Objavljeno na autorskoj FB stranici Miljenka Jergovića nakon vijesti iz Istanbula u popodnevnim satima 15. jula 2016.

Danas je u Istanbulu Unescov Komitet za svjetsku baštinu odlučio da se stećci uvrste među zaštićena materijalna dobra čovječanstva, među mala i velika čuda svijeta. Ovim su lica naše memorije učinjena vidljivim pred svima živim. Naša su sjećanja spašena pred zaboravom svijeta. Sutra će o tome pisati novine. O stećcima će javljati ugledni znanstveni časopisi iz cijeloga svijeta. Proces pred Unescom trajao je devet godina. Prije tačno toliko vremena predstavnici Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, zemalja na čijim se teritorijima nalaze nekropole ovih srednjovjekovnih nadgrobnika, pokrenuli su postupak pred Unescom. Ali za uspjeh kandidature baš nikakve zasluge nemaju plemenski vođe i vračevi, Kolinda ni Bakir, a ni onaj treći i četvrti, ako i njih radi političke korektnosti valja spomenuti. Za stećke zaslužni su svi oni marni i pažljivi ljudi, pisci, povjesničari i arheolozi, koji ih već stoljeće i pol nastoje popisati i opisati, pronaći im povijesni kontekst, ispričati o njima priču, makar bila i kriva, ali svakako priču u kojoj stećke po bosanskoj zemlji i po zemljama koje Bosnu okružuju nije posijao nikakav i ničiji vođa, e da bi poput kakvog pseta zapišao svoj nacionalni teritorij. Za stećke su zaslužni oni koji stećke nisu mrvili u prašinu svojih sitnih duša. Za stećke u Istanbulu je, konačno, zaslužan i onaj koga u Istanbulu nije moglo biti: zagrebački povjesničar, medijevalist Ivo Goldstein, koji se spletom sretnih okolnosti zatekao na mjestu hrvatskog veleposlanika u Parizu. Zahvaljujući njemu proces kandidature mogao je biti do kraja korektno proveden. Na kraju, u Carigrad nije išao, jer se nekome u ministarstvu u Zagrebu, ili o odajama pantovčačke vrhovne činovnice, nije sviđalo da Goldstein tamo ide. Išli su ambasadori Bosne i Hercegovine i Crne Gore Ivan Orlić i Dragica Ponorac, te ambasador Srbije profesor Darko Tanasković, koji je imao tu čast da posao privede kraju. I to neka se pamti u ovaj lijep i ganutljiv čas.

Helenina krivnja

Ne plači, sestro,
Nije Troja zbog tebe.
Ti si samo idealna
Prilika za maskiranje
Istine o ljudskoj žudnji
Koju vodi predatorska strast.
I tvoja krivnja nespoznatljiva je.
Isto kao ona
Tvoga književnog parnjaka
Što ga je birokrat Franc
Gurnuo u  stalno obnovljivi
Proces pred nevidljivom silom.
Ona, ne utvara mašte,
Oblikuje arhiv
Našeg poraza
Od Evine jabuke
Do beskonačnog sutra.

Imena, imena, imena… Da je izmislilo kviz sa samo jednim pitanjem – tko je bio Karel Suchy – i da je obećalo nagradu od milion maraka onome koji bude znao, ne bi se ni u onom predratnom Sarajevu našlo hairlije koji bi znao. Ali da je bilo pitati za inžinjera Dragu, to bi već bila druga stvar. Barem u kafanama, bifeima, dućanima i zanatskim radionicama od Marijin dvora do Dolac Malte. U hotelu Zagreb, recimo, svi su znali inžinjera Dragu, a sjećao ga se i onaj koji ga nije poznavao, i mogao bi ga u dlaku opisati: njegovo uredno tamnosivo odijelo, krvavocrvenu leptir mašnu i kudravu sijedu glavu koju bi, koliko god da je uredno začešljana, raščupao svaki vjetrić, tako da je inžinjer Drago izgledao kao Einstein priključen na struju.

On zapravo nije bio inžinjer. Studirao je politehniku u Krakovu, ali je nikad nije završio. Ne zna se što ga je u tome omelo: galicijske dame, kafane i pozorišta, šušur i žamor dvadesetih, kolektivna hipnoza i iščekivanje da se dogodi nešto veliko i da svijetu dođe kraj, ili, što je ipak najvjerojatnije, on naprosto nije bio za inžinjera. Nakon što je batalio nauke, živio je još neko vrijeme u Krakovu, pa se selio u Lavov, gdje se prvi put ženio za neku pjevačicu iz židovskog varijetea, ali oboje su znali da to nije za cijeli život pa su se brzo i razišli. Bavio se švercom, trgovao antikvitetima (“krpama i starudijom”, rekao je), a onda je krajem tridesetih, sekundu pred rat, došao u Sarajevo. Nikoga tu nije imao, nije znao jezik, bit će da je došao bježeći od nekoga ili nečega, ali nije govorio od čega ni koga, nije priznao ni da je bježao, nego bi, kako i priliči starom Sarajliji, lagao da je u ovom gradu otkrio mjesto po mjeri svoje duše, i da iz Sarajeva više ne bi išao ni da ga tjeraju.

Kupio je lokal na Marijin dvoru, na uglu Brankove ulice, i otvorio radnju za prodaju i popravak nalivpera. Moglo je to bili 1937. ili 1938. Sljedećih trideset i koju godinu, sve do 1975, kada je otišao u penziju, Karlo Suchy, zvani inžinjer Drago, držao je svoj “servis stilografa”. Preturio je preko leđa Drugi svjetski rat i Nezavisnu Državu Hrvatsku, oslobođenje i godine nacionalizacije i konfiskacije, ali je njegova radnja bila malešna ili se narodni kolektivi nisu bavili popravkom nalivpera, tako da njega nisu dirali, niti su mu oduzimali dućan.

On je, čini se, bio umjereno lojalan svakom režimu. Visok i uspravan kao svijeća,  jednako uredan i uparađen, svakoga je znao i svi su znali njega. Za gladnih i gadnih godina samo je u njega bilo za tinte za kupiti. Četrdesetčetvrte, četrdesetpete, četrdesetšeste, pa onih mjeseci i godina nakon Rezolucije IB-ea, kada se zemlja našla pod sovjetskom ekonomskom blokadom, u inžinjera Drage mastilo su kupovali i gimnazijalci i generali. Kada bismo pustili na volju mašti – a možda je bolje to ne činiti, nego samo pričati onako kako je bilo, jer se jedino tako može ispričati priča o inžinjeru Dragi i Hirošimi – rekli bismo da su sve one smrtne presude ustaškoga prijekog pokretnog suda, partizanske depeše i potvrde o predaji grada, odluke o deportaciji nepoćudnih, presude i ukazi nakon kojih su ljudi završavali u Jasenovcu i na Golom otoku, potpisane Draginom tintom. Ako i nisu, a vjerojatno nisu, ostalo je vjerovanje, koje će godinama tinjati, sve dok se jednom ne ugasi kao što se gasi svako kolektivno sjećanje, da je inžinjer Drago jedini znao kako i od koga kupiti tintu i dopremiti je do Sarajeva. Da nije bilo njega, mislilo se, ne bi nakon svih ratnih i poratnih nedaća grad šale propisao… Ali bolje ne puštati mašti na volju, nego govoriti samo o činjenicama, jer kada bi bilo tako, i kada bi sva tinta bila njegova, tada bi inžinjer Drago bio, makar i mimo svoje volje, najveći zlotvor u povijesti našega dvadesetog vijeka. Bilo bi: da nije inžinjera Drage, ne bi bilo ni tinte kojom su ljudi slani u smrt i na robiju.

Osim toga, tinta je bila sporedna stvar. Nje se spomenusmo samo zato što su takva kolektivna sjećanja, drže se nevažnog i traju od ogovaranja: Drago je bio švercer pa ga je šverc tinte proslavio u narodnom sjećanju. Ono bitnije: popravak nalivpera slabije se pamti, jer su odavno poumirali oni koji su tim perima pisali. Pero je intimna stvarčica, ne posuđuje se, ne nasljeđuje i ne služi drugome nego samo prvom koji je njime propisao. To je, možda, razlog što se više nitko nije sjećao majstorstva inžinjera Drage, koji je u gladnim i siromašnim godinama ljudima popravljao njihove stare stilografe i negdje nalazio novaperca od kovanog čelika i ona dragocjenija, od zlata.

Ali ni po perima ni po tinti ne bi bilo priče o Karlu Suchyjem, niti pisanja o njemu nakon što već odavno nema onih koji bi ga se sjećali. Drugo ga je sačuvalo za priču.

Godinama je inžinjer Drago izbjegavao žensko društvo. Ukočio bi se i ukopitio čim bi se u blizini pojavilo neko žensko, tako da se već svašta o njemu pričalo. To što je bio vazda elegantan, što je zalazio po kafanama, među sama muška društva, premda nije pio, i što je svakom marijindvorskom gazdi volio poviritu u dućan, posjediti i probesjediti, budilo je u ljudima sumnju da inžinjer Drago, ne daj Bože, možda nije – nastran.

Nije on bio nastran, ali nečega je u tome, ipak, bilo. Čega, to ne možemo znati, ili možemo pustiti mašti da nas vodi svojim putevima, mimo zbilje i sjećanja, i mimo istine, onakve kakvom istinu volimo zamišljati. Zbog nečega se inžinjer Drago plašio žena.

Bilo je tako sve do onoga dana kada se u njegovom životu pojavila Ružica, kćerka pravoslavnog popa, koji je nakratko, krajem pedesetih, službovao u hramu Svetog preobraženja u Novom Sarajevu. Jednog dana donijela je na popravak očevo pero, i tu je stvar bila gotova. Hvalio je starinski stilograf – ručni rad nepoznatoga petrogradskog majstora, sa zlatnim percem – i gledao u njezine ruke. Bijele i malene kao u gejše s vedute u izlogu neke krakovske knjižare. Zaljubio se u te ruke.

U što se Ružica zaljubila, to ne znamo. Ali njena je u ovom slučaju važnija. Počela je obigravati oko njega, prolaziti mu ispred radnje, pa ulaziti unutra, biva da se raspituje oko zelenog mastila – rekla je da otac piše samo zelenim mastilom – a on  je odgovarao, sve gledajući ruke.

I nabavio je zelenu tintu. To je, bit će, bila prva bočica zelene tinte u poslijeratnom Sarajevu. Svi su u to vrijeme pisali plavom, osim sirotinje koja je pisala crnom tintom, zamućenom od čađi, koja bi s godinama bljedila i nestajala s papira. Ružica je tintu kupila, ali se ne zna što je s njom učinila, jer naravno da prota nije pisao zelenom tintom.

Nekoliko mjeseci kasnije, sav uparađen i namirisan, Karlo Suchy pojavio se popu i popadniji na vratima njihova stana, s buketom cvijeća i bocom rakije. Rekao im je da sluti nesreću, ali da se on u životu zna i s nesrećom nositi, rekao je da sluti kakav će biti očev odgovor, ali da mora učiniti ono što mu srce traži: zaprositi Ružicu!

Prije nego što se prota presabrao da mu odgovori, inžinjer Drago rekao je da je za njega Bog mutna i nesigurna prispodoba, i da prije ne vjeruje nego što vjeruje, ali da je spreman već sutra da iz ljubavi promijeni vjeru i da od luterana postane pravoslavac.

Iz ljubavi bih, može biti, i provjerovao!

Šta bi?, pitao je zaprepašteni pop.

Provjerovao bih, oče.

Na kraju se dogodilo čudo, i prota je inžinjeru Dragi dao ruku svoje kćeri – istina, imao ih je još tri, a nijednoga sina, ali to je samo za zlobnike bio razlog – naravno, pod uvjetom da se obred vjenčanja obavi po pravoslavnom vjerozakonu, a zetu neka je po volji i po savjesti kakav će biti njegov lični odnos s Bogom.

Godinu i pol kasnije rodio mu se sin Dušan. Duško Suchy, beogradski profesor etnologije, koji je u vrijeme jugoslavenskih ratova emigrirao u Kanadu. Uskoro mu se 1961. rodila i kći, zbog koje i pričamo ovu priču. Ustvari, ne zbog nje, nego zbog njezina imena.

Inžinjer Drago kćeri je nadjenuo ime – Hirošima.

Hirošimu su, otkako je prohodala, zvali Beba. Tako će je zvati kad pođe u školu, tako će je zvati i u Prvoj gimnaziji, pa je čak i u godišnjaku gimnazije za 1979, među maturantima IVc navedena kao Beba Suchy, iako je u školskom imeniku i u svim drugim dokumentima upisana kao Hirošima Suchy.

Kćerino ime jedina je ludost u životu Karla Suchyja, jedina za koju ljudi znaju. U svemu drugom bio je razuman, snalažljiv i prilagodljiv, samo joj je dao to strašno ime – neime, nagovorivši na njega i Ružicu.

(Kako je djed gledao na takvo unukino ime? Ni to se ne zna, iako lako pretpostavimo da je on djevojčicu krstio imenom kakve pravoslavne svetice, i tako je osigurao pred nebeskim zakonima i pravilnicima, dok je zetu prepustio da devera sa zemaljskim zakonima i imenima.)

Beba Suchy otišla je za bratom u Beograd, gdje je studirala filmsku režiju. Kažu da je bila vrlo darovita, i danas se priča o njenim studentskim filmovima, ali onda se nešto u njoj preokrenulo, napustila je akademiju i nestala, sve dok se nije čulo da se zamonašila, da je u nekom manastiru na Kosovu i da se sad zove Jefimija.

Karlo Suchy, zvani inžinjer Drago, umro je 1993, u izbjeglištvu, u nekom staračkom domu u Beogradu. Dvije godine kasnije umrla je i Ružica. I tako je završila priča koju ne bismo znali ni pamtili da nije Hirošime, da nije te ludosti koja je čovjeka izvela iz njegove sudbine i na čas ga učinila nezaboravnim i besmrtnim.

Ali ni besmrtnost ne traje vječno. Kao što ni ludost nije bez razuma i razloga. Barem je ovaj put tako.

