Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

Jer bjeh savjetnik tmur, mršav,
U svemu mudar, i vrlo star,
No bacih ludost i stud – stvar
Koju starost nosi ko plašt.
Bjeh vrlo jak, na mačevanju
To mladići su rekli bar,
Al bacih ludost, bjeh vedar
Na drugi način, svojstveniji mi.

Jasenju se međ debla sklupčah,
Skrih lice gdje lišće hrast nada
Mnom širi, i starih navada
Muških jaram sam odbacio.

No uz tih ribnjak Mar-nan-otha
Nađoh svoju nevjestu
Što vučji dren je nekad bila.
Iz mog me starog žića dozvala
Stiša mi mržnju savjetničku,
Naloži da moja hvala

Ide tek vjetru što u lišću drhti.

Izvuče me iz starog žića
Dok ljudi kažu da lud sam,
No vidjeh ljudski bol, i srećan sam, jer znam
Da ludost su jadanje i ogorčenje

A ja? Sva ludost, sva tuga nesta.
Zamotah suze u list brijesta
I ostavih ih pod kam
I sada vele: ludi si jer sam
Bacio svu svoju ludost i ona nesta

Napustih staro jalovo žiće
Jer moja nevjesta
Jest ribnjak šumski, i mada
Svi muški kažu da sam lud
Jedino stog sam sretan sada
Presretan, zbog nevjeste i ljubav je njena
Silna i slađa no ljubav žena –
To kuga, plam je i odlijeće.

Aj! I istina je da sam sreće
Pun, jer s njom sam ovdje sam
I nitko nam ne smeta.

Jednoć kad bijah među momcima. . .

Vele da bijah jak među njima.
Jedna je žena bila jednoć…
. . . no zaboravih. . . ona je bila.. .
… Opet, nadam se, neće doć…

… Ne sjećam se … ..

Mislim, jednoć me rani, ali. . .
To je veoma davno bilo.

Sjećat se više mi nije milo.

Milo mi je kad mala klapa
Vjetrova puše kroz jasenje:
Jer mi smo posve sami

Ovdje među jasenjem.

¹La fraisne – na starofrancuskom: jasen.

(Maribor, 22. august 1961. – Sarajevo 16. juni 1992.)

Nad Sarajevom se tog 23. juna 2016. godine nadvila teška sparina, a u njegovom najvećem kvartu – Dobrinji podnevno sunce sijalo je kao u najtoplijem ljetnom danu. Uz lijevu obalu rječice Dobrinjke, po kojoj je naselje i dobilo ime, tu ispod jedne mlade lipe, čiji miris cvata je neutralisala ova vrućina, na prostoru ne većem od tri metra sa tri, dvoje vrijednih staraca, vjerovatno bračni par starosti između sedme i osme decenije života, uz hitre pokrete ruku, uređivalo je mali spomenik, bolje reći prostor oko dvije spomenploče.

U zaglavlju one prve, veće i tamnosive na slovenačkom jeziku stoji posljednja rečenica zadnjeg Ivinog izvještaja iz Sarajeva: “Rad imam mesta in sovražim če jih kdo napada” (“Volim grad i mrzim kada neko želi da ga napadne.”). Ispod ove rečenice slijedi tekst da je tom mjestu 16. juna 1992. godine ubijen Ivo Štandeker, novinar tjednika Mladina. Na drugoj, manjoj i bijeloj ploči piše da su 7. oktobra 2005. ovu lipu zasadili gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac i ambasador Republike Slovenije Tadej Labernik “u čast poginulog slovenačkog novinara Ive Štadekera, koji je širio istinu o opsjednutom Sarajevu i patnjama njegovih građana”.

Starica, sa slamnatim šeširom na glavi, koji je štiti od prejakog sunca, hitro je sipala zemlju iz plastične kese, a starac malim grabljama poravnavao teren, vraćajući se povremeno na pređenu podlogu čisteći četkom zemlju sa ploča. Nakon dvadesetak minuta rada, kada je kesa u rukama starice ostala prazna, starac tihim glasom upita:

– Je li sve gotovo? Idemo li?

– Idemo! – kratko je odgovorila žena, skinula šešir s glave, pokupila alat i plastičnu kantu te krenula prema automobilu udaljenom pet-šest metara od njih. Automobil je bio parkiran na stazi za šetnju pored klupe, na kojoj sam sjedio u hladu ispod krošnje nešto veće lipe. Ta staza za šetnju, asfaltirana još prije agresije na Bosnu i Hercegovine, vodi iz pravca Dobrinje IV, iznad koje je kota Veljina, a na njoj pravoslavna crkva, sa čijeg tornja su srpski snajperisti sijali smrt po ovoj stazi i nekoliko mostova uz nju. Da bi se prešlo s jedne na drugu stranu rječice Dobrinjke, valja se sa staze uputiti preko malog mosta. Ko zna koliko je u ratu na toj stazi i mostovima ugašeno života nedužnih civila, samo zato što su se kretali po Dobrinji, želeći se smabdjeti oskudnom hranom i vodom.

Bilo je popodne 16. juna 1992. godine kada su se iz Press centra u Dobrinji, udaljenom stotinjak metara od ove klupe u srcu naselja, poznata američka fotoreporterka Džejn Šnajder (Jane Schneider) i fotoreporter slovenačke Mladine Ivo Štandeker uputili prema Dobrinji III želeći da pređu most. Umjesto snajpera prolaznike je taj dan sa zloglasnih Veljina gađao minobacač. Od eksplozije granate dvoje novinara je teško ranjeno; Ivo Štandeker je ubrzo podlegao ranama a Džejn Šnajder se oporavila i preživjela ovo ranjavanje.

Ratna putešestvija Ive Štandekera je zaista zanimljiva. Nakon što je izvještavao o desetodnevnom ratu za neovisnost Slovenije, nastavio je obilaziti ratišta u bivšoj Jugoslaviji, prvo ono u Hrvatskoj a potom i u BiH, da bi se, eto, na novinarskom zadatku u opkoljenom Sarajeva tog 16. juna 1992. godine našao u Dobrinji, koja je bila u duploj srpskoj blokadi. Te iste godine kad se ugasio njegov život, slovenačka Vlada ga je za izuzetne zasluge u odbrani slobode i suvereniteta Slovenije, kao i hrabrom i objektivnom izvještavanju s drugih ratišta te za profesionalni i humani rad posmrtno odlikovala.

