Stručni sam savjetnik za njemački jezik u BiH. Odmarat se moram. Ima puno entiteta, a stanujem blizu Pionirske.

U parku odmah idem kod medvjeda. Dugo ga zovem, ali sve tiše, što mi je trik.

Inteligentan je, zbog čega ne dolazi odmah. Isti slučaj kao kod konja u mojoj Westfaliji.

Toga dana, a mislim i svaki dan, pitam ga nešto u smislu – Šta sam tebi danas donio, a oboje znamo da je jabuka srednje kakvoće.

Pitam to na više jezika, zato što mi je svaki drag. Između ostalog, na svu sreću i njemački. Kad mu stvari postanu mračne, naravno pređem na bavarski. Ili na bosanskom. Pri tome marljivo mijenjam ekavicu i ijekavicu.

Znam da će se konačno pojaviti iz tame pretijesnog kaveza.

Eno ga. Bacim mu jabuku. Ponekad je uzme. Ako ne uzme, još ga više volim. Premda kratko mislim da je bolestan.

Ostao je utisak da možda nije ni očekivao nikakve poklone, nego isključivo moje brbljanje. Što nestručnije, to bolje.

Ali, kao da se nekako gorko smješka moj prijatelj, kad mu pokažem moju putnu kartu: na biciklu od Warendorfa do Münstera, vlakom od Münstera do Zagreba, autobusom od Zagreba do Sarajeva, a pješke od Nahorevske pa do njega.

U takvim trenucima znam da se brzo umori. Usred dana ide na spavanje u dubinu svog pretijesnog kaveza.

Kao što i ja odlazim na pošteni Mittagsschlaf njemačkog službenika.

Zamislite vi to.

Evo stiha, evo rime za koje mi se čini da ih znam otkako za sebe znam. I jave mi se u pameti kad god je glava prazna, kad god nekoga ili nešto čekam, ili me nešto boli, pa bih da ne mislim o tome i ne osjećam, nego duša automatski mijenja program, resetira se i prebacuje na nešto drugo, na tu rimu i stih. Kada sam početkom prosinca 2012, dva dana pred veliki snijeg, posljednji put bio na Barama, i čekao da mi sahrane majku, već sasvim izvan stvarnosti i izvan Sarajeva, barem jednom mi se u uhu javio taj stih. I ono kad mi je u Puli, nasred ulice, uz visoki zid uljaničkog brodogradilišta, izdušila guma, a u neredu gepeka nigdje ključa, niti uzdanja da bih sam uopće mogao izvršiti taj jednostavni muški postupak i promijeniti kotač, i tada mi je odnekud došao stih s tom najsavršenijom rimom mog unutrašnjeg svijeta: “Nišani ko mališani”. Savršeni, pravilno sinkopirani osmerac, i u njemu rima koja sama za sebe stoji, ne išće sljedeći stih ni pjesmu, nego se nastavlja u priču o sebi i u proznu sagu iz koje je nastala.

“Nišani ko mališani”. Ne znam kada sam i gdje to prvi put pročitao ili čuo. Krajem osamdesetih, u redakciji Lica, a onda u Zvonu i u onih nekoliko kafana u kojima smo štedro trošili svoje prijeratne živote, netko bi, bez razloga i povoda, izgovorio “Nišani ko mališani”, a onaj drugi, treći i četvrti – ako bi trećeg i četvrtog bilo – osmjehnuli bi se, ili se kratko nasmijali, i bez komentara nastavljali dalje. Kad god bi šutnja prekinula priču – u o onim časovima u kojim, prema vjerovanju, kafanski stol nadlete anđeli – bilo bi izgovoreno: “Nišani ko mališani”.

Vjerovao sam da stih i rima pripadaju Ahmedu Muhamedu Imamoviću, sarajevskom pjesniku, pripadniku generacije koja se nastavljala na Duška Trifunovića, sklone estradi i televiziji, vještom u rimi i vrlo duhovitom, bit će i najduhovitijem sarajevskom pjesniku, uopće. Kasnije je, prije osamdesetih, negdje nestao. Zbog nečega vjerujem, ili sam jednom davno i to čuo, da je otišao živjeti u Brazil.