Ali ako Hirošima ostane tajnom, inžinjer Drago bit će upamćen. Ako tajnu razotkrijemo, bit će zaboravljen i njegov život, i sve što je u životu bio i učinio. A može biti i napola pamćen, napola zaboravljen, jer jedne zanima ono što druge nije briga. Zato oni koji bi da pamte Karela Suchyja, neka na ovom mjestu prestanu čitati, neka se zadube u tačku na kraju ove rečenice i neka nestanu u njoj.

Onima koji bi da ga, makar iz znatiželje, zaborave, evo objašnjenja. Inžinjer Drago svake je subote išao u kino. To se nastavilo i nakon što su se Ružica i on uzeli, i nakon što im se rodio sin. Kada je drugi put zatrudnila, on je usnio san o filmu “Hirošima, ljubavi moja”, čija je francuska premijera najavljivana u novinama i po filmskim žurnalima. U tom snu mladić je bio zaljubljen u djevojku koja se zvala Hirošima. Ujutro mu se činilo kako na svijetu i nema ženskog imena uz koje ljepše stoji to – ljubavi moja. I tako je poželio da mu se kćerka zove Hirošima.

Tko zna za bolje ime, neka to kaže. Ili neka zauvijek šuti.

Tako je odlučio, a film nikada nije pogledao pa nije ni saznao o čemu se mimo njegova sna u tom filmu radi.

* * *

Vodimo bitku s golubovima.

Cijeli soliter samo priča o najezdi golubova. Starice na klupi oko solitera komentirale su da je vrana smrtni neprijatelj golubova. Ali, kako doći do vrana, kako ih navesti na crveni soliter.

Gnijezde se golubovi, ljeto je, balkoni su otvoreni i ulaze u sobe, odomaćili se, nađeš perje među dječijim igračkama, veli susjeda s trećeg. Jedan je osobito omražen, siv i nadut.

Svuda smo ga prepoznavali. Meni je dvaput ušao u sobu, dok sam pisao, iza leđa, čuo sam kako tapka po laminatu.

Jedna mlada susjeda vrištala je zbog njega u spavaćoj. Tako barem kaže.

Onda su se udružili.

Ova, “A” strana solitera protiv nadutog goluba kojega su označili kao kolovođu među nasrtljivcima na naš posjed.

Nekako su ga ubili. Ležao je ispred solitera na trotoaru. Možda metar dešnje, gdje su iznijeli leš komšije, ubijenog u fotelji na devetom katu, te devedesetdruge.

Vrane pamte dugo. Susjeda je i dalje vrištala u spavaćoj, perje dolijetalo u dječije igračke…

* * *

Svaki dan viđa onoga koji ga je mlatio nekoliko puta u obližnjem logoru. Šetaju predvečer, obojicu žene vode ispod ruke.

Onaj što je tukao, imao je moždani udar, žena ga vodi usporenog i krivoustog. Ona jedina i razumije, kad nešto hoće, kad nešto priupitava.

On, ovaj što je mlaćen, imao je dva srčana. Nosi tri bajpasa, tablete u džepu košulje i ne smije se uzbuđivati.

Žene stanu, znaju se od prije rata.

Oni stoje nepomični. Tučeni i tučitelj šute, gledaju se i čekaju svoje supruge. One zapisuju i govore.

Ne znaju one.

Da oni isto razmjenjuju recepte, o pravljenju sokova.

(Iz neobjavljenog romana Dom blaženog djeteta)

Početkom prosinca tisuću devet stotina osamdeset devete, kada sam u Šomartu prohodao, imao sam deset mjeseci i dvadeset tri dana. To je pred svim članovima naše obitelji jednom rekla Gabrijela, koja je od tada stalno mjerila mjesece, dane, pa i sate moga života. Moj otac, Bartol, jedini odvjetnik u obitelji Juristić, bio je u punoj snazi, s pedeset godina više od mene, tri manje od brata Zvonimira, stalno nastanjenog sa suprugom Klelijom u Sarajevu. Moja majka, Sofija, bila je mlađa od muža devet godina i devet mjeseci, a sestra, Gabrijela, u to vrijeme gimnazijalka u Gradu, navršavala je šesnaestu. Godinu poslije bila je studentica prve godine likovnih umjetnosti u Zagrebu, nastanjena u tek kupljenoj kući u Dubravi, u kojoj je naš otac, napustivši onaj iznajmljeni u Gradu, odmah otvorio svoj odvjetnički ured. Svakoga je mjeseca, vikendom, napuštala tu kuću i, nimalo sretna što u njemu ima neobična brata, zajedno s ocem posjećivala je zavičaj.

Počela je dosta kasno iskazivati ljubav prema meni, a vrlo rano čuđenje prema svakoj mojoj riječi i misli.

Sa mnom je u zavičaju, gotovo podjednako kao i u zagrebačkoj Dubravi, morala dijeliti sve što je prije moga rođenja uživala sama, prvo mir i red zavičajnog doma u Šomartu, onda i tugu posavske izbjeglice. U toj tuzi se naša kuća u zagrebačkoj Dubravi često tresla dubokim uzdasima svojih ojađenih stanara. Njezino su i prizemlje i kat, kao i potkrovlje, vlažile suze i grijali uzdasi Gabrijelinog i moga djeda Martina i bake Jelene (po ocu), ujaka Gustava i ujne Marije Dubravić, s kojima je njihov sin Josip sa ženom Azrom i kćeri Danijelom dijelio sve snove o povratku u Posavinu, gotovo svakodnevno spominjući i odlazak u Kanadu. U njoj su djed Ivan, dječakom ministrant, potom prakaratur za nekoliko šomartskih župnika, i baka Ruška (po majci), oboje nagluhi i obnevidjeli, molili krunicu od jutra do večeri za istu stvar…

… Osuđeni na njezine sobe, od listopada tisuću devet stotina devedeset druge živjeli su sa mnom u toj kući kao u zatvoru. U prizemlju je bila jedna, dvostruke namjene: noću je bila spavaonica mojih roditelja i moja, danju odvjetnički ured. Odvojen tankim zidom, do njega je bio hodnik, s ulaznim vratima i vratima za blagovaonicu i kuhinju, iz kojega se silazilo u kupatilo i WC, a stepenicama odlazilo na kat i potkrovlje. Posebna vrata odvajala su ured od kuhinje s blagovaonicom, u kojoj je spavala i učila moja sestra, iza čijeg je dvokrilnog prozora bio zapušteni vrt. Kad god sam bio u tom prostoru, ako nisam čitao, vrijeme sam provodio uz taj prozor, zimi iza stakala, ljeti u njegovim širom otvorenim krilima, na čiji su sims povremeno slijetali golubovi. Hranio sam ih mrvicama kruha kao što sam hranio vrapčiće u dvorištu šomartske kuće i tako sam se i s njima posve sprijateljio. Gugutali su i kljucali mrvice preda mnom bez straha. S njima sam tako obogaćivao svoje mnoge usamljeničke sate u kući u Dubravi, ali i oni sa mnom svoje, s jednim posebno, bijelim kao snijeg. On mi je na simsu gugutao i kad na njemu nije bilo kruha, ostajao je na njemu dugo, dugo, kao da uopće nije znao letjeti. Ali, u tom našem zapuštenom vrtu bilo je i vrapčića, ne samo golubova. Nikad nisu ratovali, sve su u tom zajedničkom prostoru, u koji nije zalazila ljudska noga, dijelili bratski, bez borbe, uz gugut i cvrkut s kojima su u njemu i izražavali svoju slobodu i svoju sreću.

Na katu su bile dvije sobe s kupatilom i WC-om i čajnom kuhinjom, u potkrovlju jedna bez kupatila. U jednoj sobi na katu boravili su, jeli i spavali djedovi i bake, u drugoj Gustav i Marija, u potkrovlju Josip sa svojom Azrom i kćeri. Iza prozora svoje sobe naši su starci bili od ranih jutara do kasnih večeri, ne usuđujući se izaći na ulice velikog grada, bučne i neprohodne, prepune izbezumljenih i sličnih njima. I u prostoru oko kuće bili su nesigurni, tuđini u svome, svoji u tuđem. Jedino su svoji na svome bili u crkvi, koja se nalazila u parku, u blizini kuće, iako su ih i tu starosjedioci u početku gledali poprijeko, sve dok nisu svikli i na njihova lica…

Od prvoga dana jadikovali su kako im je i u tome dijelu Zagreba, u čiji su centar povremeno odlazili samo Josip i Azra, sve uskraćeno, gore nego stricu i strini u Sarajevu, iz kojega su im svjetski televizijski izvjestitelji slali slike smrti, samo sam ih ja opominjao da nisu u tome pravedni. Govorio sam im da imaju sve u odnosu na one koji su sa stricem i strinom, ali, kao da me nisu čuli, dodavali su svojim jadikovkama nove sadržaje iz svakodnevice svoje uskraćenosti. To me je boljelo i to je samo pojačavalo moju usamljenost, moju žalost i sram, i postupno određivalo izlaz iz takvoga stanja, spremajući me za odlazak iz svijeta koji nikako nije shvaćao muke drugoga, pa ni najbližnjeg. To da su nepravedni bili i prema mome ocu, koji ih je udomio, na štetu i svoju i moje majke, i moju i Gabrijelinu, ne samo prema gradu, prenapučenom prognanicima, nisam nikada niti spomenuo. Kako sam prateći na televiziji događaje u opkoljenom Sarajevu i ratnoj Bosni bio sve čvršći u saznanju da je naš život u Dubravi mnogo bolji nego li ondje, tako sam bio i sve glasniji u svojim upozorenjima na to, ali s upozorenjima je, zapravo, samo moja nesreća rasla.

… U satima kad smo bili zajedno, s ocem i majkom, Gabrijela se žalila da se u prizemlju osjeća skučeno, bila je tada razdražljiva i nekako posve neprirodna. Izmišljala je da ima obveze na fakultetu, na koje je zaboravila, i napuštala nas nepripremljene za njezin odlazak. Znao sam zašto je to činila: u prizemlju nije imala sve što su naši najbližnji imali na katu, niti isti broj soba, niti istu površinu prostora, niti istu njegovu namjenu. Najprostraniji je bio očev odvjetnički ured, u kojemu je povremeno također spremala ispite i crtala, ali tek kad su u njega prestajali dolaziti svakojaki ljudi, ujutro rijetko, popodne od 17 do 19 sati, ponekad i u skupinama. Ukopano u zemlju, kupatilo se prostiralo ispod razine svih nabrojanih prostorija prizemlja i bilo je mnogo veće od onih na katovima.

Od prvoga dana doseljenja, ni u jednom od nabrojanih prostora, kad sam u njima boravio, nisam mirovao. Od prvog svog koraka, nemiran sam bio i u Šomartu, gdje sam začet koncem travnja tisuću devet stotina osamdeset sedme, a rođen koncem siječnja tisuću devet stotina osamdeset osme u Gradu, udaljenom od Šomarta oko osam kilometara. U Šomartu sam prohodao kad to nitko od mojih bližnjih nije očekivao, iznenada, a odmah i siguran i hitar u hodu…

… Od moga plača, kasnije, u vrijeme progona ljudi iz zavičaja sa stoljetnih ognjišta, od kojega su najviše strahovali djedovi i bake, u listopadu tisuću devet stotina devedeset druge, kada sam se već bližio petoj godini života, podrhtavala su stakla tek kupljenog „mercedesa” mog oca Bartola. On je u vožnji neprestano zastajkivao, prilagođujući brzinu koloni autobusa s vojskom i civilima ispred sebe, ali i mojoj sigurnosti u krilu majke, na sjedištu do sebe, i svakojakim stvarima iza leđa i u prtljažniku. U autobusima su bili i bake i djedovi, ujak Gustav i ujna Marija bez sina Josipa, s nevjestom Azrom i devetogodišnjom Danijelom. Kolona se kretala prema Savi, prema, zapravo, jedinom još neporušenom mostu na njezinoj mutnoj vodi, koja je te jeseni 1992. imala i u Zagrebu boju ilovače.

– Neću tamo. Hoću u Sarajevo – pričao je moj otac svome bratu tri i pol godine poslije, u Dubravi, kako sam cvilio u „mercedesu“ i kako je taj moj plač, kad god smo u njegovome uredu bili sami, opisivao i sestri Gabrijeli, po povratku iz Šomarta u Zagreb, izrugujući me i pred njom. Kako smo se u takvim prigodama sjećali i njega i strine Klelije, pitajući se jesu li u Sarajevu dobro i hoće li nam se uskoro pridružiti. I kako smo se u svim svojim sjećanjima često vraćali u prošlost, mome druženju s njim, njegovim dolascima u Šomart vikendima, od proljeća preko ljeta do kasne jeseni, ponekad i zimi. Zahvaljujući njemu, isticao je i tada moj otac, kojega su poslovi sprječavali da bude u toj ulozi, i u nepoznati grad i u novi dom doputovao sam sa znanjem svih slova abecede. Zaslugom moga strica, donekle i rođaka Josipa, šomartskog učitelja, već kao trogodišnjak, znao sam i  čitati i pisati. Od tada sam sve učio ubrzano, i od tada sam, zapravo, sve prisvajao ubrzano, ali sam i sve naučeno i prisvojeno nastojao i zapisati i podijeliti kako sa sestrom tako i s drugima…

(Da ga ti u Šomartu, moj Zvonimire, tako rano, ne nauči sva slova, ja bih danas, ovdje, u Dubravi, bio s njim miran, zadirkivao je često moj otac svoga brata kad mu je, kasnije, doputovao u prvi posjet. Ovdje čita sve i bombardira svojim znanjem sve. Kad smo s njim u kući, nemamo mira od njega niti jednog trena. Pred svima stalno ponavljam  da ga je napala neka ratna bolest. Neka nepoznata i neizlječiva bolest. Zovem je ratitis.)

… Zahvaljujući tom ranom stričevom obrazovnom trudu u Šomartu, između mene i njega već je bio stvoren neobičan odnos, odnos oca i sina mnogo više nego li strica i nećaka. Stric je u meni prvi probudio ljubav prema knjigama i pisanju, a to mu je, valjda, i bio glavni cilj: otkako sam počeo tečno čitati i pisati, bez knjiga mi niti jednom nije došao u posjet. Obasipao me je i drugim darovima, i tako je do tada neiskazanu očinsku ljubav, u stvari, iskazivao prema meni. Sa strinom Klelijom, zapravo, nije imao djece, a već je bilo prekasno da ih očekuje u svome, inače, vrlo uzornome braku.

