskih – ili bošnjačkih: tada je to bio sinonim – vojnika, i najednom mu se iz njihova djela ukazala nada u spas svijeta koji se svud naokolo rušio. Oni su, ti neznani mladići s fesovima na glavama, kao sišli s gravira i crteža bečkih putnika i geometara, bili junaci dana. Egzotični manjinci, likovi iz Tisuću i jedne noći, hrlovine i druškani iz Bosne ponosne, koju nitko, istina, nije vidio, ali čije je ime bilo znano iz hrvatskih budnica i napitnica, uz koje se kafansko društvo podrilo da preraste u narod, predstavljeni su kao posljednji branitelji Beča i bečkih adeta u Zagrebu.

Ubrzo su svi na to zaboravili, jer su došla neka druga vremena i drugi junaci. Ali Feldman nije zaboravljao, nego je napisao pjesmu i posvetio je mitskom trećem bataljonu.

Jugoslavenski komunisti, s kojima je pjesnik dijelio sentimente i pogled na svijet, bili su izrazito kritični prema srpskome solunaškom kompleksu, kao i prema nastojanjima da se ideal jugoslavenskoga patriotizma uspostavi po uzorcima srpskoga ratnog i epskog junaštva. I bili su upravu: nikakva zajednica ljudi, pa ni država, ne može se bratski sklapati od ratnih pobjednika i od poraženih, a da se jednim i drugim ne priznaju tragika i junaštvo. Za stvarnu je ravnopravnost potrebno koješta žrtvovati, u čemu bi vazda i svugdje morali prednjačiti upravo pobjednici, ili oni koji su unutar zajednice veći i moćniji, i u kojih je veće moralno pravo. Bez toga neće biti zajednice.

Osim toga, Feldman je, na način Miroslava Krleže, bio svjesni Hrvat. Ali je bio i Židov, s vrlo jasnim i diferenciranim manjinskim sentimentom.

Prvi trostih je čudesan:

“Kao zelen ćilim posut makovim glavama
crveni fesovi lete
strminom Monte Melete.

Ono što pjesnik vidi višestruka je stilizacija. Prvo je planinska livada, posuta crvenim makovima. Onda je ćilim po kojemu je istkana zelena livada, puna crvenih makova, koji odmah zatim više nisu makovi, nego su crveni fesovi što se koturaju niz Monte Meletu. U malo riječi, posloženih po nekoj običnoj sintaksičkoj logici, zbude se mnogo toga. Pred očima onog tko s nekih izdvojenih visina promatra ovaj prizor triput se preokrene svijet, smanta mu se u glavi. (Pritom, sam prizor ne odgovara zbilji. Pripadnici trećeg bataljona, kao ni ostatak regimente, nisu tokom bitke imali crvene fesove na glavama. Fesovi su po armijskom pravilu bili sivi dok god traje rat. Samo u miru i uz paradne uniforme bili su crveni. Dakle, ona temeljna slika, na kojoj opstaje cijela pjesma, izvan je zbilje. Ali to nije važno. Ne samo zato što poezija i nema obavezu prema zbilji, nego i zato što je u ovom, kao i u tolikim drugim slučajevima, važnije ono što ljudi zamišljaju od onog što u stvarnosti jest. Većina ljudi, među kojima je vrlo vjerojatno i Miroslav Feldman, misle da su vojnici bošnjačkih regimenti ratovali s crvenim fesovima na glavama. Njihova predodžba stvarnija je od zbilje i mogućom čini zbilju i stvarnost ove pjesme.

Slijede tri distiha, sve jedan snažniji od drugog:

Težak ih vjetar nosi.
Teška ih kosa kosi.

Ruše ih crni bumbari.
Bodu ih crobridni žalci.

Ćilim u ponosnoj Bosni
domaći tkali su tkalci.

Prva dva su odsječna, s tačkom na svaki stih, treći je otvoren. I s njim se trebala završiti ova čudesna pjesma. Ono što ide nakon njega nepotrebno je. Znamo da “to nije ćilim i nije slika”, ali nam je, možda, bolje vjerovati da jest. Izvan predodžbe, bilo u obličju slike ili u obličju ćilima, ionako ne postoji ništa, i ničega nije bilo. Pa tako ni bitke za Monte Melettu, čiji visovi i danas pripadaju Republici Italiji.

Mimo Tahmiščićeve intervencije, pjesnik Miroslav Feldman nije nalazio mjesta u bosanskohercegovačkoj književnosti. Kratko je u ovoj zemlji boravio, ukupno jedva četiri godine. Bio je kuferaš, kao i toliki drugi, koji su u Bosni zakopali svoje živote. On je svoj ponio dalje, ostavivši Bosni najbolju svoju i jednu od boljih njezinih pjesama.

HAIKU TVIT

Ona razapnu plahtu:
Naše dijete
Puno prije vremena

S kosom
Tijesnom od ležanja

Izlazeći
Udara u dovratak

Za njim
Bršljan se vuče
Napustivši bokove
Titanskih kipova

Među cvrčcima
Proču se za te žice
Sve u šapatima

Kao posljednja
Svađa s ocem

SAV CVIJETIĆ OVOGA SVIJETA

____________________bratu Borisu

Nema opisa da stvara
Ikakvu svetkovinu
Preci na prečici ogrnuti
Kao nakon spaljivanja

Negdje si čitao ili si
Pipao više niti sam ne znaš
Lutkar koji u mraku
Može uvrtati glave

Odaje mladih matera
Mirišu na vratne vene
Psi se oponašaju šutke
Nomadi se dave bez imena za more

Kada svi umremo
Prva će ustati mama da otvori prozore
Zvat će na doručak
A nitko neće ustati

Niti će iznositi drva za njom
Čim se vrati ležaju
Presvučena u dugotrajniju
Tridesetgodišnju košulju

Reći ćeš brate kako je to raj
Biti tolika ranjivost

Mehr licht.
J. V. Gete

1. Preglēdao sam dva dana, sporo i pomalo, jer to boli, brojnije no što sam mislio fotke u smeđoj komodi od punog dreveta i odvajao Gordanine da jednom napravim album: moja mila se prekonoć pretvorila u hrpu fotografija. Pred ovim snimkom

sjetio sam se Ratkovićeve pjesme Ikona koju znam napamet još od gimnazijskih dana:

Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u kaputu pepeljastom i belom šeširu,
dešava se na ulici da zastanem.

I mada znam
odavno već da truneš,
pomislim: možda si ti.

Inače, ti znaš:
u boga nismo verovali ni ja ni ti.
I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.

Od njena osmijeha iz kojeg su mi sjali glavni razlozi da živim i pišem, i od riječi iz Ratkovićeve pjesme, tekle su mi suze, a onda vidjeh kako mi se istodobno iz nosa otežu dva tanka curka staračke sline. Zabranio sam sebi da plačem pred ikonom.

Zatim se sjetih: taj fotos čuva onaj njen sestrinski smiješak kad sam joj 1968. dohaberio: „Ja izgubio nevinost!“ Taj osmijeh, kojim me usrećivala i kao žene muža i kao majka dijete, govorio je da svijet nije pakao, ili bar da nije sav. I krenu iz mene vapaj: hoću k njoj. Da smo, ako i u ništavilu, ali zauvijek jedno. Zatim, ustrašen sobom, napisao sam pjesmicu Bez ikog:

Gordana me iz oblaka zove:
“Dođi kada procvjetaju zove“.

Urazmi nju i mene, Bože:
Bez ikog nam šći ostati može!

Nek ne čuje moje odgovore:
“Uskoro ću k tebi sići gore“ –

Žud od koje džigarice gore.

2. Nije važno je li mi se ovo pričulo ili prisnilo, ali je uvijek voljela da stvari ostavi nedorečenim: zove cvatu sredinom ljeta, što može, ali ne mora značiti baš ovog ljeta, možda me zvala, šta ga znaš, da joj dođem u doba cvjetanja zova 2026. godine?

Spreg “sići gore“, koji zrcali „pesnikovo pravo na grešku“, kako bi rekao Radomir Konstantinović, može se različito čitati, a očito kuša izmiriti ateistu koji zna: rodiš se, živiš, siđeš pod zemlju, tačka, i vjernika, doduše privremenog, ali vjernika koji se nada uzletu svoje duše u nebo. A zašto je pomenula zove?