I već sam htio napisati pohvalu Ahmedu Muhamedu Imamoviću i njegovome davno umijeću, sve na osnovu tog jednog stiha i rime, i još jednog, proročanskog, što ga, također, pamtim, premda mi rjeđe dolazi u pamet: “Ali ako me klali budu/ Neka me zakolju u polju.”

No, srećom postoji Google, taj kralj babilonskih đubrišta, svih znanja i neznanja, informacija i dezinformacija, pa kad sam u Google upisao “Nišani ko mališani”, stiglo je iznenađenje. U intervjuu objavljenom 2009. u jednome ženskom  sarajevskom magazinu sarajevski galerist, likovni entuzijast i fantast Enver Hadžiomerspahić govori: “Rođen sam u kući Alije Kapidžića, imama džamije u Banjoj Luci, u Stupnici. Odmah prekoputa te kuće bilo je mezarje, muslimansko groblje. Moj did je, jer mu je to bila životna uloga, svaki drugi ili treći dan na tom mezarju nekoga sahranjivao. Provodeći ljetne dane u Banjoj Luci, gledao sam kako se to radi, kako se uči dženaza i kako se ljudi spuštaju u zemlju. Onda sam isto tako gledao kako nastaju ništani, nadgobni spomenici. I u jednom trenutku napisao pjesmu koja ima samo tri riječi: Nišani kao mališani.”

Na istom Googlu je i pjesma Saliha Isaaca, pjesnika rodom iz Duvna, koji je desetljećima živio u Zagrebu, prvi put objavljena 1970. “Koliko li je puta Sarajevo lijegalo pod nišane”, i u toj pjesmi stihovi: “pehlivana se igraju mališani…/ To su se samo Sarajevom – glavati rastrčali nišani”.

Kome je prvom nadošla ova rima, Enveru Hadžiomerspahiću ili Salihu Isaacu, lako bi se moglo istražiti. Ali takva istraga ne bi imala smisla. Rima je od onoga čiji je jezik. A jezik je od onoga koji njime govori i pozna ga kao svoga materinjeg, tako što čuje njegove riječi, zna, naslućuje i osjeća sva njihova značenja. Na kraju, rima će ostati onom koji joj je u pjesmi ili u životu našao najtačnije mjesto. U ovom slučaju to je Enver Hadžiomerspahić, ali ne onako kako piše u ženskom magazinu, lektorirano nečijim pažljivim, nastavničkim okom: nije, dakle, “Nišani kao mališani”, nego je “Nišani ko mališani”. Jedno slovo u ovom je slučaju i jedan cijeli slog viška, koji remeti stih, minira ga, a rimu čini nečujnom i nevidljivom. Pjesnik koji je nadošao na rimu nišani – mališani, i koji je u nišanima vidio sličnost s mališanima, takvu grešku nikad ne bi učinio. To mu je u prirodi struke. Kao što ni lektorica u ženskom magazinu nikad ne bi propustila riječcu “k’o”, nego bi je popravila u “kao”. I njoj je to u prirodi struke.

Dobro je kad se rima nađe među riječima različitim po podrijetlu. Mališan je slavenskih, nišan perzijskih korijena. U naše jezike pristigao je preko dodira s turskim jezikom. A, ipak, te dvije riječi, mališan i nišan, slažu se kao su na dva udaljena mjesta na Zemlji prvi put izgovorene da bi se jednom, u nekoj dalekoj budućnosti i u nekom nedokučivom kontekstu, srele i sljubile, tvoreći novo značenje.

U Škaljićevom “Rječniku turcizama u srpskohrvatskom jeziku” riječ nišan opisuje se i definira ovako:

“Nišan (nikšan) m (pers.) 1. cilj, meta prilikom pucanja iz vatrenog oružja; naprava na pušci ili na topu za ciljanje – ‘Biju nišan mladi Krajišnici’, ‘koji znade pušku odapeti, / i na pušci nišan ufatiti’ (M. H. III 278) ‘No privati svoga dževerdana, / I sastavi nišan na Suljagu’ (Vuk VII 34).