– U Sarajevu se, sine, ratuje, ondje je gore nego u Šomartu – uvjeravala me je majka prije nego što sam zaspao u očevom „mercedesu“ na putu do Zagreba.

– Idemo u Zagreb, tamo ćeš biti sigurniji nego u Šomartu – pomagao joj je otac. – Tata je jučer cijeli dan putovao od Zagreba, je li to znaš – upitao me je, onda se obratio supruzi: – Nisam ti ni stigao reći, Sofija, kako sam se baš namučio jučer. Zaustavljali su me na prijelazima, vraćali nazad, onda zvali da prođem. Možda ćemo tako dugo putovati i danas do Zagreba, ali tamo nas čeka Gabrijela, u našem novom domu. Sreća da sam nam na vrijeme osigurao dom i tamo.

– Neću Gabrijeli, neću tamo – cvilio sam i dalje. – Ona me ne voli. Hoću u Sarajevo… Hoću Josipu, ostao je u Šomartu sam, to je nepravedno…

– Doći će i on za nama, uskoro. Strpi se – tješila me je majka.

– I ja sam u to uvjeren – pomagao joj je otac. – Pridružit će nam se uskoro, vjeruj!

– Ali, nije pravedno – nastavljao sam s plačem – ostavili smo ga u Šomartu samog. Ostala nam je tamo kuća, puna svega… Baka Jelena je rekla da joj neće ostati ni temelji ako do nje dođe neprijatelj… To nije pravedno.

– E, pa, u pravu si, sine dragi, i nije pravedno – tješio me je otac. – A što je to danas pravedno, tek ćemo saznati. A možda i nećemo. Nikad.

– Hoću nazad u Šomart! Hoću nazad u Šomart! – ponavljao sam.

– Opasno je, sine – opominjala me je majka. – Opasno. Kao i ovo naše putovanje.

– Ostao mi je tamo prijatelj.

– Je li? Josip? A-aah, sjetila sam se… Onaj vrapčić?

– Vrapčić.

– Ima i u Dubravi ptica. U našem vrtu kraj blagovaonice – govorio je otac.

– Imamo i tamo i malih i velikih ptica. I vrapčića i golubova, i vrana i svraka – tješila me je majka. – I golubova bijelih kao snijeg.

– Eeee, samo da mi je tamo naći vremena i za njih – požalio joj se otac. – I ja bih se družio s njima, radije nego s raznim i neugodnim klijentima…

– A što ćeš ti uraditi ako se rat nastavi? – upitala me je majka. – Nećeš se moći vratiti u Šomart.

– Ako se rat nastavi, ubi’ću se – odgovorio sam joj. – Od žalosti, samoće i srama… ubi’ću se. Jer je ratovanje nekulturno. Stradaju djeca. Kako ovdje tako i u svijetu.

– U ime Isusovo, o, blažena djevice Marijo! Ma, jesi li ti ovo čuo, Bartole?

– Ubi’ću se! – ponovio sam odlučno.

Onda je i ona zanijemila.

Kako je vrijeme prolazilo, ta mi je prijetnja, od tada, postajala sve draža, u samoći, oslanjao sam se na nju kao starac na štap i kao vojnik na metak. Branila me je od misli da sam prognan, razgorijevala je u meni pobunu protiv svih koji su se mirili sa statusom prognanika iz zavičaja. S tom prijetnjom sam se i praznio i smirivao. S njom sam se smijao i sebi i drugima, a s njom sam i plakao.

… Čim smo prešli most na Savi, zaspao sam, osim mutne vode ispod mosta u koritu te velike rijeke i kolone autobusa ispred očeva „mercedesa“, ničega se više ne sjećam. Probudio sam se sa snom koji je od tada sve buduće dane i godine mog života u Dubravi stalno držao pod svojim nadzorom…

U tom snu cijelo nebo je govorilo iznad mene:

– Sve promatram i osluškujem dugo, dugo, vrlo dugo: otkad čovjek ratuje, nitko ne razumije djecu. Nisu ni tebe u Šomartu mazili, ni ukućani ni Šomarćani, vjerojatno će tako biti i u Dubravi, kamo sad putuješ.

–  Zato sam u Šomartu, pred ovaj put, svima rekao da ću umrijeti od žalosti, samoće i srama.

– Zato sam tebe i odabrao da u ime djece, koja su u ratovima patila i koja i danas pate, govoriš, a i umreš ako treba. Možda će sve okrutne i nerazumne koji muče djecu na razne načine samo tvoja smrt zauvijek opametiti.

– Ali, ja neću da umrem, hoću da živim i da se s okrutnim i nerazumnim i na ovaj način borim. Hoću tako da živim, a ne da umrem.

– Ma, i ako umreš, nastavit ćeš živjeti u drugima – tješio me je Glas. – Vječno.

– Hoću da živim i da opominjem silne i nerazumne, a ne da umrem – ponovio sam. – Ne briga me u kome ću živjeti ako umrem. Strah me je smrti.

– Ako uradiš što ti sad predložim, nećeš se bojati ni smrti, nimalo. Kažem ti: živjet ćeš vječno.

– A što da uradim? – požurio sam s iskazivanjem svoje radoznalosti.

– Nastavi u Dubravi sve što si radio i u Šomartu. Stric te je naučio i čitati i pisati, čitaj, stalno čitaj, i piši. Slušaj starije, pamti svaku njihovu riječ, i zapisuj. Zapiši i ono što si od njih čuo u Šomartu. Sve što preživljavaš, zapisuj. Pišući ćeš sve prevladati, pa i taj strah. Ako i umreš mlad, nastavit ćeš tako život u onima koje ostaviš na zemlji u životu. Upoznaj sestru i sve starije s onim što naučiš, i nikad ne odustaj od povratka u zavičaj. Drži se onoga što ti je rekao fra Andrija o blaženim i svetim i sve će biti u redu.

– Ali, ja odavno već sve zapisujem. A sestra me izbjegava, ni roditelji za mene nemaju dovoljno vremena, bake i djedovi mi se podsmjehuju. Ne shvaćaju me ni oni ozbiljno.

– Oprosti im! Stari su i preplašeni. Protjerani iz Šomarta, ne znaju što ih čeka u Dubravi, hoće li se ikad više vratiti u svoj prvi dom?! Oprosti im! Obećaj!

– Obećavam.

– U ovome našem razgovoru pronađi svoj spas za sve svoje buduće kušnje u poslanju kojeg si se prihvatio i prije mog javljanja za spas djece koja zbog ratova u svijetu svaki dan ginu. Gladuju i pate. Muče ih u rudnicima, zlostavljaju u javnim kućama. Sve si to već u Šomartu na televiziji vidio i s majkom i s djedovima i bakama, s tim si se strahotama i učvrstio u takvom svom poslanju. Ali, o meni ni riječi ni pred vršnjacima koji te u Dubravi čekaju, koji su tamo prognanici, kao i ti. Ni pred roditeljima, ni pred sestrom, ni pred bakama i djedovima. Ni pred Josipom koji će vam se uskoro sigurno pridružiti.

– Obećavam. Ni pred sestrom.

– S njom ćeš se zbližiti samo ako joj kažeš da ćeš joj otkriti nešto veliko, jednu veliku tajnu. Ali, tu tajnu, tu praznu riječ, ne smiješ joj ni na koji način objašnjavati! Jesi li razumio? Ne smiješ! Kad stigneš u Dubravu, zapiši sve što sam ti sad rekao, više ti se neću javljati.

– Zapisa’ću.

– I zapamti: sve dok dišeš, nikome o ovim mojim riječima. Zakuni se!

– Kunem se.

– Neću ti se više javljati ni ako prekršiš svoju zakletvu, ni ako zaboraviš riječi koje sam ti sad izgovorio. Valjda si ih zapamtio. Javit ću ti se samo ako iznenada umreš, da svojom pojavom i glasom potvrdim da to nisam mogao spriječiti. Sve sam ti ovim kazao.

– Ali, tko si ti?

Nebo je zašutjelo, udaljio sam se od njega i isplivao iz sna. Njegov Glas nikada više nisam čuo, ni u snu, ni na javi, upravo je zato u meni trajao kao zapovijed čije se upute ne smiju iznevjeriti, jer se strogo moraju poštovati. Taj mi je Glas, ustvari, svih narednih dana i godina, u toj svojoj postojanosti u zanijemjelosti i mističnosti, u kojima je svoj život jednakim intenzitetom nastavila i moja zakletva, bio jedini istinski prijatelj u mojoj samoći, žalosti i sramu. S Njim sam se osjećao sigurnijim i jačim i kad sam se u malodušnosti ljuljao poput pijanice. I tada sam pred drugima, i najbližnjim i najdražim, uvijek, baš uvijek, i u času svoje smrti, o Njemu uporno šutio i šutio… I svima sam sve opraštao, samo ratnicima nisam.

… Kako smo na tom dugom prisilnom putovanju savladali mnoge prepreke, koje su putnicima postavljali neprijateljski vojnici, o čemu je moj otac pričao mojoj majci prije tog mog neobičnog sna, ne znam. Znam da sam i umoran i pospan stigao s Njim pred svoju sestru, kao s glavnim pravilom za svoj budući život, kad su naš novi dom već obasjavala svjetla. Znam da sam preko puta naše kuće, na trotoaru, vidio jednu djevojčicu kako svoj pogled stalno šalje prema meni, dok ju je za ruku vodila nepoznata žena… Zastajkivala je idući za nešto odraslijim vršnjacima, za kojima je s tom ženom, kasnije, skrenula u drugu ulicu i na njoj nestala. Svi su mi djelovali izgubljeno, kao da su nekoga tražili, a njega ni te rane večeri nije bilo u tom dijelu grada… Znam da je početak toga dana 1992. na polasku iz Šomarta bio sunčan, ugodno topao, da su takvi bili i svi naredni dani listopada, gotovo i svi dani studenoga, sve do devetnaestog, kada je pao prvi snijeg…

(Tri i pol godine kasnije mnogo toga daleko strašnijeg saznao sam iz stričeva dnevnika o ratnim danima u Sarajevu čiji je rukopis danima pretipkavao u očevom uredu u Dubravi. On me je i potresao i obespokojio, učvrstio u odluci da zaprijetim svijetu živih, čija me je zbilja bacila u očaj i samoću, da ću ga zauvijek napustiti i ožalošćen i posramljen.)

… Godinu poslije rušenja Vukovara putovao sam prema sestri u Dubravi sa slikama njegova stradanja, zapamćenim u Šomartu, gdje sam, u našemu domu, pred put u Zagreb, gotovo svakodnevno bio ispred tv-ekrana, zajedno s majkom, djedovima i bakama. Pamtio sam pjesmu neprijateljskih vojnika o klanju Hrvata, vodotoranj izbušen granatama, kolonu starica, staraca i djece sa zavežljajima, osakaćena stabla u nekoj pustoj ulici, u kojoj su sve kuće bile spaljene i do temelja srušene. Pamtio sam i lice uplakane djevojčice u koloni tih Vukovaraca, s djedovima i bakama te sam slike, jednoga vikenda i sa sestrom, pratio na ekranu televizora nijem i zgranut gotovo svakodnevno… Tekle su suze i niz moje obraze, ali nije se čuo ni njihov ni moj plač…

… Imao sam dojam da sestra nije bila obradovana mojim dolaskom, da se ponovno pitala što se to dogodilo našim roditeljima, nakon toliko godina od njezina rođenja, dvije godine prije prvih demokratskih izbora u jugoslavenskim republikama, kad su još mirno živjeli u tom posavskom mjestu, u prekrasnoj jednokatnici, ljeti okruženoj cvijećem, ujesen zasutoj lišćem iz hrastove šumice u svojoj blizini, da su se na novo dijete odlučili tako kasno i neočekivano? Više puta takva je pitanja, nakon moga rođenja, zapravo, postavljala u Šomartu glasno i djedovima i bakama i ne sluteći da ću ih upamtiti. Iščekujući prognane Juristiće i Dubraviće, ona kao da opet na njih nije imala odgovore, ni u „svojoj” kući u Dubravi, „svojoj” upravo zato što je u njoj strahovala da će se u njezinim prostorima brzo naviknuti na toliko različitih života, baš zato što je s njima bila u jednome krvotoku… Sa mnom, eto, kao da i nije…

… Bila je u završnom razredu gimnazije u Gradu i stanovala je kod čika Sulje Mustafića, velikog prijatelja djeda Martina (po ocu), dok me je majka čuvala u trbuhu, iz mjeseca u mjesec sve teže i teže. Rodio sam se kad je bila čvrstog uvjerenja da je njezino mjesto kraljevne u našoj obitelji neupitno, moj prvi plač upozorio ju je, međutim, da bi moglo pripasti i meni. Otac je u to vrijeme moga odrastanja stalno isticao kako su se on i stric Zvonimir, zajedno s bakom Jelenom, dok su se školovali, strašno patili da bi postigli svoj cilj, i da će, upravo zbog toga, sve učiniti da se takav život ne ponovi i njegovoj djeci.

– Ako smo Zvonimir i ja morali pješačiti svaki dan od Šomarta do Grada, gladni i gotovo bosi, ne mora i moja kći, neće ni moj sin – dok sam ondje rastao, ponavljao je često kad god bi ga netko u kući, a najčešće je to bio djed Ivan, jer je imao najstarije pamćenje, podsjetio na to pitajući se zašto ne bi tako mogla i Gabrijela jer je osnažila, već sazrela u djevojku. – Samo moj brat Zvonimir i ja znamo i za te muke našeg školovanja. Neka zaobiđu moju Gabrijelu, sada su druga vremena. Zaradit ću i za nju, kao i za sve druge u kući, poslije nje i za svoga Krešimira.

– Namučili ste se vas dvojica, sine, ali namučili smo se i Jela i ja – opominjao ga je u takvim prigodama djed Martin, a ja sam pamtio i zapisivao i te njegove riječi. – Više tvoja mama nego ja, i to je puna istina, ali sada smo, opet, svi na dobitku: mi kao starci, jer o nama brinete obojica, vas dvojica kao svoji ljudi, neovisni od bilo koga. Tako će biti i s našom Gabrijelom.

