U nekoj kafani, u Malmöu,
Slušam kako mi Refik Ličina
Sa zanosom priča o skandinavskim
Pjesnicima koje prevodi.

Poslije, kada u vozu za Stockholm
Budem čitao Antologiju švedske poezije –
Koju će mi na rastanku pokloniti –
Naići ću na ove stihove Edit Södergran:

_______„Miruj, o moje dijete, nema ničeg
_______i sve je kao što vidiš: šuma, dim i bjekstvo tračnica.
_______Negdje duboko u zemlji dalekoj
_______postoji vedrije nebo i zid s ružama
_______i jedna palma i blaži vjetar –
_______i to je sve.“

I cijelo vrijeme mislit ću o tome kako
Savršeno tačno opisuju Refikovu samoću
U ovom jeziku hladnih vokala,
Gdje vjetrom uznemireno lišće slavenskih riječi,
Zašušti, tek povremeno, u prevodu

Poezije.

jedna fotografija Velije Hasanbegovića

Već mjesecima tragam po internetu za jednom fotografijom. Nisam u tome vješt. Tehnika mi nije jača strana. Kao ni potrage bilo koje vrste. Kada nešto tražim, obično to ne nađem. Ali tražeći o tome mislim, nadopisujem i nadmaštavam predmet svoje potrage, sve dok ga tako dobro ne upoznam da ga više i ne moram naći. Imam ga, premda ga nisam našao.

Sasvim sigurno znam da ta fotografija postoji. Premda me, tražeći ju, hvatala sumnja da je, možda, nisam izmislio. Ili mi se u sjećanju nešto pobrkalo. A možda sam fotografiju samo sanjao, i nisam osvijestio svoj san, nego se neprimjetno iz jednoga svijeta preselila u drugi, iz sanjanoga u zbilju. Jer i to se događa.

Ali na kraju, ipak, sigurno znam da ta slika postoji. Vidio sam je prije godinu, dvije, možda i tri, na stranicama Radio Sarajeva. Bila je zima i u tom je gradu pao veliki snijeg. U gradu u kojem sam se rodio i u njemu živio do navršene dvadeset i sedme. Sa četrdeset sam znao da se nikad u njega neću vratiti. Danas u taj grad više ne odlazim, i osjećam se pomalo protjeranim. Nema u tome ničega dramatičnog. Nakon što ratovi prođu, u obična mirnodopska vremena u kakvima danas živimo, protjerivanje je stvar subjektivnog osjećaja. U tuđini ti je komotno biti manjinac, u rodnome gradu si ponižen svojim manjinstvom. I onda u jednom trenutku prestaneš tamo odlaziti.

Ono što je nekad bio tvoj rodni grad danas su samo kulise. I kao sve kazališne kulise one traže priču i redatelja da tu priču ispripovijeda. Bez priče i redatelja iritantna je praznina i pustoš kazališnih kulisa. Nemam priču za ovo Sarajevo, a kada bih je i imao, ne bih se uživljavao u ulogu redatelja. Meni pripada neko drugo Sarajevo, koje mi je sasvim dovoljno za jedan život. Konačno, ružne su nove predstave s kulisama posuđenim iz starih predstava.

Ali fotografija o kojoj je riječ važna mi je zato što se na njoj vidi onaj prethodni grad, njegova atmosfera i bit, iako je fotografirana sad, u vremenu kada ja više tamo ne dolazim. Fotograf nije snimio kulise, nego je snimio jedan živ prostor, iako se u tom prostoru ne vidi ništa živo, ako živi nisu svjetlo, strma sarajevska ulica i snijeg.

Noćnu fotografiju Dalmatinske ulice, snimane odnekle s mejtaškog platoa, snimio je Velija Hasanbegović. Mislim da tog čovjeka nikada nisam sreo, a siguran sam da ga nisam upoznao. On se u gradu pojavio u vrijeme kad mene više nije bilo. Na međumrežju nalazim informacije o njemu: rođen u Višegradu, preživio ratno protjerivanja, a na neki način i vlastitu smrt… Dakle, jedan je od onih fotografa, na um mi padaju Damir Šagolj i Tarik Samarah, koji su se tim poslom – a katkad i tom umjetnošću – počeli baviti slijedom ratnih okolnosti. Oni stižu nakon Strašnog, oni su postmilomirovski naraštaj, i to je vidljivo na njihovim fotografijama. Samarah i Hasanbegović – premda on desetak godina mlađi zamišljam ih u istoj generaciji – ostali su pri crno-bijeloj fotografiji, dok Šagolj snima kolore. I Šagolj je po motivima svjetski, a njih su dvojica lokalni. Paradoksalno, to je njihova prednost. Umjetnici i fotografi-zanatlije, kao i pisci, pa i filmski redatelji i vizualni pripovjedači, imaju sreće kad mogu biti lokalni. Što je svedeniji, uži, marginalniji i lokalniji njihov svijet, to je bolje. (I ovo je predosjetio Strašni kada je Pariz i jednu parišku kafanicu počeo tretirati na način na koji je tretirao Sarajevo: kao svoj uski i povlašteni prostor…)

Velija Hasanbegović, koliko sam mogao vidjeti na Internetu i u svojoj dugoj potrazi za onom jednom nenađenom fotografijom, ima dva svoja lokalna svijeta: onaj razrušeni, spaljeni i opustošeni svijet kojemu bi se, da nije bilo rata, vraćao kao rodnome kraju i dosadnom zavičaju, i koji bi mu u tom slučaju, vjerojatno, bio savršeno neinspirativan, i svijet Sarajeva, koje slika na neki drukčiji, ali ništa manje autentičan način.

Svijet Višegrada je svijet fragmenata, muslimanskih žena skamenjenih lica, bez suza, bijesa i zakašnjele patnje, aktivista, privremenih povratnika, ruševina, poluspaljenih uspomena, svijet napuštenog zavičaja u koji nema pravog povratka, niti ga može biti, jer onaj već davni rat nikada nije završen i nigdje nema pravde za one koji su protjerani, kojima su kuće razrušene, a bližnji pobijeni. Na svakome pedlju zemlje Bosne, kao i u Višegradu, postoje oni koji su tu većina i oni koji su suštinski obespravljena manjina. Istina je da nam se prošlosti razlikuju i da su jedni počišćeni u  krvavom istrebljenju, a drugi su naprosto (svojom voljom) iseljeni, ali u sadašnjosti sve je to isto, i jednako se gleda na manjince i tuđince gdje god takvih po Bosni ima. Pa su tako i Hasanbegovićeve fotografije toga manjinskog i prognanog svijeta dijelom i slike svakoga drugog bosanskog manjinskog i prognanog svijeta. Toliko su lokalne da su univerzalne, opće.

Sarajevo, pak, viđeno kroz dvadesetak fotografija s njegovim potpisom, na koje sam nailazio, i na onoj jednoj koju nisam našao, nego je se samo sjećam i u sjećanju je, vjerojatno, nadoslikavam, djeluje kao grad s vrlo snažnim identitetom i atmosferom. Hasanbegović na tim slikama ne izbjegava ljude, ali u središtu je, ipak, arhitektura. Dok registrira vizure grada, istodobno ih pretvarajući i pretapajući u neku svoju crno-bijelu grafiku, koja, sama po sebi, često ima vrijednost likovnoga, umjetničkog rada, on portretira Sarajevo mudro i dosljedno izbjegavajući sva opća mjesta toga grada, one poglede koji su već toliko puta zabilježeni da djeluju posve lažno ili one vizure koje su već sasvim potrošene bilo u žanru ratnih i mirnodopskih razglednica, bilo na fotografijama dobrih sarajevskih i stranih fotografa. Hasanbegović je, ako to nije pretjerano reći, prvi poslijeratni portretist toga grada, čiji je zadatak (možda) obnoviti njegova lica i vizure.

Sarajevo je, naime, dijelom uslijed rata i hiperprodukcije i potrošnje ratnih vizura, a dijelom uslijed višedesetljetnog svođenja grada na vlastitu razglednicu – čemu je, opet, doprinijelo i svo ono slikavanje u vremenima Zimskih olimpijskih igara, nakon Dubrovnika vizualno najistrošeniji i najpoopćeniji naš grad. Onaj prizor grada s kraja filma “Valter brani Sarajevo”, koji se prethodno već bio trošio na starim razglednicama, ili prije toga na grafikama i crtežima sarajevskih veduta s kraja devetnaestog vijeka, postao je tako nepodnošljiv da ga oči ne mogu gledati. Skoro onako nepodnošljiv kao slika Dubrovnika s gradskom lukom, slikana s tarace hotela Argentina ili s ceste prema Konavlima. Pa slika spaljene Vijećnice, čija je arhitektura djelovala poput savršene scenografije za antičku tragediju, ali je, na žalost, tisućama puta fotografirana, a za njom i slika obnovljene Vijećnice, kao i one prethodne Vijećnice od prije pedeset ili stotinu godina, negledljiva je fotografskom oku. Dijelom je razlog u diletantskom trošenju jedne vrlo markantne sarajevske vizure, a dijelom i u činjenici da je Vijećnica, nacrtana u tom zaslađenom i kičastom pseudomavarskom slogu, preslatka je, prenakićena i, zapravo, ružna građevina. Ta je ružnoća, istina, izbrisana i poništena kroz sto i dvadeset godina upisivanja Vijećnice u poglede, sjećanja i podsvijesti onih koji su u tom gradu živjeli, ali ona nanovo biva problematična oku fotografskog objektiva. Ili oku onoga tko kroz taj objektiv s pameću gleda.

Velija Hasanbegović je onaj koji izmišlja novo lice Sarajeva. Način na koji on na svojim fotografijama restaurira grad u svakom je pogledu vrijedan pažnje. U tom poslu nema uljepšavanja, krivotvorenja i laganja, kakvim se bave snimatelji gradskih razglednica i fotografija koje će biti upotrijebljene u fotomonografijama što će ih izdavati turističke agencije, patriotski nakladnici i, općenito, čeljad bez mjere i ukusa. Njegove slike su doslijedno crno-bijele, često snimane noću, s jakim kontrastima sjene i svjetla, ispunjene nekom dobrom atmosferom i – što je neobično a važno – ne samo da su starije i pametnije od ovoga današnjeg, radikalno pomlađenog i kulturno rekoncipiranog Sarajeva, nego su mnogo, mnogo starije i od samog fotografa.

Slika koju tražim, koja mi je stalno na umu i kroz koju, zapravo, promatram rad Velije Hasanbegovića – čovjeka o kojemu, inače, ne znam ništa, nisam se raspitivao, niti sam o njemu bilo s kim razmijenio jedne riječi, a njegove fotografije i jedva neki biografski podatak poznati su mi isključivo s interneta – predstavlja u fizičkom, ali i u duhovnom smislu moj najuži zavičaj. S toga mjesta, tamo gdje se Mejtaš obruši prema gradu, tamo gdje pločnike od kolovoza odvajaju rukohvati od šupljih metalnih cijevi, postavljeni prije četrdesetak godina, malo prije nego što će se na livadi ispod Doma izviđača posaditi osamdeset osam stabala za druga Tita, s tog mjesta ja svakoga dana i dan danas izlazim u svijet. To mjesto sanjam, tu razgovaram s mrtvima, tu je, izvan vremena i realnog prostora, sve ono što zapravo jesam. I što je najvažnije: to mjesto izgleda upravo onako kao na toj zimskoj fotografiji Velije Hasanbegovića.

Kada pišem o Sarajevu, zapravo pišem o jednome izmišljenom gradu, koji je, možda, nekada postojao, ili ga nije ni bilo. Velija Hasanbegović se, čini mi se, bavi nekim sličnim poslom. On fotografira neko svoje Sarajevo, i ispočetka stvara jedan, možda, izmišljeni grad, koji je bez obzira na objektivni, kemijsko-fizikalni karakter medija fotografije, možda nekada postojao, ili ga nije ni bilo. Ono što me uzbuđuje jest to što je u svom veličanstvenom i uzaludnom poslu taj čovjek snimio nešto što se poklapa s mojom slikom grada. Može biti da dva izmišljena Sarajeva čine jedno cijelo stvarno Sarajevo.

Ni jedna kuća u devet sehilovskih sela, a bilo ih je tačno sto i jedanaest (računajući i kuću Mejreminu, u kojoj ona godinama sama, niti živi niti mre) – nije imala bolju snahu od kuće Zufera Rizvanovića. Nije bila nekakve đovde, ali jeste imala širok osmijeh i toplo srce. Imala je i nekoliko sitnih pjegica iznad okrugličastih obraza, kao zvjezdice. Smio bih se zakleti da su te pjegice ispod njenih očiju noću svjetlucale.

Zvala se Nizama Slavujica. Eto, tako se zvala snaha Zuferova, naša snaha. I svi smo je voljeli kao nešto naše najmilije, odnekud došlo i kod nas ostalo. Prezime Slavujica otpalo je od nje onoga dana u mjesnoj kancelariji Sehilovo kad je, ispred matičara Miluna Kosijera i vjenčanog svjedoka Haćima Hladivode, pristala da svoje djevojačko prezime zamijeni prezimenom njenog muža Saliha. Od toga dana zvala se Nizama Rizvanović i bila je žena Salihova.

A imati dobru snahu, u Sehilovu i cijelom hafljanskom srezu isto je što imati i dobru majku, sestru, kćerku, vodu, dobar gaj… Dobra snaha može svakakva dobra da donese u kuću, a zla i ono posljednje da istjera.

– Sačuvaj, Bože, poštenu kuću zle snahe; to je ko da je grom usred noći sastavi u sami šiljak – tako se govorilo u Sehilovu, a bogami i u cijelom hafljanskom srezu…

E sada će biti i onih koji će se upitati: pa može li biti majka, a da ne bude dobra? Može, itekako. Mnogo je majki, kao što bješe majka Fadilova, koje su ostavile svoju djecu i otišle; mnogo je očeva, kao Zećir Mandal, koji su ostavili djecu i krenuli za svojom mahnitom pameću…

I kada je došo pameti – bilo kasno: žena mu Ismihana bješe se slaznula sa prodavcem Muharemom pa, ko skrenula s pameti, svaki čas pogledivaše prema vratima njegovog dućana, gdje bi on, kad mu ne bi bilo mušterija, izašao te stajao na prvoj stepenici stubišta i gledao prema Ismihaninoj kući. Gledali se oni tako, a narod naslućivao šta misle…

***
No, ovo je priča o Nizami Rizvanović, ženi Salihovoj, rođenoj Slavujica, našoj dobroj snahi. Umrla je prije desetak godina, premlada za zemljice crne ali – Božjoj pogovora nema. Ako iko na svijetu može umrijeti od dobrote – ona je umrla od toga.

