Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Oj, Vrbasu

    (1995.)

    Dok se na tv-ekranu smjenjuju krupni planovi Varcarana, što u CNN-ove kamere prenose svoj samrtni strah i konačno nerazumije­vanje ovoga svijeta, onaj koji bilježi vidi u dnu kadra, goto­vo sliven sa sivom zimskom pozadinom, sitni lik Muharema Kapetanovića, koji gleda preda se i šuti. Do njega ka­mera ne dolazi, ni on nju ne traži.

    Muharem Kapetanović imao je dvanaest godina, kada ga je djed krišom gurnuo u noć, iz kuće, zabranivši mu resko, divljim šapatom više nalik na režanje, da ne plače, da ne viče, da ne bi pisnuo ni za živu glavu, ma što vidio da se događa.

    Ujutro, selo je dogorijeva­lo, a svih njegovih dvjestoti­njak stanovnika ležalo je po­bijeno i poklano. Četnici su se izležavali uokolo, siti i pija­ni, obamrli od gozbe i od tur­ske krvi.

    Jedini svjedok: stara siva Bočac kula i brzi Vrbas pod njom, koji je nehajno (kao i uvijek u proteklih tri tisuće godina ovdašnje ljudske povi­jesti) primao vapaj iz bosan­ske pjesme: Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje…

    Muharem nije svjedok. On je kamen, još od sinoć. Leži u grmlju, neće se pomaknuti, neće okom trepnuti, do sud­njega dana ako bude trebalo. Čeka da se pokrenu, da se počnu dizati, da odu. Doče­kao je to kasno poslije pod­ne, a već se smračilo kad se nekako skotrljao kroz oštro grmlje i preko kamenja do Vrbasa, i krenuo uzvodno.

    Sve poslije samo je život.

    Dovukao se nekako do Jaj­ca, otamo su ga poslali u Varcar, znajući da tamo ima ne­kih Kapetanovića i Dizdara iz Bočca. Zapalo ga je pa je s drugom siročadi stigao u pri­jateljsku socijalističku ČSSR na metalski zanat. Po svoj pri­lici, šutnja ga je spasila, kada se je 1948. trebalo izjasniti. Mnogi su mladići netragom nestali, a službene obavijesti o njihovim grobovima počele su do obitelji stizati tek šez­desetih. Vratio se u Varcar, neprimjetan, miran, nepogre­šiv majstor, dobar muž, otac i sve ostalo kako najbolje može biti. Klonio se rakije i akšamluka, ni za pjesmu nije ma­rio. Ali, i to je za ljude, pa nit­ko nije ni zapažao ni zamjerio.

    O gozbi na Bočcu u Varcaru nije se govorilo nikad. Je­dino se, kažu, katkad na seo­skim slavama u gornjim seli­ma nostalgično prisjećalo i hvalilo junaštvom na Bočcu. Muharema nitko ni za što nije pitao, a i da jest, bilo bi zaludu.

    Prvi put nešto se načulo kada se 1973. spremala pro­slava velike godišnjice, i kada je iz Sarajeva došla instrukcija da se te­meljito popišu i dostojno ko­memoriraju sve nevine žrtve onih vremena. Slijedeći taj trag, onaj koji bilježi otišao je s ahbabom do novoga mla­doga varcarskoga imama Krzlaragine džamije. Razumjeli su se vrlo lako i brzo, i imam je pred njih iznio tefter rođe­nih i umrlih. Pod godinom 1942, za mjesec april, u ru­brici za dva susljedna dana otegla se beskrajna kolona Kapetanovića i Dizdara: Hiba, Hamid, Ibrahim, Devla, Mukelefa, Muradif, Dževad, Džemal, Zejna, Ziba, Nevzeta, Omer, Ćamil, Muhamed, Sakib, Raif, Jusuf, Begzada, Zejneba, Hanumica, Islam, Mubera, Hajrudin, Rasim, Sulejman, Nezir, Ragib, Rasema, Sevdaha, Midhat, Ahmet… U rubrici uzrok smrti kod sva­koga kratka naznaka: zaklan ili zaklana. Onaj koji bilježi sjeća se, računali su ganuti: najstarije čeljade na popisu – Sejdefa Dizdar, 93 godine, najmlađe – Melća Kapetanović, 4 godi­ne.

    Nije bilo natrag, vlasti su morale nešto učiniti. Proguta­li su žabu i mučenicima s Bočca postavili spomen: malu neuglednu kosu ploču na ni­skom betonskom postolju, ni do koljena, u sred kukuruzi­šta u brdu iznad bočačke tvr­đave!

    A dvojica ahbaba bili su naumili konačno nešto izvući iz Muharema. Dugo su sjedili, razgovarali o svemu i svače­mu, ali kad god bi se dota­knuli Bočca, dokazujući mu da je sad vrijeme, da se sad može, da nema tko ako on neće, on bi zanijemio i samo gledao u njih šireći oči, kao da im daje znakove na ne­kom drugom jeziku, za koji mu je jasno da ga ne znaju, a on nema načina da ih ga nau­či, pa je bespomoćan. Uspjeli su, u drugoj prilici, čak da ga malko opiju mimo njegova običaja, ali to se završilo jednostavnim i potpunim njegovim mukom.

    Tako je došla ratna 1992. Gra­dom su zavladali potomci, si­novi i unuci, veseljaka s Bočca. Koja lica je Muharem Kapetanović susretao na ulici tih dana i tih godina, ako je izlazio na ulicu? Koja lica je susretao, a koja sanjao? Hoće li ga ikad itko pitati, i ako ga bude pitao, hoće li ikome moći reći – kako mu je bilo?

    Onda se u septembru 1995. srpska vojska di­gla iz Varcara i otišla u Banju Luku, za njom se izlio i srpski svijet. Unišla je junačka vojska u hr­vatskim uniformama i Varcar oslobodila. Od svega što je našla. A našla je sve­ga i svačega, sami osloboditelji i vi­teški bojovnici, kad se malo opuste, pričaju: nismo ni­kad udarili na bogatije mje­sto! Kad su unišli, zatekli su preostalih četiristotinjak Mu­slimana i tridesetak Hrvata. Sve je upozoravalo na prljavo utvrđivanje budućega nekog pazara, na neko krvavo trampljenje nečega za nešto, ali to se moglo osjetiti samo u vanj­skomu svijetu. Unutra, u Varcaru, tko zna što se je osjeća­lo i slutilo. I dalje su bili her­metično zatvoreni, jedni i drugi, ni u grad ni iz grada nije se  moglo bez specijalnih dozvola ili specijalnih veza, a Muslimani nikako. Ali su i u takvoj jadnoj i nikakvoj slo­bodi i jedni i drugi pokušavali uživati osjećaj oslobođenosti. A tada je svijet dočekao dugo žuđenu vijest: sklopljen je mir! Vijest je obišla cijeli globus, pljuštale su čestitke i zahvale. Objavljena je i nova karta: Varcar i ogromno po­dručje oko njega vraćaju se Srbima, dojučerašnjim gazdama.

    To je trenutak CNN-ove reportaže. Varcarani klize ekranom, govore, gestikulira­ju, uzrujavaju se, misleći da svjedoče o ne­čemu važnome nekome kome je to važno. Iza njih potpuno neprimjetan, skoro stopljen s krošnjom velike jeribasme iz neke varcarske bašče, stoji Muharem Kapetanović, nijem i nepomičan.

    Već kamen.

    Ivan Lovrenović 18. 11. 2010.

    Zadnja točka

    Moje si prostranstvo, moj živi morski snijeg
    što hrani vulkane i opasne životinje dubine.
    Imaš oblik zemlje i beskrajne ruke
    koje me stižu u molećivim rukavcima ponoći,
    kao neprekidni, ljepljivi Big Bang,
    kao rumenilo stida iz kasnog djetinjstva.

    Gdje ti je kraj, Barbara, tvoja zadnja točka?

    Darovat ću ti još jedan pakao, još jednu mrlju postanka,
    u nju ćemo stati kad se prepustimo mraku,
    kad se zauvijek zatvorimo u tvrđavu ponad grada,
    kao čudaci iz knjiga, kao oslobođeni osuđenici,
    kad se zaboravimo, kad se razapnemo.

    Gdje ti je kraj, Barbara – i zašto pitaš gdje mi je kraj?

    Ivan Herceg 16. 11. 2010.

    Helmut

    Hladno popodne u studenom, riječki prigrad umotan u suhu, lepršavu košuljicu bure, tek rijetka djeca na cesti što se veru po uzbrdici na povratku iz škole. Sjedimo stisnuti u malenom dnevnom boravku, majka peče palačinke, did, baba, brat, otac i ja, naša dva psa izvaljena pred rasklimanom pećicom na drva, pred televizijom na kojoj gore sela i pogibaju mladići prenoseći starice s najlonskim vrećicama u rukama, na jednoj skeli, na jednoj blatnoj njivi na rubu sela koje nestaje u prasku i eksplozijama. Jutrošnja snimka tenka koji vozi kroz maslinik u selu iz kojeg su, zajedno s drugima, pobjegli, navukla je tešku koprenu na lice ovo dvoje staraca, did neprestano, već satima gladi dobermana po ušima i šuti. Baba plače, a otac psuje. Brat je obuo nove vojničke čizme da ih malo razgazi prije nego što ode u rat, ali cijelo vrijeme sjedi na kauču i svira nekoliko taktova na električnoj gitari koja nije uključena u struju. Šušti odsutno po onim tankim žicama Hendrixov Machine Gun, a ja pokušavam spojiti ovaj raspadnuti goblen obiteljske večeri u nešto podnošljivo, pričam o jednom svom prijatelju koji je otišao u Norvešku i snašao se kao varilac u jednom malom brodogradilištu, dobio dijete s jednom Karin, kojoj je pak majka iz Bosne i tako…Sve uzalud. Tuga i strah, bijes i neizvjesna budućnost, jednog popodneva dok mirišu palačinke i majka kao i uvijek tare svoje ruke u pregaču, ali ovaj put i skrivenu suzu na obrazu.

    Netko je pozvonio, a psi su podigli glavu, stari mješanac je i zalajao.

    Ja ću, govorim, i eto me već na hodniku, kroz žuto staklo na ulaznim vratima vidim kako na cesti ravnomjerno trepću upaljeni žmigavci, čuju se motori automobila koji su stali pred kućom. Iz jednog čak i nekakva pjesma na njemačkom.

    Otvaram, trojica muškaraca, crvenih u licu, jedrih, zbunjenih i dobronamjernih. Na nekom jedva razumljivom njemačkom objašnjavaju da su iz Austrije, iz jednog sela, i da su dovezli pomoć za prognanike. Ja im govorim da je sigurno greška, da je kod nas samo dvoje starijih ljudi, da su sigurno pogriješili adresu i da ću ih ja odvesti na pravo mjesto ako mi kažu koje je to. Zbunio sam se i nisam ih pozvao u kuću, oni su se već igrali s psima koji su mi se iza leđa provukli.

    Najstariji među njima govori kako su umorni i kako ne mogu nigdje, netko ih je uputio k nama, oni bi iskrcali ovdje stvari i krenuli natrag.

    Iznutra otac viče: Pozovi ljude u kuću, uvik pozovi ljude u kuću.

    I njih trojica ulaze i sjedaju, otac se pridiže s kauča, upoznajemo se; Helmut, njegov nećak Rolf i njegov prijatelj Wolfgang. Ne znaju engleski, samo taj svoj smiješni, nerazumljivi njemački. Moji ukućani ne znaju ni jedan jezik osim hrvatskog, brat i ja malo njemačkog i malo engleskog, dakle počinje zamorno objašnjavanje stvari koje su već objašnjene u svoj svojoj zabuni i ljepoti.

    – S puta su ljudi, Ivo, pitaj što vole isti, sad ću ja odmah to, pitaj oću tukca ispeći, daj ljudima vina.

    Ali naši gosti sramežljivo sjede i smješkaju se mojima didu i babi. Did je ozaren spoznajom da su negdje u dalekom austrijskom selu trojica muškaraca, nakon samo jedne vijesti o tome kako su iz jednog sela u Hrvatskoj ljudi prognani, kako su utočište našli kod rodbine i kako oskudijevaju u svemu, napravili pravu akciju skupljanja stvari te u samo par dana uspjeli do vrha napuniti tri kombija, novcem za benzin što im ga je osigurala mjesna zajednica krenuti u nepoznatu zemlju, među ljude koje ne poznaju, u ratnu zonu, u neizvjesnost i nesreću. Nitko od njih trojice nikad prije nije bio u Hrvatskoj, nisu imali odredišta, krenuli su vođeni željom i mišlju da će ih sudbina ili slučaj dovesti baš na pravo mjesto. Majka je skuhala lonac turske kave i stavila bocu rakije na stol. Rakija je naša, iz didova vinograda od prošle godine, mekana, bistra lozovača ispečena u našem bakrenom kotlu za koji smo saznali da ga je na frezi odvezao jedan susjed netom prije nego što je selo spaljeno i većim dijelom porušeno. Rakija je dobra, moli me Helmut da prevedem. Smijemo se, tri kralja su u došla iz koruškog blata i sad sjede i igraju se s našim psima, piju rakiju s nama, zagrljeni s mojom babom koja neprestano plače.

    Helmut joj nešto govori, njegovo lice je blago i njegove velike plave oči ispunjene su srećom i mirom. Što govori, nitko ne zna. Što mi govorimo, oni ne znaju. A više i ne čujemo jedni druge, na stolu je sir i pršut, kiseli krastavci, vino, rakija, iz kuhinje miris pečenja. Rolf predlaže da iskrcaju kombije prije večere, tako da još večeras mogu krenuti natrag.

    Natrag?!

    – A ne može, Rolfe mili, viče did, ustao se i raširio ruke, ne može, prijatelji, nećete nigdi po ovoj noći, sutra ćete kad odmorite i doručkujete ko ljudi, nemojte mi to činiti, bitte! Nemojte!

    I tako je moj did na pragu sedamdeset i pete naučio jednu njemačku riječ, onu uz danke, možda i najljepšu za ovu studenačku noć. Bitte Rolf, Helmut i Wolf, bitte, ostanite s nama, vi dobri ljudi koje je dobra sudbina tako neočekivano dovela k nama jedne beznadne večeri u kojoj moja majka iznosi na stol pečenog tukca, a did dolijeva svoj bistri ponos u sve prazne čaše na stolu.

    Za nepunih pola sata garaža je bila zatrpana stvarima, na toj golemoj hrpi bilo je svega: kožnih jakni, pulovera, cipela, gumenih čizama, ručnika, brašna u velikim pakiranjima, šećera, ulja u metalnim bačvicama, šalova, kapa, rukavica, čak i jedan komplet skija s vezovima. Pleteni vuneni puloveri, bijeli sa crvenim ružama na reverima, nekoliko pari jedva nošenih kaubojskih čizama i puna jedna kutija plastičnih igračaka za djecu, na vrhu te kutije, nekoliko vinčesterki i mitraljeza. Vratili smo se u kuću zadihani, majka je već napravila krevete našim gostima u mojoj i bratovoj sobi, nas ćemo dvojica na kauču u dnevnom, tako je rekla. Helmut se usprotivio, rekao je da ne dolazi u obzir, da će njih trojica u dnevnom, da njima ne treba nikakva komocija i da će, ako netko zbog njih mora iz svog kreveta, ovaj čas krenuti natrag u Austriju. Helmut, kaže majka, pa ne možete se tu odmoriti, slomljeni ste od puta…

    A Helmut se samo smješka i šapuće: a ako biste nam pustili i pse s nama, bili bismo vam stvarno zahvalni.

    Sjedimo oko stola, blizu je ponoć, majka je iznijela komad pancete i uz rakiju grickamo, čekamo kasne vijesti. Helmut je uznemiren, ne mogu vidjeti kuću koja gori, čak niti na televiziji kaže, ne mogu.

    Vani bura pojačava i pocinčano dugme drhti na plavičastom zimskom nebu. I zvijezde, prosute iz šake skitnice u potrazi za domom.

    Uskoro brat i ja odlazimo u sobu, na spavanje, umoran, pijan, ali nekako neobično sretan uzimam u ruku knjigu koja mi nakon nekoliko minuta ispada iz ruke. Zaspao sam, ostavio sam svoje ukućane i njihove goste samima sebi, u neznanju jezika, ali u čistoći ovog susreta u kojem su se tako lako i dobro razumjeli.

    Ujutro sam prespavao njihov odlazak, krenuli su rano, u samu zoru, spavali tek sat dva. Otac kaže da mu se baš bilo teško rastati s njima, razmijenili adrese, izljubili se, obrisali babi suze, majka im je u ruke ugurala zdjelicu sa sarmama, vrući kruh iz obližnje pekare i nekoliko boca rakije. Cijelo jutro u kući je vladala čudna tišina, nekakav muk, kao nakon velikog gubitka, nakon velike ljubavi ili nakon dugog rata. Did mi je u prolazu rekao:

    – U subotu se Helmutu udaje kćer.

    –  Kako znaš, dide?

    –  Pa reka mi je čovik, cilu noć smo pričali, pa znaš i sam. Helmut ima malu farmu, gudine uzgaja, ima troje dice, a žena mu je učiteljica, i sad ova najstarija Helena, našla je jednog dečka, razumiš, on je doktor…

    – I što još?

    – A ništa, puno toga ima, mater mu je umrla dok je mali bija…mislin Helmutu.

    Tu sam zašutio jer mi doista nije bilo jasno na kojem su oni to jeziku jedan drugom ispričali, i na koji su način sve rukama mahali, ali eto, sprijateljili su se i zavoljeli. Dobar je čovik Helmut, jako dobar, čuva ga Sveti Ante, dodala je baba.

    Brat i ja danima smo odvozili „Helmutovu robu“ u Caritas, baba je sebi uzela jednu jaknu, a did dva para debelih tamnozelenih hlača od samta.

    Tada to dvoje dvoje prognanih staraca još nisu znali da će ovaj Božić dočekati u suzama, s jednim kratkim pismom u rukama. Helmut je umro srušen infarktom na izlasku s farme, krenuo je, nakon što mu je Pegy javila da je Helena već tri mjeseca trudna, u posjet kćerki.

    U kući smo, poslije sahrane, popili čašicu vaše rakije, napisala je.

    Baba je iz jednog od džepova svog crnog vuštana izvadila staru krunicu na kojoj je Isusu nedostajala lijeva ruka, a did je otišao nacijepati drva. Već prvim udarcem slomio je sjekiru koja poletjela i uz iskru se odbila od garažnih vrata. Još je triput ostatkom drške udario po gluhom panju. Bitte Helmut, bitte, šapnuo je.

    Riječke sarme

    1 manja glavica kiselog kupusa
    0,5 kg suhih svinjskih rebara, može i škinka, tj. buncek
    5 dkg domaće pancete
    60 dkg mljevene svinjetine
    20 dkg mljevene junetine
    10 dkg riže
    1 veća kapula
    1 jaje
    sol, papar, sjecakni peršin, maslinovo ulje, jaje, crvena paprika, žlica koncentrata od pomidora

    Na ulju zažutite sitno nasjeckanu kapulu, dodajte sitno narezanu pancetu, a onda nakratko i češnjak. Umiješajte to s mesom, rižom, jajetom i kavenom žličicom crvene slatke paprike te solju i paprom. Pod mlakom vodom malo isperite listove kupusa u koje ćete motati meso, ostatak narežite i veći dio položite na dno zdjele. Sarme lijepo umotajte i složiti ih na taj kupus, na vrh stavite suho meso, ostatak narezanog kupusa, zalijte vodom da prekrije, posolite ali oprezno, poparite, dodajte još žlicu koncentrata od pomidora i žličicu crvene paprike te kuhajte dva sata. Poslužite, najbolje za vrijeme mamurluka, uz krumpire kuhane u slanoj vodi.

    Pečena tuka

    1 manja domaća tuka cca 2 – 2,5 kg
    1 reska jabuka
    15 dkg domaće pancete tanko narezane
    2 žlice soli
    1 žlica vegete

    Očišćenu i opranu tuku potopite u salamuri od dvije žlice soli i dvije litre vode oko 2 sata. Izvadite je i obrišite ubrusom te njenu unutrašnjost namažite vegetom, ubacite razrezanu jabuku na nekoliko ploški i čačkalicama ili koncem zatvorite. Izvana je još malko natrljajte solju i paprom, pecite u pećnici na 200 stupnjeva podlijevajući je sokom od pečenja, a 15 minuta prije nego će biti gotova obložite je trakicama pancete. U našoj se kući uvijek jela s pečenim krumpirima ili policama i kiselim kupusom na salatu, ali otkad smo se rasuli na tri strane, češće s mlincima.

    Janjetina na creski (in umido)

    1 kg janjetine
    1 veća kapula
    3 žlice maslinova ulja
    pola vezice peršina
    2 lovorova lista
    grančica ružmarina

    Janjetinu narežite na desetak jednakih komada, posolite, popaprite i posložite u naljenu teću, dodajte na četvrtine narezanu kapulu, nasjeckani peršin, lovorov list i ružmarin. Pržite petnaestak minuta na jačoj vatri da meso porumeni, tada dodajte decilitar mlake vode i pokriveno pirjate dok meso skroz ne omekša (oko 2 sata). Naravno, uz povremeno miješanje i dodavanje vode. Na kraju treba ostati oko 2 cm šuga. Savršeno se slaže uz u komadu pečeni mladi neoguljeni krumpir.

    Pečena patka u narančama i medu

    1 manja patka (oko 1,5 kg)
    3 naranče
    1 jabuka
    15 dkg dalmatinske pancete
    pola žlice masti
    žlica prošeka, med, kadulja, klinčići, ružmarin, list celera, muškatni oraščić, ulje

    Patku natrljajte maslinovim uljem, solju, paprom i listićima ružmarina, a nadjenite je polovicom naranče i polovicom jabuke izrezanim na kockice, listićem, dva kadulje, malo klinčića, listom celera, malo muškatnog oraščića i nekoliko komadića dobre dalmatinske pancete. Onda to lijepo zašijte ili zatvorite drugom polovicom naranče. Pecite na masti i ulju s nekoliko kriški naranče, najprije otkriveno, a kasnije malo pokrijte, te pred sam kraj zapecite. Temperatura treba biti oko 190 celzija, a vrijeme pečenja oko 90 minuta.

    Patku cijelo vrijeme mažite sokom dviju naranči u koji ste dodali malo prošeka i žlicu meda.

    Kad je pečenje gotovo, odstranite masnoću ako je ima previše, izvadite sastojke iz patke te ih pomiješajte sa sokom od pečenja. U taj umak najbolje ide neka domaća tjestenina, ja najviše volim istarske fuže. I preporučam one zaleđene, bolji su od suhih.

    Salata od hobotnice

    1,5 kg hobotnice, prethodno zaleđene (ulovili ste je ljeti, negdje u plićaku, studeni je pravo vrijeme da se sjetite vlastitog herojstva i godišnjeg odmora)
    80 dkg krumpira
    4 režnja češnjaka
    pola vezice peršina
    1,5 dcl maslinovog ulja, sol, papar i kvasina

    Skuhajte hobotnicu u komadu, mora biti posve meka i lako se rezati, izvadite je i pustite da se malo ohladi, a u vodu u kojoj se kuhala ubacite narezan krumpir, dobro ga skuhajte, dok budete miješali salatu, dobro je da se dijelom i raspadne. Pripremite nasjeckani peršin i češnjak, što sitnije to bolje. U zdjelu ubacite narezanu hobotnicu, vrući kuhani krumpir, malo vode u kojoj se sve to kuhalo, peršin, češnjak, sol i papar. Oprezno solite, hobotnica je ionako sigurno slana, dodajte malo kvasine i žustro izmiješajte. Jedite dok je toplo, barem meni je puno ukusnije.

    Juha od rige

    0,5 kg rige (rikule, rukole, rikole)
    1 manji krumpir
    3 režnja češnjaka
    žlica parmezana
    žlica limunova soka
    2 žlice maslinova ulja
    sol, papar

    Kratko skuhajte rigu (za ovu juhu koristite isključivo domaću, ona umjetna riga i inače ništa ne valja, a osobito ne valja za ovu juhu). Na maslinovom ulju kratko propirjajte nasjeckani češnjak i na sitne kockice narezani krumpir, podlijte vrelom vodom, posolite, poparite i kuhajte dok se krumpir ne počne raspadati.  Dodajte ocijeđenu rigu i usitnite štapnim mikserom. Skinite s vatre i nakon što minutu počine, umiješajte parmezan i limunov sok.

    Fritule

    1 veća sitno naribana kiselkasta jabuka
    2 jaja
    2 dl jogurta
    4 žlice šećera
    1 prašak za pecivo
    1 vanilin šećer
    malo oštrog brašna
    žlica ruma (za Helmuta smo ih napravili s lozovačom)
    grožđice (po volji, ja ih malo prokuham prije, da budu mekše)
    šećer u prahu

    Umutite jogurt, jaja i rum te dodajte naribanu jabuku, a zatim i vanilin šećer, prašak za pecivo i grožđice te polako, brašno. Smjesa ne smije biti pregusta. U vruće ulje namočiti žlicu te njome uzimati smjesu i stavljati fritule pržiti. Fritule trebaju dobiti zlatnu boju, a prije jela pospite ih šećerom u prahu.

    Ivica Prtenjača 15. 11. 2010.

    Djevojčica iz Jakutska

    Miodrag Trajković (1965) filmski je snimatelj i fotograf iz Beograda. Upoznao sam ga prošle jeseni, na snimanju dokumentarnog filma Istorija, historija, povijest. Jedan je od najtemeljitijih i najurednijih ljudi koje znam, s neobičnom vještinom da stvori filmski glamur i u najoskudnijim okolnostima. Recimo, kad snima s dvije kamere, kao prvi i drugi snimatelj, a povremeno i kao asistent obojice. Kada ne snima, putuje po svijetu, fotografira i gledatelju svijet čini čudesnim. (mj)

    Miodrag Trajković 14. 11. 2010.

    VEZIRA VOJNIKOVIĆ IZ SANSKOGA MOSTA

    GOVORI TELEVIZIJSKOJ NOVINARKI
    U MIKROFON I U KAMERU,
    A TOME ŠTO ONA GOVORI
    NE SMIJE SE DODAVATI NIŠTA,
    NITI IŠTA ODUZIMATI

    Jednim rafalom
    strijeljali su mene
    i mojih devetero čeljadi.
    Svi pobijeni, samo ja ostala.
    Obeznanila se.

    Kad sam došla sebi,
    noć,
    nije bilo više nikoga,
    samo moji mrtvi oko mene.
    Uzela najmlađega sina na ruke,
    poljubila ga,

    skinula mu zlatni lančić,
    izvadila novac iz džepa.
    Nisam plakala,
    nisam.
    Ispuzala nekako, došla do rijeke, pregazila,
    lutala, lutala…
    Izjutra, eh,

    kad se sunce rađalo,
    zaplakala. Onda sam zaplakala.
    Vidim: nemam više nikoga.

    Ivan Lovrenović 13. 11. 2010.

    Moja Amerika/6

    Goran Rušinović 10. 11. 2010.

    Sva moja groblja

    ASE PISA VUKAŠIN SVOM’ GNI, KOJI ME
    BIŠE VEOMA S’BLUDU ZATO MOLU VAS
    GOSPODO NE NASTUPAJTE NA N’JERE
    ĆETE VI BITI KAKON ON’ A (O)N’ NE
    MORE KAKO V(I)
    Natpis na stećku u Pojskoj, srednjevjekovna župa Lašva

    Postoje grupe riječi, odnosno slova na koja imamo snažnu emotivnu reakciju. Pod uslovom da smo na određenom mjestu proveli dovoljno vremena da nas to odredi kao ličnost i pod uslovom da nismo imali nekog bulija Nelsona, takav primjer je ime grada u kojem smo rođeni. Pomenuta emocija nas može sustići na najneočekivanijim mjestima; geografska udaljenost tu igra sporednu ulogu.

    U mom slučaju to je Travnik.

    Dok sam na samom početku mjeseca novembra u bašti jednog kafea listala novine, ugođaj koji nisu mogli da mi sabotiraju ni preglasni Italijani za susjednim stolom koji su pušili aromatične cigarete, pažnju mi je skrenula kratka vijest vezana za grad u kojem sam rođena: Travnički vandali demolirali nadgrobne spomenika na katoličkom groblju uoči Dana mrtvih.

    Odjednom atmosfera više nije bila tako podsticajna: džaba i zlatna jesen, i brodovi koji klize po Savi, kafa u velikoj šoljici i svi drugi prizori dostojni pjesama Lorensa Ferlingetija.

    Kad sam, međutim, ovo neveselo saznanje pokušala da pronađem na internetu, bila sam dodatno zbunjena: ispostavilo se da su samo u roku od dvije sedmice u meni dragom kraju bile dvije akcije ovog tipa. Osamnaestog oktobra, na lokalitetu po imenu Šarića brdo, kada je stradalo pravoslavno groblje, i pomenuta na Dan mrtvih. Bilo je, prije svega, neobično vidjeti taj lokalitet koji, iako je brdo, nalazi se u centru grada, kod srednje muzičke škole, svim internet portalima i teletekstu.

    Ne visi mi oko vrata krst niti sam u srednjoj školi baš bila darkerica (da bi se ostavio takav dojam valja rano ustati, a što je posebno nezgodno u prvoj smjeni), ali imam dosta uspomena vezanih za to groblje.

    Recimo, na cesti koja prolazi pored obližnje pravoslavne crkve moj se brat kvalitetno polomio kad je pao s bicikla, tu smo se zimi u osnovnoj školi sankali jer je nagib skoro pa savršen, a na istoj smo lokaciji kolektivno u proljeće skupljali biljke za herbar. I zadnja, možda i najvažnija stvar, dok je u zraku visila mogućnost da nas izrešetaju takozvani zvončiči, na širokim stepenicama odmah preko puta pravoslavnog groblja provodili smo najveći dio vremena u mojoj srednjoj školi čiji je početak bio obilježen redukcijama struje, vode i paljbom s Vlašića iz topa kojeg bi se uvijek sjetila dok sam kasnije na fakultetu iščitavala Ibzena, a to je Nora.

    (Iako iz sigurnosnih razloga tu nikad nismo ostajali do kasno, krstovi i nadgrobni spomenici. čini se, nikad nisu pretjerano plašili bilo koga od nas. Možda zato što su nam živote u tim trenucima ugrožavali neki živi ljudi.)

    Danas odmah do obližnje župne kuće žive moji bliski rođaci; kad su ljetos u bašti pravili svadbu za svog sina, plan B je bio da se u slučaju kiše svatovi premjeste kod popa i popadije.

    Na drugom lokalitetu gdje su groblja rušena nisam bila, ali znam da opštine Grahovčići i Brajkovići spadaju u gučegorski kraj, što je također u blizini Travnika. Početkom oktobra sam u franjevačkom samostanu Guča Gora jela i pila sa fra Ivanom, fra Markom i fra Velimirom, i ovo pišem i zbog njih.

    Ne znam, dakle, šta su vandali tačno uništili, ali najistaknutije nekrepole stećaka uopšte, među kojima su neki visoki i preko dva metra, nalaze se upravo u Brajkovićima (Bogduša) i u Grahovčićima (Vinišće). Marinko Slipac u zborniku povodom 150 godina ovog samostana piše da su, prema legendi, tri plemićka brata Brajko, Gravko i Plavko podijelili zemlju i tako su ova sela dobila imena upravo po njima.

    Taj isti samostan u Gučoj Gori je za vrijeme rata bio okupiran od strane Armije BiH koja ga je pretvorila u zapovjedno mjesto za ratne operacije i nakon toga je devastiran. Uništene su orgulje od 12 registara, inače dar župe iz Nojfena, uništena je oltarska freska od 40 kvadrata, oštećen je kip Sv.Franje u prirodnoj veličini, biblioteka je pokradena, a više umjetničkih slika je isto tako misteriozno nestalo. (O ljudskim žrtvama gučegorske župe ovdje nije riječ a, naravno, ima i toga, ukupno 77 poginulih i nešto više od toga ranjenih.)

    Tačno je, također, da se ruše i devastiraju i muslimanska groblja i džamije, ali se tada diže neuporedivo veća medijska buka. Osjetljivost na ovaj tip nasilja je u BiH očito vrlo selektivna, što je nedavno potvrdio i slučaj Dobrovljačka ulica.

    Nije nikakav matematički domet shvatiti da je moje društvo, u doba kad smo ubijali vrijeme na stepenicama kod pravoslavnog groblja na Šarića brdu, bilo vjerovatno sličnih godina kao ti misteriozni vandali. Pitam se samo kako to nikome od nas te ’93 ili ’94 nikad nije palo na pamet da se zaletimo preko ceste, preskočimo ogradu i počnemo razvaljivat mermerne ploče na kojima piše Stojanović ili Milovanović?

    Jedan od mogućih razloga je taj štoje, iako je bio rat, je toliko zanimljivijih stvari od razvaljivanja grobova koja je u ravni onoga ajmo-pozvat-lift-i-pobjeć.

    Drugo, sve i da se neko dosjetio jedne takve genijalne ideje, vjerovatno bi se bojali posljedica.

    Danas je, pak, smiješno bojati se države jer je i država smiješna. I jer svako ko u njoj živi vidi da se zakon ne primjenjuje ni u daleko težim prestupima, a kamoli u slučaju običnog vandalizma.

    Po Ebrouzu Birsu, groblja su izolovana mjesta u predgrađu na kojem ožalošćeni upoređuju laži, gdje pjesnici gađaju u metu, a kamenoresci se klade ko će manje grešaka napraviti na spomeniku.

    U popularnoj kulturi, pravoslavna i katolička groblja su lokalitet koji daje neicrpne mogućnosti za crnu komediju i satiru kao što je to u dramama Dušana Kovačevića, za kičeraj (na zemunskom groblju, između ostalog, stoji nadgrobnik ruskom pilotu u obliku grčke kolonade s orlom raširenih krila na vrhu) s tim da nadgrobnici znaju biti vrlo inspirativni u smislu ličnih imena. Tako, recimo, na Koševskom groblju, nekoliko desetina metara od mjesta gdje su ukopani Mladobosanci, leže ljudi sa imenima kao što su Leo Pixa, Anna Acs, Gustav Porshe, Elisabeta Hamm, Viktor Ripperger i drugi, lahka im zemljica.

    Kao i seks, i smrt se dobro prodaje, recimo, tabloidne slike mrtvačkog kovčega Toše Proeskog i Ksenije Pajčin, a postojala je i čitava monografija koja pokazuje tj. ilustruje zadnje putovanje kovčega JBT-a.

    Groblja su, treba i to dodati, mjesta gdje čovjeka u smrti sustiže sva moguća ironija; recimo, na Novom groblju u grobnicima koje su alarmantno blizu leže Kiš i Jeremić.

    Međutim, u BiH su nemuslimanska groblja u metaforičkom smislu – pinjate. Običaj je da se u Južnoj Americi za vrijeme nekog veseljelja o drvo okače oblici od krep-papira, najčešće u obliku magarca, napunjeni bombonama i drugim slatkišima. I onda se, s povezom preko očiju, po njima lupa štapom.

    Ne znam da li su vandali imali neku satisfakciju, materijalnu ili duhovnu, ali mogu se kladiti da su dobro znali gdje udaraju.


    Ajla Terzić 10. 11. 2010.

    Gordost, muka i iskupljenje gospodina Vasilija

    Priča

    Koja je to mogla biti godina, nitko se pravo ni ne sjeća, kada je Vasu Stajića ispred gradskog komiteta partije imenovalo za glavnoga tajnika pjesničkih susreta u spomen na sedamnaest strijeljanih ilegalaca. U gradu je to izazvalo pravi skandal, a u Društvu književnika izbor Vase Stajića, Srbina s Kozare kojemu su u ratu zaklani i otac i mater te je od malih nogu nastupao kao maskota svoje strašne sudbine, pa je ono jednom Titu u Beogradu uručivao štafetu, a on ga je poslije vodio u Ameriku da Vasu pokaže Kennedyju, doživljen je kao konačno poniženje pisaca i intelektualaca koji su nakon Karađorđeva jezik morali držati za zubima. Književnici su škrgutnuli zubima, po zagrebačkim se kavanama, naglas i junačno, psovala srpska majka onome koji je bio premalen za ustaški nož, a Vaso je, ne obazirući se na sve to, krenuo da čita modernu poeziju. Drugovi su ga gadno ojadili, jer on se nakon srednje škole, i nakon Nazora i Laze Kostića, baš i nije zanimao za pjesnike, a sad je sve to valjalo nadoknaditi. Tog ljeta nije otišao na more, nego je po cijele dana sjedio na terasi svoga stana na Trešnjevci, s gomilom debelih antologija i pjesničkih zbirki pred sobom.

    Vaso se nikada nije ženio. Bilo ga je strah da ima ženu i djecu, jer je nekako vjerovao da bi i njegova djeca ostala siročad. Nije znao za drukčije, pa se držao svoga i čuvao svoje nerođene sinove i kćeri od toga da odrastaju po domovima, i da njima i njihovim sudbinama roditelji plaše svoju nezahvalnu djecu kad neće da jedu špinat ili kelj. Ali zato je tako sam imao energije i vremena za trojicu drugih, pa su mu u komitetu i namjenjivali najteže zadatke. Tako je Vaso Stajić u pola godine proučio modernu poeziju, sve što je kod nas napisano ili je prevedeno, a nakon što su “Sedamnaest strijeljanih drugova” u tri godine njegovoga tajnikovanja postali, uz Struške večeri, najznačajnija pjesnička manifestacija u Jugoslaviji, na koju je Vasa pozivao i pjesnike koji su upravo izašli iz zatvora, u Zagrebu kao da mu se počelo i zaboravljati što je Srbin i što je kao najgora bosanska neznalica postavljen da predstavlja i selektira hrvatsku poeziju.

    Četvrte godine Vaso je išao u Beograd, ravno kod Maršala, kako bi se izborio da “Sedamnaest strijeljanih drugova” postanu internacionalna manifestacija. Tito je bio prilično ravnodušan prema poeziji, ali je Vasu volio, pa je naredio da mu se da novca koliko traži i da mu se pomogne da ostvari ono što je poželio. Tako su te godine, koji mjesec pred Titovu smrt, u Zagreb došli Leopold Sedar Senghor, Nikita Stanescu, Jevgenij Jeftušenko i mnogi drugi. Došao je i američki pjesnik Alois Loewenhertz, koji je već nekoliko godina važio za najvjerojatnijeg osvajača Nobelove nagrade. Pred Esplanadu su ga dovezli s desetak kufera i s prijateljem po imenu Bob. Vaso nije navikao da se prijatelji drže za ruku, ali i ta je zamjedba bila sitna pred svim ponorima i vrhuncima, kadencama i kaskadama Loewenhertzove poezije.

    Kada bi se Alois i Bob poljubili, Vaso bi navlačio zastore ili bi zaklanjao pogled televizijskoj kameri. Kada su zagrljeni išli preko Zrinjevca, uspaničeno je zaustavljao milicionera koji ih je pokušao legitimirati pa mu zaprijetio da će ostati bez posla ako smjesta ne napusti park. Kada su Alois i Bob stigli pred Hrvatsko narodno kazalište, jedan u smokingu, drugi u nekakvom smiješnom ljubičastom odijelcu, na državno primanje na koje su bili pozvani pjesnici i njihove supruge, i na kojem je pjesničku manifestaciju pozdravio drug Stevan Doronjski, Vaso je, da stvar ne bude sumnjiva, stigao s Ivicom Perišom, daktilografom u komitetu. Vaso je bio u smokingu, a Ivica u bijelom odijelu, kao za ciganske svatove. A kada su na mjestu smaknuća sedamnaestorice ilegalaca Alois i Bob zaplakali, bacajući bukete crvenih ruža preko spomen ploče s ugraviranim slikama mladih, lijepih i snažnih Slavena, Vaso je plakao zajedno s njima. I bacao je ruže. Kada su mu u Društvu književnika rekli da je skandalozno to što je napravio taj američki Židov s tim svojim dečecom, Vaso im je odgovorio kako ne može biti skandalozno ako se ljudi vole. Skandalozno je ako mrze druge ljude, pa ih onda kolju. Nisu mu ovo zaboravili.

    Nekoliko mjeseci nakon prvog međunarodnog izdanja “Sedamnaest strijeljanih drugova”, na Vasina vrata pokucao je neki čudan poštar. Nosio je kavez s četveromjesečnim crnim koker španijelom i pismo. U pismu je pisalo: “Ovo je Eliot. Zove se tako jer je rođen u travnju. Sin je naše Sapfo, i željeli bismo da ga voli netko tko je nas znao voljeti i da ga čuva netko tko je nas sačuvao. Bob i Alois Loewenhertz”. Vaso do tada nije bio u velikoj ljubavi s psima, ali kao da je to važno. Čovjek bi morao baš jako mrziti ne samo pse nego sve što živi, pa da uspije odbiti od sebe maloga psa, koji mu je, čim su se upoznali, krenuo glodati palac.

    Nikoga Vaso Stajić nije imao od svojih, nitko mu nije bio rod ni pomoz’ bog, osim Eliota. Cijele osamdesete vodio je “Sedamnaest strijeljanih drugova” s crnim kokerom pokraj sebe, koji će, kao što je poznato, iako se naši pjesnici i književnici ne žele toga sjetiti, postati i najznačajnija hrvatska i jugoslavenska figura u modernome svjetskom pjesništvu. Zaboravili smo, naime, da je antologija pjesama svjetskih pjesnika posvećenih kokeru Eliotu proglašena u izboru New York Timesa za jednu od dvadeset najvažnijih knjiga koje dvadeseto stoljeće predaje dvadeset prvom. 1985. umro je Alois Loewenhertz, a godinu dana za njim i Bob. Vaso je slao pisma, raspitivao se što je bilo sa Sapfo, ali mu nitko nije odgovorio. Nije više bilo onih koji su se voljeli, dolazilo je vrijeme oslobođene mržnje.

    Pjesnička manifestacija “Sedamnaest strijeljanih drugova” posljednji put održana je 1989. Godinu dana kasnije Vasi Stajiću uručili su radnu knjižicu i rekli mu da ima pola sata da isprazni ladice svoga radnog stola. Zašto?, upitao je, jer je red u ključnome trenutku postaviti to pitanje, iako je Vaso dobro znao zašto. Dok je šetao Ilicom, od Britanca prema Trgu, vrijeme je sve brže prolazilo. Nekad mu je trebalo i sat vremena da stigne od jednog do drugog trga, toliko je bilo onih koji su ga željeli pozdraviti, tutnuti mu svoju novu zbirku, popričati s njim o vremenskim prilikama i perestrojki, i u povjerenju ga upitati zna li kojim slučajem kada će se dijeliti oni stanovi zaslužnim umjetnicima i bi li se tu moglo nešto učiniti, a sada je, gonjen pogledima punim prijezira, bježeći od šapata i psovki izgovorenih kroz zube, stizao za pet minuta. Ili je vrijeme brže prolazilo ili se to Zagreb smanjivao.

    U studenome 1991., onih dana kada je padao Vukovar, Eliot se razbolio. Otpadala mu je dlaka, teško je jeo, a na vratu mu je rasla nekakva kvrga. Kada ga je doveo veterinaru, ovaj ga je bijesno pogledao: “Tako, dakle, Vaso, dok naši dečki ginu, ti brineš o svom psu!” Molio ga je, ali nije bilo pomoći. Veterinar je zalupio vrata kroz koja Vaso Stajić više nikada neće ući. Padala je kiša, a on je stajao na Trešnjevci i držao na rukama psa koji više nije mogao da hoda. Pokraj njih je, onako rastvoren, ležao Vasin kišobran, čekajući prvi vjetar koji će ga otpuhati na kolovoz, pod kotače vojnog kamiona. “Molim vas, ljudi, pomozite”, govorio je Vaso, onako više za sebe, tek da nešto kaže. Eliot je postajao sve teži, i uskoro je na svojim rukama držao svoga mrtvog psa. Pomislio je tada da mu je uzalud bilo ne ženiti se i nemati djecu.

    Miljenko Jergović 08. 11. 2010.

    Sloga u gradovima

    Često zapravo prođem tom ulicom, skoro uvijek kad idem na ćevape kod Ferhatovića ili po burek u Bosnu. U novijim sarajevskim bedekerima pominje se zbog malog a dobrog hotela koji se zove Orijent. I najljepši hotel u Travniku nekoć se zvao Orijent. Danas se zove Lipa. Pred hotelom Lipa je turbe Dželaludin-paše iz Priče o Vezirovom slonu. U ulici u kojoj je sarajevski Orijent, uvijek se sjetim Ive Andrića. On ju je najljepše opisao: “Tamo gde prestaju baščaršijski dućani i kazandžijske radionice i gde počinje gusto srpsko naselje sa starinskim kućercima, ima jedna ulica, zabačena i krivudava, koja se nekad zvala Oprkanj-sokak, a danas nosi ime Danila Ilića.”

    Citirane rečenice napisane su 1926. godine. Ulica se danas opet zove Oprkanj. Na firmi jedne krojačke radnje, međutim, visoko na zidu, ostalo je još uvijek ime Danila Ilića, ime koje danas, još i mnogo više nego kad je Andrić pisao tekst U Ulici Danila Ilića, ljubopitljivom turistu ne kazuje ništa.

    Svaki put kad prođem ulicom zastanem makar nakratko pred kućom na broju 3. Prozor je obično otvoren, a zavjesa polurazmaknuta. Vide se starinski kauč i komoda na kojoj je vječito upaljen televizor. Nasred ekrana, s gornje strane, visi trokutić miljea. Liči na onaj špic kose posred čela nekih žena koji Englezi zovu widow’s peak.

    Ne znam ko danas živi tu. U vrijeme kad je Andrić pisao svoj tekst tamo je još živjela Stoja Ilić, majka Danilova. U prvi novembarski petak, malo prije podneva, prošao sam kroz Oprkanj. Zastao sam pokraj kuće duže nego obično. Naposljetku se približih prozoru. Unutra je neka stara žena ribala pod. Protrnuo sam. Stoja Ilić radila je kao pralja. Kao da je osjetila pogled na sebi, žena je podigla glavu i zagledala se u mene, a ja sam ustuknuo. Čuo sam zvona i sjetio se Andrića.

    “Dok sam to mislio, zazvoniše zvona sa druge strane Miljacke; prvo jedno malo, pa za njima drugo, veća, tamna i raspevana glasa. U isto vreme se javi mujezin sa džamije, s jedne, s druge, s treće. Pa još neka zvona iz daljine. Bilo je podne. Zatitra ljetni vazduh i sve se ispuni kao nekim strujanjem od zemlje put nebesa. Za tom strujom podigoh i ja oči put neba, i sa molitvenim zvukom pođe i moja misao, teška od zemaljskog jeda. Otrže se sama, dotle nepoznata i rečima neizreciva molitva put neba:

    –  Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba smo željni.

    Pogledaj nas, Gospode, i uslišaj ne radi nas zlih i nesložnih, nego radi ovog velikog pravednika i mučenika, sarajevskog učitelja, Danila Ilića.”

    Danilo Ilić bio je Andrićev stariji školski drug. Citirani In memoriam Andrić je objavio u časopisu Jugoslovenska njiva jedanaest godina nakon Ilićevog pogubljenja. U to doba Andrić je iza sebe imao tek dvije lirske knjižice, Put Alije Đerzeleza i jednu knjigu priča. Tridesetak godina kasnije, nakon što je već objavljen najveći dio njegovog opusa, izlazi Pismo iz 1920. godine, a u njemu mnogo poznatiji fragment o glasovima sarajevske noći.

    “Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika.“

    Zanimljivo je uporedno čitati o glasovima sarajevskog podneva i glasovima sarajevske noći. Ako zanemarimo da je u prvom slučaju riječ o ispovjednom tekstu u kojem je autorsko ja nedvosmisleno Andrićevo, dok se u drugom radi o pismu pripisanom protagonistu pripovijetke Maksu Levenfeldu te ako prenebregnemo godinu u koju je fiktivno pismo datirano, a stav iz pisma pripišemo samom Andriću u vremenu pisanja ili objavljivanja priče, odnosno za vrijeme ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata, šta možemo zaključiti? Najprije to da molitva nije uslišena! Čak je i Gospod (s velikim početnim slovom), zbog toga postao bog (s malim). Nije bilo mira u srcima ni sloge u gradovima; nije utihla ratnička vatra niti se prestala liti krv; ostali smo željni mirnog hleba. Tuđin nas je opet, zle i nesložne, zlom zadužio. Zato je ono isto što je u podne prizivalo strujanje od zemlje put nebesa, u dva sati poslije ponoći postalo simbol specifične bosanske mržnje. Skladno titranje ljetnog vazduha preraslo je u glasove zavađenih kalendara.

    I ovog je podneva, makar bilo novembarsko, topli skoro ljetni vazduh skladno titrao. Krenuo sam prema Vijećnici. Gledam njezin kostur i mislim na onu famoznu fotografiju Franza Ferdinanda na njenom izlazu, valjda jedva petnaestak minuta prije nego je ubijen. On je u uniformi, s nekom lovačkom kapom, a žena mu Sofija u haljini bijeloj kao vjenčanica. Oboje spuštenih glava, gledaju pred sebe, kao da u njih sijevaju stotine fotografskih bliceva. Bio je to vjerovatno taj jedan aparat, ali njih dvoje se, izgleda, osjećaju kao zvijezde u eri paparaca. U prvom planu se vidi automobil koji ih čeka, a na stepenicama Vijećnice u dva špalira stoje lokalni uglednici. Vide se fesovi i turbani, tamna odijela i bijele kragne.

    Poći ću prema Bistriku preko Careve ćuprije. Plan je bio da i automobil s nadvojvodom i nadvojvotkinjom krene preko tog mosta prema Konaku. Na drugoj strani ih je s pištoljem i bombom čekao Trifko Grabež kojem je bio rođendan. Da, Grabež je rođen na Vidovdan 1895. godine, a na dan atentata punio je devetnaest godina. Nije mu, međutim, bilo suđeno da puca ili baci bombu; automobil je produžio prema Latinskoj ćupriji, prema Gavrilu Principu.