– Ali bez pješačenja – ponavljao je njezin i moj otac. – Sto put smo razmišljali da odustanemo od školovanja, i Zvonimir i ja, dok si ti bio tamo, a mama s nama ovdje, sama, ali, izdržali smo. Nije nam dala mama da odustanemo, a njoj je bilo i najteže. Gabrijela ima mene, ne mora kao mi svaki dan pješke do Grada, kod čika Sulje joj je kao i kod kuće…

– Pametno zboriš, moj zete – odobravao je mom ocu djed Ivan koji je i toga dana vraćao mog oca u ta davna, davna vremena o kojima ništa nisam znao. – Pametnom nemam što dodati, odo’ ja svojoj Ruški, pa vi nastavite bez mene…

… U to vrijeme, otac je u svoj ured u Gradu, u kojemu mu je majka bila tajnica, desna ruka u svemu, kako je govorio, putovao automobilom svaki dan, dolazeći u iznajmljeni sobičak rano, a napuštajući ga kasno. Samo je jednu godinu, dok sam još bio na majčinoj sisi, sve poslove u uredu obavljao sam. I prve su godine, međutim, uz mene češće boravili bake i djedovi, nego li majka, jer je ona za nas i kuhala i prala i spremala, a druge, kad se ponovno vratila u ured svoga muža, gotovo samo oni. S odgojem primljenim od djedova i baka u Šomartu doputovao sam u zagrebačku Dubravu kao s blagom čiji je sadržaj zbunjivao i raspamećivao odrasle, a mene pomalo i zabavljao raspaljujući maštu i jednima i drugima. Moju sestru raspamećivao je ponajviše. Djedovi su me učili povijesti, počesto i u prisustvu fra Andrijinom, čiju su prašinu razgrtali i prije razaranja Vukovara i napada na Dubrovnik, Ravno i Sarajevo. Tako su svojim slušateljima dokazivali da su i oni netko, iako za iskazano znanje nisu imali značajnije papire školovanih. Tako su i tim svojim znanjem u meni stvarali strah da će prostor moje zemlje, njezine planine, ravnice, šume i rijeke opet naseliti zlo i obojiti krv. Uvjereni da ih u znanju ne mogu provjeravati, preda mnom su bili posebno razmetljivi u takvim svojim pričama, a nemoćan da ih odmah odbacim, ja sam ih, opet, prisvajao kao vlastite svetinje. Tek kasnije sam ih počeo i dograđivati i razgrađivati. A takvi su moji „učitelji“ bili i u svojoj mladosti: prvo je Ivan Dubravić, moj djed po majci, pred svojim prvim susjedom dokazivao svoje znanje iz knjiga ondašnjih župnika, oko kojih se stalno motao, služeći im kao prakaratur, onda ga je Martin Juristić, moj djed po ocu, primajući ga u svoju kuću kao najrođenijeg, uvjerio da ni on nije repa bez korijena. Pokazao mu je knjige svojih predaka, među kojima je bilo i fratara, od kojih se nije odvajao ni u svome krevetu. Da su ga stranice tih knjiga najbolje upoznale s duhom njegove zemlje Bosne, saznao je i Ivan Dubravić iščitavši svaku riječ u njima po nekoliko puta. Kad su Bartol Juristić i Sofija Dubravić, kasnije, postali muž i žena, i kad su se još više zbližili i orodili, sadržajima tih knjiga hvalisali su se obojica pred svakim, kao svojim najvećim bogatstvom, preda mnom ponajviše, i ne pomišljajući da me njima opterećuju i krivo usmjeravaju u odgoju…

… A čim sam u Šomartu progovorio, Gabrijela je uočila moju potrebu da sve što naučim novo odmah iskažem pred drugim. Nije imala za to ni malo strpljenja. Uz tu moju osobinu, zapamtila je još jednu: svemu ružnom, što sam živio u svojoj sadašnjosti, što sam saznavao od starijih, posebno onome što mi je dolazilo iz daleke prošlosti u kojoj sam prepoznavao i pojedinosti svoga kratkog boravka na zemlji, suprotstavljao sam lijepo. Zlo sijano Vukovarom, Dubrovnikom, u Ravnom i Sarajevu, nikako nisam shvaćao, a dobrotu sam pronalazio u svemu, ponajviše ondje gdje je drugi nisu mogli niti zamisliti…

… Sve je moja sestra mogla shvatiti, ali da u tim svojim godinama tako suvereno koračam i kroz prošlost i kroz sadašnjost – nikako…

… Odlazeći na studij u Zagreb, ostavila me je u Šomartu sigurna na nogama, ali i u čitanju. Uzela me je prva za ručicu pred kućom u zagrebačkoj Dubravi nakon izlaska iz očeva „mercedesa“ s majkom, iako je otprije znala da u hodu odbijam svaku pomoć starijih. Zrncima smiješka u uglovima usana kao da je iskazivala radost što je ponovno sa mnom, ali mu i tada, kao i u Šomartu, kad god smo bili zajedno, nije dozvoljavala da se razlije po cijelom licu ni preda mnom niti pred ocem i pred majkom. Po tome sam zaključio da mojim dolaskom nije bila baš previše obradovana. Čim je iz pretovarenog vozila, uz njezinu pomoć, sve stvari unio u kuću, naš se otac, potom, odmah zaputio prema autobusnom kolodvoru. Krenuo sam s njim. Prvo smo do našeg novog doma dovezli djeda Martina, baku Jelenu, Azru i Danijelu, onda djeda Ivana, baku Rušku, njihova sina Gustava i nevjestu Mariju. S autobusnog kolodvora u svome sjećanju sačuvao sam vrlo tužne slike: kamo god sam okrenuo svoj pogled, vidio sam ljude sa zavežljajima, nesigurne u novome prostoru, kao što sam bio i ja. Vidio sam veliki grad čija me je stvarnost i plašila i privlačila…

… U prenapučenoj kući u Dubravi, konačno, nedostajao je još samo Josip Dubravić, zapovjednik šomartske obrambene jedinice HVO-a, čiji su dolazak s nestrpljenjem iščekivali i supruga i kći, ali i ostali članovi obitelji Dubravić i Juristić…

… Od tada sam pred sestrom stalno započinjao svoje priče o pročitanim knjigama koje sam dobivao od strica i o onim njezinim i očevim s police naše kuće u Šomartu dok je ona studirala u Zagrebu. Uvjeren da će nam se pridružiti stric sa strinom, želio sam, prije toga, da joj pokažem što znam o svojoj zemlji, da je uvjerim da i ja nešto učim, ne samo ona, i da je bolje upoznam s blagom svoga odgoja u zavičaju, ali ona me je vješto odbijala, pravdajući se da mora na Akademiju, bježeći iz kuće čim bih s njom razmijenio riječ-dvije. Ostavljala me je često s bakama i djedovima u plaču, od kojega su i starcima i staricama frcale suze, pogotovo onda kad sam im u svojoj muci počeo izgovarati i ovo:

– Neću više ni s vama. Hoću samo sa stricem Zvonimirom i s rođakom Josipom.

– Dabogda, dijete drago – odgovarao mi je djed Martin vlažnih očiju. – Tvoj nam se stric, izgleda, neće još zadugo pridružiti. Htio ti ne htio, morat ćeš samo s nama. A kako je nama ovdje s tobom, ni’ko nas i ne pita. Otkako smo, kad i ti, ovamo stigli iz Šomarta, ovdje iz dana u dan trunemo umjesto da živimo. A i Josip… nema ga još… Kad će ovamo, ni’ko to ne zna… A neće ni on ovdje na Gavanovo blago, kao ni mi s tobom, ne brini.

– Ali, ja neću s vama – bio sam odlučan. – I neću i neću. A i Josip će ovamo uskoro.

– Ma, kako i to znaš, pametnjakoviću? Ne bismo ni mi s tobom, al’ moramo. K’o i ti s nama. I misliš da mi ne brinemo što je tvoj stric u Sarajevu odavno zatočenik – pomagala je svom mužu baka Jelena. – Samo da preživi strahote koje ga tamo tek čekaju. Brine i nas to što nam Josip iz Šomartu još ne dolazi, ne misli da ne brine…

– Snašle ga tamo, možda, velike nevolje, zato kasni – govorio je djed Martin brišući rupcem suzne oči. – Da naš unuk Krešimir, moja Jelo, u Šomartu osnova onu svoju odbranu, kako je namjerav’o prije polaska ‘vamo, lakše bi bilo i Josipu – pokušavao je, potom, djed Martin da sve okrene na šalu. – I možda se mi iz Šomarta ne bi’ ni pomakli. S njegovom odbrambenom silom, bili bi’ zaštićeni i od najopakijeg osvajača. Bolje nego s Josipovom, koja je, izgleda, u Šomartu skroz kapitulirala, pa se ’vamo i dobar njezin dio pokrenu s nama u onim autobusima od čijeg mi se drndanja još uvijek sve prevrće u želucu – zaključio je namigujući mi više puta.

– A ja ću svoju obranu osnovati ovdje – požurio sam s odgovorom na ovu neočekivanu preobrazbu svog djeda Martina iz suza u šalu. – Tamo nisam imao vremena da je osnujem. Ovdje sigurno hoću. Ovdje je više mojih vršnjaka nego u Šomartu pred polazak ovamo. Viđam ih stalno u parku, osnovat ću s njima svoju družinu, uskoro.

– Viđam ih i ja – rekla je baka Jelena. – Skakuću po parku k’o vrapčići. Nema ih baš mnogo, ali i u ono nekoliko njih previše je jada. Više nego li u nama svima u ovoj kući. Kad god idem u crkvu, oni su u parku. Jadna djeca.

– Ma, o čemu to ti, prijo? – pitala ju je baka Ruška.

– O svome jadu. Popucat će od moga jada, na moju istinu, prijo, i zidovi ove kuće, kamo li neće moje slabašno srce. Nije mala stvar ostaviti onakvo imanje u Šomartu neprijatelju, onda odavde veremiti za sinom u dalekom gradu.

– Imaš ti jako srce, Jelo, to dobro znam samo ja. Što je sve ono izdržalo u ona vremena, kad nam je oboma bilo najteže, kad smo bili razdvojeni, izdržat će opet. Ali, moje srce, ono je sve sporije.

– Dabogda, moj Martine. Dabogda! Tvoje je srce mnogo jače od moga. Izdržalo je Tuzlu, Zenicu, Stolac, Jablanicu, što ne bi ovo sad…

– E, vala, prika, ako sam dobro čuo, i jest se tvoja Jela namučila s tobom  dok si bio tamo – govorio je djed Ivan. – Tol’ke ti je godine u Šomartu odgajala djecu sama, bez tebe. Promatr’o sam sve iz svoga dvorišta, preko one tarabe što nas je razdvajala. Namučila se ona, namučili se tvoji sinovi, pošteno su se namučili svi.

– A tvoja Ruška, biva, nije se namučila s tobom – odgovarao je uvrijeđeni djed Martin svome prijatelju. – Više si vremena proveo s onim fratrima u Šomartu, nego li s njom. Skupljao im lemozinu, otpuhiv’o prašinu s njihovih knjiga, dok je ona, sirota, sve sama i u kući i oko kuće, sa Sofijom i Gustavom, više nego s tobom.

– E, istinu govoriš. Istine o otpuhivanju prašine s knjiga se ne stidim, njome se pred svakim hvalim. Otpuhivao sam prašinu s njihovih knjiga ne bi’ li ih i pročit’o. Oni nisu imali vremena za sve njih, imali su za probrane, a ja sam i za svakakvu knjigu uvijek im’o vremena. Zato povijest Bosne znam bolje i od tebe.

– U nju sam te, moj prika, prvi ja uveo, ti si to, izgleda, već zaboravio. A mene su, opet, u povijest stalno uvodili oni onamo, dok sam boravio u Zenici i Jablanici, Tuzli i Stocu, da to opet ne ponavljam pred ovim maksumom. Kako su oni mene, tako sad i ja poučavam svog unuka. Nek’ dijete zna povijest svoje Bosne, trebat će mu.

– Tome ga učim i ja zajedno s tobom, ali još malo pa će on nas. Naš unuk, prika, napreduje mimo sve djece.

– Tako i treba! – bljeskao je ponos na licu moga djeda Martina. – Zahvaljujući meni, nešto i tebi, ali i fra Andriji. I da se dalje oko toga ne svađamo. Dosta.

– Dabogda, moj Martine! – opet je opominjala baka Jelena svoga muža. – Naš unuk malo-malo pa poziva strica iz Sarajeva, kao da smo mu mi ovdje baš svi dojadili.

Onda se u njihov razgovor s malim zakašnjenjem uključila i baka Ruška:

– I meni se čini, prijo, da je tako. A ako je moje uho po’vatalo sve što ti prika Martin malo prije reče, moj Ivane, ovdje ti nema više bježanije od mene.

– Šuti, ženo, ipak mi je dobro ovdje, makar i s tobom. Još nam je svima živa glava, a da u Šomartu osta’smo, ’ko zna bi li je bilo i na mom i na tvom ramenu.

– Jà! K’o da će ti ovdje, bezbeli tako misliš, glavna nevolja biti samo moj jezik.

– I ne samo meni. Svima koji se ovdje brane od ovih zidova samo jezikom, dok bulje kroz prozor na ulicu, u nepoznate ljude, samo pričom, kao i nas dvoje. Ali, kažem, šuti, i zahvali zetu Bartolu što nas spasi na vrijeme i od metka i od noža. Jesi li vidjela jučer na televiziji onaj pokolj na pijaci u Sarajevu…

(… Razgovori, razgovori, razgovori. O smrti i zlu. O dobru i zlu. Svaki dan. A na Zemlji su samo blaženi ljudi! Samo blaženi, tvrdio mi je fra Andrija…)

… Od prvog dana useljenja prognanika, s kojima je, i izvana i iznutra, sve brže starjela, kuća u Dubravi počela me je pamtiti na sličan način kao i kuća u Šomartu. Bio sam u njoj najmlađi, ali najdrskiji. Od prvoga koraka, ujutro, svima sam određivao svoj ritam života, svima sam nametao svoje sate mira i svoje sate buke. A moj odnos prema vremenu sestru je izluđivao: vrijeme je za nju i u šomartskoj jednokatnici značilo toplinu i mir prostora, trepet svjetlosti s kojom se rađaju novi oblici i boje, a za mene žurbu koja panično troši svijest da ono protječe prebrzo i da je svaka njegova minuta vrijedna onoliko koliko čovjek u njoj iskoristi svu snagu svoga srca i razuma.

