7. 5. 2016.

Danas je otvorena obnovljena džamija Ferhad-paše Sokolovića u Banjoj Luci. Prvi kamen za njezinu obnovu simbiolično je položen 2001. godine, a od povreda zadobijenih toga dana u masovnom divljanju protivnika obnove, onakvih kakvi su u rušenju Ferhadije i ostalih petnaest banjalučkih džamija vidjeli blistavu pobjedu srpstva i bogougodno podvižništvo, glavom je platio Murat Badić, smjerni starac koji je iz Cazina potegao u Banju Luku da bude prisutan tome činu. Danas divljanja nije bilo, sve je bilo mirno i umiveno, pod budnim okom stotina vidljivih i nevidljivih čuvara. Političari su pustili riječima na volju, najviše turski premijer u ostavci Ahmet Davutoğlu – izgovorio je svašta, bolje bi bilo da nije ništa.

U moje oči unišla je Ferhadija još dok su bile djetinje, i u njima ostala zauvijek kao prvo ugledano čudo velike, svjetske umjetnosti – svima drugim što su ih oči kasnije gledale bila je mjera i prauzorak. Mjera je bila i u drugim smislovima. Seljaci koji su sa zmijanjskih zabiti silazili u Banju Luku, u „še’er“, mjerili su daljine i svjetove „do Veredije, i od Veredije“.

U zapisu povodom obnove (vidi ovdje naslov: Uz prvi ezan s munare Ferhadije džamije) napisao sam: Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana ujesen 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju. Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor bez značenja i veličine.

Sada Ferhadija ponovo stoji na svome mjestu, u gradu kojemu je iz temelja promijenjeno značenje. I njezino značenje je novo i drukčije – tek ćemo ga trebati otkrivati i razumijevati.

dne 30. srpnja, Koranska

Džever ili dževerasti javor. Deformirani bijeli javor, s većom gustinom tkiva. Idealan za violine. Invalidno, genijalno stablo.

Violina, građa:
gornja daska od smrekova drveta, s izrezima u obliku slova f. Donja daska od dževerastog javora. Pražnik: daščica od tvrdog drveta, obično ebonosa.

Gudalo:
štap od drveta pernabuko (Brazil). Prvi koji je to drvo koristio bio je graditelj Tourlte, krajem 18. stoljeća. Drvo čvrsto i fleksibilno. Strune od konjskih dlaka. Jedna struna 150 dlaka.

Kolofonij:
tvar za podmazivanje gudala, pravi se od smole.

dne 1. kolovoza, Kaptol centar

Godišnjica odlaska u vojsku. Trideset i jednu godinu kasnije prementulo se sve, nema više partizana, u zemlji u kojoj živima vladaju ustaški sentimenti i slave se ustaške tradicije. Ono prije bilo je loše. Ovo je mnogo gore.

dne 4. kolovoza, Pičete

Cijeli dan vrućina. Popodne suha grmljavina, negdje iza crnogorskih brda.

dne 6. kolovoza, Trebinje

“Koga riba hrani opština sahranjuje.”
(lička uzrečica iz sedamdesetih)

dne 7. kolovoza, Ljuta

Radnik u dresu hrvatske reprezentacije s parkirališta do restorana nad vodom snosi obezglavljena i odrana janjeća trupla. Nacija je u svakom trenutku spremna na rat. Japanci, prestravljeni za stolom u hladovini, čekaju da sav taj užas prođe. Ne fotografiraju. Slijepa su oka fotografskih objektiva. Masovna grobnica fotoaparata.

Pokreće se vodenički kotač, da turisti imaju u što gledati.

Dne 8. kolovoza, Pičete

Ulazim u banku u Trebinju. Bankarica koja me redovno dočekuje kratko se nasmiješi, pitam je kako je, bez glasa mi odgovara – umro mi je muž. Iznenada. Pitam kad. Odgovara kroz suze bez suza. Kasnije računam, shvatim da je umro onoga dana kada sam zadnji put bio tu. Bio je lipanj. Smijala se dok smo razgovarali. Nekoliko sati kasnije život joj se izokrenuo. Oboje smo Trebinjci, kaže. Ali smo se upoznali u Sarajevu 1981. I nismo se 34 godine razdvojili niti na dan. Tako mi kaže. I ja se nakon dugo vremena osjetim kao Sarajlija.

dne 9. kolovoza, Zvekovica

Doba od šumskih požara. Na zidu kavane plakat. Reklama za lokalno pivo s nogometašima Hrvatske, i slogan: “Neka vatra i dalje gori!”

dne 18. kolovoza, Vinogradarska

Gnijezdo u Lukavcu prazno. Možda su otišle rode. Duga je godina pred nama.

dne 24. kolovoza, Vinogradarska

Jučer, bila je nedjelja, u gnijezdu viđena roda. Zabrinuli smo se zašto nije otišla. Osjetili tugu, jer je dugo nećemo vidjeti.

dne 26. kolovoza, aerodrom Pleso

Kada prođemo carinu i graničnu kontrolu, nađemo se na aerodromu, na prostoru i u svijetu gdje prestaje svakodnevica, mijenjaju se pravila, kao da smo izašli van, tamo gdje ne vrijede brige i strepnje. Tu nakratko nestaje straha. Ljudi razgovaraju na nerazumljivim jezicima, neprimjetan si među njima, nema te, nisi njihov, oni nisu tvoji. Dolazili bismo na odmor tu, u raj.

dne 12. rujna, aerodrom Pleso

Svi avioni kasne u polijetanju, ne zna se koliko. Magla. Djeca plaču, ljudi spavaju po ćoškovima. Vrijeme je stalo. Diktatura.

Željeznička stanica u Gružu. Godina 1972. Niz prugu sporo prolazi stari sivi mercedes sa željezničkim kotačima. Zvuk automobilskog motora, miris mora koje će uskoro biti prošlost. Prvi žal zbog odlaska, prva misao da je sreća ostati, ne ići nigdje.

Vrijeme je prolazilo sporije pa je nostalgija imala više smisla.

Glasan, promuklog glasa, aerodromski službenik, možda pilot, šetka okolo i govori na telefon. “Mašina iz Dubrovnika je tu”, kaže. To je njihova interna riječ za avion. Razumiju je i drugi, ali je izgovaraju samo piloti i aerodromsko osoblje. Deset je sati. Letovi i dalje kasne, iako je na pisti sunčano. Trpimo posljedice davnih magli, nečiste savjesti.

dne 18. rujna, Zürich

Lipton, zeleni čaj s aromom jasmina. Posljednji dani ljeta. Doručak u ostakljenom hotelskom vrtu. Nedjelja u Švicarskoj.

Ljudi imaju tu čudnu strast da u tanjure natrpaju razna jela, od svega pomalo. Mislio sam da je to neki životinjski refleks, ali to rade i Švicarci. Čudno. Nitko doma ne jede toliko različitih stvari za doručak.

istoga dana, aerodrom Zürich

Nakon ulaska u Europsku Uniju Zagreb je svakim danom sve veća provincija. Govorim na književnoj večeri. Jeste li vi stekli isti dojam o Zagrebu, voditelj pita Andreasa Ernsta. Ne znam, odgovara, teško je opovrgavati ovakvu konstataciju. Ali ja mislim da grad u kojem živi i radi M.J. ne može biti provincija. Smješkam se. Osjećam se budalasto. Kao da mi je neugodno i drago u isto vrijeme. Kao manekenka s najljepšim nogama u Zagrebu.

Napustila me D, kaže slikar. Odnijela je sve tvoje knjige. Jedino to je utješno.