Vazda sam joj čitao poneku svoju pjesmu ili prevod, i pamtim dan, ne i godinu, ali znam da smo bili u 21. stoljeću, kad sam joj iz svojih prepjeva poezije Josifa Brodskog pročitao Uspavanku: 

Rodila te zalud nisam
sred pustinje.
Zbog toga što car se u njoj
ne pominje.

Tu zalud je tražiti te.
Tu zimi je
studen veća nego prostor
koji krije.

Nekome igračke, lopta,
dvori beli.
A tebi za dečje igre
pesak celi.

Svikni, sinak, na pustinju
ko na udes.
U njoj ćeš da odsad živiš
gde god budeš.

Ja te dojih. A od nje ti
sviknu zena
na odsustvo ljudi – njim je
ispunjena.

Onoj zvezdi, što je strašna
rastojanjem –
vidnije je, u njoj, tvoga
čela sjanje.

Na pustinju ispod nogu
svikni, sine,
jer tvrđave, nju izuzev,
nema ine.

U njoj sudbu oko vidi.
U njoj mora
po krstu se prepoznati
daljna gora.

Bez ljudske je, kanda, staze!
Sve je veća
i bezljudna da bi išla
njom stoleća.

Na pustinju, ko trunka na
vetar leden,
svikni, ćuteć da na meso
nisi sveden.

Svikni s tajnom tom živeti;
to čuvstvo će
dobro doći sred beskrajne
sred pustoće.

Ta nije od ove gora,
samo duža,
ko znak ti se mesta u njoj
ljubav pruža.

Na pustinju svikni i na
zvezdu, mili,
čiji jaki zraci su se
njom prolili:

to je lampa da te seti
sina, u čas
pozni, samog u pustinji –
duže od nas.

Ova pjesma, koju je napisao tri godine pred smrt, nije tipična za Brodskog, ali je mom srcu bliža od većine  ostalih. Pošto sam joj završio čitanje, oči su nam bile u suzama, a nisam u taj čas mogao da se sjetim kad sam posljednji put plakao nad nečijom pjesmom: prije petnaest ili dvadeset pet godina? Ovo je pjesnički tekst najviše kvalitete gdje se “nema šta objašnjavati“, kako je rekla Gordana, a zaista i nema: ovo je gola emocija, ovo bi Eliot nazvao „direktnom poezijom“. Sad sam žalostan što nisam njoj i sebi priredio mnogo više ovakvih časova kad smo u zajedničkom razumijevanju poezije jedno drugom bili bliži no ikad, čak mi se pomalo čini da čujem kako mi se Gordana iz groba obraća:

Svikni, dragi, na pustinju
ko na udes.
U njoj ćeš da odsad živiš
gde god budeš.

Znam. To je pustinja iz koje nema izlaska, svaki je korak čini širom: što više ideš, “sve je veća”. Ta pustinja je “odsustvo ljudi” što ponajpije znači: ješćeš sam. A sam jeo nisam nikad. U Papama sam se za stolom otimao oko hrane s ostalom djecom, kao gimnazijalac jeo sam s bratom Grubanom, u sarajevskim i beogradskim menzama sa drugim studentima, do nedavno sam jeo sa Gordanom, a ostatak života biću osuđen na bezliječnu tugu da sam jedem.

U posljednjih desetak godina Gordani sam čitao ne mali broj svojih pjesama: nek vidi na čemu dirinči njen čoek, a pošto sam ih pisao za neobjavljivanje, htio sam da bar dio njih ima jednog slušaoca, ali je važnije što je s godinama rasla moja želja da s njom dijelim sve što mogu, jačala težnja da njoj više pripadam.

Njoj koja mi je, kad sam bio  postdiplomac u Beogradu, ali nisam siguran jesam li već bio završio prvu knjigu pjesama, na poleđini svoje čarobne, u pismu poslane fotografije napisala: „22. XI 1969 mom dragom i velikom pesniku Gordana“.

Pridjev „velikom“ relativizirala je ekavizmom “pesniku“, i bocnula me što sam te pjesme, potom izišile u knjizi Nedelja, pisao jezikom koji ceo svet razume, kako naslov kaže.

Tada nisam sa dovoljno vještine vladao rimovanim stihom i ekavicom je bilo pisati lakše, u njoj riječi imaju slog manje, što zna biti veliko kao kuća, ali sam pogriješio što sam ijekavske pjesme, recimo onu o Limu koja je počinjala  stihom: „Sijede ga Prokletije izmislile“, gdje zmijasto vijuganje jezika liči na Lim, naknadno ekavizirao: „Sede su ga Prokletije izmislile“,  a na ovu verziju možemo se popišati.

    Nedelja nije ništa posebno, osim što se u njoj vidi talenat. Kazaćete: kud ćeš više? Ali stotine pjesnika su u prvoj knjizi ispoljili talenat, a od njih nije bilo ništa, ili ne bar ništa osobito.  Već na prvim sastancima, kad sam je izvodio skupa s Azrom Kovačević i pred njima se upuštao u monologe duge miljama i recitirao 140 stihova Kostićeve Santa Maria della Salute, koju još znam napamet, Gordana nije mogla ne osjetiti moju fanatičnu vjeru u poeziju, vjeru s kojom ću umrijeti. Danas, ako bih sabrao pjesme koje sam napisao, prevode koje sam pravio sam ili u duetu, svoje eseje o poeziji i o prevođenju poezije, ispalo bi 8000 strana, što je mogao samo luđak koji vjeruje da je poezija najvažnija stvar na svijetu i njemu je Gordana služila doživotno: još 1969. kladila se da sam umjetnik, to jest „onaj koji ne umije da živi“, kako reče jedan Francuz, i odlučila da hendikepiranu osobu na grbači tegli do smrti.

A kad su, nakon knjige Poljska konjica, iz mene pokuljale hiljade stihova, jednom je pitala: „Otkud to tebi pod starost?“ “Pojma nemam. Postao sam pravi pjesnik iza šezdesete“. Što nije dovoljno tačno rečeno: i ranije sam bio pravi pjesnik, ali tek iza šezdesete postao sam pravi ja i sad sam žalostan što ovo nisam umio da objasnim živoj Gordani.

Još žalosniji sam od pomisli: kad nas je taj uistinu zajednički život, decenijama odlagan, za sjutra, za prekosjutra, za dogodine, napokon obasjao, nestalo ga je utren, jer „sve što sine brzo mine“, kaže se u crnogorskoj usmenoj priči.

U jednoj od tih pjesama koje sam joj čitao ima stih gdje sam uporedio cvjetove zove sa štrikanim podmetačima za čaše, našto je rekla: „Ti si stvarno odličan pjesnik“.

Zovama i njihovom cvatnjom sjen njezina glasa podsjetio me na dane koji su prethodili njenoj bolesti, kad smo izjutra skupa pili kafu, ja se čudio onom što sam sanjao, prilazio joj da duboko udahnem miris njenoga grla i potom kažem: “ko dijete!“, ili: „ko Đina Lolobriđida!“, a potom sebi govorio: „Vidi tebe, postao si, isusati, njen pravi muž“.

3. Kad idem Gordani, milo mi je što prolazim pored dopola zelenog Kranjčevićeva spomenika: još od gimnazijskih dana bio je moj pjesnik. Jedan hrvatski kritičar, u prikazu moje knjige Osmatračnica (1974.) rekao je: „Vidim li ja to u njemu Kranjčevića?“ Naravno da vidiš, pomislio sam prije 42 godine.

O Kranjčeviću sam napisao esej od 18 strana i čitao ga, uoči rata, na simpoziju u Senju gdje je dva dana bješnjela bura koja ti prolazi kroz kosti. Kasnije, dopisao sam 10 strana i tu verziju dao ne znam kome u sarajevskom Institutu za književnost da ga objavi ne pamtim u kakvoj publikaciji koja nikad nije izašla, jer je krenuo rat, a ja sam na Institutu zaludu kušao da nađem taj rukopis. Prvu verziju eseja objavio sam u knjizi Na ledu zapisano pod naslovom Odlomak o Kranjčeviću, a onih propalih 10 strana neću prežaliti.

Nekad zastanem pred Kranjevićem da se sjetim pokojeg njegova stiha, a jedan (“Bje mi u ovom glumištu zima“) stavio sam kao epigraf pjesme o Ivani, ali što je do juče bilo pjesnička istina, nakon Gordanine smrti postalo je bukvalna stvarnost:

I u svitanje da zapišem:
U tebi bih se, svijete,
Smrznuo da zrak tvoj ne diše
Jedino moje dijete.