Svojim plačem bez ikakva povoda, i u toj kući u Dubravi, u početku, budio sam ih kad sam htio, bilo onda kad su svi spavali, ili kad su se najumorniji odmarali, kad su najvrjedniji obavljali neodložne poslove. Kao i u Šomartu, i noću i danju, i u novome domu, morali su se prilagođivati meni. U vremenu u kojem sam odrastao bio sam diktator, čije je zapovijedi najbolnije podnosila upravo moja sestra. Tužili su se na njih i otac i majka, premda su upravo oni najviše riječi trošili tješeći Gabrijelu da će to mrvljenje vremena prestati čim sviknem na nove prostore, ne samo u kući već i izvan nje, u njezinoj okolici, jer ću se njima kretati sigurnijim korakom, i trčanjem trošiti više energije, a to znači da ću brže tonuti i u dublji san…

… I dok sam u Šomartu, i prije nego što sam prohodao, a nakon što jesam i drskije, puzeći, rušio sve što nije bilo na vrijeme sklonjeno u prostoru, sada sam, napuštajući u nedoba ležaj oca i majke s kojima sam spavao, vrlo često i prije zore, budio uspavane i u prizemlju i na katu i u potkrovlju. Premda sam joj zagorčavao život i u Šomartu, Gabrijela se toga razdoblja svoga djetinjstva u zavičaju sjećala s nostalgijom, njegova kakvog takvog mira, reda i svoga gospodarenja njime posebno. U njemu je ipak bila njegova glavna vlasnica, neprikosnovena u svemu, u ovome u kojemu sam ja nastavljao svoje izjednačavanje s odraslima tek suvlasnica njegovih najnemirnijih djelića…

… Ni mome napredovanju u otkrivanju svijeta oko sebe, u Šomartu, nije se nikada prestala čuditi. Kad sam, ondje, već u trećoj godini naučio čitati, preskačući razne ilustrirane početnice, s kojima mi je vikendima dolazio stric Zvonimir, i zanimajući se za knjige iz njezine školske torbe, bila je zbunjena. Kad sam se, potom, u zagrebačkoj Dubravi, prestavši se ponašati kao diktator, čije noge nigdje ne miruju, okrenuo literaturi odraslih, koja se nalazila na polici očeva ureda, počela me je doživljavati kao biće sasvim strano njezinom poimanju realnog i mogućeg. I, kad sam, napokon, svoju radoznalost sve izrazitije počeo usmjeravati klasicima, domaćim i svjetskim, koliko i knjigama koje su govorile o povijesti, filozofiji i religiji, počela je doživljavati i svoju i moju stvarnost kao san, ne uspijevajući da se od mene u mislima odvoji ni dana, ma što radila i ma kuda se kretala. Iako se pravila da to ne čini, kao da je u tom potajnom praćenju moga odrastanja, stalno bila u snu, na nebu, a niti sata budna na zemlji…

… A sa mnom u razgovoru vrlo rijetko, uvijek u bijegu od mene, iako sam s njom stalno razgovore započinjao prvi. Uvijek se pravila važna i uvijek je bila u žurbi. Nemam ja ništa s djecom, govorila mi je svojim ponašanjem, neću uopće da slušam njihove brbljarije. Još ne znaju pravilno izgovarati ni najjednostavnije riječi. Za njih je kava krava, suma šuma, klopopac poklopac, juka ruka, kako, onda, s njima da razgovaram. Bojala se i moga znanja i moje prerane zrelosti i slutila je da će se sve naglo prekinuti kao što je sve naglo i započelo… U Šomartu kao da je bila ljubomorna što mnogi dolaze da me čuju i vide, a s njom tada ne razmjenjuju ni riječ, a u Dubravi kao da me je sve više mrzila. Nisam se mirio s tim. Nikako…

… Svoje znanje i zrelost, međutim, nisam skupljao samo čitanjem, već i pažljivim slušanjem odraslih, i djedova i baka, i oca i majke, i ujaka i ujne, svih koji su, prvo, u našu kuću u Šomartu, potom i u Dubravi, navraćali, i svih koje sam, malo-pomalo, u obližnjem parku i u crkvi slučajno upoznavao. Sve što sam čitao, usvajao sam brzo, kao i ono što sam slušao i gledao na televiziji. Živio sam u vremenu strahota, od kojih me nitko nije mogao zaštiti, u kojem su djeca, preko noći, postajala starci, a starci djeca. I jedni i drugi prema svemu što su proživljavali, i što su osjećali da ih čeka kao teškoća, morali su se određivati prečacima, najčešće pogrešnim, vrlo rijetko razložnim, dobro provjerenim, odavno utabanim. Ja sam to sve glasnije činio prijetnjom da ću umrijeti od žalosti, samoće i srama…

… Veliko znanje osvajao sam na razne načine, na razne načine nastojao sam i da ga podijelim s drugima. Nažalost, nitko nije imao strpljenja da me sasluša bez podsmijeha i izrugivanja, sestra je od bilo kakvoga glasa mojega znanja bježala kao od vražjeg zvona. Kad god se čudila otkud ono i u mojoj glavi, odgovarao sam joj: Pa, tako je i u glavama druge djece, pametne kao ja. A zar si ti pametan? – uzvraćala mi je sestra. Ja sam vrlo pametan – odgovarao sam ozbiljno zagledan u nju sve dok ne bismo prasnuli u smijeh oboje…

… Na samom početku svoga života, za razliku od Gabrijele, upravo zato, znao sam što hoću i imao sam moći i da to ostvarujem, usprkos opiranju odraslih koji su bili mišljenja da to činim prerano, osim djedova i baka, čiji sam bio miljenik, iako su mi se u svim razgovorima najčešće podsmjehivali. U mojoj svijesti da se svi Juristići rađaju bez ikakvih želja, a umiru s milijunima neostvarenih, bilo je suviše drskih zahtjeva da se sve obrne naopačke: odmah s rođenjem mora se točno znati što se hoće, prije smrti mora se ostvariti sve što se može!

Sestra je upravo o tome uvijek razmišljala drukčije. Za nju je vrijeme od rođenja do smrti bilo prostor oceana, čiju je vodu, ne kušajući dubine, jedino obožavala kao pjenu kojom se umivaju pješčane plaže uz obalu. U vremenu tek započetog života ona se osjećala kao ispod mladog stabla kroz čiju krošnju sunce prodire s mnoštvom dukata, šara njima hladovinu na čijem se ćilimu odmara, uz kist, boju i papir, kako je to ljeti i činila ispod hrasta u dvorištu zavičajne kuće. Kad god su je otac i majka, u posljednjoj godini gimnazije, zadirkivali da će uskoro doći vrijeme i njezine udaje i da ne valja što sve momčiće, koji su je salijetali i u Šomartu i u Gradu, tako drsko odbija, ona im je odgovarala da će na to još pričekati. Doba svoje mladosti ne želi ni s kim dijeliti, govorila im je, dok sam ja i o tome razmišljao na svoj način…

… Čim sam progovorio, zapravo, i o svojoj ženidbi pričao sam im drukčije. Oženit ću se uskoro, odgovarao sam svakome tko god mi je postavljao takvo pitanje, ali izabrat ću stariju od sebe, i, kad ona umre, steći ću pravo, i građansko i crkveno, i na drugu, a možda i na treću ženu. Upravo zato budim se u nedoba, kad stariji od mene spavaju, da ne gubim vrijeme u višesatnom snu…

Čudovište, pravo čudovište, odgovarala je na takve moje izjave Gabrijela pred raznim radoznalcima. Čudovište!

… Da, otkad sam u Šomartu stao na noge, imam nešto u sebi što prije mene nije imao niti jedan član obitelji Juristić. Pred sestrom i u Dubravi iskazujem zrelost koja je kraj mene na trenutak zaustavi kada me podrugivački pita jesam li to ja još u majčinom trbuhu završio sve škole i pročitao sve knjige koje jedan ljudski život uopće dopušta. Od toga ona bježi, to je ono što još nema hrabrosti da mi prizna, a ne zato što sam nekada, u Šomartu, govorio kava umjesto krava, suma umjesto šuma, juka i luka umjesto ruka, klopopac umjesto poklopac, kako me je na takav moj govor jednom ondje već podsjetila majka. Uvijek joj odgovaram: da, još u majčinoj utrobi završio sam sve škole, ali ona nastavlja: Zar i one iz književnosti, s kojima se najčešće bježi iz stvarnosti, ili se s njima tek pronalazi i prepoznaje vlastita stvarnost? Da, i te. Ukočena od mojih odgovora, i dalje se u sebi iščuđava: Zar i one iz povijesti koje vraćaju život zaboravljenom i mrtvom, i one iz znanosti što sve uozbiljuju dokazujući koliko je priroda pametnija od čovjeka i koliko su mu njezine tajne još uvijek nedostupne? Da. Kratko i odrješito: Da. I tako je s tim da uvijek odgonim od sebe, tako se uvijek, poražen, vraćam u svoju samoću i žalost, s novim dokazom da me svojim pitanjima samo ismijava …

… Jednom se kraj mene zaustavila duže. Nikad nisam utvrdio zašto mi je tada otkrila kako se osjećala onoga dana kada se sa mnom prvi puta srela, odmah po majčinom povratku iz porođajne klinike Grada u siječnju tisuću devet stotina osamdeset osme, u jednoj od naših soba na katu…

… Čim me je ugledala u krevetcu, ispričala mi je to sestra i pred moju smrt, doživjela me je kao izvor svjetlosti proključao iz stoljetne tmine u kojoj su tako dugo svi njezini Juristići tražili sebe, i oni koje više nisu pamtili niti njezini djedovi i bake, i oni čije je misli i ideje o slobodi Juristića i njihovu kozmopolitskom rodoslovlju bilježila jedna knjiga, starija od svih živih Juristića, brižljivo čuvana pod jastukom našeg djeda Martina, kao što je i ona o stećcima, pod jastukom djeda Ivana …

… Od bjeline rublja u kojem sam bio ušuškan, razlikovalo se samo moje lice boje purpura, čije su joj oči, širom otvorene i zastale na njoj kao na jedinoj koja u njihovom plavetnilu prepoznaje nebo, govorile da su na ovaj svijet došle da u njemu čim prije otkriju sve ono što drugima, prije njega, nije uspijevalo, i da s tom glavicom, ispod svilene kapice, čiji polukrug ne poštuju čuperci crne kose rasuti po čelu, već znaju kako će to ostvariti…

… Doživjela je taj prvi susret sa mnom kao nešto što zauvijek pokopava njezine snove da će u obitelji Juristić sve značajno učiniti prva, kao propast svijeta, u kojem je već imala mjesto kakvo nije mogao imati niti jedan član njezina roda, niti u prošlosti, niti u sadašnjosti.

– Zar ga nećeš poljubiti? – čula je sestra pitanje naše majke koja je tada stajala osmjehnuta kraj moga krevetca. – Vidi kako te gleda, kao odrastao čovjek, Bože mi oprosti.

– Neću ga poljubiti – odgovorila joj je drsko sestra, okrenula se i odlučno nestala iz sobe u kojoj je bio i otac, ponosan na sina, s oba djeda i obje bake, onda je u prizemlju, odlučna da im se ne vraća na kat, poluglasno promrmljala: – Rađati u tim godinama, kakve li pameti… Mogla je zbog njega i umrijeti u tim godinama…

Onda je zanijemila, otvorila ulazna vrata i u dvorištu ugledala bjelinu. Sipio je siječanjski snijeg, vitlao je pahuljice vjetar, stresla se od njegove hladnoće, brzo je zatvorila vrata i prišla peći da se zgrije.

Čudovište, lijepo čudovište. I neka odmah umre taj deran, bijesna, često je poslije i preda mnom ponavljala moja sestra i u Šomartu i u Dubravi.

Do tada je čvrsto vjerovala da će biti jedini član obitelji Bartola i Sofije Juristić, doživjela je slom čim je čula plač novog. Moj. Od tada je, zato, prema meni osjećala snažan otpor, ma što da sam radio. Sve što joj je u mome govoru i ponašanju, kasnije, bilo začuđujuće, stalno je prešućivala, od svega što nije mogla prešutjeti bježala je kao izbezumljena. Salijetao sam ju svojim napabirčenim pričama o Bosni kad god smo u prizemlju naše kuće u Dubravi bili sami, one „sitne“, lakše, saslušavala je ne pridavajući im osobitu pažnju, a one duže, danima najavljivane i neprimjerene mome uzrastu, prekidala je čim bih ih započeo…

1. Pokušavam napraviti bar prvu verziju knjige o Darinki, mada ne vjerujem da ću za to imati vremena i snage.

2. U jednom razgovoru na katolički Božić, moja svastika Ljiljana Mikulić sjetila se kako smo prenosili kosti našeg oca. “Boga ti, bako, žališ li još za Velimirom?” – pitala  je Darinku. “Niti žalim, niti sam ga žalila igda. Kad mu je Staljin bio miliji od njegova četiri sina, neka sad gnjije u Zekića rijeku”.

I ja sam imao s njom sličan razgovor. “Valjda je Velimir imao šestoro djece, a ne četiri sina?” Posegla je za ustaljenom frazom koja je u njenim ustima zvučala vrlo grko: ”Šćeri su tuđa kos”. Isto kao da je rekla ”tuđi sluga”. “Kako tuđa kost? Da ti nema najstarije šćeri, u ovoj bi kući davno krepala pored živa četiri sina”. A ona će: “Svaka majka, kad rodi šćer, trebalo bi da tri dana obraz ne suši”. “Što?” Pamtim šta je, ali ne i kako je kazala. Otprilike: kad rodi šćer, svaka majka trebalo bi tri dana da plače nad svojim crnim talikom i nad crnim talikom koja čeka njeno dijete. Talik je subina.