Prije nekoliko dana u malom zagrebačkom restoranu: za stolom šestoro stranačkih ljudi, dvije žene i četiri muškarca. Jednog oslovljavaju gospodine ministre. Navikavaju se da mu tako govore, nadmeni pred buduće izbore. Gledaju u mene kao nacist u Židova. Ili mi se samo čini. Ministar pije elegantno belgijsko pivo i glasno govori o svojim doživljajima u Rio de Janeiru. Samouvjeren poput svakog besmrtnika. Neosjetljiv na ljudsku patnju. Taj se u životu više neće ni prehladiti. Plaše ga se virusi i bakterije.

Let kasni. Čiča u skupom odijelu slaže pasijans na tabletu.

dne 14. rujna, Van Gogh

Na obali Ciriškog jezera ljudi hrane patke i labudove. Sunčana je nedjelja i svi su izašli van. Mir i sklad. Sreća onome koji ovo gleda sa strane. Domaći su se navikli, pa ne osjećaju.

Avion uzlijeće u nebo. Zemlja koju gledam iz perspektive pilota. Iz perspektive čovjeka koji postaje bog. Čovjeka kojem biva svejedno.

dne 21. rujna, Van Gogh

Za okolnim stolovima ljudi bez posla, bivši nogometaši, stvarni besposličari, službenici iz HEP-a na pauzi, stanari okolnih zgrada, novinari… Prošla su vremena policijskih uhoda. Nema više onih koji bi vodili dnevnik birtije, nema kroničara. Sjedim i osluškujem što govore. Zanimljivo kao u kinu.

“Hiti se u jogu i popuši si ga!” Kaže starac s jakim zagrebačkim naglaskom.

Podli novinar mladiću sa psom prodaje auto.

dne 29. rujna, Utrine

Poluvrijeme utakmice Bayern-Dinamo. Sam u Ivici i Marici. Iza mene sjedi skupina srednjoškolki. Gledaju utakmicu. Prilično upućeno raspravljaju o nogometu. Sami smo u kafiću u kojem se ne smije pušiti. Okolni su kafići puni muških. Tihi su, tuguju zbog rezultata. Kratak trenutak kad ranjena pseta ližu rane. Nacionalizam. Mnoge će petarde ostati neispaljene. Nade i želje ovog naroda odjekuju kao petarde.

dne 10. listopada, Pičete

Poslije ručka me onako bolešljivog i fibroznog uhvatio proljev. Nakratko sam se rasteretio na nekom mračnom parkiralištu, dok su me u grmlju osvjetljavali auti u prolazu. Nadao sam se: ako me vide misle da sam žena. Zatim me opet pripelo, malo nakon Dubrovnika. Bilo je strašno kroz Župu dubrovačku, najgori nacionalistički kraj. Utrčao sam u novi trgovački centar. Moderna arhitektura djeluje smirujuće kosmopolitski. Prije toga, prije onog parkirališta i sranja u žbunju umalo što nisam skrenuo u caffe-bar blizu Slanog. U posljednjem trenu vidio sam naziv objekta: Kolinda. Bože, kakav li je smisao političkih uvjerenja, ako ih plaćaš time da ostaneš zasran do uza vrat. Pomišljam kako me u Kolindi ne bi pustili na zahod.

Cvjećarica u Trebinju govori: mater mi je Madžarica. Teška, teška žena. Stariji brat i ja smo joj kao djeca dali nadimak Aušvic. A poslije bi joj, u vrijeme rata, on govorio: ajde nam napravi onu ustašku tortu. A znate li koja je to torta? Esterhazi torta!

dne 11. listopada, Konavoski dvori

Pljusak iza restoranskih stakala. Nabujala Ljuta, vodenično kolo uprazno melje, na radost rijetkih turista. S razglasa se čuju folklorni pjevači, referen: Dalmacijo, ti me zovi sine. Konobarice u narodnim nošnjama.

dne 13. listopada, Pičete

Ranim jutrom, malo prije osam, zvao susjed Vuković iz Domobranske. Kaže da mu curi voda iz Aninog stana. Traži da hitno dođemo. Nervoza, nemoć, spremanje paketa za Vlaha. Vani bura, sunčan dan. Teška kišna jesen.

(Kasnija napomena: čim smo došli u Zagreb produžili smo do Domobranske. Kod Vukovića na stropu mrljica od pola centimetra. Vjerojatno kondenzat s prozora, koji je tu godinama, ali ga nije primjećivao…)

dne 17. listopada, Kaptol centar

Subota, oko podne, u pothodniku kod kolodvora pristojno odjeven stariji gospodin u novinarnici pita imaju li Front slobode. Prodavačica zbunjeno govori da nemaju. On se, isto tako zbunjeno, iznenadi i izlazi van. Front slobode bile su tuzlanske dnevne novine, koje su prestale izlaziti početkom devedesetih.

dne 27. listopada, aerodrom Pleso

Maglovito jutro. Službenice u modrim uniformama smiju se i prepričavaju doživljaje s putnicima. “Putnik Velić Salih hitno neka se javi na izlaz 18.” Prosjedi muškarac prolazi kroz izlaz na pistu. Ulazi u autobus i nestaje.

Mole se putnici da ne ostavljaju prtljagu bez nadzora, jer će u suprotnom biti brutalno uništena.

Novi notes, sveska plavih korica s mojim inicijalima

dne 30. listopada, caffe Puškin

Ovu bilježnicu dobio sam jučer na sajmu, od jedne čitateljice, da u njemu, kaže, nastavim svoj dnevnik.

dne 13. studenog, Cetinje

Petak, pazarni dan. Ka’ u stara vremena na Cetinju nema struje. Proljeće usred novembra, zreli šipci, miris dima od dubova drva, utisak staroga grada, sudbine informbirovaca, partizana sa Sutjeske, davni umir krvi…

Kupili komad Njeguškog pršuta, tri kile šipaka.

“Borane, sve mi novine donesi, da se ranim jutrom raspametim!”
(gost govori konobaru, u kafiću Talija)

Ovdje se na licima ljudi još uvijek pozna epoha.

Ispred kafića prilaze ljudi, nepoznati, čestitaju nagradu.

dne 15. studeni, aerodrom Čilipi

Granična kontrola, dan nakon napada u Parizu. Provjera barutnih i eksplozivnih čestica na dlanovima. Čudna zahvalnost policajcu, nekon što utvrdi da su mu dlanovi čisti.

dne 16. studeni, Van Gogh

Prometna nesreća ispred društvenog doma u Pridvorju. Sudarili se crvena corsa – otac s dvoje djece na zadnjem sjedištu, i bijeli karavan golf – vozač dječarac, jedva osamnaest godina, ispao iz auta. Slomljena mu je ruka ispod lakta. Djevojčici iz corse razbijeno čelo. Polegli je na pločnik, krvari. Otac nadnesen nad nju psuje boga drugom vozaču. A on bi da telefonira, da mu zovu roditelje. Nitko neće. Ignoriraju ga. On je kriv za sudar, pa neka trpi. Izašao je sa sporedne ceste, ne gledajući.