2. biljeg, znak na tijelu, mladež. – ‘Beg Mustajbeg oko konja hoda, / nesrećni mu nišan opazio’ (K. H. I 552); ‘na đogi mu tri ružna nišana’ (F. J. I 152); ‘A po čem bi poznala hajduka / Mučno vidjet’ a lasno poznati. / Nišan mu je u desnicu ruku’ (Lord 112).
3. orden, odlikovanje. – ‘Na glavi mu tri nišana carska’ (K. H. I 98).
4.   biljega, obilježje, dar koji se daje djevojci prilikom vjeridbe ili prosidbe. – ‘a u cure nišan ostavio’ (F. J. II 36); ‘I sa tobom nišan promijeni, da isprosi Ćatićevu sestru’ (Lord 120).
5. nadgrobni kamen na muslimanskom grobu. – ‘Pa on leže u zelenu travu, / a leđima kabur izmjerio, / pa sam sebi posadi nišana’ (K. H. III 428).

˂ tur. Nişan ˂ pers. nišan.”

Nama današnjim skoro da je šokantno pratiti sva značenja ove riječi, od primarnog značenja u vojničkom govoru, preko sekundarnih i tercijarnih značenja, do onoga posljednjeg, u petom, prenesenom značenju nadgrobnog kamena na muslimanskom grobu.

Većina značenja riječi nišan, koja su u našim jezicima bila živa još prije stotinjak godina, a svakako u vrijeme kada su najprije Vuk Karadžić, a onda i Kosta Hörmann sakupljali narodne pjesme i izreke, i time definirali značenjsko polje riječima naših jezika, danas su izgubljena ne samo u živome govoru, nego ćemo ih teško razumjeti i u pisanom tekstu narodne pjesme. Tko bi još u nišanu našao riječ za madež ili za orden?

Ali čak i u ona vremena, kada je nišan imao tolika značenja, stih “nišani ko mališani” mogao je biti razumljiv i uzbudljiv kao i danas. Ne bi ni tada nikome na um pali madeži na koži, visoka carska odlikovanja i ciljnik na pušci, nego bi svima jednako pred očima bio “nadgrobni kamen na muslimanskom grobu”. Naime, stih ako je tačan, priziva prava značenja, makar ona bila i skrivena, sekundarna, zametnuta u posljednjim i pretposljednjim značenjima neke riječi. Čitatelj, kao i slušatelj, tad biva pjesnik, jer prepoznaje isto ono što je na umu bilo onome koji je prvi spjevao stih, i to povezujući neka udaljena značenja i neke nesrodne znakove. U biti, najzačudniji su stihovi, najljepše metafore, najtačnije rime, kada smisao izvre iz nekih vrlo dalekih značenja.

Što je to u stihu “Nišani ko mališani”? Nikako to nije u prizoru muslimanskoga groblja, mezarja, harema neke džamije, gdje se u urednom i strogom rasporedu, pod vjerničkom paskom i pod okom suvremenika, pod nišane sahranjuju jučerašnji ljudi. Ti nišani, za koje se zna kome su posvećeni i tko pod njima leži, jer to i piše latiničnim pismom u bijelome kamenu, mališanima nisu nalik. S njima se tek slučajno rimuju, u jednome lijepom sroku, koji, međutim, ne govori ništa ili gotovo ništa.

Iako, u našem, a možda i ne samo našem jeziku srok je u doživljaju ljudi redovno povezan s nekim višim smislom i razlogom. Čim se nešto rimuje, to jedno s drugim ima neke veze. Čim se riječ rimuje s drugom riječju, ona je za nju svezana, tako da se nikako ne da razvezati. Rime našemu svijetu znače istinu čak i onda kada na očigled lažu. Uokvirene epskim stihom, osmercem, desetercem ili dvanaestercem, rime među nepismenim svijetom prenose neko davno sjećanje. U rimama se sjećanja zajednice pretvaraju u mit, u pretjerivanje i u laž. U laž zbog koje se ginulo u ratovima. O laži epskoga narodnog deseterca više puta je, naročito tokom rata, pisao Marko Vešović.

