Intervju s Joachimom Sartoriusom

Nedavno je izašla tvoja zbirka poezije “Za ništa i opet sve”. U tim sabranim pjesmama opisuješ gradove koji si proputovao ili u kojima si živio. Svejedno, ta mjesta djeluju prilično imaginarno, kao da tvoj pogled u njima razotkriva ono mistično, univerzalno ili bezvremeno. Čini li ti se da poezija – više od svake druge forme književnosti – ima neposredan pristup biti stvari?

Ajmo početi s naslovom ove zbirke poezije koji je igra riječi po njemačkoj izreci “Za ništa i opet ništa”.  Ona je izraz očaja. Ja ju izvrćem u pozitivu. U ovom stihu, nasuprot onom velikom Uzaludnom ljudske egzistencije, postavljam ono Sve poezije. Tako želim biti shvaćen i u tome se naravno čuje moja uvjerenost u moć poezije. Pjesništvo može, kada je dobro – što se događa u rijetkim slučajevima – proizvesti epifaniju i razotkriti ono skriveno i ono zaboravljeno. I možda umije, više od drugih književnih žanrova –proze, eseja, izvještaja – pomoću jezičnog skraćenja i zgusnuća stići do srži stvari.

Pjesmama u kojima tematiziraš mjesta istočnog Mediterana, o kojima si pisao i duže putopise, pridružuješ u ovoj zbirci ciklus o Seebecku, mjestu u Brandenburgu. Ali čak i tu pišeš pogledom putnika i stranca. To je unutrašnja poveznica svih pjesama. Jesi li uvijek putnik?

U jednoj ranoj pjesmi ima stih: “ali pisanje/ je putovanje je pobjeći bez obzira”. Što to znači? Ostaviti ono zastajanje iza sebe, oprostiti se od poznatog, reći adieu rutini. Putovanje nas čini pristupačnim, osjetljivim za boje, mirise, forme, riječi. Kada pjesme nastaju iz unutrašnje dispozicije koju ne možeš tek tako proizvesti, onda putovanje može – bar u mom slučaju – stvoriti dobar polazni položaj kako bi se ta, na kraju neobjašnjiva dispozicija proizvela. Sigurno si u pravu da putovanje, imenovanje svijeta pri putovanju, stvara unutrašnju vezu među pjesmama, bilo da je to blisko mjesto kao selo blizu Berlina ili daleko, egzotično mjesto kao Aleksandrija. U mojoj posljednjoj zbirci je i tekst o popločenom zidu u džamiji u Istanbulu. Na kraju kaže, s pogledom na nekakav empatijsko-samouvjereni Ja: “Daleko sam htio biti.” To je možda in nuce čak i moja poetika. Približavati se svačemu kao da si došao iz daleka i kao da ga gledaš prvi put.

Istočni Mediteran si jednom nazvao svojom poetičkom domovinom. Zašto je tome tako? 

Istočni Mediteran dio je moje biografije. Mnogo sam godina živio na Cipru i u Istanbulu, svako malo sam bio u Aleksandriji, u Bejrutu i na Siciliji. Ali najznačajnije godine bile su godine moje mladosti u Tunisu, od 1956. do 1961. Kad si u tom dobu, u najvećoj mjeri posjeduješ onu pristupačnost o kojoj sam govorio. Taj sjevernoafrički svijet bio je blještav, bio je lijep i čulan, nudio se. U to vrijeme naučio sam sve o najsvjetlijoj trenutačnosti i o prolaznosti. Iz slika vezanih uz Tunis moja se poezija hrani sve do danas.

Prije ciklusa “Štake i zvečke” stavio si izreku Sv. Augustina “Ja sam ono čega se sjećam.” Iz tvojih pjesma se ionako može iščitati pitanje što će na kraju naših života ostati od našeg djelovanja, što je imalo smisla, što ne, što je bila prividna slika i čega će se drugi sjećati. Može li poezija dati odgovor na to pitanje?

Za mene je pjesnik čovjek sjećanja, a pjesma je dokumentacija koja, ukoliko ima formu, može trajati kao stela nad pepelom nekog kratkog ili dužeg trenutka življenja. Ne vrijedi to samo za deskriptivnu pjesmu nego i za filozofsku: dokumentacija jedne refleksije. Obično je ionako jedno amo-tamo među vrstama, od percepcije ljubavne geste do štafetne utrke ponavljanja, od prolaznosti do kontaminirane realne lagune. A riječi, kada se pjesma jednom uputi, takoitako daju svoje prijedloge.

Da se vratimo sjećanju: Više od putovanja moje pjesme veže sjećanje.  Znači, ono što ostaje od zaboravljanja.

Nisi samo pjesnik nego i jedan od najvrsnijih poznavatelja poezije dvadesetog stoljeća. Osim toga prevodiš. Ti si se, međutim, pored stvaranja i prevođenja književnosti dugo bavio praktičnim i političkim djelovanjem u kulturnom životu, kao menadžer, kao direktor berlinskih Festspiele ili kao dugogodišnji direktor Goethe instituta. Jesi li i danas zainteresiran za taj rad?

Kad bih trebao obuhvatiti svoj život jednom riječju, rekao bih: prevođenje. To je s jedne strane, u užem smislu, književno prevođenje, znači prenošenje američke, engleske i francuske poezije na moj jezik, njemački jezik. To prevođenje Johna Ashberrya, Wallaca Stevensa ili Loranda Gaspara čin je ljubavi, naklonosti prema drugom pjesniku i svaka od tih usluga iz ljubavi zahtijeva puno vremena. Ali i u drugim poslovima kojim sam se bavio uvijek se radilo o posredovanju, o prenošenju drugih kultura u njemačku, o predstavljanju njemačke kulture u inozemstvu, sveukupno o boljem razumijevanju estetskih razlika. I danas, kada sam „slobodni“ autor, kako se kaže u Njemačkoj, to me strašno zanima. Ja i dalje pokušavam, bez velike organizacije poput Goethe instituta, da ono što vidim u drugim zemljama i što me oduševljava, dovedem ovamo, i obrnuto: da umjetnike, skadatelje, autore koji rade u Njemačkoj predstavljam drugdje. Iako se ono ovdje i ono tamo u globaliziranom svijetu sve manje razlikuje, mislim da taj rad posredovanja ima smisla. Jer pored digitalnog i virtualnog, u biti je riječ o neposrednom susretanju, o radu na duši, ako to smijem tako staromodno reći.

Intervju je objavljen u književnom prilogu “Luxemburger Tageblatt“ u srpnju 2016.

Majka, dedo, brat i ja dio smo kolone. Vruće je, mjesec je juli. Dedo na sebi nosi dva očeva odijela, preko njih svoje pantole i kaput. U ruci ima i torbu, u torbi dvije deke i nešto malo hrane. I majka ima torbe, malu i veliku. Osim torbi, ona nosi i brata. On je mali i ne može puno da hoda. Na mojim leđima je školska torba, u nju sam potrpao najdraže igračke, stavio sam i pastu za zube, jedan češalj i majčinu četku za uvijanje kose.

S jedne strane prašnjavog puta je kapina, s druge vrbe. Uz kapinu su odbačene stvari: kese, vreće, deke, sve ono što ljudi više nisu mogli da nose. Osim stvari, tu su i ostavljene starice, žene koje se nisu mogle same kretati, a koje niko nije imao ili mogao nositi. Prostrli su im deke, od peškira napravili zaklone da ih sunce ne bije, pored njih su ostavili i boce s vodom, da ne umru od žeđi. One su umorne, izgledaju kao da će uskoro zaspati, i ne zapomažu. Pitam majke zašto su te žene ostavljene i šta će biti s njima? Ništa, odgovara ona. Neke od njih nas zovu. Pravimo se da ih ne vidimo, iako neke i poznajemo.

Uskoro se s desne strane puta, gdje su vrbe, pojavljuje rijeka. To me raduje, nikad joj nisam bio bliže, htio bih je dotaknuti, ali ne smijem, ne da mi majka, a i vojnici nas prate. I njima je vruće, nose puške i šute. Jedan od njih nosi nečije dijete, neka žena mu se zahvaljuje. Ona nosi drugo, dječaka, kod vojnika je djevojčica. Još malo, izdržite, hrabri nas vojnik. Iako nas goni, nekako nam je drag, kao da je naš.

Rijeka je velika i zove se Bunica. Nisam je dotakao, ali osjetim da je hladna. Pitam majku ima li rijeke i u Blagaju? Šta ti, sine, pada na pamet, jedva mi odgovara, osjetim da me kori. Ne smećem oči s vode, vidim joj dno. Koliko li je duboka? Čini se da nije mnogo, po dnu je trava, ispružena kao oprana kosa, kao da neko u mjestu pliva. Vidim i jata malih riba, kad s vrbe padne list, one se razbježe iz plićaka, pa se ponovo vrate. Dok gledam rijeku, nije mi vruće, ali osjetim noge, pomalo me bole. Dedo jedva hoda, ali se ne žali. Još malo, ponavlja za vojnicima, još malo.

Dalje ćete sami, najednom govori vojnik koji nosi dijete i pruža ga majci. Djevojčica plače, majka mu se opet zahvaljuje. Tamo su vaši, mi ne smijemo dalje, pokazuje prstom, idite do one kuće. Pozdravljamo se s vojnicima, oni nam govore sretno, okreću se i vraćaju. Pogledivam za njima. Jedan od njih odlaže pušku, zagrće rukave, prilazi rijeci, čučne, rukama zahvata vodu i umiva lice, kosu, pa vrat. Zavidim mu.