Dok sjedeći na klupi premotavan film o pogibiji slovenačkog novinara, prilazi mi starac, znojan više od sunca nego obavljenog posla. Pozdravljam ga pitajući:

– Ima li umora?

– Nisam umoran od posla, nego me sunce iscrpilo – kaže a potom pita:

– Kuda najkraćim putem mogu automobilom izaći na glavnu cestu?

Umjesto odgovora pitam ga:

– A iz kog pravca ste došli?

– Iz ovoga – kaže pokazujući na završnicu staze za šetnju.

– Najkraći put je da krenete preko ove kose staze i pored ona dva automobila krenete na onaj jednosmjer – kažem pokazujući mu rukom pravac do pijace i tržnog centra.

– Ipak ću istim pravcem kojim sam i došao – kaže stavljajući alat u prtljažnik automobila.

U meni se budi neka znatiželja pa ga pitam:

– Oprostite, jeste li bili u rodu s pokojnim Ivom?

– Ne, nismo. Ivo nije imao nikoga od rodbine kad je poginuo. Mi smo iz Udruženja Slovenaca u Sarajevu – kaže čovjek dok starica sjeda na suvozačevo mjesto.

– A ako ste iz Udruženja Slovenaca, onda vjerovatno poznajete moju kolegicu Sanju, koja je član vašeg udruženja. S njom sam dugo godina radio u istoj redakciji, u kojoj smo oboje zaradili penziju.

– Kako da je nepoznajem – kaže žena znojnog čela i dodaje – Upravo sam je jučer vidjela na Baščaršiji kako šeta sa sestrom.

– A zar Sanjina sestra ne živi u Kanadi? – pitam dalje znatiželjno.

– Došla je Silva u Sarajevo da obje zajedno idu na odmor u njenu vilu u Makarsku – završava starica dok starac pali motor automobila udaljavajući se prema izlazu sa šetališta.

Sunce je i dalje pržilo rijetke prolaznike, dok sam se ja približavao spomeniku Ive Štandekera, smještenom tu na mjestu njegovog ranjavanja. Na toj čistini, između dva bloka zgrada koje na udaljenosti tridesetak metara povezuje tržni centar prostire se zelena površina na kojoj se igraju djeca, ističe se taj skromni spomenik slovenačkom novinaru.

Niskom željeznom ogradom ograđen je s tri strane taj mali prostor na koga se popločanom stazom dolazi sa glavnog šetališta. Svakog 16. juna na to mjesto službenici Ambasade Slovenije polože svježe cvijeće u znak podsjećanja na pogibiju hrabrog novinara, a dvije ploče i lipa Sarajlije na jednog hrabrog Slovenca koji je, ne žaleći svoj život, došao da u ratnim danima svijetu šalje istinu o životu u opkoljenom Sarajevu, gradu kojeg historija ove civilizacije pamti kao najduže opsjednutom.

2. ŠEJKA 

 Leonid Trofimovič Zisijadis Šejka, ili Leon van Kis ili Leon Leš ili Ljonja, rodio se 1932. u Beogradu. Jedan od osnivača Mediale. Volio Anu, volio Olju Ivanjicki, volio Mariju Čudinu. Umro 15. 12. 1970. u Beogradu. Od raka na mozgu.

 Jedan zapis Leonida Šejke:

 “Sazvežđe malih predmeta

Postoje i takvi predmeti, sasvim beznačajni, za koje počinjemo da osećamo bezrazložnu ljubav. Možda ona potiče od oseta ugodnosti koji imamo kada ih držimo u ruci. Navikli smo da ih nosimo po džepovima, a za to su pogodni, jer im veličina ne prelazi više od tri santimetra. Nosimo ih u džepu, slušajući nežno zveckanje, čekajući tu radost da kao minijaturna lavina pokuljaju, poispadaju iz džepova, pomešani s mnoštvom hartijica, koje su uostalom trebale da budu odavno bačene, a nisu jedino zbog naše inercije. Onda, pomešani još sa mrvama, vunastim gromoljicama, slamkama i ostalim đubretom, poispadaju ili mi sami izvrnemo džepove; i tako je sada na stolu “nemoguća gomila.”

Zatim, počinjemo selekciju, razvrstavanje, izdvajamo, pre svega, hartijice u stranu, a to su bioskopske, tramvajske karte, plave ili ružičaste, cedulje, računi, komadići novina, hartijice srebrnaste, providne, šarene… Sve to zgužvamo i odbacimo bez sentimentalnosti. Onda, iz gomile izdvajamo ono đubre, tako da ostanu samo čvrsti, određeni komadi, da može svakom da se nadene ime, da svaki ima jedan, doduše tihi, ali zato vrlo harmoničan zvuk. Jednom rečju, potrebno je da bude takvih vrsta komadâ, da bih imao želju da ih prebrojavam. Kad je sve gotovo, vraćam celu hrpu natrag u džep; priznajem da to sada ima neki drugi miris, ali ja zaboravljam na sve, mislim o sklopovima saća, paučinâ, mravinjakâ, a ne mislim na poreklo tih beznačajnosti, mada sam počeo nesvesno da se vezujem za njih i nisam verovao da će tako dugo ostati zaglavljeni u mom džepu. Bio sam ravnodušan, bio sam u stanju svakog časa da ih se otarasim, ali sada je prošlo već toliko vremena, na njima se nataložilo više slojeva moga duha, oni su postali deo mene, svi ti komadići, parčići ogledala, gvozdene alke, šrafovi, jedna kaplja od bakelita, i jedna od stakla, toliko blistava da se čini da je u njoj čitav kosmos sadržan, nekoliko drvenih kupastih komada, crvenih i žutih, bez ikakve oznake, nekoliko vrsta puževa, jedan krst, kuka sa nekog katanca, prema kojoj sam osećao izuzetnu ljubav, i, najzad, jedan ključ sa glavom trolista. Svi ovi mali predmeti predstavljaju jedno blistavo sazvežđe, koje lebdi na nebu u neposrednoj blizini, tako da lako rukom mogu da dohvatim bilo koji komadić, uprkos njegove silne vibracije, koja se opaža kao intenzivno zujanje pčela, ako se sazvežđe zatvori u kutiju, pa onda probuši otvor za osluškivanje, i koje nama prestaje kad se kutija otvori, mada vibracije i dalje traju. Možda će jednog dana sve to biti upotrebljeno za ukras nekoj varvarskoj nevesti, ali za sada ja ih držim u rukama, kao što bi se držala gomilica šljunka – razbacujem ga po podu, pa ga opet skupljam; onog koji se otkotrlja negde pod orman ne tražim više, a neke namerno spustim u slivnik i tako, komad po komad, polako, moja se kolekcija smanjuje, mada uvek postoji mogućnost da se nešto tako pronađe, bilo u sobi, bilo na ulici ili na velikim peščanim plažama; ali sve to ne može da traje u beskonačnost, moramo se, voljno ili nevoljno, uvek ograničiti na određen broj, pa tako, kad sve nestane, dakle, kad se izgubi, ja ne mogu zbog toga osetiti nikakav gubitak, jer to je bila sasvim bezrazložna ljubav. Ali bilo gde da zapadnu, to verujem, bilo gde da se izgube, otkotrljaju, pošto nose jedan zajednički otisak, recimo otisak moji prstiju ili, kao što već rekoh, otisak moga duha, moraće jednoga dana, možda posle mnogo vekova, da se opet nađu na okupu, posle mnogih kruženja, jer svemir je višestruko zakrivljen, da se susretnu. I ne samo to, možda će da se upišu jedan u drugi i tako sastave jedno lice, davno nestalo, davno zaboravljeno, da sastave moje sopstveno lice, tako da se sastavci, spone i ne opažaju, tako da to bude jedno lice, celo i bez ikakvih sumnji, sasvim potpuno.”

Šejka, jedinac od oca Trofima Vasiljeviča, strogog ukrajinskog oficira i srpskog generalštabnog topografa, izbjeglog u Srbiju nakon sloma carske Rusije, i majke blage Katarine Zisić, koja je potjecala iz ugledne valjevske cincarske porodice Zisijadis. Dvije različite roditeljske krvi slile su se u jednu i procvjetale u jednu, stvaralačku. Šejka uči rusku osnovnu školu, potom gimnaziju i srednju tehničku školu, da bi upisao Arhitektonski fakultet u Beogradu. Ovo je genetska predispozicija ― naime, Šejkina majka je veoma voljela operu i uz nju je Šejka muziku doživio kao blisku, srodnu umjetnost. Prirodno je da je poslije toga izabrao arhitekturu, koju drugačije zovu ― zaleđenom muzikom. No, slikar je već postojao u njemu. Od osamnaeste godine ušao je u svijet slikarstva i astronomije. Tvrdio je da je “zvezdano nebo takav prostor na kome misli mogu da slobodno lutaju”. No, pored umjetnosti, proučavao je i atomistiku, biologiju, filozofiju, književnost, muziku. Smatrao je da nije potrebno naći sebe, već ― doći do sebe.

3. BROJEVI 

206 kostiju ima čovjek .

U mas. grobu Hrastova glavica nađeno je 144 tijela ubijenih iz logora Omarska.

114 puta 206 jeste 23 484 kostiju.

4. JAMA 

Pored Sanskog Mosta, Gornjeg Kamengrada, u Podvidači, selo Glušci. Pored sela šumica, u šumici jamica, u jamici 23 484 komada kostiju. Hrastova glavica.

Čahure oko jame i sad se mogu naći, kao i meci pozabijani u debla, koji su prethodno prosviravani kroz lubanje.. .Kraj jame agregat. Forenzičarka, omanja sijeda kratkopodšišiana žena u bijelom, s bijelim rukavicama, također pored. Ulaz vrlo uzak. Za jednu osobu. Alpinisti prave daščanu platformu. Dno jame 3×6 metara. Nikakvog zadaha. Nikakvog mekog tkiva. Desetine i desetine lubanja. Jama je sličila na bunar, kome zidovi tiho cure. U jami je plus deset. Vani je minus petnaest supnjeva Celzija. Tanka žica oko gležnjeva ruku i nogu. Puno žice. Tanke žice. Već izhrđale. Poneki sat. Jedan još radi, kaže forenzičarka nekome. Tijela su padala s visine najmanje dvadesetak metara. Vozačke dozvole, lične karte, fotografije… Kada sve kosti poslagane budu u bijele najlonizirane vreće odvoze se.

 U Šejkovaču.

5. ŠEJKOVAČA 

Identifikacioni centar za nestale osobe u cijeloj Bosni i Hercegovini. Pored Sanskog Mosta. Na stotine i hiljade kostiju čekaju spremljeni u bijele vreće. Čekaju. Da netko dođe po njih.

 I opere ih, Margareto.

Zadnje pismo iz Troje

Ne znamo kome,
Ni zašto ga šaljemo,
Ni u koji grad,
Ni u koje vrijeme.

Odasvud samo
Muk sverazoran
Do nas stiže.

Ni na kojem pismu,
Ni jezikom kojim,
Zato se čitati
Ne može, mili.

I nije u riječi sve sadržano,
Niti vid očinji
Dopire do izvora svijeta,
Ni misao do srca
U bezglasnoj tami.

Zato shvatit ćeš pismo ovo
Kad u krv i u smrt svoju
Zagledaš se na obali hadskoj.

Ćutim: neko se drugi nastanio u mome
Tijelu, pa oči više ne poznaju ono što vide.

I svemu, evo, nedostaju jučerašnja duša i glas:
I zraku što zvoni od podnevne jeke,
I mlakom vjetru što prijanja uz lice,
I uzavrelom mirisu žena na ulici.

Čak je i kretnja kojom vadim ruku iz džepa
Pomalo bez smisla i sasvim tuđa: to nisam ja –
To je samo gesta koju je tijelo upamtilo
I sada je ponavlja mimo moje svijesti.

Osjećam: manje je, ovako, tegobe u duši
I više boje u stvarima.

Evo: čist je i treperav bakar na džamijskoj kupoli.

I ljudi, dostojanstveni u svojoj bezimenosti,
S radošću oponašaju živahne sjenke.

Bude me tvoje ruke.
Zalud si ih splela oko mojih leđa.

Napisao sam kako je pidžama ono posljednje što sam kupio prije rata. Danas sam je kupio, sutradan su počele granate po Sarajevu. Ispod mog teksta napisao je kako je on dan pred Oluju otišao na poštu i poplaćao sve račune. Čovjeka osobno ne poznajem, iako već mjesecima, ako ne i godinama, čitam njegove komentare, rečenicu-dvije duge osvrte, kratke izraze ushita. Pronašao me je preko knjiga, i već smo se trebali sresti u Beogradu, u kafani Mornar, ali to se nije dogodilo. On je Kninjanin, studirao je novinarstvo u Sarajevu, i već dvadeset jednu godinu živi u Beogradu. To je, otprilike, ono što o njemu znam.

A s druge strane, znam o njemu sve već po toj jednoj rečenici i po sjećanju koje je u njoj sabrano. Čuj, poplaćao je račune pred Oluju!

Zašto bi netko otišao na poštu da plati telefon, struju i vodu prije nego što sutra nastupi najavljeni smak svijeta? Važno pitanje. Po njemu se dijeli čovječanstvo. Računi se plaćaju iz onog razloga koji je upisan u dušu svakoga tko se još uvijek nije ubio. Čovjek je biće nade, i to je ono što ga drži na Zemlji. Pa se tako i pred najavljeni smak svijeta i pred Oluju, tu veličanstvenu vojno-redarstvenu operaciju kojom su se Hrvati za sva vremena oslobodili svih onih koji u njihovoj zemlji nisu Hrvati, čovjek se nečemu nada. I nije ta nada lišena racionalnog osnova: njemu se, naime, čini da će sve biti normalno, i da će svijet biti normalan, bude li se on normalno ponašao. A prvi i osnovni element normalnosti jest: platiti račune za vodu, struju i telefon. Biva, ako platiš račune, i sljedećeg mjeseca će sve biti u redu. Kapat će iz česme i svijetliti sa stropa, zvonit će telefon, javljat će se komšija iz Benkovca i Drniša, jer su veze s okolnim svijetom ionako prekinute.

Što živ čovjek da učini kad zna što će se dogoditi sutra? Ako je naučio da se ne nada i ako ima hrabrosti, može se lijepo ubiti. Ono što se ljudima dogodilo na dan veličanstvene hrvatske vojno-redarstvene operacije bilo je taman koliko treba da se čovjek rahat ubije. Ali kako ćeš, jada, dići ruku na sebe ako se nečemu nadaš?

Plaćanje računa gesta je savjesti urbanog čovjeka. Kninjanina ili Njujorčanina, to je svejedno. Zamišljao je ono što bi mu se sve moglo dogoditi ako ih ne plati. I uvjerio je sebe kako nema većeg zlodjela od neplaćenih računa. Kao što na neki način i nema.

Opet, ako je čovjeku mirna savjest, onda mu se ništa loše neće dogoditi. I ako se on normalno ponašao prema svijetu, onda će se i svijet normalno ponašati prema njemu. Ova se iluzija stekne odgojem. To je ono čemu te uče mama i tada prije nego što prohodaš, i to ti se nekako upiše i usiječe u pamet, i onda se tako javlja kao presudan argument u nekim dramatičnim životnim okolnostima. Zato platiš račune dan pred smak svijeta.

Zašto je važno to što je neki Kninjanin, danas stanovnik Beograda, dan pred Oluju platio na pošti sve svoje račune?

Zato što je to rečenica s kojom bi započeo roman o Oluji. Sve što će se dalje zbiti iz nje proizlazi, nastavlja se, traje i raste u skladu sa životnom i romanesknom dramaturgijom. U njoj, toj rečenici, sva je karakterizacija glavnog junaka, a u čovjekovom karakteru je i njegova sudbina. Onaj tko te, makar i nesvjesno, dariva takvom rečenicom, dao ti je cijeli roman. Dalje je sve daktilografija. I priča koja se priča sama od sebe. Ali nju, tu prvu i najvažniju rečenicu u romanu, nije moguće izmisliti.

U zadnje mi se vrijeme sve češće događa da život tako formatiram u roman. I da dok hodam ili vozim auto razvijam rečenicu u roman. Ranije bih takvu rečenicu čuvao kao dragocjenu šifru do koje nitko nitko ne smije doći. Danas osjećam da to nije važno. Najprije, sve te romane ionako neću napisati, previše ih je za jednog čovjeka i jedan život, a šifru ionako ne bi mogla dešifrirati sva vojska šifranata, tako da je ne treba sakrivati. Mogu je prenijeti svijetu, razotkriti je i rasklopiti, objasniti čemu ona služi i što otključava, i svejedno nitko neće moći s njom ništa učiniti.

Recimo gotova rečenica: “Dan prije Oluje poplaćao sam sve račune.” Pa druga: “U pošti je bila gužva.” I treća: “Svi su nekome telefonirali, tražili međugradsku, zvali Beograd.” Kratke, nabrzinu smišljene i jasne, one jednako ne mogu poslužiti onima koji se sjećaju gdje je prije rata stajala kninska pošta – a možda i danas stoji, nakon rata nisam bio u Kninu – kao ni onima koji nikada nisu bili tamo i nisu u stanju zamisliti taj grad.

U onoj prvoj i najvažnijoj rečenici u romanu ključ je za identifikaciju. Svatko bi morao shvatiti zašto se pred smak svijeta plaćaju računi. A u njoj, u identifikaciji, razlog je pisanju romana.

Pritom, da bi se pisao roman o Oluji, važno je biti Hrvat. Bez toga, naime, nema identifikacije s Drugim. Identifikacija sa samim sobom nije romaneskno poticajna, a ni previše smislena. Identificirati se sa samim sobom značilo bi biti idealan nacionalist. Osim što od nacionalizma nema književnosti, svaki će se čovjek, makar i poskrivećki, ponekad zapitati – a kako li je onome koji je s druge strane, kako li je onom drugom?

Za Hrvata nema veće i važnije književne teme nego što je Oluja. Kao što je za bosanskog Srbina najveća književna tema Srebrenica. Naravno, nađe se tu i drugih tema, ali u svakoj od njih u središtu stvari trebalo bi biti iskustvo Drugog. Pisac piše o sebi i o onome što ga se stvarno tiče, ali tako da se stalno ogleda u Drugome. Meni se, recimo, štošta u životu dogodilo. Među ostalim, dobro se sjećam i onoga što mi se događalo tokom kolovoza 1995. Ali da bi moje iskustvo bilo cjelovito – a roman je, ovako ili onako, izraz cijeloga i cjelovitog iskustva – morao bih znati kako je to bilo 4. ili 5. kolovoza 1995. u Kninu. Kako je to bilo onome koji nije ja, nego je na neki način bio protu-ja, anti-ja, ne-ja, i to najprije zato što se zvao onako kako se zvao. Da bi svijet ponovo bio cijeli i sav, čovjek bi se morao osloboditi svih svojih protu-ja, anti-ja i ne-ja. A oslobodit ih se može samo tako što će znati kako im je i što će za njih naći više srca negoli za sebe samoga.

Eto, to je razlog da bi se napisao roman o Oluji, u kojemu ne bi bilo nijednoga  jedinog hrvatskog vojnika, nijedne jedine hrvatske žrtve, nego bi bilo samo onih koji su odlazili prema Srbiji. A među njima bi, logično, glavni morao biti onaj sa čijom se rečenicom pisac identificirao. To, naravno, ne znači da ne postoje hrvatske muke i nevolje, kao i da ne postoji perspektiva hrvatskoga vojnika koji osvaja srpske kuće i imanja oslobađajući na taj način hrvatsku zemlju, tojest trećinu privremeno okupiranoga hrvatskog teritorija, ali za njegovu bi perspektivu u književnom i u ljudskom smislu trebao biti nadležan netko drugi. Recimo, neki srpski pisac.

Je li ovakva podjela tematskih i književnih prinadležnosti do kraja istinita i ispravna? Naravno da nije. I naravno da bi hrvatski pisac morao pisati o perspektivi hrvatskog vojnika. Ali za njega je to tema drugoga reda. Kao što je za srpskog pisca narod koji na traktorima odlazi iz Hrvatske tema drugoga reda. Kad o takvim temama piše, pisac mora imati svijest o tome da u njih ne ulaže baš nimalo socijalnog rizika, ali i da je njegov moralni i književni rizik takav da će, vrlo vjerojatno, postradati od vlastite teme.

Da bi pisao o patnjama vlastitog naroda, pisac bi morao pripadati narodu poraženih, osramoćenih i okuženih. A takvoga naroda među našim malim, brutalnim i samosažaljivim plemenima ne može se naći. Nijemci su, recimo, narod poraženih, osramoćenih i okuženih, i tek su šezdesetak godina nakon rata najveći njihovi pisci pronalazili načina da pišu o patnjama vlastitog naroda. Iako je ta patnja bila golema kao što je golem njemački zločin, o njoj je velika njemačka književnost toliko dugo mogla samo šutjeti. Da bi o svojoj patnji progovorili, Nijemci su morali poplaćati sve svoje račune.

Književnost, naravno, nije plaćanje računa. Niti se roman one jedne rečenice, jednoga beogradskog Kninjanina, može ticati piščeva duga prema protjeranom narodu. Dugovi se romanima ne vraćaju. Samo bih da znam kako je Drugome. Čim to zna, čovjek se ima čemu nadati.

Kad je povrijedio kičmu, skočivši sa prvog sprata,
dok su po Beogradu padale redovne bombe novog rata,
Nikola Šop ležao je u bolnici, nepokretan, među
mnogima što isto ili još gore od njega doživješe.
Sve njih posluživao je bolničar hrom u lijevu nogu,
saznao je Nikola, od onog prethodnog rata,
ko zna gdje i u kojoj prilici nastrijeljen i evo
živ i brz kao malo koji od ostalih bolničara.
Dva-triput pokazao je zanimanje za knjige
koje je Nikola čitao i koje mu je dodavao,
uz sveščicu tanku i olovku da nešto piše.
A šta to pišeš, Nikola? pitao ga je bolničar.
O čovjeku Isusu koji dolazi meni na večeru,
sasvim običan, kao što si ti, bolničar recimo.
Biće da je prošlo nekih godinu dana,
Nikola je ležao kod kuće, sada u Zagrebu,
jednako nepokretan, osuđen tako na pomoć
onih oko sebe, čitajući Vergilija, misleći o svemiru.
Već je bila pala noć, hladnoća se uvlačila
u sve ljudske stanove, prelazeći samo iz srca
onih što su svijet ponovo i ponovo u rat gurali,
kad se otvoriše vrata i na njima, sav od snijega,
crvenih obraza i prilične brade, pojavi se čovjek,
i Nikola ga odmah pozna, bio je to hromi bolničar.
Samo što se ovog puta, kao obasjanje,
u njemu jasno javi misao – ovo me Isus pohodi,
da se kao ljudi razgovorimo i večeramo.

Kad bi mi se smrklo od života, znalo se desiti, ne jednom, da sebi kažem: Šta bi htio, gospodine? Sa javora jablanskih jabuka? Da imaš mrvu mozga u tintari, svake minute i sekunde bio bi srećan, i to doživotno, jer moglo se desiti da ti ne budeš ti. Da tebi oduzmu tebe. Lako se moglo desiti da ne završiš ni gimnaziju ni fakultet, i da ne budeš ni pisac, ni univerzitetski nastavanik, nego da cio vijek riljaš zemlju i gledaš pod rep stoci.    

Bio sam jedno od šestoro djece strijeljanog informbirovca od koje su Vešovići, a bilo ih je kao kusih pasa, digli ruke, stoga su pet ili šest dolazaka strika Luke iz Berana bili pet ili šest velikih praznika koji se pamte do groba. Nisam zaboravio ni kako je meni, a sigurno i drugoj djeci Darinkinoj, pomisao da bi se striko Luka mogao opet preko Brijega doći na Zekanu, davala snage za trpimo samoću.

Positan, piskavoga glasa, a cigaretu ne gasi. Pušio je i noću: probudi me težak san, a kraj šporeta, gdje mu je majka prostrla slamaricu, svijetli Lukina cigara, i pričinja mi se daleka, daleka, kao da je negdje u beskraju, a opet znam da sjaji tu, kraj šporeta. Kao da stric puši u našoj kući i negdje u nebesima. I okrenem se na drugi bok, ponovo tonući u san, posve uspokojen, jer strikova zvijezda bdije nad svim. Kako na nebu, tako i na zemlji.

Kad nam Luka na Zekanu iskrsne pred kućom, sit se isplače za nama i za svojim bratom Velimirom prije nego što sjaše. Ne plače, nego pišti ko da si ga na vatru naložio. Mi djeca, kokošije iskrenutih vratova, s čuđenjem ga mjerkamo iskosa: ne znamo šta mu je. Između dva dolaska gotovo ga i zaboravimo: djeca brzo zaboravljajuju, godina je za dijete cijela vječnost. Bar je meni bila. I možda se ne bih mogao ni sjetiti ko je, ali ga vazda poznam po Zekanu. A kad Luka, nakon božanskih nedjelju dana, uzjaše konja da ide, mi djeca grunemo u plač za njim, pištimo kao da si nas na vatru naložio, a on krvnički ošine Zekana, da što prije utekne od naše piske.

“A šta znam“, govorila je Darinka, “morebit ne bi ni đever Luka dolazio da nije vidio u koje vas je muke Velimir ostavio. Banu on jedne večeri, a u kuću nam niđe ništa, isto ka u pećinu. Zadruga nam uzela svu stoku, njive, livade, ostavila nam ono malo okutnjice i jednu kravu. Svudragu noć mu je gorjela cigara. Ono jes, vazda je đever imo adet da se po noći budi i puši – jesi li to upantio? – ama tu noć ne vjerujem da je sklapo oka na oko: osvanula je pred njim pepeljara puna puncata opušaka.

Taj dan, ti nešto šnjuvaš u Veliku sobu, u oni ćošak kraj vrata. Vazda si kopo bumbare po ćoškova, i šapćeš, šapćeš, vavijek si nešto sa sobom zborio, a kad te pitamo: šta to činiš, ti strekneš, i zablesiš očima, ko da smo te uvatili u zijanu.

Jednom sio ti na pod, igraš se palicama. Pantiš li palice? Ubereš vrbov prut, pa ga iskidaš na ovolišne komatiće, i onda ih, na podu, po sto puta brojiš. To ti je bila zabava. Rano si naučio brojat. Brojiš palice i šapćeš, šapćeš, a mene od toga ledno oko srca: da mi ovo dijete nije avetnulo? Te ja se primakni da čujem. Ti one palice ređaš po podu i šapćeš: ‘E, kuku, tale. E, kuku, tale. E, kuku, moj tale, šta učinje!’ Pričaš s pokojnim Velimirom. A šta to zboriš, Maćeta? – pitam te ja, a suze mi udariše. A ti, ka i vazda, streknu, uvuče glavu u ramena, i ni jedne ne progovaraš.

Dan pošto je došo đever, nešto si šnjuvo u onom ćošku kraj vrata od Velike sobe, a ja te pitam: šta to činiš? Ti jopet zablesio očima. Šta ti je to u ruku? – pitam te ja. Daj to vamo. Pogledam, kad ono – ti ogulio kreč s duvara. A ovđe, kraj usta ti bijelo. Kamen ti u dom, Darinka, velju ja. Pa udri u plač. Šta je snajo, pita Luka. Evo mi đeca od gladi jedu kreč s duvarova.

Sjutri dan, kaže Luka: ‘Slušaj, snajo. Ja sam došo da vodim Marka u Crni Vr’. Usvojiću ga i podizat ga ko svoje dijete. A kad ja umrem, ostaće mu moje imanje. Biće na njemu svoj gazda. A kod tebe u kuću ostaće jedan gladna usta manje”.

“Auh! Što baš mene?” – pitam Darinku sa zebnjom stvorenja koje je moglo biti sebi uskraćeno: da me stric odveo u Berane, današnjeg Marka ne bi bilo. Nigdje. Nigdje. I, od te pomisli da sam mogao lako ostati bez sebe, svagda osjetim zimu oko srca.

“Momo je bio već ovrglo momče, skoro  četrnes godina mu bilo kad je Velimir ubijen. Ne bi se on mogo priviknut na novu familiju. Za Gugu mi ne reče ništa, a on je bio baš ni previše mali, ni previše veliki, ali vazda slabunjav. I bješe nakvo osebo dijete. Imaše operu narav. Taki je i danas. Evo ja što sam ga rodila nijesam ga mogla cio vijek ničim pripitomit a đe će đever.

“Zar je Guga, života ti, od rođenja bio ovako zasukan?“

“Vala baš zasukan. Uvati ga vriska kad ko od nepoznate čeljadi priđe da ga pomiluje. Ili da ga i pogleda. Sve noktima grebe, oće oči da mu izbije. A Žutko je bio maečak, dvije i po godine, nije imo više kad je Velimir poginuo, i još je poso sisu.

Znaš li šta mi bješe najteže. Dok smo još bili u Bijelo Polje, u donji boj kuće Luke Radovića,  pamtiš da smo tamo stajali, i da su nas bimbaše šćerale sa gornjeg u donji boj, a one dvije Vukovićke preselili na gornji“.

Pamtim. Udovicu ibeovca sa šestoro đece stjerali su u jednu sobu dolje, u prizemlju, a četničkoj udovici i njenoj šćeri dali gornji boj sa tri sobe i kuhinjom.

“Oni prozori niski, pri zemlji, a kraj njih prolazi svijet i koga goj ugleda s kožnijem kaputom, Žutko zove: tataa! Kako je tolišno dijete moglo znat da mu oca više nema, ne znam. Išo je Velimir na put po mjesec dana, pa se dijete ne bi ni sjetilo da mu nema oca, puna kuća čeljadi, sestre i svi ga drugi maze, a sad neće nikome u naručje i samo zove: tata! Kad je s društvom u šumu pobjego, Velimir je obuko kožni kaput. A kad je kreto,  dugo je Žutka držo u naručje, a on mu klonuo glavom na prsi. I šuti. Ne spava no šuti. Ja sve mislim da je zaspo i krenem da ga odvojim od Velimira i odnesem ga u krevet, a on neće, no počne da plače. A pokasno je bilo: vazda je u ta doba spavo. Osjetilo se dijete šta će bit. Ko da je zno da oca više nigda neće viđet“.

Meni je od te noći u sjećanju ostao romor kupusa koji se kuha na šporetu i očevo koljeno: sjedio sam kraj njega na patosu i pipao mu kroz nogavicu koljeno. Bilo je koščato. Samo toliko pamtim od cijelog Velimira.

„Dva mjeseca je Žutko tako stojo kraj prozora  i zvao tata ljude u kožnijem kaputima. A potlje zaboravi. To slušat bilo mi je teže no sve ostalo što mi se tijeg dana razbijalo o glavu. Tako ti je bilo sa Žutkom, znaš da je poso sisu do pete. Žao mi ga bješe odbit od sise. A vazda žut i mršav. Ti si đeveru Luki bio taman. A i najviše si mu bio prionuo za lijevu stranu”.

“Striko bi mene, jelde, dao na škole?” – lukavo kušam da se nagodim sa sudbinom koja je u mom djetinjstvu zaprijetila da mene liši mene. Jer mi se čini: ako bih se iz Lukine kuće školovao, ostao bih sličan sebi sadašnjem. Ali, ako bih ostao seljak, ovakog mene više ne bi bilo nigdje. Nigdje. Pretvorio bih se u krivo čeljade. Koje bi proživjelo krivi život. Jer mogu sve da zamislim, osim da bih, u svejedno kakvom životu, mogao ne biti pisac. A ratar bi neizbježno zavrnuo šiju književniku. I uhvati me istinski strah: kao da bih bio osuđen na vječitu robiju. Moj život u Crnom Vrhu bi se razlikovao od ovog današnjeg koliko robijaški od života na slobodi. Jeste, na slobodi. Jer veća sloboda, od one koju pruža pisanje pod nebom ne postoji.

“Ama jok, kake škole, bogoti?! Đever onda nije imo muške đece. Stio te ostavit da radiš na imanju”.

“A ti, crna drugo? Šta mu ti veliš?”, pitam, s lakom jezom, kao da ovu priču slušam prvi, a ne sedmnaesti put.

“Ja, đevere, ne mogu razdvajat đecu. I neću da krvnici reknu kako sam počela razdavat đecu Velimirovu prije no im se otac u grob oladio. Neka ga s ostalijem, pa kako svijem, tako i njemu”.

Ali se Darinka prepala da ću htjeti da odem sa stricem. “Ti si se uz njega bio najviše pribljubio. I najviše si plako kad Luka krene natrag u Berane”. Plašila se da ću biti na Lukinoj strani.

Pa ode u pojatu da muze krave i uzme mene da joj pridržim tele. Muze Prutulju, a meni govori: ”Došo striko da te vodi u Berane. Da te podiže ka svoje dijete. I da se brojiš njegov. Ali ti mi, sine, nemoj ići u Berane. Nemoj svoju majku ostavit. Ako te striko pita: ‘oli’, ti reci: ‘ja bogomi neću’. Pričam ti ja to, a ti me gledaš volikijem očima. Ada šta si ti onda zno? Nije ti bilo ni pet godina. Nemoj sine, velju ja, ić sa strikom, moli te tvoja majka. Majka ne bi mogla življet bez Maćete. Majka će umrijet od želje za tobom ako tebe striko odvede u Berane. Mene se onda činjaše da bez tebe ne big mogla življet, a evo dođe vakat da mogu bez i jednoga od svoje šestoro đece. Mene se onda činjaše da ve nikad od sebe ne big mogla odvojit, a sad vidim da mogu. Sad kad vijem sama, ko vuk na kijamet, u ovu ne kuću no pusnicu.

Kad si čuo da će majka umrijet od želje za Maćetom, tebe se zavrktaše suze i poče da jektiš. Ja se obrni, kad ono đever Luka na prag pojate! Sve je čuo. I ništa mi nije reko. Potlje, kad je dolazio, a ti vazda uzanj. Pleteš mu se oko nogu, ko mače. Kad što majstoriše, ti mu dodaješ čivije. Pripaljuješ mu ugarkom cigaru. Mirišeš mu kapu. Pantiš li kako si mu kapu miriso? A on ti tepa ko baba-Staka: ’Moj Mašuta’. Ali te više nije isko u mene.

Da je Velimir bio živ, dao bi te đeveru. Bi, pod garanciju. Što mu je goj ko od njegovijeg isko, nikad nije reko: ne dam. Nikad. Viđela nijesam čoeka toliko ponešena za svakijem ko mu je bio išta svoj. Zaboljelo ga je sve što je zaboljelo ikoga njegovoga. Svake godine osedlaj Brnjaša pa po mjesec dana obilazi rođake po Beranama i oko Berana. A sad sve se razbratilo. Danas ko da je svak svakome – deveto prozuko.

Boga mi sam ga i ja korila: Ti za svakijem svojijem crkijaš ko da ti je iz oka kanuo, a za tobom niko, ni po prknu, života mi.

Meni je, veli on, najlakše. Kako najlakše? Imaš oblak male đece. A bubrege si svoje odbio dok si deset godina krčio ovo imanje. Ti predvoj više! – izbeči on oči na me. Uvrzi jezik u vilice, pogle kolik ti je, triput bi se mogla opasat njime. I da više ni jednu nijesi lanula, jesi li me čula? Sve mi je ono u Berane blizika, sve je to na jednom srcu spavalo, sve je ono iz Ristova boka izljeglo. Ajde, nek je tako, velju ja, no mi reci kako je to tebe najlakše? Radomir, veli, ima jedinca i bolesnu ženu, a Luka nema sinova.

Je li striko Luka ranije Velimiru išta pominjao za mene?

Ne znam. Nije, izgleda. Luka je to da mene pomogne. Ostavio mi Velimir šestoro na vrat, a on uprtio glavu da je nosi na pazar, dabogda ni u grobu ne počinuo. Vidio đever e ne mogu živa ostat s vama, od gole gladi ćemo poskapat. Pa stio da mi olakša. Da mi skine s leđa barem jedno od vas. Da mi na vaganu ostanu jedna gladna usta manje. A i đevojke mu bijahu pristasale: sve tri su se udale u dvije godine iza toga. Bilo mu je da ostane sam sa Vidom, pa stio da te usvoji. Muška mu Bog nije dao, a tako se vazda i šćelo onakijem ljudima!

2. Sijed kao njegov Zekan, piskavoga glasa, striko Luka je bez žurbe zakucavao eksere, polagano pilao gredu, i koraci mu nekako pipavi, činilo mi se da od njega i dani teku sporije. Punio je velikim mirom našu kuću, još većim moju dušu, i divno mirisao na duvan, nikako da se nadišeš njegove blizine, njušio sam mu crnogorsku kapu kad je u poslu skine: mirisala je na suve jabuke, one u krišakama, nanizane na konac. Slabo razgovorljiv i positan, a pun mi svijet od njega.

Kad bih ondašnjem djetetu dao svoju današnju moć izraza, ovako bi kazalo: vala i nije čemu ovaj naš striko-Luka, nemaš ga šta vidjeti, ali – ovoliko nam je dosta. Nije nas mnogo zapalo, ali više nam i ne treba. Ovo nam niko neće uzeti. Ovo znamo da je naše i da smo njegovi. Nije nam dat da se njime ponosimo, to je tačno, nego da mu mašicama prineseš žišku iz šporeta i, dok pripaljuje cigaru, da u mislima sazivaš papljansku djecu: Zejo, Vuče, Božidare, Milanko, Mišo, Vukica, Bosiljka, Dragane, Brano, dođite da vidite: i ja imam nekoga svoga. I ja imam nekoga ko će me žaliti.

Ili, u zaranke, čuvam stoku na pašnjaku pod Drijenjem. A putem, kroz našu livadu, subotom, jaše na bijelu konju neznanac koji se vraća sa pazara u Bijelom Polju. Istoga trena, ugledam strika-Luku: sjedi na Zekanu, u dalekim je Beranama a opet mi je pred očima, i na zemlji je i u nebesima, puši i klimne glavom na sve što pomislim: znam, moj Mašuta! Znam da ti je sin Rokov juče pljunuo u tabljicu. I da su te Božidar Ivanov i Vuk Beśin onomadne, na Dolini, kod Bjelice, uzeli među se i lemali te, sve školskim torbama po glavi. I da te Zejo mrško i za nos vuko. Sve ja to znam, moj Mašuta, nemoj misliti da ne znam. Vidi tvoj striko sve jade što vas snalaze. Tvoga strika boli srce za vama, pa iako je daleko.

Od toga mi se ražali, pa udarim u ridanje. A kad se isplačem, već se uhvatio prvi sumrak i čujem Darinkino zabrinuto dozivanje: “O Marko, manje ti od snage, đe si se to zavuko, bleso svučena? Što više ne dogoniš te krave kući?”

Penjem se uza strmu Ornicu, goneći pred sobom Prutulju i Perulju, ali me ovaj put ne hvataju, kao uvijek, ježurci od grmlja tamom pretvorenog u anatemnjake koji će svaki čas baciti se na mene. Jer mi se čini da me Lukine oči, ili njegova zvijezda, još gledaju s leđa. I da me nikakvo zlo ne može zadesiti sve dok me daleki stric čak iz Berana štiti svojom tugom za mnom.

3. Kad sam krenuo u školu 1951. godine, nije se pisalo u svesku, već na nečemu nalik školskoj tabli u drvenom okviru ali dovoljno maloj da može stati u đačku torbu, i zvalo se tabljica, a ono čime se po tome piše zvalo se križa. Priđe ti dripac iz starijih razreda, pa veli: “Da ti vidim domaći”. Ti mu pokažeš tabljicu, on pljune u nju, i ti više nemaš domaćeg, a on crče od smijeha.

Ali moje se znalo: šta te god snađe, stisni zube i šutke trpi sve, šta drugo možeš. Tvoga su oca utukli u Zekića Rijeci i sad svak može da ti udara šklempe, da te šamara, da te torbom u glavu, da se izdire na tebe, čak i Zejo Bugarin čiji je otac u ratu zaplatio kao četnik. Ali ti si majkin odlikaš, i jednom ćeš izučit za gospodina velikoga, a onda će ga bit Papljanima, viđećeš kako će se svi onda stiđet za ovo sadašnje.

Na velikom odmoru, naš učitelj Božo Dajković kroz prozor svoga stana u donjem dijelu škole promoli svoju krupnu glavu – pljunuta Titova – i dovikne dvojici Poznanovićana, nikad nisam razumio zašto baš njima, ali uvijek njima: “Maline! Jujo! Jeste li vi ljudi? Što ne krenete kolo?”

Mi se odmah uhvatimo u oro, vrtimo se ukrug do besvijesti, i pjevamo o Titu i Partiji, o svijetloj majskoj zori i o majci našoj Crnoj Gori. A kad nam to dojadi, igramo se vuka i jagnjeta.

Jednom, Zejo Bugarin mi kaže: “Ti mrš! Ti nemaš pravo da se igraš“. “Šta je, ooću, nije tvoje školsko dvorište”. “E baš je moje, eto da znaš“, kaže Zejo. Bio je u mom razredu, ali dvaput duži od mene. Pa me uzme na nos, i izvuklja me iz dječje gungule: “Neš se igrat, neeš, tvoj otac je izdajnik”.

Meni je ta riječ u djetinjstvu zvučala kao kad vjetar snažno zalupi prozor, pa staklo uz jetku zveku ode u paramparčad.

Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč

Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine. U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom. Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan. Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem. Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.

U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja. Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere). Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima. Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita. Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.

Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja. Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja. Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama. Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.

Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju. Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru. Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.

Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.

Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo. Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije. I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.

Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.

U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.

Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik. Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.

Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu. U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre. Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.

Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju… Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati. Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”

I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze. Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome. U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest. Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju. Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće. Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće. Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.

A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali. Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.

I, što je na kraju zaključak? Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi. Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika. Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju. A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.