4. Na njenoj krstači (a ne križu koji je u mom sh. jeziku rezerviran za Spasitelja), poljubim ime GORDANA: jednom poljubim u G, drugi dan u O, treći dan u R, nekad poljubim dva slova zaredom, ako sam jučer zaboravio, i često se sjetim trena kad su njen lijes u grob spustili: bacio sam na njega buket cvijeća, zatim uzeo grumen zemlje, nisam za tren znao šta ću sa njim, jer ne mogu ga, kao dotad na mnoge, samo baciti, pa sam ga poljubio da zahvalim planeti što je po njoj i Gordana hodala kako možda više neće nikad hodati ni jedna žena.

I kažem sebi: plačeš za njom, umjesto da pjevaš što si je sreo, a moglo se desiti da ne zamijetiš njeno postojanje i da sebe promašiš, sebe kakvoga bez nje ne bi bilo. Treba da sebe čuvaš, cijeniš i voliš zato što si životno djelo Gordanino. Drugi iz mene kaže: bedna dosjetka! Treći će: neka je dosjetka, ako pomaže! Onda im velim jezikom Darinknim: „Mir, oči povadili, ko krmci Miraševi“. Drago mi je bilo kad mi je Šeki Radončić rekao da je tu frazu čuo i od muslimana iz Gusinja.

5. Pričam znancu: “Odnio Gordani plave zumbule, a sutradan vidim: maznulo ih. Ejebiga, mislim se“. „To je prava riječ: ejebiga“. Drugi poznanik je rekao: „To su Cigančad što kradu cvijeće sa grobova i prodaju ga na pijaci“. „Možda“, rekla je naša dugogodišnja prijateljica Milica Lazić, „a možda ih je uzeo ko je znao da će ti zumbuli u čaši sedam dana da mu mirišu“.

Zatim sam joj donio tri skromna žuta cvijetka u plastičnim čašama, svaki dan ih zalivao, i niko ih nije dirao. Danas: jednoga nema. A prije nekoliko dana Gordani je netko donio plastične cvjetove jarkih boja što se ubjedljivo prave da su živi i liče na mene koji se 45 dana pravim da sam živ. Danas vidim: iz te ćume iščupalo središnji cvijet i bacilo ga podalje, ali je ostao na grobu.

Tko je to bio? Hajdeznaj. Sjetio sam se Ivana Fohta, jedinog preživjelog Jevrejina iz porodice po kojoj je iza onog rata nazvana ulica gdje se Gordana rodila i odrasla, sjetio sam se tog filozofa čija je predavanja iz estetike slušalo nas pet-šest sa jugoslovenske književnosti: “Narod kaže: diglo ga u vojsku, ukralo mu vola. Ovdje je srednji rod – korak u metafizičko, ime za višu, tajanstvenu, nepojmljivu silu“. I bi mi drago što sam se, da se uzvisim nad niskost, bilo čija da je, sjetio riječi voljenog profesora koje pamtim pedeset i kusur godina. Ono najbolje čega se sjećam, bilo od profesora, bilo iz književnosti, svaki dan me čini malo boljim, jer s time i time živim.

6. Sjednem na mermerni rub njena groba, ćutim ja gore, ćuti ona dolje, pa sam joj “dalek manje“, kako sam napisao u pjesmi o grobu Darinkinu. Zatim izvadim cigaru (koja ju je ubila: „pušački rak“, kazao je doktor Timur Cerić), i velim u sebi: da zadimimo, dušo, ako važi da dim sve je (Korbijerov stih).

Onda mislim: „Osjećam se kriv što sam te nadživio, osjećam se sav kriv pred tobom, ne znam u čemu, ali kriv sam, zapravo znam, stoput sam skrivio i stoput si mi oprostila, ali zašto sam te tjerao da na to trošiš snagu?“

Kad smo se uzeli, na Čengić-vili smo iznajmili stan podoficira JNA koji je, na godinu, bio prekomandovan u Beograd, a pošto nismo imali mašinu za rublje, odnio sam ga, dva puta, u velikoj tamnoplavoj putnoj torbi od skaja, u ulicu Porodice Foht da ga moja punica Marija opere, uškrobi i ispegla. Treći put, kad sam došao kući, Gordana pita: „Đe ti je torba?“

Tada su u Sarajevu bili zeleni tramvaji sa sećijom ozad, na koju sam sjeo a ispod gurnuo torbu da drugim ne smeta, i na Ćengić-vili izašao, a torbu zaboravio. Gordana je plakala: bili smo sirotinja i, zanemarim li drugo, lišio sam je njenih najboljih košulja i bluza i posteljina koje smo dobili za svadbu. Sutradan mi je oprostila, ali Marko sebi nikad neće oprostiti njene suze.

Ta bračna idila, početa suzama, trajala je do njene smrti: kad sam radio oko nje bolesne, objavljivala se, u punoj raskoši, moja nesposobnost da rukama išta uradim kako valja, pa bi Gordana nekad i viknula na mene, a ja joj kažem očajan: „Molim te, molim te, nemoj vikati na mene“. Ćutala je.

Desetak noći iza njene smrti nisam je sanjao, možda zbog leksilijuma koje sam pio i sljedeće noći od njihsa odustao. Sanjao sam da je Gordana viknula na mene i s onim smiješkom sa davne fotografije prišla i poljubila me u obraz. Probudio sam se sretan: iza smrti, makar u snu, pomaže mi mi da živim.

7. Još jedan san: prije nego sam zaspao, u onom stanju koje više nije java ali još nije san, izašla mi je pred oči kao živa: sa cigarom sjedi na kauču kao nakon završenog teška posla, sa očima kakve je imala kad bi pospremila kuću za Božić ili za Uskrs. Kad sam se prenuo, pomislio sam: Odmaraj se, mila, odmaraj. Odmaraj se i od svijeta i od mene. I dobro je što nećeš znati da ćeš ostati moj krst dok sam živ.
8. Oprostila mi je, prije sedam godina, koverat sa dvije hiljade maraka plate, mada ne znam jesam li ga izgubio, ili su mi ga ukrali na pijaci Markale. Nedavno izgubim sto maraka u Robotu i mislim: izgubio pare, a nema Gordane da mi oprosti. I znam da sam živio sa ženom koja bi mi i svoju smrt, kad bih ustinu bio za nju kriv, bila u stanju oprostiti. Iz njenog praštanja nisam umio čitati veliku ljubav: htio sam iz njenih usta čuti da me voli, a njoj je to bilo teže reći nego vukljati me cijeli život.

Na sreću, radnici Robota su tih sto maraka kasnije našli. Na nesreću, moj boravak na svijetu, dok me ima, biće sazdan od samih nesporazuma sa svijetom. Danas me čak čudi što Gordanu nije mnogo prije usmrtio nesnosni život sa stvorom koji je nešto vrijedio u učionici i za kompjuterom i nigdje više. Nigdje više.

“Možda sam kriv i za tvoju brzu smrt, ne znam kako, ali sam kriv, zapravo znam: skraćivao sam ti vijek vjerujući, zato to si bila jača ličnost od mene, da si i biološki jača, ali tvoj slabić je tesan od mnogo tvrđe japije, što bi znao da se zamislio nad činjenicom da su te ljekari pet puta parali, ali se nije zamislio, jer je bio zamišljen nad ljudskom sudbinom“.

Mogao sam joj olakšati zadnje četiri noći kad nije spavala jer se gušila, ali nisam umio. Poslije Gordanine smrti, došla mi sestričina Milka iz Bijelog Polja i priča kako je njen muž Dragan u 42. godini od raka umirao u titogradskoj bolnici, i kako je moj najstariji brat Momčilo, ljekar, jednu noć uletio u njegovu sobu i razvikao se: „Što mu ne date kiseonik, stoko!“ Meni je u taj čas došlo da vrisnem: mogao sam otići kod Timura Cerića i zamoliti ga za kisik ili pitati može li se gdje nabaviti, ali ja sam vazda bio uzeta uzetinja, kako me zvala Darinka. Uzetinja je paralitičar.