Kad smo nadomak kuće, izlaze dva muškarca. Mi smo Armija, viču i mašu rukama. Žene sad plaču, grle ih, a oni nam daju vode. Iza njihovih leđa, u daljini, vidim brdo. Na brdu je građevina nalik dvorcu. To je Stari grad, objašnjava mi jedan od vojnika, u kotlini ispod je Blagaj.

Vozimo se na zelenom tamiću, na karoseriji bez cerade. Sjedim u dedinom krilu, osjetim mu dah na vratu, godi mi. Kako kamion naleti na rupu, dedina glava klecne i dlačice njegovih brkova mi se zabiju u kožu na vratu. Kako kamion ubrzava, postaje ugodnije, kao da vjetar s nas skida ljuske i više nam nije vruće. Vozimo se cestom, s obje strane su kuće, nailazimo najprije pored jedne, pa pored druge crkve, obje su uništene, na jednoj nema ni kupole, izgorjela je. Kuće su većinom spratne, svako malo, između kuća se pojavljuju ulice. Kako kamion vozi brzo, ne stignem ih dobro vidjeti, krivudave su. Onda prolazimo pored zgrade pošte. Preko puta je veliki harem, ne vidi mu se kraj. U haremu obavljaju dženazu. U gomili ljudi vidim hodžinu ahmediju, kao jedini preostao kolač u tepsiji. Šampitu.

Kamion staje pored ribnjaka i dedo me dodaje nekom vojniku. Na ramenu mu je grb s ljiljanima, smije se dok me spušta s kamiona, pita kako se zovem. Odgovaram mu, ali on ne čuje, okreće se prema nekoj ženi, grli je, sretni su. Dolazim do ograde ribnjaka, ispod su bazeni, dno im se ne vidi od riba. Uzimam kamenčić i bacam ga u vodu, pazeći da me niko ne vidi. Ribe se otimlju, misle da sam im bacio hranu, gladne su. Pored ribnjaka protiče rijeka, zove se Buna, ne Bunica, i to me malo zbunjuje. Stepenicama silazim do vode, dno je masno, osjetim miris ribe i mulja. Spustim ruku na vodu, prvi put u životu dodirujem rijeku, sretan sam, popio bih je.

Okolo su brda, strma i visoka, skoro da nas natkrivaju. Kroz jedan procjep vidim Stari grad, liči na ilustracije iz slikovnica. Imam osjećaj da je blizu i da bih ga mogao dotaknuti, nestvaran je. Pružam ruku prema njemu, ispružam kažiprst, toliko jako da me hvata grč. Radim to polako, kao da je u pitanju pčelinji žalac.

Pada suton, moramo krenuti dalje. Po nas je došao muž naše rodice. On je mještanin Blagaja, odvest će nas u njegovu staru kuću, tu ćemo živjeti. Pitam ga je li blizu kuće rijeka, kaže da nije i ja počinjem da plačem. Majka se ljuti, udari mi i šamar. Kako noć pada, postaje svježije i tuga me čitavog preplavljuje. Prolazimo ulicom pored harema, pa plačući čitam natpise sa nišana. Kad smo skoro na vrh, slova se više ne vide. Samo se nišani bjelinom otimlju crnini. Mrak.

Sjećam se kako sam sreo Daru, Stanu, poslije upoznao Avdu, Duška, Rajka, Bakira, Stevu, Muberu, pa Nikolu, Stanka, Radovana, sviju se sjećam, ali mi Marko promače. Znao sam da je pjesnik, mladom svijetu učitelj poezije, mnogo puši, ima čir, ne pije, kada počne pričati ne prestaje, voli šah, zna igrati, smije se glasno, od srca, na fakultetu je, nikako da doktorira, možda će kod Vučkovića, stidljivog mentora koji gleda u zemlju, ništa ne pita, sve sam to znao, to jest nisam znao tko je M. V. Ali sam znao: Vešović. On je odjednom postao činjenica u mom životu, postao Marko, ne sjećam se kako.

U svojoj zbirci ratnih pjesama M. V. navodi riječi jedne žene. Svjedočanstvo, grubo, tužno. Pjesnik ga stavlja u svoju riječ, u riječ pjesništva. U pjesmu.  Tuđa riječ, ali je pjesnikova riječ učini pjesmom. Njegovom. Iz Marka uvijek govori nekoliko glasova, glas njegovog pjesničkog iskustva, glas izvora u riječi Darinke, majke, i njegov glas, glas njegove poetike. Marko odlično prevodi poeziju s jezika koje ne zna najbolje. Podaci koji dokazuju velikog pjesnika.

Što je napisao o Gordani, sama je bol napisala.

Ovdje se moj esej, samo od sebe, najednom završi.

Dok je hodala prema staroj gradskoj luci, Magdino se međunožje vlažilo od osjećaja savršene glatkoće nauljenih bedara. Ispod haljine nije imala ništa. Samo svoju titravu put. Koračala je urođenom gracioznošću, spuštajući mekano stopala od pete do prstiju poput starog ovalnog pečata. Zatim bi jedva primjetno poskočila, ne odvajajući ih od tla. Lena ju je pratila u stopu.

Voštani odsjaj Straduna. Odjek njezine kože. Uzbuđenje bi joj povremeno presjeklo dah. Pogledala je sat na zvoniku. Brod na koji je žurila polazio je točno u pola pet. Lena je nečujno uzdahnula.

Kada je stigla u Porat, brod je već bio odvezan. Mornar joj se nasmiješio i pružio ruku kako bi zakoračila na palubu. Kao i obično, stala je na provu da bi odmah po izlasku broda iz luke ugledala svoje omiljeno utočište. Miris nafte miješao se s mirisom mora. Lena iščeznu u gužvi.

Popodnevni je bijeg na Lokrum za Magdu bio nešto o čemu ni sa kim nije razgovarala. Pomislila je na Vida, prijatelja koji je već godinama živio u inozemstvu. On je znao. Metafizički trenutak. Voljeli su se duboko i neiskazano. Dugim zagrljajima i dubokim pogledima. Sluti li koliko često misli na njega? Je li živ? Možda smo živi samo dok netko misli na nas. Čije misli nju drže na životu? Pred Magdinim očima zasvjetluca koloplet niti, misli dalekih i bliskih. Dodirivale su svakog putnika na brodu – nekoga samo jedna, slabašna, nekoga na desetine, zgrljene u čvrste snopove. Svoje niti Magda nije vidjela. Na Lenu, osim povremeno Magda, nije mislio nitko na svijetu.

Kada je brod pristao, Magda je pustila da svi putnici siđu i razmile se po otoku. Nije voljela da je guraju i da njezinu koraku nameću ritam neusklađen s pulsiranjem bruja zrikavaca. Lena bi se s vremena na vrijeme nakratko pojavila u svjetlucanju šarenhlada, a potom bi ponovno nestala u pokrovu borovih iglica. Magda je sa zadovoljstvom gledala kako jedan po jedan svi putnici silaze sa staze prema moru i zauzimaju mjesta pod suncem. Kada je prošla pokraj natpisa FKK, ispred nje više nije bilo nikoga. Lena je iza nje klizila po tragu soli na užarenim stijenama.

Magda je imala svoje stalno mjesto, odmah do mora, u zaklonu velikog kamena. Grožđe potopljeno u more za slatkoslani počinak. Lena se priljubi tik uz Magdin bok.

– Otkad ti voliš sunce?

– Volim ga na tebi. Meni ne smeta.

– Možda ti smetaš suncu?, bocnu je Magda.

– Ponekad, reče vragolasto Lena, ali na kratko.

– Ti si ustvari…

– Sunčev nečujni odjek, preduhitri je Lena. – Danas te…

– Pssst, prekinu je Magda.

Magda zatvori oči i polako raširi noge savijene u koljenima. Osjeti toplinu sunca na međunožju i trbuhu. Slana jeza nekoliko sekundi prije spajanja. Gotovo je mogla osjetiti šake koje je čvrsto drže za bokove i miris kore ranjenog stabla. Odjednom nestane topline sunca. Magda otvori oči. Duga sjena paunova repa prođe joj preko tijela i stopi se s Lenom.

– Idemo li plivati?, upita Magda.

– Znaš da ja mogu samo roniti, odgovori nevoljko Lena.

– Tako si lagana, a toneš, reče Magda i skoči u more.

U moru nago tijelo nije više tijelo. Duh izbije na kožu i potisne tjeskobu mesa duboko na dno. Okrenuta na trbuh Magda je lebdjela na površini i promatrala Lenu kako leži na morskoj travi. Onda je zaronila i pogledala prema plavetnom ambisu. Kroz glavu joj proleti da je to možda bio njezin posljednji udisaj. Hoće li znati kada joj zbilja dođe kraj? Je li životinjska slutnja u njoj utrnula, ili će se probuditi kada se smrt prikrade? Srce joj se naglo uzlupa i ona svom snagom zapliva prema površini.

Tri su para očiju strpljivo čekala da se Magdina nagost pojavi iz mora. Dva su joj bila poznata: ustaljeni igrokaz ugasle žudnje. Treći, dobro skriven u bezazlenoj zasjedi. Meridijan sunčanog sata na Magdinom pubisu. Sad ili kasnije? Podno njenih nogu Lena je mirno sjedela na kamenu u moru i iščekivala pokret.

