Moja nena svoj životni vijek proživjela je krećući se uvijek u istom magičnom krugu; od kućnog praga do avlijskih vrata. Rijetko je negdje odlazila, a ako bi učinila izuzetak pa se negdje i zaputila, ona je uvijek tražila razlog i izgovor da se čim prije udalji te povrati svojoj kući. Dok je još mogla, dok je u njoj bilo kuveta, znala je katkad otići do Džemile, ali i to je ubrzo minulo jer nije željela sresti se s Nefom i Alijom. Znala bi preći kod Avdaginice, rjeđe kod tete Sale, to joj je uz kapiju, odmah u sokaku, pa takve posjete i ne držim za važne.

U kući svojih roditelja možda sam je vidio svega dva ili tri puta u čitavom životu, a da je dolazila više i češće, ja bih to sigurno znao pa bih s radošću i taj podatak ovdje unio. Iz nekog samo njoj poznatog, a meni potpuno nejasnog razloga, nena je od samog početka prezrela moju majku. Smatrala je da osoba poput moje majke ne može pozitivno djelovati na njenog sina. Držala je da u toj mladoj „seljančici“ ima nešto od rasipničkog, da je rođena samo za „kafane i provode“ te da će ona kao takva još dodatno srozati njeno, ionako ruinirano dijete. Svoje tvrdnje znala je potkrijepiti i riječima, a kada su moji roditelji zauvijek napuštali tu kuću, nena za njima nije prosula brokaču vode za sretan povratak, nego ih je ispratila povikom: „Hajte. Široki vam puti. A s njom ti ne vele nikad imat dvije jake za vratom.“

Jednom sam, u ljeto 1998, sjedili smo sami u kući, pitao nenu o tome. Želio sam znati zbog čega je prezrela moju majku? Zašto se otac u toj kući uvijek, pa čak i u vremenima ranog djetinjstva, osjećao poput kopileta? Želio sam znati detalje i sve one mučne potankosti. Jesam li se već tada pripremao za ovu knjigu, je li se budio pripovjedač u meni, u to vrijeme neumorno sam igrao nogomet, trudio se položiti ispite na fakultetu, čitao, a noći trošio bančeći i udvarajući se raznoraznom ženskinju, pri tom ne vodeći računa o tome da li je dama slobodna, ili je već nekome obećala ruku.

Nena je posegnula za cigaretom i glasno uzdahnula. Odbila je dim ili dva, a onda briznula u grlen plač. Mislio sam je pitati još ponešto, ali mojoj neni više nije bilo do razgovora.

Pa opet, strašno sam volio tu ženu, možda čak i više nego vlastitu majku, a to što se ona prema svojoj snahi postavila na takav način, ne držim njenom krivicom, nego upljuvkom drugih ukućana. Znamo i kojih. Čvrsto vjerujem da bi se nena i moja majka olako, i bez muke sporazumjele te pronašle zajednički jezik, e da su u toj kući bile same i jedine žene. Međutim, to se nikad nije ostvarilo, u toj kući, kao kakve uhode, stalno su se vrzmale i dvije nenine kćeri, te očeve sestre, obje smutljive i beštije. Moj otac zbog svega je bježao u pijanstva, zaranjao u čašu, a kad bi mu se razbistrilo, on bi uredno prihvatao ponuđene terenske poslove, odlazio je put Budve i Splita, danju radio i mučio se, a noću činio lom po krčmama i trudio se sve zaboraviti. Sazrijevala je odluka u njemu, ali, eto, nije imao snage i da se izjasni.

Ne znam kako se to dogodilo i koliko je teška morala biti svađa i rasprava nakon koje je otac zauvijek zalupio vratima roditeljskog doma, niti je to za pripovijest važno, stvar je bila i ona se više ničim ne da ispraviti, a ja sada pripovijedam o svojoj neni, o njenoj mršavoj prilici skutrenoj na sećiji u kući svojih roditelja. Činim to usputno i s nekoliko rečenica jer o tome se i nema bogzna šta za reći, to su mučni prizori i okrhnute slike, pa opet, i to su detalji do kojih držim; to su sitnice od kojih gradim svoje pripovijesti. To je lažna učtivost, nikakve srdačnosti, samo suzdržanost koju katkad probije zajedljiv ton a rijetko osmijeh i blagošću ispunjena riječ.

Moj otac, kad ju je zatekao ta dva ili tri puta u svojoj kući, bio je ozaren i posve ispunjen, prsa su mu se osjetno nadimala, a oči punile suzama, dok se, s druge strane, majka trudila biti ljubaznija nego što je inače prema neni bila, čak je sipala šale i dosjetke. Nutkala je staricu kafom i kolačima, uvijek se tu pronalazila kakva đakonija, pa opet bi joj lice bujalo, a ona se, jadna, trudila nasmijati. Nena bi pušila cigaretu, jednu za drugom, ulagala napore održavati razgovor živim, trudila se da priča uvijek teče, da se ne prekida, jer tad bi nastupale one mučne, neugodne pauze, onaj tajac koji otkriva pravu i jedinu istinu: tu se više ništa nema za reći.

Nena je, dakle, ta dva ili tri puta boravila u kući mojih roditelja, a njih oboje nakon toga živjeli su u uvjerenju kako je starica djelovala opušteno i bez nelagode, a samo ja znam, u to se, ustreba li, mogu i zakleti, da to nije istina, i da bi nena, radije, da nije ni dolazila.

Ustajala bi naglo, pamtim te pokrete, često i u sred priče, skoro pa iznebuha, sa stola kupila cigarete i „fajercak“ te odlazila, uvijek pod izgovorom da kod kuće nije oposlila sve što treba; da mora namiriti kokoši, unijeti drva za potpalu ili pomusti hajvan.

Ustvari, odlazila je zbog osjećaja nelagode, pa možda i stida. Ko bi znao. Gledao sam kako mršava i ispijena, hita i nestaje na kraju ulice. Vrškom prstiju skuplja nabore dimija, glavu, umotanu bijelom šamijom, nakrivila je malo u desnu stranu, i žurno odmiče.

S nekakvim osjećajem gorčine, ulazio bih u kuću, sjedao na isto mjesto gdje je do maločas sjedila nena, i gledao po licima svojih roditelja. Oni šute. Katkad sa stola posegnu za cigaretom i uzdahnu. Kod majke još buja lice; svi znamo šta to znači. To je uvod u žučnu raspravu koja slijedi, pa se ubrzo povlačim u sobu. Jer šta ja imam slušati ogluške i biti „biber po pilavu“ dok odrasli razgovaraju. Liježem, dakle, na krevet a slap svjetlosti slijeva se između škura i prodire u sobu. To su utješni trenuci. Nebo se osipa zvijezdama dok tamo, u primaćoj sobi, započinje žagor. Prvo istiha i oprezno, a onda sve glasnije i bez zazora. Prebacujem jastuk preko glave i kao mantru ponavljam neke glupe i teško izgovorljive riječi. Ponavljam ih toliko dugo sve dok me ne obuzme mrtvilo a san preuzme klonulo tijelo.

x

Onako kako se znatiželjan deran primiče odrasloj osobi, tako sam i ja, u poraću, počeo izbliza posmatrati djeda. S početka oprezno, možda i malo stidljivo, a već kasnije slobodno i bez ustezanja. Nisam ga doživljavao kao svojtu, niti se on, makar nekad, potrudio da me razuvjeri. Moj djed i ja bili smo potpuni stranci, usudio bih se reći, neskloni jedan prema drugom. Pamtim ga kao namrštenog i mučnog, isključenog za stvari koje ga se direktno ne tiču. Satima je mogao ležati na kauču, među svojima, a da za čitavo vrijeme ne izusti niti riječ. Zurio bi u televizor, a protezao se samo da iz otvorene kutije, sa stola, dohvati keks. Vrijeme je kratio prebirući ladice, tamo je odlagao baterijske lampe, imao je cijelu kolekciju tih lampi, bio je opsjednut njima, zagledao ih je sa svake strane, gasio svjetlo u sobi i onda, poput zaigranog dječarca, štrokao njima, uvijek namršten i pomalo zajedljiv. Druga pasija bili su mu satovi, volio je satove, kako ručne, tako i one džepne, u oklopu i s lancima, imao ih je na desetine, a kupovao je, također, novčanike i nebrojene špilove karata. Svu tu sitnjež djed je njegovao kao jedinu svojinu, dok je za sve ostalo pokazivao otklon i zanemariv odnos.