Ispod Sokokule čempresi. Pri vrhu jednog dron. Zabio se i ostao. Eno ga gore. Gledaju Amerikanac koji je dronom snimao kulu, dugokosi mladić i njegova žena, tamnoputa Južnoafrikanka. Čeka se lokalni sportaš, čija je specijalnost veranje po čempresima. On bi se, kažu, mogao popeti na vrh i skinuti dron. Ako ne mogne, nema toga na svijetu tko bi mogao.

dne 17. studeni, Van Gogh

USPORI! Nikad nije kasno da dođeš kući.
(natpis na znaku uz crnogorske ceste)

Niz Vukovarsku zastave. Obilježavaju se godišnjice stradanja. Scenografija mraka, mržnje, osvete.

dne 21. studeni, Pula, Farabuto

Olujni kišni dan. Snijeg u Gorskom kotaru. Potraga za stanom u kojem ćemo živjeti. Pomalo živjeti. Lijepo mjesto preko puta picerije slavnog boksača. Potom odlazak u sobu hotela Pula. Telefoniranja, razočaranje, jer se vlasnica predomislila pa ne bi prodavala stan.

Farabuto, zimska pustoš. Naslov romana.

Otišle su van, na buru. Pušiti. M puši, A joj pravi društvo. Prilazi mi samom konobarica, pita: jeste li se predomislili, jeste li za desert.

dne 28. studeni, Kaptol centar

Subotnje jutro u trgovačkom centru. Srednji stalež pije kavu u kafiću na lažnom mramoru. Naokolo jure djeca. Mjesec je dana pred Božić.

Starac za susjednim stolom, osamdeset mu je, s ponosom govori kako još uvijek vozi auto. “Vozim auto i ženu!” Slabo čuje pa viče.

Kratko ošišana djevojka, jarko crvenog karmina, grli malog kuštravog psa i razgovara s dvoje starijih ljudi. Primjećuje da je gledam, i misli da je to važno. Započinje predstava.

Mlađa žena govori starcu kako se njen život promijenio kada su stavili plastične okvire za prozore. Ranije je puhalo sa svih strana, a sad ne čujem kada pada kiša – govori ona i ponavlja: Ja ne čujem kada pada kiša. Kao da je padanje kiše zaglušivalo život i sad je sve bolje. Što se to dogodilo da svijet ne želi čuti padanje kiše?

dne 2. prosinac, Koranska

Hoće li muslimani uvijek biti neprijatelji?

dne 3. prosinac, Pula, Farabuto

Neuspjela konstitutivna sjednica Hrvatskog sabora. Putovanje kroz maglu do iza Karlovca. Potom niotkud granulo sunce. Oko Rijeke oblačno. Pa magla u Istri. Godine, godine, godine.

Sam u Farabutu. Čekam ostalo troje. Preko puta stol za deset ljudi. Neprijateljska praznina.

Nailazi Šubić, šahovski majstorski kandidat iz sarajevskih dana. Stanovao u Fadila Jahića Španca. Prodao stan, davno. Već trinaest godina živi u Puli. Udebljao se, ostario. Sjedi mi za leđima. Od njegova stola naizmjence se čuju bosanski i istarski glasovi. Popravljanje naglasaka. Mala škola zaboravva. Prvi sam ga put vidio u Fažani. Tamo je imao štand. Prodavao yo-yo. Vješto se njime igrao. Trebalo bi vremena za to naučiti. Danas nitko nema strpljenja za naučiti yo-yo. Naučiti bilo što.

Kathi pripovijeda o školi usne harmonike u Tel Avivu, koju je vodio slavni logoraš iz Auschwitza.

Stol za troje. Engleski jezik. Mladić, mislim ovdašnji. Stariji sijedi gospodin koji uglavnom šuti. Njegova sredovječna žena, sitna Vijetnamka neugledne pojave, u teksas jakni bez rukava. Govori o svojoj zemlji, jakim naglaskom, brbljava. Piju bijelo vino.

Čitam knjigu putopisa Marka Foteza “Mozaik”, korienski pravopis, izdanje iz 1944.

dne 4. prosinca, Giardini

Jutarnja izmaglica. Vonj luke. Uznemireni galebovi. Žamor školskog dvoriša. Bruj kafe aparata. Bjelački soul s razglasa u slastičarni. Muški glasovi. Lično-bosanski naglasci, šezdesetih godina. Razgovaraju o nečemu što su gledali na televiziji. Nije jasno je li to sapunica ili izvještaj o neuspješnom formiranju sabora, uloga KGK i njezin odnos s Karamarkom.

dne 7. prosinac, kavana Mozart

Žamor djece u Oficirskom domu. Tinta s godinama blijedi. Osipa se grafitni trag olovke. Nestaju slova fotokopiranog dokumenta. Vječan je olovni tisak.

Baka Buba živi kroz naše navike.
(Vid Velikić, bečki liječnik, obrazlaže zašto uredno posprema krevet.)

dne 10. prosinac, Pula

Dani kupovine stana. Drveni parketi od prije Prvoga svjetskog rata. Pogled u dvorište, zaleđe Istarskog narodnog kazališta. Oblici, oblaci. Žena kojoj je pripadao pogled umrla je u vrlo dubokoj prošlosti. Treba saznavati povijest kuće, svih njenih stanara.

A. viče iz kuhinje iznajmljenog apartmana: Možeš doć’? I ja dolazim.

Zveket šalica u caffeu Oficirskog doma. Stari televizijski voditelj sa ženom. Poznata lica. Starački kašalj. Ton klavira iz susjedne prostorije. Sunčan je dan. Uskoro će propast svijeta, zabrinuta je televizija.

dne 21. prosinac, Van Gogh

Gužve pred Božić. Ljudi na ulicama i u trgovačkim centrima. Sportski novinar sa službenikom HEP-a razgovara o janjetini. Obojica piju gemište, iako je rano jutro. Depresija. Kroz maglu se probija sunce. Dolazi toplije vrijeme.

dne 23. prosinac, Beograd, Beopolis

Prvi put pomislio sam kako život sam po sebi i nije neka vrijednost. Dogodilo se to dok sam prelazio Terazije razmišljajući o mogućim posljedicama današnjih događanja u Zagrebu. Čovjek je slobodan kada ga nemaju čime ucijeniti. Najgora je ucjena životom. Kada je od nje slobodan on je ptica lastavica u društvu tiranije. Fazan koji ne zna da je na nišanu.

dne 24. prosinac, Kofein

U bivšoj Đure Đakovića perači ulica šmrkom tjeraju suho lišće. Tjeraju ga prema crkvi Aleksandra Nevskog. Vonja zagorjelo mlijeko. Na klupi u parku poslušni psić zamotan u vještačko krzno. Plus deset je, dan pred katolički Božić.

dne 25. prosinac, Kofein

Izložba Dušana Otaševića u Galeriji SANU. Ilija Dimić, avangardist i avijatičar. Prilazi mi I.S. i predstavlja se. Govori o knjizi Otac. Uzvraćam komplimente, iskreno. Pitam hoće li biti nastavka. To bi bilo o Svetislavu, govori ona. Delikatno je. Ne usuđuje je. Čini mi se da su joj oči pune suza. Od smrti Svetislava Stafanovića, prevoditelja, pisca, predsjednika SKZ, prošlo je sedamdeset godina.

dne 30. prosinac, Vinogradarska

Kuća koja je spoj one na Sepetarevcu, stana u Zapruđu i stana u Puli. Nona i Javorka. Tu će biti židovsko vjenčanje. Ne znam te ljude, mislim da ih i ne trebam poznavati. Nona odlazi van, zbog nečega ne treba biti tu. Javorka depresivna, u pidžami i šlafruku. Molim je da se obuče i sredi prije nego što stigne vjenčanje. Obećava mi da će to učiniti. Vjenčanje dolazi, ali ona je još uvijek na kauču, neuredna, tupa. Hvatam je za ramena, vičem u suzama, zašto mi to radi. Vjenčanje nas ne primjećuje.

dne 2. siječnja 2016, Kaptol centar

Fašizam je idealno društveno uređenje za obitelji s djecom.

