Vrijeme novinskog romana ili stripa u nastavcima, koji bi obično izlazili u vikend izdanjima dnevnih novina, iznimno je važno za povijest moderne književnosti, ali i za neku općenitu povijest pripovijedanja. Naime, takav bi roman u pravilu bivao pisan u onom ritmu u kojem je i izlazio, otprilike onako kako se danas snimaju televizijske sapunice, pa je samim tim bio čvrsto sljubljen s privatnim i društvenim okolnostima svoga autora. Za razliku od sapunice, autor je uvijek bio samo jedan, ili su ih u stripu bila dvojica – scenarist i crtač – te je moglo biti ostvareno stilsko, emocionalno i narativno jedinstvo djela. Neki od najvažnijih romana od početka devetnaestog pa do sredine dvadesetog stoljeća zapravo su nastajali kao novinski romani u nastavcima. U njima se povijesno vrijeme prepoznaje na drukčiji način nego u romanesknim tekstovima pisanim u, da tako kažemo, blagorodnoj sigurnosti kule bjelokosne.

“Eternaut” je kao novinski strip-serijal prvi put objavljivan između 1957. i 1959. Deset godina kasnije, idejni tvorac i scenarist Héctor Germán Oesterheld piše nastavak, ali s novim crtačem Albertom Breccijom, čiji se crtež bitno razlikuje, moderniji je i artificijelniji, možda bi bilo pošteno reći i bolji, no preuzima sve važne detalje prethodnikove kostimografije i scenografije. Ali vremena su druga, a pomalo su i autori drugi ljudi, u Argentini su vrlo mračna doba, i bit će još mnogo gore, tako da “Eternaut” biva vrlo političan i aktualan. Jedna se, za svoje doba tipična distopija, pretvara u alegoriju o diktaturi.

“Oduvijek me je fascinirala ideja romana ‘Robinson Crusoe’. Dobio sam ga na poklon još kao dijete i pročitao sam ga vjerojatno više od dvadeset puta. ‘Eternaut’ je najprije bio moja verzija Robinsona. Usamljen čovjek, okružen i zarobljen ne više morem već – smrću. I nije više usamljen poput Robinsona već je čovjek s obitelji, s prijateljima.” To je Oesterheld govorio o “Eternautu”, a čitatelj koji ima rana iskustva s romanom Daniela Defoea, i kome je “Robinson Crusoe”, premda izvorno pisan za odrasle, jedna od formativnih knjiga djetinjstva, u “Eternautu” će vrlo precizno osjetiti ono o čemu njegov scenarist govori. Obiteljski dom, negdje tamo u predgrađu, u kojemu se, uz one domaće, zatječe prijateljsko kartaško društvo, najednom se pretvara u otok usred opće pustoši. Vani se nešto događa, počinje padati snijeg – snijega u Buenos Airesu inače nema! – što već samo po sebi izazove paniku. Ljudi se ispred kuće ruše na mjestu mrtvi, snijeg je očito otrovan, i tako se vanjski svijet pretvara u pustoš i pakao.

U vrijeme kada tridesetosmogodišnji novinar Héctor Germán Oesterheld započinje smišljati svoga mračnog Robinsona, svijet je u strahu od nuklearne kataklizme, ali je i obuzet izlaskom u svemir, pa su u modi, osobito u stripu, kojekakve distopije s izvanzemaljskim, svemirskim zbivanjima i alegorijama o dobru i zlu. Ne gasi se, još od 1934, zvijezda Flasha Gordona, plavokosog svemirskog borca protiv ultimativnog zla oličenog u Mingu Nemilosrdnom, stvorenog u crtačkom laboratoriju Alexa Raymonda. U svojoj postavci Oesterheld možda i nije polazio od distopijskih i svemirskih trendova i moda u američkom sindikalnom stripu, ali je Solano López “Eternauta” upravo tako nacrtao. Samo što se ova priča ne zbiva u svemiru, nego negdje tu, u Buenos Airesu i u njegovim predgrađima.

Ovakva priča se nužno pretvara u alegoriju, čak i ako je njezin pripovjedač nije unaprijed bio svjestan. Uostalom, “Robinson Crusoe” se u dječjim čitanjima od budućih odraslih i razlikuje po tome što djeca nemaju svijest o alegoriji. Niti ih je za nju briga. U alegoriji “Eternauta” postoji ta zastrašujuća prepreka kućnog praga: unutra je život, mir i sigurnost, a vani je smrt, strah i potpuno obezljuđenje. No, nije li upravo to definicija političke diktature? To da, kako veli HDZ-ov Ming (ili Flash Gordon, ovisi s koje strane gledate) Tomislav Karamarko, svatko u svoja četiri zida može misliti i govoriti što god hoće? Vrlo je moguće da su u smisao alegorije prije proniknuli oni protiv kojih će ona biti okrenuta, nego sami autori priče.

Govorimo o autorima, a ne o autoru – dakle scenaristu, pripovjedaču – zato što je uloga crtača Francisca Solana Lópeza bila golema. Način na koji je on oblikovao scenografiju, interijere i kostime “Eternauta”, te kako je preciznim crno-bijelim slikanjem sugerirao atmosferu novoga svijeta, gotovo da i nadilazi ulogu – ionako silno značajnu – crtača u stripovima. Recimo, da bi nekako izašli iz kuće, u potrazi za hranom, lijekovima i preživjelim ostacima prethodnog svijeta, junaci “Eternauta” štite se improviziranim zaštitnim odijelima i maskama. Solano López nacrtao je maske po jednom od modela onodobnih plinskih maski, tako da oči i lice ostanu dovoljno vidljivi, da se ne gubi facijalna ekspresija. Iste će se takve maske pojaviti i u Netflixovoj televizijskoj seriji iz 2025. Kao što će i cjelokupna televizijska scenografija, te vizualni ključ za stvaranje atmosfere, biti gotovo precrtani iz stripa. Ovaj se čitatelj i gledatelj baš i ne sjeća da je gledao film ili seriju koji su snimljeni po stripu, a da tako vjerno slijede vizualni predložak. Pritom, vrijeme u kojem se priča zbiva u seriji je sadašnjost, što je više od pola stoljeća daleko od vremena u kojem se zbiva strip. I vrlo sličan je stupanj stilizacije, kojim se sugerira odnos između fikcije i zbilje u kojoj čitatelj i gledatelj žive. I strip, i serija govore o nama živima. I ne dopuštaju nam da se spašavamo bijegom u bajku.

Héctor Germán Oesterheld doživio je sudbinu kakvu je ispripovijedao u svom djelu. Nekoliko godina nakon “Eternauta” presreli su ga i odveli nepoznati ljudi. Ne zna se ni gdje su ga ni kako ubili. On je jedna od oko 30.000 civilnih žrtava vojne diktature u Argentini, koja je nastupala pod naslovom i motom “Proces nacionalne reintegracije”. Među likvidiranima je između 300 i 500 djece. Ubijani su lijevi opozicionari, sindikalisti, aktivisti, komunisti, marksisti, novinari, pisci, studenti, članovi njihovih obitelji, svjedoci zločina, te nepopravljivi sljedbenici Juana Perona i fanatici parlamentarne i demokratske procedure, te samim tim i protivnici diktature. Vrhunac terora predstavljaju godine vladavine generala Jorgea Rafaela Videle, koji je bio na čelu deveteročlane vojne hunte od 29. ožujka 1976. do 29. ožujka 1981., nakon čega po ortačkom sporazumu diktatorski položaj preuzima general Roberto Eduardo Viola. Hunta je vladala pod zaštitom i pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država i Zapada, što je mogućim učinilo i taj groteskni paradoks da se usred tog posvemašnjeg ubijanja političkih sumnjivaca i bacanja ljudi iz helikoptera u ocean u Argentini 1978. održavalo Svjetsko prvenstvo u nogometu, kada je u svečanoj loži, okružen čelnicima i uglednicima svjetske nogometne federacije, sjedio diktator Videla. Ne zna se kada je pogubljen Héctor Germán Oesterheld, ali s priličnim se pouzdanjem može znati da se to zbilo 1978. godine. Možda baš u vrijeme Mundiala koji, pobijedivši Holandiju, osvaja domaćin. Rezultat finala: 3:1, kapetan argentinske reprezentacije Daniel Passarella, koji u narodnoj predaji skupa s Ocem domovine Joseom de San Martinom nosi nadimak “El Gran Capitan”, preuzeo je pehar pobjednika. Holanđani nisu sudjelovali u ceremonijalu, ali ne zato što bi se protivili hunti ili što bi bili sentimentalni prema civilnim žrtvama režima, nego zato što su se osjećali pokradeni od suca utakmice.