Moj djed na ovom svijetu boravio je čitavih osamdeset godina, a da za cijelo vrijeme nismo iskreno porazgovarali. Uvijek izbrijan i dotjeran, vječito uglađen i s gardom, taj čovjek ništa od tih urođenih gospodskih manira nije nudio ukućanima. Svoj šarm i polet rasipao je kojekuda, često u kafani i sa svijetom u čiji se nazor i životne poglede savršeno uklapao. Kafana mu je pristajala, a i on se, bez velikog napora, zavidno usklađivao s njom. Nije bio pijanac ni prznica, to nikako, prije čovjek koji voli kapljicu, a ona ga, eto, katkad prevari. Znao je nositi svoje piće, znao je kad je dovoljno te kad „valja ić.“ Često sam ga pratio kući. Iz kafane je izlazio nasmijan i čio, uvijek spreman za šalu, a ja bih ga takvog posmatrao, nerijetko bivao i začuđen, tim prije što nisam poznavao njegovu ležernu stranu.

A onda sam odlučio potpuno prići djedovom kafanskom stolu. Razgovarali smo. Nije se zanimao za moje školovanje, moje navike te eventualne planove za budućnost. Ne. Moj djed nije pokazivao takvu vrstu znatiželje. Nije ga privlačio ni sport (izuzev umjetničko klizanje i to kada se „talizaju“ žene), a ja sam sportom pokušavao ukrotiti svoj nemirni duh, danima sam igrao nogomet, trenirao, lomio ruke i noge, pravio dugačke pauze i hodao na štakama, a onda mu se ponovo vraćao.

Djed je radije govorio o svojim ukućanima, rjeđe o komšiluku, ali na onaj način koji se meni nije dopadao. Volio ih je ogovarati, posebno svog mlađeg sina, tražiti im mane i nedostatke, ismijavati ih izdaleka i natenane. S druge, pak, strane, o mojoj majci uvijek je govorio pohvalno, koristio je svaku priliku da preda mnom pohvali tu ženu, da istakne sve njene dobre osobine te da naglasi tu „sitku“ kroz koju je, jadna, bila cijeđena.

Uglavnom, sve ono što im nikad ne bi rekao u lice, volio je kazivati u kafani i preda mnom. Nisam pristajao na tu vrstu konverzacije. Ne volim takve razgovore, posebno one razgovore u koje bih uključio i osobe do kojih mi nije stalo. Dobre osobine svoje majke poznajem i bez da mi to neko drugi govori, a u djedovoj kući, izuzmem li nenu, i nije bilo nikoga ko bi me zanimao i o kome bih želio povesti razgovor.

Djed je to brzo shvatio, povukao se, pa smo za kafanskim stolom uglavnom šutjeli i gledali niz čaršiju, potpuno prazni i neusklađeni. Katkad bi nas, iz daleka, spazio Alija P, pa bi hitro prilazio pobliže kafani, tu bi čučnuo i leđima podupro duvar. Trebalo je proći neko vrijeme pa da pobliže upoznam djedovu kafansku narav te otkrijem nove crte unutar tog karaktera, crte koje će na mene ostaviti potpuno nov i snažan dojam.

O čemu se, ustvari, radilo? Događalo se da ga pratim kad se iz kafane, cvrcnut, zaputi kući. Djed će tamo ostati, a ja ću se zadržati tek časak i koliko je dovoljno da posjetim nenu. Koračali bismo tako, djed i ja, rame uz rame, a ako bi nas neko od starijeg svijeta sreo, znalo se dogoditi da se obrati djedu, da mu kaže: „Vidi se da ti je unuk? Pljunuti ti.“ Djed bi nešto progunđao sebi u bradu, ko bi znao šta to on priča, a ja sam sa zanimanjem pratio promjene na njegovom licu. Zabavljalo me posmatrati u šta se moj djed pretvara.

Već po izlasku iz kafane on bi namjestio ozbiljan, često i podrugljiv izraz na lice. Postajao bi mučaljiv i nevoljan za razgovor, a progovorio bi samo u nuždi i ako ga nešto priupitam, a to bi se, opet, dešavalo rijetko, jer i ja, baš poput djeda, nisam od priče i velikih riječi. Onog trenutka kada uđemo u sokak, djed se već potpuno stišava. Na tom mjestu, kao po dogovoru, mi prekidamo svaku komunikaciju. Pridržavam ga za lakat, u to vrijeme ruke su mu već upadljivo drhtale, tako ulazimo u avliju, i još dalje, u primaću sobu, ostavljajući dojam kao da smo se slučajno i uz put sreli. Moj djed francusku kapu vješa na rogove iznad vrata i bez riječi liježe na kauč. Sav je hirovit pa svi koji se tamo zateknu love pravi i povoljan trenutak da mu se obrate. Za to vrijeme ja sjedim na drugom kauču, pored prozora. Usnama prinosim cigaretu i gledam ispijeno lice svoje nene.

Slabo sam, kažem, poznavao svog djeda. Između nas nije bilo prisnosti, taj čovjek svoju ruku nikad nije spustio u moju kosu, niti me, makar jednom, posjeo u krilo. Takve stvari događale su se samo na filmu ili u onim porodicama koje su bivale manje krute. Kruti ljudi? Možda je tom rečenicom najlakše opisati mog djeda, a kad bolje porazmislim, i većinu članova moje porodice. Djed je bio takva, kruta, pomalo i osorna osoba. Smijao se jedino u kafani, a govorio je malo i samo ako već mora.

Tu osobinu da ne govorim ili da govorim jako malo, da sam rijetko ili nikako nasmijan, da sam ponekad drzak i osoran, i ja sam naslijedio od djeda. Pa šta, ne sramim se toga.

Po ustaljenom dnevnom običaju, djed je dva puta dnevno išao u čaršiju. Jutrom i pred veče; oba puta vraćao se pripit. Pamtim dane kada bih kao dječarac noćivao kod djeda i nene. To su bili dragi dani, još ponekad uzdahnem za njima. Hoću li više ikada biti onako bezbrižan? Već sasvim rano mi bismo gasili svjetlo i lijegali na razvučene kauče. Nena i ja na jedan, a djed na drugi. Ležimo i gledamo televizor. Prije nego ugasi svjetlo, nena bi iz kredenca iznosila kutiju keksa i stavljala je na sto, na dohvat djedove ruke. Često je to bio Lindžo, djed je volio taj keks. Znao bi pred spavanje pojesti i po čitavu kutiju. U to vrijeme često su na televizoru išli prenosi umjetničkog klizanja. Neni i meni to se nije dopadalo. Mi bismo radije pogledali kakav film, možda neki obrazovnog karaktera, ali djed je odlučio da će se gledati umjetničko klizanje, a nama ako se spava, pa to nam niko ne brani. Volio je gledati baš to. Uživao je zuriti u kakvu lijepu klizačicu, dok rumenih obraza i zadihana, čeka ocjene za svoj nastup. Po nekakvom svom izboru odlučio bi za koju će navijati. Psovao je ako bi je sudije zakinule prilikom ocjenjivanja, a ako bi nekim slučajem pobijedila baš njegova izabranica, znao je i poskočiti iz kreveta. Tad bi rekao: „Cara joj jebem, kako se prevrće ko da je od gume.“ Trajalo bi to njegovo oduševljenje neko vrijeme, a onda bi naglo splasnulo, djed bi hrkao, a već po jutru ne bi znao ni ko je pobijedio niti kome je noćas klicao. Jednom sam ga pitao o tome, čitavu noć gledao je muškarce kako klizaju. Ne znam je li i tad imao svog favorita pa sam ga pitao ko je pobijedio. On je prošao rukom kroz kosu, gradio se da me ne čuje, a kad sam ponovio pitanje, djed je podviknuo: „Šta ja znam ko je pobijedio. Još bi i o tom trebo vodit računa. Cara im jebem, utegnu muda u one kombinezone pa se baleče pred svijetom. Da se ja pitam, sve bi ih išćero na guvno, pa motiku u šake, brajko. Ne bi njima više na um padalo da se utegnutih muda pred svijetom talizaju.“