3. Ilja Sijarić, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, potom i sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u jednom emailu mi je rekao: Bio sam početkom jula nekoliko dana u Bijelom Polju. Dosta mi ga je za tekuće stoljeće. Najljepše sam se osjećao na grobljima, iako naša groblja, znaš i sam, žalosno izgledaju. U CG niko se ni za žive mnogo ne harči, kamoli za mrtve. Možda mi je zato bilo ugodnije kod mrtvih. Tako sam stigao i do groba tvojih roditelja u Nikoljcu. Nijesam znao da su zajedno. Silno su se obradovali što me vide. Niko bolje od njih ne zna šta meni znači tvoja riječ. A tek njima! Pozdravili su te. Da, pozdravili su te s četiri najblagorodnije riječi koje se mogu reći sinu. Izvini što time nijesam počeo ovo pismo.

Orosile su  mi se oči dok sam ovo čitao.

Koju godinu pred rat, sjedeći na betonskoj ploči očina i majčina groba u Nikoljcu i gledajući u travi pčele koje su radile pjevajući kao omladina na radnim akcijama, pitao sam se: zašto? Koji je smisao njene patnje, čemu onolike muke? “Ni zbog čega, onako”, kaže mi Bog glasom Tolstojevoga Ivana Iljiča.

I zašto je cio vijek pazila da nikom ne “natruni ni vodu”? Čemu njezin svagdašnji strah da joj djeca ne uzmu obraz? „Bolje da te nema no da mi tamo nos okineš“, rekla je kad me pratila na studije u Sarajevu. Otkiniti nos znači teško osramotiti, metafora koja pamti vremena kad su crnogorski vitezi svojim ženama,  uhvaćenim u nevjerstvu, odijecali noseve.

Zašto bi čovjek morao biti moralan kad svak zna da smo u svijetu gdje odvazda “nesoji ćetaju ko blagovijes”? Bio splačina ili vitez, na kraju krepaš kao pašče, pa čemu čuvati obraz? “Ni zbog čeg, onako”, opet čuh Savaota preobučenog u Tolstojeva junaka. Ima ljudi koji su zli, ima ih koji dobri, to je sve. Iza toga nema ništa drugo i ništa više.

Sjetih se svojih mladalačkih snivanja o drukčijem svijetu u kojem Dobro ne bi bilo bestemeljno. U kojem živiš onoliko dugo ili kratko koliko si dobar ili zao: umiralo bi se, zasluženo, u tridesetoj ili u dvjesta tridesetoj godini. I dalje bi bilo ljudi koji ne mogu bez zla, kao ni ovisnik bez heroina, mada zna da mu to skraćuje vijek, ali čini mi se da bi ljudski moral bio ukotvljen u nečem stvarnijem jedino ako bi čovjeku njegovo dobro moglo da život produži, a ne da mu ga dokazano skraćuje. ”Kakav je ovo svijet gdje dobro truje onog koga nosi?”, zalud se pitao Šekspir.      

Jednom, neznani čitalac mi je poslao email u kojem je, pored ostalog, pisalo: “Blago tvojoj Majci što te rodi”. Zaplakao sam kao zadnja pizda. I sjetio se svoje rečenice iz doba opsade: Svim istinskim ljudima koje sam na zemlji sreo želim najveći od svih blagoslova koje mogu zamisliti: da poslije smrti u svojoj djeci nastave živjeti onoliko i onako kako u meni živi danas Darinka. I zato baš joj blago što me rodi: neće prestati da, iz groba, u ovaj svijet gleda, kao kroz prozor, kroz moje oči, dok se i one ne sklope. Više od toga ne možeš učiniti za pokojnike.

Možeš, kako ne možeš, rekoh inadžijski i sjedoh da još jedan zapis unesem u fajl  sa gradivom za knjigu o Darinki.

Znam kako će biti nakon Smaka. Zavladaće opće laganje, a Bog će da se hvata za sijedu kosu: “Šta sam ovo sazdao, majka mi žalosna? Da ih da nisam stvorio sjutradan iza pijanke?!“ I pojedinici i cijelo čovječanstvo moći će da izmišljaju do mile volje,  jer više neće biti svijeta da ih utjera u laž. Baš kao što su se iza smaka SFRJ i pojedinci i nacije bacili na bjesomučno izmišljanje, bez straha da bi im pokojna Juga mogla reći: “De, ne lažunjajte, to ni đeca ne bi vjerovala”. Stoga je bilo u osnovi promašeno, a svakako bezrazložno zaprepaštenje kad sam doznao da je Darinka bila četnikulja, jer ako je njen najmlađi sin Gojko 1992. promaknut u četnika, Darinka je morala, da su joj zubi od čelika, iz Crnogorke avanzovati u Ravnogorku.

“Bićete ljudi, ili ću ve u crnu zemlju ućerat”, obećavala je kad nas lema. Sad mislim da su njene batine bile izlišne: motka nikog nije čoekom načinjela.

Ilja Sijarić ljeti obilazi njegov i moj zavičaj i pretprošlog septembra kaže u pismu: ”Išao sam i u Beograd. I vidim u izlogu Gojkovu knjigu. Kupio sam je zato što znam da je tvoj  brat. Nisam je, naravno, mogao dočitati. Nije me mnogo iznenadila, ali mi je nevjerovatno da je tebe i njega rodila ista majka!”

Kad je objavio dnevnik Nato-bombardovanja, mješavinu polupismenosti, ortodoksne gluposti (ortodoksne u oba smisla) i bestidnog metanisanja Slobi, Goša ni mene nije iznenadio. Naslov knjige Počinje novo doba svijeta odaje crnogorskog megalomana koji sa Durmitora obznanjuje Veliku Istinu koja se nikom od šest milijardi ljudi na zemlji ne bi ni u snu ukazala da se blesavi Goša ispod Bandijera nije drznuo da je priopći pa kud puklo da puklo. Ali me zaprepastilo otkriće da moj bivši brat ostao bitanga nevaspitana. Darinka nas je jednako devetala, da se ni jednom od nas ne kriva, ali njega nije odgojila, što znači da je mene lemala bez potrebe: bio bih ovakav i bez njene batine.

U tom dnevniku Goša diže mrtve iz groba da svjedoče u njegovu korist i daju legitimitet njegovoj mržnji prema “Turcima”. O svom sinu Momčilu, koji je godinu dana studirao u Sarajevu, Gošina Darinka veli da ga je otud “izvadila” i poslala u Beograd, “šta će u onu Turćiju, ubio bi ga neko”. Od Darinke je njen najmlađi, odgojno posve zapušteni sin načinio četnikulju, i to iza njene smrti kad više ne može da mu kaže: “Ne laži, Žuta pizdo!“ Tako ga je, vaktile, zvala kad ga bije. „Da je Sarajevo za me bilo Turćija, zar big tamo poslala Marka?”

Goša je moju majku proizveo u skota koji ima skuplje i jeftinije sinove: skupljeg je, da ga ne smaknu “Turci”, izvadila iz Sarajeva, a jeftinijeg pustila ne samo se školuje u “Turćiji”, već i da u njoj cio život ostane, jer mu se glavi nije bojala: znala je da ni jedan “Turčin” neće htjeti da na Marku okalja ruke.

Pobjesnio sam i počeo tekst u kojem ću pokazati da je Goša govedo papljansko, nepismena bluna i bukvarski četnik iz koga ne govori živ rob već Slobini mediji. Kasnije, u predratnom notesu nađem dvadesetak redaka nakon moga posljednjeg odlaska u Bijelo Polje, za godišnjicu majčine smrti. U tom zapisu naletim na rečenicu: „Dosad smo imali svi jednu Darinku, odsad će imati svak svoju“.

Pa da – rekoh s olakšanjem. Ta četnikulja, što Sarajevo zove Turćijom od koje jedino možeš očekivati da ti ubije dijete, to je Gošina majka. Moja je mene “učila na ljuckoću” i zato je ista ja. Njegova je njega učila hajvanstvu i zato je ista on. Shvatih i zašto jedan junak Ćopićeve priče iz Bašte sljezove boje u ljutini kaže svom bratu: “Jebem ti dio matere”.

Evo istine o Turćiji iz čijih je ruku Darinka navakat iščupala glavu najstarijeg sina. Na prvoj godini studija u Sarajevu, Momčilo se spanđao, kako bi rekao paravojni hodža Džemaludin Latić, sa jednom Hasnom. Još se sjećam njene slike koju nam je poslao: bila je to najljepša žena na zemaljskoj kugli. Takva je, naravno, bila u očima desetogodišnjeg mene za koga se svijet sastojao od Gornjih Papa, Glibavca, Drndara, Poznanovića, Svinjke, Bučja, Modrog dola, Kiprenika, Šaovića, Potrka, Lijeske, Vranštice, Čokrlija, učitelja Boža, druga Spasoja, Miljana Popovića i Radomira Meda. Ne žena već lampa: sve Hasnino, i oči, i čelo, i grlo, i ramena, i ruke, zračili su svjetlom.

Kad su Papljani –  tek upola podsmješljivo, valjda je Hasnina ljepota i na njih djelovala, jer im je majka pokazivala njenu sliku – stali zapitkivati kad će joj Momčile dovesti bulu, Darinka je odvraćala da njoj nije važno što je bula, ni što je starija od njenog sina, nego “što ne more imat đece, ama, jopet, ako njemu valja, mora i mene valjat”.

Momčilo je kidnuo iz Sarajeva kad se zasitio Hasne koja je zbog njega svoj brak rasturila i za njim doletjela u Beograd. Dvije godine su živjeli u studentskom domu. Izostaviću šta joj je radio, mada bi ta priča bila dobar prilog definiciji crnogorskog sadizma, ali neću preskočiti svoje uspomene: povremeno bi majci došlo pismo u kojem joj se Hasna žalila na Momčila. Pošto sam, kao odlikaš, bio zadužen za čitanje pisama, upamtio sam trenutke kad je Darinka plakala za Hasnom. Kad bi joj pošle suze za “bulom” koju nikad nije vidjela. Brisala je oči krajičkom crne marame dok sam joj čitao šta “Turkinji” radi njen najstariji sin, njen očinji vid, glava porodice, kućni stub čijim smo se životom svi kleli kad hoćemo da nam se bezodvlačno vjeruje.

Takvu Darinku pamtim i takva će u meni da svijetli dok me ima, a četnikulju prepuštam Gojku kome je knjiga Počinje novo doba svijeta donijela 10 000 maraka zarade. Za posljednjih  desetak objavljenih knjiga, Marko je zaradio 4 000 maraka.

Možda vas kopka: šta je bilo sa Hasnom? To isto sam, svojedobno i ja pitao mnoge koji su bili izbliza upoznati sa dvogodišnjim paklom kroz koji je Hasna prošla u studentskom domu u Beogradu. Neki su mi rekli: “Satro je to Snifi!” Tako su Momčila zvali na studijama. ”Za dvije godine, Snile je od nje babu načinio”, kazao je moj brat do tetke Vukota Simonović. Shvativši da on ne može pobjeći od nje, učinio je sve da ona pobjegne od njega. I pobjegla je, doslovce, ali tek pošto ju je Snile srozao na razinu podljudskog bića.

Hasnu sam vidio ne znam koliko zatim. Kad s bjelopoljske autobuske stanice u Ćukovcu pođete u grad i pređete most na Lješnici, odmah s lijeve strane nekad je bila omanja jednokatnica: pred njom stajala je žena, mršava i uvela. Kao isprana u devet voda. “To je Hasna”, kazao mi je ne znam ko.

Zastao sam da je osmotrim. Od njene ljepote ne bješe ostalo ni poznaka. I fino vidiš da još nije baba, a jeste baba itekako. Kao da u njoj nije bilo sasvim ubijeno ono što je nekad iz nje zračilo. Ili mi se to prividjelo? Možda sam iz sebe izvadio maličak onoga čime mi je, kao dječaku, njena slika zauvijek zabliješila oči i tim nezalaznim svjetlom obasjao ju na trenutak.

1.

Prvo se pojavio tinitus – zujanje u desnom uhu. Ni danas ne znam da li kao posledica oštećenja sluha, ili na lični poziv.

Bilo je to u Ćupriji za vreme vojnog roka u artiljeriji. Pre zvuka haubice 133 mm, mojim sluhom godinama su tutnjali decibeli koje su proizvodila pojačala vox, marshall, fender, wem, orange… Kao student, svirao sam u rok bendovima. Vežbali smo u podrumima, proizvodili jezivu buku.

Početkom decembra 1978. godine lečio sam jaku prehladu u vojničkom stacionaru kasarne u Ćupriji. Bližio se datum izlaska iz vojske, ali mi je radost kvarila najavljena vojna vežba. Po svaku cenu sam hteo da izbegnem smrzavanje i mrcvarenje u zavejanim planinama. Trebalo je smisliti strategiju kako da produžim boravak u stacionaru za samo nekoliko dana. I tada, od lekara stažiste, dobijam savet: žaliti se na bol i zujanje u ušima. Poslaće me na pregled u Beograd baš u vreme trajanja vojne vežbe. Tako je i bilo. A onda, 21. decembra, na Staljinov rođendan, izašao sam iz JNA.

Godinu dana kasnije, javio se šum u desnom uhu. U početku sasvim tih, da bi sa godinama postao sve jači. Kome god da sam se požalio, reakcija je bila ista: smeh. Svi moji prijatelji su znali kako sam izbegao vojnu vežbu. Uveravali su me da je to čista autosugestija. Pregledi kod specijaliste nisu pokazali oštećenje sluha. Ipak, zujanje se nastavilo. Zuji mi i danas.

Da li je osluškivanje vlastitog tela počelo sa tinitusom? Ili mnogo ranije, onda kada sam prvi put stavio u ranac rezervnu majicu? Ili kada sam u metalnoj kutijici formirao ručnu apoteku? Posle je sve išlo lakše, brže i logičnije. Posebno kada sam se spremao za put. Jer, neprijatna iznenađenja vrebaju baš na putovanjima. Zato se valja dobro zaštiti, anticipirati moguće opasnosti.

Počelo je s aspirinom, kišobranom, flašicom ulja od kantariona – čudotvornim melemom protiv upale uha. Kasnije su na red došli fen i minijaturna pegla. Završilo se kaloriferom. Ne, nije u pitanju osobenjaštvo, već zdrav razum. U hotelima tokom međusezone zna da bude veoma hladno. Mali kalorifer rešava problem. I tako je postao stalni rekvizit putovanja.

Međutim, zašto pegla? O tome kasnije.

2.

Jedno od prvih saznanja o sebi bilo je da sam sklon znojenju.

Čudo jedno kako se ti dete znojiš, govorila mi je majka. Zaradićeš jednom upalu pluća ukoliko se ne budeš čuvao.