“Eternaut” je prvi put u nas objavljen 2008, zahvaljujući Marku Šunjiću i Fibri. Desetak godina kasnije pojavljuje se drugo izdanje, a 2024. izlazi i onaj fatalni nastavak, koji je 1969. crtao Alberto Breccia. Među poklonicima stripa i ozbiljnim čitateljima “Eternaut” je, dakle, vrlo poznat i donekle hvaljen i slavljen. Reći ćemo donekle, jer se jedan narodni, popularni i donekle populistički serijal s kraja pedesetih, a onda i kraja šezdesetih, s protokom vremena preobrazio u visoko-estetizirano, elitističko umjetničko djelo. Mijenjaju se, naime, pripovijesti koje puk uspijeva pratiti i razumijevati, a onim ponešto načitanijim pojedincima, koji su se nekad nazivali intelektualcima, ostaje da se udubljuju i u priče čiji ritam i smisao u međuvremenu narodu izmiču.

Netflixova serija kod neke je naše opće publike dočekana s interesom i ushitom. Kritičari – mahom oni koji strip nisu čitali – visoko cijene “Eternauta”. I to je, naravno, dobro. Još je i bolje, međutim, to što su autori pobjegli od svih američkih i zapadnoeuropskih stereotipa u priči, što se u Netflixovom “Eternautu” ne osjeća zadah aktualnih ideologija i protu-ideologija, moda i kontra-moda, tako da nam se učini da gledamo priču iz nekoga prethodnog doba, kada je i na televiziji integritet umjetničkog djela bio važniji i od vremena, i od okolnosti u kojima je djelo nastalo. Čak i kada upravo o tom vremenu govori!

A televizijski je “Eternaut” ponovo djelo o vremenu u kojem i nastaje. Koliko god se čitatelju stripa ili gledatelju serije na početku učini da je ovdje možda riječ o ekologiji, radi se zapravo o nečemu sasvim drugom. Koliko god u jednom trenutku pomisli da je to priča o izvanzemaljcima, ako se samo malo udubi shvatit će da nije ni to. “Eternaut” je uvijek, pa tako i sad, u Netflixovoj seriji, pripovijest o nekom strašnom vremenu, koje uvijek tako iznenadno i ni iz čega nastupa, kada je kućni prag granica između dobra i zla, života i smrti, slobode i diktature, postojanja i nepostojanja. Héctor Germán Oesterheld uopće nije bio svjestan što je stvorio, ali – to smo već rekli – njegovi ubojice bili su toga izvanredno dobro svjesni. No, zar i tu on nije prilično vjerno slijedio svoga velikog uzora? Pišući “Robinsona Crusoea” njegov je autor mislio da pripovijeda priču stvarnoga škotskog brodolomca, koji je nakon havarije četiri godine živio na jednom tihooceanskom otoku, koju kroz zahvat mašte tek blago transformira u neobičan avanturistički roman. Kroz cijelo dvadeseto stoljeća se mislilo, pa se kroz školske lektire i forsiralo, da je “Robinson Crusoe” knjiga za djecu. U čemu, možda, ako na stvari gledamo kroz “Eternauta”, ima neke istine. To je knjiga koja se čita u djetinjstvu, a svoje stvarne posljedice na čitatelja ostavi u odraslome dobu. Smrtonosna dječja knjiga. 

Ja sam sjeverni iglo
ne postoje preostale strane
ja sam arhajski skelet
u bjesomučnom stampedu prahistorijom
buduće vrste neka me se klone

Čovjekoliki, saslušaj me:
ja želim ostati gmaz
ne naseljavaj se u me
ne zarobljavaj me u se –
ne zanimaju me limiti kompasa

Ako iz moga otkinutog repa
iznikne tvoja povijest
smiluj mi se: ne oživljavaj me
jer ne želim tvoje konkvistadore
ni tvoju rekonkvistu
ne volim tvoje valpurgijske noći
ni prosvjetljujuće tvoje lomače
ni križarske bojne
ni državne grobne gromače
izbjegao bih globalizacije
i tisućljetne vojne
tvoje božanske misije
i tvoje atomske fisije
tvoje gulage
i tvoje holokauste
tvoje aušvice
i tvoje srebrenice
tvoje barbare
i tvoje aristokrate
neka me iz moga deenka
nikada na svijet ne vrate

Ojavljeno 23. lipnja 2009.

Neki dan se, u posljednjoj minuti televizijskoga dnevnika, tik iza vijesti o smrti velikoga jezikoslovca Dalibora Brozovića, navršilo šezdeset godina od ugasnuća hrvatskoga pjesnika i prvoga predsjednika slobodne, antifašističke Hrvatske Vladimira Nazora. Tim su povodom dodijeljene Nazorove nagrade zaslužnima u kulturi, a u ime dobitnika zahvalio se laureat za životno djelo iz oblasti književnosti Zvonimir Mrkonjić. On je, kako smo čuli u dnevniku, iskoristio svoj govor za iskupljivanje Nazorovo od ideološkoga konteksta, pa je nabrojao nekolicinu njegovih poetski čistih i neupljuvanih pjesmotvora, uključujući i onog cvrčka koji, kako znamo još iz pučkoškolskih dana, i cvrči, cvrči, na čvoru crne smrče, te do dana današnjega poučava naraštaje đaka stilskim figurama više nego smislu poezije.

Doista, već devetnaest dugih godina i dobri i zli hrvatski pjesnici i akademici iskupljuju Nazora od ideološkoga konteksta tako što istjeruju partizana iz njega. Premda je riječ o već odavno nepotrebnom egzorcizmu, pošto se pjesama iz tog konteksta više nitko i ne sjeća, jer se svih ovih godina ne preštampavaju, osim, možda, ćiriličnim pismom.

Najznamenitija od takvih pjesama, od koje akademik Mrkonjić spašava Nazora, bila je “Majka pravoslavna”. Nju je ispjevao u vrijeme jedne od neprijateljskih ofenziva i partizanskih bježanija, nastojeći da prigodno obilježi stradanje hrvatskih Srba, te da kao Hrvat i katolik progovori o Drugome, da se uvuče u njegovu dušu i osjeti njegovu tugu i nesreću. Progovarajući o majci pravoslavnoj, on je naumio dati glas svim onim pravoslavnim majkama koje su od Jadovna do glinske crkve i od Jasenovca do Kozare i Neretve pod ustaškim nožem, maljem i metkom izgubile svoje sinove i kćeri: “Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje – oh, ta kuća b’jedna! – tražeć okom i rukama kolijevčicu malog Jove, ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?” Na ovim se stihovima, valja priznati, ne možemo učiti stilskim figurama, ali u njima je sačuvan drevni i obredni smisao poezije. Bilo bi zanimljivo pročitati anamnezu pjesničkog organizma “Majke pravoslavne” iz pera nekoga od odlikovanih pjesnika i akademika, da nam on polako i smireno objasni zašto je to ideološka poezija, ispražnjena od autentičnoga pjesničkog sadržaja, za razliku od cvrčka koji cvrči i nije prazan.

U “Majci pravoslavnoj” nema spomena ustaša i partizana, ne objašnjava se povijest koja se upravo dogodila, ne sluti se bolja budućnost, niti se čitatelj poučava razlikovanju dobra i zla. Ničega, osim goleme tuge u toj pjesmi nema, a upravo ta tuga, kako se čini, predstavlja onaj ideološki naboj od kojega Nazora pokušavaju osloboditi. Ili se ideologiziranost “Majke pravoslavne” sastoji u tome što je Nazor kao Hrvat i katolik očito bio naumio napisati pjesmu vlastitoga iskupljenja, koja se, pošto je on hrvatski pjesnik, nužno čita i u kolektivnom ključu. U određenom je smislu to pjesma kajanja, isprike i užasnutosti nad krvavim rukama vlastitoga roda. Pa ako su pravoslavnim majkama već zaklani njihovi sinovi i kćeri, ako je oduzet glas čitavome jednom pokoljenju, hrvatski će pjesnik Vladimir Nazor biti i mali Jovo i sveti Đorđe i Ruža.