Takav je, velim, bio moj djed, ne ljutim se na njega. Ta zašto bih, on je živio po svom izboru i za ćeif, to mu niko ne može osporiti. A kada smo već zabasali u tu daleku prošlost, je li konačno kucnuo čas da opišemo i jutra u kući moje nene, rana jutra prožeta mirisom kafe i pečenog hljeba. Napolju se glasa pijetao; malo rakoli, a onda ispušta dugačak kukurijek. Odmah za njim javlja se pas, to nije potmuo lavež praćen cviležom koji sluti nevolju i nagovještava zlu kob. Ne, ne, to je čist i izdvojen glas u svitanju. Škripe letve u sokaku. To se Osman primiče torini. Sa željeznog koca taj čobanin smiče sindžir, on to čini spretno i bez srkleta a lokot mu ne treba. Ovdje se mal ne stavlja pod ključ, ta svoji smo i ne živimo u bojazni, a znamo da se svako rađa sa svojom nafakom. Tako se budi život u sokaku. Sada će i moja nena promoliti napolje. Glavu je povila šamijom, još stresa ramenima jer mraz štipa njeno krhko tijelo. Ona hita preko avlije s lugarom u ruci; lužinu izručuje pod šipak. Još se muči sažvakati koricu hljeba. Uvijek to čini prije kafe i prve jutarnje cigarete. Dole, pod avlijskim zidom, teta Sala smiče rezu s kapije. Ona rastvara gvozdena, žuto obojena krila. Onuda će, uglačanih cipela, svakog trena proći njeni muškarci. Njih četvorica. Svi odreda ljube Salin obraz; tako se sinovi opraštaju s majkom. Posljednji izlazi čika Avdo. To je nizak čovjek uredno potkresanih brkova. Na njemu je smeđi sako, a teta Sala popravlja mu ovratnik. On se blago osmjehuje, taj čovjek ne zna za prešu a taman posla da se zbog nečega jedi. Čika Avdo, nasmijan, još kratko razgovara sa svojom ženom, to je lijep prizor, on nam govori da nismo svi prznice i zajedljivci. Ima nešto otmjeno u držanju tog čovjeka; uzak je ovaj sokačić za njegovu široku dušu. Taj čovjek i mog je oca uputio u vještine moleraja. Prigrlio ga je uza se, nikad ga nije korio, otac bješe poslušan pa je uz čika Avdu brzo napredovao. Uskoro je i sam mogao voditi grupu, u ono vrijeme brigadu, to mahom bijahu gluhonijeme osobe, teški i nepovjerljivi ljudi. Otac je zbog njih znao briznuti i u plač, tjerali su ga čak i na to. Tad bi se, posve skrhan, znao požaliti čika Avdi, a taj mirni čovjek govorio mu je: „Polako, presaburaj. Već će i to leći na svoje mjesto“. I doista, otac je uskoro stekao naklonost grupe, zalagao se za njih, pa i vikao ako bi im se neko slučajno narugao. Znali su cijeniti tu njegovu osobinu, a kasnije su često dolazili našoj kući. Od njih sam naučio i poneku „riječ“, uživao sam gledati ih kako se sporazumijevaju rukama, a ponešto od toga ostalo mi je i danas. I sada, dok čika Avdo odlazi niz sokak, ja gledam za njim i razmišljam o svom ocu; gdje je sabio svu količinu patnje? Možda bih mogao i suzu pustiti, ali za to se nema vremena, jer moja nena s praznom lugarom u ruci, ulazi u kuću. Sva je promrzla i užurbana, sad kaže: „Gluho bilo, mart, a samo što se snijeg nije spustio. Sad ću ja potaknuti vatru pa ćemo mi fino kafenisati“.

Meditacija za početak jedne nikad napisane knjige

Na more smo u mom djetinjstvu obično putovali vlakom na liniji Sarajevo – Ploče. Putovanje je trajalo tri i pol sata, što je za dijete dugo vrijeme. Kao za odrasloga tri i pol dana. Tri i pol mjeseca ili tri i pol godine. Što se to događa s vremenom, i zašto se vrijeme ubrzava kako starimo? Koji je osjećaj temporalnosti bliži pojmu historijskog vremena: dječji ili odrasli? Mislim dječji. I to ću objasniti do kraja ove duge priče o kraškim jamama.

Vlak je, nakon što bi iz planinske zemlje Bosne zašao u krašku i kamenitu Hercegovinu, prolazio pored mjesta obilježenih, uglavnom, samo mramornom pločom, na kojoj bi pisalo koliko negdje u kamenoj dubini, pokraj ploče, leži ljudskih kostura. Broj, pretpostavljam, nije bio tačan: brojali su se samo kosturi naših žrtava, onih koje su poubijali neprijatelji. Njihove žrtve, kojih je također bilo u tim jamama, nije imao tko da izbroji.

Vlak je prolazio nekoliko stotina metara pokraj jame u koju su 1942. bačene stotine ljudi. Za svaki metar od pruge do jame, barem jedan zaklani starac, žena, dijete… Muškarci u stazi odmetnuli su se u borbu protiv onih koji kolju. Tako je bilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata u našim krajevima. Nije bilo tenkovskih bitaka. Od noža je stradalo više naroda nego od mitraljeza. Ili nije? Nitko nije brojao.

Kao dječak imao sam pojam o jamama. Taj pojam nije imao veze s ratom. Jame su bile mračna, bajkovita mjesta, prostori iz noćnih mora. Je li moj današnji pojam tačniji.

Nije. Osim što znam, dobro znam, dok se u jesen 2013. automobilom vozim prema jugu – u međuvremenu je, kao zakašnjela posljedica rata, ukinuta željeznička linija – da u tim jamama leže ljudske kosti. I da bi o tim kostima trebalo nešto reći.

Posljednje predratne jeseni, devet dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, 24. studenog 1990. u srpskome selu Prebilovci, blizu Čapljine, održan je veliki narodni skup. Ljudi su se okupili oko nekoliko desetina uredno raspoređenih mrtvačkih sanduka, napunjenih kostima. Nisu to bili uredno složeni ili po forenzičkim pravilima sastavljeni kosturi, nego su kosti naprosto bile nabacane jedna preko druge. Nekoliko dana ranije izvađene su iz jame Golubinka, blizu željezničke stanice u Šurmancima, nad kojom su ustaše u ljeto 1941. klali Prebilovčane, žene i muškarce, djecu i starce. Od predratnih stanovnika preživio je tek svaki peti. O ovom se zločinu u socijalističkoj Jugoslaviji nije baš govorilo, kao što se nije govorilo o žrtvama bezbrojnih kraških jama, od ličkoga Jadovna, sve do Bileće. Šutjelo se da ne bi bila remećena osjetljiva međunacionalna ravnoteža, da bi svi narodni izdajnici i kvislinzi mogli biti isti i u dlaku jednako krivi, ali i da bi šutnjom bilo ucijenjeno cijelo društvo, svi koji su doživjeli rat, i oni koji ga nisu doživjeli, bez obzira na nacionalnost. O zločinu nad Srbima u dolini Neretve, tako i nad Prebilovčanima, inače govore pojedini stihovi pjesme Jasenovac i Gradiška Stara, spjevane na sramotu svih onih koji osjećaju sram umjesto besramnika koji pjevaju.

Tko je tog dana stajao nad kostima izvađenim iz jame? Stajali su rođaci zaklanog svijeta, ali su stajali i političari i crkveni velikodostojanstvenici. Reklo se tada, i ponavljalo se sljedećih dana, tjedana i mjeseci, kako sve kosti valja iz zemlje i iz jama povaditi, pa ih kako treba sahraniti. Govorilo se o odgovornosti ideologije u ime koje su svi ti ljudi pobijeni, a zatim i o odgovornosti naroda, hrvatskog naroda. Naravno, ta odgovornost nije se tumačila kao moralna i intelektualna kategorija, nego kao perfidno konstruirani oblik krivnje. Na jednoj se strani tako zatekao narod nevinih, a na drugoj je bio narod dželata. U toj đavoljoj političkoj raboti, srpski su se političari po Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, vješto služili nekim istinama i poluistinama. Recimo, govorilo se, nad jamama i nad čistim bijelim kostima, kako krivci za sva ta klanja, izravne ubojice i njihovi nalogodavci, kao ni glavni projektanti genocida, na čelu s Pavelićem, Luburićem, Didom Kvaternikom i inima, nikada nisu bili suđeni i osuđeni na svoje zločine. Bila je to, velikim dijelom, istina. I onda se vikalo, nad rastvorenim grobnicama i nad čistim bijelim kostima, kako zločincima treba suditi, jer da ratni zločin ne zastarijeva. Već je bilo prošlo pedeset godina od zločina, i svi su ti ustaški zločinci odavno bili mrtvi, ili su umirali negdje u dubokoj starosti.

Rat u bivšoj Jugoslaviji započeo je s raskopavanjem masovnih grobnica i vađenjem kostiju iz prošloga rata. Oni koji su naredili da se to čini, htjeli su narodu reći: pogledajte što su nam učinili, i uvjeriti ga u njegovu anđeosku nevinost, čistu kao što su bile čiste te bijele kosti. Na pitanje tko je to učinio, odgovor je također bio jasan i nedvosmislen: vaši susjedi, vaša braća i razbraća! Na kraju su, posredno, ili čak neposredno, za zločin okrivljeni i oni koji se u vrijeme zločina nisu ni rodili. A zločin je bio grandiozan: svakome mrtvom bi se, u krajnjem računu, pridodala barem jedna nula. Na taj su način mrtvi, kojima se trebala odati počast, pretvarani i sami u nule.

Dvadeset godina kasnije, nema pravde za žrtve Prebilovaca iz 1941, ali je selo u novome ratu sravnjeno sa zemljom, a Prebilovčani su raseljeni na sve strane svijeta. Vratilo ih se malo, toliko malo da mjesto danas više postoji u kolektivnoj imaginaciji i u svojoj tužnoj povijesti, nego u stvarnosti.

Doista, zbog čega o ovome danas pričam? Prošlo je više od dvadeset godina preko njih. Nema više ni političara koji su organizirali spomenuto narodno okupljanje, tenkovi koji su uskoro krenuli za njima odavno su završili u rezalištima. Čemu onda sve ovo? Kada se iz jama i masovnih grobnica Drugoga svjetskog rata vade kosti, to se ne čini ni zbog pravde, ni zbog historijske istine, ni zbog parastosa nesahranjenim dušama. Bez obzira na tugu i nesreću statista, koji u tim grobnicama nalaze dio sebe, one se otvaraju da bi se stvorile pretpostavke za novo zlo, da bi se nepravda umnožila i da bi se promijenili rezultati Drugoga svjetskog rata, da bi varava i varljiva historijska istina bila zamijenjena najprljavijom laži.

Rijeka, 1. juna 2016.

Večeras otvaramo deveti po redu Vrisak – Sajam knjiga i festival autora u Rijeci, pa je logično da kažem nešto na temu knjige i čitanja.

Kada je pre dva meseca svet obišla vest da je Rijeka postala evropska prestonica kulture, pomislio sam kako je konačno jedna knjiga pročitana. Kroz tu knjigu, pre skoro tri decenije, prošao sam u jednom dahu. Nema svaki grad takav zapis o sebi, knjigu u koju stane čitava njegova duša.

Mnogi od Vas naslućuju da govorim o knjizi „Kako čitati grad“, profesorke Radmile Matejčić.

Svejedno da li piše o preistorijskoj gradini na Trsatu ili riječkim fontanama, o Guvernerovoj palači ili zdanju Velike tržnice, o sušačkom vodovodu ili mostovima na Rječini, Radmila Matejčić čini to nervom vrsnog naučnika i nadahnućem darovitog pisca. Čitalac hoda slojevima grada, i kako je primetila spisateljica Ljiljana Domić, “iza svakog zdanja, toponima, uličnog nagiba, zidića uz cestu otkrivamo po jedan djelić zaboravljenog grada. Ulica Žrtava fašizma preobražava se u Via Roma, Via Roma u Zagrad, Zagrad u odsječak prahistorijskog Jantarskog puta”.

„Kako čitati grad“ je naučno remek-delo, istovremeno to je i sveobuhvatni bedeker jednog grada, njegova memorija od pradavnih vremena, niska hiljadugodišnjih svakodnevica u kojima su živeli neki nama tako slični, a opet, tako različiti ljudi, bezimeni i slavni, bogati i siromašni, ali svi oni su upisani u genetsku kartu grada koji zovemo Fiume, Sankt Veit am Flaum, Reka, Rika, ili, Rijeka.

Koncept različitosti oduvek čini identitet ovog grada. Po tome je Rijeka suverena ne samo u Hrvatskoj, već u čitavom regionu.

Podnaslov knjige „Kako čitati grad“ glasi: Rijeka juče, danas.

Ovaj deveti Vrisak nastavlja da kontinuirano ispisuje odrednicu riječkog sutra.

Mirno more i sretan put.

U Parizu, u stanu Moriset Begić, supruge
mog pokojnog profesora Midhata Begića,
iskupili se Bosanci: oni što su pobjegli od klanice
u Sarajevu, i oni koji su, po pozivu, došli
na više ne pamtim kakvu konferenciju.
Učas se stvorilo fino raspoloženje, pjevale se
i sevdalinke koje je Moriset pratila na klaviru.
A Faruk, koji se iz Sarajeva ispalio devedeset
i druge, sjedi po strani, i podupro glavu rukama
kao da je puna olova, onoga što je Sarajlije
44 mjesca slalo pred lice božje.
A lice u Faruka – kao da se maločas shongrljao
niz basamake, pa mu ni jedna koščica nije
ostala na mjestu. “Ej, šta je, bolan, šta si se
zabrinuo?” dovikuju mu. “Kako možete?” – kaže
Faruk paćeničkim glasom. “Kako možete pjevati
dok Bosna krvari?” I nastao je popriličan muk.
Onda se čuo ženski glas: “Ejebiga”.  Jer ono
Što je Andrej Nikolaidis rekao o Crnoj Gori:
“Tamo jedino žene imaju muda“,
Zakleo ih se da važi i za Bosanke.

Pijem mlijeko, a oči mi se sklapaju, pred veliki obračun u Kinšasi
Sav grad čeka pa čekam i ja da vidim koji će kojega namlatiti crnca
Jedni su navili vekerice, druge će buditi žene, a treći u društvu piju
I prilika je da degenek dočekati neće, jer sjedim sam na tvrdoj dasci
Na sećiju ne smijem, bojim se zaspat ću, pred veliki obračun u Kinšasi
Deva kad bih bio da iz grbe zalihe sve svoje trošim, nesanicu bih poštenu
Naručio, jer znam da mi je od lani ostala, a ne da bdijem kad ratovi prođu
Ne znajući koji je kojega namlatio crnca

Iz zbirke Hauzmajstor Šulc, 2001.

Ilija Ladin, najmanji od male braće

Iliji Ladinu je u kulturi Sarajeva namijenjena uloga Pinje Barjaktara ili Budaline Tale. Oko tog imena već se petnaest godina – a toliko prođe od njegove smrti – roje anegdote i skečevi, pa nema te sarajevske korjenike, naročito iz književnih oblasti, koja ne bi imala svoj doživljaj s Ilijom, ili svoju interpretaciju neke od Ilijinih životnih pustolovina. U svim tim pripovijestima on će odigrati pozitivnu ulogu. Nitko ga se ne sjeća po zlu ili po ružnoj riječi. Evo, već petnaest dugih godina nitko da se od Sarajlija javi kome je Ilija Ladin učinio zlo. Kako to?

Rado će i spremno oni za njega reći da je bio sveti čovjek, evlija, božjak, jurodivi. U toj dobroti nema mjere, ili je njezina mjera nešto drugo. Nešto što je u Ilijinom životnom slučaju redovno presuđivalo. Barem je u Sarajevu presuđivalo. Osjećaj da je on, Ilija, niži, manji, u svakom pogledu bezopasniji od onog koji o njemu govori, sve ga posvećujući. Kao u životinjskom svijetu: jača zvjerčica smilovala bi se onoj slabijoj. I doista, malo je bilo onih, rijetki su bili takvi, koji su u toj stvari bili čista srca, i koji bi čista srca prepričavali anegdote o Iliji Ladinu. Ali i njih je bilo.

O njemu se znalo sve i nije se znalo ništa.

Znalo se o tome kako je živio, koga je viđao, gdje je išao otkako je postao pjesnik. O onom prije nije se znalo ništa. Ili nije govorio, ili ga nisu pitali. Čini se da je iza njega stajala neka velika nesreća, koja ga je u ranome djetinjstvu obilježila i zauvijek ga odredila.

Rođen 1929. u Stratinskoj kod Banje Luke, imao je dvanaest godina kada je počeo rat. Stratinska je u ona vremena bila poveliko selo, u kojemu su u gotovo simetričnim omjerima živjeli Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni. Ilija je bio katolik, od Kozića. Otac mu se zvao Lado, pa je on tako postao Ilija Ladin (Ladin svi naglašavaju kratko, premda bi trebalo biti dugo a). Župa im je bila fratarska, posvećena svetomu Anti Padovanskom. Crkvu su gradili 1926. i 1927. Spaljena im je 1942, obnovljena 1949. Bit će da su je spalili četnici, i bit će da je u toj vatri sažeženo i ponešto još od Ilijina života. Potom je rušena u potresu 1968, pa još jednom popravljana. U ljeto 1944. četnici su pogubili stratinskog župnika fra Danijela Briševca.

O tome Ilija Ladin nije pisao pjesme. Ono o čemu je pisao bile su ptice, redom i poimence, gljive, cvjetovi i travke. Pisao je o antičkim junacima i o biblijskim, uglavnom sarozavjetnim likovima. Inventar njegova pjesništva bio je sasvim po mjeri sveca njegove zavičajne crkve. Kao i Ladinov život, uostalom. Samo što njegovo franjevaštvo nije bilo institucionalizirano ni uređeno. Nije imao ništa, a sve je dijelio sa svijetom, pa je veliko znalo biti to njegovo ništa.

U Sarajevu je studirao francuski i talijanski. Učiteljevao je širom srednje Bosne, sve dok nije postao pjesnik i smjestio se u Sarajevu. Taj grad bio je rodno mjesto njegove poezije. Tu je postao slobodni umjetnik.

Imao je veliki talent za sirotinju. Takav i toliki da je ponekad izgledao siromašniji nego što jest. Nije bio sam. Vazda je oko njega bilo ljudi, dostojnih i nedostojnih, skoro podjednako. Ali svi oni su, mjerimo li stvari prihvaćenim društvenim mjerilima, bili veći i jači od Ilije. On je bio najmanji od male braće. Ono što su mnogi pod habitima glumili, on je živio.

Bit će da je bio i vrlo grešan.

Kod naopakih se zna da su naopaki, i tu grijeha nema. Dobri su, međutim, grešni, jer im se svaki grijeh jasno razpoznaje i vidi.

Od svijeta se branio tako što se pravio blentavijim nego što jest. Bio je to grdan grijeh, budući da Ilija nije bio baš ni najmanje blentav. Osim što je od riječi stvarao svjetove, što je, nižući ih, nadopisivao i nadopjevavao svete knjige, i što je poeziju pisao na način kojim bi se prije mogao baviti Claude Lévi-Strauss nego neki meštar za rimu i prozodiju, prije nego neki profesor književnosti.

Igre riječi događale su mu se, uglavnom, nehotično. Tako da bi u njegovu stihu nanizane riječi materinjeg jezika najednom zazvučale kao strane i nerazumljive riječi nekoga neobično egzotičnog jezika. Imao je dara za zvuk. U tom je daru bilo nešto ptičje. Ilija je umio da čuje i vlastito ime onako kako ga čuje ptica, ne vodeći previše računa o njegovu značenju.

Volio je ponavljanja (o čemu je napisao pjesmu, i posvetio je Stevanu Tontiću). Umio je dovoljno puta ponoviti neku naoko i nauho običnu rečenicu, koja bi se kroz ponavljanja pretvarala u fino ritmiziranu inkantaciju. To je neki božanstven talent, kakav nije imao nitko osim njega, to da se ponavljanjem rečenice pretvaraju u stihove. Znao je koliko što puta valja ponoviti.

Drugi rat u njegovu životu doveo ga je do vrhunaca pjesničke umjetnosti. Usred velike kolektivne patnje i stradanja, patnja Ilije Ladina našla je svoje dobro društvo. Bio je od onih ljudi – kakvih je u ratnome Sarajevu bilo mnogo, i o njima bi trebalo pisati – depresivaca, čudaka, siromaha, luđaka, dobričina, osobenjaka, redom grdnih patnika, koji su rat dočekali kao svojevrsno usklađenje svijeta s vlastitom dušom. Opsada kao da je bila po mjeri njihova unutrašnjeg pakla i cjeloživotne patnje, i dočekali su je spremnije od većine koja je na patnju bila nespremna i od ljudi kojima je patnja životni incident, a ne pravilo. Živnuli su, pokrenuli se, svakom bili pri ruci, svojom vedrinom rasvjetljivali mrak. A kada je rat došao kraju, vratili bi se samoći svoje patnje, i ubrzo umirali.

Ilija Ladin bio je od takvih ljudi. Ono što je svijet osjetio tek kada se našao u opsadi, on je osjećao cijeloga života. Recimo, tek kada su počele sipati granate postali smo svjesni ranjivosti svojih tijela, ali i činjenice da smo živi, i da je život čudo, a ne kosmičko pravilo. Toga je Ilija zavazda i oduvijek bio svjestan: ranjivosti, živosti i čuda. O tome je govorila sva njegova poezija. Oduvijek je pisao kao da se nalazi pod opsadom neke strašne sile, kao da je otok vedrine usred zemaljskog pakla. Stoga između njegovih predratnih i ratnih pjesama postoji neki začudni kontinuitet. Drugim pjesnicima ratnog Sarajeva – Marku Vešoviću, Abdulahu Sidranu, Asmiru Kujoviću… – rat je na šokantan način rekonstruirao i pretresao poetiku i pogled na svijet. Kod Ilije Ladina sve je ostalo baš isto.

Jedna njegova mala, obična ratna pjesma nosi naslov “Ljubav u ratu”, i ovako ide:

Ljubav u ratu
To je ići kući
A idu kući
Oni koji izlaze iz rata

Ljubav u ratu
To je misao na kuću
U večernje sate
Kad smo za rat

Najnesposobniji.

U ovoj pjesmi kao da se sveti Franjo, tradicionalni zaštitnik Ilijin, koji ga je razgovorio s pticama, životinjama i biljčicama, susreo s Bertoltom Brechtom. Svedena na aforizam, na čistu, oštru misao, ona u sebi nosi savršeno izraženu misao o domu, koje smo bili svjesni u ratu. I nikad više. Poslije smo je zauvijek zaboravili. Poslije je ostala samo njegova pjesma. I ostao je onaj koji čita Ilijinu pjesmu.

Njegov odlazak s ovoga svijeta kao da je također bio u skladu s njegovom poetikom. Naglo je potonuo u zaborav, izgubio se. Tada je jedan važni sarajevski pisac, inače Hrvat, od A.S, tadašnjeg predsjednika Društva hrvatskih književnika, zatražio pomoć da se Ilija Ladin smjesti u neki od zagrebačkih domova umirovljenika. Bilo je to krajem devedesetih, Sarajevo je vidalo ratne rane, i bilo je nekako normalno pokušati u Zagrebu, pogotovu što je Ilija bio i hrvatski pjesnik. Akademik A.S, inače i sam važni, antologizirani pjesnik, odgovorio je da mu ne može pomoći. I to je, barem što se tiče Ilije Ladina i hrvatske književnosti, bilo sve, to je bio kraj.

No, kako je to, ipak, još bilo doba kada se netko u Sarajevu brinuo o kulturi, ali i o višenacionalnoj i višekonfesionalnoj naravi grada, nađeno je u staračkome domu mjesto za Iliju. Nije ga se moralo prebacivati, recimo, u Banju Luku… Nepune dvije godine odživio je u svom zaboravu, vedar i čiste duše, kakav je vazda bio.

Samo što sam s jaranom na njihovoj strani pokupovao namirnice kojih na našoj nema, zaustavili smo auto pred njim, opet. Iz svoje stražarnice izašao pred nas s kalašnjikovom i traži da se identificiramo. Opet. Pri prelasku na njihovu stranu, moju i jaranovu osobnu držao u ruci, nije ih ni pogledao, pitao za zdravlje roditelja, kao i uvijek dotad. Te ovo, te ono, imamo li struje, imamo li vode, na brzinu pregledao gepek, pri povratku sve ponovio, ali promijenio govor. Što mu je to danas, ne dam riječima preko stisnutih usana, a jaran šara očima čas po meni čas po njemu. U autu mi rekao da ima pištolj u torbici, koju ne skida s ramena ni u vožnji, u džepu s čičkom, američki colt, dužine samo 11,5 cm, pogodan za svaki džep. Nikud ne ide bez njega. Podsjetio me kako je pištolj zavolio još kao nekadašnji vojnik JNA, onaj Zastavin je rastavljao i sastavljao najbrže od svih vojnika. Čim je rat počeo, taj colt je odmah nabavio od nekih švercera. Podsjetio me kako se s tim što nas je zaustavio s kalašnjikovom, još kao dječak, igrao s drvenim pištoljima. Uvijek je bio od njega brži, poražen, ponekad i plačući, on mu je prijetio da će ga jednog dana sigurno preduhitriti.

Hodajući oko mene, kaže mi: Znam ja sve o tome čiji si ti, ali od drugih, da čujem i od tebe, identifikuj se! A ja se trznem: Pa, majku mu, zar opet, pa, majku mu, čiji sam?Otac Musliman, majka Hrvatica, veli, sluge Hitlerove, Musolinijeve i Pavelićeve u onom ratu, Tuđmanove i Alijine u ovome. Za Alijinu državu ratujete i ti i brat, svaki na svoj način. Pa, majku mu, i to je valjda znao, kao i jaran uz mene, s kojim sam se pred njim zaustavio, svi smo jedan o drugom znali sve, samo o tome nikad nismo tako glasno. Sva trojica iz iste ulice, svaki dan na igralištu u našem sarajevskom kvartu. Znali smo tko što jede, pije, oblači, otkud mu danas baš ovakav govor? Identifikuj se, kao da je na ludu travu nagazio, identifikuj se. Opet. Priključio se dragovoljno svojima u tom prigradskom naselju gdje su mu djed i baka, odmah kraj farme krava Poljoprivrednog dobra Butmir, za njim požurili i roditelji, dvije sestre, čim je zapucalo.

Na njegovom moćnom kalašnjikovu i prigušivač. Vrijeme je za drukčije identifikacije, za otvoren govor o svemu i svačemu, veli, a ne kao dosad, šaptom to i to, ali ne govori dalje nikom. Otac ti je dosad vješto skrivao sluganstvo svog oca onom Paveliću, Hitleru i Musoliniju, otac tog kraj tebe slugario je i Titi i Staljinu, a moga je oca Tito, kao svog zaslužnog borca, valjda, slao na besplatno ljetovanje čak na Goli otok. Ispaštala zbog toga i majka, a hranila nas troje. Pod prismotrom na svakom radnom mjestu. I dalje trpim taj njegov govor, a jaran uz mene samo mu se smijulji. Ako me danas i u povratku bude gnjavio s tim identifikuj se, rekao mi je u autu, ne znam kako ću mu na to odgovoriti, čovječe.

Na što će sve ovo izaći, majku mu, pitam se i pažljivo pratim sve što govori i radi. Nikad nismo jedan s drugim razgovarali kao danas, posve mi stran taj njegov uvrjedljivi jezik. Otrovan, za neprepoznat. Prst s obarača kalašnjikova ne skida, nekad je znao zabit gol kad se to od njega najmanje očekivalo. Hoće li to danas tako neočekivano, možda, zapucati na nas? Nikad se s nama dvojicom nije slagao u mnogo čemu, ni u školi ni na igralištu, ni u kavani, ali nije nam to svoje neslaganje dosad iskazivao jezikom koji zbunjuje i boli. Identifikuj se, identifikuj se, danas po drugi put. Obilazi auto i blebeće: Što ste to danas kupili na našoj strani za one svoje izgladnjele Sarajlije? Kokoške, jaja, zelen? Opet. Pa ćete to što ste kupili na našoj strani, po običaju, švercovati ili promijeniti za nešto preče s tim svojim Sarajlijama. Koji, na svu sreću, nisu više i moji. Pa, dobro, govori dok pregleda gepek našeg auta, meni ćeš odvojiti jednu kokoš, koje jaje i malo zeleni, na to ćeš mi dodati i još koju dojče marku. Tako ćemo od danas, veli, pustio sam vas na našu stranu, iako je naša strana raskinula savez s vašom, puko dogovor kao da ga nikad nije ni bilo. Zar vam to dosad baš niko nije reko? Nema više šverca Armije i stupskim HVO-om s našom stranom. Ni vojniku ni civilu.

Na liniji razdvajanja iza mosta sami nas trojica, nigdje nikog ni s naše ni s njihove strane. Samo ta njegova stražarnica, utonula u grobnu tišinu, i mi. Odvajam mu vrećicu s jednom kokoškom, pet jaja i nešto zeleni. Otac mu Srbin, majka Srpkinja, oboje četrdesetosmaši, u meni i dalje vri: stvarno, što mu je to danas? Nakon te glupe identifikacije, puštao nas do tog dana odmah na svoju stranu, danas mu se jezik posve opoganio. Jaranu uz mene roditelji Hrvati, oboje prvoborci, prije rata, sva trojica, kažem, bili kao braća. Porječkamo se, onda odmah i pomirimo.

Iznad moćnog oružja njegovo lice nikad ozbiljnije. U jednoj ruci mu i vrećica s kokoškom i vrećica s jajima i zeleni, drugu ne skida s kalašnjikova. Spušta vrećice na zemlju kraj stražarnice, okreće se prema jaranu, cijev kalašnjikova na nekoliko koraka ispred stražarnice bulji u njega, samo što nije riknula. Hajde, identifikuj se i ti, nisam ja zaboravio na tvoju identifikaciju. I što glasnije, ustašo, jedini u majke! Sve što si od mene dosad krio o ocu, majci, djedu, baki, punim glasom. Sve što si znao da se zna, a preda mnom o tome ni riječi. Gukni! Identifikuj se! Kao tvoj prijatelj, hoću da to čujem i od tebe, a ne kao dosad, od drugog. Otkako je rat počeo, slušam i o tebi nešto u što jedva i da povjerujem. Je li istina? I reci mi u kakvom su to savezništvu Alijina Armija i Tuđmanov i tvoj HVO? Pa skini tu torbu s ramena, donesi je do mene, možda i u njoj nešto od mene još kriješ.

Pucanj. Sin prvoboraca neočekivano vadi pištolj iz svoje torbe, zasmrdi barut, počnem kašljucat. Ne može on meni onako o mojoj muci i mome križu. Ma, nisam ga više, čovječe, nikako mogao slušat, govori mi nakon pucnja. Postao je gramziv, neprepoznatljiv, to što si mu dao nije uopće zaslužio. I ta njegova identifikacija, pa identifikacija, s takvima moraš radikalno, tako su i partizani. Slične priče čuo sam i od oca i od majke. Ubojice iz njihova rata još žive bez suđenja, valjda će i naše tako dugo, nekažnjeno kao i oni. Morao sam, čovječe.

Malo poslije, dok mu pomažem da ga skloni u jarak kraj stražarnice, sin prvoboraca nastavlja: I ono što je maloprije brbljao o tvojima bilo je vrlo ružno i neistinito. I tvoji i moji danas se samo brane od sličnih njemu, a možda će i naši u ratu preko noći podivljat, kao što je i on, neki već i jesu, to nije nikakvo čudo. Šutim, a njegova priča teče: Kad sam vidio da vrećice spušta na zemlju kraj stražarnice, a cijev kalašnjikova i svoje lice okreće prema nama, pretrnuo sam: izrešetat će nas, čovječe, obojicu. Srećom, bio si brži od njega, opet, ali, nisi smio tako, majku mu, nakon što smo ga sklonili u jarak u blizini stražarnice, konačno progovorim i ja. Morao sam, morao sam, čovječe. Cijev prema nama, prst na obaraču. Otkad nas je zaustavio, strahujem da će nas izrešetati iznenada, kao što nam je na igralištu iznenada zabijao golove. Preduhitrio si ga, jarane, opet, to nije sporno, ali nisi smio, majku mu. Dobar si igrač i ti, ali nisi smio baš tako naglo, majku mu. Morao sam, čovječe, odgovara, morao sam.

Auuu, zavija jaran nešto kasnije kao vuk samotnjak u nevolji. Auuu, čovječe! Prazna flaša u jarku kraj njega, lozovača, piše na njoj, to je on, onda, od muke, čovječe. Ma, uzmi taj njegov kalašnjikov, i zaboravi flašu, majku mu, a ja ću vrećicu s kokoškom, požuri za mnom u auto. Možda da to njegovo oružje i unovčimo u Sarajevu, ako ništa, nek mi se s njim brat pohvali u Armiji. Pada mi na um i to, a sav se od muke tresem, ne mogu da prestanem, majku mu. Auuu, baš će nas skupo koštati ta njegova identifikacija, čovječe, obojicu, govori mi jaran u hodu za mnom prema autu. Kakav rat – takva i identifikacija, odgovaram mu pomirljivo. Ali, o njegovoj identifikaciji za danas, majku mu, dosta! O njoj od danas pa do smrti nikome ni riječi. Dokle god sam živ, čovječe, nikome, kaže mi u autu. Sad furaj jebenim Stupom što možeš brže, i ne zaustavljaj nigdje i nikome, majku mu. Auuu, a što ako je živ, čovječe, što me požuruješ, da malo usporim, možda je samo ranjen. U jednom momentu pogledao me je očima punim života. Kao da je htio nešto da mi kaže, čovječe. Vozi, nema nazad, majku mu, nikad više nazad. Još sam u šoku od onog tvog vražjeg pucnja. Bio si brži od njega, opet, ali sav se tresem od straha da nas neko iznenada ne zaustavi. Auu, sad sam tek skonto: nije mogao da se pomiri s ružnom pričom o nama, čovječe, i pio od muke. Vozi, vozi, muka mi je, majku mu. Furaj! Neko će ga valjda i pronaći ako je tako. A zar si to već zaboravio što je o nama laprdo sve do maloprije? Furaj od njega što možeš brže, majku mu!

RIJEČI, RIJEČI, RIJEČI

___________Gautama Buddha
__________________Čovjek se rađa sa sjekirom u ustima

Na dan jedne ovdašnje škole, nevoljko otkrivam
Da njen direktor, inače moj poznanik, pati
Od neprekidnog osjećanja etničkog identiteta:

On, naime, nijednoga časa nije u stanju da
Postoji izuzev kroz činjenicu da je Bošnjak.

O tome mislim dok slušam kako,
U obraćanju javnom skupu, govori
Adet umjesto običaj ili dunjaluk umjesto svijet,
Uvjeren da je to mjera kojom se određuje

Njegovo bošnjaštvo, što je upravo ona
Vrsta lingvističkog nasilja koja takve
Riječi lišava njihove izvorne ljepote.

I shvatim kako je u pravu bio Ivica P.,
Kada mi je, u jednom razgovoru, iznio tvrdnju da
to s nacionalnim identitetom,
Kod većine nas, stoji otprilike ovako:

Kada ti ga pokušavaju oduzeti, dao bi život da ga odbraniš,
Ali kada te njime počnu terorizirati, najrađe bi ga se odrekao.

Slučaj Dare Sekulić 

Jedne sam subote u antikvarijatu Srce lubenice, na Opatovini, pedesetak koraka od tržnice na Dolcu, na polici među debelim pjesničkim antologijama pronašao pjesničku zbirku Dare Sekulić “Grlom u jagode”. Knjižica od pedeset i pet stranica, jedva veća od dlana, bez teksta na hrbatu, slučajno se tu našla kao zaostatak nečije rasturene kućne biblioteke. Ili je to netko umro, ili se rastavio od žene. Naslovi sarajevskih izdavača, pogotovu ako su domaćih pisaca, rijetki su po zagrebačkim antikvarijatima. Mnogo je više beogradskih ili novosadskih knjiga, življe su bile ovdašnje veze s tim gradovima. Sarajevo je bilo daleko i zatureno, zatvoreno u sebe sama i u svoju književnost. Tako je i ova knjiga, čiji naslov pamtim iz onih vremena, iako je nikada ranije nisam držao u rukama, ravna nekom malom čudu, dovoljnom da ispuni dan.

“Grlom u jagode” bila je druga samostalna zbirka Dare Sekulić, objavljena 1963. u izdanju sarajevske Svjetlosti. Biblioteka se zvala Horizonti, urednik Muris Idrizović. Na predlistu čitam adresu izdavača: Radojke Lakić 7/II. A “Za izdavača”, što je administrativna šifra osobe koja odgovara za knjigu: Abdulah Jesenković.

Na predlistu, uvrh stranice, nalivperom, raspisanim rukopisom: “Mateljan-Vis-maj 65”. Ista je ruka, istim perom, podvukla nekoliko stihova i jedan naslov u knjizi, te ostavila primjedbu na pedesetpetoj stranici, uz podvučena dva stiha: “Htjela sam da mi noći zaborave dane/ i dijete da ostanem ne videći.” Piše: NE MOŽE TO! Ljutit ton. Što ne može.

I to je sve. Nema drugih tragova po ovoj knjizi, koji bi svjedočili o pola stoljeća koje je provela u nekoj zagrebačkoj kućnoj biblioteci. Na Visu je, pretpostavljam, bila kratko. Mateljani nisu Višani ni Komižani. Ovako o njima piše na internetu: “Mateljani su Hrvati, većinom iz okolice Ozlja, a prema nekim izvorima iz Zatražišća na Hvatu ili Košuta kod Sinja, gdje se svaki dvadeseti stanovnik prezivao Mateljan. U Hrvatskoj danas živi oko četristo Mateljana u više od sto domaćinstava. Podjednako ih je bilo i sredinom prošlog stoljeća.” Možda je potpisani  Mateljan maja ’65. bio u vojsci na Visu. A možda se vlasnik knjige i nije zvao Mateljan, nego je iz nekog drugog razloga na knjizi Dare Sekulić napisao tu riječ…

Dugo sam mislio što NE MOŽE TO! u stihovima “Htjela sam da mi noć zaboravi dane/ i dijete da ostanem ne videći.” Ženski, tvrdi i opori, tipično darinski, u koje je upisan trag vremena, akcijaškog, sentimentalnog i patetičnog, bez dubljeg značenja i bez slike u sebi. Pedeset godina kasnije ta dva stiha lako je preskočiti. Nekoć su izgleda nekome nešto značili. To je od vremena. Ili od nečijeg jedinstvenog osjećaja. Time se poezija čita, i kad je dobra i kad je loša: jedinstvenim osjećajem. Osjećajem koji je u svakog različit, kao što nam se razlikuje otisak prsta. Ali u istinski velikoj poeziji susretnu se svi jedinstveni osjećaji. I to je onda jedan od važnijih razloga za disanje…

Zbirku otvara naslovna pjesma, svojedobno prenošena po antologijama i panoramama bosanskohercegovačke poezije:

Grlom u jagode

Grad iz grada nije što i grad sa brda,
došla sam kao grlom u jagode.

Grlo kao zvono a jagode ni za oko,
kako sam se grdno za šaku hlada i šaku jada lomila.
Građane rađala s krupnim očima i nježnim koljenima,
bijelim kruhom ih hranila a samovala
bez slavlja i bez prijatelja.

Kad bih pošla, ne bih mogla od grada do brda
pobijeliću neprilagođena.

Zato djecu iz ulice sazivam za dječje rođendane
i u dane obične da mi djeca zapamte drugove
da se očovječe
i da imaju slavlja i prijatelje.

Zamjenjuju cvijet krompirov s cvijetom djeteline
ali ne sanjaju grad sa brda.
I u život neće kao grlom u jagode
života mi.

Tridesetak godina nakon što je objavila ovu pjesmu u knjizi koja će ju proslaviti i za koju je u tada ozbiljnoj konkurenciji zaslužila godišnju nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Dara Sekulić se sa svoje četvero unučadi dala u izbjeglištvo. I tako se iz grada u gradu, kojemu jednom je stigla, vjerujući da neće mimo svoje volje i mimo putničkih razloga iz njega odlaziti, ponovo našla u gradu sa brda. Sve se izvrnulo, riječi su se izokrenule, i više se nije išlo grlom u jagode nego glavom bez obzira. A jedna njezina pjesma postvarila se na nemio način, onako kako to zna biti samo s dobrom i istinitom poezijom. Usto, život Dare Sekulić tim je izbjeglištvom zadobio dramaturški smisao, zaokružen je poput dobre fikcije i dovršen kao bildungsroman s nesretnim krajem. (Iako ni to, srećom, nije bio kraj.)

Iako sam skitao po književnim večerima, bio na svakoj pjesničkoj promociji na koju sam osamdesetih mogao stići, i bilo me je u publici Sarajevskih dana poezije, na kojima je ona bila redovni sudionik – kao jedna među nesumnjivim klasicima suvremene bosanskohercegovačke književnosti – Daru Sekulić nisam upoznao, niti sam je s razumijevanjem čitao. Bio sam pročitao sve njezine knjige, ali nisu me se ticale. Čak ni onaj njezin ciklus o sarajevskim ulicama i toponimima – nisam ga tada razumijevao.

Između nje i mene postojao je generacijski nesporazum, a pomalo i nesporazum u senzibilitetima. Ona je, kako sam je tada doživljavao, bila ovisnica o vlastitoj sudbini, o jednome detalju u biografiji, onom od kojega je započinjao njezin svjesni život, a taj je detalj nama tadašnjima bio gotovo nepodnošljivo arhaičan. Naime, Dari Sekulić su ustaše kada je imala jedanest godina spalili kuću i poubijali sve bližnje. Rođenima šezdesetih ta se 1942. činila strašno davno, a sve je još uvijek bilo udešeno na 1942: i državni praznici, i komemoracije, i školske priredbe, Neretva i Kozara, nagrade i priznanja… Osjećali smo se kao da živimo u antičkim mitovima i legendama, kao da ništa od svega toga nije stvarno i kao da sve to prolazi mimo naših života. Gušile su nas sudbine prethodnih generacija. Ustvari, gušila nas je laž u tom neprestanom ponavljanju istoga. To što je sudbina Dare Sekulić bila istinita i što se ona manirom pravoga pisca bavila onim što su se najviše i tiče, vlastitim slučajem i njegovim posljedicama, toga ćemo naknadno postajati svjesni. Onda kada se nama dogodi neka naša 1942, a Dara Sekulić ponovi svoja znanja iz stradanja.

Mnogo godina kasnije, u ljeto 2014. vozeći se autom preko Korduna, po tragovima jednoga iščupanog i prognanog svijeta, pokušao sam doći do Kordunskog Ljeskovca. U tom selu na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom ona je spaljena kuća. Pokušaj da dođem do nje kao da je bio isprika pjesnikinji na nerazumijevanju. Ali tog dana nije se moglo do Kordunskog Ljeskovca. Put je bio odronjen, rekli su da će ga popraviti za mjesec dana. Kakvo li je to selo koje na popravak puta može čekati mjesec dana?

Odrastala je po sirotištima, školovala se kojekuda, sve dok se nije skrasila u Sarajevu, gdje je završila Višu školu za socijalne radnike. Kao da nikada nije ni izašla iz sirotišta. Misao o djeci, onoj njezinoj ili o djeci iz njene ulice, prisega da “u život neće kao grlom u jagode/ života mi”, nije se ostvarila. Nema gdje ih nema, samo nisu tu…

Prve je pjesme objavila u zajedničkoj knjizi s Lukom Pavlovićem i Pubom Mateovićem. Pa joj je izašla prva samostalna zbirka “Odsanjani dom”. Knjižica “Grlom u jagode” označila je mjeru njezinoga pjesništva i njegova značaja za književnost Bosne i Hercegovine. Dara Sekulić bila je od onih pisaca koji, što stjecajem okolnosti, što vlastitim djelovanjem, nije stekla slavu i značaj unutar matica nacionalnih književnosti. Iako Srpkinja, u srpskoj poeziji ostajala je neprisutna, iako rodom, zavičajem i sudbinom sa Korduna, nikome i nije na um palo da na njezino djelo gleda iz perspektive cjelovitosti hrvatskoga književnog, zemljopisnog i etičkog prostora. Pripada li hrvatskoj književnosti pjesnikinja kojoj su ustaše spalili dom i iskorijenili obitelj? Ja mislim da pripada, i da je malo jačih argumenata nečijega književno-nacionalnog pripadanja.

Vrlo rano je, već 1973. zaslužila knjigu izabranih pjesama, u kanonizirajućoj ediciji Veselina Masleše. Od te knjige, pa sljedećih dvadeset godina, sve do odlaska iz Sarajeva, bila je suvremeni klasik jedne književnosti. Čvrsta tačka tradicije usred žive, nastajuće kulture.

A onda se sve izokrenulo. Netko će i dvadeset, trideset godina kasnije govoriti kako Dara Sekulić nije morala otići. “Nitko je nije tjerao.” Mogla je 1992. ostati, i dijeliti sudbinu grada o čijim je ulicama, ćoškovima i zakutcima toliko pisala. Bio bi to doprinos obrani onih vrijednosti na kojima počiva i njezina književnost. A mogli su ostati i njezini unuci. Možda bi svo četvero preživjeli rat. Možda bi ga i Dara preživjela. Ako i ne bi, ni to ne bi bilo nešto izuzetno: i drugima su ginuli unuci, umiralo se u Sarajevu sve u šesnaest…

Istina je, međutim, malo drukčija. Svatko tko je otišao nakon što se zapucalo, otišao je zato što je morao. Istina, mnogi su ostali. Ali njihov slučaj ne dokazuje ništa suprotno. Odlasci i ostanci ništa ne govore o moranju da se ide.

Osim toga, pitanja progonstva naknadno se razrješuju. U Sarajevu ili bilo gdje drugdje. Današnji grad najbolji je odgovor na pitanje je li se iz jučerašnjeg grada moralo odlaziti. I tko je morao, a tko nije.

U svoj stan u Sarajevu vratila se 2002. Ali njezin život u tom gradu, kao ni životi nekih drugih pisaca Srba koji su se nakon rata vraćali, nije više mogao biti isti. Nekoć velika pjesnikinja, dobitnica Šestoaprilske nagrade i Nagrade ZAVNOBIH-a, najednom više nije ime od kojeg je sačinjena pisana kultura jednoga grada i jedne zemlje, nego je obična građanka ponešto neobičnog i netipičnog imena i prezimena. Nema više njene književnosti, nema kulturne i jezične zajednice kojoj je pripadala. Iako živi u Sarajevu, dvijetisućitih Dara Sekulić pjesnikinja je iz Republike Srpske. Nije to stvar njezine odluke, nego svijeta koji je iskočio iz zgloba i trajno ostao takav, izglobljen.

U knjizi “Grlom u jagode” ima jedna nit koju Dara Sekulić nije nastavila u svojim sljedećim knjigama, niti je naročito držala do nje, jer tih pjesama, uglavnom, nema niti u njezinim pjesničkim izborima i inventurama. Oko nje su te 1963. rasla djeca, njezini sinovi, i njihovi su se glasovi čuli u knjizi. Općenito, više je unutra djece nego što će ih ikada poslije biti.

Tako i u pjesmi koju nikada ranije nisam čitao:

Dječaci ulaze bez ulaznica ako imaju očeve

Očevi nose nedjeljna odijela
i istežu tijela
kao konji na trkama

Čiko mogu li s tobom.

Stadion je užarena svjetiljka
gori kao oči dječaka što čekaju na ulazu bez očeva

Čiko mogu li s tobom.

Tapkaju mali golaći kraj ograda.
Kud prolaze glasovi ne mogu tijela u kratkim hlačama,
kud prolaze dječaci s očevima ne mogu dječaci bez očeva.

Riječi “Čiko mogu li s tobom.” danas su samo stih Dare Sekulić, ali tih se riječi jasno sjećaju oni koji imaju muška sjećanja od prije tridesetpet-četrdeset godina, kada su se oko stadiona na Grbavici vrzmali klinci, dječaci između osme i dvanaeste godine, koji su za rukave potezali osamljene starije muškarce, da ih uvedu na utakmicu. Danas to zvuči skurilno, u eri pedofilnih skandala nezamisliv je bilo kakav socijalni odnos između odraslih muškaraca i mlađih maloljetnika. Ali u ono vrijeme bilo je normalno da te netko uvede na utakmicu. (Ako sjećanja ne lažu, a može biti i da lažu, čini mi se da sam i ja barem jednom tako ušao na utakmicu.)

Ona je u pjesmi našla nešto drugo. Kud prolaze dječaci s očevima ne mogu dječaci bez očeva. To je našla. Možda je mislila na svoje dječake. A možda je i u priči o dječacima bez očeva vidjela sebe i svoju sudbinu. Trebalo je imati oko, pa ih vidjeti, i uho pa čuti tu tisućiti put ponovljenu molbu – Čiko mogu li s tobom. – koja, bez obzira na gramatiku, nije postavljena u obliku pitanja. Dara Sekulić je to imala. Zato i jest pravi, istinski pjesnik.