Hrvat nikada neće dobiti Nobelovu nagradu, ali će možda postati papa.

Trgovački centar pun parova s djecom. Svakih nekoliko minuta dijete se izgubi, pa roditelje traže preko razglasa. Sve je puno nadzornih kamera. Bog je svevideće hladno oko.

Ona jadna i ne znaje
da on molje već imaje
Jema molje tre bambini
to su njemu glavni čini

Kupit će joj skarpe bele
i svilene mudantele
Ređipete trekolore
i kolonje iz Bolonje

(M.U., sjetila se rugalice iz davnih doba)

dne 11. siječanj, Van Gogh

Ponedjeljak, jutro. U kafiću gosti pjevuše uz radio koji se oprašta od Davida Bowieja. Sentimentalni voditelj zove slušatelje da se javljaju sa svojim sjećanjima na preminulog pjevača. Kada ste prvi put čuli Bowieja? Ponedjeljak, jutro. Blagi fašizam. Dan od južine, od naglog zatopljenja. Tope se polovi. Na vrh Ararata golubica.

dne 14. siječanj, Zapruđe

Fibra pred put u Sisak na književnu večer. Ostajem kući.

Na 21. travnja piše mi Ljubo Weiss:
“Poštovani Miljenko, evo konačno i moja druga knjiga, naziva ‘Auschwitz i poslije’, u attachmentu je sadržaj koji bi te vjerujem mogao inspirirati za tekst. Gdje želiš da ti knjigu pošaljem? Da li na adresu Jutarnjeg lista, Koranska ulica ili na privatnu adresu? Ako želiš na privatnu, molim te javi mi.
Odgovaram mu istog dana neka mi knjigu šalje na Jutarnji.
Sutradan, 22. travnja Ljubo Weiss već je mrtav. Umro je od puknuća aorte, u zagrebačkom KBC Dubrava, nakon operacije koja je trajala osam sati. Sahranjen 24. travnja na gradskom groblju u Virovitici. Ceremonij sahrane vodio je zagrebački rabin Luciano Moše Prelević.
Vijest o smrti Ljube Weissa do mene je došla jučer, 13. siječnja 2016. Tada sam shvatio i da obećana knjiga do mene nije došla. Nije poslana.

dne 26. siječanj, Zapruđe

Živjeti u mraku, disati. Živjeti u mraku kao Šalamov, Mandeljštam, Blok. Živjeti moleći se da te ne prepoznaju. Oni među kojima ti je suđeno, sugrađani, sirotinja, radnici. Sve zlikovac do zlikovca. Živjeti u mraku, disati kao Šalamov, Mandeljštam, Blok.

Noću se budim i mislim na hrvatsku vladu, pa me uhvati jeza.

dne 4. veljača, Kaptol centar

Mirno jutro nakon dana nepodnošljive tjeskobe i nemira. U luksuznom caffeu mnoštvo žamori, izbjegava zbilju.

Noćas, elektronska pošta: Z. se žali na A. Osjetim se kao otac kojemu nastavnik na roditeljskom prijekorno govori o nepodopštinama njegova sina.

Pjesniku, vrlo darovitom, u jednom času, neutvrdivo kad, koje godine, mjeseca, dana, raspukla se svijest. Pisao je jasne, elementarne pjesme o prirodi oko sebe, o zvukovima, bojama, mirisima, planinama i varoši u srednjoj Bosni. Kroz dušu mu sad zjapi kanjon Colorada. Piše nerazumljive, uplašene, paranoične riječi, koje ne tvore smisaone cjeline, ne sklapaju se u stihove. Samo povremeno, u jednoj riječi ili u slogu može se prepoznati njegov glas. Pjesnički dar stoji na temeljima razuma i cjeline ličnosti.

Maj 1945. Imate li mjesta u crnom mercedesu za Bleiburg?

dne 7. veljača, Vinogradarska

Briga o napuštenim životinjama. Dama se time bavi. Sve drugo za nju je muški svijet, politika i grubost. Ono što ne razumije i što prepušta njemu.

dne 16. veljača, Koranska

Dani strepnje i očaja. Plaćanje zaostalih računa, dugova koji se iznenada jave. Država sređuje svoja računovodstva, kao da će uskoro smak svijeta.

M. histerično telefonira. Vonja kemija, kao da su posuli redakciju sredstvom protiv žohara, štakora, Židova.

Neljubazna faza fašizma.

dne 19. veljača, Pičete

Prije pet godina, kada sam posljednji put radi zabave bio u Sarajevu, na Vase Miskina ulici gledao sam Wima Wendersa kako prosjaku daje novac.

Ivo govori doktoru u Dubrovniku: ne bih ja pušio, ali sam gledao dvojicu ljudi u selu koji su pušili. Svaki živio po sto godina. A jedan koji nije pušio umro mlad.

Luce se budi nervozna. Mladalačka nervoza i muhanatost u osamdeset i drugoj.

Rasprava o mrkvi na tromeđi. Nema više mrkve kakva je bila.

U knjižari u Herceg Novom trgovkinja mi govori da je svud naokolo započeo veliki rat, te da smo mi u središtu tog rata. U njezinom govoru čuju se centralna Srbija, možda i Beograd, ekavica među radikalnim ijekavcima. Prihvaćam zov njezinog mi, pa odgovaram kako za ovaj rat ne snosimo preveliku odgovornost. Ona mi kaže da je u posjetu Crnoj Gori bio ministar vanjskih poslova Austrije (onaj čije se prezime na opće veselje nepristojno deklinira u našim jezicima) i da je rekao kako će i Crna Gora morati da primi svoj kontigent izbjeglica iz Sirije, budući da je aplicirala za članstvom u Nato. Odgovaram joj da to nije mnogo, s obzirom na brojnost crnogorskog stanovništva. Kao da je razočarana što umanjujem njenu katastrofu.

Putovali smo s kraja na kraj Hrvatske, da bismo u Zagreb ponijeli tridesetak kila naranača, u pet jutenih vreća. Kada bi se stvari mjerile novcem, bile bi to najskuplje naranče na svijetu. Dolazimo na kraj civilizacije kad u vlastitim glavama i srcima počinjemo računati cijenu konavoskih naranača. Umjesto toga valjalo bi o ovom putovanju napisati roman-reportažu. Opisati svijet prije njegova nestanka. Kome ga opisivati? Svijet koji ne vodi računa o cijeni naranača. Bogu? Zanimaju li Boga čovjekovi opisi svijeta koji je stvorio? Ako je odgovor potvrdan, književnost je važnija od teologije. Teologija je Bogu bukvar za prvi razred čovjeku.

Staračka demencija: slavni profesor povijesti književnosti, stručnjak za Jamesa Joycea i Itala Sveva, u osamdesetima je počeo gubiti sjećanje na sebe. Književnost, zajedno sa svim knjigama koje je ikada pročitao, izvjetrili su mu iz glave, a stvorila se strast za operom i opernim pjevanjem. Sjedi uz gramofon i očiju punih suza sluša Prsten Nibelunga. Zaneseno iz fotelje dirigira prema nevidljivom orkestru. Zatim pjeva. Gorko žali nad starošću i karijerom koja je netragom minula. Potom opet pjeva. On koji je bio sasvim nemuzikalan, i ne bi od srama pustio ni glasa od sebe. Takav je bio dok se sjećao. I bio nesretan što je nemuzikalan. Ta ga je nesreća privukla književnosti, Italu Svevu i Jamesu Joyceu.

Jutros: gledaju me kako zapisujem nešto u ovu teku. Luce govori da čim se probudim počinjem zapisivati svoje misli. Nastavljam pisati, na čas uvjeren u ozbiljnost onoga što radim.

dne 21. veljača, Koranska

U vrijeme diktature pojačava se društvena briga o psima. Začuđujuće pravilo u svim totalitarnim režimima u Europi dvadesetog i sljedećeg stoljeća. Žena rumunjskog vođe Ceausescua bila je nezainteresirana za pse. To objašnjava njezinu sudbinu, ali i sudbinu njezina muža. Zatukli su ih kao pse. Perspektivni diktatori žene mlade ljepotice koje ne jedu meso i obilaze azile za napuštene životinje.

dne 22. veljača, Van Gogh

Nesreća na magistrali – usmenopripovjedni žanr u Dalmaciji šezdesetih i sedamdesetih godina.

dne 23. veljača, Koranska

Jugovina. Sa zastava izvješenih na obje strane Vukovarske avenije otkidaju se grbovi i slobodno vihore na vjetru, kao kuhinjske krpe. Atmosfera bezumlja i terora. Trudim se da prolaznike ne gledam u oči.

Sa zemlje nestaju pčele.

dne 1. ožujak, Koranska

Zvoni njen telefon.
Po glasu kojim se javlja prepoznajem tko je nazvao.
Po prvoj riječi koju izgovori. Po halo.
Rijetko se dogodi da nazove netko nepoznat. Tad se u glasu osjeti strepnja, koja se odmah zatim prenosi na mene.
A onda opet nazove netko poznat.

dne 2. ožujak, Van Gogh

Sunčani dani s kraja zime. Stariji muškarac, stalni gost kafića, u štofanim hlačama i kariranom sakou. Dolčevitka oko smežuranog vrata djeluje nastrano. Kao u raspuštenog svećenika negdje u zaleđu prije izgradnje magistrale, koji prislanja dlan na prsa djevojčica iz crkvenog zbora, kontrolira čisti ton u pjesmama o Kristu.

dne 6. ožujak, Zapruđe

Jučer u pošti: znanac, musliman, govori mi da mu je omiljeni hadis onaj koji kaže da je sreća u kretanju. I još navodi naziv hadisa i izgovara ga na arapskom.

Čudno je neko vrijeme u Zagrebu. Zimska sparina, okus metala u ustima, muslimani tako sretni.

Usred čitanja drugog toma Knausgaardove Moje borbe stiže SMS poruka: Umrla je V-ova žena. Javlja onaj kojem takve vijesti prvom stižu. Nekoliko trenutaka sleđen gledam u sat. Htio bih vijest odložiti za sutra i nastaviti da čitam. Sa čežnjom vraćam se na prošli odlomak, kada je Gordana još bila živa.

dne 11. ožujak, Zapruđe

Petak, večer, sam u stanu. Na televiziji izdavač govori o cijenama knjiga. Bolje bi bilo čitati. Šutjeti, biti u sebi.

Moralne vertikale horizontalno položene u grobove.

dne 12. ožujak, Zapruđe

Nedjelja.
Budim se u devet.
Okrenam se na drugu stranu i sanjam stan u Sarajevu. Spavaća soba s pogledom na Trebević prokišnjava. Javorka mrtva hladna gleda kako kaplje po parketu. Izlazi na balkon. U snu soba ima balkon. I donosi lonce koje postavlja ispod kapi. Ali na sve više mjesta prokišnjava.
Onda se ponovo budim. Tek je pola deset.

dne 23. ožujak, Beograd

“To nema fabule. To je Godar.”
(grafit preko puta škole na Dorćolu)

dne 24. ožujak, Beograd

Pola jedanaest, Kofein, pred izricanje presude Radovanu Karadžiću.

dne 25. ožujak, Beograd

Gospodar bezdomništva.

dne 27. ožujak, Beograd

Uskršnje jutro u Puškinu. Noćas su pomicane kazaljke na satovima. Sutra putujemo u Zagreb. Jednostavne rečenice. Jednostavne činjenice. Konobarica na stol spušta šalicu čaja.

Mlada majka u ružnoj svijetloplavoj trenirci razgovara na telefon. Žali se na sina koji nikako da ispravi jedinicu u školi. Nije ga briga, nezainteresiran je, nije svjestan posljedica, a profesori su takvi da ni njih nije briga hoće li učenik ispraviti ocjenu. Nervira se, bijesna je, hormonizirana u nedjeljno podne. Crno je sve iznad šporeta, govori u nastavku telefoniranja, mokro je, trulo, viče. Dižemo se i odlazimo. Dok oblačim jaknu, ona se vraća na priču o dječaku. Kakav telefon, kaže, dala sam mu običnu ciglu, da se može javiti iz škole, ništa internet, ništa fejsbuk, samo cigla…

dne 1. travanj, Van Gogh

U gnijezdo u Lukavcu vratila se jedna roda. Ili jezikom Franje Rejca: Jedna roda viđena u gnijezdu u Lukavcu. Jutros.

dne 8. travanj, Pula, Farabuto

Francuski turisti slave rođendan. Mi se privikavamo na fašizam. Fašizam zbližava udvoje, odaljava od svijeta. Fašizam je ljubavna priča s više puta ponovljenim krajem. Ili s krajem koji se ponavlja.

dne 14. travanj, aerodrom Pleso

Pažnja, mole se putnici da ne ostavljaju prtljagu bez nadzora, jer će iz sigurnosnih razloga biti brutalno uništena.

istog dana, Krems

Maša prevodila psihotičnu Čečenku na psihoterapiji u Beču:

Govori o svojim mrtvima, ocu i bratu. Kaže da su joj rekli da sad nemaju vremena da dolaze svaki dan. Sezona je, mrtvi su u poslu, objašnjava. U podzemnom svijetu boje vegetaciju prije nicanja. Dolazi proljeće.

dne 15. travanj, Krems

Prozor hotelske sobe. Nježni pogled na šest metara visoki žuto-sivi zid zatvora Stein, najčuvanijeg u Austriji. Tu leži Josef Fritzl. 42 posto zatvorenika su državljani drugih država. Europski zatvori kao posljednja mjesta zbiljske multikulturalnosti. Cijele noći blješte svjetla na zidu. Reflektori. Izvana se nikad ne vide zatvorenici. Uz zatvor su Literaturhaus, Muzej karikature i Kunsthalle. Oplemenjivanje prostora.

Preko puta zatvora gradsko je groblje. Dijeli ih uska cesta kojom prolaze automobili. Na ulazu u groblje dva su kenotafa. Mjesnim antifašistima ubijenim u zatvoru Stein, dana 7. travnja 1945., i nekoliko dana kasnije ubijenim zatočenicima iz Armije Krajowa. Na grobu vijenci s trakom u bojama poljske zastave.

dne 1. svibanj, Mex cantina

Prvomajski Vaskrs. Kiša.

dne 2. svibanj, Zapruđe

Prođu dani, tjedni, mjeseci bez ijedne lijepe riječi, ljubaznog pogleda u ovom gradu.

dne 5. svibanj, aerodrom Pleso

Stariji čovjek, sjedi naslonjen na staklenu stijenu prema pisti. U ruci mu brojanica. Tone u san. Spava.

Djevojka tirkizne kose, izlazi na pistu izlazom 12. Let za Beč.

Zadnji poziv putnicima na letu za Amsterdam. Izlaz 15.

dne 6. svibanj, Zürich

Hotelska soba u hotelu St. Josef. Pod prozorom brijest, zdravoga bogatog lista. Brinu se o njemu.

Jučer smo išli gradom i razgovarali. U jednom su nas trenutku zaglušila crkvena zvona. Zašutjeli smo, pa nastavili. On se toga neće ni sjećati. Ja hoću, zapisao sam.

tu smo kao nigdje
u potrazi za dirljivom sintezom
nešto sitno nam se umara u trbuhu
nešto sitno pada nam na glavu
ništa se vi ne brinite
to bog s balkona baca opuške

Danas u mom srcu padaju kiše,
Da smo je više slušali mogli smo naći put,
da smo našli samo malo vremena,
Možda da je bio duži dan,
Mogli bi sve!
Ona je bila naša tajna veza.

Godina 1977, peti dva razred, Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević. Sat likovnog držat će studentica akademije. To joj je ispit. U zadnjim klupama sjedi profesorska komisija, a s njom i nastavnik likovnog, inače razrednik petoga dva, Hrvoje Filipović. Studentica je u radničkom kombinezonu od teksas platna – takvi su tih godina bili u modi – u crveno-crnoj kariranoj košulji, kose skupljene u rep i nenašminkana. Izgleda kao da se tek probudila. Zapravo, izgleda kao da se baš jako potrudila da je nitko ne prepozna. Ali uzalud. Učenici žamore, gledaju je onim skaradnim, svlačećim pogledima s kojima u našoj mahali dječaci postaju muškarcima, i sve čine da joj bude neugodno. Jedan od njih, mali delinkvent koji je na početku godine došao u razred i neće se dugo zadržati, sjedi u prvoj klupi i prema njoj pantomimom izvodi felacio. Dječaci se smijulje i jedni druge ispod klupe šutiraju po cjevanicama. Razrednik se ljutito diže, hvata ga za uho i bez riječi izvodi iz razreda. Ona se u svemu tome dobro snalazi. Pokušava se približiti djeci, govori njihovim jezikom, u jednom trenutku izgovori psovku. Time ih pridobija, mirni su do kraja sata. Na kraju joj plješću. Djevojčice traže autogram.

Upoznao sam je tridesetak godina kasnije. Došla je iz Japana, i nije bila sigurna hoće li ostati. Razgovarali smo u caffeu velikoga trgovačkog centra u Novom Zagrebu. Osjećao sam neku smiješnu strepnju da bi me mogla prepoznati kao jednog od onih klinaca pred kojima je polagala ispit. Ne može se čovjek sakriti pred prošlošću, makar drugima bila nevidljiva. Poslije smo se još nekoliko puta sreli, a onda se razboljela. Zvala me je da je posjetim kad budem u Banjoj Luci – dom u kojem se nalazi kod velikog je kružnog toka na ulasku u grad – ali ni to nisam učinio. Vjerojatno to ne bih trebao reći, jer je nezrelo, ali jednako me grizu obje stvari: to što sam joj se rugao dok je polagala ispit – istina, nisam bio među gorima, i to što je nisam obišao kad sam dolazio u Banju Luku. Ovo drugo, možda, nisam učinio zato što me je grizla savjest zbog onog prvog.

Rođenjem Sarajka, odrastala je u učiteljskoj obitelji, seleći se po Bosni onako kako su oni po starim adetima prosvjetne službe mijenjali škole. Progledala je u Bosanskom Novom, odrastala u Varešu. Prije punoljetstva skrasila se u Sarajevu, ali je zauvijek ostala cura iz provincije ili, kako se onda govorilo: “sa strane”. Njezini zavičaji bili su malo kompleksniji: otac je bio iz Doboja, mati Dalmatinka iz Graca. U neka doba su se rastavili, pa je i to bio dodatak njenim autsajderskim identitetima.

Imala je glas kao stvoren za tugu, ali po prirodi nije bila tužna. Pripadala je naraštaju s kojim je započinjala jedna epoha, entuzijasta, akcijaša i pjesnika. Vrlo rano je počela nastupati, najprije u džez ansamblu svoga strica, s kojim je pjevala po Njemačkoj, a zatim sama, s gitarom. Bilo je to vrijeme zabavnomuzičkih festivala koji su se održavali na sve strane, ali i prvih stadionskih koncerata Bijelog dugmeta, s kojima je rock postao dominantna subkultura u Jugoslaviji. Njezin glazbeni svijet nalazio se negdje između. Pjevala je po festivalima, iako tamo nije pripadala, kao što, zapravo, nije pripadala ni onome drugom svijetu. Bregović je od nje pokušao napraviti rock pjevačicu: snimili su 1976. zajednički hard rock hit “Čekala sam”, ali to nije bila ona.

Život su joj obilježile dvije pjesme. Ali u te dvije sve stane. Prvu, “Sve smo mogli mi” napisali su sarajevski pjesnik Valerijan Žujo i njegov kum, muzičar i radnik na Televiziji Sarajevo, jedan od onih vječnih gradskih frajera, Žarko Šipka. Kada je početkom rata Šipka ubijen, još smo imali struje, i na televizijskom smo dnevniku odslušali pjesmu i odgledali snimke grada koji se ruši i njega koji je još uvijek živ. Bio je to vrlo intenzivan doživljaj, i vrhunac jedne ionako moćne pjesme. Ono je Sarajevo imalo dara za tugu i za mol. Od tih je molova Emir Kusturica načinio svoja prva dva filma – taj najljepši i najsvjetskiji spomen jednoga grada – istim su materijalom duše baratali Dario Džamonja, Zabranjeno pušenje i Elvis. Ali ako bi se priča trebala svesti i sažeti na jedno, bila bi to pjesma “Sve smo mogli mi”. Jednostavna, ravna i tačna kao dječja uspavanka.

Druga je “Što te nema”. Pod tim je imenom znamo, ali njen pravi naziv je “Hasanagin sevdah”. U dužoj verziji i s više teksta pjevao ju je Himzo Polovina, samo što se toga više nitko neće sjećati nakon što ju ona otpjeva. Ta će se pjesma pred Olimpijske igre u Sarajevu raširiti zemljom, svi će je znati i svi će u njoj nešto osjećati. Kad bi ona na radiju zapjevala “Što te nema”, vrijeme bi se na pet-šest minuta zaustavilo, da bi se onda s uzdahom nastavljalo dalje. Danas se mnogo i posvuda govori o sevdahu i sevdalinci, tako da i najtvrđe uho razlikuje sevdalinku od narodnjaka. Prije tridesetak godina nije bilo tako. Ta je pjesma počinjala tamo gdje prestaje asfalt. Bila je dio folklora, poput narodne nošnje, fesa i opanka. Pjevajući “Što te nema” ona je sevdalinku vratila među nabodere.

Nakon Olimpijskih igara odselila se u Japan. Živjela je tamo, učila jezik i nastupala. Godinama se, sve do rata, ništa o njoj nije čulo. Prestalo je se spominjati, sve dok se na televiziji nije pojavio onaj nabrzinu izmontirani spot povodom smrti Žarka Šipke.

Rat ju je vratio u Sarajevo. Da nije bilo rata, možda bi i sama postala Japanka, možda bi se međusobno zaboravili ona i grad. Počela se javljati, po Tokiju je agitirala za Bosnu – tu nesretnu zemlju pogođenu ratom – i za Sarajevo – pa je vlada Kraljevine Japan tom izmučenom gradu donirala prve poslijeratne gradske autobuse, sve dok je magnetizam nostalgije i uljepšanih sjećanja na rodni grad i zavičaj nije povukao natrag. Na kraju, kada se svedu računi, a dovršeni se život pretvara u pripovijest, i kada konačno znamo kakav je svemu bio smisao i cilj, znamo da je to bila greška. Bilo bi bolje da je mogla zaboraviti, i da se nije vraćala.

U Sarajevu nije mogla regulirati status slobodnog umjetnika. Ni štošta drugo nije mogla. Naprosto je nisu trebali oni koji danas odlučuju o tom gradu. A one druge nije se pitalo. Kada se razboljela, morala je u Banju Luku. Smještena je u Caritasov dom za bolesne i nemoćne. A Milorad Dodik, ili netko njemu blizak, sredio je da prima plaću u Radio televiziji Republike Srpske. Neka šuti tko god bi danas posumnjao u motive onih koji su joj pomogli da posljednje godine života provede u miru. Bolje bi bilo da se govori o motivima onih koji joj nisu htjeli pomoći, nego su je potjerali iz grada koji je opjevala.

Dok je bolovala, malo je bilo onih koji bi govorili o njenoj veličini. Valjda je i to prirodno. Ljudi su u bolesti i na daljinu teški. Pogotovu kada im bolest oduzme sve ono što ih je činilo slavnim i cijenjenim. Sada je umrla i sada će je, makar i nakratko, svi voljeti, svojim je riječima i osjećajima uzdizati put neba, spominjati se njezina glasa i te tuge koja nije bila samo njezina, nego je pripadala cijelome jednom gradu. Nakon što prođe kratko vrijeme žalovanja, i ona će biti zaboravljena, kao što je zaboravljeno i sve drugo. O tome su, uostalom, pjevale obje njezine pjesme. Poslušajte malo te riječi. Utjeha je u zaboravu.

Historijska čitanka, 20. kolovoz 1999.

Žene iz Ilijaša na tržnici su prodavale sir. Bijeli meki kravlji sir poslagan na čistim bijelim platnenim maramama. Ništa nikada nije bilo tako čisto kao te marame. Možda samo pelene u koje će za koji čas biti umotane neke bebe rođene 1975. ili 1976. A, u naše vrijeme najčistije stvari bile su bijele ilijaške marame i bijele pelene koje su vihorile na novosarajevskim balkonima kao znamenje neke plemenitije predaje: predala se smrt životu. Pričalo se da je, osim tih žena koje su prodavale sir, iz Ilijaša i Jadranka Stojaković. Svirala je gitaru i pjevala pjesmu koja je bila veliki hit tih sezona, po kojoj tu ženu i danas pamtimo, a naše je sjećanje tužnije nego sto bi sjećanje na pjesmu trebalo biti. Ostalo nam je u ušima kao čisti derivat tuge, čist skoro kao one ilijaške bijele marame i evo zapjevali bismo je samo kad bi nas držao glas: Sve smo mogli mi da je duži bio dan, da si našao za me malo vremena.

S Jadrankom Stojaković jedna je riječ ušla u našu povijest. Bila je to riječ kantautor. Po shvaćanju Duška Trifunovića iz emisije “Na ti“, kantautor je onaj koji sam svira i pjeva svoje ili tuđe pjesme; to je jedan – kako bi se reklo – buntovnik, pa uz njegovo ime treba spomenuti i Boba Dylana. Uz Jadranku se isto tako spominjao Dylan, premda ona nikakve veze s njime nije imala, niti je u njezinoj pojavi i pjesmama bilo ičeg buntovničkog. Svirala je meko i pjevala nježno kao da već u ono vrijeme nije bila odavde, nego iz neke zemlje u kojoj se više vodi računa o tome kako smjerno beharaju trešnje nego o tome kakav kijamet nastaje kad snijeg padne na behar.

Drugi kantautor zvao se Slobodan Samardžić. On je pjevao: Laž ima kratke noge, ali zato ima krila, ona leti, leti, leti kao albatros. Njegova karijera bila je sitnija, izvan Sarajeva za njega nisu ni čuli, ali bi se katkad pojavljivao u onim čudnim emisijama koje su počinjale u petnaest do sedam, a zvale su se “Hej haj brigade“, opet po pjesmi koja je pjevala o onima koji svoju zemlju srcem grade. Slobodan Samardžić obilazio je gradilišta omladinskih radnih akcija i pjevao brigadirima jer je tako bilo jeftinije, jer za njega i za još jednog s gitarom nije trebao ni razglas, niti je trebala bina.

Ali najveći i najzanimljiviji kantautor u ovoj povijesti bio je Miladin Šobić. Snimio je dva albuma za Diskoton i godinama nije silazio s onih Venovih top-lista, koje su prilično tačno oslikavale koja se muzika sluša u Sarajevu i okolici, iako bi sasvim rijetko ime pjevača i naziv pjesme bili ispravno napisani, pogotovu ako je pjevač bio stranac. Srećom, Šobić je u to vrijeme bio domaći, iako je bio Crnogorac. Međutim, kako se u njegovim krajevima baš i nije slušala narodna muzika, a tip koji bi sam sjedio i nešto tamburao mogao je izazvati samo sumnju, tako je Miladin Šobić postao sarajevska zvijezda. Za njega se nije znalo ni u Zagrebu ni u Beogradu, niti su u tim gradovima prodavane njegove ploče. Šobić je pjevao: A zar ne bi bilo ljepše sad misliti na vinograd, kao dragom dičiti se njime, čuvati ga zime. Pa je onda pjevao: Molim zidara sa novogradnje preko puta da mi kratko rukom signal da, ako dođe gradski autobus, možda siđe Marija. Ili: Sunce tebi, sunce meni, tebi jedan, meni drugi put. A onda je kao najveći sarajevski kantautor morao biti i posljednji. Onog dana kada je Miladin Šobić zauvijek otišao iz našeg grada, ugašena je iluzija da bi čovjek sam s gitarom imao gradu i svijetu nešto reći i da bi to nešto moglo biti važno. S posljednjim kantautorom umrla je zapravo poezija naše povijesti, dani vjere u pjesme koje se mogu pjevati, a ipak su pjesme po pravilu i zakonu.

Tako je na kraju nestao i čovjek koji nije znao ni svirati, ni pjevati, ali je najviše od svega želio biti kantautor i htio je da ga njegov grad takvim doživljava. Zvao se Asaf Bešović i evo ga čujemo kako neke 1981. kroz crnu sarajevsku noć u praznoj dvorani Trasa pred dvojicom-trojicom podsmješljivaca urla: Virdžinija, nisi moga soja. Zato je trebalo imati hrabrosti. Lako je bilo biti Jadranka Stojaković ili Miladin Šobić pa pjevati pred stotinama ljudi, ali Asaf je na ovom svijetu pjevao sam.

Smrča nije željezo,
ozbiljno namazano
crnom kremom
za cipele.

Tiho hodam
pokraj male rijeke
i promatram smrču drvo
koje miriše ljepše od
najfinijeg meda.

Smrče uzdižu djecu
koja traže, do neslućenih visina.
Smrča zna šta je ruganje
Milina očajnika.

Smrča tek nešto kaže
očajnicima kad se umire

Smrča pokraj male rijeke
Ivančice,
najviša ili najjednostavnija
joga.

Crne smrče
na Crnom vrhu.

Smrče
na pitomoj planini
Zvijezdi.

Smrče
crno zelene
zeleno crne
i sive.

Čisti skladan i lijep
mali, srednji i veliki rad.

Srdžba

Samo tuđa krv je ugasiti može,
A korijen joj iz dna vremena niče
I duž cijele historije se pruža.

I kralju, i caru, i običnom robu
Isto odsijeca glavu,
I svemoćne bogove
S prijestolja nevidljivih ruši,
A ne vidi se, samo bubnja,
U čeonoj veni i cijelom svijetu,
U istom ritmu.

Od čega je ne znaju
Ni zvjezdoznanci, ni vračevi stari,
Niti joj sastav odrediti mogu
Nobelovci u nepreglednim laboratorijama,
A kola svijetom kao i riječ Božija
I usavršava tehnike ubijanja.

Ima svojstva energije i brzine
I dala bi se izračunati
Kad bi postojala matematička formula
Za ritam srčanog mišića
I treperenje duše u užasu.
A pretvorena u svjetlost
Obasjala bi vaseljenu
I ono ništa izvan nje.

Ne teče, već se akumulira i jača
Dok ne provali sve ustave, kao povodanj.
Iza tog samo leševi i grobišta
I svijet naš što se na njima gradi,
Sve dok ga njegova ne proguta srdžba,
Kao da običan zapališ papir.

Kako si, majstore slijepi,
Znao joj vrijednost i suštinu
I da na njoj sazdani su
Svjetovi svi što ih jezik zna,
Kad si boginju molio
Da onu Ahileja Peleju sina
Opjeva ti.

Sada bih želio kroz pripovijest proturiti neke manje važne detalje, bez njih se može, ali su meni važni i od značaja, tim prije jer se tiču moje majke, te sedamnaestogodišnje djevojke koja je zabasala u kuću lišenu smijeha, kuću škrtu na riječima a osornu prema neznancu. Kad danas o svemu razmišljam, shvatam da djedovoj kući nikad i nisu pristizali gosti i uzvanici. S izuzetkom povremenih komšijskih posjeta, tamo zapravo niko nije ni dolazio, ali opet, i tu postoje izuzeci, tek toliko da demantuju pripovjedača, jer uvijek se nađe neko da pomrsi priču, a svojim prisustvom uzburka mirne vode pripovijedanja. U ovoj priči takav je Hajro, miran i ponizan a opet drukčiji i na svoju ruku. U djedovu kuću dolazio je bez najave, dakle slobodno i bez zazora, baš kao da ulazi u vlastitu izbu. Ne znam porijeklo tog čovjeka, niti mi je poznato otkud ga u ovoj skrajnutoj varoši, ali tu je proživio svoj vijek, ovdje je i ukopan, mezar mu se nalazi na južnoj strani harema, ondje počiva ta uboga prilika, ali i to se već rasulo i pretvorilo u ništa. Pripovjedačeva majka prvi put ga je vidjela po ulasku u tu kuću, a sve ove godine rado o njemu govori. Ona ga pamti po dobru jer njegov šeret ljekovito je djelovao na njenu izranjavanu dušu. Brzo su se sprijateljili, iako, ona je u početku izvodila cirkus, a on se ljutio jer nije volio šale i zadijevanja, pogotovo one na vlastiti račun. S prva se brecao na njena kenčijanja i kerefeke, i odozdo, sa serdžade, glasno negodovao. Vremenom se i to umirilo, majku su pritiskale druge brige, a Hajro je dolazio iznebuha i kad mu se prohtije. Donosio bi joj sitne darove, često bombone ili kakvu slasticu, a ona je poklone primala radosno, a gosta tretirala kao važnu osobu i dragog uzvanika.

Taj ubogi, svima dragi stvor, svoj vijek proživio je a da se nikad nije osovio na noge, niti je korakom prehodao čaršiju. Kretao se pužući i na rukama. Dlanove je umotavao u krpe i rukavice, tako ih je štitio od pogani i peksinluka, a preko koljena nosio je obloge skrojene od gume. Takav je izlazio u čaršiju, među svijet, a svojom pojavom rastvarao je njihovu skučenu dušu. I djed ovog pripovjedača prema Hajri odnosio se tako, blago i bez tersluka. Darivao ga je novcem, a u kafani nutkao pićem i mezetlucima, sve to činio je oprezno i od sevapa, a uvijek uz zahvalanost Bogu što u njegovoj kući, eto, ne raste jedno, Hajri nalik. A taj garib nagonio je kroz nos i pričao unjkavo, trudio se pažljivo birati riječ, a koju god bi izustio ispadao smiješan i jadan. Ljeta, dugačka i vrela hercegovačka ljeta, provodio je u haremu. Tu bi sačinio šator i dovukao potrepštine, a ulema bi vrtjela glavom i ibretila se živom stvoru koji konači među mrtvima. Svijet mu je donosio hranu i vodu, a nerijetko bi onuda fijuknula kosa i zajecala belegija. Padali bi otkosi u širokom krugu oko Hajrinog šatora, tako su ga štitili od zmija i ježeva. A kad bi zazimilo i kad bi započele kiše, a vjetrovi se naduli niz valu, Hajro bi puzao u izbu pored džamije. O čiviluke bi povješao najnužnije, a svjetina je pristizala za njim i donosila funuru i sulunare. Izvodili si ih s lijevu stranu džamijskoga zida, da ne dimi na vjernike i da ih ne potkađiva kad pođu na molitvu.

Bio je ters i osoran na zajedljivca, a blag prema povjerljivom i dragom bez razlike radi li se o djetetu ili odraslom čeljadetu. U januaru 1978, kada je pripovjedačeva majka na svijet iznijela svoje prvo muško dijete, Hajro je dopuzao do kreveta, ona bješe otkrila dojku da na nju prisloni mališana, a on ju je pitao: „Kako ćeš mu ime dat?“ Rekla mu je, a on se svalio na serdžadu pa odozdo, ljutit, zagalamio: „Ne vaja, ne vaja materina mi rahmeta. U vremenima kakva će naljeć da se dijete zove Arslan. A naljeć će taka vremena da će brat na brata pripucat bez bismile, pa se ti boči taman da si stotinu puta lav i junak. “

Uzalud ga je rotkinja uvjeravala kako se mali neće zvati Arslan i ponovo slovkala dječakovo ime, ali džaba. Hajro je tjerao svoje i zalud je bilo uvjeravati ga u suprotno. Sljedeće tri godine koliko je poživio, on će mališana zvati Arslanom, a pri tom će činiti grimase i rugati se nepriličnom dječakovom imenu.

Umro je 1981, a sahranjen je na istom mjestu gdje je za života volio „ljetovati“. Tamo su lijepo izvedeni bašluci, uvijek čisti i okupani suncem. U proteklom ratu porušeni, ali sada ponovo obnovljeni, oko njih, ispred bajrama, često cilikne kosa i zastenje belegija, uvijek se neđe neko da i o tome povede računa.

Onomad, a za potrebe ove knjige, išao sam u harem. Kopkali su me neki podaci koje sam kanio unijeti u rukopis, ali sam od njih brzo odustao. Čitava dva sata proveo sam među mrtvima. Tamo je dosta znanog i meni dragog svijeta. Mnogi su tu legli u dobi od svojih dvadesetak godina i onda kad su „naljegla“ luda vremena. Da, o tome sam razmišljao gazeći suhu haremsku travu. Kasnije, istoga dana, obišao sam Hajrin mezar. Postajao sam tamo neko vrijeme i rukom milovao bašluk, a onda sam ugledao jednu mladicu „rusovine“. To je krhko i lako lomljivo drvo koje na rukama ostavlja težak i opor miris pa sam ga posjekao i hitnuo daleko od mezarja.