Ne samo da se to ne može nazvati ideologijom, nego je malo toga što bi hrvatskome jeziku učinilo veću čast od takve pjesme i što bi hrvatsko društvo tako uzvisilo kao što ga njome uzvisuje Vladimir Nazor. Istina, “Majka pravoslavna” samo je pjesma od tridesetak stihova, nije to Mannov “Doktor Faustus”, ali u potucanju po bosanskim šumama nije se moglo napisati koliko na Bodenskome jezeru. A ni talent tog hrvatskog Don Quijotea s titovkom na glavi, nije bio od te vrste.

Neobičan je sav taj mar da se, sa šezdeset i pet godina zakašnjenja, spriječi Nazora u nakani da ode u partizane i da se njegova pjesma, velika pjesma, nekako poništi i pretvori u, hrvatskome oku nečitljivo, ćirilično slovo na starome papiru. A doista, malo što u povijesti hrvatske književnosti ovome narodu čini takvu čast i iskupljuje ga od svakoga zla počinjenog u njegovo ime kao “Majka pravoslavna”. Kao stihovi: “Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, o, jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže, pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna tavna? Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, majko pravoslavna.”

Zacijelo, možda to i nije velika poezija, ali to je upravo ona poezija po kojoj se pozna veličina nekog pjesništva i neke književnosti, veličina naroda u kojemu je neki pjesnik stvarao. Zlo je i djetinjasto odricati se takvih pjesama, e ne bi li se iz pameti i sjećanja odagnalo ono zbog čega su morale biti napisane. Uzaludno je iz Nazora istjerivati partizana da bi mu su utjeralo cvrčka.

Nedavno je iz štampe izašao roman bosanskohercegovačkog autora Jasmina Agića pod nazivom Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena. Roman je osvojio pažnju čitalačke publike zanimljivom pričom o djedu Sulejmenu i njegovoj misterioznoj povezanosti s jugoslovenskim maršalom Titom. Kao jedan od prepoznatljivih glasova savremene književne produkcije u Bosni i Hercegovini, ali i šire u regionu, Agić pravi otklon od klasične forme pripovijedanja čime, na nov i uzbudljiv način, vodi naraciju u kojoj se prepliću stvarnost i iluzija, porodična mitologija, kao i mistifikacija prošlosti kroz ideologiju socijalističkog režima.  

Klasifikujući djelo kao hroniku života djeda Sulejmena sastavljenu od priča nepouzdanih svjedoka, autor započinje pripovijedanje iz pozicije fokalizovane narativne instance, zbog čega je njegov informacioni fokus ograničen na perspektivu više likova. Djed Sulejmen je središnja figura romana i idejni pokretač priče čija se životna filozofija uklapa u strogo definisane okvire socijalističkog režima i kolektivne narative tog doba. Odlučan, sa jasnim političkim stavom i odnosom prema istoriji, djed Sulejmen „nije želio promijeniti naočale kroz koje je posmatrao zbilju“, zapisuje Agić. Odavao je utisak školovanog komuniste sa dobro potkovanim znanjem u marksističkoj teoriji. Posebnost lika djeda Sulejmena jeste njegova manijakalna opsjednutost Titom, zbog koje, često, nije uviđao stvarnost svoje životne situacije. Takav odnos između realnosti i iluzije istinitosti sugeriše postojanje paralelnih svjetova. Zapravo, svaka percepcija realnog u romanu dopunjena je imaginarnim, iluzornim, a nekad čak i halucinantnim predstavama djeda, čije je pripovijedanje o Josipu Brozu ispunjeno strašću i emocijom. Kroz glas naratora Agić nam otkriva da sve što je djed pripovijedao trijezan, bilo je suprotno onome što je govorio kad bi ga „obuzeli nevidljivi duhovi šljivovice“, te da je s mnogo maštovitosti interpretirao događaje u kojima je učestvovao. U naletima neobjašnjivog uzbuđenja ponekad bi se prepuštao frenetičnim stanjima.

Herojski put djeda Sulejmena ili njegovo odmetanje u partizanje, koje autor naziva herojskom epopejom, centralni je narativni tok romana ispunjen živopisnim pripovijedanjem i detaljima iz Titovog života. Mističnost priča u kojima se Sulejmenova i sudbina Josipa Broza prepliću, omogućila je Agiću uvođenje fantastičnih elemenata i zagonetnog kazivanja, kojima obogaćuje sižejno-fabularni tok djela. Konstruišući događaje vezane za tajanstveni susret, Agić vješto uvodi humoristične i ironične elemente, stvarajući duhovit i slojevit narativni okvir. Istovremeno polemiše s čitaocem, iznoseći niz detalja kojima nastoji uvjeriti u vjerodostojnost susreta, dok s druge strane, diskretno nagovještava da je riječ o konstrukciji djedove mašte, čime se dodatno poigrava granicom između stvarnosti i fikcije. U tom smislu Agić najprije navodi da djed nikada nije bio u stanju opisati okolnosti i mjesta susreta s Titom, aludirajući da je ta mogućnost susreta zauvijek ostala otvorena, a onda objašnjava da se djedova priča, „poprilično nerealna i eterična, morala uzimati kao historijska činjenica, a nikako se nije smjela smatrati plodom njegove mašte“. Veliki je broj detalja koji impliciraju skrivena značenja djedovih sjećanja na druga Tita.

Ovakva stanja Sulejmenove prirode objašnjavaju se uticajem meke šljivovice, koja se ne odražava samo na njegovo raspoloženje, već se preliva i na samu naraciju, koja povremeno poprima nadrealna obilježja. Tako je, prilikom jednog susreta, djedu Sulejmenu na Crvenoj rijeci Tito djelovao kao Krišna koji se ukazao Budi, „a svjetlost koju je iluminiralo njegovo bijelo lice potakla je, u njegovoj duši, prave odgovore“. U pojedinim pričama jugoslovenski maršal se pojavljuje kao mitsko božanstvo Titan. Ova kao i druge anegdote (djed i Tito u potoku peru noge) izmiču zakonima stvarnosti, prelazeći u grotesku, čime se dodatno oslikava složenost djedove ličnosti – njegova maštovitost, sklonost preuveličavanju i potreba da kroz priču potvrdi sopstvenu veličinu. Kroz lik djeda Sulejmena izgrađen je svijet opsjena: „Ja živim u svijetu koji nikada i nigdje nije postojao osim u prostorima mog poremećenog uma“, riječi su koje njegov unuk navodi u pismu. Djedova sjećanja pikazana su poput lavirinta kojim luta. Takvi elementi ne samo da obogaćuju roman estetski, već i uspostavljaju poseban odnos s čitaocem, koji je istovremeno sugestivan, odnosno podstaknut na sumnju i preispitivanje granica između istine i imaginarnog. Ovdje treba posebno naglasiti autorovu zrelost narativnog pristupa i majstorstvo pripovijedanja kojim odstupa od predvidljive naracije i mimetičke književne prakse.  

Povezanost običnog borca i njegovog vrhovnog komandanta poslužila je autoru da uvede lik nene Zinete, koja je, kako saznajemo na kraju romana, centralni simbol moralne snage djeda Sulejmena i ključni motiv koji ga podstiče da se priključi partizanskom pokretu. Neočekivani obrt na epiloškoj granici djela donosi iznenađujuće otkriće da Tito, uprkos svojoj političkoj važnosti i ključnoj ulozi u istorijskom kontekstu, nije razlog djedovog odlaska u partizane, već je pokretač takve odluke mnogo intimniji i ličniji – to je njegova supruga nena Zineta.

Lik nene Zinete prikazan je na mitski način, kao biće koje dolazi s drugog svijeta, „kao nešto zagonetno i daleko, a opet kao nešto sasvim stvarno i opipljivo“. Žena čelične volje i nepogazivih principa, oblikovala je životni put djeda Sulejmena. U opisu njenog lika autor unosi snažne emocije, oblikujući je kao figuru temperamentne i pravične žene, oličenje mudrosti i moralnog autoriteta. Kroz Sulejmenovu vezanost za nju, izražava se duboko divljenje prema njenoj ljepoti. Tako nena postaje simbol vrijednosti koje vode glavnog junaka ka njegovoj životnoj i ideološkoj prekretnici. 

Iako je radnja romana zasnovana na svjedočenjima djeda Sulejmena o događajima za vrijeme socijalističke Jugoslavije, donošenju rezolucije INFORMBIRO-a, raspadu komunističke partije i drugim zbivanjima koja su ostavila snažan utisak na gotovo svakog pojedinca bivše jugoslovenske države, u pozadini romana, tiho, gotovo neprimjetno, razvija se ljubavna priča između djeda Sulejmena i nene Zinete – priča koja se ne nameće, već pulsira ispod površine narativa, skrivena duboko u srcu glavnog junaka. Tek u završnim poglavljima, ta potisnuta ljubav izranja na vidjelo, dobija svoj puni emotivni i simbolički značaj i postaje ključ za razumijevanje Sulejmenove moralne snage i unutrašnje borbe. Autor je pažljivo gradio tu priču, nenametljivo vodio čitaoca kroz slojeve porodičnih odnosa i sjećanja, sve do samog kraja kad se razotkriva prava namjera priče – da u punom sjaju osvijetli lik nene Zinete. Njena prisutnost tokom romana  je umjerena i gotovo neprimjetna, ali posljednje stranice pripovijedanja otkrivaju koliko je njena uloga bila važan dio Sulejmenovog života. U završnim poglavljima dolazi do promjene pripovjedne perspektive, pa neimenovana narativna instanca prelazi iz trećeg u prvo lice čime dobija status homodijegetičkog pripovjedača i postaje lik unutar priče koju pripovijeda. Ovakav narativni prelaz omogućio je Jasminu Agiću, kao autoru i liku romana, da osvijetli unutrašnju stvarnost djeda Sulejmena, zapravo stvarnost koju on, njegov unuk, vidi i osjeća. Jasmin Agić bilježi djedove uspomene i osjećaje onako kako ih sam zamišlja priznajući da su se između njega i djeda prostirale dvije stvarnosti: ona u kojoj je postojao Josip Broz i stvarnost u kojoj su se nalazili djed i nena Zineta. „Želio sam da priča o njoj, da progovori o svojoj ljubavi, ali on to nikako nije činio i sve ono za čim sam žudio da čujem, na kraju sam sâm morao izmisliti“, eksplicitno navodi Agić čime jasno izražava svoju intenciju i potrebu da napiše priču o neni, čiju smrt njegov djed nikad nije prihvatio kao stvarnost. 

Prateći djedove riječi i tišine, Jasmin Agić postaje onaj koji na kraju razotkriva tu tihu, ali sudbinsku povezanost dvoje ljudi. Sugestivnim i slikovitim poetskim izrazom ispisuje najličnije stranice djedovog života. Semiološko polazište za razumijevanje romana predstavlja završna cjelina Pismo djeda Sulejmena supruzi Zineti Uzerjović napisano rukom unuka Jasmina Agića. Pismo predstavlja intimno svjedočanstvo djeda koje otkriva njegov unuk, savjesni zapisivač, kako sebe naziva u jednom dijelu teksta. Ovakav umjetnički postupak može se razumjeti kao sredstvo za prikazivanje emocionalne istine koja je neizrečena živjela u djedovoj duši. Kao što je djed Sulejmen uranjao u neki nestvarni svijet koji je samo on mogao vidjeti, tako je i Jasmin Agić kao njegov unuk imao potrebu da napiše ono što djed nikad nije izgovorio, a duboko je nosio u sebi. Iz tog razloga, pismo, koje mimo njegove volje i znanja piše unuk Jasmin, posveta je ženi koja je bila životni orijentir djeda Sulejmena i njegova najveća vrijednost. Priznanjem ljubavi u završnim rečenicama pisma Jasmin Agić oplemenjuje roman dajući mu posebnu emotivnu dimenziju. Budući da izjava ljubavi za jednog muškarca nije bila u skladu sa normama komunističkog partijarhata, Agić je ovim postupkom izdvojio djeda iz tog okvira i dao mu posebno mjesto u porodičnoj mitologiji.

Oslanjajući se na žanrovski model metaproze Jasmin Agić koristi narativnu strategiju autoreferencijalnost, kojom realističke postupke integriše u naglašeno fikcionalni kontekst. Da je lik djeda Sulejmena snažan izvor inspiracije za njega svjedoče metanarativni komentari kojima autor razotkriva svoje mehanizme naracije ukazujući na proces nastajanja priče, pri čemu emotivni ton ponekad preuzima primat nad objektivnim narativnim glasom. U jednom dijelu romana zapisuje: „Opet se pokazujem kao loš pripovjedač, kao sklon emotivno izazvanim eskapadama“, dok na drugom mjestu pokušava zadržati distancu: „nije naše da namećemo konačne odgovore i zaokružena tumačenja“, „dužnost mi je držati se faktografske istine“, a onda pripovjedač koristi metatekstualni prelaz iz fokalizacije ka implicitnoj naraciji. U rečenici: „Djed je, nema o tome pouzdanog svjedočenja, ali slutimo da je bilo tako“, narator intuitivno nadopunjuje priču pretpostavkama koje proizilaze iz unutrašnje logike događaja, pa iz ograničene pozicije prelazi u oblik implicitnog znanja koje povezuje fragmente romana. Kod autora se javlja težnja da kritički ispita strukturu sopstvenog oblikovanja teksta, dok se fiktivni svijet djela nameće čitaočevoj imaginaciji, koji je tada svjestan svoje uključenosti u proces konačne recepcije.   

Pozivajući se na tezu teoretičarke književnosti Jasmine Lukić, koja tvrdi da „kada metaproza uvodi neke stvarne ličnosti i događaje u svoje alternativne svetove, ona uvek re-kontekstualizuje njihovu poziciju i njihovo značenje u saglasnosti sa unutrašnjom logikom samog teksta, pokazujući kako je uvek moguće i pisanje neke drugačije istorije“, možemo zaključiti da i Jasmin Agić u svom romanu koristi istorijsku prošlost na sličan način, smeštajući je u fikcionalni kontekst i time joj dajući nova značenja. Uvođenjem čitaoca u narativnu komunikaciju, autor šalje signale koji predstavljaju svojevrsno „uputstvo za čitanje“. Na taj način,  slavna istorija socijalističke Jugoslavije, koju je stvorio Josip Broz, jedna je od važnih tema koju roman istražuje, ali Jasmin Agić ide dalje koristeći socijalistički okvir kao pozadinu za priču o djedu Sulejmenu, koji je literarni pandan njegovom stvarnom djedu. Na tom putu, ostavlja čitaocu receptivne ključeve, ostvaruje intelektualnu igru poigravajući se simbolima prošlosti, ali i čitaočevim horizontom očekivanja.

Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmana može se sagledati kroz prizmu porodičnog romana, romana-hronike, ali i ljubavnog romana – jer je to priča ne samo o ideološkoj privrženosti i istorijskim previranjima, već i o latentnoj ljubavi između djeda Sulejmena i njegove supruge Zinete, koja poput tihe struje protiče kroz stranice njihove porodične prošlosti. Autor je želio da sačuva sliku iz tog vremena postižući literarnu vjerodostojnost u imaginaciji, dokumentarnosti i fkciji. Inventivnim pristupom uspio je prikazati istorijska zbivanja kroz svijest pojedinca fokusirajući se na specifičnu ulogu Tita kao fenomena jednog vremena. Zapravo Titov lik je polsužio Agiću da oblikuje percepciju života jednog čovjeka, čiji se život prepliće sa svijetom opsjena i fantazija. Autor je uspio povezati udaljene realnosti djeda Sulejemena, osloboditi ga okova razuma i omogućiti mu slobodu u potrazi za smislom koji mu jedino njegova imaginacija može pružiti. Iz te imaginacije nastala je mitološka figura Josipa Broza čije je boja glasa u mislima djeda Sulejmena budila sliku njegove supruge Zinete, „savršene u svojoj ljepoti i dalekosti“. Na temelju neizgovorene ljubavi Agić razvija tok porodične priče u koju unosi romantičarske elemente. Pismo unuka može se posmatrati kao uspomena na neprolazne emocije i prošlost koja je bila zarobljena negdje duboko. Pismo je fotografija nene Zinete, ona koju djed Sulejemen nije uspio spasiti od nestanka. Zahvaljujući Jasminu Agiću ova se fotografija danas nalazi u porodičnom albumu Agića. Za razliku od one crno-bijele koju je njegov otac sačuvao, a koja je motivisala autora da je oživi u posebnom kontekstu, fotografija danas dobija punu kolor formu, preobražavajući se u živu sliku života. 

Uprkos naslovnoj sintagmi romana koji sugeriše da će centralne figure knjige biti djed Sulejmen i jugoslovenski maršal Tito, pismo unuka Jasmina Agića ne ipunjava čitalački horizont očekivanja usmjeravajući narativnu pažnju na lik nene Zinete. Umjesto da portreti djeda i Tita nose konstrukciju priče, oni bivaju potisnuti u drugi plan, dok nena postaje nosilac emotivnog i tematskog središta romana. Ovakav zaokret na kraju djela potvrđuje pripovjedački dar autora, koji je inventivnim i autentičnim literarnim potezom narativ preusmjerio u neočekivanom pravcu, čineći roman jedinstvenim djelom unutar aktuelne književne tendencije. Upravo ta sposobnost da se iznevjere očekivanja, a istovremeno izgradi emocionalno snažna i tematski slojevita priča, svjedoči o izgrađenom i originalnom Agićevom književnom izrazu. 

Roman Jasmina Agića otvara vrata u svijet majstorski oblikovanih narativa, prikazuje realnost irealnog i imaginativnu snagu kojom gradi uvjerljivu priču. Svaka stranica odražava duboko raumijevanje književne forme i osjećaj za ritam jezika što čitaocu omogućava da uroni u sakrivene slojeve značenja. Agićev sofisticiran stil pisanja, prožet liričnošću i suptilnim refleksijama ne samo da osvajaju pažnju čitalaca, već grade snažnu vezu između čitaoca i teksta. Roman je svojevrsno putovanje kroz vrijeme, sjećanja i osjećanja, djelo s ljepotom umjetnosti pripovijedanja. 

drveće je napelo korijenje
_____i raširilo krošnje,
_____fotosintetički.

ptice su iznenada raširile krila
_____i osvojile zrak,
_____osvojene.

kuće su otvorile vrata i prozore,
_____prodisale,
i automobili, stari i novi,
_____ugasivši motore.

ljudi su mi potrčali u susret,
_____raširenih ruku,
_____zadihani i razdragani,
i bogoslav šulek, franjo žigrović i nikola škrlec,
_____čije su se ulice susrele na ovom raskršću.

i pulmologija se oduševila,
_____skupa s radiologijom i spirometrijom,
i doktor se od srca nasmijao
_____kad sam mu na pitanje zašto sam došao
_____odgovorio da sam došao zbog žene,
_____a pomalo i zbog pušenja,
a i doktorica se od srca nasmijala
_____kad smo, uz uredan nalaz,
_____ustanovili da je moj pušački staž
_____duži od njezina životnog vijeka.

uglavnom, nakon savjetovanja
_____s liječnicima, ljudima,
_____drugim bićima i stvarima,
zaključio sam:
_____nitko nema kontrolu nad zadnjim dahom,
_____ali predzadnji je naš.

Arsenove pjesme “Ono sve što znaš o meni”, “Tvoje nježne godine”, “Otkako te ne volim” i mnoge druge postaju još veće čudo dok prsti Matije Dedića od klavirskih zvukova očevim stihovima i glasu grad još ljepšu kuću. Ma šta kuću. Dvorac! 

Napisao sam ove retke nakon što je Arsen Dedić u ljetu 2014. prvi puta pozvan da na Dubrovačim ljetnim igrama održi koncert u Kneževu dvoru. Dobar dio programa Arsen je tada otpjevao uz pratnju onoga koga je pred publiku pozvao i predstavio kao boljeg od sebe. 

Godinu dana kasnije, sredinom rujna 2015., ni mjesec dana nakon Arsenove smrti, razgovarao sam s Matijom Dedićem u Korčuli. Pitao sam ga koliki je put prešao da bi na kraju dočekao da ga veliki otac predstavi kao boljeg od sebe? Odgovorio je: 

“Bio je to vrlo dug put. Ja sam se svom ocu priključio tek 2005., u svojoj 32. godini. Iskreno, bio sam sigurno za to spreman i nekoliko sezona ranije… Dosta sam ja tu rovario i tražio put dok nisam dočekao tu rečenicu, da me Arsen predstavi riječima ‘onaj koji je bolji od mene’. Uvijek mi je žao što sam puno više takvih pohvala u životu čuo od drugih ljudi nego od njega samog, ali takvi su bili i takvi jesu dalmatinski očevi.” 

Pričao je tada Matija i kako je Arsenu trebalo jako dugo da se pomiri i prihvati jazz kao umjetnički put svog sina. A opet, upravo je Arsen položio prvu ploču tog puta davši Matiji već kao malom dječaku u ruke album s legendarnim koncertom Keitha Jarretta u Kölnu. 

Kao nešto najvažnije u životu, Matija je prihvatio i Arsenovu religiju: “On je stalno radio i, kad god mi je malo teže, sjetim se njegova odnosa prema radu. Rad, rad i samo rad… Vjernik sam i odan vojnik radu u glazbi, i to sam definitivno naslijedio od oca.” 

Još jedan vjernički i svjetonazorski iskaz u tom razgovoru Matija je izrekao dok mi je pričao kako je, pripremajući se za koncert ispred korčulanske katedrale, osluškivao klavir i vjetar, prilično jak i hladan te večeri. “Meni je zvuk svetinja”, rekao je. 

Taj nezaboravni Matijin koncert na Korčulanskom baroknom festivalu prije deset godina bio je liturgija te vjere u slavu te svetinje. Osim što je bio prvi Matijin nastup u Hrvatskoj nakon Arsenove smrti, bila je to večer posvećena Johannu Sebastianu Bachu, patrijarhu i proroku svih velikih pijanista, bili klasičari ili jazzeri. 

Dva su trenutka tog koncerta bila osobito čudesna. Jedan je bio trenutak djetinje nježnosti kada je Matija u improvizaciju na temu stavka iz Engleske suite u a-molu upleo svima nama iz ranih školskih dana poznatu i dragu Bachovu pjesmicu “Ah što volim pjesme zvuk”. Drugi je bio doslovno intervencija odozgo, kada je katedralni sat počeo otkucavati desetu uru, a Matija se za klavirom smjesta upustio u muzički razgovor sa zvonikom i zvjezdanim nebom iznad njega. 

Dok se s velikom zahvalnošću za mnoštvo takvih čudesnih glazbenih trenutaka opraštamo od Matije Dedića, prisjećam se njegove zahvalnosti s kojom je u tom našem razgovoru nekoliko puta spomenuo ime svoje prve profesorice, velike zagrebačke pijanističke pedagoginje profesorice Blaženke Zorić. Prepoznala je njegov veliki dar i prigrlila ga u svoju klasu nakon što ga je prvi put čula na prijemnom ispitu za glazbenu školu. Matija je tada imao pet godina i oborio ju je svirajući glazbu koju je “skinuo” s televizije: špicu serije “Otpisani”. 

Osim Kölnskog koncerta Keitha Jarretta, Matija je spomenuo još dva formativna doživljaja u temeljima svog života u glazbi i zvuku klavira. Jedan je bio trenutak u kojem mu je, kao desetogodišnjem dječaku, profesorica Zorić ne samo dala note Dubravka Detonija, nego ga i upoznala s tim našim velikim i osebujnim skladateljem. Drugi je bio, nekako u isto vrijeme, prvo slušanje ploče Ive Pogorelića s Bachovim Engleskim suitama. 

“Iz tog danas izlazi moj rad, sve veći interes za sonate Stravinskog, Weberna, Ligetija i ostalih velikih skladatelja. Uz sve duboko poštovanje prema brojnim i vrlo dragim suradnicima, ostajem sam za klavirom”, rekao je tada Matija, netom nakon što mu je bio izašao tek drugi samostalni album, petnaest godina nakon prvog. 

U međuvremenu on se velikodušno davao surađujući ne samo sa sebi ravnima i starijim velikanima, već osobito i s mladima kojima su nastupi s njim i albumi bili veliko veselje, poticaj i odskočna daska u karijeri. Dok ovo pišem slušam jedan divan primjer takve suradnje, album “Fortune Smiles” (Croatia Records, 2016.) na kojem je snimka vrhunskog koncerta što su ga u ljetu 2014., u Muzeju Mimara održali Matija Dedić i svestrani genijalnošću obdareni mladi vibrafonist Šimun Matišić. 

Taj je koncert održan u okviru programa zagrebačke Scene Amadeo. Ekipa tog festivala, s Nenadom Jandrićem na čelu, ovih je dana jedna od najdublje pogođenih i ožalošćenih muzičkih obitelji Matije Dedića. Bila je to Matiji važna i draga adresa, kao i čitavoj obitelji Dedić. 

Samo nekoliko dana prije smrti, Matija je s Nenom razgovarao o koncertu koji je ovog ljeta na Sceni Amadeo trebao biti održan 17. kolovoza, točno na desetu godišnjicu Arsenove smrti, njemu u spomen. 

Rijetki su velikani koji su tolikim ljudima u svom umjetničkom krugu i u maloj kulturi kao što je naša hrvatska istodobno tako bliski i dragi. Nerijetko ironičan odmak od ljudi i vremena bila je osobina oca Arsena od koje Matija nije naslijedio ni trunke. Skroman, samozatajan, srdačan i drag, to su osobine koje su svakoga koga znam ozarivale u susretima s Matijom Dedićem. U svijetu grubosti, nasilja, banalnosti i vulgarnosti to ne da nije malo, nego je sve. To je ono što nadograđuje i nadilazi vrhunsku umjetnost i svu genijalnu virtuoznost koja nas preplavljuje sa svakog od Matijinih albuma i snimaka koji nam, srećom, zauvijek ostaju pri ruci, pri duši i srcu. 

Bolno je kada nas napuštaju takvi ljudi i umjetnici, još bolnije kada smrt preko reda toliko urani. Koncert na Sceni Amadeo 17. kolovoza bit će održan. Miroslav Tadić na gitari, Merima Ključo na harmonici svirat će u spomen na Arsena i na Matiju koji će nedostajati za klavirom. Ali taj klavir, tek s Matijinom slikom na njemu, neće ostati nijem. U duhu i sjećanju slušatelja odzvanjat će Matijin zvuk, divota i svetinja koja je samo od njega zahtijevala žrtvu, a sve nas ostale oplemenjivala, obogaćivala i činila boljim i sretnijim ljudima. 

Oba teksta su iz “La Nouvelle Revue française“, maj 1981. 

Zoran Mušič: BIOGRAFIJA

Još i danas prate me oči umirućih, stotine odbljesaka koji su me ranjavali i koji su me slijedili dok sam krčio sebi put prelazeći preko tijela: sjajne oči što su, u tišini, prizivale pomoć od onoga koji je još mogao koračati. Bile su to posljednje sedmice u logoru tih umirućih koji su preživjeli dugi marš od drugih udaljenih evakuisanih logora: oni su se do sada povlačili i nisu bili konačno pali ukraj puta. U suton su, oni umirući i oni koje su već smatrali mrtvima naslagani kao cjepanice, kao za pekaru, gotovo kao tornjić. Bila je to mala halucinantna pokretna kuća, koja je pucetala,, pričinjavajući se, ali ta pucketanja možda su bila samo posljednji jecaji. Noć, počinje lagani snijeg – bio je mart -, sutradan kula se više nije micala. 

Živjeli smo u jednom svijetu van svega što se može smisliti. Jedan apsurdan, halucinantan, nestvaran svijet. Na nekoj drugoj planeti možda. Sa strašnim pravilima, tačnim, okrutnim redom, na granici vjerovatnog. Svaki posjednik i najmanje moći, ma kako ona bila sitna, mogao je da te zgazi kao crva. I ti si prihvatao tu realnost kao da nikakav drugačiji red nije bio mogućan. Ti si tako stigao čak do sumnje u postojanje vanjskog svijeta – onog što se potpuno ispravan susretako izvan logora – još neprijateljskijeg: mi smo se osvjedočavali u njegovo postojanje jedino po tome što smo viđali one koji su se, ponovo uhvaćeni vraćali. Nisam više mislio mislima običnog svijeta. U ravnodušnom iščekivanju, živio sam u pejzažu mrtvih i umirućih. Cijeli dan u karantenu, nije se moglo ostati u sebi: gacali smo po blatu, izloženi hladnoći…Posvuda leševi, zgomilani. U podne, supa i jedan još uspravan skelet, stišćući svoju porciju među rukama, traži oko sebe neki ćošak gdje će progutati svoju supu. On ugleda jedno slobodno mjesto, na glavi nekog leša, tu se smješta da bi popio tečnost, jedva hranjivu ali bar toplu. Nimalo brige zbog mjesta gdje se smjestio, gdje je stavio svoj okrajak hljeba načinjenog od piljevine i krumpira. Prislonjeni uza zid, zbijeni poput ovaca, jedan u drugom da bi bilo malo toplije, ljuljali smo se u laganom ritmu: pokret lijevo, pokret desno, mrmoreći po taktu tužni i jednolični napjev.

Budeći se, brojiš mrtvace oko sebe: jedan…dva…tri…ispod…sa strane. U umivaonici, novi leševi duž zida, jer je nemoguće da se odmah spale. Preko zime, svi ukočeni, kao smrznuti, oni su ti društvo, naprijed red glava, iznad strši red udova.

Moja misao radi, ona djela na novi način. Jedva ima mjesta za neku logiku. Nikakav osjećaj milosrđa u pogledu mrtvih. Oni su samo predmeti, sutra ćemo mi biti na njihovom mjestu. 

To sustanarstvo s njima lišava kontakt dramatičnosti: sve postaje obično. Jedan život tokom svih dana, kao u magli, sjenke i sablasti kreću. Postupam kao mjesečar, kao rob, kao automat, prihvatajući taj nestvarni teatar, tu potpunu apsurdnost, kao neku ubuduće neminovnu stvar.

Duh je uronjen u maglu; ako te, po pozivu, smjeste lijevo ili desno, – s jedne su strane peći krematorija, s druge nekoliko dana ili nekoliko sedmica odgode – ti nećeš uočiti čak ni to da li se nalaziš lijevo ili desno – jer ti više nitša nije važno…

Počinjem sramežljivo da crtam. Eto načina da se izvučem. U toj opasanosti, imaću možda razlog da izdržim. Prvo sam pokušao kriomice, u ćeliji moje kule, sa stvarima viđenim usput dok sam se vraćao iz fabrike: prispjeće konvoja, poluotvoreni stočni vagoni i leševi koje iskrcavaju. Putovanje je trajalo mjesec dana, možda i više, bez namirnica, bez pića, sve hermetički zatvoreno. Nekoliko preživjelih urla jer su poludjeli, očiju iskolačenih. Sve te u neopisivom smradu truleži i prljavštine.

Kasnije, crtao sam logor. Dani prolaze…I evo me uskoro zahvaćen nevjerovatnom groznicom crtanja. U posljednjim danima logora, bila je umanjena opasnost da budem otkriven. Uspio sam da sakrijem u fabrici papir i mastilo.

Crtam kao u zanosu, hvatajući se bolesno za svoje komade papira. Bio sam kao oslijepio od halucinantne vizije tih polja leševa. Izdaleka, ukazivali su mi se kao nakupine bijelog snijega, srebreni odsjaji na planinama, ili, isto, slični po svom letu bijelih galebova iznad lagune naspram crne pozadine nevremena s pučine. Crtajući sve to hvatao sam se za hiljade detalja. Koja trgična otmenost u tim krhkim tijelima. Pojedinosti tako tačne; te ruke, ti mršavi  prsti, stopala, poluotvorena usta u krajnjem položaju da uhvate još malo vazduha. I kosti zastrte bijelom kožom, jedva nešto plavkastom. I napast da nimalo ne iznevjerim te smanjene oblike, da ih uspijem obnoviti tačno kako ih vidim, svedene na glavninu. Kao smožden ne znam kakvom groznicom, u neodoljivoj potrebi da crtam kako mi ta veličanstvena i tragična ljepota ne bi izmakla. Svakodnevno, ja sam živio samo za taj dan – sutra će biti suviše kasno. Život, smrt, za mene sve bijaše zaustavljeno nad tim listovima papira. Ali, te crteže hoće li iko ikad vidjeti? Da li ću moći da ih pokažem? Da li ću živ izaći odavde? Mi smo znali da je odlučeno da se uništi taj logor, i mi unutra, sa upaljivom municijom, poslije povlačenja naših SS. I ja sam se pitao: zašto sam ovdje? Ima li to neki smisao, cilj, da preživim sve ovo? Taj univerzum besmisla da li je čestilište? I hoće li me on odvesti do otkrića istine? Sveden i sam na osnovno, hoću li završiti sa saznanjem do kog je stepena sve to što sam preživio bilo uzaludno?

Naučio sam da vidim stvari na drugi način. U mom slikarstvu, kasnije, sve je bilo temeljito izmijenjeno. Nisam ja pronašao blaženstvo djetinjstva zbog reakcije protiv užasa. Konjići, dalmatinski krajolici. Dalmatinke, sve je to postojalo ranije. Samo, poslije meni je bilo dato da ih vidim drugačije. Poslije prizora tih leševa lišenih bilo kakve spoljne oznake, svega suvišnog, oslobođenih maske hipokrizije i različitosti, kojima se ukrašavaju ljudi i društvo, vjerujem da sam otkrio istinu, istinu strašnu i tragičnu koja mi je bila data. Dalmatinski pejzaži su se vratili, ali su izgubili sve što je u njima bilo suvišno i lakomisleno. Dodati su tu pejzaži oko Siene – i to su doista goli leševi, izmučeni nevremenom.

Ali, zar mi je samo zog mog slikarstva bila potrebna ta velika pouka. 

Jean Revol (Žan Revol): ZORAN MUŠIČ (Galerie de France)

U ovom vremenu kad je pojam majstorstva prokazan ili utopljen u grubost – u svim značenjima tog pojma – upotrebljenih sredstava, Mušičeva izložba – nekog  Barbarigine koja joj je prethodila – poziva nas da razmišljamo o Delakroovoj izjavi o „nedovoljnosti Majstora“.

Mnogi pojednostavljuju što je manji nedostatak; mnogi komplikuju i pretrpavaju da bi sakrili prazninu, imajući u vidu krajnji efekat. Rijetki su – i uvijek su bili – oni koji znaju zacrtati objedinjujuću liniju, nanijeti boju koja oslobađa sile teže, koristiti fluidnost i prozirnost da bi se omogućilo bojenoj površini – toj živoj pokožici – da diše. Mi smo već toliko navikli na mrtva djela da se strastveno bacamo u potragu za takvom slikarstvom za nečim što tu nikada neće biti i da negiramo što bi tu trebalo biti.

„Za bistro oko – rekao je Bašlar – sve je ogledalo. Za ozbiljan i iskren pogled, sve je dubina.“ Eto nas lako u istoj ravni s Mušičevim svijetom: rječite slike,  ali Mušičevim svijetom: ove slike su rječite, ali tako suzdržanom rječitošću da platno prvotno izgleda svedeno na nepredvidljivu igru boja, na profinjenost snova. Eto kako smo se našli u samom središtu elementarne stvarnosti, između neba i vode, pred nepokretnim svijetom kamena pretvorenog u sunđer svjetlosti. Prefinjenost igre izgleda djeluje kao potreba da se prvo uspostavi sama igra. Ali dovoljno je da se nadoda ili oslobodi jedna linija, podupre ili rastereti jedan ton i svijet se ukazuje sa svim onim što je neuhvatljivo. 

Venecija – grad koji tone – podsjeća predivno na svijet čiji temelji dovršavaju nestajanje. Venecija nas tako podsjeća da taj svijet bijaše prevashodno svijet palata i crkava, svijet preživljenje slave koju umjetnost mora preuzeti jer je ona bila – beskrajno više od naše lažne jednakosti, razrijeđene pravom svakoga na izraz – vezna crta među ljudima. Život – i naročito život duha – nije li pomalo Jakovljeva ljestvica na kojoj se jedni penju a drugi silaze. Zaista, palate, crkve, stijene, gomile kamenja, sve se razlaže u neutralnom tonu, pošto niti jedan „komad stvarnosti“ – da upotrebimo ponovo izraz Delakroa – nikakav književni element, nikakva namjera – jer je u umjetnosti svaka namjera pogrešna – neće razotkriti jedinstvo stila. Može se reći jednako da slikar čini dio svoga sižea. On nije preko puta događaja, on se više ogleda u njemu ukoliko je on sam ta mjera. On je u srcu i u središtu djelatne vizije koja mu vraća i obnavlja njegov pogled, jednog prostora koji se širi i slaže, smanjuje ili povećava od sistole do diastole koje, izgleda,  traže svoje ljestve: od sićušnog do beskrajnog. 

Dovoljno je reći da je Mušič u optici velike Umjetnosti: realnost i njeno prevazilaženje – njeno izdvajanje – sredstva i njihovo preoblikovanje. Ta radost slikanja istovremena je s trenutno najživljim načinima hrabrosti gledanja. I čovjek se ne čudi više da je to oskudno slikarstvo, na površju tako krhko, moglo da ponese bez popuštanja uzvišeno tragičnu sekvencu 1970: „Mi nismo poslednji“. I tada je takođe sve bilo slikarstvo.

Bilješka

Zoran Mušič je i poznat i nepoznat našoj široj javnosti, čak i ako ona prati likovna događanja. Stručnjaci ga znaju, ali ne pišu o njemu onoliko koliko zaslužuje visoko mjesto u evropskom slikarstvu koje je on sam izborio. U novinama ga uopšte nema, tamo su rezrevisana mjesta za naše pariske majstore… i neka su, naši su, i dobri su. Da li je razlog tom diskretnom „odbacivanju“ činjenice da je Mušič djelovao uglavnom van granica naše zemlje, da je u Italiji poznat kao Antonio Music, i da ga Italijani pomalo, da li s pravom, smatraju svojim? Ne bih rekao. Razlog je u izvjesnom ne-elitizmu Mušičeva slikarstva, u toj ujednačenoj gami u kojoj samo vješto oko vidi majstorstvo, u jednostavnoj formi kojoj se raduje  samo duh koji je kroz velika iskušenja stigao do vrhunske lakoće. Dalmatinski motivi, pejzaži iz Italije (oko Siene), strašni ciklus „Mi nismo posljednji“, sa slikama koje evociraju pakao Dahaua, gdje je Mušič, kao član pokreta otpora u Italiji, proveo godinu dana, to je Mušičev svijet. Ova dva teksta su na neki način vraćanje malog duga velikom slikaru, koji je pedesetih godina bio jedini naš slikar član „Pariske škole“ te se na velikoj izložbi „Pariz – Pariz, 1937 – 1957“ nalazi i jedna njegova slika. Ja sam zahvalan glavnom uredniku  čuvenog časopisa „La Nouvelle Revue française“, maj 1981, što mi je poklonio novi broj i skrenuo pažnju na ove tekstove s preporukom da ih prevedem. 

Prevod i bilješka: Ranko Risojević 

Olja Runjić: Amapola, Fraktura, Zaprešić 2025.

“Amapola”, američko-hispanski šlager iz dvadesetih, vjerojatno je među deset temeljnih pjesama soundtracka našeg vijeka. Rado je za revijalnih nastupa otpjevaju operni tenori, snimali su je džezisti i pop zvjezdice, a mi je pamtimo iz dva naročito upečatljiva trenutka epohe: pjevali su je, kao rugalicu, američki vojnici 1944. na flandrijskim poljima koja su bila zasuta crvenim makovima; a u filmu “Bilo jednom u Americi” Morricone je njezinu melodiju upotrijebio kao lajtmotiv.

Mak je cvijet koji se ne bere, ne sadi i ne presađuje. U našim krajevima nicao je oko željezničkih pruga, na zemlji zagađenoj i jalovoj, i na nezasijanim poljima. Mak je evokativan cvijet, biće sjećanja.

Knjiga Olje Runjić “Amapola” knjiga je njezina života: od djetinjstva do djetinjstva. Od nje do njezine kćeri, kroz vrijeme jednog života koje se razvija i razmotava kao taj besmrtni šlager, raspoređeno u dva odvojena toka. Jedan vremenski tok tiče se čovjekove intime, onoga što je privatno i jedinstveno. Drugi je tok povijesni. Zajednički su im jezik i melodija.

“Život je bio naklonjen ženama u mojoj obitelji/ muževi ih nisu tukli očevi ih nisu bili” distih je koji knjigu otvara, i rečenica kojom bi mogao započeti i obiteljski roman. Iz perspektive nekog budućeg doba, u kojemu se slabo čita, malo misli i spremno sudi i osuđuje, ta rečenica govori da je strašno bilo to vrijeme. I svakako je ironična, pa hoće reći nešto suprotno, nešto kao: život uopće nije bio naklonjen ženama u mojoj obitelji. Pjesnikinji, međutim, niti je do velikih gesti fejsbučnog aktivizma, niti joj je općenito do naknadnih perspektiva. A ironije što se tiče, ona je kod nje intencionalno arsenovska. Kao što je arsenovski u stilu i zvuku i sam taj distih.

Pjesme u knjizi dramaturški su tako raspoređene da ćemo ih, pročitamo li knjigu u dahu, otpočetka do kraja, doživjeti kao roman. Ali ne obiteljski, kao što je to prvom rečenicom najavljeno. Prije bi to mogao biti spoznajno-identitetski roman ili neka neobično mudra, utišana i usred opće larme krajnje odmjerena pripovijest o ženskosti. Prvo si bila djevojčica, a onda si, odmah zatim, postala ona koja promatra djevojčicu i pokušava ući u njezin svijet, ali tako da ništa ne polupa i ne razbije. Sa stanovišta književnosti, opet ne samo poezije, to je sam smisao roditeljstva. I da, “Amapola” je knjiga o roditeljstvu.

Olja Runjić živi tamo gdje ne boravi, boravi tamo gdje ne živi. Trajno je izmještena, preseljena, pomaknuta, premda okolnosti njezina izmještanja možda i nisu dramatične. Ali ta iskorijenjenost s određenog mjesta – vjerojatno grada uz more – te iz vremena i iz temeljnih legendi vlastitog djetinjstva, njezina je zbiljska velika tema. Svijet o kojem u zoru svoje knjige pjeva, ili o kojem priča pjevajući, pun je svakojakih žena, obiteljskih i neobiteljskih, onako kako to već često i biva u dalmatinskim imaginativima. Taj svijet je iščašeno patrijarhalan, pomalo kao u onim već davnim filmovima Ettorea Scole, iz naših mladih i djetinjih osamdesetih: “žena u našoj kući nemaju pravo glasa/ iako su alt mudrice školovani soprani/ moja mama pjeva najljepše/ kad se smije ori se sobama/ arija iz tosce/ kad je ušutkuju fizički snažniji/ slabosti su njeno najubojitije oružje”, veli u pjesmi “kad se stvari zahuktaju”. Majstorski se Olja Runjić služi riječima svoga svijeta, čije živote u pjesmama svodi na gegove svakodnevice. Način na koji to čini neočekivano je blizak obiteljskim ciklusima, pjesničkim i proznim, Bore Ćosića. Još nešto im je zajedničko: ženskost, to bujanje žena sa svih strane, uz tek ponekog muškarca i muža, obligatnog oca, koji umnogome statira u tom ženskom svijetu. A zajedničko im je i filigransko majstorstvo jezika. Pokušaj da se sačuva ona onodobna riječ, u kojoj je sadržan cijeli taj svijet.

Ovako glasi pjesma “majci je svako selo špansko”: “ako ikad umrem/ da počinem na fortici svete ane/ gradskim zidinama sklonjena/ od race i od običaja/// majka rukom raspoređuje šimšir po/ ugraviranim brojkama/ rukavom obriše sloj pepela/ pa sloj vjetra u kostima/ svog čovjeka”.

Prethodi joj pjesma “tada odlazi u sibir”: “dida ga prati na stanicu/ štaub cukar i svezane suze/ u kožnom kuferu/// zima noćni vlak čvrsto rukovanje/ vunene čarape u džepu kaputa/// stisnuti u krevetu gutamo/ što na vrh jezika zapne/// jorganom ušuškamo/ strah i čežnju/ za nove naraštaje”.

Jedna u zdrugu, najprije druga pa onda prva, one čine dramatsku cjelinu. U sjećanjima su pomiješani živi i mrtvi, pa su mrtvi jednako živi kao i živi, koji su isto mrtvi kao i mrtvi. “Amapola” je precizno i s darom napisana knjiga. Namijenio bih je onima koji, kao i autorica, žive tamo gdje svakodnevno ne borave, i neprestano razgovaraju s mrtvima, održavajući tako sebe u životu.

Prema kraju

Prema kraju knjige tekstovi u njoj se stilski transformiraju. Ono što je na početku bila transparentna, vrlo narativna i slikovita poezija, biva hermetičnije, u se zatvorenije. Mijenja se, naime, perspektiva. A mijenjaju se i jezici. Onaj prvi jezik, kojim sve počinje i u kojem sve završava, biva sredstvo prepoznavanja drugih jezika, koji i nešto znače i nekako zvuče, ali koji se nekome drugom rastvaraju u svijet. Ti jezici nekom su drugom ono od čega sve počinje. Autorica se, svjesno ili nesvjesno, nalazi pred čudom da njezin prvi jezik nema isto značenje za njezinu kćer, kao što ni kćerin prvi jezik nema značenje za nju. Ali tako je uvijek. O tome je važno pisati. O tome Olja Runjić piše.

Zvjezdooka

To je naslov jedne od zacijelo najljepših pjesama u ovoj knjizi, pjesme koja je upućena onoj kojoj je cijela knjiga i posvećena. Kaže na početku: “ništa ne prolazi ne staje i ništa će proći”. Uto, već je prošlo! Pjesma je to materinska, za koju je vrijedilo roditi se kao kći na (zasad) kraju tog niza žena koje su imale sreće, premda nisu imale pravo glasa: “… ne boj se straha/ to su neizgovorenog/ vulkanski predjeli/ ostavljam ti riječ/ moćniju od svih/ upotrijebi je/ unaprijedi je/ umnoži je/// proćerdaj je/// pa neka ide život/ mila moja kćeri.”

ADEMIRE

Kuduz je bosanski Blade Runner,
O jadima radničkih replikanata u perifernoj bljuzgavici,
Snovi su kafanski, Brega se kune u grkog Vangelisa,
Mustafa je pokiso gol (kao što je i Harrison Ford)
Badema je prijetnja za naličje zajednice
Sidran se pojavljuje prvi i posljednji put na filmu.
Dalje će ti se samo kazati, koji za kojeg od likova
Mislismo da je više neshvaćen.

VRUĆINA

Poručnik viče i prenemaže se metodično
jer kao bogovi su raspravljali
hoće li on biti ovisan
samo o svome pozivu
ili možda alkoholu, kokainu,
sudbinama drugih

SALVETA

Ako podignem bosnu od bosne
prema suncu, vidi se kostograd jasno
i zeleno krilo kraljevo,
ako namočim hercegovinu
u more kao lakmus
kamen, škare, papir
u slanu vodu

NAŠ ČOVJEK (2)

Naš čovjek priupita jel ovo
Naš Klek ili je njihov, evo tu je
Naša kućica, samo nema carine – ima
Naš policajac, a ono pretresaju
Njihovi neke strance, onog što je na sećiji

Naš čovjek priupita jel ovo sad
Našna ili je
Njihovska, da zabavi vozača
Našega da mu brže vrijeme prođe
I kako bi trebalo prodat Neum, kaže

SALKAN

S hodžinog nosa na moj nos
sleti muha

Spušta se tama i gasi posljednji trag nade. Svaki uman kazuje nove zore neće biti. 

I u meni mnogo nemira. 

U teška vremena nigdje sigurna skloništa. S mukom sričem svoje nemire, jer strahujem da bi moglo doći vrijeme u kojem više neće biti govora, ni svitanja, samo vječnost i njena tišina. A znam da u ljudskom stvoru nastaje i ljudsko i neljudsko. Klonim se od mračnih duša, kojima je dobra smrt Drugoga. Nemam namjeru ni da mržnju razumijevam, zato sve više ljudi izbjegavam. Baš me briga ako to nekom smeta, baš me briga ako me poneki od tih skinuo s liste prijatelja, nismo mi odavno, ma nikad nismo ni bili s istog planeta. 

Jedino mi još ovakve riječi ostale, samo mi muka što u zboru više nema glasova koji bi otpjevali riječi moje himne, no ja jednako njen refren na sav glas ponavljam: jednom će proći i ovo vrijeme nasilnih luđaka. Svejedno mi ako je to samo moja pjesma, jer je u njoj kazana moja nada: moraju doći bolja vremena. Jedan mi kaže da je budali uvijek more do koljena, a meni ovaj put drago što sam od takvih stvorova.

I vidim vani nebo, visoko.