Rođena bješe u Rasnom Selu, na samoj obali Lima, desetak metara od visokog  grebena ispod kojeg odvajkada teče plahovita rijeka. Tu, na tom grebenu, i dan-danas, za vrijeme toplih predvečerja, sakupljaju se djevojke i pjevaju. Vesele titraje njihovih bijelih grla odnose valovi Lima. Sa visokih vrhova Lise sunce, prije samog zalaska, svojim crvenim zalazećim zrakama razliva rumen po površini vode, pa kao da je cijela vodena plahta popločana crvenim ogledalcima. Voda se rumeni, a djevojke pjevaju…

Jednog septembarskog predvečerja pored grupe djevojaka koje su pjevale na uzvišici iznad rijeke, prošao je i Salih Rizvanović. Vraćao se iz vojske, iz Benkovca. Preko Lima ga je, zajedno sa još jednim čovjekom i dvije žene, prevezao Hasan Brčivoda, lađar. Godinama Hasan bi, kao stari mačak, drijemao u svojoj lađi koja se gipkala uz desnu obalu, sve dok ne bi neko zastao pored njega sa ove ili neko podigao ruku sa one strane rijeke i viknuo:

– Eeeee…!

Lađa je lagano klizila rijekom, talasi udarali u njenu oblinu, pravili pjenušav poluprsten na ovoj strani lađe u koju su udarali, a lađar se okrenu Salihu pa iako nije bio pričljiv – dosadi godinama nadvikivati se sa hukovima Lima – upita ga čiji je i kako mu je ime, te mu Salih reče ime i prezime, i očevo ime mu kaza, pa i to da se vraća iz vojske,  iz Benkovca, a ovaj dodade kako davno tako silan momak nije zakoračio na njegovu lađu, pa poteže za dugačko uže upirući nogama o čelo lađe.

Salih se pridržavao za drvenu prečku i smješkao. Godilo mu je. A kako i ne bi – pred njim se otvarao život.

***
Među djevojkama koje su pjevale iznad rijeke bila je i Nizama. Salih je prošao pored njih, pogledao Nizamu jednom, drugi put, a onda, pošto je poodmakao –  okrenuo se još jednom. I Nizama je gledala za njim.

Zanoćio je kod tetke Fate na Bogazu, pa se sutradan vratio Limu. Nizamu je zatekao nedaleko od lađe kako ispira haljinke. Cijedila ih je i slagala na kamenu ploču…
Salih joj priđe.

***
Ne prođe dugo, a po nju, jedne večeri, dođoše svatovi. Ona ostavi Lim i polimsku ravnicu, ostavi onu uzvišicu na kojoj i dan-danas pjevaju djevojke, pa okrenu put sehilovskih brda. Kod groblja, ukraj sela, susrete svatove Nizamin rođak Kemica, prepozna Nizamu,  pa koliko ga noge nose poletje prema kući njenoga oca Ibrahima i, samo što vrata otvori, dreknu kao s pameti skrenuo:

– Pobježe Nizama! Odvedoše je!…

Krenuše za njom, znajući s kim je ona zadnjih dana razgovarala…
Trčali su prestižući jedni druge. Neće je pustiti da ide gore, ne… To su brđani koji samo subotom silaze u varoš, sa sobom donoseći miris tora i ovaca, a Nizama je gospoče sa ruba grada. Što ne ide – ne ide. Žurili su kao da su od smrti bježali…

Ali su i svatovi hitali.

***

– Kud ćeš u brda sehilovska, gdje samo ovas rađa, nesretnice?! – ciktalo je iz jesenje mjesečine u Boljhanskoj rijeci, na kojoj ih pristigoše.

Sehilovci se nisu dali. – Glava može da ode, ali djevojku ne puštamo!

Od onoga trenutka kad je prsten iz Salihove ruke prešao u njenu – ona je naša i Božja – derao  se Hakija poskakujući na tvrdom putu kao da se sprema da poleti. Na obližnjim kućama stadoše se otvarati prozori. Sve je drugo bilo zanijemilo… Zanijemio kreket žaba i ona noćna cijukanja iz potoka koji se proteže pokraj puta; poneki pas stidljivo lane, pa i on zaćuti.

– Nisi ti za brda, umrijet ćeš na ječmenici, o Nizama! Vrati se… – Bio je to glas njene majke Ume, koja je iz sveg glasa vrištala, kao raspamećena.

– Naše su pašinke ko vaše tikve! – vrisnu Muno i repetira krivenu sedmicu, koju još nikada dosad nije potegao.

E, ovo je sad bila ozbiljna stvar, i, kad su počeli zveckati «šanžeri» – potjera ustuknu.

***

Dovedoše je negdje iza ponoći. Rana je jesen. Svira se, pjeva, igra, a ja, iako dječačić, iz prikrajka uhvatih neželjen izraz koji je titrao oko usana onih što su doveli mladu. I, dok je Šele razvlačio svoju dugmetaru, prišao sam Harunu…

– Šta je bilo?  – prošaptah mu na uho.

– Ne pitaj – veli mi, pa zavrtje glavom i krajem usana usrknu svjež noćnik koji je izmuzala jesenja mjesečina. – Umalo glave odoše, dijete moje…

– Vratit i samo vratit – Harun je i dalje vrtio glavom.

***

Stidljivo gledam u nevjestu koja, iako samo nekoliko godina starija od mene, stoji kao međaš između dva svijeta: onog dolje župljanskog i ovog našeg sehilovskog; stoji između predrasuda i ljubavi, između onoga i ovoga… Između žara mladosti i logike onih koji su u brda gledali jedino kad su otpočinjale zime i snjegovi, i pazarnim danom kad bi, umorni i znojavi, na bjelopoljsku pijacu dogonili telad, sir i jerebasme.

Tamo pod kruškom stoji naša snaha; kosa joj prekrila dio lica, a svilene dimije padaju na porošenu jesenju travu. Jenđa Afija presvukla je u šumi na Vojnom grabu – skinula joj ono njeno, a iz zavežljaja izvadila sve što je Salih pokupovao onoga dana kad su se krišom sastali u gradu i prošetali, a onda svratili u prodavnicu kod Saliha Mehovića. Kad je razgolitila – pred njom se ukazalo nevino dječje tijelo, i Afija, sjetivši se dana kada su nju vodili na Orahovo, zaplaka.

***

Krenu i boca, a Mujo se odvoji kod dunje pa izvadi pištolj. Prvo rafalno, a onda i nekoliko puta pojedinačno. Na svaki pucanj – trehnu se Nizamine svilene dimije kao da ih neka nevidljiva ruka povuče odozdo iz one trave na koju padaju.

Jesen je i mjesečina je bistra – jesenja. Vidim kako niz čedno lice naše snahe kreće suza. Ko zna čega se prisjetila u ovom trenutku.

– Plače li ono ona? – šapće jedna iz grupice žena nedaleko od mene, a onda kaže kako je ona, vala, za našega Saliha mala.

– Mala i tačka – dodaje druga.

– Vala će mu đeca bit na nju, sićuhna – govori treća.

– Adžamija ko adžamija – veli četvrta, pa raspusti šamiju i ponovo je zaveza.

– Ada, grešno dijete – veli peta, pa se posagnu, ubra travku i stavi je u usta. Sada ona travka iz njenih usta štrči kao iznikla.

Musa pjeva:  – Haaaj, dvije su se vode zavadile…

Pripomažu mu, a tamo okolo čardaka ne prestaje kolo: tupa-tup, tupa-tup, tupa-tup…

Dijete sam i dopušteno mi je da gledam do mile volje. A noć je i ništa mi se ne može zapovijediti. Mjesečina pada na dvorište i okolo kuća. Zaboravismo da je noć.

Mujo se ponovo izmiče do dunje i vadi pištolj. Iz oraha čije grane dodiruje krov Zuferove kuće izletje nekoliko ptica i zamakoše u noć.

– Šta li sad radi njena majka? – ču se iz one grupice žena sa strane, koja oči ne skida s nevjeste.

I mladoženja Salih, nasmijan, ulazi u kolo. Igra. Niz čelo mu pada dug plavi pramen kojeg, po samom vrhu, zlati mjesečina, kao što sunce na zalasku, gore iznad naših kuća, zlati vrhove mladih hrastova. Fatka donese nevjesti šamiju sa ojicom, namješta joj je, a ona stoji i ničim ne miče, kao okamenjena i posađena tu, da je gledamo; samo mi i mjesec s neba – niko više. Sada se niz njeno lice svitkaju ojice.

***
Zaspao sam na sjećiji u čardaku i probudio se prije sunca. Snaha je već brezovom metlom brisala ledinu ispred kuće.

Sva nasmijana, priđe mi ruci. – Ti si sada, rado, moj đever.

O, Bože, kako sam bio sretan. Imali smo još jedno novo čeljade u našoj blizini, i to čeljade koje se smije. Bila je to naša snaha Nizama iz Rasnog Sela, a to je do samoga grada.

***

Prošla je zima, a onda, sredinom marta, ojuži. Naiđoše sunčani dani, i u prisojnim stranama Sehilova prokopnje. Iz sata u sat širile su se crne zakrpe, a iz plotova se stade javkati jagorčevina, svjetlucajući svojim žutilom kao ojice krajem obraza naše snahe Nizame.

Salih bješe otišao da vozi demper na pruzi kod Kolašina, a Nizama, iz navike, često pogledivaše u put kojim nam se dolazilo.

Zufer, brat od Salihovog oca, davno stradalog od groma u Ponorcima, bješe najstariji u porodici, a Salih mu bješe očinji vid. Još od ranog djetinjstva uzimao ga uza se; čak i onda kada je probijao duboke namete snijega ne bi li se dokopao kotara u planini, odakle su dogonili sijeno.

***
Toga dana, još ranom zorom, Zufer uzjaha vranca i okrenu niz put. Sakib Polica iz Ivanja dugovaše mu pare, pa ode da ga podsjeti.

Pošto se podobro objutri, njih dvije – svekrva Nizamina Umihana i strina Salihova i žena Zuferova Hajrija, zasjele nasred sobe u kući Salihovoj, pletu čarape, pripijevaju kafu koju im bješe Nizama saldisala i spustila na stočić ispred njih i, dok ona dva bijela klupčeta skakuću oko njih kao vjeverice, vijećaju. Pripomaže im i Salihova sestra Kumrija.

– Vala – veli strina Hajrija – moram ti reći nešto što me odavno pilji…

Umihna se okrenu i zagleda u njeno lice; umiriše se duge igle u njenim rukama.

–  Nije, sestro moja, Nizama za našega Saliha – veli Hajrija – mala je, a gledam je jučer, e groba mi – prevrljužila one nožice ispred šporeta, ko dvije prase – preturi kažiprste i tako pokaza kako su to izgledale noge naše snahe dok je sjedjela pred šporetom i grijala ih.

Kumrija se nadoveza istoga časa i reče kako bi Salih mogao i bolju i krupniju  naći.

Umihana se zagleda u patos i ništa ne progovori, a tamo na hodniku, ispred vrata sobe, Nizami ispade čaša iz ruke i ciknu staklo.

– Hah – rekoše sve tri uglas, kao da ta čaša koja ispade iz zadrhtalih snahinih ruku,  kaza:

– Gotovo je! U pravu ste, ona nije sprem Saliha!

Ubrzo, blijeda kao mejt, Nizama uđe u sobu.

– Eto, Nizama – sada su je oslovile imenom – najbolje bi bilo da se spremiš i ideš svojima, pa traži prema sebi. A Saliha da ostaviš da i on sebi nađe ženu kakvu zaslužuje, eto…

Nizama premrije na nogama – nije znala iz čijih su usta tada, od njih tri, izašle riječi koje je pokosiše kao rafal. Zaplaka i stavi podlakticu preko očiju.

– Hajde, hajde, ništa tu ne cmizdri već se oblači i put pod noge. Žao nam je, ali je naš Salih mnogo bolji i puno je viši – reče jedna od njih tri, a druga dodade:

–  Pa drugi put dobro otvori oči i traži prema sebi.

Snahi Nizami ne bi druge – u maloj spavaćoj sobi izvuče iz sehare ono što je štedjela za islaska u narod i poče oblačiti…

U dugom zelenom kaputu, koji dodirivaše tek izniklu travu, Nizama odmače niz put uz koji je danima iščekivala svog Saliha. Dva puta se okrenula dok je zavrtala ispod gumna, nadajući se da će je zovnuti natrag…

Od šumarka u koji je zamicao put, začuše se konjske kopite. Na udržanom vrancu, vraćajući se iz Ivanja, Zufer je jahao razgledajući ispod pospuštene kape.  Rano bješe zavšio ono zbog čega je otišao i – požurio natrag; valja mal namirivati.

– Ene, a kud ćeš to, sine? – začuđeno upita snahu Nizamu.

– Istjeraše me – kroz suze jedva progovori.

– Ko? – Zufer zaustavi konja.

– One… – snaha Nizama glavom pokaza gore prema kućama.

– Dodaj mi to drvo – Zufer ponišani ljeskov štap kraj puta. Kao da ga Bog bješe, slava Njegovoj milosti, postavio tu na dohvat.

– I hajde za mnom – ljutito zapovjedi Zufer uhvativši drvo iz njene ruke, pa ošinu vranca i požuriše kući u kojoj su njih tri, u vrućoj sobi, likovale i radovale se što će njihov Salih naći nevjestu koju će s ponosom voditi na svadbe i pokazivati narodu, a narod govoriti: „E vala mu je ova bolja, ova je prema njemu…“

Stigoše pred kuću. Zufer je natjerao vranca do samog ulaza, umalo pa da na hajat ukorači, i baš u tom trenutku otud izađe Kumrija, kao naručena. Sretno pjevuši, a kad ugleda Zufera na samo metar od sebe i onaj komad drveta u njegovoj ruci – zinu i ukoči se kao preparirana.

Zufer nije časio – zamahnu, i tako je slatko šinu preko ramena da se štap savi do same zadnjice. Ču se fijuk, a ču se i njen vrisak. I konj je bio na strani Nizaminoj – Zufer još jednom zamahnu, a on se i ne pomjeri.