I zato sam počeo da se redovno presvlačim. Kada bih usred igre konstatovao da sam mokar – gola voda, kako bi rekla mama – trčao sam kući, presvlačio se, i onda nazad u dvorište.

Naravno da sam se od malena plašio promaje, tog tihog ubice. Posebno leti je opasno sedeti na terasi restorana pored širom otvorenih vrata. Uvek nekakav vazduh struji iz dubine restorana, stalno se negde nešto otvara. Bezbedno je samo u mrtvom uglu. To je moje mesto. Problem nastaje kada se nađem u većem društvu. Za takve situacije razradio sam strategiju kako da se neprimetno dočepam najpogodnije pozicije za kafanskim stolom.

Nekome sa strane ovakve radnje mogu izgledati čudne i bespotrebne, međutim, preventiva je uvek posledica okolnosti u kojima se živi. U uređenim društvima, kao što su ona u Japanu, Švajcarskoj ili Nemačkoj, nema potrebe za anticipiranjem mogućih neprijatnosti. Tamo je, recimo, nemoguće da vagon šinobusa nema toalet, tačnije, da su oba toaleta neispravna, i van upotrebe, pa u slučaju nužde putnik na prvoj stanici u panici trči u drugi vagon, ili, ukoliko se kompozicija sastoji od samo jednog vagona, prekida putovanje, juri u stanični toalet, a zatim, satima čeka sledeću vezu.

Kadgod putujem lokalnim vozom, redovno dan ranije proverim na železničkoj stanici kompoziciju kojom ću sutradan putovati. Izbegavam šinobuse, zapravo one stare serije iz šezdesetih godina prošlog veka, koje je po nemačkoj licenci proizvodila fabrika Goša iz Smederevske Palanke. Podsećaju na ogromne sive konzerve, koje se – umesto da miruju u muzeju – i dalje klate prugama Srbije. U tom tipu vagona putnik je faktički odsečen od ostatka kompozicije, jer nemoguće je tokom vožnje prelaziti iz jednog u drugi vagon.

Čak i na kraćim relacijama snabdevam se sendvičima, kafom i vodom. U aproksimativnim civilizacijama sve je moguće, pa tako i da u međunarodnom vozu ne radi kuhinja vagon restorana, zato što je neko zaboravio da zameni bocu s gasom. Tako sam jednom ceo dan na putu od Beograda do Beča jeo masline i kisele krastavce, žvakao bajat hleb – bilo je to sve što se od hrane zateklo u ponudi vagon restorana. Otada se ne dam iznenaditi.

Uoči dugih putovanja leti, posebno vodim računa o materijalu za sendviče. To su recidivi prošlih vremena, kada samoposluge i kasapnice nisu bile klimatizovane, i kada se ne tako retko dešavalo da suhomesnati proizvodi budu na granici jestivosti. I sada vidim onu svetlucavu skramu na tankim šnitama praške šunke koja na trenutak blesne kao meduza na površini vode. Zalud uveravanja prodavca da to nije nikakva plesan već prirodna reakcija na kiseonik sveže šunke tek izvađene iz konzerve.

Bio sam razradio posebnu taktiku snabdevanja uoči dugih putovanja. Prašku šunku kupovao sam na tri različita mesta po sto grama, i tako izbegavao mogućnost da u slučaju lošeg kvaliteta svi sendviči budu napravljeni od sumnjivog materijala. Mnogo kasnije shvatih da sam previđao prostu činjenicu da je za trovanje dovoljan samo jedan sendvič. Kupovinom šunke u različitim prodavnicama, značajno sam uvećavao verovatnoću trovanja. Dakle, umesto sa jednim, igrao sam ruski rulet sa tri metka.

Leti je najopasnije neoprano voće. Dugo ga perem pod jakim mlazom vode. Ipak, na putovanjima izbegavam voće otkako sam kao student imao neprijatnosti. Vraćao sam se za Beograd sa letovanja u Puli. Čim je voz krenuo, moj saputnik u kabini spavaćih kola, neki fini gospodin, ponudio me je jabukom. Mahinalno sam uzeo, i jakim zagrižajem odlomio pozamašan deo. U tom času, pomislih: Šta ako jabuka nije oprana? Kako to proveriti? Žvakao sam polako zalogaj, a najradije bih ga ispljunuo. Pomislih da ukoliko je moj saputnik letovao u hotelu, ili u vlastitoj vikendici, mogućnost da je na put poneo neoprane jabuke je minimalna. Sve vreme polako grizem jabuku, zapravo dubim voćku kao detlić, ostavljajući koru netaknutu. Nos mi smeta da dublje zađem u sočno meso. Ipak, zapinjem, nosnice su mi već vlažne od soka, kao da sam prehlađen. Još malo i počeću da kijam. Polako, izokola, raspitujem se kako je saputnik proveo leto. Gde je bio odseo? Kaže da uvek letuje u kampu. Za tren sam prebledeo. Prestajem da žvaćem. U kampu često nema vode. Verovatno je jabuke samo prebrisao. Grickam jabuku dalje, zapravo šlajfujem u mestu, dubeći otvor nastao od prvog zagrižaja. Dok je moj saputnik nekoliko trenutaka bio zauzet traženjem naočara u ruksaku, diskretno spuštam jabuku na kofer, i pokrivam je salvetom. Palim cigaretu, izlazim u hodnik. Osluškujem se. Nije prošlo ni deset minuta, a osetio sam blagu muku. Brzo u toalet. Žmirkavo neonsko svetlo iznad lavaboa baca providni zelenkast odsjaj preko moga lica, isti onaj odsjaj kakav sam viđao na šnitama praške šunke. Znači, počelo je trovanje. U početku to ide bez bolova, samo blago gađenje. Ali, daleko je do Beograda. Širom otvaram usta. Pažljivo u ogledalu proučavam isplaženi jezik, naboranu površinu na kojoj po obodu svetlucaju kapi pljuvačke. Ili je to pena, najava jače faze trovanja? Vraćam se u kupe, iz priručne apoteke uzimam dve kapsule flonivina, preventiva protiv proliva. Načetu jabuku diskretno obavijam salvetom i bacam u kantu za đubre. Moj saputnik već hrče na gornjem ležaju.

3.

Sa godinama se širila paleta teskoba. Očito sam pogodan biotop za fobije. Recimo, klaustrofobija je u mom slučaju posledica zaglavljivanja lifta u londonskoj metro stanici Holland Park u julu 1976. godine. Čitav sat sam zbijen u gomili čekao da nas odglave. Bilo je to u vreme snažne aktivnosti terorističke organizacije IRA. Pomisao da je lift stao zbog sabotaže, stvorila je paniku. Jedna se žena onesvestila. Liftboj je pritiskao dugme za uzbunu i vikao nešto u mikrofon. Konačno se iz zvučnika začuo glas. Obavestio nas je da ćemo biti odglavljeni u roku od pola sata.

Nas dvadeset i troje odraslih i četvoro dece – kako je sutradan u gradskoj hronici izvestio Evening Standard – bili smo sa tri strane živi zazidani u liftu. Isključena je struja. Bez panike sam posmatrao kako liftboj baterijskom lampom osvetljava bravu pomoćnih vrata na bočnom zidu kabine, otključava je, i propušta nas u drugi lift,  koji je zaustavljen u istoj ravni sa našim zaglavljenim. Bili smo spašeni.

Dva meseca kasnije, vraćajući se iz Londona, osetio sam teskobu u avionu. Otišao sam u toalet, ali se nisam zaključao. Sama činjenica da sam u avionu već me stavlja u poziciju zarobljenog. Pa zar da zaključavanjem još više umanjim prostor slobodnog kretanja? Jer, šta ako se brava pokvari? Krenu iznenada turbulencije, avion počne da pada, pljusne u okean, ili na kakvu vodenu površinu; svi se spašavaju, a ja se davim zaglavljen u toaletu? I zato vrata uvek ostavljam otključana; samo ih nogom osiguram za slučaj da neko naiđe. A naravno da stalno neko nailazi, jer zelena lampica obaveštava da je toalet slobodan.

Okolnosti proizvode tenziju, bude loše emocije. Početkom devedesetih godina prošlog veka proveo sam četiri meseca u Nemačkoj i skoro se potpuno opustio. Polako sam se oslobađao navike da stalno nešto proveravam, da upisujem najgore scenarije, da se unapred osiguravam od mogućih neprijatnosti, jer u toj zemlji neko je danonoćno vodio računa da vozovi idu na vreme i da su ispravni, da u samoposlugama ne leže namirnice kojima je prošao rok, da se poštuje radno vreme, svejedno da li je u pitanju šalter u pošti, kiosk sa viršilama ili kancelarija državne administracije. Tim veći je bio udar kada sam se vratio u Srbiju. Rat je uveliko besneo u Hrvatskoj i Bosni. Na Zapad se vozom sada putovalo preko Mađarske. A tamo je bilo leglo kriminalaca Istočne Evrope. Albansko-srpsko-bugarsko-rumunsko-ukrajinske i ostale bande harale su po vozovima, u budimpeštanskom metrou, po stanicama i parkovima. Služile su se svakojakim trikovima u uličnim pljačkama i džeparenjima. Neke bande su koristile čak i uniforme mađarske policije i lažna dokumenta.

Deset godina sam putovao vozom u Austriju i Nemačku preko Mađarske. Sa ponosom izjavljujem da me nikada niko nije odžepario. To mogu da zahvalim stalnom oprezu, stand by poziciji moje intuicije. Obavezni rekvizit putovanja kroz Mađarsku bio je kanap za vezivanje čamaca. Kad god bih se noću u hodniku vagona pojavila banda lopova, zatvarao sam vrata kupea, navlačio zavese, i onda jedan kraj kanapa fiksirao za okvir rešetke za prtljag, a drugim krajem obavio bih kvaku, i vezao čvor. Lopovi su uzalud pokušavali da otvore vrata, koristeći nekad i onaj specijalni kondukterski ključ, misleći da su zaključana. Brzo bi odustali, i krenuli dalje. Saputnici su mi se zahvaljivali, tražili da ih naučim tajnama vezivanja mornarskog čvora. Pokazao bih im onaj najjednostavniji – osmicu, iako je moj omiljeni čvor nešto komplikovaniji, tzv. pašnjak.

Život pod tenzijom za mene je normalno stanje. Njušim opasnost u vazduhu. Nema tog naizgled nevažnog detalja koji mi može promaknuti. Mozak neprekidno radi i šalje korisne informacije. Nemoguće me je iznenaditi. Pa, ipak!

Oktobar 1994. godine. Vraćam se vozom iz Minhena u Beograd. Odlučujem da do Salcburga putujem hrvatskim vozom Mimara upravo zbog odličnog vagon restorana. Ne znam koliko vam je poznato da tih godina hrvatska Mimara i beogradska Avala imaju najbolje vagon restorane u tom delu Evrope, u kojima se, za razliku od nemačkih i austrijskih vozova, ne nude polufabrikati: supe i gulaši iz kesica, i gotova jela iz frizova – istina servirana u besprekornom porcelanskom posuđu – već kuvari tuku šnicle, i sve se sprema na licu mesta. To je itekako poznato stalnim putnicima u Nemačkoj i Austriji, pa tako, čim Mimara krene iz Minhena za Zagreb, a Avala iz Beča za Beograd, za deset minuta se napune vagon restorani. Nigde slobodnog mesta. Jer, kompletan ručak u hrvatskom ili srpskom vozu u to vreme košta isto koliko dva sendviča u staničnom kiosku u Minhenu ili Beču.

Ulazim u vagon restoran Mimare. Sve je već puno. Sasvim u dnu ugledam slobodno mesto za stolom za dvoje. Prilazim tamnoputom četrdesetogodišnjaku, po mojoj brzoj proceni, gasterbajteru. On, udubljen u novine jedva da me pogledao, i samo klimnu glavom. Ispred njega raširene grčke novine. Stiže kelner sa porudžbinom za mog saputnika. Spušta na sto tanjir sa bečkom šniclom i kriglu piva. Zatim se ljubazno obraća meni. A ja na čistom hrvatskom jeziku, sa blagim istarskim akcentom, poručujem gulaš sa njokicama, salatu od pomidora, slasticu od mandola. Kad sam sve to tako lepo izgovorio, koncentracija mi na samom kraju pada, i pravim fatalnu grešku, pitam kelnera koja bela vina imaju.

Kelner značajno podiže obrve na moju ekavicu. Od bijelih vina, reče, naglasivši ono “bijelih”, imamo traminac i graševinu. A kao da kaže: Ipak sam te prepoznao, Srbine.

Sledio sam se od njegovog osmeha. Kelner se udaljava. Počinjem da razvijam scenario po kojem mi u kuhinji u gulaš sipa mišomor, ili kakav blaži otrov, koji će početi da deluje baš kada kroz sat i po siđem na stanici u Salcburgu. Savršeno izvedeno ubistvo! Jer, dok se ja prevrćem po peronu i umirem u bolovima, Mimara se mirno udaljava prema Zagrebu. Moj trovač već je u Hrvatskoj, kad ja izdišem u nekoj salcburškoj bolnici.

Stiže gulaš, salata, slastica. Jedem polako, dugo nepcima ispitujem ukus hrane. Užitak umanjen strahom da mi je nešto ubačeno u gulaš. Gutam u malim zalogajima, kao da se tako mogu zaštiti. Nije otrov koštica, pa da ga ispljunem, nego je ravnomerno prisutan u jelu. Saputnik za stolom već je pojeo šniclu, ne prestajući za to vreme da čita novine. Ispod grčkih slova u naslovu, preko pola strane fotografije Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Slutim da je opet neki karambol u Bosni.

U tom času, na vratima vagon restorana pojavljuju se granični policajci. Pasoška kontrola. Restoran se odjednom zaplavio od hrvatskih putovnica. Vadim iz džepa svoj crveni pasoš. Mrzovoljno lice mog saputnika se naglo razvedrilo.

Serbe, kaže glasno na nemačkom. Ja sam Grk, dodaje. I onda podigne stisnutu pesnicu. Milošević, bravo, bravo!