– Koliko pogleda osjećaš?, upita je Magda ne otvarajući oči.

– Tri, mirnim glasom odgovori Lena.

– Tri? Netko novi?

– Netko stari u novoj ulozi.

– Vidiš ga?

– Ne. Vreba. Dvoumi se.

Magda zažmiri na lijevo oko. Učini joj se da vidi paučinastu nit raspetu od stijena do svoga pupka.

– Da ga ulovimo?

– Treba ga namamiti u kamenu klopku.

– Čuvaj mi leđa.

– Nastojat ću.

***

Magda se jako ugodno osjećala u vlastitoj koži. Na to ju je, dok je koračala prema pristanu, podsjetila morska sol skrivena u prevojima žarne puti. Na provi Skale krišom je promatrala ruke putnika. Koje od njih mirišu na smolu? Sirena za uplovljavanje trgnu je iz snokrstarenja. Znala je točno koliko koraka ima od stupanja na mul do ulaska na Stradun. Stodvadesetsedam. Cipoli u luci ocrtavali su zodijačke znakove po uljanoj površini mora. Razgaljene čiope u zalasku sunca i sjena koja neprimjetno zgrabi Lenu u hodu. Baš kad je kroz vrata od Grada trebala ugledati Stradun, Magdine oči prekriše nečije svježe ruke. Poznat, gotovo zaboravljen glas prošapta:

Stradun, zlatan i blistav, zasljepljujuć, uokviren štitom od palača, prekriven ljudima što koračaju lijeno, ugodno umorni od silne ljepote…

Skoro će kraj prvog televizijskog dnevnika, nogometni je dan, ali sportski izvještaj ne započinje rezultatima Prve savezne lige. Splitska luka, ljudi na rivi, strašno puno ljudi na rivi plješće i skandira – Veljko, Veljko, a uzbuđeni glas Ede Pezzija obavještava televizijsko gledateljstvo da će za koji trenutak u splitsku luku uplivati naš veliki plivač maratonac Veljko Rogošić nakon što je plivao, plivao i plivao i doplivao od otoka Visa sve do Splita. Kamera lovi plivača, on kao i uvijek na kraju trke pliva delfinovim stilom, brkovi su mu se objesili do brade, liči na morža s konzerve Eva sardina, široko otvara usta, hvata zrak i evo skoro će doplivati do obale, netko će mu pružiti ruku, možda će to biti predsjednik gradskog komiteta partije ili neki stari prvoborac, Veljko će se popeti na rivu, neka žena poljubit će ga u obraz, a onda će Edo Pezzi upitati Veljka Rogošića je li bilo teško, a on će odgovoriti da nije, iako je bilo kriza na petnaestom kilometru, i dodat će da ovu pobjedu posvećuje… Kome ili čemu je posvećuje, to smo zaboravili, ali dobro pamtimo da je svoje pobjede uvijek posvećivao i da bi ta posveta raznježila ženska srca, a u muških blago budila ljubomoru, ali to nikada nisu priznavali jer je i za njih Veljko Rogošić bio kralj. Taj čovjek plivao je sasvim sam s kraja na kraj Jadrana, pratili su ga gliseri i male ribarske brodice, katkad ga je pratio brodić hitne pomoći, ali nitko nikada nije plivao zajedno s Veljkom Rogošićem. U to vrijeme nisu u modi bili kolektivni plivački maratoni i svaki je maratonac plivao sam. Na drugom kraju svijeta plivali su neki Amerikanci i Meksikanci, ali o njihovim imenima i podvizima ništa nismo znali, niti su nas zanimali. Veljko je bio naš čovjek i malo je bilo onih koji su na takav način bili naši ljudi. On nikoga nije iritirao jer je plivao sam, nikome nije mogao biti konkurencija i nitko nije mogao navijati protiv njega.

Veljko Rogošić bio je sasvim običan čovjek. Nama je djelovao kao oni ljudi koji su nam u Bristu, Podaci ili Zaostrogu ljeti izdavali sobe i koji su po cijeli dan sjedili u konobi, a kad padne sunce, išli igrat na balote. Za Sarajlije bila je to tipska slika Dalmatinca, jednako uprošćena kakva je iz dalmatinske perspektive bila tipska slika Sarajlije. Jedni smo drugima bili isti, kao što su bijelcima svi Kinezi isti, ali u toj istosti nije bilo ničeg ružnog. Bili smo si međusobno simpatični i postojao je samo jedan Dalmatinac kojega je Sarajevo nesmiljeno mrzilo: Ivica Šurjak, Hajdukova jedanaestica kojoj su uvijek zviždali i Koševo i Grbavica.

Svake je sezone Rogošić plivao novi i sve teži maraton, ali taj koji je otplivao od Visa do Splita djelovao je najimpresivnije. Nakon te trke Veljko Rogošić snimio je reklamu za Pipi u kojoj je, kako je već nalagao tadašnji reklamni red, rekao nešto u smislu da mu Pipi pomaže da pliva tako dobro i tako daleko. Ta reklama godinama se prikazivala na televiziji, sve dok Ana Sasso nije postala Miss Jugoslavije i snimila onu reklamu sa sisama ispod mokre majice. U toj reklami Ana Sasso upravo izlazi iz mora. To more bilo je sasvim malo za razliku od mora u kojem je plivao Veljko, a nije bilo najjasnije ni to zašto je imala majicu na sebi kada je ulazila u more.

Amerikanci su Veljku Rogošiću ponudili da prepliva s jedne na drugu obalu rijeke ispod Nijagarinih vodopada. Veljko je pitao je li to netko do sada učinio, a Amerikanci su mu odgovorili da nije. Nakon toga je pitao je li to uopće moguće i hoće li ga progutati vir, a Amerikanci su odgovorili da oni vjeruju kako je to stvarno nemoguće i kako će ga vrlo vjerojatno progutati vir. Veljko Rogošić je rekao: E, ako je tako, ja neću plivati. Na to su se Amerikanci strašno začudili jer su veliki dolari bili u pitanju. U ono vrijeme nije nam bilo jasno zašto se Amerikanci čude što jedan Dalmatinac radije bira da ostane živ nego da zaradi dolare. Nije nam bilo jasno jer nismo znali što ti ljudi o nama misle. To će nam postati jasno u nekom od narednih života, ali tada će već biti kasno jer će mnogi od nas tada već postati Amerikanci.

Historijska čitanka, 3. ožujka 2000.

Mladen Stilinović (1947 – 2016)

Na jednom njegovom radu, ili to nije bio rad nego nešto drugo, pisalo je: “Ađo voli Stipu”. Stipa je Branka Stipančić, povjesničarka umjetnosti, vedra i sitna osoba, pomalo nalik kanarincu, koja je uza svoj vrlo ozbiljan i temeljit rad na životnom djelu drugih umjetnika, ispratila njega i njegove ispisnike, slavnu Grupu šestorice, bilježeći, arhivirajući i tumačeći svaki njegov korak u umjetnosti.

Ađo je bio on. Ađo, Mlađo, Mladen Stilinović. Ne sjećam se više, a znao sam i to nekad, od koga mu je došao taj nadimak, po kojem su ga samo najbliži znali. Ali znam da je u pitanju bilo neko sasvim malo dijete. Ili je to bio brat Sven, sestra Vesna, ili mnogo, mnogo kasnije nećaka Hana. Dijete je ono Mlađo izgovaralo kao Ađo, i tako je to ostalo, ali da se previše ne širi. I onda na kraju svega, umjesto posljednje tačke u krugu jednoga života, u godinama koje su u neka vremena već bile rana starost, pamti se taj djetinji zahvat u jezik, u riječ i ime. I čitatelj te ružne jutarnje vijesti najednom se sjeti Ađe, pa pomisli kako postoji spasonosno rješenje i način da se pobijedi smrt: samo se valja vratiti u onaj dan kada je Ađo prvi put izgovoren, i sve će opet biti živo i mlado. Iako, Mladenu Stilinoviću mladosti nikad nije nedostajalo. U umjetnosti i u životu, kao mršava i ispijena figura, tiha kao šušanj, bio je jako stari dječak. Mladi starac.

Mladen Stilinović bio je potpuni autodidakt. Govorio je o tome u svojim intervjuima, i samo zato to ima smisla spominjati. Nikada nije pohađao srednju školu. I bio je jedan od najtemeljitije obrazovanih ljudi s kojima sam razgovarao. S njime se moglo o umjetnosti (o artu, kako se govorilo u njegovoj generaciji), o književnosti, o povijesti i o ideologiji. Čitao je važnije knjige. Čitao ih je na vrijeme, kada ga je to moglo promijeniti i usmjeriti, a ne kada su ušle u modu i kada su ih nabrzinu čitali svi. Bio je savršen konzument suvremene umjetnosti, savršena publika. Radovao se drugima, upijao njihove radove, spremno živio u ritmu tuđih akcija, izložbi i performansa. Ni sa kim se nije natjecao. Nije bio sportaš. Bio je savršeni autsajder. Figura izvan konkurencije. Umjetnik u vremenu tehničke reprodukcije umjetničkog djela.

Imao je zanimljivije roditelje. Otac Marijan Stilinović, predratni komunistički robijaš, jedan od onih s ozbiljnim umjetničkim i kulturnim pretenzijama, veliki maštar iza kojeg će ostati malo toga: jedna zanimljiva memoarska knjiga i ganutljiva sjećanja suvremenika. Recimo, Miroslava Krleže ili Vladimira Dedijera. Na petoj stranici “Sarajeva 1914”, do danas općenito najvažnijeg djela o Sarajevskom atentatu, Dedijer piše: “Ovu knjigu posvećujem uspomeni prijatelja i revolucionara Marijana Stilinovića (1904 – 1959)”. Poslije rata bio je ambasador u Čehoslovačkoj, gdje ga je dočekala Rezolucija Informbiroa, a zatim u Argentini. Nakon Đilasova pada tiho se povukao u svojevrsnu samoodabranu nemilost. Bio je vjeran, i to ga je učinilo disidentom unutar pokreta. Bližnjima je, kao i prijateljima, ostavio samo uspomene.
Mladenova mati Nada nadživjela je muža za četrdeset i još dvije godine. Izrazito dominantna, snažna žena i ispravna, koja je svojim prisustvom gutala sve oko sebe. Ali bez ikakvih socijalnih ambicija. Svašta je znala, svakog vraga se sjećala, o svemu i svima imala je oštar sud. Sa sobom je nosila, i u ništavilo ponijela arhiv nevjerojatnih uspomena. O kako li je samo ona lako i uspravno nosila svoj bol. Njezin je pepeo rasut u moru kod Žirja, za koje su je vezivala neka lijepa ljetovanja. Na zemlji nema groba s njenim imenom. I to je po njenoj mjeri ispravno i dosljedno. Jedna je od najfascinantnijih osoba koje sam sreo.

Spominjanje roditelja u nekom bi drugom životnom slučaju bilo suvišno. U Stilinovićevom nije. Iako nije bio ovisnik o mami i tati – otisnuo se od njih i prije nego što je to među sinovima i kćerima običaj – njegova intelektualna i umjetnička biografija u velikoj je mjeri tekla usporedo s njihovom, u istom vremenskom i povijesnom toku. I to je, na neki način, paradoksalno. Mladen Stilinović sukreirao je suvremenu istočnoeuropsku umjetnost posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća, i jedan je od njezinih najcjenjenijih i najvažnijih predstavnika. Ali istovremeno, u duhovnom i u praktično-životnom smislu, on je odživio živote svojih roditelja, vrijeme ranih avangardnih pokreta, ruski umjetnički eksperiment, Maljeviča i Majakovskog, pa španjolski građanski rat, jugoslavensku revoluciju s vrlo ranim razočaranjima i probuđenim otporom, poslijeratni crno-bijeli filmovi, padovi i posrtanja nekad uspravnih ljudi. Njegov je art bio sasvim nov, ali se suštinski zbivao u njihovo doba. Druga je sad stvar što to doba nikada zapravo nije minulo, niti je poslije nastalo neko drugo jednako sadržajno vrijeme.

U početku se, to je općepoznato, bavio eksperimentalnim filmom. Poslije je pisao, crtkao, rezao, montirao… Sastavljao je vrlo osviještene manifeste. Njegovi tekstualni koncepti ne samo da spadaju među najzanimljivije i najoriginalnije umjetničke prosedee na svim ovdašnjim prostorima – ili na prostorima nekadašnje Jugoslavije, ako se nekome neće upaliti šestica gore lijevo, spomenemo li ime te ozloglašene zemlje, što je kliznula ravno u našu podsvijest i tamo radi čuda – nego su Stilinovićevi koncepti i apsolutno najjasnije predočeni tekstovi ovih umjetnosti. Sve je u njegovoj glavi bilo bistro i jasno. Umio je dobro misliti i pisati naprosto zato što je bio obrazovan i što mu je bilo jasno čemu sve to i odakle baš on u umjetnosti.

Hvala Bogu, Billu Gatesu i internetu, pa je, recimo, lako naći njegovu “Pohvalu lijenosti”, kratak a briljantan tekst, ne duži od jedne novinske kartice, koji je poslužio kao prateći tekst jednoga njegovog umjetničkog projekta, ili jedne faze u umjetnikovom razvoju, a zapravo bi mogao biti manifest nove epohe u umjetnosti i kulturi Zapada. Manifest svojevrsne propasti, kojoj je on asistirao kao vedri promatrač, komentator i oporbenjak. Naravno, njegova je oporba bila art. Nikakve tu više politike nije bilo, ni politike ni revolucije.

Ovo piše u “Pohvali lijenosti”: “Lijenost je odsustvo pokreta i misli, samo tupo vrijeme – potpuna amnezija. Ona je također ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć. Ona je čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Sve te vrline lijenosti važni su činioci umjetnosti. Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati.

Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega. Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti. Kao što je novac papir, tako je i galerija soba.”

Harmsov učenik U zadnjoj rečenici citata, koja sama po sebi i nije najvažnija, ogledaju se Stilinovićev verbalni talent i ozbiljno književno i pjesničko obrazovanje. “Kao što je novac papir, tako je i galerija soba.” To nije napisao Daniil Harms, nego netko tko je čitao i razumio Daniila Harmsa, i onda ga nehotice ili hotimice, svejedno je, prizvao u svoj tekst.

Mladen Stilinović nije težio efektu šoka. Niti se više ikoga ičim može šokirati, niti je on po naravi bio takav da šokira ljude. U suštini bio je sramežljiv čovjek. Za skandale treba biti budala, i to jaka i čvrsta budala. Skandalima se najlakše prikrivaju neznanje i nedostatak ideja. Tako ni u “Pohvali lijenosti” nema ni šoka, ni paradoksa. Lijenost je, doista, suština umjetnosti. Umjetnik radi to što radi zato što je lijen. A da bi radio to što radi, potrebno mu je da ne radi ništa. Umjetnost Zapada doživjela je propast kada umjetniku više nisu dopuštali da ljenstvuje. O tome je, ali na posve drugi način i iz drukčije perspektive, pisao Walter Benjamin u eseju “Umjetničko djelo u doba svoje tehničke reproduktivnosti”, iako se u tom tekstu lijenost nigdje ne spominje. Benjamin je pisao o nestanku aure izvornoga umjetničkog djela. Mladen Stilinović pisao je o njenom nastanku.

Bio je duhovit čovjek. Što ne znači da vas je navodio na smijeh. Uživo, navodio bi vas na blagost i lijenost. Uz njega biste na čas bili bolji i mirniji ljudi, sve dok ne zamaknete iza ugla i ne podivljate. U umjetnosti navodio vas je da mislite. Njegova omiljena sredstva za rad bila su citati, parafraze, anegdote… Kod nas je anegdota prezreni žanr, kao, recimo, i pamflet, ali bi bilo dobro kada bi netko jednom napisao knjigu o ulozi anegdote u radu Mladena Stilinovića. Na daščici ne većoj od dlana, obojenoj crvenom masnom bojom, nalijepljena je polovina novčanice od pet tisuća dinara, lik maršala Tita. Na čelu mu je nalijepljena kovanica od pet para. Bio je to dar za moj trideset peti rođendan… Davno, već vrlo, vrlo davno.

Slavni su njegovi ciklusi “Eksploatacija mrtvih” i “Cinizam siromašnih”. Dobro, da, ovaj drugi s početka dvijetisućitih baš i nije toliko slavan. Ali meni je drag. Potajice je fotografirao siromahe s najlon vrećicama. Obilazio je buvljak i gledao što sve ti nevoljnici prodaju. Ako se dobro sjećam – ili sam, možda, to umaštao u priču – da je “Cinizam siromašnih” započeo nakon što je na buvljaku vidio čovjeka koji je pred sobom rasprostro novine i na njima izložio svoju jedinu robu: stari novčanik, prazan.

“Eksploatacija mrtvih” učinila ga je svjetski poznatim. Radilo se o više stotina radova, koji su, uglavnom, nastajali tokom posljednje petoljetke socijalističke Jugoslavije, o malim formatima na kojima je citirao, kopirao, reinterpretirao, dorađivao i domaštavao djela suprematizima, konstruktivizma, socijalističkog realizma – umjetničkih pokreta, umjetničkih vjera i religija nastalih tokom epohe komunizma. “Eksploatacija mrtvih” bila je Stilinovićev komentar vremena na izmaku, ali i najava onoga što će se tek dogoditi. Bio je nehotični prorok. To je bio u svemu što je radio. Od njegovog proricanja budućnosti zanimljivije je bilo njegovo proricanje prošlosti. Lako ćemo s onim što bi se tek trebalo dogoditi – o tome sve znaju i prosječno tupi politički analitičari – ali prošlost mogu proricati samo istinski umjetnici.

Sjećam se kako mi je pokazivao “Rječnik Bol”, svoj rad s kraja sedamdesetih, kada je u rječniku precrtavao značenja riječi i na to mjesto upisivao riječ bol. Nakon toga je, čini mi se za Venecijanski bienale, načinio englesku verziju istog rada: “Dictionary Pain”. Ne sjećam se njegova objašnjenja, ako je objašnjenja i bilo, ali se jasno sjećam svoje nelagode. To je jedini njegov rad koji je u meni izazivao nelagodu. I to vrlo snažnu. Kao da je, barem u očima ovog gledatelja i u njegovom iskustvu, stajao nasuprot svega drugog Stilinovićevog. U hrvatskoj varijanti prepravljenog rječnika čini mi se da je bio stigao do slova C ili D, ali onda ga je, srećom, savladala lijenost. Što bi se dogodilo da je sve riječi materinjeg jezika Mladen Stilinović pretvorio u bol? Ne znam, i ne želim znati. Ustvari, ne može se znati. Bol je, kao i smrt, vrlo privatna stvar. Bol ne dijelimo. Nikoga drugog ne boli tako. Možda boli drukčije, ali nikoga baš tako. Bol nas odjeljuje od svijeta, kao što nas od svijeta odjeljuje smrt. Bol je svijest o smrti ili uvod u smrt. Smrt nije san. To lažu meštri općih mjesta.

Kada bi se morala svesti na dvije boje, umjetnost Mladena Stilinovića svela bi se na crvenu i crnu. To su temeljne tipografske boje. I temeljne boje ruskoga umjetničkog eksperimenta. S politikom jedva da to ima ikakve veze. Ali ima s tiskarom ili – klopotavija i zvučnija riječ – sa štamparijom. Dvadeseto stoljeće izašlo je iz štamparije, u obliku novina, manifesta i pamfleta. A na kraju i reproduciranog umjetničkog djela.

“Apsolutno sam fasciniran New Yorkom gdje po galerijama srećem ljude koji stalno ponavljaju – ‘great show’ ovo, ‘great show’ ono – ponekad se čak i nama obraćaju. Sjećam se jedan put kad smo bili na nekoj Kieferovoj izložbi u New Yorku. Vraćali smo se liftom s nekim drugima koji su također gledali izložbu, i onda su oni počeli komentirati kako je ‘great show’, i je li i nama isto ‘great show’. Ima tu još jedna stvar kojoj se kao umjetnik protivim. Iako imam dosta jednostavne, razumljive i humorne radove, uvijek sam mislio da umjetnost nije zabava. A od umjetnosti se stalno upravo to hoće napraviti, što je meni potpuno bedasto.” Tako je, ne znam kad i ne znam gdje, govorio Mladen Stilinović. Onaj koji ga je čuo, možda se zaigrao ortografskim znakovima, rasipajući interpunkcije kao rižu nakon njujorške svadbe, ali je vjerno interpretirao ritam i sadržaj njegova govora. Samo u kupleraju ima smisla isticati nečiju moralnost, ali Stilinović je bio visoko moralan umjetnik. A to je i danas, u popodne onoga jutra u kojem je objavljena ružna vijest, i bit će takav, visoko moralan stari dječak, dok god je onih koji budu znali gledati njegove radove.

Već mi se neko vrijeme događa, tome je godinu ili možda već dvije, da od ljudi slušam kako njegovi radovi mnogo koštaju po inozemstvima. Svaki put jednako kimnem glavom, nakašljem se značajno, pa slegnem ramenima, kao da se to podrazumijeva, a sve da ne bih morao ništa reći. S jedne strane, ne znam što mi je draže: to što se po Zagrebu priča da Mladen Stilinović vrijedi silnih novaca ili to što, možda, zaista toliko i vrijedi. Novac je papir, piše u “Pohvali lijenosti”. I citira Duchampa iz razgovora s Pierreom Cabanneom: Kao prvo, imao sam sreće, jer nikada nisam morao raditi za život. Smatram da je raditi za život pomalo imbecilno s ekonomske točke gledišta. Nadam se da ćemo jednog dana moći živjeti bez obveze da radimo. Zahvaljujući svojoj sreći, mogao sam se provući kroz život bez posla.” Mladen Stilinović svoj je život, svu svoju radnu energiju, posvetio umjetnosti. Za njega bi, kao za Duchampa, bilo uvredljivo, ili barem bedasto, reći da je to bio veliki rad. Slute li to oni koji se po Zagrebu hvale, ili to samo njemu zavide, cijenama njegovih radova, umišljajući da su uz njega i sami vredniji i značajniji?

Kad umre netko drag i važan, naročito iz naše bliže okolice, iz našega jezika, grada i ulice, među prvim nam u pamet dođe da je baš taj bio onaj koji nikada neće umrijeti, da nam se takvim svo vrijeme činio. To je ona refleksna, emocionalna reakcija, budalasta i beslovesna. A zapravo je to bio netko na čiju smrt nikada nismo pomislili, i na čas se osjetimo prevarenim i iznevjerenim. Mnogo je onih čija se smrt očekivala, od čije smo smrti strepili, plašili je se i očekivali. Tako je među bližnjima i među daljnjima. Ima ljudi koji su, naprosto, talentirani za smrt, talentirani za to da ih nema. I onda umru. Mladen Stilinović je bio sve suprotno od toga. Barem meni koji ga dugo, dugo nisam viđao, i nisam polagao vjeru na vijesti o njegovoj bolesti. Iako mi je, kad sam za nju čuo, odmah na um pao “Rječnik Bol”. Spasila ga je lijenost, pomislio sam, nije u rječniku stigao ni do slova D…

Na kraju mi je drago što ga imam u uspomeni i u smiješku. U mojoj je uspomeni Mladen Stilinović kao u kavezu za ptice, u malom formatu – kao i svaki pravi umjetnik bez ateljea – velik kao dvadeseti vijek, kao nebo dječaka, kao sve. J

Intervju s Elvedinom Nezirovićem, u povodu njegova gostovanja na Boračkom jezeru iduće subote, vodio Goran Sarić

Elvedin Nezirović je rođen 1976. godine. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, BiH, a potom i na Fakultetu humanističkih nauka, na odsjeku za engleski jezik i književnost. Godine 2002. objavio je prvu zbirku poezije pod nazivom “Bezdan”,  a sedam godina poslije i drugu “Zvijer iz hotelske sobe”.  Zbirku priča “Toliko o tome”, objavio je 2014. Pjesme i književne tekstove objavljivao je u najeminentnijim književnim časopisima na prostoru bivše države.

Roman “Boja zemlje” nastao je prema fotografijama iz autorovog obiteljskog albuma. Ispisan je u ispovjednom tonu, s ciljem da se u jezik prenese doživljaj odrastanja u jednoj hercegovačkoj porodici bez oca, u vrijeme društvenih previranja na prostoru nekadašnje SFRJ. Glavno težište romana čini očev lik. Nakon pogibije u saobraćajnoj nesreći, on postaje mitska figura, lik iz porodičnih priča, koji svojim odsustvom (ili je možda bolje reći „pasivnim prisustvom“) kreira jedan specifičan emotivni prostor unutar kojeg se odvija formiranje i sazrijevanje autorove ličnosti. U podtekstu romana data je društveno-politička slika jednog vremena, preko kojeg se prelamaju sudbine glavnih junaka.

Ne sjećam se kad je prvi roman nekog autora u cijeloj regiji pobrao toliko lovorika kao tvoja “Boja zemlje”. Iskreno, jesi li iznenađen?

Jesam, naravno. Sve ovo što se događa oko te knjige nadilazi moja očekivanja iz prostog razloga što, pišući je, nisam razmišljao o publici, o njenim ukusima, niti o postojećim književnim trendovima. Jednostavno sam pisao. Htio sam, prije svega, da iz sebe izbacim gorki talog prošlosti i različitih iskustava koji me dugo vremena pritišće – to je sve. Ton knjige, njena forma, unutarnja struktura – ništa to nisam birao. Sve se to, nekako, odabralo samo od sebe. Valjda zbog svega toga imam utisak da ta knjiga, danas, najmanje pripada meni, ili mi pripada isto onoliko koliko i njenim likovima – stvarnim ljudima koji su na ovaj ili onaj način uticali na moj život.

Kako je uopšte došlo do toga da roman bude objavljen u beogradskoj Laguni, s beogradskim promotorom kao što je Filip David i recenzentima Miljenkom Jergovićem i Enverom Kazazom?

Svaki pisac, na neki način, čezne za jakim izdavačem, a Laguna je, uz zagrebačku Frakturu, vjerovatno najjači izdavač na ex-jugoslovenskim prostorima. Osim toga, prije pet godina sam na Laguninom konkursu za najljepšu ljubavnu priču osvojio prvo mjesto i već tada sam upoznao urednika Boje zemlje Dejana Mihailovića, kojem sam i poslao rukopis. Od samog početka sve je išlo vrlo glatko. Dejan je iskusan urednik koji već dugi niz godina odlično radi svoj posao tako da sam izuzetno zadovoljan načinom  na koji se sve završilo.

Budući da je roman, kako stoji u tekstu, “nastao prema fotografijama iz autorovog obiteljskog albuma”, možeš li nam reći kakav je u njemu odnos stvarnosti i fikcije, pogotovo što je u njemu jedan od glavnih likova – sam pisac?

Rijetki su slučajevi na stranicama knjige gdje se napisano razmimoilazi s onim što mu je u stvarnosti poslužilo kao povod, premda sam neke porodične fakte – poput dijela koji govori o mojoj praneni, Zejni – svjesno nadogradio, udahnuo im život na način na koji sam uspio da ih zamislim. U suštini, bilo mi je važno da sve u ovoj knjizi bude onako kako se zaista dogodilo, ili barem u onoj mjeri u kojoj je to moguće postići u književnosti. U suprotnom, ova knjiga ne bi imala smisla.

S druge strane, svako umjetničko djelo – ne samo književni tekst – u sebi nosi određena obilježja autobiografskog, jer proizilazi iz autorovog ličnog isksutva, koje, opet, ne mora biti proživljeno, nego zasnovano na vanjskim uticajima – posmatranju, čitanju, slušanju, itd. (Madam Boavri, c’est moi!). Ima jedan odličan esej Predraga Fincija Autobiografija i pitanje identiteta gdje on otprilike kaže da je svaka autobiografija, na neki način, i traganje za identitetom. Autobigrafija je, dakle, svijest o sebi. Boja zemlje je, u tom smislu, traganje za izgubljenim identitima, s ciljem da se pronađe onaj stvarni, postojeći autorov identitet.

Od mnogih kvaliteta, upala mi je u oči i sjajna jezička karakterizacija likova, puna idioma, lokalizama, slenga. Odakle crpiš taj jezik, koliko je pjesnik EN imao „prstiju“ u ovoj, da tako kažem, semidokumentarističkoj prozi?

 Nemoguće je govoriti o ljudima koji su, u geografskom smislu, dio ovog (hercegovačkog) podneblja, a ne primijetiti specifičnosti njihovog jezika: narječje ili narječja, intonaciju u govoru, leksiku, posebnu akcentologiju… Njihov jezik je sastavni dio njihovog identiteta i ako im ga, kao pisac, oduzmete, zapravo ste im oduzeli i jedan od načina na koji oni u stvarnom životu postoje. Bez svoga jezika, oni su u književnosti manje realni, manje živi, čime štivo gubi na svojoj originalnosti. Osim toga, jezik koji biste im imputirali, bio bi izmišljen i u jednom ovakvom tekstu radio bi protiv onih koji njime govore, a samim tim i protiv autora.

Još jedna stvar: u djelu kao da nema sporednog lika. Svi likovi su opisani sa mnogo pažnje i, najčešće, ljubavi. Je li ti se, na emotivnom planu, bilo teško vraćati tim plastično opisanim, živim ljudima, nerijetko članovima familije, od kojih mnogi, na žalost, više nisu među živima?

Većina likova, koji se pojavljuju u Boji zemlje, stvarni su ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, godinama određivali i usmjeravali moj život, a takve ne zaboravljate lako. Pamtite ne samo njihova lica i karakterne osobine, već i neke naizgled nevažne detalje. Prilično sam siguran, recimo, da bih i sada, bez mnogo poteškoća, mogao prepoznati rukopis naše komšinice, pokojne Janje Smoljan, iako je nikada poslije rata nisam vidio. To je zato što su ceduljice – obično dvolisnice istrgnute iz sveske  – na kojima je svojim drhtavim, debeljuškastim prstima ispisivala nazive namirnica što sam ih za nju nabavljao u obližnjem dragstoru, bile neizostavni dio moga odrastanja.

A možda bi, kao i mnoštvo drugih stvari, i ta bezazlena pojedinost iščezla iz moje memorije da mi ta divna žena nekoliko godina poslije nije spašavala život sakrivajući me, u nekoliko navrata, u svom stanu. Otada sam vrlo često prizivao sjećanje na nju. A, za dobar rad sjećanja je, kako to kaže Kundera, potrebna stalna vježba.

Hajdemo malo o majci, citiram: Volio sam majku, naravno, ali sam prezirao to što je u mom odgoju naglasak stavljala na disciplinu i mirnoću kojima me je pokušavala vezati za sebe, odnosno za stan u kojem smo živjeli. Tokom najvećeg dijela moga odrastanja bila je opsjednuta potrebom da me štiti, iako često ni sama nije znala od čega. Kao da se bojala da će me svijet, čim bez njenog nadzora zakoračim u njega, povući na dno, progutati me. Bilo je nečega nezdravog u tim njenim nastojanjima da se ispriječi između mene i realnosti…” Zar nisu sve majke takve? Ja, recimo, u ovom tvom opisu savršeno prepoznajem moju majku!

Vjerovatno jesu. Zapravo, mislim da većina jeste. Kada ste u tom osjetljivom dobu – dakle kada imate 14, 15 ili 16 godina – život vas zove, mami vas u svoje vrtloge i dubine, a roditelji su tu kao neka vrsta membrane, zaštite od svega onoga što vreba napolju, izvan kućnih vrata. To je, naprosto, zakon biologije. Ne znam šta još da kažem o svojoj majci osim da je vjerovatno najsnažnija žena koju poznajem. Način na koji se uspjela izboriti sa svime onime što ju je u životu snašlo upravo je zapanjujući.

A sada, pominjući tvog oca, o Mostaru: Kada je otac, prije više od četrdeset godina, udarao temelje mom današnjem domu, ovaj dio grada je bio skoro nenaseljen. Danas, gotovo da i nema mjesta gdje bi se mogao zabosti kramp. Većina kuća je sagrađena u posljednjih dvadeset godina, nakon rata, dobar dio njih nelegalno, bez odgovarajućih dozvola, ali uz prešutno odobravanje gradskih vlasti. Po tom receptu stvorene su dvije skoro pa etnički čiste teritorije na čijim suprotnostima počiva politička, vjerska i kulturna osnova grada, koji s onim starim, predratnim Mostarom, osim imena, nema više nikakvih dodirnih tačaka. Taj stari Mostar, Mostar moje mladosti, iščezao je s lica zemlje, pretvorio se u krhku i slabašnu misao, u nešto što postoji još samo u sjećanjima onih koji su u njemu živjeli”. Ja znam da je Mostar prije rata bio specifičan po tome što su se ljudi tamo dijelili samo na Mostarce i na ostale. Došljaci su tu mogli živjeti i godinama, ali ako nisu potrefili pravu “žicu”, uvijek bi za autohtone Liske ostajali – došlje. Prepoznaješ li u današnjem Mostaru išta od onog starog, prijašnjeg?

Odmah na početku treba naglasiti: ono što se u demografskom smislu dogodilo Mostaru, rezultat je ratnih migracija i plod različitih politika. Ljudi koji su se u posljednjih dvadesetak godina ovdje doselili, nisu to uradili svojom voljom, barem ne u velikom broju slučajeva – tamo gdje su nekoć imali svoje kuće i svoje živote, preko noći su ih počeli smatrati nepoželjnima. U takvim okolnostima napuštanje ognjišta je, ma koliko težak i zahtjevan, zapravo jedini razuman čin.

Dolazeći u ovaj grad, oni su sa sobom donosili svoje navike, svoja uvjerenja, jednom riječju: svoju kulturu življenja. Tako se mijenjao kulturni identitet grada. Nije to više onaj Mostar iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka kojeg ti pamtiš, Gorane. Ne može ni biti, obzirom na sve što mu se dogodilo od devedesetih na ovamo. Taj Mostar više ne postoji – davno se preselio u porodične albume, bibliotečke police, arhivske snimke, u sjećanja…

Kada nestane nas koji ga se sjećamo, nestat će i potrebe da ga se pamti.

I, na kraju, da te još malo pohvalim. Znam, naime da Pavarotti centar, na čijem si ti čelu, već godinama radi sjajne stvari, dovodi odlične umjetnike, promoviše istinske vrijednosti, nastoji približiti dvije neprirodno, na silu razdvojene obale. Šta misliš, koliko ste ti i tvoja vrijedna „ekipa“ u tome uspjeli?

Pavarotti centar jedno je bio i ostao mjesto gdje se susreću i međusobno prožimaju različite kulture, prostor akulturacije, u njenom punom značenju. Za skoro 20 godina postojanja, kroz bezbroj kreativno-edukativnih radionica, produkcijskih događaja i različitih kulturnih projekata, intenzivno smo radili na procesu prevazilaženja, ili je bolje reći oplemenjivanja razlika među ljudima i njihovim identitetima. Prije svega kao čovjek, a potom i kao kulturni radnik koji dobar dio sebe daje ovoj instituciji, izuzetno sam ponosan na svoj skromni doprinos razvoju i promociji ove velike ideje, koja je ugrađena u temelje Pavarotti centra.

Ratovima prethodi nerazjašnjen slučaj, porodična svađa, umorstvo ili nesreća kojoj nije otkriven uzrok. Kasnije se toga više nitko ne sjeća.

Godine 1941, posljednje nedjelje u ožujku u Sarajevu se dogodila nesreća o kojoj će sljedećega tjedna pričati cijela čaršija, a nakon toga je više nitko nikada neće spomenuti. Trgovac Savo Krsmanović s Jekovca u bezdan bacio je tromjesečnog sina.

Novinski izvještaji o ovome strašnom događaju objavljeni su u svim važnijim novinama Kraljevine Jugoslavije, svaki put s napomenom da je “cijenjeni, svud u varoši uvaženi trgovac i crkveni dobrotvor, znan kao ‘Sava Sirotinjska Majka'” sišao s uma i smaknuo svoga “prvorođenca, kojega su on i njegova brižna i bogupovjerljiva supruga, mučenica Slavka čekali skorom dvadeset godina da im se rodi i da bratac mio bude za sedam svojih sestrica”. I tu se, na konstataciji o silasku s uma, pripovijest i završila, osim što je u beogradskoj Politici dometnuto da je “trgovac Krsmanović poznat po naravi blagoj i trpećoj, svoj čin obrazložio ovakvim rečima: ‘htjedoh sina, a sustiže me đavao!'” Ove kriptične riječi, očito objavljene samo da ilustriraju silazak s uma i da se oko njih okupi priča, ostale su bez ikakva odjeka ili odgovora jer je sutradan po njihovoj objavi bombardiran Beograd, tako da je publika bila lišena prigode da dopiše nastavak ili da zamisli i izmašta što je stajalo iza tih riječi.

Htjedoh sina, a sustiže me đavao. S tom rečenicom započinje Drugi svjetski rat  u Sarajevu. Prije nego što se rat završi, ona će stoput biti zaboravljena. Kada šezdesetak godina kasnije, pod pokroviteljstvom Narodne biblioteke Srbije, budu digitalizirani svi brojevi Politike, od prvoga broja sve do izdanja za 6. travanj 1941, neće više biti živih svjedoka, niti onih koji bi se sjećali Save Krsmanovića i njegova zlodjela. Zatravljeno sjećanjima na još jedan rat, Sarajevo je zaboravilo i ono čega bi se, da nije rata, možda i sjećalo. Jedno zlo potiskuje drugo, novi zločin poništava onaj koji se dogodilo prije, i tako je uvijek. Da je drukčije, ljudi bi pobudalili od tolike nesreće i krivnje.

Savo Krsmanović nije čekao policiju, nego je u miru i sabranju sišao do čaršije i prijavio se prvom žandaru na kojeg je naišao. Nakon ispitivanja je odveden u Belediju. Tu je dočekao početak rata. Po preuzimanju vlasti ustaše su preuzele zatvor i zatvorenike, među kojima je bilo osuđenih i neosuđenih. Na brzinu su svakome razabrali krivnju – jer bilo je i onih koji po njihovih kriterijima nisu bili krivi – muslimane i katolike pustili su na slobodu, a pravoslavne i Jevreje zadržali na robiji, da im posluže za taoce. Od pravovjernih su u Belediji zadržali samo ponekog višestrukog ubojicu, džeparoša ili karijernog obijača za kojega se znalo da je, ipak, više lopov nego što je Hrvat. I naravno, zadržali su komuniste.

Na Savu Krsmanovića nisu obratili pažnju. To što je Srbin u njihovim je očima činilo manje važnom i zanimljivom činjenicu da je ubio sina. Ali to što je ubio sina kao da ga je, istovremeno, učinilo manje Srbinom. Nije se našao među taocima. Nisu ga tukli ni izgladnjivali. Postupali su prema njemu kao prema nužnom zatvorskom inventaru. Poput zidnoga sata, kible, rešetke na prozoru.

U istoj je ćeliji dočekao i kraj rata. Opet su ga temeljito ispitali, on je rekao svoje – navodno ono isto što je govorio i na početku, a što je novinar Politike sažeo na jednu jedinu rečenicu: “Htjedoh sina, a sustiže me đavao!” – ali oni ga ne zadržaše u Belediji, niti ga provedoše u neki od zatvora koji su u ta vremena nanovo bivali slavni, u Zenicu, Staru Gradišku, Mitrovicu, Lepoglavu, Foču. Umjesto u zatvor, Savo Krsmanović je 27. srpnja 1945, na četvrtu godišnjicu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, preseljen u Bolnicu za umobolne u Popovači, blizu Zagreba. Zašto baš tamo, zašto nije prebačen negdje bliže, što je sve prethodilo konačnoj Savinoj deportaciji iz svijeta normalnih u svijet luđaka, ništa se od toga ne zna, niti će se znati sve dok jednoga dana njegov dosje, možda, ne ispliva iz neke tajne policijske arhive ili iz imaginacije nekoga budućeg pisca. A to dvoje – policijska arhiva i književna mašta – na kraju su isto. Nakon što što smrt poravna sve, i nakon što životi običnih ljudi minu mimo velike povijesti, ono što je nekad bila istina, ovjerena isljedničkim potpisom i službenim pečatom, više se ne razlikuje od književnosti. Savi Krsmanoviću danas je svejedno je li nekad bio živ čovjek ili zavazda knjiženi lik.

Ludnica u Popovači osnovana je jedanaest godina ranije, 1934, malo prije atentata u Marseilleu, kao Odeljenje beogradske državne bolnice za duševne bolesti, namijenjeno kroničnim bolesnicima, onima čiji se oporavak ne očekuje. Njezin osnivač, doktor Ivan Barbot, bio je od 1930. direktor centralne duševne bolnice u Beogradu. Sobe, hodnici, podrumi u to su vrijeme vrvili neizlječivim slučajevima, nesretnicima trajno pomjerenog uma, ludacima i manijacima, dobrim susjedima koje je jednom davno zanavijek opustošila neka eliptična ideja, misao iz koje više nije bilo izlaza. Bilo ih je, svjedočio je doktor Barbot, iz svih era i vremena, podanika kralja Milana i vjernih carskih i kraljevskih časnika i činovnika kraljevskoga i apostolskog veličanstva Franje Josipa Drugog, onih čijim su dušama i postupcima još uvijek vladali osmanski slultani, kao i onih koji nikad nisu ni imali pojam o zemaljskim vladarima, nego su živjeli savršeno slobodni, izvan prostora i vremena, usred anarhije svojih misli i osjećaja. Nije znao što bi s njima, nije ih mogao liječiti, jedva da ih je mogao hraniti, a bili su ona strašna narodna masa, ona opasna društvena većina koja je sve oko sebe uspijevala svesti na svoju mjeru i na mjeru svojih bolesnih duša. Uz njih ne samo da su obični neurastenici, blago uznemireni povijesnim i porodičnim neskladom, tonuli među beznadne i neizlječive slučajeve, nego je uz taj ludi i opustošeni svijet s uma silazio i bolnički personal. Najprije bi se u njemu budila okrutnost, pa iracionalnost i nerazum: dok su namrtvo tukli one nesretnike na njih bi se preslikavale njihove duše, kao da ih je netko stavio pod indigo papir, i najednom bi ti nasilni bolničari progledali očima svojih žrtava. U ludnicu se nerijetko dolazilo po službi, e da bi se u jednom trenutku prestalo službovati i počelo bolovati. Od kojih i kakvih bolesti, to nitko nije mogao znati. Doktor Barbot vjerovao je da su gužva i strka odgovorni za mnoge bolesti duše.

Putujući po Slavoniji, Barbot je uočio brojna vlastelinska imanja, dvorce izumrlih plemićkih porodica koji su se urušavali i propadali još od posljednjih austrougarskih vremena, pa mu je na um palo da bi se na tim imanjima, daleko od gradske vreve i pogleda neupućenog ali vazda radoznalog svijeta, mogle otvoriti depadanske beogradske bolnice, u koje bi bili smješteni svi oni neizlječivi i beznadežni slučajevi, da tu odžive ostatke svojih bijednih života. Iako, ponekad se moglo učiniti kako s potpunim gubitkom razuma čovjek postaje besmrtan, i kako oni žalosni katatonični mladići, ćelavih glava i pretilih tijela, zapravo nikad i ne umiru.

Tako je, nakon brojnih intervenata na dvoru, pismenih i usmenih molbi, doktor Ivan Barbot uspio ishoditi da se za potrebe bolnice otkupi i preuredi dvorac grofova Erdödyja iz osamnaestog stoljeća, a zatim, naravno postepeno, i cjelokupno grofovsko imanje, te da se uredi za potrebe duševne bolnice. Bio je to veliki posao, koji je nadrastao Barbotove moći i gutao svo njegovo vrijeme i životnu koncentraciju. S vremenom je pomalo gubio interes za svoj temeljni posao, a s njim i ambicije za napredovanje u službi, kojih mu u ranijem životu nije nedostajalo. Na kraju se 1940, po isteku službe u Beogradu, sasvim preselio u Popovaču, gdje je postao direktor osamostaljene Bolnice za duševne bolesti. Tu je živio među svojim bolesnicima, mimo povijesti, mimo porodice i mimo onog života kojim je živjela većina onih koji su bili tobože psihički zdravi.

S uspostavom NDH nikoga, zapravo, nisu zanimala njegova politička uvjerenja, niti su se ustaške vlasti bavile vezama koje je doktor Barbot imao s karađorđevićevskim vlastima. Ako su i sumnjali u ludilo pojedinih njegovih pacijenata, nitko nikad nije doveo u sumnju ludilo njihova doktora. A i tko bi uopće i želio biti direktor ludnice?

Nije se puno toga promijenilo ni s dolaskom partizana, osim što su sa svih strana nove Jugoslavije pohrlili novi beznadežni slučajevi. Među njima bio je i nekad uvaženi sarajevski trgovac Savo Krsmanović, čovjek koji je sina prvorođenca s Jekovca bacio u bezdan. Je li doktor Ivan Barbot bio upoznat sa slučajem ovoga pacijenta? Jest, jer je on poimence znao sve svoje bolesnike, njihove sudbine i životne priče, ako je životnih priča bilo.

Doktor Barbot 1962. odlazi u mirovinu. Godinu dana kasnije Savo Krstanović otpušten je iz Popovače. U rubrici s obrazloženjem otpuštanja, u kojoj bi obično stajala samo jedna riječ – “umro”, a sasvim izuzetno bi pisalo nešto drugdo, nije bilo ničega. Ustvari jest: crtica, povučena nalivperom, plavom tintom.

I to je, koliko se moglo istražiti, i posljednji trag Save Krsmanovića u našoj povijesti. U međuvremenu je, naravno, umro. Jer da nije, danas bi mu bilo oko sto i dvadeset godina. Ali o okolnostima njegove smrti, o mjestu i datumu pokopa, ne zna se ništa, iako negdje u nekoj od zemalja bivše Jugoslavije postoji knjiga mrtvih u kojoj je upisano njegovo ime, a  uz njega i vrijeme te uzrok smrti.

Duševna bolnica u Popovači 1974. ponijela je ime doktora Ivana Barbota. Kada je 1991. uspostavljena nezavisna Hrvatska i kada su srušeni gotovo svi tragovi prethodnih vremena, preimenovane ulice, trgovi, škole i bolnice, nikome nije na um palo da mijenja ime bolnice koja nosi ime Ivana Barbota. Iako je njegovo djelovanje bilo povezano sa čak dvije omrznute Jugoslavije i dva novim Hrvatima mrska režima, kraljevskim i komunističkim, plašili su se, valjda, povijesti jedne ludnice, i onoga što bi ih moglo zadesiti ako u nju dirnu. Čudna je ta balkanska praznovjerica oko s uma sišavših.

Zauvijek nerazjašnjena ostala je ona rečenica, objavljena u beogradskoj Politici, nekoliko dana prije početka rata: “Htjedoh sina, a sustiže me đavao!” Da nije razumne pretpostavke kako je tu rečenicu izmislio novinar, e da bi mu članak imao poantu, mogli bismo je čitati kao životni testament Save Krsmanovića, bivšeg trgovca, koji je najbolje godine svoga života proveo po zatvorima i ludnicama. Živio je sa svojim ludilom i nesrećom izbjegavši sva ludila i nesreće velike povijesti.

Zato što umjetnost pjesništva riječi ište,
ja – veleposlanik, gluh, ćelav i potišten,
drugorazredne države, u savezu s ovom, i ne
prihvatajući silovanje svog sopstvenoga mozga
sam sebi dodavši odjeću, spustih se do kioska
______________________po večernje novine.

Vjetar razgoni lišće. Lampama što mutno sjaje
u tužnom kraju čiji epigraf – pobjeda zrcala je,
barice pomažu da dojam izobilja se javi.
No tat narandže krade, amalgam pošto zgrebe.
Ipak, čuvstvo sa kojim gledaš samoga sebe –
____________________to čuvstvo zaboravih.

Sve u tim tužnim krajevima računa sa zimom: sanje,
zidovi tamnica, ogrtač; ženske haljine za vjenčanje –
bjeline novogodišnje. Sekundare kazaljke. Piće.
Vrapčije bluze i blato po brojnim puklinama.
Veš. Običaji puritanski. Violinisti u rukama
____________________imaju drvene grijalice.

Taj kraj nepokretan je. Kad zamisliš koliko tu zapravo
ima gvožđa s olovom, ošamućenom otrešćeš glavom,
sjetit se pređašnje vlasti, s bajunetima i nagajkama.
Ali orlovi, kao magnet, na željeznu padaju smjesu.
Ovdje čak i pletene stolice su
____________________na zavrtnjima i na gajkama.

Cijenu slobode tek znaju u moru ribe kojih
nijemost ko da nas sili na sazdavanje svojih
etiketa i kasa. Prostor je poput cjenovnika.
Oskudijevajući u tijelima i stvarima, vrijeme smrću
sazdano njina svojstva traži u svježem povrću,
__________________ pijevac sluša sat sa zvonika.

Živjeti epohu ostvarenja¹ a duh imati uzvišeni,
na žalost, teško je. Kad suknju digneš lijepoj ženi,
vidjećeš što si tražio, ne ono što te zadivi dîvom.
I ne da Lobačevski²  ovdje se nešto počituje,
no razmaknut svijet se mora negdje suzit, i tu je –
__________________tu je svršeno s perspektivom.

Ili su kartu Evrope ukrali agenti vlasti,
Ili ostalih svjetskih svih pet šestih su časti³
odveć daleko. Il neka dobra je vila s gora
nada mnom vračala, ali odavde ne mogu bježati.
Sam sebi nalivam vranac – neću zar slugu zvati –
___________________i češem mačora…

Ili kuršum u čelo, kao u mjesto greške prst,
ili kidnuti odavde morem ko novi Isukrst.
Kako da ne pobrkaš pjanim okom, tup od mraza jaka,
parni voz s lađom. Šta mari, ne izgori se od srama:
ko čun na vodi, ne ostavljajaju trag na šinama
___________________točkovi parovlaka.

Pa šta pišu novine, rubrika „Iz palače pravde“?
„Presuda izvršena“. Bacivši pogled odavde,
ćifta će vidjeti kroz očale sa kositrenim ramom
da kraj ciglenog zida čovjek s licem ka zemlji leži.
No ne spi. Jer gadljivo san od tintare bježi
__________________kada s pravom je prosviramo.

Oštrovidnost ove epohe splela je svaku žilu
sa vremenima nesposobnim u opštem svom sljepilu
da ispale iz ljuljke i ispale lule urazliče⁴.
Bjelooki Finac neće da gleda dalje od smrti.
Žalosno, pladanj je pun, a sto⁵ nema s kim da se zavrti,
__________________i pozovemo te na odgovornost, Rjuriče⁶ .

Oštrovidnost našeg doba je – oštrovidnost sred bezizlaza.
Po drvetu se umom razliti ⁷ nije prilično zasad.
Već ispljuvkom po zidu. I kneza-dinosaura da ne preneš.
Za stih posljednji, eh, nemoj čupati pero ptice.
Nevinoj glavi preostaje sjekiru da čeka nice
__________________i lovore zelene.

<1969>

Preveo Marko Vešović

¹ “Epoha ostvarenja! (“эпохa свершений” ) – kliše iz jezika sovjetske propagande koji je označavao aktuelni period  ruske istorije (ovdje: šezdesete godine 20. vijeka).

²  Nikolaj Ivanović Lobačevski (1792 –1856) – ruski matematičar, čije otkriće neeuklidske geometrije ide u red najvećih otkrića u povijesti matematike.

^{3 “}Da ispale iz ljuljke od ispalih lula urazliče”  (“отличать выпадавших из люлек от выпавших люлек”) – neprevodiva igra riječima, jer “люлькa” na početku stiha znači kolijevka, a potom se upotrebljava u dijalektalnom značenju lula i krije aluziju na Gogoljevog Tarasa Bubljubu koji je pao u ruke neprijatelju kad je sjahao da nađe voljenu lulu (to jest люлькy) koja mu je ispala.

⁴  “Ostalih svjetskih svih pet šestih časti” (“пятерка шестых остающихся в мире частей”) – u temelju ovog stiha je novinski i propagandni kliše o SSSR-u kao “jednoj šestini zemaljske kugle“.

⁵ Sto je spirtistički.

⁶  Rurik ili Rjurik (? – 876) – osnivač dinastije Rjurikovića koja je Rusijom vladala do 1597. Prema starim ruskim ljetopisima, Rjurik je bio varjaški (normanski) knez, vladar u Ladogi, koji je, pozvan 862. od Novgorođana, došao s bratom Truvorom i Sineusom na čelu svoje varjaške družine da brani Novgorod od Pečenjega i štiti njegovu trgrovinu, a potom se nametnuo za kneza.

^{7 “}Po drvetu se umom razliti nije prilično zasad” (“Не по древу умом растекаться пристало пока”) –  u Velikom jednojezičkom rječniku ruskog jezika (Sankt-Peterburg, 2003) postoji frazeologizam  “растекаться  мыслью по древу” koja znači: “ne umjeti o nečemu govoriti jezgrovito, gubiti se u nevažnim detaljima, pojedinostima”. Ovo su zapravo riječi iz staroruskog spjeva Slovo o polku Igorovu: “растекашeтся  мыслью по древу”, to jest, “rastekaše se mišlju po drvlju”, kako je preveo O. U. Ostrožiniski, odnosno “mislima se razigrava po drveću”,  kako prevodi  M. Panić-Surep. Izraz «растeкашется мыслію по древу (сeрымъ вълкомъ по земли, шизымъ орломъ подъ облакы: kao sivi vuk po zemlji, kao tamni orao pod oblacima)» zbunjivao je mnoge istraživače, jer je neshvatljivo kako se misao može kretati po drvetu.  N. P. Korelkin je 1854. predložio tumačenje da je  “растeкашеся мыслію по древу” pisarska pogreška. Po njegovom objašnjenju,  ima se u vidu ne “мысль”, već “мысь”, kako u Opočeckom srezu Pskovske gubernije  nazivaju vjevericu, i metafora postaje logična: vuk kao simbol zemlje, orao kao simbol neba, i vjeverica  kao simbol drveća koje vezuje zemlju s nebom. Većina ispitivača saglasili su se s Korelkinim, ali je u kasnijem tumačenju ukazano na mogućnost da riječ “мысь” može označavati i, na primjer,  “мышь”. Te riječi, kojim nepoznati autor Slova opisuje umijeće ranijeg pjevača Bojana, kad  su ušle u živi govor i postale frazeologizam, izgubile su prvobitno pohvalno značenje i zadobile novo, negativno. Iskaz Brodskog prenio sam doslovno, jer je očito da se pjesnik ne razliva kao um, već se razliva vlastitim umom.

U dedinoj kući, sve do rata,
Postojala je prostorija sa starim stvarima
Čija ti je istorija bila nepoznata.

Napabirčene na jedno mjesto,
Godinama su se odupirale crvotočini i hrđi –
Razne alatke, pokvarena usna harmonika,
Nekoliko rastavljenih mlinova za kafu,
Nekakvi mulari, pa čak i dijelovi
Jednog konjskog sedla.

O njima se znalo samo to da su
Pripadale dedinom ocu.

Te stvari nisu imale svoju priču,
Niti je deda o ocu ikada govorio.

I to je ono
Što ti je bilo čudno, skoro zbunjujuće:
Da čuvate stvari koje ničemu ne služe,
Da je tvoja kuća utočište
Događajima protjeranim iz prošlosti.