“Od krivnje pred tobom mogu se iskupiti smrću, a ne smijem umrijeti. Osjećam se kao stroj kojem je glavni šaraf izvađen, ali moram živjeti zbog djeteta koje si čekala deset godina. I ja sam ga čekao i danas ne mogu zamisliti svijet bez Ivane, ali sam svih deset godina znao: bila bi velika grehota da se ne ostvariš kao mati, a nije mi bilo osobito važno hoću li postati otac.

Ivana mi je svetinja, mnogo manje zato što sam joj babo, kako me često zvala kao učenica srednje muzičke škole, a mnogo više zato što si je ti rodila i što tvoj život produžuje. Od mene je naslijedila šake, a od tebe muzički dar, i nakon moje smrti, kad god njene šake budu svirale, u Ivani ćemo živjeti sjedinjeni.

A ti zovi iz oblaka: napisaću pjesmu kad mi se pričuje tvoj glas, naljepše što si imala. Desetine ljudi koji te nikad nisu vidjeli, ali su s tobom pričali preko telefona, jer si me i na taj način branila od života, rekli su mi: što imaš divnu ženu“.

9. U Pokopu sam udeverao: kad na grob Gordanin stave mermernu ploču, na njenom jastučetu će pisati

VEŠOVIĆ

GORDANA ROĐ. MIKULIĆ 1949 –2016

MARKO – JUGOSLAVEN 1945 – 20

Kad sam mu ovo ispričao, prijatelj germanista me pitao:

“Zašto ne Jugosloven?“

“Zato što Jugoslaven sadrži četiri od pet vokala mog jezika. U Jugoslavenu ima više muzike, više svjetla“.

“Mehr licht“, tiho je rekao moj prijatelj.

Don Kihotov manifest

Nije protivnik vlastima, on je protivnost.
Svemoći suprotstavlja nemoć, drugu jednu volju.
Nije opozicija, koje nema, nego je antipod.
Vlasti se gomilaju po središtima, a kod njega prostora na volju,
protivnost je široka, ozloglašena, raspršena.
Kad sretne nekog sebi sličnog, uspostavlja republiku
temeljenu na stisku ruke, grad
bez gradonačelnika, policije, sudca, burze.
Osvježi ga svaki glas vlastima antipatičan,
ali revoluciji kaže: premalo,
put pod noge, podrivati nije dovoljno,
iz prsa valja iskorijeniti, iz disanja
želju da se prihvati vlast, u protivnom sve ide ispočetka.
Protivnost ima samo jedan članak u ustavu,
svakome činiti ono što bi se htjelo po sebi.

Allons enfants 

Dok je Europa stojala i gledala, vi ste stojali tamo
da budete pridruženi građani Bosne, njezinih građana između dviju vatri,
Kad Europa nije ni gledala vi ste bili nos,
sluh, okus, dodir i vid tog odsutnog kontinenta.
Ako postoji šesto čulo, sažetak tih pet,
onda je to milosrđe, zaimača naklonosti, gnjeva, poleta.
U godinama povratka rata u Europu
bilo je važno biti tamo, u nevolji oštećenih strana.
pridružili ste se gomili zatočenih,
da priteknete broju, ojačate nakovanj
između granata i čeljadi, između pušaka i tjelesa,
podijelite nišan na čovjeka.
U Sarajevo se ulazilo kroz podzemni rov
natrpanih krijumčarskih naprtnjača,
nosači šećera, brašna, rumenila za osmijehe,
obilje kalorija da izdrži se opsada.
Vi ste bili allons enfants,
slobodni bez izbora da stojite na prozoru,
slobodni da ostavite zaprepaštene obitelji,
uskrse, božiće, ljetovanja dopuste, o vlastitom trošku,
bez državnih daščara, rasipnika javne boli.
Vi ste bili oni slobodni da pođete tamo gdje treba biti.
Boriti se za Madrid bijaše zadaća zadana roditeljima,
poći u Bosnu bila je naša,
vi ste bili ono mi, bezlična zamjenica bratstva.

Bilješka o Ernestu

Učinio je pravu stvar, htio je to nastaviti,
dugo živjeti, ne postati heroj.
Zasadio je slobodu na jednom od otoka u Karipskome moru,
prvi socijalizam na Antlantiku.
Umjeti užgati oganj bez širenja dima,
marširati noću, o svojim drugovima reče:
“Lanac nije izdržljiviji od svoje najslabije karike”.
Poštovao je kod svojih slabost, pretpostavku vrednote.
Spavao je na otvorenom u gustišu šume i zvijezda,
studirao je medicinu, dohvatio se oružja
što je možda proturječje.
Na nekim je fotografijama svježe obrijan, na ponekoj se smiješi,
na posljednjoj je Mantegnin Krist prostrt polugol.
Izdali su ga, jer izdajstvo je smrt u tridesetoj.
Jedna žena ga je osvetila, pucajući na stanovitog Quintanilla
u jednom od bolivijskih konzulata u Europi.
“Usted es el señor Barranquilla?”
“No, yo soy Quintanilla”
“Buoeno” pa je zapucala u nj.
Njezino ime, Monika Erti, zaslužuje ovo mjesto u dnu ove bilješke
koja završava ovako: “Lijepo je kad vas osveti žena”.

Priredio i s talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Prvi maj padao je u četvrtak. Već se u srijedu kraće radilo: radni je narod krenuo na proljetne odmore, jedni na selo da obiđu roditelje i provjere kako su voćke zametnule plod, drugi na more, da rastvore persijane i prozrače vikendice pred ljeto. Ćeif im je kvarilo to što se u srijedu naoblačilo, a za vikend se najavljivala kiša. Novi radni dan bio je tek u ponedjeljak.

Na sam praznik u jutarnjim je vijestima javljeno da se zbio “incident” u atomskoj elektrani u Černobilu. Riječ je zvučala zloslutno: svaka nevolja kojoj se ne znaju razmjeri je incident. Osim toga, vijesti iz Sovjetskog Saveza kreću se sporo, i stižu cenzurirane s nekoliko dana, mjeseci ili godina zakašnjenja: nesreća u Černobilu dogodila se pet dana ranije, još u nedjelju.

Bila su to već zadnja vremena, kada su i službeni jugoslavenski mediji bili krajnje negativno raspoloženi prema Sovjetima. Bez ostatka se vjerovalo Zapadu, javljali su se dopisnici iz Pariza, Londona, Stockholma, Rima – televizija, Tanjug i glavne dnevne novine, u našem slučaju Oslobođenje – imali su dopisnike u svakom zakutku svijeta, a kamoli ih neće imati u glavnim gradovima Europe, da bi se tek na kraju čulo što kaže dopisnik iz Moskve, koji je također bio nepovjerljiv prema domaćinima, pa bi, prenoseći službena izvješća TASS-a ili saopćenja Vrhovnog prezidijuma, gotovo ceremonijalno izgovarao riječi ograde. Još su samo zadrti staljinisti Rusima vjerovali na riječ.

Tako je bilo i tih dana, tokom dugog prvomajskog vikenda, kada će prvi put biti spomenut i otrovni radioaktivni oblak, koji je vjetar ponio prema Skandinaviji i Europi. Vijesti su zvučalo izrazito zloslutno, premda nisu postojali mediji koji bi podjarivali zle slutnje i generirali paniku. U televizijskom dnevniku vijesti o posljedicama incidenta u Černobilu emitirane su u uobičajenom vanjskopolitičkom terminu, negdje u desetoj minuti dnevnika, a u novinama jedva da ih je i bilo na naslovnim stranicama. Nije to bilo dirigirano informiranje, kao što bi danas netko izvolio reći, nego naprosto nije postojala žudnja za katastrofom i smakom svijeta – karakteristična za eru tabloida – a niti se, zapravo, tačno i znalo što bi nam mogao značiti incident u nuklearnoj elektrani.

Prvim majem započinjao je pretposljednji mjesec u životu moje None. Umirala je od raka tiroidne žlijezde, ali smo se pravili da se to ne događa. Dvadeset pet godina ranije, u svojim kasnim pedesetim, bolovala je od hipertireoze – u ono vrijeme poznate i kao Bazedovljeva bolest – koja se liječila radioaktivnim jodom i zračenjem. Štitnjača je četvrt stoljeća mirovala, da bi onda buknula.

Tih praznika još uvijek se kretala po kući. Kuhala je ručak, prala suđe, i sve je, kao, bilo normalno, osim što noću nije spavala, jer joj je tumor pritiskao dušnik i gušio je. Dok bismo na televiziji gledali vijesti o Černobilu, ona je zabrinuto komentirala: Vrag je zračenje, Marija Curie umrla je zato što je eksperimentirala rengen zracima, a koliko li je rengena u jednoj atomskoj centrali! Tješila me njezina briga. Mislio sam, ako je tako ona zabrinuta, onda i nije tako strašno bolesna. A onda se i brinula, samo da bi nam svima s njenom bolešću bilo lakše.

Sjećam se mnogih potankosti iz ta četiri praznična dana. Pamtim šta sam čitao, šta učio za fakultet, pamtim što sam jeo: počinjala je sezona jagoda, kojim ću se tog svibnja i lipnja hraniti, kao što se hranim svake godine, sve strepeći da će ih uskoro nestati. Nisam znao da su jagode, ustvari, najugroženije, da su jagode najotrovnije, jer se zemlja napila radijacije. To će se saznavati sljedećih godina i desetljeća, kada se malo pomalo bude upotpunjavala slika o černobilskom incidentu, koji će, opet malo pomalo, biti preimenovan u černobilsku katastrofu. U jagodama je samo srce nesreće. Srce od stroncija 90.

Sljedećih trideset godina snimaju se dokumentarni filmovi o černobilskoj katastrofi, gledamo prizore djece iz oronulih ukrajinskih bolnica koja umiru od malignih bolesti, a nesreća u atomskoj centrali koristi se za antikomunističku propagandu Zapada i za tvrdnje o neumitnosti raspada Sovjetskog Saveza. Naime, prvo i posljednje objašnjenje za katastrofu tiče se uvijek primitivne i zaostale sovjetske tehnologije, nepostojanja sigurnosnih mehanizama i procedura, nikakve ekološke svijesti u planiranju izgradnje atomske centrale… Naše su elektrane sigurne, hvale se na Zapadu. Atomska centrala ekološki je najsigurniji i najprokušaniji izvor energije. Francuska posjeduje dvadeset atomskih elektrana, s ukupno pedeset osam reaktora, više nego što ih je ukupno na teritoriju bivšega Sovjetskog Saveza, i onda je važno naglasiti razliku između njihove i naše tehnologije. Tako će devedesetih černobilska katastrofa, kao i svojevrsna medijska histerija koja će na Zapadu oko nje rasti, vrlo korisno utjecati na prodaju “sigurne” američke i francuske nuklearne tehnologije na europskom istoku i u zemljama trećega svijeta. Nama se sigurno neće dogoditi ono što se dogodilo njima.

Istina o Černobilu saznavala se desetljećima, i zapravo je ni danas ne znamo cijelu. Prvih dana, mjeseci i godina vijesti su bivale filtrirane kroz javne i tajne partijske i državne strukture. Poslije ih je filtrirala druga strana, kroz antikomunističku i antisovjetsku državnu propagandu, ili zarad jačanja vlastitog gospodarstva. Zatim je filter bio medijsko-zabavni: o Černobilu se govorilo i pisalo samo ako bi postojala neka spektakularna, senzacionalna novost. Ako takve nije bilo, onda bismo je izmišljali. Tako je jedan stvarni događaj, incident, nesreća, katastrofa, prerastao u legendu i metaforu. Kada se danas govori o Černobilu, obično se to čini kroz metaforu i legendu.

I meni je Černobil metafora, javna i privatna. Naravno, privatna metafora je, kao i privatna legenda, uvijek zanimljivija: Nona je poživjela jedva još mjesec dana. Na moj dvadeseti rođendan bila je već jako loše. Bio je to prvi moj rođendan koji se nije slavio – slavit ćemo kad Nona bude bolje… – onaj prošli, devetnaesti, provodio sam u vojsci, tako da je osamnaesti bio i posljednji koji sam doista slavio… Sutradan, 29. svibnja, bilo joj je još gore. Sljedeća noć bit će posljednja koju je prespavala kod kuće. Ujutro 31. svibnja moj otac poslao je bolnička kola da je voze u bolnicu. Komšiluk je virio iza zavjesa, pogleda zabrinutih i uplašenih – a, opet, bolje da je na nju pao grah, nego na mlade, bolje da sve ide po redu – i tako je dva-tri minuta, koliko je trebalo da je odvedu, nakon što je sama sišla niza stube i ušla u bolnička kola, trajao oproštaj Sepetarevca s Olgom Rejc, koju su oni finiji zvali gospođa Olga, oni manje fini Nona – jer bi tako čuli od mene, dok su je oni skroz primitivni zvali baka.

U bolnici je, kako to obično i biva, započelo umiranje. Nisu je liječili, jer je nisu ni imali čime liječiti. Primijenjena je, kako se to kaže – simptomatska terapija. Dali su joj kortikosteroide, čime je na noć-dvije i na dan-dva olakšano disanje. Treći dan više nije pomagalo. Nisam joj išao u bolnicu, nego sam joj preko majke slao Oslobođenje. Novine od 5. lipnja više nije otvorila. Bila je svjesna, sve joj je bilo jasno, ali vijesti je više nisu zanimale. Umrla je prije svitanja, 6. lipnja. Već je bilo započelo Svjetsko prvenstvo u nogometu. Sahranjena je već sutradan, u subotu 7. lipnja.

Na sanduku je bila malena pločica od mijedi, s imenom, prezimenom, te datumom rođenja i smrti: 5.IV.1905-6.VI.1996. Graver joj je greškom produžio život za punih deset godina. Ali nismo uložili reklamaciju. A i kako bi? Da odgodimo pokop dok se ne izradi nova pločica, s ispravnim datumom. Sljedećih deset godina Nona je za mene bivala u vremenskom okviru graverove pogreške. Vazda se gnjevila na sav taj bosanski šlamperaj – Njemica i Dubrovkinja među svijetom u kojemu se nekako morala upojediniti, od kojeg se morala odijeliti – i na kraju su joj, eto, iz šlampavosti darivali cijelih deset godina života. Makar i u legendi i u metafori.

Da je poživjela u zbilji 1992. dočekala bi još jedan rat. Bih li ja u ljeto 1993. napustio Sarajevo da je Bog ozbiljno shvatio graverovu grešku? Možda bih, možda i ne. Ona je život činila jednostavnijim i praktičnijim, nije bila paničar, i rat bi mi s njom bio nešto drugo nego s majkom. A opet, uz nju živu možda bih otišao u isto vrijeme, ali mnogo dalje. Njezina je vizura bila svjetska: ako nisi tu gdje jesi, onda ti je bolje da ideš što dalje.

Deset godina sam je nosio uza se, kao neku živu mogućnost. I sjetio sam je se tog 6. lipnja 1996. Tada je istekao i onaj njezin život koji je nastao iz graverske greške, i koji će nanovo postati prezentan, i biti povijesna činjenica od drugorazrednog značaja, kada za koju stotinu ili tisuću godina budući arheolozi raskopaju groblje na Barama, i među preostalim koščicama jednoga davnog grada pronađu i tisuće mjedenih pločica s datumima rođenja i smrti. Hrđa li mijed u zemlji? U žuto-zelenoj ilovači sarajevskih Bara? Mislim da ne hrđa, i da će jednoga dana netko povjerovati da je Olga Rejc poživjela devedeset i jednu, a ne osamdeset i jednu godinu. To će biti istina, a ne ono što se zbilja dogodilo.

Nonino umiranje jedan je sloj privatne metafore Černobila. Kao što je Černobil sloj u privatnoj metafori o umiranju. U obje metafore upisana je, ugravirana greška zasad bezimenog sarajevskog gravera. Jednom bi se i njegovo ime moglo razotkriti.

U vrijeme nesreće još uvijek je nesiguran bio i zemljopisni položaj gradića na rijeci Pripjat koji je nekada naseljavalo četrnaest tisuća ljudi. Istina, odmah se znalo da je Černobil u Ukrajini, ali tek će se godinama kasnije saznati da se nalazi na sjeveru Ukrajine, uz samu granicu s Bjelorusijom. U ono vrijeme bile su to administrativne granice sovjetskih republika, da bi se početkom devedesetih pojavile kao granice suverenih država. Što se tada toliko važno promijenilo? Pa, recimo to da se pred čvrsto zatvorenim očima svijeta raskazala i rasvijetlila činjenica da je jedna mala država od devet i pol milijuna stanovnika, koji nastanjuju prostor manji od bivše Jugoslavije, ušla u fiktivnu i neformalnu zajednicu suverenih europskih zemalja kontaminirana zastrašujućim dozama radioaktivnosti. Naime, dok je tek mali prostor velike Ukrajine ozračen tokom černobilske katastrofe, trećina Bjelorusije trajno je zagađena i ozračena. Tamo se rađaju i žive ljudi koji svakoga dana primaju fatalne doze radijacije. Ali to nije informacija, to nije vijest koja bi mogla zainteresirati onaj dio svijeta koji je raspad Sovjetskog Saveza doživio kao svoju političku, ratnu i civilizacijsku pobjedu.

Bjelorusija nema, niti je kada imala, atomsku elektranu. To je poljoprivredna zemlja, koja je u posljednjim desetljećima Sovjetskog Saveza doživjela ubrzanu industrijalizaciju. Pred raspad tamo se živjelo bolje nego u drugim dijelovima beskrajne konfederacije. Bjelorusi su, međutim, svih sedam desetljeća zajedničkog života tretirani kao drugorazredni građani u velikoj zajednici ravnopravnih republika, naroda i građana. Zvuči kao paradoks: kako neka zajednica može biti zasnovana na ravnopravnosti i bratstvu svih sa svima, a da istovremeno postoje oni drugorazredni? To je osnovni problem života u komunizmu: paradoks je nadmoćan matematici. Bjelorusi su u toj priči prolazili kao i Ukrajinci: s jedne strane, jezikom i kulturom fatalno su bliski Rusima, toliko bliski da se dijelovi njihovih identiteta prirodno sjedinjuju i pretapaju u rusku kulturu – pa je tako, recimo, Nikolaj Gogolj Ukrajinac po rođenju i životnom iskustvu, a Rus po jeziku, književnom djelu i kulturnom opredjeljenju – a s druge strane, nitko kao oni, Ukrajinci i Bjelorusi, ne osjeća tako snažnu potrebu da se izdvoji i razlikuje, da ne bude Rus i da se odrekne svega ruskog u sebi.

Veliki narodi nemaju razumijevanja za male. Ljute se na njih, misle da su mali i uskogrudi, za razliku od njih koji su velikodušni. Sve ovo pod uvjetom da su narodi velika tijela koja kolektivno misle i osjećaju. Ali i ako nisu, sasvim je malo pojedinaca u velikom narodu koji imaju srca za mali narod, a u malom je narodu još manje onih koji znaju kako je velikom narodu i što to ljude iz velikog naroda priječi da shvate ljude iz malog naroda. Cijelih sedamdeset godina postojanja Sovjetskog Saveza Rusima nije išlo u glavu zašto Bjelorusi i Ukrajinci toliko insistiraju na svom jeziku. Nisu im dali škole na materinjem jeziku. Nisu im dopuštali zasebnu književnost. Zar nije normalno da pišu i govore ruski kada već svi, bez ijednog izuzetka, znaju ruski? Zar veliki jezik nije privilegij, naspram malog koji je muka? One koji su, ipak, pisali i govorili bjeloruski ili ukrajinski nazivali su nacionalistima. Zato riječ nacionalist u Ukrajini i Bjelorusiji znači nešto radikalno različito od riječi nacionalist u Hrvatskoj. Nacionalist je tamo onaj koji piše i govori na svom jeziku.

Černobil je najviša cijena kojom je plaćen komunizam. Platili su je Bjelorusi. I tek manjim dijelom Ukrajinci. Na prvoj stranici “Černobilske molitve”, najmoćnije knjige Svetlane Aleksijevič, koja na hrvatski nije prevedena, ali jest na slovenski (izdanje Modrijan, Ljubljana 2009, prijevod Veronika Sorokin), piše da su njemački fašisti tokom rata popalili 619 bjeloruskih sela, skupa s njihovim stanovnicima. Černobil je uništio 485 sela, od kojih je 70 zauvijek moralo biti zatrpano u zemlju. Tokom Drugoga svjetskog rata život je izgubio svaki četvrti Bjelorus. Svaki peti danas živi na kontaminiranom zemljištu: to je dva milijuna i sto tisuća ljudi, od čega sedamsto tisuća djece. Radioaktivnost je najvažniji čimbenik u demografiji naroda Bjelorusije. U Golemskoj i Magilevskoj regiji, piše Svetlana Aleksijevič, mortalitet nadmašuje natalitet za dvadeset posto.

Tih je dana, krajem travnja 1986, zapuhao južni vjetar, i oko 70 posto radionukleida oslobođenih pri eksploziji palo je na Bjelorusiju. Da je zapuhao sjeverac, kiša radioaktivnog pepela zasula bi Kijev, a zatim se raširila po jugoistočnoj Europi. Oko 23 posto bjeloruskog teritorija zagađen je radionukleidom cezija 137. Oko 1,8 milijuna hektara na tom području obrađeno je poljoprivredno zemljište. Nitko ne uvozi poljoprivredne proizvode iz Bjelorusije. Nekako se i podrazumijeva da krumpir i rajčice, raž i pšenica trebaju ostati njima. Čovjeka ljuti pomisao da bi mogao imati nešto s njihovom radioaktivnošću.

Što je Bjelorusija? Posljednja europska diktatura. Tako se još govorilo do prije nekoliko godina. Sada se više ne govori, jer baš i nema velike razlike između “neliberalne demokracije” u Madžarskoj i diktature u Bjelorusiji. Osim što Lukašenko hapsi vođe opozicije i šalje ih na robiju. U Europskoj Uniji takvo što još uvijek nije nužno raditi. Ali čak i da nije tako, čak i da je Bjelorusija doista posljednja europska diktatura, bilo bi i bezdušno i nepristojno da to bude prva asocijacija na tu zemlju-mučenicu, gdje se ljudi rađaju i umiru u sjeni Černobila, i tako će ostati dok god bude Europe i Bjelorusije. Proći će stoljeća prije nego što zračenja minu. I tu se ne može ništa. To je nepopravljivo, kao greška gravera na pločici s mrtvačkog sanduka. Trebamo li odgoditi sahranu? Ili trebamo živjeti sa sviješću o tome da smo nešto dužni Bjelorusiji?

Nismo joj ništa dužni ako je istina da je za černobilsku katastrofu odgovorna samo sovjetska vlast, da je sve to bila prljava i nesavršena sovjetska tehnologija, da se sve to nama nije moglo dogoditi… Ali onda se malo prije dvadesetpete godišnjice Černobila, 11. ožujka 2011. dogodila katastrofa u Fukušimi. Nakon zemljotresa od devet stupnjeva Richterove ljestvice, koji je pogodio Tokio, nastupio je cunami, koji je potopio spremnike s nuklearnim gorivom i ugušio električne agregate, nakon čega je došlo do ispuštanja radioaktivnih tvari u more i u atmosferu, a tri dana kasnije i do eksplozija u trećem reaktoru, pa još dva dana kasnije i do požara u četvrtom… Danas se tvrdi da je u havariji Fukušime u atmosferu ispušteno samo deseti dio radioaktivnih tvari ispuštenih po katastrofi u Černobilu. Je li to cijela istina? Možda i jest, ali ima nešto što, ipak, zapanjuje: informacije su opet filtrirane, ali sada ne u ime sovjetske partijske propagande, nego u ime neke vrlo sumnjive ideje o globalnoj sigurnosti. Naprosto, nisu nas htjeli uznemiravati pa su lagali o Fukušimi, kao što su četvrt stoljeća ranije, da nas ne bi uznemiravali, lagali i o Černobilu. Samo što je u ono vrijeme istina, ipak, procurila – jer je trebalo rušiti komunizam.

Černobilska katastrofa mogla je biti mnogo veća da se nije gasio požar i da nije sagrađen betonski oklop u koji je zazidan reaktor. Mrtvi su svi vatrogasci i skoro svi građevinari. Umrli su da bi drugi bili spašeni, i da bi, bez imalo patetike rečeno, bila spašena Europa. Bila je to, u punom smislu riječi, gesta proleterske internacionalne solidarnosti. Posljednja u povijesti komunizma. Nakon što bi nekoliko minuta gasili požar, vatrogasci bi kratko bolovali i ubrzo umirali, sažeženi nevidljivom vatrom. Nigdje u Europi nema spomenika tim ljudima, niti postoji svijest o njihovoj žrtvi. Svojevrsnu posvetu njima načinio je strip crtač i pripovjedač Emmanuel Lapage u strip-albumom iz 2012. “Jednog proljeća u Černobilu”, koji, zahvaljujući Marku Šunjiću i Fibri, postoji i u hrvatskom izdanju. Taj je album jedini artefakt koji smo u ovoj zemlji imali pred tridesetu godišnjicu Černobila. Jedina potvrda ispisana na hrvatskom jeziku da se nešto dogodilo 26. travnja 1986, u jedan sat, dvadeset tri minuta i pedeset osam sekundi…

Kada je 8. listopada 2015. objavljeno da je Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu za književnost, bila je to jedna od onih nagrada koju ovaj čitatelj smatra svojima. Skoro onako i onoliko koliko je njegova Nobelova nagrada koju je onomadne dobio onaj njegov gimnazijski drug, sugrađanin, zemljak i brat u jeziku. Svetlana Aleksijevič prvi je bjeloruski i šesti ruski nobelovac u povijesti. Po njezinom, ona je i ukrajinski pisac, pošto joj je majka Ukrajinka, a dijelom ukrajinska je i Svetlanina autoidentifikacija, ali to kod nacionalista – onih u našem smislu riječi – stvara bijes, pa za nju ne žele znati, ili je cinično i s podcjenjivanjem otpisuju kao – Ruskinju i ruskog nobelovca. Iako je žestoko protiv Vladimira Putina, neki će ukrajinski nacionalisti njezinu Nobelovu naradu smatrati Putinovom podvalom. To je paradoks nacionalističke logike, ali i objašnjenje kako su i zašto bivši komunisti tako lako postali nacionalisti. Samo su jedan paradoks u mišljenju zamijenili drugim.

“Černobilska molitev” – kako glasi naslov na slovenskom – knjiga o černobilskoj zemlji mrtvih, pisana je i dopisivana skoro dvadeset godina. Kao i u drugim njenim knjigama, čujemo glasove ljudi, žena i muškaraca, svjedoka Černobila, ili onih koji samo žive posljedice katastrofe koja traje i koja, zapravo, nikad neće ni prestati. Černobil nije samo jedna strašna eksplozija, nego su Černobil sve one stotine godina koje će proći prije nego što se radijacija ugasi. Nigdje glasovi mnogih tako ne vibriraju i ne tangiraju čitateljevu maštu kao u ovoj knjizi…

U metafori Černobila postoji jedan važan, meni najbliskiji sloj, kojim se, svatko na svoj način, bave i Lapage i Aleksijevič: sloj nostalgije, identiteta, zavičaja, jezika, iskorijenjenosti, pripadanja… U današnjem Černobilu živi nekoliko stotina ljudi, koji su se vratili bez obzira na radijaciju. U Pripjatu, međutim, u tom oglednom gradu sovjetske moći i snage, u kojemu su živjela gospoda drugovi, inžinjeri, znanstvenici i vizionari, ne živi nitko. Tu je sve onako kako je bilo i posljednjeg dana prije trideset godina. Oni koji su odlazili, mogli su ponijeti samo knjige i malo dekontaminirane odjeće. To je bilo sve i bilo je zauvijek. Odlazak iz Pripjata i Černobila, iz svih onih bezimenih, nestalih i pokopanih sela i gradića južne Bjelorusije, odlazak je za sva vremena, zauvijek i bezuvjetno. Protjeranima ne ostaje ništa osim, eventualno, slova koja sačinjavaju ime njihova rodnog grada. Koji li je osjećaj imati Pripjat u osobnoj iskaznici? Nikad to nećemo saznati.

Černobil je događaj s kraja komunističke epohe, ali i s kraja dvadesetog stoljeća. U njegovoj su metafori sadržani svi nastradali i pobijeni, ali i svi oni koji se tokom tog stoljeća više nisu mogli vratiti kući. Zato što su im zavičaji etnički očišćeni, a oni su to smeće koje je trebalo očistiti, ili zato što su im zavičaji ozračeni, a ljudsko je tkivo ranjivo, osjetljivo na zračenje?

Ove godine Prvi maj pada u nedjelju, u dan Uskrsa, po julijanskom kalendaru. Golema većina stradalih u černobilskoj katastrofi, kao i skoro svi koji i danas umiru od posljedica zračenja, tradicijom ili vjerom su pravoslavni. Svejedno je vjeruju li u Boga ili su ateisti. Na ovaj Uskrs je, dakle, trideset godina od jutra kada je u svijetu objavljena vijest o incidentu u nuklearnoj elektrani. Godišnjica vijesti za povijest je važnija od godišnjice događaja.

Meni sad na um pada kako je radijacija, ustvari, kondenzirano vrijeme. U mom nekondenziranom vremenu, u posljednjih trideset godina, zbilo se pustošenje, nestanak svega i svih koji su mi bili bliski. U dupleks grobu na Barama ili u sjećanjima nestalo je sve. To je Černobil.

Lice djedove kuće okrenuto je prema rijeci, a još dalje i prema Gomili; to je brdo na koje se penje uz napor i oprezno, a kad se savlada i posljednji uspon te malo otpočine, odozgo je moguće vidjeti čitavu kotlinu u kojoj dominiraju polja žilavke. Jedno od tih polja, pa možda i najveće u čitavoj vali, nekoć je pripadalo porodici moje majke, tačnije njenom ocu, ali mu je izuzeto i upisano kao državna svojina godine 1948.

Pripovjedač  ovaj  podatak ne unosi da bi se njime razmetao, nego ga spominje ovlaš i usputno, a nije zgoreg ni čitaoca uputiti kako mu majka nije tankolozovićka i od nesoja. Dalje, ta kuća iznad čaršije a posljednja u sokaku, svojom bočnom stranom oslanja se na krš i srasta s brdom. Prozori su uski i dotrajali, a preko čitave godine zastrti mrežom kako bi se odbranilo pred najezdom komaraca i muha. Pčele se za ljetnih mjeseci zalijeću s odrine i dugo kruže po kući; to djeda iritira pa se mreža s prozora ne skida niti zimi; okviri su stalno izbodeni čiodama.

Kuća je samo dijelom pokrivena ciglom, već blijedom od pripeke. Za kišnih mjeseci voda se skuplja u olucima, a odande istače u sokak i još dalje prodirući prema džadi. Avlija je dugačka i prostrana, malo nagnuta i sva od kosina. Na ravnim mjestima razbacane su saksije s cvijećem i sofe u kojim plamte grmovi ruža, a malo podalje, u kršu, uspijevaju šipci-ljutunci. Najave ljetnih žega ovamo pristižu rano, već početkom maja, pa se sjedi pod odrinom. Odande se hvata dašak vjetra i gleda jara što drhti u daljini. Žega popušta kasno i kad dan skončava a jara se povlači za suncem koje tone za Gomilu. To stvara ugodu, a u prizor donosi dašak erotičnosti jer kroz razmaknute škure i načičkana viklerima, proviruje glava komšinice Biljane. Ona istura grudi preko simsa pa odande, s cigaretom među prstima, sluša poj zrikavca u plotini. Taj poj draži Biljanu pa ona odbacuje cigaretu i grabi svoje dojke da ih na pladnju dlana unese u sobu tamu.

S tim prizorom i uz poj cvrkavaca gasi se dan, a nadolazi sparna i nemirna noć u kojoj je moguće uhvatiti časak sna samo ukoliko je čovjek oslobođen tegobnih misli i ako mu je čisto oko srca. U toj kući visoko iznad čaršijskih magaza i pazarišta, otac ovog pripovjedača poživio je tridesetak godina a da se nikad od srca i grohotom nije nasmijao. Zlobni jezici, a takvi uvijek sjede u dokolici i odande vrebaju priliku da se glasnu, rekli bi da on nije imao čisto srce, ali to onda ne bi odgovaralo istini. Jer njega su morile druge brige, u to vrijeme, činilo mu se, teže i od samog života.

U toj kući, meni je posebno draga bila jedna šupica poviše kuće. Tamo je nena kuhala pekmez i varila džemove. Volio sam vrijeme provoditit tamo. Sjedio bih na serdžadi i gledao kako ona kutlačom miješa slatko, a kad bi uzimala predah i stala da otpočine, događalo bi se da i sam, s kutlačom u ruci, pristupim šporetu.  Taj skučeni prostor, meni nadasve drag, i danas pamtim po jednoj neobičnosti, izdvajam ga kao važan detalj iz godina moga djetinjstva, a pamtim zbog jedne povelike stijene koja se u vrijeme izgradnje tvrdoglavo opirala, nije se dala iskrčiti, pa je djed pristupio jednostavnom rješenju; ogradivši je,on je tu stijenu ukrao od njenog prirodnog okruženja prihvativši je kao svojinu.

Na toj stijeni unutar šupe, nena je držala lonce, stap i mećaju, a katkad bi na rasporenoj vreći brašna sušila smokve. Malena vrata, obojena zeleno, pridržavale su baglame koje bi katakd cilikale, “zavijale kao mačke u februaru”, znala bi reći nena, pa smo ih podmazivali jestivim uljem. Tako podmazana vratašca zaključavali smo lokotom, a onda odlazili natrag u kuću, oboje ozareni i puni poleta. Ali mi ni tamo nismo odmarali, niti tražili okrepu, nego smo odmah išli u kupatilo, tu bi me nena umivala, uvijek peraćim sapunom: “Peraći safun je zdrav, od njega ti neće prhut u kosu, a i lice se fino zategne. Ima ko đevojka da mi budeš.”

Prepuštao bih se njenim rukama, stiskao oči, a samo ponekad drečao. Pamtim te dlanove, njihovu mekoću, uvijek tople i bez žuljeva, te njegovane dlanove moje nene, samo mrvu smežurane, njima bi gladila moje lice i popravljala kosu. “Toj kosi treba zejtina”, rekla bi. “Strši na svaku stranu, i ničim se na da izravnati.” Tad bi iz ladice izvlačila nekakve “pomade”, trljala ih između dlanova i nanosila na moju kosu. Činila je to spretno i bez žurbe, a uvijek s blagim tonom: “Ima ko đevojka da mi budeš”, ponavljala je, pa bi se izmicala korak-dva da me poizdaljeg osmotri, da vidi je li s mojom kosom sve potaman i kako “Bog zapovijeda”.

A kad bi se uvjerila da je sve u najboljem redu, ona bi iz kredenca izvukla ceker, plavi ceker s tanušnim ručkama, i slala me u čaršiju. Ispratila bi me do avlijskih vrata, baš kao da odlazim zauvijek i kao da se toj kući neću povratiti. I ja bih se okretao s dna ulice, odmahivao u njenom pravcu, činio sam to predano i s tužnim osjećanjem, kojem nikad, ali nikad nisam mogao dokučiti uzrok.

Svakoga jutra internet me provede ratištima na Zemlji.
Prođem njezinim državama i gradovima kao kroz
razrušenu kuću. Svakoga jutra teroristi i fanatici svih vrsta
ostavljaju iza sebe svježe tragove svoje mržnje i
svog nihilizma. Nestaju iza njih antički spomenici
i građevine. Svakoga jutra dim mi štipa oči,
vatra prži srce. Hladi se polomljena građa,
smrdi barut. Pratim obitelji sa zavežljajima,
s djecom i starcima na putu. Oči preplašene
djevojčice uperene su i u mene. U koloni nestaju
njezini obrazi uprljani suzama. Svakoga jutra pitam se
kamo će ti izgubljeni ljudi prognani iz svojih kuća?

Svakoga jutra moje misli odlutaju trogodišnjem dječaku
Aylanu s licem zaronjenim u pijesak na plaži,
valovima izbačenom iz mora na obalu turskoga
Bodruma. Gledaju me njegove nožice u tenisicima,
potom mi se smije grohotom u društvu brata Galipa
i velikog lutka medvjedića koji ih dijeli. Utopili se
zajedno s majkom Rehan, prerano s njom preselili
na neko nepoznato mirnije mjesto.
Utopili se ili spasili u odnosu na preživjelog oca Abdullaha
koji radoznalcima stalno ponavlja da su
mu i žena i djeca mrtvi. Utopili se ili spasili se,
pitam se svakoga jutra.

Svakoga jutra drama te mrtve obitelji miješa se s bezbroj
drama živih a bezimenih. Jezik je svih tih drama
kao val mora koji je na plažu izbacio sićušno tijelo Aylana.
Na jezik ubojice nikako da se naviknem, odbijaju ga
i mozak i srce. Odbijaju i jezik žilet-žice iza koje me
svakoga jutra mjesecima dočekuju lica djece,
čije su ruke ispružene prema volonterima, ali i prema
meni. Kako da ih oslobodim te žilet-žice? Kako da se u sebi
pomirim s tim jezikom šatora, blata, promrzlina,
prljavštine, rata koji ne prestaje?

Svakoga jutra, baš svakoga jutra ponavljam pitanje isto:
gdje će ta lica bezimenih i izgubljenih pronaći
svoje nove domove, u kojima će se najesti, okupati,
obući, zagrijati? Ima li Europa kojoj hrle
kao prema majci
u svom srcu mjesta za sve njih? Hoće li ona ikad naučiti
jezik njihove patnje, hoće li oni ikad prihvatiti jezik
njezine izgubljenosti u svim njihovim dramama?

Svakoga jutra nakon tog susreta sa zbiljom našega planeta,
u sebi ponavljam jednako: život je u kući našega planeta
sve nesigurniji. U njoj se rane svakoga jutra množe,
a zacjeljuju vrlo sporo. Previše je već razrušena
naša kuća Zemlja. Gorak doručak dočeka me u njoj
baš svakoga jutra.

Dedo Marko, peta

Stajao na astalu
drveni radio Olimpija.
Marko ga ne znade upaliti,
te da ga nikad ne pali
ubjeđivao je inkasanta,
dvanaest puta godišnje,
i svaki put taksu bi platio.
Plašio se: inkasant mu zvučalo
kao inspektor.
Jedan ga je poslao na Otok,
devet godina.
On ništa nije uradio,
samo čuvao tajnu da je čuvao stražu,
dok je Anđelko
ljude u pećini
jedne na druge slagao.
Anđelima ih slao.

Dedo Marko, šesta

U Markov podrum
s jeseni bih ubacivao drva.
Pomagao mi njegov unuk.
Trebao sam s njim podijeliti nagradu,
bombone s astala.
Pravio se pametan,
nije htio pitati šta je astal.
Ja sam gledao u suprotnom pravcu
dok ne zamače niz avliju.

“Ni moje maslo nije za ramazana” – izusti,
uz kuckanje štapa o šipod.

Majka reče da je to metafora.

Metafore mi nisu potrebne,
želio sam samo bombone.

Dedo Marko, sedma

Veliki žuti mravi
pojavili bi se niotkuda,
bili su agresivniji od smeđih,
koji bi nestajali s njihovim dolaskom.
Brzo su zauzimali prostorije,
peckali za prste,
nalazili ih u kruhu,
u špajzu među slatkom.

Dedo Marko nije mrzio nikoga
sem velike žute mrave.
Zvali smo ih Švabama.

Dedo Marko ih zvao
Srbi.  

Dedo Marko, osma

Dedo Marko nije mogao
shvatiti zašto ljudi znaju reći:
“Glup kao ovca”.
Čuvao ih dosta godina,
od njih učio
i lakše kroz život gazio.

Dva dana na planini ih
do vode tjerao.
Kad su je našli,
napravile krug oko bare
i kako bi se koja napila
izlazila iz kruga i ustupala mjesto
sljedećoj žednoj, što je strpljivo čekala.

Ovca kad se izdvaja od stada,
kasni, neće da ide za svojima,
pase gdje ostale neće,
čobani kažu da je poludjela
i odmah je nožu vode.

Dedo Marko, pretposljednja

Sunce je žeglo.
Svojim leđima dedo Marko
pravio hlad sadnici bora.
Sadnica je sporo rasla.
Noge bose, kamen na Otoku oštar.
Suncu, sadnici, kamenu, sebi,
pa Anđelku halalio Marko.
I bratu halalio nekoliko mrginja.
Svojoj Danki nije mogao.
Oprao se njenim mirišljavim safunom.
Zamirisao šipak.
Ćaća na postelji smrtnoj pomislio
s njom ženske poslove čini,
sok od šipka da cijedi.