Treći put je nije stigao, navrat-nanos pobježe u sobicu, tamo gdje se Nizama presvlačila, i zaključa vrata. A krene li Zufer vratima – iskočiće kroz prozor… Kasnije se zavukla pod krevet i tako ostala ležeći na leđima sve dok Zufer ne izađe i pređe u svoju kuću, samo nekoliko metara udaljenu od njihove.

U onom trenutku kad je prut fijuknuo i Kumrija vrisnula – Hajrija stade povraćati, a Umihana, o Bože svemogući, prodrije kroz prozor kroz koji bi se i dijete jedva provuklo… Bi povisoko, trehnu tijelom o zemlju, pa u samim čarapama ubi ispod kuće Zuferove. Hajrija je, onako snemogla, čekala da Zufer nahrupi na vrata, pa šta joj Bog da. Zufer zaveza konja za dud, pa uskoči unutra…

Sutradan, zaklali su dvisku i posolili kožu… Hajrija je ležala na drvenom krevetu do prozora. Sirova i posoljena koža dobra je za one koji nose debele masnice – izvlači uboj.

***

Tačno kada se navršila hefta otkako je iskočila kroz prozor – Umihana se vrati od sestre Binase, iz Crlijenke. Tamo bješe i propušila.

Izbila je ispod gaja, pa zamakla u Livadak i ponovo se pomolila na Glavicu. Bješe se smanjila i umršala. Koračala je kao mačka i svaki put kao da nogu u vatru spušta.

Zufer, pred svojom kućom, opremaše volujska kola.

– Umorio?… – jedva procijedi Umihana nailazeći pokraj avlije.

Zufer je pogleda, a kao da je – niti vidje, niti ču.

– Ja te pitah – umori li? – ponovi Umihana drhtavim glasom i on tada spusti sjekiricu kojom je uglavljivao zavornje.

– Nijesam, snaho. Umori li ti?

– Pomalo. Selam su ti iz Crlijenke.

Zufer prihavati selam, pa sjede na kraj klade i stade se pipati, tražeći kutiju sa duhanom. Nije žurio. I taman kada krenu da vrhom jezika ovlaži papir – Umihana se pojavi blizu njega. Na šarenoj tablji nosila je dva fildžana iz kojih se pušilo; pokraj njih poigravale su dvije cigare lovćena.

Sjede na drugu stranu klade, i spusti tablju između njih dvoje.

– Hajde, uzmi dok je vruća – nutkala ga je i on se pruži za fildžan. Bio je to znak da je sve zaboravljeno i Umihani zaigra srce. Rano proljećno sunce primicalo se zapadu i ubrzo je potonulo iza bjelasičkih vrhova, koji su se bijeljeli u daljini.

***

Od toga dana kada se Umihana vratila iz Crlijenke pa sve do Nizamine smrti, pričalo se da u devet sehilovskih sela nije dolazila bolja snaha od snahe Zufera Rizvanovića – Nizame Slavujice. Izrodila je i dobru djecu, pa ih poženila i poudavala.

Kumrija se odavno udala i otišla u daleki svijet. Priča se da je tamo na velikoj roti i da je mahniti Eco često protura kroz ruke, pa je Nizama preklinjala:

– Uzmite je!

***

Negdje druge ili treće godine po dolasku snahe Nizame stasah za srednju školu i otac me upisa u grad. Želio je da se što prije dohvatim hljeba, da izađem na put, budem čovjek koji će svakog mjeseca primati platu, a on računati vrijeme – od plate do plate…

Jedne jeseni… Još smo bili na planini, dva sata hoda od Sehilova. Salih i njegova braća, majka im Umihana, pa ni Nizama, nisu izlazili ljeti na planinu. Preko cijele godine ostajali su u selu. Njihovu planinu bjehu zamijenile plate: Salihova, i Rahmanova koji već učiteljevaše u obližnjem selu.

Bješe nedjeljno poslijepodne. Vraćao sam se sa dvodnevnog odmora u grad, u školu. Majka me isprati, ali me, ne znam zašto, ne upita kako ću do grada. Otac pod kućom kosi ječam i pjevuši – radi on tako kad je brižan, kad se u njegovim mislima sudaraju nada i beznađe. Pomilova me po kosi, poželje mi sretan put, ali se ne uhvati za džep.

Kada bi se god tako desilo, a dešavalo se, imao sam neodoljivu potrebu da zaplačem – vjerovao sam da nema i to me boljelo.

Tako je bilo i toga dana. Okrenuo sam pokošenom livadom, prošao luku, pa se planinskim vrletima dohvatih puta prema Sehilovu. Sunce bješe pri zalasku kad se nađoh pred Salihovom kućom. Nizama je na hajatu isticala veš na konopljani kanap koji se protezaše s grede na gredu, zavezan za dva jaka eksera.

Srete me njen osmijeh, i ne popričasmo puno a ona će:

– Ismaile, imaš li para za kartu?

Ugnuh ramenima.

– Nemam ni ja, života mi Suadova. Nego, znaš kako ćemo… – veli mi ona. Ah, dobra naša snaha Nizama – uvijek je imala rješenje za našu muku. Rahman je na ravni dole pod kućom kosio otavu.

– Idi – veli mi – sad naniže i kada budeš pokraj Rahmana, ja ću te zovnuti i pitaću imaš li para, a ti kaži imaš li.

Stigoh do Rahmana. On zabode držalo kose između dva debela otkosa i pruži mi ruku – meku i milu, učiteljsku… Očevi su nam braća, majke sestre, jedna smo kuća sa dva krova, ali – svaka kuća ima svoju kesu.

– Ismaile… – po dogovoru zovnu Nizama.

– Eeeh – tako joj se odazvah, znajući zašto me doziva.

– A imaš li za kartu?

Osjećao sam se krivim što nemam i ne rekoh istinu.

– Imam – odgovorih joj.

Ne očekujući ovakav odgovor, Nizama pogleda ispred sebe – valjalo je u isti čas naći novo rješenje. Znam – neće pustiti da me kondukter, kao prije pola godine, na po puta prema gradu izbaci iz autobusa i tu, pored ceste kojom, velikom brzinom promiču automobili, ostavi. Niko se iz tih brzih automobila ne obazire na jedno golobrado đače što čami pored puta i tuguje, ne znajući kako da se prebaci do grada.

– Čekaj… – ponovo će Nizama odozgor sa hajata – imaš li ili nemaš?! – Gledala je prema nama dvojici.

E, sada sam ja gledao u zemlju. Zemlju hraniteljicu, zemlju paćenicu… Zemlju koja nas je držala za sebe da bi nas gladne, gole i bose ispraćala u bijeli svijet.

Rahmanu – o smiluj mu se, Svemogući – nije trebalo puno da razabere o čemu se radi.

– Snaho – okrenu se prema njoj – podaj mu hiljadarku iz one moje bijele košulje.

Vratio sam se gore, a ona mi iz svoje positne šačice pruži čitavo bogatstvo i još me tapnu po ramenu.

– Hajde – veli mi. – I ako vidiš moje – pozdravi ih.

Čim sam izašao iz autobusa odoh u buregdžinicu kod Doma zdravlja i naručih dva bureka:

– Sa čime ćeš? – upita buregdžija.

– Jedan sa sirom, a drugi s mesom. – Osjećao sam se bogatim i sretnim.

I jesam bio. Pred mene su došla dva vrela rumena bureka, blago potamnjela krajem.

Izašao sam iz buregdžinice, a u džepu su još uvijek zveckale sitne metalne novčanice. Bilo je dovoljno za kesu karemela s lješnikom koje bih ponekad kupovao nadno Pruške, u samoposluzi «Bjelasica», jedinoj u tom dijelu grada koja je radila i nedjeljom po podne. Nekoliko prodavačica u crvenim mantilima hodalo je između prepunih rafova; dočekivale su i ispraćale mušterije.

***

Kada poslije dugogodišnjeg pobolijevanja umrije Zufer Rizvanović, u kuću njegovu navali veliki svijet. A snaha Nizama, žena njegovog bratanca Saliha, i jetrva joj Ramija, zamoliše Kumriju i kćeri Zuferove, i žene Zuferovih sinova, njih pet, i sve koje se spremahu da pomognu,  nijedna da ruku ne podiže – same njih dvije hoće da ga isprate na onaj svijet. Trčale su oko gostiju, spremale ručak, usluživale…

Kada je mejt krenuo iz kuće – vrisnule su, obje! Baš kao ono Kumrija, sestra Salihova, kad se poodavno na izlazu susrete sa Zuferom.

Umrle su i njih dvije sestre – Hajrija i Umihana. A onda, jedne jeseni, stiže vijest da je Nizama oboljela od neprebolne. Liječili smo je i Boga molili da joj se smiluje, ali…

Jedne noći pred jutro – bilo je tačno tri sata i deset minuta – u mojoj kući zazvoni telefon. Znao sam da u ta doba niko ne javlja radosne vijesti i potrčah da što prije dohvatim slušalicu.

– Majka se odmorila – ču se sa druge strane, daleko dvije hiljade kilometara. Bio je to Nizamin sin Aladin.

U prvi mah ništa mu nisam odgovorio. Nisam ni mogao…

– Umrla? – priupitah pošto se pribrah onako sanjiv.

– Umrla – ponovio je za mnom. – Evo maločas.

Saslušao sam ga i, prije nego mi se glas isprekidao u kratke drhtaje, odgovorio:

– Neka joj Veliki Bog podari ono što je zaslužila.

***

I dan-danas često se sjetim onih kojih nema, a bili su moji.

Pred oči mi doplove i slike kad Nizama Slavujica sa djevojkama, blizu njene rodne kuće u Rasnom Selu, pjeva na onom grebenu iznad plahovite rijeke čija se površ svjetluca pod zracima zalazećeg sunca, pa do one kad u sobi na donjem spratu svoje kuće, nemoćna i bolesna, leži na leđima zagledana u plafon kao u otvorenu bijelu knjigu iz koje čita nenapisane riječi, i nada se da će ozdraviti.

U ruševnu koprivničku sinagogu na mjestu gdje je stajao parohet – zavjesa od  bogato izvezene tkanine, koja je simbolizirala zavjesu pustinjskog svetišta i veo ispred Svetinje nad svetinjama jeruzalemskog Hrama – umjetnik Antonio Grgić postavio je zvučnik na stalku i okrenuo ga prema zidu sinagoge koji je prethodno obložio zvučnom izolacijom.

Iz zvučnika se pušta, u potpuno praznoj sinagogi u pravilnim razmacima, snimljeni zvuk šofara, obrednog roga koji koriste Židovi u bogoslužju u doba velikih blagdana: Roš hašana – nove godine i Jom kipur, dana pomirbe i otkupa grijeha.

Zajednica koprivničkih Židova koja je sagradila sinagogu gotovo je u cijelosti izbrisana za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ambijent-instalaciju možete vidjeti u Koprivnici sljedećih tjedan dana u sklopu projekta Grad na drugi pogled.

Kada je Hrvat bio najbliži bogovima? Na ovo pitanje je odgovor lakši nego što bi to mnogi njegov sunarodnjak htio.

Dvaput je on bio najbliži bogovima: prvi put 29. ožujka 1966. i drugi put na praznik rada, 1. maja 1972. Oba je puta primio grdne batine, ali se držao junački i uzvraćao je koliko je mogao. Ali što je važnije: svih dvadeset i sedam rundi protiv Muhammada Alija izdržao je, a da nije pao. Tvrdoglavo je istrajavao na nogama. I onda kada su batine izgubile svaki smisao, i onda kada je već svima bilo jasno da ne može dobiti borbu, jer se namjerio na onoga kojeg nijedan među ljudima ne može pobijediti i koji se ne bori samo protiv protivnika u ringu, nego se tuče protiv cijelog dunjaluka, protiv nadmenoga bjelačkog kršćanluka, protiv tobožnjega slobodnog svijeta i protiv svoje domovine – Sjedinjenih Američkih Država. Protiv njega ubogi Hrvat – za kojega nitko oko ringa i nije znao da je Hrvat – nije imao baš nikakve šanse. Ali svejedno je ostao na nogama. Ili je i jedan i drugi put vjerovao u čudo, i u iznenadni udarac koji se nikad ne dogodi, koji će razbiti protivnika i preokrenuti tok povijesti. Ili ga je bilo sramota pasti. Jer tamo odakle su njegovi, u Ljubuškome, u Proboju i u Grljeviću, sramota je pasti prije nego što te metak ili grom ne dokrajče.

Jure Čuvalo rodio se 12. rujna 1937. u Torontu. Ćaća Stipan i mater Kata nisu prije dolaska u Kanadu znali ni jedne jedine riječi engleskog. A kako su tamo došli da teško rade, a ne da pričaju sa svijetom, nisu u engleskom daleko ni odmakli. Sa sinom su doma govorili hrvatski, pa je sve do polaska u školu dječak jedva natucao jezik sredine. Djeca su mu se rugala, kakva je vajkadašnja navada okrutne ljudske mladunčadi, nasrtali su na njega u čoporu, a on se branio šakama kad već nije mogao riječima. Bio mu je dosuđen gorak život, mnogo gorči i od života njegovih hercegovačkih vršnjaka. Bit će da bi završio među kriminalcima, ili na doživotnoj robiji zbog ubojstva, da u njegovim šakama nije bilo više snage nego u običnih ljudi i da nije na nogama mogao izdržati teže batine od običnog čovjeka. U biti, Jure Čuvalo, kojeg ćemo znati kao Georgea Chuvala, iako je bio bijele boje kože, bio je, kao i Muhammad Ali, sudbinom i društvenim položajem crnac. Samo što toga nikad nije postao svjestan, pa se, za razliku od Alija, nikada nije pobunio, nego je, kao pravi Hrvat, Ameriku i Kanadu smatrao svojom domovinom. I prema njoj je u određenom smislu bio snishodljiv. Ili zahvalan što je njega i njegove domovina spasila gladi.

I prvi i drugi put kada se tukao protiv Alija, u Vijetnamu je trajao krvav rat. U Formanovom filmu “Kosa” taj rat definiran je riječima koje sam Ali nikada nije izgovorio, ali mnogi su ih, ne bez razloga, smatrali njegovima: “To je kada bijeli čovjek šalje crnog čovjeka da ubija žutog čovjeka, braneći zemlju koju je bijeli čovjek oteo od crvenog čovjeka.” Ali je odbio poći u Vijetnam, govoreći da mu nijedan Vijetkongovac nikada nije ništa ružno dobacio na ulici, pa zašto bi onda išao u rat protiv tih ljudi, ako već ne ratuje protiv bijelaca koji mu dobacuju na ulici.

George Chuvalo pripadao je drugom svijetu. “Moj otac, brat i rođaci bili su u ratu u Vijetnamu, Ali se nije htio ondje boriti, radi čega je bio društveno izoliran”, govorio je desetljećima kasnije hrvatskim novinarima, jasno pokazujući na kojoj je strani njegovo srce i što su njemu vrijednosti za koje se valja boriti. Sramota je posrnuti u ringu, sramota je ne poći u rat kada domovina zove, što god ona, domovina, o tebi inače mislila i iz kojih god te motiva u rat zvala.

U pokušaju da bira vlastitu tradiciju, onako kako je u eseju “Tradicija i individualni talent” na primjeru poezije propovijedao Thomas Stearns Eliot, Mohammad Ali izabrao je i svoje ime: “Cassius Clay je ime roba. Nisam ga izabrao i ne želim ga. Imam slobodno ime – Muhammad Ali, što znači voljen od Boga, i zahtijevam da ga ljudi koriste kada razgovaraju sa mnom ili kada govore o meni.” Bila je 1967, najgora etapa Vijetnamskog rata, vrijeme rasnih nemira, malo pred ubojstvo Martina Luthera Kinga, a on se trebao boriti protiv Ernieja Terrella, koji je prije meča, da ga isprovocira, ali i da se svidi većinskom krdu, o njemu govorio isključivo kao o Cassiusu Clayu. U jednom od krvavijih mečeva epohe, Ali je ubio boga u nesretnom Terrellu. Mlatio ga je kao vola u kupusu, i vikao na njega: “Koje je moje ime, budalo? Kako se zovem?” Ernie Terrell, koji je prije nekoliko godina umro kao dementni starac, nije bio rasist, iako je želio da se dopadne rasistima. I on je, naime, bio crnac.

Čuvalo, ili George Chuvalo, nije bio prljav igrač, niti je igrao za takve. On je naprosto bio domoljub, i nije mu se sviđalo što je Ali odbio ići u Vijetnam. Nije se izjašnjavao o tome sviđa li mu se novo Clayevo ime. Iako, obojica su učinili istu stvar, samo iz suprotnih pobuda: Jure je svoje ime prilagođavao većinskim jeziku i ortografiji, dok je Muhammad izabrao takvo ime koje će ga jasno razlikovati od većine. Obojica su nastupali s identičnim motivima, noseći se sa svojim autsajderstvom. Jedan je vođen prkosom, ali i ogromnim talentom, krenuo putovima bogova, dok se drugi u životu borio kao čestit čovjek, i zato ga pamtimo kao Hrvata koji je bio najbliži bogovima.

Od početka dvadesetog stoljeća, pa sve do kraja Alijeve ere, boks je bio najvažniji sport i najvažnija društvena igra. Tako je bilo kada je Joe Louis pobjeđivao Maxa Schmelinga, demantirajući šakama vladajuću nacističku dogmu o nadmoći bijele rase, a tako će biti dok god Ali bude tukao sve svoje protivnike, boreći se preko njih protiv Amerike i protiv američkoga rasizma i šovinizma. Kad njegova karijera dođe kraju, boks će polako gubiti na važnosti, a bogovi će se polako seliti iz ringova na atletske staze i teniske terene. Nije pretjerano reći da je Ali pobijedio Ameriku, koja ga danas oplakuje kao jednoga od svojih velikana dvadesetog stoljeća, a da mu se Amerika osvetila tako što je boks učinila manje važnim sportom. (Iako, i bez njega bi se, vjerojatno, dogodilo isto. Kada su proletere zamijenila gospoda, boksače su zamijenili tenisači. I to je istina. Danas se bogovi kreću oko teniskih terena. Barem u sportu, gdje se ne dijele oskari i nobelove nagrade za književnost…)

Na Velu Gospu, koja se, istina, u to vrijeme i nije previše spominjala, godine 1970, na stadionu Koševo u Sarajevu upriličen je grandiozan spektakl: megdan su podijelili George Chuvalo, Ljubušak, naše gore list, i Mike Bruce, jedan od onih boksača koji su služili tome da slavnima ispune kalendar borbi i omoguće im, recimo, i to da pod kraj karijere nastupe u svojoj pradomovini. Pred očima bosanskohercegovačkih političara, i pred prepunim stadionom, u priredbi koja će ući u legendu naše male čaršije i biti pamćena sve do rata, Jure Čuvalo namlatit će ljubaznog Mikea Brucea nanijevši mu jedan od dvadeset devet poraza u profesionalnoj karijeri (pobijedio je deset puta), a nakon toga će otputovati u Ljubuški, da prvi put vidi zemlju svojih pradjedova. Tamo su ga dočekali općinski glavari, častili ga, darivali i ispratili… Dvije godine kasnije navijalo se za našega Hercegovca, u još jednoj titanskoj i bezizglednoj borbi protiv Muhammada Alija.

Sljedećih trideset devet godina Jure Čuvala nije bilo u Ljubuškom. Za to vrijeme pomrla su trojica od četiri njegova sina, jedan u prometnoj nesreći, a dvojica od droge, ubila mu se žena, i nije se baš nagledao sreće u životu. Njegovo životno stradanje mnogo je veće od Alijevog, iako o Aliju priča svijet. Ali Jure je stradao između svoja četiri zida, u svom domu i u porodičnom krugu, onako kako se stradava u anonimnom i sitnom ljudskom životu. Ali je udarao po carstvima, i stradavao je javno i naveliko. Onako kako su odvajkada stradavali bogovi. I zar to nije nepravedno: Jurina osobna tragedija antičkih je razmjera, a nikoga za nju nije briga? I zar nije čudno to da privatno strada onaj kojemu je bilo tako stalo do domovine i domovinske časti, a javno strada onaj kojemu je bilo stalo tek do njegove osobne slobode i do toga da ne umre kao rob ako se već robom rodio?

Oba meča između Muhammada Alija i Georgea Chuvala mogu se od prve do posljednje sekunde vidjeti na YouTubeu. Ali koji skakuće i leprša oko Chuvala, šalje mu serije udaraca, a ovaj mu uspijeva uzvratiti u svakoj drugoj-trećoj rundi, s po jednim ili dva udarca od kojih se i bogu zanebesa. Hercegovac je, naime, bio jak kao zemlja. Ali džaba mu to. Protiv sebe imao je nepobjedivog, koji mu se suprotstavljao praktično bez garda. Bogovima ne treba gard, jer njih se ne može rušiti.

On je taj Hrvat koji je bio najbliži bogovima. Ima neke pravde u tome što je Hercegovac, ali i u tome da ga je onog kolovoškog dana u jednom posve bezveznom meču nosila publika stadiona Koševo. Da u tome nema pravde, ne bismo se toliko trudili zaboraviti taj koševski meč. A onaj Ernie Terrell, crnčuga koju je veliki Muhammad Ali učio svome imenu, dvije godine ranije u Torontu je pobijedio Georgea Chuvala. Muhammad je, ne misleći na to, osvetio Juru. I u tome ima neke pravde. Bogovi i jesu bogovi zato što stvaraju iluziju da u svemu ovom ima neke pravde i da sve nije bilo uzalud. Zato smo voljeli Muhammada Alija i zato Juru Čuvala razumijemo kao sebe same.

Neka svi ljudi planete ove
izgovore ime –
bilo čije…
ono će imati sličnu boju
I visinu tona.

Ali, kada ona
ili on
Izgovore ime
Onoga sa kim u postelju liježu

Ono ima neku posebnost u svemu
Drugačije se čuje
Kao da prolazi
Kroz nevidljive filtere riječi.

Kao da se uz ime
pomene i nešto
Iz najdublje nutrine
Njihove intime.

(Iz knjige u pripremi koja ima više radnih naslova, a jedan je i Boja hljeba)

Predgovor monografiji “Posavec, fotografije” u izdanju EPHart 2008. godine

I

Kreće priča o jednoj fotografiji Ivana Posavca.

U tankom, crnom drvenom okviru, visi na kućnom stubištu koje vodi od prizemlja prema katu. Stube su drvene: sedam stuba, pa odmorište, nakon kojega se mijenja smjer penjanja, i onda još sedam stuba. Slika se nalazi u gornjem dijelu stubišta, obješena malo iznad visine očiju, a penjač je primijeti još prije nego što je zakoračio na odmorište. U nju gleda sve dok ne stigne do vrha, nekoliko puta dnevno, možda i svih deset puta, jer je u prizemlju hladnjak s hranom i pićima, a život se odvija na katu. Pokraj slike se ne prolazi nesvjesno, jer hodati možda i možemo a da o hodu ne razmišljamo, ali penjemo se uvijek svjesno. U ovom slučaju to znači da penjač vrlo pozorno i koncentrirano gleda u sliku pokraj koje će proći stepenik ili dva prije nego što se popne.

Slika je pedalj široka i nešto manje visoka. Na njoj je drvored, pokraj kojega su ulične svjetiljke, dizajnirane u nekakvom retro stilu, kojim su gradski oci željeli dočarati nabrzinu restauriranu građansku tradiciju. U potpisu ispod fotografije, na bijelom obrubu nejednake širine, piše: Zagreb 2003. i potpis autora. Da i nije toga, po obliku lampi uz drvored nekako bismo znali koji je grad.

Po lišću najbližega stabla na slici reklo bi se da je jesen. Na ostalih desetak stabala, koja se pružaju u dubinu prizora, lišće jedva da se razaznaje. Krošnje se, jedna za drugom, pretvaraju u amorfne oblike, u mrlje i u grafizam koji nam je poznat iz života, ali ga bolje vidimo na fotografijama. To je ono što je na fotografijama istinskije nego u stvarnosti i čemu, na stanovit način, i „služi“ fotografiranje stvarnosti.

Stabla i krošnje iznad njih tako se mute i iščezavaju jer je fotografija snimljena za maglovitog dana. Mogla bi to biti jedna od onih zagrebačkih ranih rujanskih magli, a možda je već i početak listopada. Uz aleju, pa prema oku snimatelja spušta se blaga padina. Po njoj bi se reklo da je fotografija snimljena negdje uz Savski nasip. Vjerojatno u rano, rano jutro. Nigdje se ne vide ljudi.

Nakon što je, kako prolaze mjeseci, penjač gleda već po tisućiti put, on će tu fotografiju nužno početi doživljavati kao živ prizor, a ne kao sliku živog prizora. Pritom, taj prizor nešto o sebi govori, što nisu tek stabla, svjetiljke, u magli bez ljudi, nego je nešto što nije snimljeno, ali ostaje kao ideja i misao slike. Ideja i misao onoga tko tu sliku svakodnevno gleda penjući se, koji jesu u neizravnoj vezi s idejom i mišlju fotografa koji je sliku zaustavio i sačuvao.

Na fotografiji koja visi pri vrhu stubišta koje vodi od prizemlja prema katu neke su uobičajene karakteristike Posavčevog rada. Naprimjer, to da slika ima unutrašnji crni obrub, što joj daje neku mekoću po rubovima i čini je fino izdvojenom, a ne otkinutom, iz stvarnosti. Taj rub fotografske trake istovremeno je hommage samom mediju, ali i neka vrsta povijesnog podsjetnika na Poletovske dane. Na kraju, kakvom veselom galerijskom sumnjičavcu, taj rub je dokaz da slika nije naknadno rekadrirana, nego je nastala baš takvom kakvom ju on gleda. Drvored koji se gubi u magli, a uz svako drvo po jedna ulična, ili drvoredska, svjetiljka.

Na slici je sve u savršenim simetrijama i pravilno položenim geometrijskim plohama. Vidljiv je red, kojega se Posavec i inače drži na svojim fotografijama, i s kojim, ako gledatelj nije što krivo vidio, previše ne eksperimentira. U svome temelju, njegove su slike konzervativne, čak bi se reklo i školske, kada ta riječ u našem govoru ne bi imala tako krivi i napasan smisao. Da bi se priča ispričala dovoljno jasno, ona mora biti ispričana precizno i po redu. Osim ako pisac ne želi svoju priču učiniti nejasnom ili ako je, naprosto, ne umije ispričati. Tako je i s fotografijama, barem onim Posavčevim. Jasne su, precizne i narativne. Čak i ako nema ljudi na njima, kao na ovoj koja visi pri vrhu stepenica, njegove slike imaju priču. I to je starinski i konzervativan pogled na stvari.

Penjač će uzaludno pokušavati da prozre kroz maglu na fotografiji, te da vidi išta osim svjetiljki, stabala i blage padine ispred njih. Tako je sve do u daljinu kada se i to gubi u magli. Ali to ne znači da neće ponovo pokušati. I tako svakoga dana, desetak puta. Dok silazi prema prizemlju, sliku vidi tek krajem oka, u brzom preletu ili – lijepe li i nezamjenjive riječi – u magnovenju. Često je, dok silazi, uopće i ne vidi.

Prizor rane zagrebačke jeseni, fotografiran u minimalističkom krajoliku, koji baš ničim nije oneobičen, niti je na njemu ičega po čemu bi se, osim po urednosti i preciznosti, fotografsko oko razlikovalo od oka svih ljudi koji su kroz tu jesen prolazili, ima u sebi nečega od onih primijenjenih zen mudrosti, razbacanih po Devet priča J. D. Salingera. U toj pomirenoj jednostavnosti ima žalosti i melankolije, ima smrti. Ali takve pokraj koje se penjač svakodnevno penje i lako mu je s njom. Ta jednostavnost i stroga običnost misao su, i konačna mudrost, ove slike Ivana Posavca.

II

Početkom osamdesetih jugoslavenska pop kultura bila je na svojim vrhuncima. Rađali su se punk i novi val, u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu snimani su filmovi koji će odrediti sentimentalni odgoj budućih naraštaja i koji će postati relevantni u europskim okvirima, rađao se pogled na Balkan, obilježen Ciganima, zločinima iz strasti, ljubavnim i političkim tragedijama, koji će u narednih dvadesetak godina postati nekom vrstom općeprihvaćene geopolitičke i kulturne definicije, kojom će se, kada se 1991. počne događati ratna krvavija, objašnjavati intenzitet zločina i njegova stvarna, oku CNN-a skrivena motivacija. Iste je godine Emir Kusturica započinjao svoju veliku svjetsku karijeru, dok su na pozornicama omladinskih klubova prvi puta odsvirane najvažnije pjesme onoga naraštaja koji će, po logici regrutnih spiskova, ginuti u budućem ratu.

Te 1981. Ivan Posavec navršio je tridesetu. Imao je tek koju godinu više od onih koji su stajali na sceni, ali je bio puno stariji od njihove publike. To je, na neki način, bila idealna pozicija da se na događaje gleda sa strane. Nije postao kroničar jednoga burnog vremena, nije bilježio povijest koja se zbivala iz tjedna u tjedan, petkom, subotom, a katkad i češće, na koncertima i kulturnim zbivanjima koja će, kao rijetko što u našoj povijesti, ostati svježa, nova i moderna čak i nakon što od njih prođe četvrt stoljeća. Posavec nije snimao fotografije na kojima će se u totalu s publikom, među tisućama dječaka i djevojčica, jednoga dana prepoznavati veterani neuspjele kulturne revolucije.

U biti, nikada on nije bio kroničar. Samo je stajao sa strane i gledao.

Na takav je način, sa strane, snimio par fotografija Branimira Štulića (i inače je uvijek pokušavao snimati fotografije u paru…). Na njima se ne vidi lice karizmatičnoga pjevača i deklamatora, niti prsti koji su svirali gitaru. Na slikama je oznojeni i izvijeni Štulićev vrat, s nabreklim žilama, goluždrav kao u neke poluočerupane ptice, s nekako čudno odsječenom čeljusti, kao da je iznad kadra ostalo lice mrtvoga kamarada iz skupine Baader-Meinhoff, pogubljenog s leđa u nekoj crnoj kronici u godinama koje su prethodile.

Međutim, ta fotografija, kao i većina drugih, ima svoju priču, ima kontekst koji je danas, nakon što je minulo vrijeme čije je subjektivno trajanje nadmašilo svih dvadeset sedam solarnih godina, gotovo sasvim zatajen. Vratni portreti Branimira Štulića danas, pretpostavljamo, imaju neko drugo značenje. Slikani su u vremenu koje je bilo dovoljno intenzivno da se nije moralo ufati u vječnost i u vječne kontekste. Osim toga, Posavec nije fotograf koji pretendira na trajna značenja. Kao i svaki ozbiljan novinar, svoje je poglede na povijesna zbivanja prepuštao mijenama.

Ali zanimljivo je, makar opet iz sentimentalnih razloga, podsjetiti se zašto je taj par Štulićevih fotografija u ono vrijeme bio tako slavan, važan i često reproduciran. Razlog je sasvim estetski: zato što se na tim slikama vidjelo nešto što je predstavljalo bit stvari, nešto što su svi gledali i doživljavali, ali nisu uspijevali definirati. Na paru Posavčevih slika bila je zabilježena Štulićeva kristolika i proleterska poza koju je svih tih godina, možda čak i nehotice, zauzimao na svojim koncertima.

Stalak s mikrofonom uvijek je bio postavljen malo previsoko, tako da se pjevač propinjao dok bi pjevao, publika je gledala u njegovu vratnu jabučicu, dok je on gledao iznad njezinih glava, negdje u daljinu ili u nebo, u stroboskopske stropove dvorana. Istovremeno, ruke su mu bile obuzete oko gitare, koja je bila prenisko položena, prsti su jedva hvatali žice, tako da je postojala neka napetost, i raspetost, između tog visokog mikrofona i tih niskih žica. Njegov pomalo kreštav i patnički glas bio je ispunjen panikom i nervozom. U njemu se osjećao politički naboj, skandiranje s barikada, koji je bio neusporediv s prethodnim društvenim iskustvima generaciji kojoj je pjevao. Štulićeve vješto i nadahnuto napisane pjesme o sovjetskoj opasnosti, korupciji u društvu, devijacijama vladajuće klase i životu proletarijata bile su uzbudljive jer se u njima osjećala opasnost, doživljavalo ih se kao nešto zabranjeno, nešto što se tada, i možda više nikada, bez ikakve patetike smjelo nazvati slobodom.

Ti koncerti trajali su dva i pol, tri sata. Između pjesama nije bilo stanki, Štulić je pjevao bez odmora, kao radnik u zeničkoj željezari, a njegove nabrekle vratne žile i oznojena koža bile su vidljivije od njegova lica. Čudno kako to nitko, osim Ivana Posavca, nije primijetio. Velika fotografija je ona koja prikazuje nešto što su gledali svi, a vidio je samo jedan.

III

Još jedan par fotografija s temom zajedničke povijesti.

Iznad ćelave muške glave sklopljeni su, u prepoznatljiv simbolički red, srp i čekić. Na drugoj slici glava se pognula, tako da se čini kako je više nema, odsječena je. Iako je potpis pod ove slike „Zagreb 1984.“, još uvijek znamo da glava na slici pripada Tomu Gotovcu i da snimke korespondiraju s performansom koji je tih godina često ponavljao. No, jednoga dana kada se stvari zaborave – a kod nas barem na zaborav možemo pouzdano računati – ta ćelava glava, koja zatim biva odsječena, moći će pripadati kakvom anonimnom, živom monumentu radničke klase. Tako tu sliku, vjerojatno, i gledaju u onim inozemstvima u kojima se o Posavcu i Gotovcu, općenito o ljudima, malo zna, ali se zato puno zna o političkim sustavima kroz koje smo prošli.

Par slika Zagreb 1984. zgodna su provokacija Centralnome komitetu ili barem mjesnim komitetima u malim i odavno zaboravljenim radničkim i rudarskim varošicama bivše Jugoslavije. Lako vam je zamisliti ambicioznog sekretara koji nabire svoje guste obrve, a između njih usijeca se bora, usijeca se sutjeska brige za budućnost komunizma pred ovakvim uvredama. Naravno, ove fotografije ne pokazuju ništa jako ozbiljno, niti iza njihove subverzivnosti stoji neka duboka i razrađena ideja. Riječ je o vicu, vedrom i bezobraznom, kakvi su osamdesetih bili u modi, a s pojavom punka i novih kulturnih estetika dobili su svoju umjetničku artikulaciju. Mladež se jednostavno zabavljala provocirajući starež. Nema tu ničega što bi se moglo nazvati artikuliranom ideološkom kritikom, kao što su u ono vrijeme sugerirali komiteti ili kao što, s druge strane, sugeriraju umni teoretici. Bože, koliki li su samo neprohodni, dosadni i smrtno ozbiljni članci i rasprave bili ilustrirani ovim parom Posavčevih fotografija.

Kao i svaki dobar vic s ideološkim nabojem, tako i ovaj pretendira na svoju razumljivost. Sliku ćelavoga muškarca sa srpom i ćekićem, a potom istog tog muškarca, ali bez glave, mogao je te 1984. razumjeti ama baš svaki punoljetni i mentalno normalno razvijeni stanovnik Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije. A bilo je smiješno, i izazovno, to što će se neki uzrujati. Bez toga vic ne bi ni funkcionirao. Bez toga bi fotografije izgubile svoj kontekst i postale ono što danas jesu: točna ilustracija i interpretacija jednoga vremena. Posavec je oduvijek rado pristajao na ulogu ilustratora i interpretatora vremena. Dijelom se to može pripisati činjenici da je radio u novinama, i to u vrijeme kada je fotografija često imala ulogu društvenoga komentara, kao recimo i danas u Hrvatskoj skoro sasvim izumrla novinska karikatura, no Posavčevo interpretiranje vremena dijelom je i stvar njegove intelektualne vokacije. On nije fotograf zato što ne želi govoriti, nego je fotograf baš zato što bi nešto htio reći.

Na takav način mogao bi se tumačiti i taj par danas antologijskih fotografija sa srpom, čekićem i glavom.

IV

Najsigurniji način da bi umjetnik vazda ostao umjetnik jest taj da rano odredi formalne i tematske granice svoga djela. Recimo, da uvijek piše isti roman ili da snima isti film. Tada će, čak i ako je sumnjivoga dara, s vremenom steći prepoznatljivost. Stari se umjetnici od mladih razlikuju po prepoznatljivosti. Ona je znak zrelosti.

Najpouzdaniji način na koji ćete prepoznati diletanta u umjetnosti jest taj što diletant slika i apstrakcije, i pejzaže, i uvale na Azurnoj obali, i zimske predjele, i mrtve prirode. Istina, može vam se dogoditi da za diletanta tako proglasite Marca Chagalla. On, recimo, nije odredio formalne i tematske granice u okviru kojih bi se kretao, nego je cijeloga života radio kako mu je bilo po volji. Razlika između Chagalla i diletanta je ta što je Chagall znao da tako ne treba, pa je, usprkos takvome saznanju, baš tako radio.

Posavec je po svojoj raznolikosti i neuklopivosti sličan Chagallu. Sličan mu je i po sklonosti slikovnoj naracijama, društvenom komentaru i zavičaju. Tu sličnost i prestaje, ali ipak ju nije loše spomenuti zbog onoga što, možda i kao moralni stav, stoji iza nje. Projektiranje vlastite karijere svakako je korisno po umjetničku egzistenciju, može biti korisno i pri interpretaciji umjetnikova djela, ali takvo projektiranje samo po sebi umjetnost nije. To onda znači da se može i bez toga.

Posavec snima vrlo različite slike. Osim što se one razlikuju kroz vrijeme koje između njih protekne, često su vrlo različite i ako su snimljene u isto vrijeme. Ta raznolikost, i skoro tvrdoglavo inzistiranje na njoj, konstanta su u njegovome radu. Gdjekad je to i iznuđeno: recimo, teško je uspoređivati glamurozne kolor portrete snimljene za Gloriju s turopoljskim crno-bijelim pejzažima, na kojima je tako pusto i mirno, a vrijeme je stalo kao u onom lijepom i već davnom madžarskom filmu. Činjenicu da u isto vrijeme radi na sjaju za ženski magazin i na vlastitim metafizičko-zavičajnim meditacijama netko drugi bi vrlo jednostavno riješio: za novine bi radio sa sklopljenim unutarnjim okom. Takve bi slike bile jednako upotrebljive, uredništvo i čitateljstvo bilo bi prezadovoljno, jer veliki fotografi i zatvorenih očiju sasvim dovoljno vide, ali tako kod Posavca ne ide. On za Gloriju slika s jednakim uvjerenjem, i širom otvorenog oka, kako slika i za neku svoju privatnu vječnost. Nije važno koliko će biti onih koji će to prepoznati na fotografiji, niti kome će uopće biti važno kada se umjetnost pojavi u magazinu, između dva-tri skršena braka i putovanja na egzotične otoke.

V

Na pojedinim fotografijama snimljenim sedamdesetih i početkom osamdesetih vidljivi su utjecaji nekih od generacijskih uzora.

Gledamo sličicu, skoro žanr-scenu, na kojoj pas na uzici vuče na suprotnu stranu, dok od para koji ga je izveo u šetnju vidimo samo noge. Te noge, što izgledaju kao da su obučene i obuvene u jugoslavenski socijalizam, ne obaziru se na psa, nego se čini kao da nastavljaju svojim putem i kao da se scena događa između fotografa i psa, dok ostatku svijeta ostaje nevidljiva. Prizor je istovremeno depresivan i šaljiv, pa iako u njemu nema ničega grotesknog, podsjeća na radove Diane Arbus. Nađe se među Posavčevim fotografijama iz tog vremena i izravnijih arbusovskih prizora, u zanimljivoj korespondenciji s proleterskim sirotinjstvom jugoslavenskih suburbija, ali ništa kao taj pas koji vuče na svoju stranu nije tako bolno podsjetilo na fotografkinju koja je, skupa sa Sylvijom Plath ili tada mondenim Antonionijevim filmovima, bila važan protagonist naraštajne kulturne identifikacije i poetike.

Na Posavčevim slikama iz tog vremena mogu se vidjeti i svjetla i sjene Toše Dapca, a možda je to samo gledateljev privid, zavaravanje koje je nastalo zbog načina i intenziteta protoka vremena. Lica i figure iz Posavčevih sedamdesetih su nam na stanovit način jednako daleki i mitski kao i Dabčevi Ljudi s ulice. U oba slučaja između gledateljeva i fotografova iskustva, te između socijalnog i kulturnog identiteta njegovih modela, stao je po jedan rat. A znamo da ništa kao rat ne briše prethodne identitete, pogotovu ako su po svojoj prirodi tako ranjivi i skloni mijenama kao identiteti gradske sirotinje.

U osamdesetima Posavec je, uz punk i novi val, pronašao još jedan opsesivan motiv: komunistički ceremonijal.

Fotografirao je zvijezde petokrake i zastave za koje ne znamo, jer su crno-bijele, jesu li jugoslavenske ili hrvatske. Na njima je ista zvijezda, i tako često je neki praznik na tim Posavčevim slikama. Zašto bi se zastave i vješale ako nije praznik?

Među tim slikama je i kolor s partijskog kongresa: golema scenografija s urednim i pomno dizajniranim logotipom, crvena kao što više nikada ništa neće biti crveno, a pri dnu tog impresivnog simboličkog svemira, koji se činio vječnim kao i svaka religija, vidi se skoro minijaturna govornica, za kojom govori drug Mika Špiljak. Ne bi ga se moglo ni prepoznati da nije potpisan ispod fotografije. Ne vide mu se crte lica, ne „čuje“ ga se kako govori, skoro da ga i nema.

Ova neobična fotografija djeluje zloslutno. Zapravo, to je najstrašnija među Posavčevim slikama. Na prvi pogled, mogla bi to biti razglednica u slavu Partije, kakve su se tih godina objavljivale još samo u listu Komunist, te u pokojem revnijem izdanju dnevnih novina za trajanja kongresa. I naravno, u sarajevskom Oslobođenju, koje se u zaglavlju lista dičilo sloganom za svaki dan: „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!“ Ali što duže gledamo u sliku, to nam počinje smetati ono što je na njoj pogrešno: minijaturni čovječuljak za govornicom, kojemu se od sve njegove pojavnosti jedino još vide ćelava glava i naočale debelih rožnatih okvira. Pri usporedbi s golemim slovima, kao izvučenim iz najmodernijeg Letraseta, on je prosto zanemarljiv. Ništavan.

Blaženiku koji brzo gleda i sve vidi u skladu s naputcima vremena u kojemu živi, taj čovječuljak ostat će nevidljiv. Prijeći će preko njega kao preko dlačice na objektivu neurednog snimatelja. Oko blaženika naučilo je da uvijek i u svakome vremenu vidi ono što je važno. A na Posavčevoj slici naprosto se sve crveni od važnosti.

Međutim, onome koji vidi, ova fotografija djelovat će krajnje subverzivno i zloslutno. Upravo iza nje, a ne iza snimki tenkova ili automatskih puški, slijedio je rat. Tog trenutka dok gleda kongresni prizor i priprema se zaustaviti ga na svojoj snimci, fotograf o tome, naravno, ništa ne zna. On nepogrešivo bilježi znakove, ali nije na njemu da ih dešifrira. To je, ipak, posao proroka i vidovnjaka, a možda i političkih analitičara na udarnim stranicama dnevnih novina.

Fotografija minijaturnog druga Mike Špiljka ispod kongresne scenografije nije nastala iz efektnoga vica, poput slika sa srpom, ćekićem i glavom, tako da se pred njom nećemo razvedriti, niti će je politički esejisti i naknadni apokaliptičari komunizma koristiti kao zgodno ilustraciju. Iako je crvena, ta slika je mračna i odbojna onima koji će je vidjeti, a laka i površna takvima koji imaju sreće da na znakove vremena gledaju zatvorenih očiju.

VI

Osam slika mora Ivan Posavec snimao je šesnaest godina.

Ne baš svakoga dana, a vjerojatno ni svake godine, ali ipak je šesnaest godina prošlo od prve do posljednje fotografije. Nevidljivo je, međutim, kada je koja snimljena, jer se na moru ne vide mijene od godina. Bonaca, morske struje, slab jugo… Samo to. Mreška se pučina ispred Rabca, uokvirena okom koje gleda kroz objektiv, i na svakoj je slici drukčija.

VII

Posavčeva fascinacija zvijezdama petokrakama, nastala u vrijeme posljednjih partijskih kongresa, sličnog je podrijetla kao i fascinacije Grupe šestorice, pogotovu Mladena Stilinovića. Kako se jedno vrijeme bližilo svome kraju, tako je valjalo zabilježiti njegove znakove. Kao što neki ljudi imaju običaj snimati obiteljske fotografije s bakama i djedovima koji će uskoro umrijeti. Da se upamti i da se pokuša razumjeti ono što neminovno dolazi.

Pritom, komunistička se ikonografija našla tako blizu sa subkulturnom ikonografijom rock’n’rolla. U jednom trenutku se, možda, činilo kako će se utopiti jedna u drugoj i kako ćemo komunističku ideologiju zamijeniti hedonizmom novoga vala i modnim buntom punkerskih parola. Bila je to generacijska zabluda, koja iz današnje perspektive može djelovati naivno, ali je i kao zabluda ostala plemenitija od većine istina kojima je bila zamijenjena. Iz današnje perspektive petokrake se čine tako daleke i davne, dok su kožne jakne i traperice iste kao i sada. Ali u tome nema ničeg utješnog. Dok promatra Posavčeve slike na kojima se dodiruju komunizam i rock’n’roll, čovjek se zapravo nema čemu nadati. Povijesni uvid Ivana Posavca nije nostalgičan. On je bio preozbiljan fotograf da bi snimao razglednice.

VIII

Na fotografiji Pula 1979. vidimo stol sa četiri stolice i priborom za jelo. Snimljen je tako da mu se ne vide noge, jer ono važno nalazi se na stolu i ispred njega. Ispred je morska pučina, sve do horizonta.

Po šalicama za čaj ili kavu, okrenutim naopako na tanjurićima, sudimo da je stol postavljen za doručak. Šalice su, kao i stolice, tipični primjerak jugoslavenskog dizajna sedamdesetih. Možda su i drugdje bile iste takve, ali to očima pred kojima je zaustavljena ova slika ne može biti važno, jer plitke šalice s tamnomodrim rubom (koji se na crno-bijeloj fotografiji ne vidi, ali se podrazumijeva) hotelski su inventar njegove mladosti ili djetinjstva. Ne treba inzistirati na sentimentalnom sjenčenju te činjenice, niti na nostalgiji koja bi se, može biti, osjetila u prisjećanjima na neke prošle hotele. Tim prije što je ova fotografija snimljena 1979, vjerojatno u proljeće ili ljeto, svakako u vremenu kada plitke šalice s tamnomodrim rubom nisu bile podsjetnik na prošlost. Ova slika, kao ni bilo koja druga u Posavčevom albumu, nije snimljena da bi jednoga dana imala sentimentalnu vrijednost

Stolice su najvjerojatnije od plastike, tako da se na njih može sjesti i u mokrim kupaćim gaćicama. U to doba izgledale su moderno i udobno. Neobično je da su takve stolice ikada mogle biti nove.

Raspored predmeta na stolu i oko njega odiše strogošću. Stolice su malo previše uvučene pod stol. Onome tko ih je tako složio sigurno je bilo silno stalo da hotel djeluje ozbiljno i uredno. Urednost je subjektivni dojam koji redovito implicira pretjerivanje u nečemu. Ne postoji urednost bez pretjerivanja. Da nije tako, stolovi postavljeni za doručak u hotelu ne bi se toliko razlikovali od stolova postavljenih za doručak u našim domovima.

A možda tu ima i naivne urednosti i strogosti jugoslavenskoga komunizma. Tko zna, trebalo bi vidjeti kako su u to vrijeme izgledali hotelski stolovi u Veneciji ili na Azurnoj obali.

Ivanu Posavcu se skoro nikada ne događa da mu se u kadru pojavi strano tijelo, da mu slika izgubi ravnotežu ili da djeluje kompozicijski neuredno. Ali ovoga puta pojavio se uljez. Komadić stolice sa susjednoga stola upao je u kadar. Da je barem bio veći, tada bi, možda, dobio svoje mjesto u kompoziciji. Ili bi razbijao kompoziciju. Ali on je tako sitan da smeta i djeluje slučajno. A ništa na slici i u priči ne smije biti takvo da djeluje slučajno, premda je, to umjetnik dobro zna, možda i većina toga slučajna. Samo što izgleda namjerno.

U fotografiranju, kao i u pripovijedanju, dovoljan je samo jedan rub plastične socijalističke stolice kojemu tu nije mjesto, pa da priča i slika izgube svoju čar. Gledatelj će, umjesto da gleda u stol i u more ispred stola, zuriti  u taj komadić stolice sa susjednog stola, uzrujavat će se zbog njega, osjećat će se kao da ima dvostruku sliku pred očima, kao da mu poskače slika na televizoru, kako se to događalo s aparatima iz tih godina, a ako je po zanimanju ili hobiju učitelj u amaterskome foto klubu, stavit će ovu sliku pred svoje učenike, dvojicu osmoškolaca, lokalnog pjesnika i mladu šumarevu udovicu, pa kad ih upita – što na ovoj fotografiji ne valja? – svaki će od njih, uključujući i udovicu, odgovoriti kako je fotograf previdio rub stolice.

Naravno, neće biti u pravu učitelj u foto klubu, krivo će učiti lijepu šumarevu udovicu, jer se taj rub plastične stolice možda i jest slučajno našao u kadru, i možda se većini gledatelja učini uljezom i viškom, ali bez njega ne bi bilo ove slike. Možda bi završila među restlovima, u smeću, među fotografijama koje nikada nikome neće biti pokazane.

S lijeve strane stola, po cijeloj visini slike, vidi se zatamnjenje. To je, možda, dovratak ili je rub zastora, i sigurno se nije slučajno zatekao u kadru. Bez njega, i bez ruba stolice sa susjednoga stola, ova fotografija izgubila bi svoju atmosferu. Pomalo bi djelovala kao razglednica ili slika iz nekog art turističkoga prospekta. Činilo bi se kako je prizor, na najgori mogući način, namještan pred slikanje. Izgubio bi se dojam iščekivanja. Ne bi se vidjelo kako će sljedećeg trenutka, ili za deset minuta, nerazbuđeni jutarnji gosti prići stolu, izvući stolice i sjesti da doručkuju. Ne bi ova fotografija izgledala kao prizor iz nekog Viscontijevog filma i ne bi se na njoj osjećala drama onoga što će se dogoditi i u što je fotograf potajice ušao. Ostao bi samo višak urednosti, lišen svake atmosfere. Ne bismo mogli vidjeti što ta slika jest, niti bi nam se pričinjao brod u daljini

IX

Titova smrt bila je kolektivni performans.

Ivan Posavec tako je i snimio taj događaj. Na dvanaest fotografija smanjenih na veličinu kadrova u stripu gledamo puste gradske ulice, i onda odjednom grupice ljudi koje se tiskaju oko izloga s televizorima. Titova smrt trajala je više dana. Petog, i posljednjeg dana bila je sahrana u Beogradu. Ljudi koji su se zatekli na ulici gledali su taj događaj u izlozima trgovina. Jedini živi stvorovi koji su propuštali taj finale smrti bili su gradski golubovi, i Posavec koji je sve to snimio.

Serijal se zove J.B.T. Zagreb 8.5.1980.

X

Na slici Bjelovar 1992. uz nogu hrvatskoga vojnika pričvršćena je futrola s nožem. Na koricama noža piše CRO. Vojnik čuči i čini se da u rukama drži automatsku pušku. Ništa drugo o njemu ne znamo, zapravo ga ni ne vidimo, jer je ovo fotografija noža, a ne čovjeka. Vidimo i hlače, koje nisu vojničke, i čizmu koja vojnička jest. Takve su se čizme nosile u JNA, vojsci koju je, možemo po jednom bizarnom detalju pretpostaviti, služio ovaj vojnik: način na koji je vezana vezica na čizmi ne postoji u civilstvu. Već prvoga dana u kasarni regrut bi naučio takvo vezivanje – s  unutrašnje strane, iza stopala, tako da se čvor nikada ne vidi – pa bi mu nakon dvanaest mjeseci besmislene i zatupljujuće službe već bilo nezamislivo da bi netko vezicu na vojničkoj čizmi mogao vezati na neki drugi, recimo normalan i ljudski način. Kada je došao rat i kada su pod novim znakovljem i u drugoj vojsci ti ljudi krenuli braniti svoje domove ili čitavu domovinu, oni su bez puno razmišljanja čizme vezivali onako kako ih je naučilo u JNA, iako to nema nikakvog praktičnog smisla. Štošta se vidi na fotografijama, ali kao da su ljudi prestali govoriti o onome što vide. Slika Ivana Posavca nisu apstrakcija, štoviše, on često inzistira i na naraciji i na simbolici, tako da bi trebalo govoriti o onome što se na slici vidi.

XI

Pet neobično odjevenih muškaraca plove u riječnome čamcu i sva petorica gledaju u objektiv koji je negdje gore, kao da se fotograf popeo na drvo, i samo što s drveta ne padne u vodu.

Sve izgleda kao da je riječ o snimanju naslovnice za najnoviji nosač zvuka, ili se radi o prilogu za nekakav obiteljski magazin. Naravno, fotografija je u koloru, kako je to i red u današnje vrijeme.

Bila bi slatka i zgodna ova sličica, zaboravili bismo je brzo, da nije pet mirnih i dobro raspoloženih patki, koje plove malo iza čamca s pet neobično odjevenih muškaraca.

Nema tog fotografa na svijetu koji bi bio u stanju animirati patke, čak pet njih, da u miru i složno zaplivaju u službi umjetnosti. Ali posreći se tako da one ipak zaplivaju i da se svijet na fotografiji nađe u praiskonskoj ravnoteži. Ljudi je moglo biti četiri, kao što je i patki moglo biti šest, ali eto nije.

Dobro je kod Posavca što nema ništa protiv vica na svojim fotografijama. Pogotovu ako se vic dogodi sam od sebe. On ima oko za gegove oko sebe, godi mu kada je nešto smiješno.

XII

Čak i danas, u digitalnoj eri, na papiru se rađa, živi i traje fotografija. Golema većina onoga što je Ivan Posavec iz svoga opusa odabrao kao vrijedno gledanja završilo je na gradskome otpadu, u strojevima za reciklažu, u podrumima, na dnu drvenih kašeta u kojima su čuvaju stare stvari, u prozorima kroz koje više ne prodire svjetlo, na svim smetlištima i đubrištima Hrvatske i bivše Jugoslavije, kod autolakirera u predgrađima koji preko Posavčevih fotografija lakiraju truli branik na opelu iz osamdeset i neke, u uramljivačkim radnjama u Zagrebu i Beogradu, gdje se njegove slike, otisnute na novinskome papiru, stavljaju između slike koja se uramljuje i bijele pozadine s pečatom firme, da bi ih za pedeset ili sto godina otkrivali kada se okviri raspadnu. Ćelava glava sa srpom i ćekićem u stotine tisuća primjeraka, vrat Branimira Štulića višekratno objavljen na stranicama Poleta, beogradskog NON-a (Novih omladinskih novina) i sarajevskih Naših dana, potom portreti jugoslavenskih političara na stranicama odavno ugašenog tjednika Danas, te na kraju Gloria… Sve te gomile staroga papira, uništene ili očuvane, dio su Posavčeva opusa. Kada su po hrvatskim i bosanskim gradovima gorjele knjižnice, obiteljski tavani i domovi nekog dobrog svijeta koji je čuvao stare novine vjerujući da je u njima sadržana neka važna ili spasonosna povijest, gorio je na većini tih mjesta barem po jedan Posavec.

Za grafiku se kaže da je umjetnost multioriginala. Isto se može reći za fotografije Ivana Posavca. Ali nije svaka fotografija multioriginal, niti je svaki fotograf u stanju izrađivati takve slike, koje će i u sto tisućitoj kopiji, u tiskari koja se raspada, i pod rukom tiskarskoga radnika koji se noćas napio od sreće, jer je ispratio sina u vojsku, izgledati tako da će ujutro u nekom provincijskome gradiću u Slavoniji, ili u srednjoj Bosni, tamo gdje se šest mjeseci u godini ne diže magla, za kavanskim stolom, prekrivenim kockastim stolnjakom, s limenom pepeljarom na sredini, neki običan čovjek reći samome sebi i konobaru: Vidi dobre slike!

Nakon karijere provedene u novinama Ivan Posavec savršeno je savladao umijeće izrade multioriginala, takvih fotografija koje će, i nakon što se tiskarska boja razlije po njima, tom čovjeku ispred jutarnjih novina izgledati kao na izložbi. Takva je fotografija dar, koji će, vjerojatno, već sutra završiti u smeću, ali to na neki način i jest prirodna sudbina svake slike koju zabilježi ljudsko oko. Svaku proguta zaborav, proguta je smrt, svaka je slika kao fotografija objavljena u novinama, koje će ujutro donijeti osvježenje i sreću, trajati kratko i već sutra biti bezvrijedni papirni leš.

Naravno, moglo je i drukčije biti, jer ipak većina onih fotografa za koje se zna da su doista veliki ne rade u novinama. Možda su nekada i radili, ali u ozbiljnim godinama, kada im je i umjetnost postala ozbiljna, više ne. Fotografija je medij urednih i pedantnih ljudi, a novine nisu mjesto gdje čovjek može biti pedantan. Eto, valjda je i to razlog što veliki fotografi bježe od novina, slikaju za vječnost i za marketinške kampanje, predavaju po akademijama, žale se kako država malo daje za kulturu, ponašaju se kao umjetnici u tranziciji.

Ivan Posavec najpedantniji je i najuredniji fotograf kojeg znam. Taj umjetnik novinskih multioriginala, zen fotograf koji po šesnaest godina slika kvadrat morske pučine kod Rabca, angažirani komentator i kroničar povijesti naših života, i novine je učinio urednim. On je slobodan čovjek, nikad ne pozira, kao što nije poziralo ni njegovih pet patki.

Moja nena svoj životni vijek proživjela je krećući se uvijek u istom magičnom krugu; od kućnog praga do avlijskih vrata. Rijetko je negdje odlazila, a ako bi učinila izuzetak pa se negdje i zaputila, ona je uvijek tražila razlog i izgovor da se čim prije udalji te povrati svojoj kući. Dok je još mogla, dok je u njoj bilo kuveta, znala je katkad otići do Džemile, ali i to je ubrzo minulo jer nije željela sresti se s Nefom i Alijom. Znala bi preći kod Avdaginice, rjeđe kod tete Sale, to joj je uz kapiju, odmah u sokaku, pa takve posjete i ne držim za važne.

U kući svojih roditelja možda sam je vidio svega dva ili tri puta u čitavom životu, a da je dolazila više i češće, ja bih to sigurno znao pa bih s radošću i taj podatak ovdje unio. Iz nekog samo njoj poznatog, a meni potpuno nejasnog razloga, nena je od samog početka prezrela moju majku. Smatrala je da osoba poput moje majke ne može pozitivno djelovati na njenog sina. Držala je da u toj mladoj „seljančici“ ima nešto od rasipničkog, da je rođena samo za „kafane i provode“ te da će ona kao takva još dodatno srozati njeno, ionako ruinirano dijete. Svoje tvrdnje znala je potkrijepiti i riječima, a kada su moji roditelji zauvijek napuštali tu kuću, nena za njima nije prosula brokaču vode za sretan povratak, nego ih je ispratila povikom: „Hajte. Široki vam puti. A s njom ti ne vele nikad imat dvije jake za vratom.“

Jednom sam, u ljeto 1998, sjedili smo sami u kući, pitao nenu o tome. Želio sam znati zbog čega je prezrela moju majku? Zašto se otac u toj kući uvijek, pa čak i u vremenima ranog djetinjstva, osjećao poput kopileta? Želio sam znati detalje i sve one mučne potankosti. Jesam li se već tada pripremao za ovu knjigu, je li se budio pripovjedač u meni, u to vrijeme neumorno sam igrao nogomet, trudio se položiti ispite na fakultetu, čitao, a noći trošio bančeći i udvarajući se raznoraznom ženskinju, pri tom ne vodeći računa o tome da li je dama slobodna, ili je već nekome obećala ruku.

Nena je posegnula za cigaretom i glasno uzdahnula. Odbila je dim ili dva, a onda briznula u grlen plač. Mislio sam je pitati još ponešto, ali mojoj neni više nije bilo do razgovora.

Pa opet, strašno sam volio tu ženu, možda čak i više nego vlastitu majku, a to što se ona prema svojoj snahi postavila na takav način, ne držim njenom krivicom, nego upljuvkom drugih ukućana. Znamo i kojih. Čvrsto vjerujem da bi se nena i moja majka olako, i bez muke sporazumjele te pronašle zajednički jezik, e da su u toj kući bile same i jedine žene. Međutim, to se nikad nije ostvarilo, u toj kući, kao kakve uhode, stalno su se vrzmale i dvije nenine kćeri, te očeve sestre, obje smutljive i beštije. Moj otac zbog svega je bježao u pijanstva, zaranjao u čašu, a kad bi mu se razbistrilo, on bi uredno prihvatao ponuđene terenske poslove, odlazio je put Budve i Splita, danju radio i mučio se, a noću činio lom po krčmama i trudio se sve zaboraviti. Sazrijevala je odluka u njemu, ali, eto, nije imao snage i da se izjasni.

Ne znam kako se to dogodilo i koliko je teška morala biti svađa i rasprava nakon koje je otac zauvijek zalupio vratima roditeljskog doma, niti je to za pripovijest važno, stvar je bila i ona se više ničim ne da ispraviti, a ja sada pripovijedam o svojoj neni, o njenoj mršavoj prilici skutrenoj na sećiji u kući svojih roditelja. Činim to usputno i s nekoliko rečenica jer o tome se i nema bogzna šta za reći, to su mučni prizori i okrhnute slike, pa opet, i to su detalji do kojih držim; to su sitnice od kojih gradim svoje pripovijesti. To je lažna učtivost, nikakve srdačnosti, samo suzdržanost koju katkad probije zajedljiv ton a rijetko osmijeh i blagošću ispunjena riječ.

Moj otac, kad ju je zatekao ta dva ili tri puta u svojoj kući, bio je ozaren i posve ispunjen, prsa su mu se osjetno nadimala, a oči punile suzama, dok se, s druge strane, majka trudila biti ljubaznija nego što je inače prema neni bila, čak je sipala šale i dosjetke. Nutkala je staricu kafom i kolačima, uvijek se tu pronalazila kakva đakonija, pa opet bi joj lice bujalo, a ona se, jadna, trudila nasmijati. Nena bi pušila cigaretu, jednu za drugom, ulagala napore održavati razgovor živim, trudila se da priča uvijek teče, da se ne prekida, jer tad bi nastupale one mučne, neugodne pauze, onaj tajac koji otkriva pravu i jedinu istinu: tu se više ništa nema za reći.

Nena je, dakle, ta dva ili tri puta boravila u kući mojih roditelja, a njih oboje nakon toga živjeli su u uvjerenju kako je starica djelovala opušteno i bez nelagode, a samo ja znam, u to se, ustreba li, mogu i zakleti, da to nije istina, i da bi nena, radije, da nije ni dolazila.

Ustajala bi naglo, pamtim te pokrete, često i u sred priče, skoro pa iznebuha, sa stola kupila cigarete i „fajercak“ te odlazila, uvijek pod izgovorom da kod kuće nije oposlila sve što treba; da mora namiriti kokoši, unijeti drva za potpalu ili pomusti hajvan.

Ustvari, odlazila je zbog osjećaja nelagode, pa možda i stida. Ko bi znao. Gledao sam kako mršava i ispijena, hita i nestaje na kraju ulice. Vrškom prstiju skuplja nabore dimija, glavu, umotanu bijelom šamijom, nakrivila je malo u desnu stranu, i žurno odmiče.

S nekakvim osjećajem gorčine, ulazio bih u kuću, sjedao na isto mjesto gdje je do maločas sjedila nena, i gledao po licima svojih roditelja. Oni šute. Katkad sa stola posegnu za cigaretom i uzdahnu. Kod majke još buja lice; svi znamo šta to znači. To je uvod u žučnu raspravu koja slijedi, pa se ubrzo povlačim u sobu. Jer šta ja imam slušati ogluške i biti „biber po pilavu“ dok odrasli razgovaraju. Liježem, dakle, na krevet a slap svjetlosti slijeva se između škura i prodire u sobu. To su utješni trenuci. Nebo se osipa zvijezdama dok tamo, u primaćoj sobi, započinje žagor. Prvo istiha i oprezno, a onda sve glasnije i bez zazora. Prebacujem jastuk preko glave i kao mantru ponavljam neke glupe i teško izgovorljive riječi. Ponavljam ih toliko dugo sve dok me ne obuzme mrtvilo a san preuzme klonulo tijelo.

x

Onako kako se znatiželjan deran primiče odrasloj osobi, tako sam i ja, u poraću, počeo izbliza posmatrati djeda. S početka oprezno, možda i malo stidljivo, a već kasnije slobodno i bez ustezanja. Nisam ga doživljavao kao svojtu, niti se on, makar nekad, potrudio da me razuvjeri. Moj djed i ja bili smo potpuni stranci, usudio bih se reći, neskloni jedan prema drugom. Pamtim ga kao namrštenog i mučnog, isključenog za stvari koje ga se direktno ne tiču. Satima je mogao ležati na kauču, među svojima, a da za čitavo vrijeme ne izusti niti riječ. Zurio bi u televizor, a protezao se samo da iz otvorene kutije, sa stola, dohvati keks. Vrijeme je kratio prebirući ladice, tamo je odlagao baterijske lampe, imao je cijelu kolekciju tih lampi, bio je opsjednut njima, zagledao ih je sa svake strane, gasio svjetlo u sobi i onda, poput zaigranog dječarca, štrokao njima, uvijek namršten i pomalo zajedljiv. Druga pasija bili su mu satovi, volio je satove, kako ručne, tako i one džepne, u oklopu i s lancima, imao ih je na desetine, a kupovao je, također, novčanike i nebrojene špilove karata. Svu tu sitnjež djed je njegovao kao jedinu svojinu, dok je za sve ostalo pokazivao otklon i zanemariv odnos.

Moj djed na ovom svijetu boravio je čitavih osamdeset godina, a da za cijelo vrijeme nismo iskreno porazgovarali. Uvijek izbrijan i dotjeran, vječito uglađen i s gardom, taj čovjek ništa od tih urođenih gospodskih manira nije nudio ukućanima. Svoj šarm i polet rasipao je kojekuda, često u kafani i sa svijetom u čiji se nazor i životne poglede savršeno uklapao. Kafana mu je pristajala, a i on se, bez velikog napora, zavidno usklađivao s njom. Nije bio pijanac ni prznica, to nikako, prije čovjek koji voli kapljicu, a ona ga, eto, katkad prevari. Znao je nositi svoje piće, znao je kad je dovoljno te kad „valja ić.“ Često sam ga pratio kući. Iz kafane je izlazio nasmijan i čio, uvijek spreman za šalu, a ja bih ga takvog posmatrao, nerijetko bivao i začuđen, tim prije što nisam poznavao njegovu ležernu stranu.

A onda sam odlučio potpuno prići djedovom kafanskom stolu. Razgovarali smo. Nije se zanimao za moje školovanje, moje navike te eventualne planove za budućnost. Ne. Moj djed nije pokazivao takvu vrstu znatiželje. Nije ga privlačio ni sport (izuzev umjetničko klizanje i to kada se „talizaju“ žene), a ja sam sportom pokušavao ukrotiti svoj nemirni duh, danima sam igrao nogomet, trenirao, lomio ruke i noge, pravio dugačke pauze i hodao na štakama, a onda mu se ponovo vraćao.

Djed je radije govorio o svojim ukućanima, rjeđe o komšiluku, ali na onaj način koji se meni nije dopadao. Volio ih je ogovarati, posebno svog mlađeg sina, tražiti im mane i nedostatke, ismijavati ih izdaleka i natenane. S druge, pak, strane, o mojoj majci uvijek je govorio pohvalno, koristio je svaku priliku da preda mnom pohvali tu ženu, da istakne sve njene dobre osobine te da naglasi tu „sitku“ kroz koju je, jadna, bila cijeđena.

Uglavnom, sve ono što im nikad ne bi rekao u lice, volio je kazivati u kafani i preda mnom. Nisam pristajao na tu vrstu konverzacije. Ne volim takve razgovore, posebno one razgovore u koje bih uključio i osobe do kojih mi nije stalo. Dobre osobine svoje majke poznajem i bez da mi to neko drugi govori, a u djedovoj kući, izuzmem li nenu, i nije bilo nikoga ko bi me zanimao i o kome bih želio povesti razgovor.

Djed je to brzo shvatio, povukao se, pa smo za kafanskim stolom uglavnom šutjeli i gledali niz čaršiju, potpuno prazni i neusklađeni. Katkad bi nas, iz daleka, spazio Alija P, pa bi hitro prilazio pobliže kafani, tu bi čučnuo i leđima podupro duvar. Trebalo je proći neko vrijeme pa da pobliže upoznam djedovu kafansku narav te otkrijem nove crte unutar tog karaktera, crte koje će na mene ostaviti potpuno nov i snažan dojam.

O čemu se, ustvari, radilo? Događalo se da ga pratim kad se iz kafane, cvrcnut, zaputi kući. Djed će tamo ostati, a ja ću se zadržati tek časak i koliko je dovoljno da posjetim nenu. Koračali bismo tako, djed i ja, rame uz rame, a ako bi nas neko od starijeg svijeta sreo, znalo se dogoditi da se obrati djedu, da mu kaže: „Vidi se da ti je unuk? Pljunuti ti.“ Djed bi nešto progunđao sebi u bradu, ko bi znao šta to on priča, a ja sam sa zanimanjem pratio promjene na njegovom licu. Zabavljalo me posmatrati u šta se moj djed pretvara.

Već po izlasku iz kafane on bi namjestio ozbiljan, često i podrugljiv izraz na lice. Postajao bi mučaljiv i nevoljan za razgovor, a progovorio bi samo u nuždi i ako ga nešto priupitam, a to bi se, opet, dešavalo rijetko, jer i ja, baš poput djeda, nisam od priče i velikih riječi. Onog trenutka kada uđemo u sokak, djed se već potpuno stišava. Na tom mjestu, kao po dogovoru, mi prekidamo svaku komunikaciju. Pridržavam ga za lakat, u to vrijeme ruke su mu već upadljivo drhtale, tako ulazimo u avliju, i još dalje, u primaću sobu, ostavljajući dojam kao da smo se slučajno i uz put sreli. Moj djed francusku kapu vješa na rogove iznad vrata i bez riječi liježe na kauč. Sav je hirovit pa svi koji se tamo zateknu love pravi i povoljan trenutak da mu se obrate. Za to vrijeme ja sjedim na drugom kauču, pored prozora. Usnama prinosim cigaretu i gledam ispijeno lice svoje nene.

Slabo sam, kažem, poznavao svog djeda. Između nas nije bilo prisnosti, taj čovjek svoju ruku nikad nije spustio u moju kosu, niti me, makar jednom, posjeo u krilo. Takve stvari događale su se samo na filmu ili u onim porodicama koje su bivale manje krute. Kruti ljudi? Možda je tom rečenicom najlakše opisati mog djeda, a kad bolje porazmislim, i većinu članova moje porodice. Djed je bio takva, kruta, pomalo i osorna osoba. Smijao se jedino u kafani, a govorio je malo i samo ako već mora.

Tu osobinu da ne govorim ili da govorim jako malo, da sam rijetko ili nikako nasmijan, da sam ponekad drzak i osoran, i ja sam naslijedio od djeda. Pa šta, ne sramim se toga.

Po ustaljenom dnevnom običaju, djed je dva puta dnevno išao u čaršiju. Jutrom i pred veče; oba puta vraćao se pripit. Pamtim dane kada bih kao dječarac noćivao kod djeda i nene. To su bili dragi dani, još ponekad uzdahnem za njima. Hoću li više ikada biti onako bezbrižan? Već sasvim rano mi bismo gasili svjetlo i lijegali na razvučene kauče. Nena i ja na jedan, a djed na drugi. Ležimo i gledamo televizor. Prije nego ugasi svjetlo, nena bi iz kredenca iznosila kutiju keksa i stavljala je na sto, na dohvat djedove ruke. Često je to bio Lindžo, djed je volio taj keks. Znao bi pred spavanje pojesti i po čitavu kutiju. U to vrijeme često su na televizoru išli prenosi umjetničkog klizanja. Neni i meni to se nije dopadalo. Mi bismo radije pogledali kakav film, možda neki obrazovnog karaktera, ali djed je odlučio da će se gledati umjetničko klizanje, a nama ako se spava, pa to nam niko ne brani. Volio je gledati baš to. Uživao je zuriti u kakvu lijepu klizačicu, dok rumenih obraza i zadihana, čeka ocjene za svoj nastup. Po nekakvom svom izboru odlučio bi za koju će navijati. Psovao je ako bi je sudije zakinule prilikom ocjenjivanja, a ako bi nekim slučajem pobijedila baš njegova izabranica, znao je i poskočiti iz kreveta. Tad bi rekao: „Cara joj jebem, kako se prevrće ko da je od gume.“ Trajalo bi to njegovo oduševljenje neko vrijeme, a onda bi naglo splasnulo, djed bi hrkao, a već po jutru ne bi znao ni ko je pobijedio niti kome je noćas klicao. Jednom sam ga pitao o tome, čitavu noć gledao je muškarce kako klizaju. Ne znam je li i tad imao svog favorita pa sam ga pitao ko je pobijedio. On je prošao rukom kroz kosu, gradio se da me ne čuje, a kad sam ponovio pitanje, djed je podviknuo: „Šta ja znam ko je pobijedio. Još bi i o tom trebo vodit računa. Cara im jebem, utegnu muda u one kombinezone pa se baleče pred svijetom. Da se ja pitam, sve bi ih išćero na guvno, pa motiku u šake, brajko. Ne bi njima više na um padalo da se utegnutih muda pred svijetom talizaju.“

Takav je, velim, bio moj djed, ne ljutim se na njega. Ta zašto bih, on je živio po svom izboru i za ćeif, to mu niko ne može osporiti. A kada smo već zabasali u tu daleku prošlost, je li konačno kucnuo čas da opišemo i jutra u kući moje nene, rana jutra prožeta mirisom kafe i pečenog hljeba. Napolju se glasa pijetao; malo rakoli, a onda ispušta dugačak kukurijek. Odmah za njim javlja se pas, to nije potmuo lavež praćen cviležom koji sluti nevolju i nagovještava zlu kob. Ne, ne, to je čist i izdvojen glas u svitanju. Škripe letve u sokaku. To se Osman primiče torini. Sa željeznog koca taj čobanin smiče sindžir, on to čini spretno i bez srkleta a lokot mu ne treba. Ovdje se mal ne stavlja pod ključ, ta svoji smo i ne živimo u bojazni, a znamo da se svako rađa sa svojom nafakom. Tako se budi život u sokaku. Sada će i moja nena promoliti napolje. Glavu je povila šamijom, još stresa ramenima jer mraz štipa njeno krhko tijelo. Ona hita preko avlije s lugarom u ruci; lužinu izručuje pod šipak. Još se muči sažvakati koricu hljeba. Uvijek to čini prije kafe i prve jutarnje cigarete. Dole, pod avlijskim zidom, teta Sala smiče rezu s kapije. Ona rastvara gvozdena, žuto obojena krila. Onuda će, uglačanih cipela, svakog trena proći njeni muškarci. Njih četvorica. Svi odreda ljube Salin obraz; tako se sinovi opraštaju s majkom. Posljednji izlazi čika Avdo. To je nizak čovjek uredno potkresanih brkova. Na njemu je smeđi sako, a teta Sala popravlja mu ovratnik. On se blago osmjehuje, taj čovjek ne zna za prešu a taman posla da se zbog nečega jedi. Čika Avdo, nasmijan, još kratko razgovara sa svojom ženom, to je lijep prizor, on nam govori da nismo svi prznice i zajedljivci. Ima nešto otmjeno u držanju tog čovjeka; uzak je ovaj sokačić za njegovu široku dušu. Taj čovjek i mog je oca uputio u vještine moleraja. Prigrlio ga je uza se, nikad ga nije korio, otac bješe poslušan pa je uz čika Avdu brzo napredovao. Uskoro je i sam mogao voditi grupu, u ono vrijeme brigadu, to mahom bijahu gluhonijeme osobe, teški i nepovjerljivi ljudi. Otac je zbog njih znao briznuti i u plač, tjerali su ga čak i na to. Tad bi se, posve skrhan, znao požaliti čika Avdi, a taj mirni čovjek govorio mu je: „Polako, presaburaj. Već će i to leći na svoje mjesto“. I doista, otac je uskoro stekao naklonost grupe, zalagao se za njih, pa i vikao ako bi im se neko slučajno narugao. Znali su cijeniti tu njegovu osobinu, a kasnije su često dolazili našoj kući. Od njih sam naučio i poneku „riječ“, uživao sam gledati ih kako se sporazumijevaju rukama, a ponešto od toga ostalo mi je i danas. I sada, dok čika Avdo odlazi niz sokak, ja gledam za njim i razmišljam o svom ocu; gdje je sabio svu količinu patnje? Možda bih mogao i suzu pustiti, ali za to se nema vremena, jer moja nena s praznom lugarom u ruci, ulazi u kuću. Sva je promrzla i užurbana, sad kaže: „Gluho bilo, mart, a samo što se snijeg nije spustio. Sad ću ja potaknuti vatru pa ćemo mi fino kafenisati“.

Meditacija za početak jedne nikad napisane knjige

Na more smo u mom djetinjstvu obično putovali vlakom na liniji Sarajevo – Ploče. Putovanje je trajalo tri i pol sata, što je za dijete dugo vrijeme. Kao za odrasloga tri i pol dana. Tri i pol mjeseca ili tri i pol godine. Što se to događa s vremenom, i zašto se vrijeme ubrzava kako starimo? Koji je osjećaj temporalnosti bliži pojmu historijskog vremena: dječji ili odrasli? Mislim dječji. I to ću objasniti do kraja ove duge priče o kraškim jamama.

Vlak je, nakon što bi iz planinske zemlje Bosne zašao u krašku i kamenitu Hercegovinu, prolazio pored mjesta obilježenih, uglavnom, samo mramornom pločom, na kojoj bi pisalo koliko negdje u kamenoj dubini, pokraj ploče, leži ljudskih kostura. Broj, pretpostavljam, nije bio tačan: brojali su se samo kosturi naših žrtava, onih koje su poubijali neprijatelji. Njihove žrtve, kojih je također bilo u tim jamama, nije imao tko da izbroji.

Vlak je prolazio nekoliko stotina metara pokraj jame u koju su 1942. bačene stotine ljudi. Za svaki metar od pruge do jame, barem jedan zaklani starac, žena, dijete… Muškarci u stazi odmetnuli su se u borbu protiv onih koji kolju. Tako je bilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata u našim krajevima. Nije bilo tenkovskih bitaka. Od noža je stradalo više naroda nego od mitraljeza. Ili nije? Nitko nije brojao.

Kao dječak imao sam pojam o jamama. Taj pojam nije imao veze s ratom. Jame su bile mračna, bajkovita mjesta, prostori iz noćnih mora. Je li moj današnji pojam tačniji.

Nije. Osim što znam, dobro znam, dok se u jesen 2013. automobilom vozim prema jugu – u međuvremenu je, kao zakašnjela posljedica rata, ukinuta željeznička linija – da u tim jamama leže ljudske kosti. I da bi o tim kostima trebalo nešto reći.

Posljednje predratne jeseni, devet dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, 24. studenog 1990. u srpskome selu Prebilovci, blizu Čapljine, održan je veliki narodni skup. Ljudi su se okupili oko nekoliko desetina uredno raspoređenih mrtvačkih sanduka, napunjenih kostima. Nisu to bili uredno složeni ili po forenzičkim pravilima sastavljeni kosturi, nego su kosti naprosto bile nabacane jedna preko druge. Nekoliko dana ranije izvađene su iz jame Golubinka, blizu željezničke stanice u Šurmancima, nad kojom su ustaše u ljeto 1941. klali Prebilovčane, žene i muškarce, djecu i starce. Od predratnih stanovnika preživio je tek svaki peti. O ovom se zločinu u socijalističkoj Jugoslaviji nije baš govorilo, kao što se nije govorilo o žrtvama bezbrojnih kraških jama, od ličkoga Jadovna, sve do Bileće. Šutjelo se da ne bi bila remećena osjetljiva međunacionalna ravnoteža, da bi svi narodni izdajnici i kvislinzi mogli biti isti i u dlaku jednako krivi, ali i da bi šutnjom bilo ucijenjeno cijelo društvo, svi koji su doživjeli rat, i oni koji ga nisu doživjeli, bez obzira na nacionalnost. O zločinu nad Srbima u dolini Neretve, tako i nad Prebilovčanima, inače govore pojedini stihovi pjesme Jasenovac i Gradiška Stara, spjevane na sramotu svih onih koji osjećaju sram umjesto besramnika koji pjevaju.

Tko je tog dana stajao nad kostima izvađenim iz jame? Stajali su rođaci zaklanog svijeta, ali su stajali i političari i crkveni velikodostojanstvenici. Reklo se tada, i ponavljalo se sljedećih dana, tjedana i mjeseci, kako sve kosti valja iz zemlje i iz jama povaditi, pa ih kako treba sahraniti. Govorilo se o odgovornosti ideologije u ime koje su svi ti ljudi pobijeni, a zatim i o odgovornosti naroda, hrvatskog naroda. Naravno, ta odgovornost nije se tumačila kao moralna i intelektualna kategorija, nego kao perfidno konstruirani oblik krivnje. Na jednoj se strani tako zatekao narod nevinih, a na drugoj je bio narod dželata. U toj đavoljoj političkoj raboti, srpski su se političari po Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, vješto služili nekim istinama i poluistinama. Recimo, govorilo se, nad jamama i nad čistim bijelim kostima, kako krivci za sva ta klanja, izravne ubojice i njihovi nalogodavci, kao ni glavni projektanti genocida, na čelu s Pavelićem, Luburićem, Didom Kvaternikom i inima, nikada nisu bili suđeni i osuđeni na svoje zločine. Bila je to, velikim dijelom, istina. I onda se vikalo, nad rastvorenim grobnicama i nad čistim bijelim kostima, kako zločincima treba suditi, jer da ratni zločin ne zastarijeva. Već je bilo prošlo pedeset godina od zločina, i svi su ti ustaški zločinci odavno bili mrtvi, ili su umirali negdje u dubokoj starosti.

Rat u bivšoj Jugoslaviji započeo je s raskopavanjem masovnih grobnica i vađenjem kostiju iz prošloga rata. Oni koji su naredili da se to čini, htjeli su narodu reći: pogledajte što su nam učinili, i uvjeriti ga u njegovu anđeosku nevinost, čistu kao što su bile čiste te bijele kosti. Na pitanje tko je to učinio, odgovor je također bio jasan i nedvosmislen: vaši susjedi, vaša braća i razbraća! Na kraju su, posredno, ili čak neposredno, za zločin okrivljeni i oni koji se u vrijeme zločina nisu ni rodili. A zločin je bio grandiozan: svakome mrtvom bi se, u krajnjem računu, pridodala barem jedna nula. Na taj su način mrtvi, kojima se trebala odati počast, pretvarani i sami u nule.

Dvadeset godina kasnije, nema pravde za žrtve Prebilovaca iz 1941, ali je selo u novome ratu sravnjeno sa zemljom, a Prebilovčani su raseljeni na sve strane svijeta. Vratilo ih se malo, toliko malo da mjesto danas više postoji u kolektivnoj imaginaciji i u svojoj tužnoj povijesti, nego u stvarnosti.

Doista, zbog čega o ovome danas pričam? Prošlo je više od dvadeset godina preko njih. Nema više ni političara koji su organizirali spomenuto narodno okupljanje, tenkovi koji su uskoro krenuli za njima odavno su završili u rezalištima. Čemu onda sve ovo? Kada se iz jama i masovnih grobnica Drugoga svjetskog rata vade kosti, to se ne čini ni zbog pravde, ni zbog historijske istine, ni zbog parastosa nesahranjenim dušama. Bez obzira na tugu i nesreću statista, koji u tim grobnicama nalaze dio sebe, one se otvaraju da bi se stvorile pretpostavke za novo zlo, da bi se nepravda umnožila i da bi se promijenili rezultati Drugoga svjetskog rata, da bi varava i varljiva historijska istina bila zamijenjena najprljavijom laži.