    Prelazim Carevu ćupriju. Tu je petnaestog juna 1910. godine, prije nepunih stotinu godina, Bogdan Žerajić pucao na generala Varešanina, a zatim se ubio. Zbog njega se ova ćuprija nekoć zvala Žerajićev most. Uoči svog devetnaestog rođendana, Grabež je bio na Žerajićevom grobu. Mislio je na njega dok je čekao Ferdinanda. Mislim na Grabeža dok prelazim most. Iz perspektive današnjeg Sarajeva, on je idealni negativac. Rođen na Palama, na Vidovdan, s prezimenom koje je u tendencioznom registru lako čitati kao svojevrstan nomen est omen, svoj devetnaesti rođendan provodi s pištoljem i bombom preko puta Vijećnice spreman da ubije nadvojvodu i ženu mu. Iz perspektive današnjeg Sarajeva, nevjerovatno zvuči Grabežova rečenica sa suđenja: “Mene nije rukovodila Srbija, nego jedino Bosna.” Prisjećam se njegove zatvorske fotografije: uskih je ramena kao i Princip, ima i slične dječačke brkove, ali nema one odlučnosti u pogledu. Djeluje pomalo zbunjeno.

    Kad prije devedeset i pet godina automobil nije prešao Carevu ćupriju Grabežu je, pomišljam, laknulo. Pomišljam da je sjeo na zidić i zapalio cigaretu. Jedva da je povukao nekoliko dimova kad su se čula dva pucnja. Unervozio se, ali se nije usudio poći prema Latinskoj ćupriji. Kad je primijetio da ljudi masovno idu prema tamo i on je polako krenuo u tom pravcu. Uskoro je čuo da je nadvojvoda mrtav. Brzo se okrenuo i pošao natrag svjestan da se što prije mora riješiti oružja. Kad je sakrio oružje, mislio je da je siguran. Sutradan se popeo kući na Pale. Gore su mu bili roditelji i zaručnica Leposlava Lalić, učiteljica po zanimanju. Leposava je za dan-dva planirala putovati za Višegrad, Trifko joj se htio pridružiti, no odmah je uhapšen.

    Učiteljica Leposava, čak i bez veze s Višegradom, podsjeća na junakinje Na Drini ćuprije. Idem uzbrdo prema Crkvi svetog Ante, prema pivari, prema strmim bistričkim ulicama Andrićevog djetinjstva. Otkud da Andrić 1926. godine piše o Danilu Iliću? Nije te godine padala jubilarna godišnjica Sarajevskog atentata, ni Ilićeve smrti, niti Ilićeve naknadne sahrane u Sarajevu, u grobnicu Vidovdanskih heroja. Tajna je, mislim, u onom dijelu gdje Andrić kaže: “Dok prolazim tom ulicom i gledam ugao kuće u kojoj mu i danas živi majka, ja nastojim da u sećanju oživim tog starijeg školskog druga.” Nedugo prije, uz sami kraj 1925. godine, petnaestog decembra, Andriću je umrla majka. Kao i Stoja Ilić, Katarina Andrić je prala i nadničila po tuđim kućama da bi othranila sina. Gledajući ugao kuće u ulici Oprkanj na broju 3, Andrić se, mislim, morao sjećati ugla kuće u ulici Basamaci na broju 21 gdje je živio s majkom u vrijeme dok su i on i Ilić pohađali Prvu gimnaziju. U vrijeme kad je objavljen zapis U Ulici Danila Ilića, Andrić je u pismu Zdenki Marković pisao: “Ovih dana sam mnogo mislio o pok. mami, jer joj upravo sada podižemo spomenik.”  Na nadgrobnoj ploči uklesan je jednostavan natpis: “Katarina Andrić, rođena Pejić, 19. VII 1872–15. XII 1925. Svojoj dobroj majci njezin Ivan”.

    Katarina Andrić sahranjena je na starom koševskom groblju, nedaleko od grobnice Vidovdanskih heroja u kojoj, uz ostale, počivaju i Gavrilo Princip i Trifko Grabež i Danilo Ilić. Prije možda dvije godine spomenik Andrićevoj majci je obnovljen, nakon što je bio gotovo potpuno propao. Trajao je osamdesetak godina, kao ljudsko biće. Rekonstruisan je prema fotografiji iz knjige Miroslava Karaulca “Rani Andrić”. Sada je nov, bijel i sjajan, a oblikom starinski, nalik replici mostarskog Starog mosta podignutoj nekako u isto vrijeme, mosta koji je trajao mnogo duže od ljudskog bića, mnogo duže od osamdesetak godina, a koji je napokon srušila nesloga u gradovima.

    Evo me pred Crkvom svetog Ante. Nekoć sam napisao priču o Stefanu, momku koji iz Beograda dolazi u Sarajevo da se oprosti s rodnim gradom. S majkom je otišao iz Sarajeva kao dječak, neposredno prije rata, očekujući da se vrati najdalje za desetak-petnaest dana. Otac mu je u Sarajevu ubijen i on se nikad nije vratio. Zamrzio je Sarajevo, zaklinjao se da se nikad neće vratiti, a onda je uoči selidbe u Ameriku odlučio da se oprosti s gradom. Iz autobusa iziđe na tranzitu, gore kod stare željezničke stanice Bistrik, a onda se polako spusti ovdje, do pred crkvu, crkvu koju je u djetinjstvu volio zbog boje fasade, boje nalik na dresove FK Sarajeva. Priča se zbiva zimi te u neka doba počne padati snijeg. Priča se zove Sarajevo, a istoimena pjesma EKV-a javlja se kao moto, lajtmotiv i emotivna šifra koja je Stefana pomirila s rodnim gradom. Ta pjesma otpjevana ekavicom osamdesetih bila je onomad neka vrsta turističke skice, a kad se kontekst promijenio – sve se promijenilo.

    Muharem Bazdulj 07. 11. 2010.

    O gadosti, o anđelu

    Jedan moj prijatelj imaše običaj
    da se u zanosu pod dejstvom alkohola
    samooptužuje – bičuje do bola.
    Udario bi s “Ne znaš ti koji sam ja gad!
    Gad nad gadovima!”

    Uzvraćao bih mu da nije pošteno
    da svu gadost prisvaja za sebe,
    nisam li i ja čovjek i brat
    koji tu neko pravo ima.

    Onda bi tražio da zarežemo vene,
    žile “vječnoga pobratimstva”
    na usplahirenim rukama.

    Katkad bi još na nadlanici,
    gladan ljubavi žuđene žene,
    gasio žar cigarete.

    A onda je istinska gadost
    preplavila i potopila naš svijet –
    do vršaka jablanova samih…

    Kada se poslije svega
    sjetim tih čudnih, napadnih
    samopostriga u kafani,
    (“Ne znaš ti koji sam ja gad!”),
    zaključim: bio je to anđeo,
    njegove noći i riječi bile.

    Čuo sam da više ne puši, ne pije,
    da ga ne mori ljubavna glad.
    Ne znam. Prerezane su žile.
    Čitavu ga vječnost nisam sreo.

    Da, samo je anđeo mogao
    da se onako optužuje,
    kinji do najvećeg bola,
    svu gadost svijeta prti na se.

    A svaki anđeo okljaštrenih krila
    jednom se prosto stropošta
    ispod kafanskog stola.

    2009.

    Stevan Tontić 05. 11. 2010.