(1928. –1999.)

Moja baka kaže da u svakom pogledu postoji komadić zemlje, ali to shvatiš tek kada pogleda više nema. Volim kad mi priča o takvim stvarima koje ne razumijem na prvu. Ona nije baka poput drugih s kojima pričaš o životnim stvarima.

Moja baka je baka za smrtne stvari. Vjerujem joj sve – i za tu zemlju u pogledu – osam pogleda pred očima joj je otišlo.

Ona ima zavjesu na očima. Kao mala sam mislila da je to zato što je puno plakala. Sada znam da je ima jer je prestala gledati život. Sigurno još plače, samo se ne vidi jer joj suze ostaju iza zavjese.

Noću pere uvijek jedne te iste zavjese. Ne zato što su prljave – nikad ih nije ni koristila. To su zavjese iz njezina miraza. U bakinoj prvoj kući nije bilo prozora. Kad su izgradili drugu, došla je snaha i stavila zavjese po svome ukusu. Sada mi priča o onoj kući bez prozora u koju na kraju svi odlazimo, a zavjese pere u spomen na svoje unučice. Potom ih slaže u jedan sanduk s puno naftalina i na taj način se podsjeća da je sve njezino unutra, u tom sanduku.

To sve znači jedan sloj odjeće i đerdan, ali baka zbog toga ne postaje sujetna poput drugih baka iz sela koje govore da s tom haljinom, tim cipelama i tim rupcem žele otići s ovoga svijeta. Ne postaje sujetna. Dok govori o smrti, postaje živahna. Ponekad pomislim da jedino tada i živi.

Baka živi svoju smrt. Ujutro ustaje dok je još mrak i kupa se. Plaši se da će se smrt zgaditi bude li prljava i neće je dodirnuti. Kupa se u nekoliko voda, vjerujući da tako otpljuskuje život od sebe. Potom prolijeva taj život po šimširu u vrtu. U našem kraju smrt voli šimšir, muškat i bosiljak.

U podne kuha. Uvijek kuha za puno ljudi, a godinama već živi sama. Od vatre i jela postaje zadušljivo. Kad skuha, nastaje Zadušnica.

Raspoređuje hranu u deset tanjura. Osam je za njezine pokojnike, dok u deveti stavlja za sebe i zaboravlja jesti. Posljednji tanjur je za smrt jer za smrt sitosti nema i uvijek je gladna.

Tako sam zapamtila baku – sama pored punih tanjura i mnoštva praznih stolaca za stolom. Poput usamljena Isusa čiji su učenici pobjegli netom prije večere.

Navečer pali uljanicu. Ne izgovara molitvu, već na glas pravi nekakve planove. Dugoročne, da iznervira smrt, da je izazove. Od malena zna da se ne kazuje ono što ćeš raditi prije svanuća, jer čovjek snuje, a gospod odlučuje. No, njezin gospod već godinama je smrt, tj. samo u nju vjeruje. Smrt je, za razliku od boga, kaže baka, oko koje vidi, ruka koja pipa.

Kod bake već odavno nema ikona. Samo puno fotografija. Većinom besmrtnih, od kojih je osam smrtnih.

Prvi fotograf koji je prošao kroz selo, napravio je čitav događaj od obiteljskih portreta. Baki je tada bilo dvanaest. Još dan prije znalo se da će doći fotograf i u većini kuća nastade metež – žene su pripremale odjeću, muškarci odlazili u brijačnicu, potom su se svi okupljali i vježbali za fotografiranje. Baka je imala posve novu crvenu haljinu, ni jednom odjevenu. Puno je puta molila majku da joj dopusti barem na kratko je odjenuti, samo do česme i nazad, ali prabaka je bila kategorična – ta će haljina biti za nešto važno.

Nema veze što fotografije nisu bile u boji, baka je znala da će se sljedećeg dana slikati u najljepšoj crvenoj haljini na svijetu. Od sreće nije sklopila oka cijelu noć, te je prva čula pse koji su lajali na nepoznate. Donesoše njezina oca, našli ga ubijena i bačena kraj puta.

Na prvoj fotografiji u svome životu baka je u crnoj haljini. Kleknula je do kovčega, a pradjed se ne vidi od cvijeća i svijeća. Na drugoj, kasnijoj fotografiji ljudi oko kovčega gotovo su isti, no u kovčegu je baka. U kući postoji osam takvih fotografija. Sa prve i osme ljudi se ne poznaju. Zajedničke su samo smrt i baka. Na posljednjim dvjema sam i ja.

Kad baka priča o tim fotografijama, smrt je fotogenična. Često razmišljam o toj tradiciji fotografiranja pokojnika i ožalošćenih. Podsjeća me na nekakav strah od zaboravljanja lica pokojnika, kao da je nužna potvrda em da ga ima, em da ga nema. Kad ima nas, govori baka, nema smrti, kad nema smrti, ima nas.

Promatram fotografije, ta lica, te ruke. Koliko god da su se s godinama promijenile, oči, kojima gledaju smrt, jedne su te iste. Znam da od prve do osme fotografije postoje ne samo godine. Postoje i kilometri. To podsjeća trčanje, obiteljsko štafetno trčanje koje počinje od pokojnika u trenutku fotografiranja, a tek na sljedećoj fotografiji shvaćaš kome je predao štafetu. To je drevno trčanje. Drevno poput onoga latinskog. Istovremeno je memento mori i požuri polako.

Moja baka je profesionalna narikača. U selu je pozivaju kad god pokapaju nekoga jer baka najbolje poznaje smrt i zna kako je opjevati. Nije to baš pjevanje jer baka krivi onaj svoj hrapavi, strašni glas. Glas koji postaje deranje, koji postaje zavijanje. Cilj je da smrt pobjegne iz te kuće i više nikad ne dođe. Baka je tako istjerala dosta smrti iz sela. I dok je tjera, priziva je k sebi.

Narikače su nešto poput žrica smrti, one je populariziraju. Kada je smrt strana, u njoj ima mudrosti, kad se radi o smrti bližnjega, u njoj ima muke, ali zapravo – smrt je uvijek ista. Ti si pametna djevojčica, kaže baka, ne možeš to ne znati. Gramatički, smrt nema množine, ali baka ima svoju vlastitu, samrtničku gramatiku. U njoj su rečenice zapravo kratke, izjavne. Čovjek govori, govori, kaže baka, troši riječi iz svoga života, a smrt se samo jednom izjasni, na licu mjesta i njezina je točka. Kod bake je stavila osam točki. Vjerojatno zbog toga već godinama živi u trotočju. Iz očiju joj, iza zavjesa, kapaju točke. Zavjese su uvijek vlažne. Noću pere uvijek jedne te iste zavjese, za svoje unučice.

Unučice su daleko. Imaju žaluzine na plastičnim prozorima. U svakom pogledu unučica dio je bake, ali to shvaćaju tek kada baka ode.

Rano ujutro je izašla, nikome se nije javila, uzela onih osam fotografija i otišla u devetu.

S bugarskog prevela Ksenija Banović

Stojim na rumelijskom keju i posmatram
Kako otud, iz pravca u kojem bi –
Ako je vjerovati zemljopisnim mapama –
Trebao biti Ararat, dolazi kiša.

Doživljaj je u početku sasvim vizualan:
Bezbroj nijansi plave
U prostoru od neba do mora,
Od mora do neba,
Nadima se, širi i putuje kroz
Akvarel majskog predvečerja.

I tek onda, kada do ušiju
Dopre gust i praskav šum, ni časa prije,
U dubini, dole gdje sužava se vidokrug,
Poneka munja obasja prizore onostrane,

Obasja olupinu Nuhove lađe.

Bajram je i rano je jutro, s ocem idem niz ulicu, pazim da je on u prednosti, korak ili dva, ponekad se zanesem, sustignem ga, pa onda naglo usporim. S lijeve strane, iza zida, harem je. Bijeli nišani i humke me podsjećaju na buredžike, ta misao me uznemirava jer je grješna, drhtim, noge mi klecaju, otac se okreće, ne vidim ga ali osjetim: pod nogama mu puca kamenje. S desne strane su kuće, naslonjene jedna na drugu. U nekima su svijetla već upaljena, u nekima tek zvoni sat, čujemo ga.
Na meni je bijela košulja, za dva broja veća, prozirna je i kad svane vidjet će mi se potkošulja. Kragna je velika i kruta, osjetim je na vratu, kao nečiju ruku. Pantale su crne boje, na peglu, i one su mi velike, ne smijem ih skidati, tako mi je rekla majka, jer ih sam neću znati obući. Kaiš što ih drži tanak je i ispucao, tako da ih je morala u struku uhvatiti i špiodama. Cipele su špicaste i na sebi imaju veliku srebrenu kopču, one mi nisu velike, tijesne su mi; dok koračam skupljam prste, tako manje boli.

Džamija još nije otvorena, svraćamo u kafanu na čaj. Otac pozdravlja konobara kao da ga zna, konobar mu ništa ne odgovara, mijenja stolnjake i šuti. U kafani se osjeti miris cigareta i alkohola, kao da je noć prije zaboravio prosuti pepeljare i oprati čaše. Na šanku koji je okovan lamperijom, stoji jedan mali crni kasetofon, iz zvučnika se čuje muzika, ali tiho.
– Šta ćete? – Ne prilazi, pita iza šanka.

– Dva čaja. – Otac mu odgovara ljubazno.

Dva dana prije potpisan je Dejtonski sporazum, to je kraj rata, svi su sretni, pogotovo otac. Dok sjedimo za stolom u kafani, ruke su mu opuštene, dlanovima okrenute prema gore. Lice mu je blago, tek obrijano, na jednom mjestu se posjekao pa je stavio komadić ćata, da mu zaustavi krv. Crvena tačkica na bijelom papiriću, jedina je boja u čitavoj kafani. Šutimo, čuje se samo kako konobar pravi čaj, najednom je u oblaku vodene pare, začuđen sam, prvi put gledam taj prizor.

Na stol stavlja šoljice ne govoreći ništa, otac mu odmah plaća, onda on odlazi do kasetofona i pojačava. Kafanom se začuje: duga hladna noć, nikad sabah doć… Otac je zazinuo da zapjeva, ali je stao, progutao, pa nam obojici usuo šećer. Svak sebi miješa, vruć je, progovara najzad. Dobro, kažem.

Vani sviće, kroz prozore gledamo ljude, neki idu pješice, neki su došli autima. Nebo je vedro, nema ni jednog oblačka, uskoro će granuti sunce, to me radujem. Otac šolju prinosi ustima, malo puše, pa kratko srče. To radim i ja, samo se moje srkanje ne čuje kao njegovo, čaj je još vruć, prži mi jezik, nikakvog okusa nema, kao da pijem vrelu vodu. Ništa ne govorim ocu, ne govori ni on meni, srčemo, pušemo, on ponekad poglediva na sat, uskoro će rani sabah, pa bajram. Hajde pij, kaže mi, zakasnit ćemo, eksiram i polazimo.

Pred džamijom stoje ljudi, otac naziva selam, smiješi im se, oni ga otpozdravljaju ali ga ne znaju, on se pravi kao da njih zna, pokušava i razgovor s njima započeti, ali mu ne polazi za rukom. U dvorištu džamije su čempresi, jedan do drugog stoje uz sami zid, na sredini je šadrvan, jedan stariji čovjek se izuva i tu uzima abdest, tada pomislim na svoj, jesam li ga izgubio ili ga još uvijek imam, jesam li se možda zanio pa pustio vjetar, pišao se nisam, jer pantale skinuti ne mogu, a rajsferšlusa ni nemam. Na jednim vratima piše gasulhana, tamo kupaju mrtve, pored tih vrata je još jedna kapija, na njoj se vide rupe od gelera. Kako sviće, one su svjetlije.

Provirujem kroz poluotvorena vrata u gasulhanu, vidim česme, namotan šlauf, puno gumenih papuča, lavor, kadu, u to neko zatvori vrata, s njima lupne i ja se postidim, kao da sam vidio golu ženu. Neki ljudi puše, polupopušene cigarete bacaju preko zida džamijskog dvorišta. Još ima mraka pa čikovi lete kao iskre.

Počinje ezan.

Izuvamo se i ulazimo u džamiju. Sjedamo u prvi saf, koljena ravnam sa očevim, blizu smo jedan drugom kao nikad, osjećam mu dah, pomalo je kiselkast, ne godi mi. Otac gleda predase, ruke su mu na koljenima, ja radim sve što i on.

Opekao sam jezik, pecka me. Ono nije bio čaj, najdenom shvatam, ono je bila vruća voda, kesice čaja su ostale na pliticama, trebali smo ih sami staviti u šolje. Šta je konobar pomislio kad je vidio da smo popili samo vodu, je li se nasmijao ili mu je bilo žao što nas nije pozdravio.

Kasnije dok klanjamo, osjetim špiode na bokovima, hladne su, kao mokraća na gaćama u jutro.

Sasvim se jasno sećam da sam u petoj ili šestoj
godini života hteo da “pošaljem srce”devojčici u
koju sam biozaljubljen. I tako, ugledah svoje srce,
usred slame, u jednojkošari za ostrige!

(Flober u pismu Žorž Sandovoj)  

– Zar nije banalan ovaj glagol? – teatralno razmahuje rukama Horacijo Cvikalo. – Volim palačinke sa orasima! Volim da odspavam jednu partijicu popodne! Volim da vozim bicikl! Toliko česta, toliko neselektivna upotreba! Ali, čim ti ona nežno, sa uzbudljivom notom rapavosti, šapne “volim te“ – gotov si! Sto posto – padaš!

Počinje, ko zna koja po redu, verzija životne ljubavne ispovesti mog melodramatičnog prijatelja, koji nastavlja sa recitovanjem: – Leto nam je bilo klimaks! Tog leta… Leteli smo bez otpora! Jedino u tim trenucima, pod tim nebom… Kada bi znao kako…

Pomišljam na scenu iz neorealističkog filma, sa maleckim čistačem cipela. Vuče četku gore-dole, oko njega krv, pisak, rat!

Ali, svako ima pravo na stakleno zvono, pod kojim će sačuvati drhtave čežnje… Imam i ja svoje more – sa zidovima belim od soli, sa uzdasima vode i noći koji odvlače sva prošla i buduća napeta jutra prema dalekoj pučini, u nepovrat. Leto – taj strastveni opsenar, neodoljivi spletkar, pod čijim veštim prstima, mi nasmejane lutke, pretrčavamo vreme!

Puteljak se uzvisio od obale ka čempresovom šumarku i odatle, u zasićenom mirisu četinara, pratili smo svetiljke ribarskih čunova. Reči su nam zvučale veličanstveno, a i govorili smo o večnim temama: svemiru, nestanku, književnosti. Bilo je to naše sedmo leto u braku: ne razmišljajući suviše, odabrali smo L. zbog ostrovske povučenosti i povoljnog agencijskog aranžmana. Tek u avionu otkrili smo da smo iste, daleke 1960-te, oboje, kao deca, letovali baš tu, u L., I da je ona upravo tada naučila da pliva. – Sećaš se… – pitali smo se i dalje, na brodu, ploveći od Splita ka ostrvu. Penušavi trag koji je brod ostavljao za sobom, ravnomerno zujanje motora pomešano sa višejezičnom gužvom razgolićenih turista i brza dobacivanja nekoliko meštanki obučenih u tamne nošnje, podsticali su nas na živi, mreškavi dijalog, sve dok se pred nama nije ukazao L., sa uvučenim zalivom, skoro sa istom onom panoramom priželjkivanom iz naših dečijih uspomena. Bilo je pridodato samo nekolko hotelčića uraslih u šumu – smestili smo se u skromnu, ali čistu sobu u jednom od njih.

Bilo je kasno popodne, skoro sumrak. Potrčali smo ka moru i već nasmejani plivali, meko skupljajući i izdužujući zapostavljene ćelije naših tela. Pre letovanja, vukli smo se, otromboljeni, kao da na nogama imamo čizme; kada bi se lift pokvario, uspinjali smo se stepenicama teško dišući i pred upaljenim televizorom gutali ogromne količine keksa, da bi zatim iscrpljeni zaspali odmah, okrenuti jedno drugom leđima. A sada, ona je zagnjurila u more (spuštajući glavu nadole, odbacujući se nogama koje su se zabelesale nad površinom) i uvukla se u dubinu. U predahu, pre nego što izroni, uznemirenost vodenog prekrivača bi se sasvim utišala kao da iščekuje i stvarno, evo je kako se strelovito vraća kroz prozirni azur, sekući prividni mir između vode i vazduha i sklopljenih očiju, sa mokrom kosom prilepljenom unazad, podiže narošene trepavice.

– Lakomost ubija estetiku, mili moj – vrisnu, tako reći prilepljen do uva Horacijo i pijano me zagrli. – Kada žena oseti da ljubav zamire, obično je uhvati panika. Šta će biti sa mnom, ovako ostavljenom! Zar me više niko neće voleti?!

Bledo zurim u njegovo zajapureno, razvučeno lice, ali mu to ne smeta da produži tiradu. – Bila je tipični mazohista i nastojala je pošto poto da mi prenese svoje strahove.

– Ko to?

– Kako ko? Pa Žana, cello ti vreme pričam o njoj… Na primer, ta njena legenda o delfinu. Načula je da na stotinka metara od mesta postoji neka stara napuštena kuća, bolje reći ruševina, u kojoj je pre rata živeo poslednji potomak porodice moreplovaca. Živeo je sa svojim ocem, bledolikim, ćutljivim kapetanom. Majku, ostrovsku čarobnicu, naslućivao je iznutra, u kricima i krvarenju progonjene, smrtno ranjene životinje. Sudbina je neraskidivo povezala njegovo rađanje sa smrću majke i rastući, on je osećao kako se u njemu rasplamsava neka žestina, nasleđena od nepoznate žene koju nije stigao nazvati majkom…

Već zaintrigiran, posmatram kako prijatelj Horacijo naliva sebi novu čašu. Šta će li sada smisliti?

– Žena je načula da je bio tamnoput, sjajnih crnih očiju i sa čestim osmehom, koji je, i pored sve spontanosti, delovao divlje. Još kao detetu, otkrili su mu beleg-zvezdu, prst iznad pupka. Slepa vračara prorekla je da će mu se dogoditi nešto čudnovato, ali nije htela da odgovori u čemu će se to sastojati. Kada je otac počeo da insistira, odmah je napustila kuću…

– Odakle je Žana doznala toliko detalja?

Horacijo oprobanim gestom ležerno rukom ocrta dve-tri elipse u vazduhu i obrati mi se kao da sam u prvom redu partera: – To je već postal lokalna bajka. Meštani su na pijaci prodavali suvenire od drveta – delfina sa mladićem na leđima. Isti motiv, naslikan na školjkama, servisima za jelo, na pepeljarama i posteljini, napadao je nas sa svih strana novog, luksuznog hotela “Delfin”.

– Odakle sad delfin?

– Videćeš. To je kluč cele priče. Sin tek što je dočekao punoletstvo, a već je ostao siroče. Otac, bledoliki kapetan, potpuno se odrekavši plovidbe, nestao je neosetno, kao što je i živeo. Odjednom, mladić je bio opkoljen tišinom. Iako sa ocem skoro i da nije razgovarao, sada, u pustoj kući, zaključao je sve sobe, osim spavaće i trpezarije i po ceo dan izbijao, vraćajući se tek da prespava. Bez rodbine, bez prijatelja, jer je otac posle ženine smrti živeo usamljeno, posedovao je samo tišinu. Tada je počeo da sanja.

– Koga?

Horacijo, kao da je vanzemaljac, dodiruje me kažiprstom po čelu: – Nju. U prvom snu, javi mu se kao devojka sa očima srne, sa šapatom nalik letnjoj kiši, od koga je načuo samo “š” i “ž” spojene u mekom poluglasu koji ga je dozivao. Lebdeo je u nekom peščanom krajoliku, nimalo nalik na kamene bregove ostrva. Pesak je bio skoro crven od užarenosti, kao zasirena krv, pa je devojku koja mu se molećivo obraćala, osetio kao zarobljenicu u pustinji. Pošao je k njoj, ali se san prekinu. Posle tri noći, ponovo mu se javi u snu ista devojka, sada u blatu, prljava, slepljene kose. Plutala je po površini blata, nepomična, kao odbačena lutka, a on ju je posmatrao odozgo, očima ptice. Odjednom, ona podiže glavu i sa grčem, koji nije mogla da sakrije ni razlivena crna kaša blata, uzviknu njegovo ime. Očajnički poziv ga natera da se ustremi ka davljenici, ali čim je počeo da pada ka njoj, san se, kao i prošli put, iznenada završi. Posle dve noći, sanjao je grupu bezimenih ljudi sa tamnim, neprozirnim licima, okupljene oko kotlića sa čorbom. Najpre, pomisli da su to ribari koji se posle uspešnog ribolova goste, ali tada ugleda puške i redenike kako im se sjaje na grudima. Bio je jedna od njihovih ćutljivih, zgurenih senki koja je klizila zemljom kada pođoše u potragu za plenom. Odvojio se, odabrao zapadnu šumu, još u polumraku, samo dodirnutu bledim prstima zore. Kako je zalazio u sivi mrak, tako su mu se izoštravala čula za miris i sluh: isparenja mokraće noćnih grabljivica i krvi njihovih poslednjih žrtava, treptaj lista koji pada i zujanje nevidljivih insekata, nisu ga uspeli otrgnuti od glavnog traga, koji je pratio kao uvežbani hrt. Čim se primakao pećini, zaklonjenoj stoletnim, uzvišenim, duboko ukorenjim hrastovima i tiho repetirao pušku, oslušnu ispekidano disanje progonjenog. Namirisa njegov znoj i odmah, u snu, mladić je znao da je žrtva crnokosa devojka – srna. Probudio se usred noći, uznemireno disanje nastavi da mu odjekuje u ušima – sopstveno ili nečije drugo? Zavese pred poluotvorenim prozorom zatreperiše, učini mu se da jedna bleda senka prolazi kroz njih i spušta se u baštu. Skoči sa kreveta. Noć je pulsirala ritmom njegovog srca…

– Horacijo, stvarno si veštak za priče!

– Rođeni, moja uloga u svemu ovome je slična Platonovom rapsodu. Priča je magnet, čija nevidljiva snaga vezuje za sebe lanac prstenova – ja sam samo jedan od njih… Ali, da produžim: mladi čovek se u celom svom nespokoju seti vračare, slepe starice koja mu je nagovestila neobičnu sudbinu. Još uvek je bila živa – devedesetgodišnje, naborano biće koje ga je jedva primilo u svoju kolibu, gde se teturala između prljavih lonaca, izgladnelih mačaka i buđi. Odbila je da mu protumači znake iz snova: “Zar ne vidiš da se vučem po tamnoj ivici svetlosti” – žalila se. – “Nemoćni sam stvor, koračam po drvenom mostu, koji se već ruši izlokan vodom”. Ali mladić je bio potpuno van sebe i zgrabivši je za ramena, prodrma je i povika: Pričaj! – Horacijo skoči sa stolice, gurnu je veslajući kroz vazduh, pa pošto smo je zajednički digli, on ponovo sede i produži mirnijim glasom: – Zadihana, kao i ja sada, i uvređena, starica graknu: “Želiš da znaš? Onda čuj – majka ti je ona koja te opseda! Tvoja rođena mati!”. Mladić poblede: – “Molim?. “To što si čuo”  šištala je stara – “Tvoja majka, crna kraljica, ne može da prežali što te ne poseduje na javi, pa te zato namamljuje u snu, sve dok ne poludiš i otrčiš ka njoj, u podzemno carstvo”. Proboden ledenim mačem saznanja, mladić, oklevetan zlobnim pogledima meštana, ispijani se u zadimljenoj gradskoj mehani. Kasno noću, banu u kuću, zakrvavljenih očiju, i bljuvajući, strovali se na krevet. Džinovski ga ringišpil iščupa iz sobe i izbaci sred vetrovitog, senovitog predela, gde se povorka muškaraca u belim mantijama penjala uz ogoljeno brdo. Trojica čeonih, maskiranih lica – arlekin, kupidon i dželat, nosili su na plećima drvenu žensku statuu. “Pokornost… pokornost…”, mrmljali su u koloni, dok se migoljila ka jedinstvenom drvetu, na samom vrhu brda. Tamo, sa debelim konopcem, vezaše statuu za drvo. U desnici arlekina bljesnu zapaljena buktinja. Veselo izviknu “ajajaj” i baci buktinju na hrpu grana ispred drveta. Mladić se napne da potrči, ali kao da je bio prikovan, kao korenjem, za kamenitu zemlju; povika – niko ga je u gomili koja je oblikovala krug, ne ču. Odjednom, obraz mu zažari užasnuti vrisak devojke, koji se izvi nad pucketanjem suvog drveta i monotonim, fanatičnim mrmljanjem posmatrača. Zverska mu je šapa gnječila, drobila utrobu – tu Horacijo iskrivi lice u bolnu grimasu – sladunjav smrad izgorelog mesa, pljuvaške, znoja devojčinog lepila su se, razdirala mu bespomoćno, raspeto telo. Ona je bila statua, on – drvo! Iza poslednjih, zamagljenih oaza svesti, progutane u vreloj čeljusti ognjenog zmaja, mladić vide: crvena suza kliznu do iskeženog osmeha arlekina, i silno se zatrese lažna brada na bebinjem licu dželata, i kupidon, voštano sjajan u odsjaju plamenih jezika, izvadi strelu iz tobolca i nacilja ka njemu… Mrak je bio neproziran kao u noći poslednjeg suda… – Horacijo napravi značajnu pauzu, da bi ubrzano produžio: – Očajan, zgađen sebe, mladić se odvuče do mora. “Dokrajči ovo! Uništi se! Nestani!”, zapovedala mu je voda. Mehanički se svuče, razbacujući odeću iza sebe i zakorači u more…

– I?

– Nešto se promeškolji u plićaku. Ne obrativši pažnju, mladić produži da zalazi u dubinu. Tada, u vodi, dodirnu ga po stomaku nečije glatko, klizavo telo. Istovremeno, učini mu se da čuje svoj nadimak, kojim ga je u detinjstvu dozivao otac. Ali glas koji mu se sada obraćao nije bio očev, već ženski, ustreptao od brige. Osvrnu se: velika riba još jednom zaokruži oko njega, zatim, uz nežno talasanje, izroni nasmejana glava – delfina! Mladić ponovo začu svoje ime od milja. “Došla sam da te uzmem”, prošapta stvorenje, “ja sam devojka iz sna”. “Majko!”, izviknu mladić. “Popni mi se na leđa. Odvešću te tamo gde je čisto, gde je neuprljano, gde ćemo moći da se izmirimo”. Mladić zajaha delfina i obgrljeni, pohitaše plavom stazom srca, poskakujući kao nemirni, oslobođeni val. Veruj mi, mili moj, i sada sam u stanju da jasno osetim njihovu radost.

– Šta se posle desilo?

Horacijo se nakašlja, protegnu, čini se i zevnu, pa izbuljivši se, približi mi lice: – I mene je kopkalo. Ali prema priči, sve se završava obično. Posle nekoliko dana, kada su svi u gradiću bili ubeđeni da se mladić udavio, on se iznenada pojavi osvežen, lakonog i vedrog oka. Jedino mu je osmeh, i pored sve ljubaznosti, bio skriven, tajnovit, kao da se ne obraća svetu pred njim, već onim koji je upio unutra, u sebe… Otključao je odaje u kući i priredio veliku gozbu. Sa zagonetnim osmehom provlačio se kroz blutnjikave refrene i bludna podvriskivanja pijanih gostiju i ostavivši ih, spustio se do senovite, slane obale, sa pogledom prikovanim za tiho, utišano more, nad kojim je drhtavo isparavao Mesečev poljubac. Ujutro, kada su podnaduli meštani, klateći se, napuštali kućiu, mladić je još uvek bio okrenut vodama…

Horacijo Cvikalo, sredovečni artista, za koga je dilema biti il ne biti stalno iznova provokativna, bilo da se radi o Šekspirovom monologue na pozorišnoj premijeri ili o priči iz života koju reanimira za kafanskim stolom, zaključuje: – Šta kažeš, rođeni? Uzbudljivo? Mene podseća na šah. Sirotom kralju je ostavljena iluzija i dozvoljeno mu je, zajedno sa krunom, da se dostojanstveno tetura iz polja na polje. Za to vreme, kraljica, ženka, koja je odavno saznala sve finesse igre, još uvek ranjivo zavarava podanike kako joj je neophodna njihova zaštita. Pešaci su spremni da se žrtvuju, gradeći joj, korak po korak, poziciju za napad u koji odmah polaze pravolinijski topovi, dovoljno glupi, kao i hitri lovci dovoljno slabi, da je prate bez pogovora. Završni udarac prepušta sebi. Efektno I nemilosrdno. I ko, pitam te ja, ko joj može pomutiti račune? Jedino – konj! Nepredvidljiva životinja koja uskače tamo gde je niko, pa ni kraljica, ne očekuje.

– Misliš da je zato delfin…

– … bio jedini mogući spas. Upravo to. I najveća ljubav majke bila je bespomoćnap red kovitlacem erotske opčinjenosti u koju su tonuli sin i ona sama. Tek preobražena u delfinovo telo, mogla je da se izvuče iz incesta. U čistom telu čovekolike ribe pobedila je zlu magiju u sebi, u crnoj kraljici.

– A on?

– Ništa naročito. Ubrzo se preselio u glavni grad i uložio kapital u malu fabriku čokolade, bonbona i vafli. Posao mu je dobro iš[ao, oženio je devojku iz solidne građanske porodice i krepkog zdravlja dočekao osamdesetu. Dobro situiran, umro je u dubokoj starosti, neposredno pred rat.

– Priznajem – upečatljivo!… Samo nisam čuo odakle ti priča. U kom ste mestu letovali sa Žanom?

– Pa, rekao sam ti. U L.

– Bože! To je naš ostrvski gradić! A šta, Horacijo, ako je plaža u kojoj smo uživali u našem ponovnom otkrivanju upravo ona gde je mladić sreo čovekoliku ribu?

– Možda nisam baš najbolji glumac na onim prokletim daskama – mrmlja pijani baritone Horacijev – ali dobro znam, kao i nedostižni Servantes, da je život jedna velika predstava. Isti čovek može i da vlada, i da se zadovolji ulogom paćenika, ili pak da zaspi kao don Kihot, a da se sledećeg jutra probudi kao Sančo Pansa…

Ponovo sam u letnjoj jutarnjoj vodi mora, očišćenoj od otpadaka spoljašnjeg sveta. Vidim vretenasto telo žene, tako primamljivo, tako svoje, kako klizi niz dubinu, u kristalni prostor metamorfoza. Moja žena? Majka? Delfin?

-… i svako se hrabri da je izbor njegov, ali ja, Horacijo Cvikalo, kažem ti rođeni, uloga je već odavno napisana… i već su je mnogi odigrali pre tebe… i odigraće je posle tebe… svi ćemo se nekad vratiti u budućnost!

S makedonskog preveo autor

Odisej u tranzicijskom prezentu

Sjedi pred desetom po redu
Vladinom komisijom
Za procjenu invalidnosti.
Kršio bi prste na ruci
Koju mu je odnijela bomba:
Još jednom valja se
Odbraniti od paragrafa
I zakonika silnih,
Dokazati da nema
Tu ruku, te prste, ni desni bubreg
Što ga je raznio metak.
Sjedi pred desetom po redu
Vladinom komisijom
Za procjenu invalidnosti,
Patriotski skrušen,
Još odan dragome vođi.
Tijelom mu se razlije milina
Pri pomisli na njegove govore,
I za tren on je prvi miljenik
Iz vođine svite.
Na njega se pozivaju
Akademici i stranački prvaci,
Tvrdeći da je nacionalno dobro,
Fundament budućnosti.
Djeca o njemu pišu pismene radove
Za državni praznik,
Mozak uzgajaju njegovim lukavstvom .
Sjedi pred desetom po redu
Vladinom komisijom
Za procjenu invalidnosti
Savijen kao upitnik,
Utvara u jeziku,
Na kojoj počiva vlast,
Raste historija.

presvlačim se u kabini ha ema a
pored mene neka mama i neki josip
probavaju odijelo za maturu
odijelo ne valja
kaže josip
ništa nije dobro
široka su ramena
puše mu u struku
debela mu kravata
a ni boja baš ne paše
ali ne ne

kaže mama, ne ne cijelo vrijeme
ponavlja i zaključuje: josipe, to se tebi
čini

ANDRE ŽID – KOVAČI LAŽNOG NOVCA, PLODOVI, NOVI PLODOVI…

Svaka priča u ovom malom serijalu pod naslovom Moje knjige, govori više o vremenu u kojem sam se sprijateljio s njom, o okolnostima kupovine, i, naročito, o ljudima u tom vremenu. To je cijela galerija likova, mojih nekadašnjih đaka, poznanika, rođaka, najužeg kruga kolega pjesnika. Na kraju, čitalac je već uvidio da najmanje govorim o tim djelima, opšte poznatim uostalom, koje čuvam upravo zbog svih tih uspomena.

Moja profesorska služba počela je u Sarajevu, u znamenitoj Prvoj gimnaziji, na mjestu profesora matematike i fizike, u februaru mjesecu 1968. godine. Teklo je, dakle drugo polugodište, najgore vrijeme za upoznavanje s razredom i đacima. Ali prije toga s kolegama profesorima koje je vodila direktorica Blanka Popović, sasvim autoritativno, kako je i trebalo, ili kako je bio običaj u to vrijeme. Bila je to za nju tragična godina, tako da je i nisam zapamtio u pravom svjetlu. Bolest njenog muža, poznatog sarajevskog glumca Drakčeta Popovića bila je danima i mjesecima osnovna tema naših zborničkih razgovora. Imali smo dnevne izvještaje o njegovom zdravlju, odlasku na liječenje u London, jednog dana dobrim vijestima, direktorica je bila u radosnim suzama, biće dobro, kazala je, sve što treba urađeno je i rečeno da će biti dobro. Nažalost, nije bilo dobro, uskoro će Drakče Popović preminuti i biti sahranjen uz sve počasti koje je bio i zaslužio a ja ću otići u vojsku i kasnije u Banjaluku.

Direktorski poslove tih dana, mada nisam siguran da tako nije bilo i ranije, bar u jednom, za mene osnovnom, uvođenjem u nastavu, vodio je pomoćnik direktorice, profesor Hasan Hasanefendić, rijetko sposoban i prijatan čovjek koji se bio potpuno identifikovao sa svojom ulogom pomoćnika. Uveo me je u razred, predstavio đacima prije nego što ću nastaviti s časom fizike, ali je kasnije skoro svakodnevno dodavao korisne savjete i uputstva mladom profesoru.

Obavezno dođite u školu desetak minuta prije početka nastave. Nemojte biti oznojeni i užurbani. Nemojte dolaziti bez doručka. U zbornici i školi, što se profesor tiče, ne jede se. Vaša odjeća ne smije imati nikakav miris, osim onog koji je prijatan našem njuhu.

Vrlo je važno da prihvatite prostu činjenicu da ste vi mlad muškarac koji je autoritet za djevojke koje više nisu djevojčice. Padaće u nesvjest, ali nemojte vi da ih iznosite iz razred u zbornicu. Takođe, mladi kolega, danas-sutra kupićete automobil, nemojte ni slučajno da povezete iz škole neku učenicu, to bi moglo za vas da bude kobno.

Zaista, istog mjeseca jedna je učenica bila pala u nesvjest, ali prepustio sam poslove oko njenog osvješćenja i odnošenja u zabornicu učenicima, onim jačim, a u tom razredu takvih je bilo više nego onih slabašnih. Kao što je bilo i više lijepih djevojaka koje su redom kupile moju prvu knjigu pjesama Vid tame, objavljenu u ediciji „Nada“ sarajevske Svjetlosti. Knjižicu su držale pred sobom okrenutu tako da se vidi moja fotografija na zadnjoj korici.

Sve mangup do mangupa, rekao bi profesor znameniti Kosta Vujić, godište pedeset i drugo, šesnaest im je godina, ne znaju šta bi od sebe i sa sobom. Frankofono odjeljenje, meni odmah pomalo bliže nego ostala moja odjeljenja. Nije za nas fizika, još manje matematika, rekao je neko od njih. Dobro, prihvatio sam njihovo opredjeljenje, iako je ono bilo izvan nastave matematike i fizike, predmeta za koje sam bio odškolovan na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Gotovo u magnovenju, rekao sam im da će za njih biti pola sata matematike, ili fizike, zavisno šta sam predavao, ostalo „slobodna umjetnost“ sa posebnom brigom za strani jezik. A to je značilo prvenstveno književnost tog jezika, dok se u sam jezik nisam previše pačao, nije to bio moj domen niti sam raspolagao tim znanjem. Francuska književnost je bila moja ljubav, razvijala se sporo, traje do danas. Kasnije će joj se pridružiti i ostale književnosti, ali tih godina Francuzi su kod mene u svemu bili ispred drugih, pogotovo naših književnosti.

Među učenicima kojih se više i ne sjećam, bili su i Mirsad Bećerbašić i Ibrahim Spahić. Da li je od njih ili od mene potekla ideja da se cijelo polugodište posveti djelu Andre Žida kome sam se divio više nego Kamiju i Sartru zajedno. Naročito me je osvojio svojom nesvakidašnjom knjigom koja se žanrovski nije mogla odrediti, s dvostrukim naslovom, pošto su u toj knjizi bile dvije knjige, napisane u razmaku od četrdeset godina, ali uzglobljene kao sijamski blizanci, Plodovi i Novi plodovi.

Pastoralna simfonija, izdanje Matice srpske, s divnim prevodom Mladea Leskovca. S posljednjom antologijskom rečenicom: Plakalo mi se ali sam osećao da mi je srce suvlje nego pustinja, došla je nešto kasnije, ali je djelovala još dublje.

Dnevnik u prevodu Živojina Živojinovića, kada sam već otišao od Žida, bio je za mene uz Gombrovičev Dnevnik u prevodu Petra Vujičića čista gozba i ovdje o tim izuzetno inspirativnim, dakle veoma korisnim knjigama neću šire pisati, osim što ih spominjem, naprosto da ponekog uputim da ih (ponovo) čita.

Djelo Andre Žida je savršena slika vremena u kome je nastajalo i kome je bilo potrebno. Jer velika djela nastaju iz te potrebe, ona naprosto, kao duh i osjećajnost vremena, traže pogodnu ličnost da bi se ostvarila. Takva ličnost bio je mladi protestant Andre Žid. Biti protestant u katoličkoj Francuskoj, u bogatoj porodici odanoj svome protestantizmu, a biti nadaren značilo je ući u svijet neprekidnog bunta i traganja za prizorima svijeta oko sebe da bi taj svijet onda postao i njegov unutrašnji svijet. To su stalna i trajna putovanja, po zemljinom šaru ali i po duhovoj mapi svijeta koji nam je dat. Teško je za te poslove, u mojoj mladosti, bilo naći boljeg vodiča, tog beskompromisnog putovođu, od Andre Žida, koji se pojavio u Sarajevu sa svojim mladalačkim djelom koje će nadahnjivati baš takvim duhom generacije koje slijede poslije njega. Da li i danas? Nisam baš siguran. Vidim bunt, ali drugačiji, ali i konformizam van pameti.

Plodovi, Novi plodovi objavljeni su 1958. godine u izdanju sarajevske Svjetlosti, u biblioteci Feniks. Prevodilac je bila Ivana Marković a pogovor napisao tada mladi profesor Midhat Begić. Knjigu sam kupio kod najpoznatijeg sarajevskog knjižara Stipe Vilića, takođe Svjetlost u ulici Maršala Tita. Za mene je ta knjižara bila sveto mjesto, a dolazak u knjižaru ulazak u hram kulture. Nekako istovremeno kupiću u drugoj kultrnoj knjižari o kojoj sam već pisao, Bučukovoj Antikvarnici, Židov roman Kovači lažnog novca, u izdanju veoma značajnog ondašnjeg novosadskog izdavača Bratstvo-jedinstvo, koji je ukinut prije nego što se raspalo i bratstvo i jedinstvo ondašnje Jugoslavije. Prevodilac je bio poznati Živojin Živojnović. Godina izdanja 1952.

O tim knjigama napisano je toliko da ću ovdje samo navesti završetak Begićevog pogovora, kojim je on pokazao svoju erudiciju citirajući Rože-Marten di Gara, odnosno odlomak iz njegovog romana u kome Danijel nakon što je probdio cijelu noć čitajući Plodove:

Knjiga je čekala, na stolu.Daniel se vrtio okolo ne usuđujući se da je otvori. Legao je, ali nije mogao naći sna. Onda se preda, ogrnuo se kaputom i prihvatio se čitanja, lagano, otpočetka. Osjećao je da je čas svečan, da se neki tajanstveni rad klijanaj vrši u najskrivenijem dijelu njegove svijesti. kad je u zoru dovršio posljednju stranicu, primijetio je da mu se nov pogled spušta na život.

Oba ova djela nabavio sam i u džepnom izdanju Galimara, tako da sam mogao upoređivati original i prevod. Tu sam se prvi put suočio sa razlikom pri prevođenju poezije i proze. Kod poezije potreba da se svaka riječ poznaje u svim njenim mogućim doslovnim i prenosnim značenjima. To teško može da zadovolji i najbolji prevod, jer je počesto pjesnik naprosto sav urastao u svoj jezik. Razumijevanje njegovog svijeta je daleko isprednjačilo ispred bilo kojeg prevodioca, uključujući i najveće majstore koji na kraju završe u prepjevavanju i konačnoj izdaji originala stvarajući svoju pjesmu. Često sjajnu pjesmu, ali kao prevod netačnu.

Kovače lažnog novca preveo je Živojin Živojnović, svakako znalac jezika i francuske književnosti. U vrijeme o kome govorim, on je za mene bio nedosežni autoritet. Susreo sam ga vrlo brzo u još jednom prevodu, čuvenom romanu Nasuprot, K. Uismansa, tragajući za citiranim odlomkom iz te knjige u tekstu o Malarmeu, napisanom za enciklopediju Universalis, a koji mi je preporučio profeosr Branko Milanović kao domaći zadatak za časopis Putevi. Mjesec dana mučio sam se s tim prevodom, bio je to posao koji me je prevazilazio u tom trenutku, bilo je potrebno poznavati Malarmeovo djelo (Kolja Mićević ga još nije bio preveo), ali i vrijeme njegovog nastanka, uticaj na savremenike čemu je svoj roman posvetio Uismans. Njegov junak, Dezesent, bio je primjer dekadenta tog vremena, koji se divi svemu onome što je suprotno ustanovljenim pojmovima ljepote. Odlomak iz Uismansovog romana bio je posvećen Malarmeovoj čuvenoj poemi Bacanje kocaka, odnosno detaljnom opisu izgleda objavljene plakete kao bibliofilske rijetkosti. Htio sam da citiram postojeći prevod, pronašao Nasuprot, i u njemu traženi odlomak. Taj mi se prevod nije dopao. Osjećao sam da je to pomalo nadobudno, da ja, početnik, bez velikog znanja francuskog jezika, ne prihvatam poznatog prevodioca. Ali, duh tog prevoda odstupao je od duha kojim je za mene zračio uticaj velikog Malarmea, putujući kroz vrijeme sve do mene koji sam napisao više pjesama pod uticajem takvog shvatanja poezije što je bilo dovoljno da me recenzent moje zbirke, Novica Petković, proglasi za larpurlartistu i da je odbije. Bio je to za mene udarac. Kasnije ću shvatiti da profesor Petković nema osećaj za poeziju i da je njegovo bavljenje stihovima jedan potpuno pogrešan izbor životnog poziva. Veliko znanje koje je stekao korisno mu je služilo samo kada se bavio etabliranim, velikim pjesnicima. Svoje savremenike uopšte nije razumio, najmanje one koje je hvalio preko svake mjere i dobrog ukusa.

Plodove nove plodove prevela je na srpskohrvatski Ivana Marković. Upravo tim prevodom bavili smo se više časova (zapravo dijelova školskog sata) moji učenici i ja. Počeli smo pitanjem Mirsada Bećirbašića, nježnim, plavokosim dječakom koji kao da je izišao iz Židovog djela, poput nekog našeg Natanaela, koje je glasilo: Da li je tačno, druže profesore, da je Žid bio homoseksualac. Ostali su se učenici smijali, a ja bio u neprilici šta da kažem. Odgovorio sam mu da ne znam da li je Žid bio homoseksualac, ali da je sigurno ta je toliko veliki pisac da bi ses tu pronašlo toliko materijala da bi se mogao proučavati cijeli jedan semestar, iliti polugodište.

Što se samog prevoda Plodova tiče, prevoditelja je od prve stranice zapala u nerješive zamke Židovoe poezije, ne stoga što ne zna francuski, nego što nije do kraja istražila Židov poetski svijet. Bilo mi je jedino čudno da to profesor Begić nije uočio.

Kao primjer, evo jednog mjesta, na početku Knjige II:

Nourritures!

Je m’attends à vous, nourritures!
Ma faim ne se posera pas à mi-route;
Elle ne se taira que satisfaite;
Des morales n’en sauraient venir à bout
Et de privations je n’ai jamais pu nourrir que
mon âme.

Satisfactions! je vous cherche.

Vous êtes belles comme les aurores d’été.

Sources plus délicates au soir, délicieuses à midi;
eaux du petit matin glacées; souffles au bord des
flots; golfes encombrés de matures; tiédeur des
rives cadencées.

Ovu himnu tjelesnosti, a cijela je knjiga upravo takva, Ivana Marković je prevela ovako:

Plodovi!

Očekujem vas, plodovi!
Moja glad neće stati na po puta;
Ućutaće samo utoljena;
Pouka je neće svladati
A lišavanjima sam mogao
Samo dušu svoju da hranim.

Zadovoljstva! Tražim vas.
Lepa ste kao letnja zora.

Izvori nežniji u sumrak, divni u podne, ledene vode zore; povetarci kraj talasa, zalivi zakrčeni katarkama; toplina obala u ritmu…

Već sam naslov knjige je problematičan. Jer ovdje je riječ direktnije o zemaljskim hranama, ili samo hrani, najraznovrsnijoj, a plodovi to i ne moraju biti. Oni su na francuskom fruits. (Na primjer, fruits de mer – morski plodovi.) Tako i naslov knjige neki prevodioci daju kao Hrane, odnosno Zemaljske hrane što nije u skladu sa samom imenicom hrana koja nema množinu jer je ona sama množina, ali pjesnička sloboda to dozvoljava i na našem jeziku. Od stiha do stiha, osjeća se, vidi se potreba tumačenja i značenjske nedovoljnosti prevoda. Ako se moralisanja ( des morales) prevedu kao pouka, a tačnije bi bilo pouke, onda se gubi ona suštinska veza pjesnik – pjevanje, odnosno njegova težnja ka slobodi bez koje nema ni zemaljskih zadovoljstva koje su tjelesna naslada i hrana. Pjesnik je rušilac ustanovljenog morala, on nije propovjednik. A na kraju datog teksta, susrećemo se s prevodom toplina obala u ritmu koji je potpuno iznevjeravanje pjesnikove želje da prikaže slatki umor, ili spuštanje obala prema vodi poput (muzičkih) kadenci. Nije ovo moj pokušaj prevođenja, nego samo navođenje svih iskušenja koja se postavljaju pred prevodioca, a koja čitalac doživljava na drugi način od njega.

Zajedničko čitanje Žida predstavljalo je istinsku duševnu hranu, koju je svako od nas nastavio kroz vrijeme, bogateći taj prvi doživljaj i koristeći ga, kasnije, u različite svrhe. Ono osnovno, što je Žida učinilo istinskim učiteljem generacija, bila je i ostala sloboda do koje se mora i može doći samo kroz individualni napor i stvaralački odnos prema naslijeđu, moralu i svim ustaljenim društvenim normama. Mi smo svoji zakonodavci, poručio nam na Žid. Da li je to razumjela generacija mojih učenika te 1968. godine?

Mrav

Ne spava biskup mirno mori ga grdan strah
Na jastuk mu neku noć sa stropa niz dlaku
Tanku sišao mrav kako mrav biskup pita
Zar nije pauk niz paučine svoje sišao nit

Ne biskupe druže mrav sam glavom i bradom tačnije Božji
sin uglavljen u tijelo mrava na Golgotu sutra me vode da me
Raspinju tamo kao i svakoga drugog dana ništa to novo nije
Dvije hiljade godina već ni petka ni svetka nego na križ druže

Pa sam došao da te pitam zašto smrt moju i uskrs zazivaš
stalno je li te strah biskupe druže da bi bez posla
Mogao ostati ne budu li me i ovoga vikenda razapinjali

A biskup kakav je gnjevan namrtvo zgnječi mrava ali
Sljedeće noći avaj eto ti njega opet govori da s Golgote stiže
Biskupa pita ima li bez raspinjanja dana dušom da dahne Bog