Gosti za okolnim stolovima ukočeno nas gledaju. Grk započinje monolog na temu licemerne politike Evrope prema Srbiji. Prilaze nam policajci, dajemo im pasoše. Grk mi pokazuje naslovnu stranu novina, i kaže da su samo oni, Grci, preneli vest da za nedavni pokolj nisu krivi Srbi, nego neki drugi. Policajac za to vreme pažljivo zagleda svaku stranu mog pasoša. Znoj mi se sliva niz leđa, a srce ubrzano lupa. Kad bi bar ovaj preko puta prestao da ponavlja ”Milošević, Serbe, Karadžić, Bosna…” I onda nastupa gađenje. Trovanje je znači već počelo. Grk nastavlja da hvali srpsku politiku, koja zapravo čuva Evropu od islamske najezde. Glas mu je povišen, skoro da viče. Ceo restoran samo u nas gleda. Policajci konačno odlaze. Tražim račun od kelnera. Kažem Grku da silazim u Salcburgu. On insistira da popijemo još po jedno piće. Ili, barem kafu. Odlučujem se za kafu.

Espreso ili tursku, pita kelner. Espreso, kažem.

Grk egzaltirano krenu da objašnjava kelneru kako kafa koju služe nije turska, već grčka. Mene gleda sumnjičavo, kao da se pita kakav je to Srbin koji pije espreso.

Zanima ga da li se u Beogradu pije više grčka kafa ili espreso?

I jedno, i drugo, kažem da ga odobrovoljim.

Pozdravljamo se. Silazim na peron duboko udahnuvši oštar jesenji vazduh. Konačno sam se izbavio horora. Prelazim na drugu stranu, gde bi uskoro trebalo da se pojavi voz za Beč. Na zvuk pištaljke, Mimara kreće. Na prozoru vagon restorana stoji Grk, i maše. Mahnem i ja njemu.

Pozdravi mi Srbiju!, dovikuje.

Putnici na peronu me preteći posmatraju.

4.

Duboko verujem da je hipohondrija vid poštenja da se otvoreno  priznaju strahovi koje svako više ili manje u sebi nosi. Hipohondri su hipersenzibilne osobe, koje odbacuju pritvornost. Ništa one ne umišljaju što kao mogućnost već ne postoji.

Opuštam se jedino među brojevima. Izgradio sam vlastitu kabalu. Predvideo sam važne datume u svom životu. Čak i godinu smrti. Po mojoj kabali 4 je savršen broj. Kažem sinu da mi se taj broj najčešće javlja u računskim kombinacijama koje preduzimam u određivanju sudbinskih datuma.

On mi objašnjava da svi poremećaji koji su u vezi sa strahovima počinju sa brojem 4, pa tako generalni strah ima kodeks 40. Napadi panike su 41. Opsesije su 42. Hipohondrija je 45.

Pitam ga pod kojim brojem se nalazi potreba za redom? Zašto misli da sam opsesivac samo zato što ne dozvoljavam da mi tanjir bude prljav i pet minuta posle jela, ili da mi opran veš prenoći neispeglan? Uostalom, moja bliskost sa peglom nema veze sa peglanjem.

Budući da mi zujanje nije prolazilo, pokušao sam da se lečim alternativnim metodama, pa sam uzeo Pelagićev Narodni učitelj u kojem za svaku bolest postoji prirodni lek. Za lečenje zujanja u ušima Vasa Pelagić predlaže terapiju, koja se primenjuje od maja do septembra: svakog jutra tokom dve nedelje pola sata hodati bos po rosi.

Sedam dana zaredom ustajao sam u cik zore, odlazio u obližnji park, izuvao patike, i bos hodao po vlažnoj travi. Ne samo da zujanje nije prestalo, nego sam navukao strašnu prehladu, od koje mi se šum u desnom uhu i pojačao. Povremeno sam osećao bol, pa mi je jedan stari otorinolaringolog preporučio da nekoliko puta dnevno, po petnaest minuta, grejem obolelo uvo na sijalici stone lampe. Prilično nepraktično, jer u tom položaju ne mogu da čitam od bleska svetlosti. A onda sam došao na sjajnu ideju. Uključio sam peglu, postavio je na pisaći sto u visini ušiju, i počeo sa terapijom. Sve vreme čitam, povremeno približim ili udaljim uvo. Za razliku od sijalice, pegla se ne pregrejava. Posle nekoliko dana bol je nestao, a zujanje se utišalo.

Otada ne krećem na put bez male pegle, ne zato da bih u hotelu peglao košulje – mada ni to nije isključeno – već da ukoliko me zaboli uvo imam pouzdan grejač. Od svih kućnih aprata najviše volim peglu. Ne traži veliki prostor, laka je i bešumna, diskretno namiguje lampicom. Dok se hladi negde u uglu, ispruženog gajtana poput repa neke životinje, povremeno se oglasi termostat, njeno malo mehaničko srce. Osećam je kao živo biće. Pegla je ljubimac mog domaćinstva.

Moj sin, lekar, trenutno na specijalizaciji u bečkoj univerzitetskoj klinici AKH na odelenju psihijatrije, kaže da sama potreba da se u svemu i uvek dodatno obezbedim pokazuje da mi nedostaje balans. Nemam oslonac. I zato strahovi.

On čak smatra da sam ja nesvesno uticao da se on opredeli za medicinu. Time sam se obezbedio da u svakom času imam lekara koji će me saslušati. Seća se kako sam mu za sedmi rođendan u prodavnici igračaka kupio lekarski kofer i mantil. Danima se nije odvajao od stetoskopa.

Moj sin tvrdi da sam nesvesno uticao i na izbor njegove specijalizacije. Još uvek nije prelomio da li neurologija ili psihijatrija, jer ni ja nisam odlučio da li da prigrlim Alchajmera, ili da se zadovoljim samo tinitusom? Možda bih tonući u demenciju zaboravio na tinitus, oslobodio se strahova, i konačno stekao oslonac.

 ___________________Zlatnoj četvorki

Godišnjica.
Cijelo jutro kao opčinjen čitam
roman M.J.,
dobar i težak k’o tuč,
pasaže o bolesnoj majci.
Tako se namjestilo.

Moja je otišla tiho, jutrom,
s rukama uredno prekriženim na sitnim,
skoro već sasvim usahlim grudima.
Prvo na terasu, Dobrojutro komšija,
pa opet prilegla,
još malo da odrijema.
Kao da spava.

Ne,
nema utjehe.
Sjedio sam,
milion i tristo hiljada koraka daleko,
na poslu, za kompjuterom,
kad je u dnu ekrana
zatitrala mala poštanska koverta
iz zavičaja.
Sestrin glas.

A kad sam sredio stvari,
i krenuo,
rekao šefu da moram,
baš moram
hitno na jug.

Drž’ se stola,
ne treperi.
Stegni.
Stegni!

Jutros,
mada Fourth of July,
slobode sve manje,
ljeta i sunca nigdje,
lije kao iz kabla.

Upalim svijeću,
gvirnem kroz prozor,
na ružu desno od ulaza,
Njen i Njegov cvijet,
i trznem jednu,
iz čašice,
onako,
naštesrca.

Tako su i oni,
moja zlatna četvorka:
otac, majka, dajo i Marija,
kada bih,
školarac još,
jutrom iz moje u dnevnu sobu ulazio.
Pred njima kafa, i “prva” rakija.
Smijeh, i veselje,
kao u pola ponoća!
A dim, duhanski – možeš ga nožem rezati!

Uzimam jednu iz ženine kutije,
i izlazim na kišu,
da zapalim prvu nakon rata,
ima tome dvadeset i “kusur” godina.

Pretpostavka da su Britanci odbili neljudsku Europu ekonomskih interesa vodi u krivi smjer

23. lipnja Britanci nisu, kako misle lijevi komentatori, glasali protiv neoliberalne europske unije nego za neoliberalni nacionalizam. Ali ni Europska unija ne može biti gora od svojih centrifugalnih sila.

Jedini bauk koji se ovih dana na žalost ne vrzma po Europi je bauk komunizma. Onaj koji ga unaprijed, zbog njegove utopijskosti, skine s agende, neće doživjeti ni socijalnu demokraciju.

Jedan od razloga zašto je EU ekonomski, a ne socijalni projekt, leži u nemoći ljevice. I ta nemoć na žalost ima svoj temelj i u okolnosti da se odučila od najčudesnije tradicije koja je marksistički nastala iz prosvjetljenja, od dijalektičkog mišljenja.

U debatama o Brexitu vidi se tendencija prema krutim polaritetima. Europljani lijeve samosvijesti jednako su, kao britansko društvo, podijeljeni u protivnike i zagovornike Brexita. Često ni jedni ni drugi nisu u pravu. To opet ima veze s time da se među protivnicima Brexita nađu ljudi koje bih nazvao ljevičarima emocija i kulture. Oni, naime, u razlozima zagovornika Brexita točno prepoznaju iracionalnu zadrtost, dok sami nisu manje otuđeni od svijeta kada EU brkaju s emancipacijskom zajednicom vrijednosti koju u govorima često prozivaju.

Neoliberalni izvršilac

Desna opasnost ih mami pod deku onih koji su svojim totalitarnim kapitalizmom cijelu situaciju tek izazivali. Misery makes strange bedfellows. (Nevolja rađa čudne priležnike) To nije sramota. Ali jest sramota za mislioce kada sami sebi riječima uljepšavaju strangeness (čudnost) svojih priležnika i kada osjetite nešto skoro kao požudu kada im oni šapću floskule poput pluraliteta, ležernosti, parade duginih boja i europske vrijednosti u uho.

Oni ljevičari koji se zadovoljavajus onim što bi trebalo značiti ljevica – socijalna politika i kritika ekonomije – Europsku uniju bez iluzija vide kakva je. Mrtvi kut u njihovoj percepciji, međutim, ne leži u brkanju reakcionarne kritike Europe s nelagodom prekarnih u Europi koncerna. Možda će tradicionalna želja vidjeti u potlačenima subjekte društvene emancipacije, upravljati ovom zabludom kao i strahom da djeluju elitno.

Za Sahru Wagenknecht, na primjer, odluka britanske većine značila je odbijanje žrtava politike štednje Europske unije. Prema njezinim riječima, engleski huligani, koji urlajućom disonacijom preko mora žele da Britanija ponovno vlada svijetom, tu su stvar instinktivno dobro shvatili, samo ih treba odmaknuti od nacionalističkog puta, najbolje putem tečaja s Youtubea videoisječcima Wagenknechtinih govora u njemačkom parlamentu.

Pretpostavka da su Britanci 23. lipnja odbili neljudsku Europu ekonomskih interesa jednako je pogrešna koliko i zanimljiva. Jer govori o odnosu nacionalnih država prema institucijama Europske unije. U slučaju, naime, da je ona moloh neoliberalnog totalitarizma, onda je Ujedinjeno Kraljevstvo u svim aspektima bilo njezin prethodnik i najokrutniji izvršilac – bilo to s Thatchericom ili s New Labour, bilo privatizacijom državnih poduzeća, sektorom zdravstva, javnim prometom ili gubljenjem socijalnih dostignuća.

Škoti funkcioniraju drukčije

Svaki pokušaj da se Velika Britanija poveže civilizacijskim standardnim minimumom europske socijalne povelje – ako na primjer samo mislimo na četrdesetosmosatni radni tjedan – London je blokirao, često uspješno. Britanski parlament nije ni stigao postati žrtva europske politike štednje, njegovi zagovornici Home-Rulea (samovladanja) taj su posao već temeljito odradili.

Ima tisuću argumenata protiv EU, ali obmanjivači naroda na ovom Brexit referendumu nisu ni jedan od njih formulirali. Škotska, koja je više lijevo usmjerena, sigurno ne želi usku vezu s EU ne iz razloga što su prosječni Škoti privilegirani apsolventi St. Andrews koledža koji neprestano piju whiskey i koji ne žele jeftine poljske radnike za izgradnju njihovih Highland vila.

Ljevičarima vjerojatno djeluje cinično i neprihvatljivo spoznaja da mnoge od idealnih working class junaka, kao sve nacionaliste, vuče neka patriotska želja za ponižavanjem radije vlastitih nego tuđih elita, a iz toga se rađaju frustracije prema tuđoj moći, Europskoj uniji, koje će se istresti strancima, migrantima, preko glave.

Neuspjele socijalne reforme

Lijevi komentatori koji su htjeli opisati razliku između pro i kontra-glasača Brexita kao suprotnost između prekarijata i upper middle class što leti diljem Europe, na taj su se način rugali politički obrazovanima iz nižih klasa koji nisu padali na fore obmanjivača naroda i koji možda znaju da je EU samo onoliko loša kao nacionalni egoizmi koji je obilježavaju.

Misleći engleski radnici možda i znaju da svi oprezni pokušaji socijalnih reformi Europske unije uvijek propadaju zbog otpora njezinih najmoćnijih zemalja članica, da kapital djeluje globalno, ali zatvara se u nacionalnim državama i koristi Europsku komisiju kao pozornicu duboko antieuropske politike, da će nužna akordacija poreznih sistema, moguće uvođenje imovinskih i financijskih transakcijskih poreza, regulacija financijskog tržišta i izjednačenje socijalnih razlika unutar Europske unije uvijek propasti zbog otpora pojedinih članica, ponajprije zbog Velike Britanije i Njemačke.

Mnogo toga za što se EU okrivljuje zapravo je politika pojedinih vlada koja će se njezinim žrtvama ponuditi kao ugodna alternativa molohu. Kavanska kritika napuhanog činovničkog aparata je smiješna, jer on bi dobro poslužio za provođenje gore navedenih standarda, i neka ga se za to dvostruko, ma čak i trostruko napuhuje.

Reforma ili puč?

Ljevičari, radikalni kao i oni koji su za reforme, moraju shvatiti: Rekurs prema malodržavnim idilama ne može se dobiti bez povratka u nacionalistički barbarizam, a južnoeuropska socijalistička federacija nije na vidiku.

Koliko god se EU i ponaša barbarski i koliko god sukrivnje snosi u vezi europskog barbarizma i nosi, drugog izlaska osim njezinih institucionalnih kanala trenutno nema – reformama ili pučem. I koliko god je bauk komunizma u međuvremenu – na žalost – egzorciran, socijaldemokratska će Europa stvarati prikladnijeg neprijatelja od H.C. Strachea i Marine Le Pen, zajedno s Jean-Claude Junckerom u ulozi tješećeg priležnika.

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec