NEDELJA

Heklani komadi kao oblaci
Naslaguju se, jedan na drugi

U majčinoj ladici, gdje još ima
Prijeratnog papira i gdje su se

Dugmad osula, sa djetinjih
Košulja, na kojim rupice su

Zarasle, kao zacijeđene bubuljice.
U ladici, pokoji ključ

Prespo u hrpici mrva, pa zvecka
Dok očeva ruka, ladicu

Otvara i u njoj prstima
Tišinu prebira. Nedelja je

Zmija zvečarka.

24.4.2016.

OČIJU TVOJIH DA NIJE
NE BI BILO NEBA

Dodikove oči i kaput, plavi su
I njegovo tijelo razbreklo od meze, lijepo je.

Kaput i oči, kao uzorake neba
On unosi u sobu studentskog doma

Kao što krojačica iznosi, uzorke platna
Pred ženu – čiji sin jedini, treba da se ženi.

Dodik ne zna, da će ta soba 
Biti prostor studentskih

Nemira – da će buncati u temperaturi
I sanjati ruke majki kako ih pipaju po čelima.

Da će djevojčice, u tim sobama
Na Palama, razmičući noge prvi put

Razmaknuti svjetove, i da ćemo svi mi
Popadati kao stvarčice sa stola, kojeg majka gura

Da vidi gdje se lopta otkoturala. Da će dječaci masturbirati
Zagledani u vodokotliće, da će njihove bubuljice

Stisnute prstima, zaštrapati glatke zidove soba
Studentskog doma, na kojem se mramorna ploča

Posjekla slovima, imena
Radovana Karadžića.

ŠTO JE FRA DOMIN TOLIĆ 1874. GODINE STAVIO U KREŠEVSKI SAMOSTANSKI LJETOPIS, NE ZNAJUĆI DA PIŠE PJESMU

Osmi dan Mjeseca siečnja zlamenit bi: u samostan stupi
Ašim Medranović, pjan i oružan, i premda je tude bio
podvoren s jelom, s, kafom, poče psovat „sve Fratre“.
I osobito poče prietit Častnom Otcu fr. Petru Tomiću,
za tada Koristi, na kog reče, da će njegov Garabin puknuti,
zatim baciv findžan s, kojim je kafu pio, izajde, i uzjašiv
svog konja kog je u Pillu na način bašinskih vrimena
odjašio kad je došao, ode prošav kraj Glavica,
tude pokaže svoje barbarstvo ubiv iz puške naše pašče
koje smo mi mlogo cienili.

(I kajmekam fojnički za nikoliko dana pritvori Ašima,
al’ ni dugo vrimena ne projde, Ašim bude pustit,
našav posridovanjem fr. Mije Gujića za se
dva jamca /ćefila/ i obeća da će ubuduće mjerovat.)

Kako je prošle godine 1873. bio na zahtievanje
Kreševskih Turaka zabravljen i zatvoren zvonik
i na njem obustavljeno zvonjenje, u prosincu je
državnik fr. Mato Čondrić molbeno pisao na
Prisvietloga Gospodina Henrika Morea, Konzula
Francuzkoga pa od Gospodina Vali Paše Akifa
budu prvi Kreševski Turakah sudbeno pozvani,
koje u Sarajvo odtjera njeki Juzbaša (stotinik).

(Na 3. Veljače dojde uvečer u Samostan Pero Sahačia
poslat od Vezirove Kapie, a na 4. dojde
za novog mudira u Kreševo Mehmed aga
da ustavito zvono zvoni, to tako i bude, te se stvar
poslim mlogi trudah i naporah jednoč svrši.)

Oko 15. Veljače bude ujutro nagjen mrtav jedan Turčin
iz Fojnice. Bližnji stanovnicih selah odmah budu po zavtijama
u Kreševo stjerani, tude izpitivani, u avst zatvorani
i mlogi bieni od Mehmed Age za tada zabita Kreševskog.
Nu poslim mlogog stradanja Krstjanah što od Turakah,
bude za krivca i uboicu gori rečenog Turčina
pronadjen neki mladić imenom Pero Čustonjić
iz Dusine, koji je kod Gavrana bio u službi.
Na sudu ono rečeni Čustonjić izpovidi, „Ja sam ubio
istina onog Turčina ali zato što mi je kad sam ga
u noći sreo opsovao Krst, i rekao mi još ovdi vlaše
zvona ne zvone, i što je štapom zamanuo da me udari
udario sam ga dva put kolcem po glavi“.

(Gori rečeni mladić koji je od prilike imao godinah
od 16. do 17. bjednik! Vidi se da je iz dobre svrhe
ubojštvo učinio, buduć bio ljuto uvridjen psovanjem
Krsta, i zvona, koje je nazad 8. danah prozvonilo
uz veliku protivnost Turakah.)

Dneva 14. Mjeseca ožujka kasno u večer na koli
dovuče iz Sarajeva jedan Arapin Fis=harmoniku,
koja je iz Beča od častnog družtva
“Immaculatae Conceptionis Beate Mariae Virginis“
za ovu mjestnu Crkvu svete Katarine Divice i
Mučenice poslana.

(Tom je Fis=harmonikom prvi put
pjevana sveta Misa na 19. tekućeg mjeseca.)

Na 13. mjeseca srpnja dojde ovdi priko Fojnice
Prečastni Gospodin Mihovil Pavlinović
za častni Kanonik Zadarski, koji je tad bio narodni
Zastupnik na Rajstratu u Beču, i u Bosnu zato došao,
da vidi ponašanje i prouči običaje naroda Bosanskoga.

U mjesecu rujnu se pojavilo na više mjesta
crnog prišta, te je isti mnoge ne štedeći
nit cieneć, ni mladost ni ljepotu u hladni grob strovalio.

Ovdi imam napomenuti slideći slučaj koji se je još u
mjesecu Travnju dogodio. A to je: Častni Otac fra Andjeo
Šunjić za tada Župnik Podhumski u Neretvi,
bude izabrat za Guardiana ovog Samostana,
nu primivši on tu viest, poteži se zbog njekih poslovah
i ode na Konjičku Kapiu, gde ga snadje nesreće i poludi,
iz Konjica ga je kao takvog dopratijo po nalogu
ondašnjeg Kajmekama jedan zaptia.

(Amo došav tijem dogadjajem ljuto je kosnuta
sva ova obština, stog je upotrebljeno
mnogo kojekakvih za njegovu lječbu,
kao mlogo puta pušćanje krvi, slanje u Sarajevo
k Liečnicim, nu sve to bude zabadava.)

(Spomenuli smo prošlog mjeseca što se je zbilo
s Častnim Otcem fra Andjelom Šunjićem, nu početkom
studenog poče se isti uz sveobšte radovanjem bratje ove
Častne obštine ćutit na bolje, te oko 16. 17. i 18 ozdravi
u podpuno na 19. ovog jutra pjeva svetu Misu, isti.)

EDIPOV ČIN POKAJANJA

Na ceremoniji postavljanja kamena temeljca
Za obnovu Sinan-pašine džamije,
Srušene u noći sa 29. na 30. decembar 1949.,
Bivši agent UDBA-e, a sada visoki bošnjački
Politički i vjerski dužnosnik,
Govori o tome kako je od kraja
Drugog svjetskog rata pa do 1992. godine,
Komunistički režim u Mostaru srušio
Jedanaest džamija.

Zapitan kako je moguće da u istom životu
Jedna osoba nastanjuje dvije tako oprečne ličnosti,
Posmatram ozarena lica prisutnih:

Svojom spremnošću da ignoriraju faktičnost,
Oni čitav događaj pretvaraju u komediju,

U jednu od onih blasfemičnih epizoda
Letećeg cirkusa Montyja Paytona.

1. Kad me prvi put pokazala sestri od četrnaestak godina i izveče ju pitala: “Kako ti sviđa moj momak?”, Mirica je rekla: “Nikako. Seljak je i ima šumarski kaput”. O mom zelenom sakou i moji prijatelji i znanci su govorili: “Eto te ko šumar”. Ovo mi je jedna od najdražih uspomena iz mladosti, a Miricu, koju sam vazda volio zbog nje same, sad još više volim zato što je sestra Gordanina: imale su mnogo zajedničkog. I neću zaboraviti tren kad sam joj javio da je Gordana umrla: plakala je zacenuto kao dijete koje je palo i rascopalo koljena. 

Kao što neću zaboraviti da sam sa Zumrom, Kenanom, njenim sinom iz prvog braka, i Džemalom Pekmezovićem, drugim joj mužem, telefonom oplakao Gordanu. Kao da su mi bili porodica. I pomislio sam: šteta što nema raja, jer bi Gordana čula kako za njom plaču troje “Turaka” i njen čoek, i duša bi joj bila puna.

Njima dodajem Azru Kovačević koja je opsadu Sarajeva podnosila junački, a sedam ili osam godina iza Dejtona bacila se sa osmog sprata, prethodno popivši živu sodu: htjela je biti sigurna u svoj smrt. Na Gordaninoj sahrani neko mi je rekao: da nije popila živu sodu, Azra bi ostala živa. Pomislio sam: da je ima, Azra bi možda svojskije i od mene oplakala Gordanu. 

Jednom, za opsade Sarajeva, Ivana ubjeđuje Azru da ostane noćiti kod nas, a Azra je zaljubljeno gleda i niječno vrti glavom, stoga je moja kći potegla najjači argument: “A podrum nam je super, majke mi”. Drugi put, Azra joj donijela hurme, i Ivana ih pojela, zatim pipa košticu, pa kaže: “Ovo ko metak!”

Prije desetak godina, u mom snu, Azra ulazi u moju radnu sobu i kaže: “Vi ste mene zaboravili”, a ja odvraćam: “Ti mene boliš ovdje”, i dotaknem prsi prstom, zatim se budim sa jakim, svim srčanim bolesnicma dobro poznatim bolom u grudnoj kosti.

Jesu se naša sjećanja na Azru prorijedila, ali nam je tuga svaki put bila dublja. Jer niko na zemlji nije više od Azre volio moju Ivanu, koju je zvala Ika, moju Gordanu, koju je zvala Goga, i mene, možda ponajprije zato što je bila potpuno prihvaćena u našoj kući. Ona koja se nije osjećala prihvaćenom u svijetu. Jedan je od mojih prijatelja s mladićkom surovošću jednom kazao: “Ti si, Azra, nesrećna po ustavu!”  

Danas, kad mi padnu na um dani naše sreće sam sebi sam kao jedan od onih koji su u ratu poginuli, a sa fotografija svog vjenčanja još te gledaju nasmijani. Šest dana na Kipru bili su nam najsrećniji jer smo svaki tren pripadali jedno drugom i shvatili zašto je Afrodita, boginja ljubavi rođena iz morske pjene, prvi put stupila na tle baš na Kipru, valjda je i zato muško u meni bilo na visini zadatka. Sjetio sam se rečenice Rastka Petrovića iz romana Dan šesti: “Pentrati se na ženu, kažu Crnogorci koji žive u brdima” i rekao joj: “Nisam znao da umijem biti taki brđanin!” Ali smo srećni bili možda ponajprije zato što je u kući Ivana ostala s Azrom koja će joj biti više no majka. Ivana nije zaboravila kiparske narandže koje smo joj donijeli, pa i sad kaže: “To su najslađe narandže na svijetu!” I omače mi se još jedna pjesmica: 

Ne zovi me, mila, s Kipra više:
Ne ostane ništa da udišem. 

Ovaj svijet, kad me zoveš s Kipra,
Biva kao bojni otrov s Ipra. 

Kada, mila, sa Kipra me zoveš,
Jastreb sam što uzlijeće s jove. 

Ne zovi me više s Kipra, mila,
Da me k tebi ne odnesu krila. 

Treba li reći da sam Azru volio i zato što je bila sa Gordanom onog dana kad sam suđenu prvi put ugledao na hodniku fakulteta i potom pet-šest puta izlazio s obje, a raja me zafrkavala: “Vidi Markana, vidi Markana! Mislili smo da se ne umije hljeba najesti, a voda čitave dvije cure!”

Gordana je lampa koja u svijetu što ga je “Gospod sazdao od tmice”, da sebe opet citiram, ozaruje sve što je bilo u vezi s njom: nije rijetkost da mrtva draga pjesniku obasjava svijet jače no dok je bila živa i, da sam vjernik, možda bi mi postala, da prizovem Jejtsovu sliku, “svijeća koja pred časnim krstom gori”.

2. U raspri sa Ivanom, jednom je rekla: “Žena treba da gleda u višeg od sebe”. I u našem slučaju tako se na početku činilo: ona brucoš, a ja jedan od najboljih studenata jugoslovenske književnosti, netom diplomirao, puna mu glava stihova, duga pjesnička kosa na talase, visok kao Karadžić. No Gordana je bila sazdana od boljeg ljudskog materijala: ja sam samo s njom bio potpun, a ona bi bila potpuna i da se udala za drugog. Što mi je nezamislivo, čak zastrepim od pomisli da je mogla ne biti moja i kažem sebi da mi je bila suđena. Ne sjećam se kako sam u mladosti zamišljao buduću, ni jesam li je zamišljao, ali kad sam sreo Gordanu, znao sam da hoću baš nju i ni jednu drugu, zato i velim da mi je suđena. Moj instinkt, koji me hiljadu puta slagao, ovaj put je bio nepogrešiv: samo sam u životu s njom mogao kao čovjek i kao pjesnik biti pravi, ali sam očajan od pomisli da je to Gordana platila skuplje no što što je moralo biti. 

Mirjana pamti kako je K. R. za Gordanom, kad je bila u četvrtom gimnazije, ludio. Dobro, to se tako kaže. Dolazio je kod tete-Rife, gdje je imao velikog prijatelja, i dugo bario Gordanu, koja je stanovala u zgradi preko put teta-Rifine kuće, ali nije ispalo ništa. I govorili joj jedni: hajde, bona, on je jedinac i gospodin. I govorili joj drugi: hajde, bona, on je arhitekta i ima stan u strogom centru Sarajeva. A Gordana neće. Bio joj je suđen, ne spolja već iz nje same, seljak a ne gospodin, golja a ne imućan čovjek. Bilo joj suđeno ne da uđe u mužev stan kad se uda već da sa mnom stan čeka trideset godina. Suđeno da ne živi obezbijeđena i zaštićena već da u napol siromaštvu štiti svog dragog pesnika od života i dirinči za njega. Davno sam priznao da ne razumijem žene, a možda ni one same često ne bi mogle reći zašto im se netko sviđa ili ne.

3. Očito, njoj je moj talenat, inače obična fikcija, bio glavno, i cio svoj vijek samozatajno je služila toj fikciji, ne zalud, kako se na ispostavilo, a slutim i što je služila: bila je muzički nadarena, ali joj je majka koja je, razvedena sa pjancem, kurirskom platom podizala tri kćeri, kazala: “Kaka muzika, dijete? Gledaj da se što prije dočepaš hljeba”. Žena s neostvarenim muzičkim darom učinila je sve da se realizuje moj, a njen je naslijedila Ivana. Evo najdivnije moje uspomene iz Ivanina djetinjstva. U garsonjeri u ulici Danila Đokića, broj sam zaboravio, jednogodišnju Ivanu, od kupanja rumenu, Gordana nina na rukama i pjeva joj ne pamtim šta. S glavom na majčinim prsima, Ivana je slušala pjesmu gledajući u pod i pošle su joj suze. Nije plakala: suze su same išle. Nije ni znala da idu. “Ima sluh”, rekla je Gordana.

Koja će nastaviti da živi u kćeri i mužu, jer smo njeno djelo, svako na svoj način, pa bi trebalo da se ćutim sve obaveznijim da što duže živim i pišem, možda i zato u sebi rjeđe čujem glas očaja: popišaj se na život bez Gordane! Ne znam koliko ću još, ali planetu bez Gordane neću prihvatiti nikad. Njene oči su govorile: “Svijet nije pakao, nije bar dok sam ja s tobom”, a sad je svejedno šta je i kakav je. U jednoj pjesmi sam rekao: “Meni je lako: život je iza mene. / Užasavao bih se da je ispred mene”.

4. Ovo je bilo vjerovatno u maju 1968. godine: Gordana i Azra našle praznu učionicu gdje su spremale junske ispite, a ja otišao da mi berberin skrati samsonovsku grivu i ne znam koji me đavo navida da se ošišam na nulu. Možda sam htio provjeriti: hoće li me Gordana voljeti ružnog? Zatim sam otvorio vrata njine učionice i promolio glavu s jednim klempavim uvom i sa ružnim kvrgama i šarama od pada s naše kobilice Vranice. Obje su prilično dugo blenule u me dok me nisu poznale, a Gordana je ojađena rekla: “Molim te, nemoj više nikad da se tako ošišaš”. Više nikad, kazala je, jer je vidjela sebe sa mnom u budućnosti.

Prije njene smrti nisam se šišao dvije godine: penzioner sam, to jest privatna ličnost, šta koga briga kako izgledam. Petnaestak dana iza Gordanine sahrane, dođem svom berberinu, ispričam što i vama, pa kažem: “Meho, šišaj na nulu. Nema više Gordane i nema koga da živcira moja ružnoća”. “Nemoj na nulu. Dosta je trica”, veli Meho. “Pa dela”. Svi kažu da mi je ovaj friz bolji, a Slaviša Mašić je rekao: “S onom dugom kosom izgledao si kao jurodivi”. Ali šta fali jurodivom? Bar se zna šta je, a ne bih bio u koži onom ko bi morao istraživati šta je Marko bez Gordane.  

5. Mogao sam zapisati koju pregršt primjera njene ironije pod surdinom, njenog u miligram odmjerenog humora u kojem se zrcalila blagorodnost njenog bića, ali nisam imao kad: njen dragi i veliki pesnik bavio se negovanjem svojih leja, plevio korov i trebio nametnike. Ipak evo jedan primer.

U naš stan u ulici Hasana Kikića ulazi Zlatan Miloš, po ocu Hrvat, po majci Čeh, zvani Krle, sav od eksova kao onaj Andrićev fratar: eks-bitnik, eks-roker, eks-panker, eks-pripadnik sekte Harikrišna, eks-ovo, eks-ono, i svečano priopćuje: “Prešao sam na islam. Sada se zovem Ibrahim”.

Soba je bila puna žena: upamtio sa Azru Kafedžić i svastiku Mirjanu. A Gordana će: “Krle, ne vjerujemo ti! Dok se ne skineš.” U ovim riječima se čuva, kao dim u ćilibaru, ponajljepše od onog što je Gordana ljudima oko sebe cio svoj vijek darivala.

6. Prije no sam zaspao, u onom stanju koje više nije java ali još nije san, Gordana mi je izišla pred oči kao živa: sa cigaretom, na kauču kao nakon završenog teška posla, i sa očima kakve je imala kad pospremi kuću za Božić ili za Uskrs. Prenuo sam se i pomislio: “Odmaraj se, mila, odmaraj. Odmaraj se od svijeta i od mene. I dobro je što ne znaš da ćeš biti moj krst dok sam živ”.

Kad sam joj preko vajbera ispričao taj san, Ivana je rekla: “Krila!” “Dobro si, dušo. Treba da mi bude i krst i krila”. Toma iz Kempisa kaže: “Poneseš li svoj krst dragovoljno, nosiće on tebe”. Valja mi naučiti da sa krstom letim.

7. U razgovoru na vajberu Ivani sam jednom pričao da sam prekodan plakao od pomisli kako sam Gordanu pustio da umre, a mogla je stići do onkologije da nisam bio kao oduzet i mogli bi joj tamo ljekari pomoći. Ili da sam je dan ranije odveo u bolnicu, moglo je mnogo šta biti drugačije. 

“I tu noc sanjam”, kaže Ivana u mejlu, “ti i ja kuci ali u hasana kikica u kuhinji i odjednom gordana ulazi vidno bolesna, jedva hoda a zadihana i sjeda na stolicu i ti i ja je gledamo i cudimo se. Otkud Gordana ziva zar je nismo ukopali. I pitam ja: ‘gdje si bila ovih skoro 50 dana?’ a ona odgovara: ‘bila sam u bolnici sad sam dobro’. ‘Pa zar nisi umrla od srca nakon kemoterapije?’ Govori ona: ‘Nisam’. I pitam opet: ‘Pa mi ne znamo kad smo mislili da umires jesi li imala bolove?’ Govori ona: ‘Jesam imala sam a imam i sad manje bolove’ i pokazuje na desnu stranu stomaka. A opet ja: ‘Pa koga smo ukopali? Imala sam osjecaj kad je sahrana bila da sam ipak trebala otvoriti kovceg da vidim sta je unutra. Onda smo samo stvari pokopali’.

Gordana gleda i cudi se. A ja sam toliko sretna i tuzna jer sam znala da smo jedan pakao prosli kad smo mislili da je umrla ali mi je drago sto je jos tu a opet znam ako nije umrla gledaćemo je mjesecima kako umire. I ja je zagrlim i govorim ti: ‘Evo ti je nije umrla. Govorio si mi da bi pristao da budes do kraja zivota njen rob samo kad bi opet bila na krevetu u nasem dnevnom boravku. Evo ti je. I ti se smijes. Onda ja odlazim vani a vi ostajete ona ide u krevet da se odmara i ja joj govorim: ‘ne do ti bog da odsad ista radis po kuci, da kuhas i cistis’.”

8. Kad mi je sestričina Milka, u kojoj je Darinka nastavila da živi, ne kao u meni duhovno, već u Milkinom biću i u sudbini, došla nakon Gordanine smrti i pitala me kako sam, odvratio sam: “Ostalo me pola. Ne znam kako da živim tom polovinom”.

Milka se sjetila svoje tetke po ocu Bojane Raonić koja je bila prijateljica sa Darinkom. Njen muž Stevan Raonić imao je oko 80 godina kad se razbolio i ležao u bjelopoljskoj bolnici ispod koje je naša kuća. Bojana mu je išla svaki dan i potom bi svratila kod Darinke koja joj je jednom rekla: “A šta mu, bogoti, ideš svaki dan ka da ti je jedvaček?” “Nemoj tako, Daro”, rekla je Bojana. “Sve je na svijetu dvoje, a samo muž i žena su jedno”.

Pola jednog legla je pod zemlju, a meni je živjeti kao da sam čitav. Pokušaću. Uz pomoć Ivane, Mirjane i Milke: kad god pomislim na bilo koju od njih, puno mi je srce.

9. Jednom je Darinka kazala komšinici Stanojki Baćovoj i ona nam prenijela: “Naviše volim Gordanu što je jednaka prema svijema, i prema meni te sam joj rodila Marka i prema onome najmanjemu, onome od čeperka”. Ako u našu kuću u Rakonjama koja je preko ljeta, za godišnjih odmora, ključala od svega i svačesa, nije mogla unijeti mir, jer ne bi ni Savaot, Gordana nikad nije unosila zavadu, a pošto smo oboje bili profesori, najmiliji su nam bili odlasci u Rakonje preko zimskih ferija: dani čiste sreće kraj Darinke i Gordane, najvažnijih žena u mom životu prije rođenja Ivaninog. 

Darinka koja nije dočekala moje dijete zborila je: “Pristala big i na šćer od Maćete!” A kad je rodila Ivanu, Gordana je sanjala Darinku koja joj veli: “Izvadi mi ovaj trn iz prsi”. Gordana je prišla i izvadila joj trn, dobro je znala koji. 

10. U povratku od Gordane uvijek svratim na grob Marije Mikulić (1915-1992), moje tašte koja mi nikad nije rekla ni grku riječ, jer je u meni vidjela sina koga nije imala. Juče gledam njenu sliku u mramoru i kažem u sebi: “Hvala što si rodila Gordanu da mi znači mnogo više no svi koje mi je rodila Darinka”. U svijetu zaraženom lažju, kao ulična kurva triperom, najčešće sam zaludu čeznuo za pravim, i imao više sreće nego pameti kad sam našao pravu ženu.

11. Danima sam bio slijep za sarajevski behar, mada sam nekad u pjesmi molio boga: ne daj da ikad postanem prema proljeću ravnodušan. Jer su me iz djetinjstva rascvale divlje trešnje u Papama gledale kao medicinske sestre: to su mi postale, naravno, u sjećanju. Nedavno, u povratku sa groblja Sv. Josipa, zadrijemao sam u trolejbusu i otišao stanicu dalje, do Švrakinog sela, a kad sam se vraćao, pred jednom ciglenom kućom spazim rascvali jorgovan neuobičajeno visok i pomislim: bože, kako bi me ova divota zanijela da nije umrla Gordana.

Tren potom shvatih da sam, ko zna koji put, prepisao Darinku. Kad je počelo njeno mrenje u bjelopoljskoj bolnici, u porodilištu se, kraj internog gdje je ležala, rodio njen praunuk, sin njenog unuka Miroslava Vuksanovića, sina moje mlađe sestre Milice. Uđem u šok-sobu i kažem: “Sretan ti praunuk, o Darinka”. “E kako bih se obradovala da sam to lani čula!”, rekla je moja mati ne znajući da se vinula do čiste poezije. Potom velim sebi: tvoja mrtva žena i tvoja mrtva majka skupa žive u tebi. Kud ćeš više?

12. Ne pamtim lica dvije žene koje su na onkologiji ležale u sobi s Gordanom, i nisam znao, vjerovatno ni Gordana, njino ime i prezime. Juče mi Zumra telefonom javlja da su umrle i one: jedna u 53. a druga u 56. godini života. Sirotice, pomislih i krenuše mi suze. To je bio plač zbog tri osuđenice na smrt, ali i plač nad ljudskim životom, najtužnijom činjenicom u svemiru. Jednom kad čovjeka nestane, sa njim će ičeznuti i tuga koja je bila greška na svemirskom dijamantu, da se valerijevski izrazim.

I velim sebi: prvi put si u svom vijeku pustio suze za osobama o kojim ništa nisi znao. Vidiš li da te mila, i s onu stranu groba, čini boljim? Dok god te Gordana boli, znaćeš ko si.  

(Vela dare necessere est!)

U Bračkom kanalu
Sred mraka
Sija Zvijezda Danica
Brod luđaka!
(novomrdujska, šoto-noće)

Jednom davno čovjek uzme drvo i potpiše se na more, ko na svoje. To mrkoj vodi ne bi mrsko pa pusti čeljade da se umisli kako je to istina i da se s tim snom i obavezom kao takvom i nosi. Al’ nosili su snovi čovjeka tamo daleko, do u beskraj iza horizonta. Iza Zone sumraka. Daleko.

Izmisli ovaj kradljivca vjetra, te kad ga priveže za drvo i ne bi mu ravna, pa se uputi oholo sve do kraja svijeta, k’o po svoje, kao lako ćemo, a kad ga nađe, miran i spokojan vrati’će se on vrtlu svome, na svoj kupus i bob. Njegova priča bi’će gotova.

No more je zajeban igrač, i ako nemaš jaku akužu, adute, nemaš šanse; u njega su karte, igra uvijek u paru, nikada sam, a taj partner njegov, vjetar, opasan je i sam. Dvojac pomrsi račune naduvenku, snove mu vrate u plićak. Priču na početak.

Čovjek se nije dao, najizdržljivija je to beštija, s vremenom je naučio krasti vjetra sve više i brazda mu je bivala sve dulja. Nemir ga je gonio sve dalje. Obašao je sva mora, na sve načine, ipak kraju svijeta nikada nije bio ni blizu. Svukao je drvo, obukao gvozd, nahranio ga motorom, te na kraju željezo zamijenio plastikom. No sve je ostalo isto. Priča još traje.

More je okruglo i ne mo’š mu uć u kraj. Još ga taj tamo negdje u snovima nepoznat čeka. Ostao je to samo san. San s početka, u kojem zagrljen vjetrom prepustiš se drvu da u moru zapiše tvoju priču.

Mrdujska regata je jedna takva priča, san svih splitskih jedriličara a i šire, sedamdeset i četvrta za redom. Sve je isto ko na početku samo što drvo više nije u modi. Nosi se plastika i kevlar i dakron i sponzor. Od kevlara pa do dakrona su jedra. Sponzor je samoljepljiv.

Bura je od sinoć među nama. Uplela je pjesmu među jarbolske sajle a more ukrasila merlićima, sve do Italije. Nabrajam joj sve po spisku što mi ne da da na miru zalijepim startni broj i sponzora – ovaj zadnji pod obavezno! Dok visim glavom nadolje (jebiga, nije to više za moja škinja; ha, ha, još i ne znam što me čeka!!) i more samo što mi ne pljucne u lice, pada mi na pamet ona što kruži internetom: T me jebe žena, T me jebe šef, T nemam para, T sam u dugovima, T imam viška kilograma (godina), ma jebo T život… Toliko o modernim vremenima. Za sad. Problem je bura.

– Lako ćemo mi do Mrduje, samo biće problem za se vratit! – tumači Stosha, skiper i vlasnik naše jedrilice.

No, kako ćemo uopće i do starta? Motor nam je u kvaru i ne bi smjeli izaći na regatu. Pod opće. Opasno je. Ipak, to je sređeno – obećali su mu tegljenje. Dogovor je dogovor. Nema frke, bi’ćemo na startu. Glavno da krenemo, a o povratku ćemo na povratku. Opet će nas neko potegnut. Naravski.

Lučica Labuda u bojama. Sve sama gola plastika. Ikonografija iz Noći gutača reklama. Čudan glamur sa sjevera i šminka. Jebešga, utučena je u ovo velika lova. Mrduja je, zahvaljujući sponzorima, postala primamljiva u Hrvata. Svatko tko drži do sebe, i ne zna što će s lovom, navukao se na plastiku i kevlar ili dakron. Tu je. Navukle su se i važne i medijski eksponirane face. K’o brekulje na smokve i govna. Izabrana estradna i politička grla. Likovi s krme. Svakog prima po jedan brod. Pomno izabran! Ne bilo kakav. Plastičan, bijeli u bojama. Trik sponzora.

Mrse se konopci i psovke. Kamera titra jajca faci što pokazuje na brod iza sebe: “Neznan još jelto moj brod, jel ovaj?” – dobacuje nekome malo dalje pa se vraća u kameru nonšalantno – “Al’ ako je, znam sigurno, ma sto-posto, bićemo prvi! Ha! Ha! Jelda san bija dobar?”. Spontana atmosfera. Za popizdit. Toliko o modernim vremenima. Za sada. Naš problem je bura.

Dolazi nam šjor Neno Alujević, legenda Labuda. Objašnjava Stoshi kojih manevra da se drži na startu. Pozdravlja nas, bome smo kolege, da, kolege, i njegova je Lutalica ljepotica od drva. Drže nas još snovi.

Lučica se nervozno prazni. Leu ništa ne promiče. Gužva za što bolji štartni požicijun. Devet je i po.

– Neću vas moć potegnit! – viče tip s gumenjaka, iza njega prede dvjesta zarobljenih konja – Fortunal je omar kal se izađe. Jebiga, to je drvo. Ima tu četiri, pet ton. Baciće i mene i vas na sike! Teški ste. Aj, žaj mi je.

Okrene skupu ergelu na mjestu i pohita o svom poslu – prema samolebdećem komadu lijepe plastike. Toliko o modernim vremenima. Za sada. Naš je problem ostala bura.

Ostali smo sami. Lučica se skoro ispraznila. Pametnome dosta, ali ne i nama. Pušimo i beštimamo. Puši nas troje, psujemo svi. Nas četvorica. Posada Astraeosa, Zvijezde Danice. Vjetar nas je prikovao za vez i ne da nam vani. Deseta je ura. Vrijeme je. Ne čuje se startni hitac. Daleko su, a i bura ne pušta zvuk ka nama.

– Ja ću vas povuć, pa ako poginemo, poginićemo svi! – odnekud se stvorio vlasnik susjedne jedrilice na vezu. Zakasnio čovjek.

– Vi komodno zginite, ma ja, bogami, neću, a ni ove pizdice! – žena će mu. Držala je najlon-mrežu punu mušmula. Nisu bili ludi. Regata obično traje četiri do pet sati, čekao ih je, majke mi, dobar obid. Pizdice na buzaru.

Vuče nas do pola splitske luke. Bura plete u svih šesnaest. Pardon, dvadeset i još poneki. Čvor. Po portu se vrte oni koji su već odustali. Slomljeni jarboli, iskidana jedra. Ne mo’š se s morem zajebavat, uvijek igra u paru. Srećom imaju motore pa su tako i gore havarije izbjegnute. Tu, usred splitske luke! Mi nemamo motor. Dobro, imamo, al’ ne funkcijoniše.

Podižemo flok i skraćeno glavno jedro. Adio pameti! Nema natrag! Prepušteni smo sami sebi. Nemamo kad za šjor Alujevićeve manovre. Bura nas prepoznaje i elegantno ubacuje u igru.

– Jebote led… – zima je, iako smo dobro natkoženi grize, more je to, a i ljetu je kraj, gledam prema Braču i Šolti, jok, ne vide se, dodajem – …ako bura pojača nema odustajanja niti povratka. Nikome! Biće ovo najveći spontani zbjeg put Italije od pespete! – Preko dvjesta pedeset jedara pokriva nam horizont.

Daleko su, daleko. Imaju po ure fore, no ne damo se. Igramo muški. Astraeos šiba na vjetru. Stižemo prve misérables.

– Ne, ne i ne! – viče Barny – Neću to! Hoću da osvojim fair-play, kužiš. Moramo bit zadnji!

– Ne boj se, ovi neće do Splita do noći! Ako ovako nastavimo morebit da ćemo i osvojit taj pehar – iskusan je Stosha.

Bura je na našoj strani, hrani nam jedra obilato. I more, more-sedam, voli nas. Propušta nas niz vrhove valova. Žurimo naprijed. Već ih je nekoliko iza nas. Usprkos motoru što im pomaže. Aha! Leo o svom poslu. Svi digitalno zabilježeni. I još puno toga. Po zanatu. Uredno se izmjenjujemo za kormilom. Sve smo brži.

Dok lijepi i poznati ulaze u Splitska vrata, mi smo nasred kanala. Nema problema. Vrijeme je za kruh i paštetu, mortadelu i sir, vino i pivce. Sve to pod kutom od 30º. Možemo mi to.

Prestižemo još jednoga. Odmahujemo jedni drugima. Tip s jedrilice pozdravlja Stoshu imenom.

– Koji ti je ovo? – pitamo ga.

– Nemam pojma, nisan ga dobro vidija. Mene ti svi znaju, a ja samo nekolicinu.

Kako to? Pa svi poznati su na odbjeglim lađama. U sjeni kevlara i dakrona. Tko je onda Stosha i tko smo nas ostala trojica? Znači, red je da se, to znači, i predstavimo. Evo nas:

Skiper i gazda drvene lađe na tekstil, Dalibor Stosha Stošić, profesor na ALU- Zagreb, kipar svjetskih gabarita i priznanja. Skulpture mu drže muzeji i galerije koje drže do sebe. Jako Unknown Person.

Prvi do njega, Renato Barny Baretić, novinar i književnik, dobitnik pet najbitnijih književnih nagrada za lanjski prvijenac Osmi povjerenik, plus nagrada fair-play s Stoshom (s njihove zadnje zajedničke regate – bili su, naime, zadnji). Jako Unknown Person.

Leo Nikolić, srednjoškolski moreplovak (tj., znači, školovani pomorac – jedini među nama) i odrasli umjetnik, grafičar i dizajner, grafički urednik te foto-kolumnista Feral Tribune-a i fotograf istoimene tiskovine, DJ u miru. Jako Unknown Person.

Autor ovoga teksta, tj., ja, koji ponešto i ponekad još i crta, za stalno, u Feral Tribune-u, po nekima greškom novoizabrani šef spli’skih škovacina, po nekima ne, to jest, znači, zabunom, kao i da je, a nije. Jako Unknowen Person.

Ter, fali peti, Željko Vukmirica, glumac, koji je trebao biti glavna atrakcija našega broda, a i cijele regate, u bijeloj maršalskoj uniformi na čelu kolone, s megafonom, nažalost, znači, nije stigao. To jest, jako Unknown Person.

Ulazimo u Splitska vrata. Oni profesionalci već su okrenuli Mrduju i sad su u ravan s nama. Samo što su nam pravci različiti.

– A šta je ‘keveliri’ i ‘dakrule’? Prepali smo se! Odustali, jelte?! – zajebaje se u njihovom smjeru Barny.

– Pa, no, gde je ta Ada Mrdulja? Mrda li se dali mrda! Oćel skoro? – Barny je od volje. Ovaj Purger zbilja voli more.

– Ada Pomerulja! – nadovezuje se Leo. Ala što nam je dobro. Guštamo.

Okrećemo Mrduju. Podne i po. Ludilo! Čudo jedno. Samo da smo krenuli na vrijeme, gdje bi nam bio kraj! Došli smo do kraja svijeta i evo nas natrag. U priči smo. Zvone mobiteli. Puni smo sebe. Doći ćemo na vrijeme. Pehar za fair-play prepuštamo nekome drugima. Neka i njima nešto.

Podižemo glavno jedro do kraja i … jok! Vrti nas u mjestu. Izvlačimo se nekako prema Bobovišću.

– Sebi! Sebi! (ili) Ajde u orcu! (ili) Kradi, kradi! – viče stalno Stosha onome koji je na kormilu.

Dovoljan je sekund, da zapališ duvan, dodaš pivce ili primiš isto, da se obratiš jednome od onih do tebe, dovoljan je sekund i vraćaš se u poziciju od prije desetak minuta. Dovoljan, minus dva, sjedi i jedri. More i vjetar kao da su se posvetili samo nama. Ne propuštaju nas. Što ti je ljubav!

– Orca, orca! Jeben ti mater i oca! – nije nam više do zajebancije.

Treća je ura. Kaže Vjera, hoćemo li brzo?, hoće li nas dočekat?, gleda ona s Ježinca, desant jedara ide na nju, jesmo li i mi među njima? Tješimo se kako su još izgledne šanse za onaj pehar, ipak. Možda. Ne usuđujemo se pitat vjetar ima li on što s tim.

Opet skraćujemo glavno jedro. Izvlačimo se iza punte Glavice u Brački kanal. Jedva. Evo nas. Buri na megdan. Pravac Pridzidnica, Čiovo. More nas gura niže, na Mavaršticu.

– Na! Na! Eto vam, kad nemate ni pameti ni motora. Sa’ ćete imat bar mokru guzicu! – kao da čujemo more dok nam daje po ušima i naniže.

Moramo držat kontra-piz. Zajeb je to. Mokri smo samo tako, al’ se s boka broda zaklinjemo moru (kad nam je već otp’o Maršal, jelda?!) da se sa svoga mjesta ne mičemo. Razumije ono.

Nestaju i posljednja jedra iz našeg vidokruga. Barniju ne ide u glavu da neće osvojit i drugi fair-play. Došli smo pod Čiovo i okrećemo prema Stivanu (Sutivan), natrag za Brač. Dan pomalo navlači koprenu. Brač – Čiovo. Ponovo. Prolaze sati.

Regata je već i službeno gotova. Nije nas više ni briga. Ostajemo sami. Družimo se, more, bura, sunce i mi. Sunce još samo neko vrijeme pa zatvori butigu i ono. Noć je. Palimo svjetla.

Svijetli Split. No, ni Brač ni Šolta ne daju se sa suprotnih obala. Svijetle k’o reklama. Nema ništa bez reklame. Sponzorsku je reklamu otkinula bura te more progutalo, da oslobode drvo i da je od gada više ne gledaju.

– Diste? – pitaju iz Labuda.

– Dismo? Tu smo dismo i lipo nan je! Zajebi, ne triba nan niko!

Nitko nas neće dočekat i oteglit do lučice. Tamo je na terafermi, na kraju, njima fešta već počela. A nama kraju još nema. Niti znamo kada ćemo mu u kraj doći. Nema zaustavljanja.

Vela dare necessere est!, jedriti se mora!

Tu nema boga, do mora i bure same. Vjereni s burom, nismo mogli mladoj tek tako umać. Nije nam bilo spasa.

– A da spičimo u Supetar, vežemo barku na sigurno i trajektom dođemo doma?! – čežnjutljivo gleda Leo trajekt što nam je presjekao put i utopio se u svjetla Supetra.

Dopizdilo mu je već. Nije nazirao kraj ovome, moreplovac što se odrekao mora zarad umjetnosti. Nije mu bila laka. I još ga je sutra čekala jedna regata pride, Murter i Latinsko idro. Barny je u međuvremenu ubio oko.

Dopalo me kormilo. Oko mene sve je crno-bijeli film. Unutra sam. U projekciji. Na vjetru među zvijezdama. Njihovo slabašno svjetlo određuje mi prostor. Tih dvadeset, trideset kvadrata mi je dovoljno. Što će mi više?! Mogao sam ovako, tu u metrou Zone sumraka, do iza kraja svijeta. Vožnja za luđake besplatna. Nije mi se vraćalo. Dopalo mi se. Postajalo je opasno.

Doma! Doma! Gore-dolje, gore-dolje, gore ne može… Oči od soli, tijelo od boli… ipak, Split je tu, evo ga, još malo.

Iznad nas veličanstvena sjena reže svjetlost velegrada. Spomenik palom pomorcu, najelegantniji svjetionik i spomenik poslijeratne Juge. Tridesetak metara njegovog mraka sramota su za ovaj grad, za ovu regiju, za ovu državu takozvane pomorske orijentacije. U ”doba mraka” tisuće i hiljade njegovih luxa ucrtavalo je sigurnu rutu kroz tamne vene straha. Pišam se, baš tu, s kuverte Astraeosa, Zvijezde Danice, u škafet, di joj obraz stoji, državi koja gasi svjetlo.

Prošlo je osam. U luci smo. Držimo se šjor Neninih savjeta. Ali ne ide. Posred porta usidreni jedrenjaci! Odakle sad oni? Oni se sigurno pitaju, odakle sad ovi? Ne damo se. Ne smije biti greške. Nema zaustavljanja do veza u lučici Labuda. Spuštamo jedro. Skraćujemo flok. Lagan poljubac bure na rastanku, kaže vjerenica, volim vas. Ostavlja nas moru da nas ono nježno ušuška uz sam vez. I bi tako. K’o u picino oko. Zna Stosha znanje. U osam i po. Ćipo.

Deset sati u pokretu. Pokreti, pokreti. Svi su upisani u ovu plemenito drvo pod nogama mi. Astraeos. Zvjezdano drvo. Ljubim to drvo.

(Alem Ćurin, na sigurnome, dva desetoga, jeseni nula pete)

Werner Aspenström

(Verner Aspenstrem)

To što čekate ne prolazi kroz predgrađa

Kao u jasnoj oktobarskoj noći
kad, krećući sa severa, leopardi
pocijepaju horizont,
kad puk se kupi na trgove da se moli
ili da samo blehne šutke.
Zašto blokirate prigradske ulice?
To što čekate ne prolazi kroz predgrađa.

Konju je falila jedna noga

Plaho istimaren ali staklastog pogleda
stoji jedan mrki ardenski konj
između lijeski na pašnjaku.
Konju fali jedna noga.

Ispod mrkog konja leži čovjek u bijelom mantilu,
veterinar ili možda konzervator.
Još jedna se konjska noga polagano svija.
Gledam, slutim, ali se ne miješam.

Pratim radnju nepomično: kolos se
ljulja i posrće, čovjeka će usmrtiti.
Jedini sam svjedok u lijepom pašnjaku,
u lijepom, glasovitom pašnjaku

u kojem se ljeti mogu i lješnici brati
i javlja se familija jednog risa,
savršena, vitka sjenka
što promiče između sna i budnosti.

Uvijek kiši

Uvijek kiši.
Nekad slapovima. Nekad nečujno
i danima.
Beskućni il kućni, tresemo se
kao mokri terijeri.
Il se ustežemo kako ne bi
naš plač niko primijetio.
Ali kiši neprekidno.
Koliko je visok stub plača u tebi?
Do pupka? Do prsiju? Do grla?
Ne moraš se svlačiti da bi pokazala
to nam se čita u očima
kao na mjernim tablicama.
Ako se nešto mora reći, reći ćemo:
ljubavi,
do sutra će biti suhe tvoje rukavice.

Čempresi

Čempresi-stabla smrti
povlače se s groblja. Polagano
hmile niz doline
i uz padine brijegova.
Njihovi čađavi šapati mrače večernje oblake.
Pretvaraju noći
u još tamnije praznike.

Uvijek prisutni.
Uvijek u strašnoj tišini.

Zov

U vrijeme podneva, pod difuznim suncem
dok vonja smola i biljni kad
i trava počiva povijena, potočić uvire
i zmija pod stijenjem traži hlad
– u tome mirnom, letargičnmom danu
često se začuje krik ptice smrti.

Ostrvo amazonki

Tek pola mornara stigne do obale.
Leže na pijesku, dišuć kao ribe.
Sklapaju svoja peraja.
Podižu svoje sjajne mačeve.
Žene hitaju, mlijeko kaplje
iz nateklih grudi.
One tapšaju svoje male ribe
prije no im makazama nagrde peraja
prije no im noktima oči iskopaju.
Sa mora dopire dreka ptičja.
Iz košmarnog žbunja izbijaju djeca
i počinje igra u travi crvenoj.

Sardine u metrou

Ne želim se umivati tim sapunom.
Ne želim prati zube sa tom pastom.
Ne želim ležati na toj sofi.
Nemam potrebe za takvim toalet papirom.
Nisam zainteresovan za takvo osiguranje.
Ne želim mijenjati marku cigareta.
Nemam nikakve želje da vidim taj film.
Ne želim izaći kod Skerholma.

Sardina želi da limenku otvorite prema moru.

Po oluji

Čisti se i pali granje po oluji.
S obje strane puta leže numerisani trupci
i čekaju na transprot.
Još uvijek je dovoljno drveća u Londonu
za ptičje slijetanje i pseće njuškanje.
Jedna svraka se zanima za kesu u travi
hvata je čvrsto kandžama, zabada kljun unutra
tražeći što god jestivo
kao ja, sinoć, dok čvrsto se držah leksikona
tražeći očima nešto neupitno.
Zajedno s jednom vevericom posmatram jezičke plamena
koji se pokušavaju osloboditi iz zapaljenog bunjišta.
Njihov pucketavi jezik podsjeća na moje
i veveričje čavrljanje što se međusobno razlikuje
samo u nekoliko fonema.
Jedan plavi dim obuhvata nas kao šator.
Ponekad se otvori krilo na šatoru pod udarom vjetra
dopuštajući nam da vidimo konture grada neupitnog.

*

U prvoj zbirci Krici i tišina (Skriket i tytsand, 1946), Werner Aspenström je modernist, ali već u Sniježnim legendama (Snölegend 194) kreće drugim putevima. Mirnoća, jednostavnost dobijaju više prostora, slikovni jezik postaje konkretniji.

Oslobađa se teških metaforičkih i jezičkih sklopova, oštrih sudova i agresivnosti, traži nove izržajne mogućnosti, svakodnevna zbiljska prikazanja i priroda uzimaju sve više prostora.

Najbolji je nastavljač Harrya Martinsona u natur-lirici, obojica su bili duboko skeptični spram “aristokratskog modernizma” jedne vrste intelektualno sofisticirane poučne poezije koja je vladala šezdestih godina prošlog vijeka. On je otvorio pute zemnom i svjetlijem lirskome pjevanju. On je takođe prvi otkrio naslage mistike u svakodnevnim, sitnim pojavama i stvarima, majstorstvo koje će docnije Tomas Tranströmer izvesti do kraja.

Koristi i ton poučne pjesme i suptilnom ironijom i tananim potezima hvata u “trapavom raskoraku” najmračnija i najteža egzistencijalna pitanja.

U zadnjoj, posthumno objavljenoj zbirci Snježni raport (Israpport, 1997) smrt i beskonačnost dominirajuće su teme. Njegova se poezija drži izvanredno i broj onih koji u njoj uživaju zavodljivo raste, premda ga književna kritika nije ubrajala u pjesnike koji će “nadživjeti svoje vrijeme”.

U NEKOM DRUGOM ŽIVOTU

U nekom drugom životu
lovac će spustiti karabin
i shvatiti da je kukavica i hulja

U nekom drugom životu
svrgnuti kralj shvatiće
da su mu učinili uslugu

U nekom drugom životu
moj otac će biti bolji
a ja gori otac nego u ovom

U nekom drugom životu
shvatiću da zabava nije sreća
i da ljubav nije samo radost

U nekom drugom životu
zagrlićemo se dušama
na samom početku
i onda uživati u telima drugih

U nekom drugom životu
naučiću da kažem ne volim te
i da ne izbegavam bol 

U nekom drugom životu
neće se svako zatvoriti
u sopstveni promašaj
misleći da je jedini na svetu
kome se to dogodilo

U nekom drugom životu
doći će ljudi iz ovog života
da mi kažu kako imaju osećaj
da me već znaju odnekud

U nekom drugom životu
neću pisati
i ništa od ovoga mi neće pasti
na pamet

U nekom drugom životu
ubiću čoveka
jer neće biti pisanja
da me spasi od ludila

KADA MI UMRE OTAC

Kada mi umre otac
neću imati više koga
da pitam
za neslućenu jezičnu nijansu
koja otvara pukotinu
na zidu tamnice
maternjeg jezika

Kada mi umre otac
neću imati više na koga
da se ljutim
što mi je srce sedo
od odustajanja

Kada mi umre otac
reći ću sebi
ono što se nisam
usudio da kažem njemu
i reči će odzvanjati
u onom delu duše
koja je ostajala u senci oca
a sen će oca ploviti nema

Kada mi umre otac
počeću da ga upoznajem
odgonetanjem zapisa
po rubovima knjiga
držeći malo
ogledalo u ruci

Kada mi umre otac
zastaću negde na Dorćolu
pred procvalim stablom
i neću osećati ništa
slučajni će prolaznik
prijatelju ispričati
očevu dosetku
koja luta svetom
poput njegove dece