O istini rime govore i one davne đačke domislice. Ono: reci osam! Osam. Na kurcu te nosam! Sa činjenice da se osam i nosam tako lijepo rimuju proizašla je tako jedna fina sodomistička prispodoba naših djetinjstva. Naime, na nju su obično nasjedali dječaci dječacima. Nekako i nije bilo uobičajeno djevojčici se obratiti sa reci osam. A i djevojčice su bile mnogo opreznije. Odrana su znale sačuvati ako ne svoju čast onda zdravu pamet.

U ona vremena groblja su imala tu moć da se u pejzažu transformiraju u livade i parkove, u obronke nad gradom. Nije tako bilo samo u socijalistička vremena, kao što bi neki danas da kažu, nego su još u davna turska doba groblja oko Sarajeva postajala krajolici igre i slobode, a nadgrobnici na njima više nisu bili znakovi groba i pokoja, nego nešto drugo. Nakon što se zaboravi kome je posvećen neki nadgrobnik, nakon što nestane i posljednjih srodnika, nakon što smrt izblijedi iz sjećanja, ti kamenovi bivaju nešto drugo. Nakrive se u zemlji, svaki na svoju stranu, razigraju se u vremenu, prestanu biti znakovi nad smrću, rastrče se po obroncima iznad grada i postaju “Nišani ko mališani”. I tu se onome tko je pokraj njih odrastao rastvara značenje pjesme od tri riječi, i tu mu se konotira čitava priča, roman jednoga života.

Stih “Nišani ko mališani” ilustracija je još nečega važnog i zanimljivog. Naime, iako nam se zdravorazumski čini da govorimo jednim istim jezikom, pa ćemo manje pred nacionalistima a više iz vlastitog prava na cjelinu tog jezika zavazda tvrditi kako je jezik jedan, samo što ga različitim imenima zovemo, postoje situacije u kojima se značenja udaljuju, i najednom više ne razumijemo ono što nam se do maločas činilo savršeno razumljivim.

Tako i stih “Nišani ko mališani” neće biti razumljiv govornicima našega zajedničkog jezika u Beogradu, Zagrebu, Podgorici. Ushit koji ovaj stih donosi i rimu čini tako lijepom neće osjetiti čak niti onaj koji ima naučena sva značenja riječi nišan iz Škaljićevog rječnika. Jezik, naime, nije sav u rječnicima i gramatika. Jezik je u slikama, u doživljenom i upamćenom iskustvu. Jezik je na prostoru i u vremenu, nekad užem i kraćem, nekad širem i dužem. Stih “Nišani ko mališani” može ganuti onoga koji je vidio rasute nišane po obroncima sarajevskih i bosanskih brda, naherene i slobodne, izvan granica groblja i daleko od žive džamije. Nišane kao i neke stare nadgrobne križeve, kao i stećke, izvan konteksta živih i konfesionalno uređenih i određenih smrti. Danas takvih nišana više nema. Grobljima je zapasan nacionalno definirani i očišćeni prostor, smrću je, gdje god da krenemo, zapišano što je čije. Ali to je već druga priča, o kojoj ne govori stih “Nišani ko mališani”, ali zbog koje bi on jednoga dana mogao postati nerazumljiv. Jer više neće biti slobodnih, rastrčanih i naherenih nišana, nego će svi biti postrojeni u nacionalnom stroju i u vječnom grobljanskom redu.

Znači li to da stih “Nišani ko mališani” može razumjeti i osjetiti samo govornik bosanskog, nasuprot govornicima srpskog, hrvatskog ili crnogorskog jezika? Je li u tom stihu ona specifična razlika između bosanskoga i istih mu drugih jezika? Nije, nikako. Jer stih “Nišani ko mališani” ostaje nerazumljiv kakvom Bošnjaku muslimanu, koji je kao dotepenec došao u Sarajevu, jer je u Sarajevu odlaskom Srba i Hrvata ostalo viška životnog prostora, a savršeno je razumljiv kakvom Srbinu pravoslavcu ili Hrvatu katoliku, koji ne samo da je otišao iz Sarajeva, nego je u sebi prezreo sve što je sarajevsko i bosansko. Prvi pravovjerno govori bosanskim jezikom, a druga dvojica srpskim i hrvatskim, pa svejedno oni razumiju i osjećaju ono što on ne razumije i ne osjeća. Kako je to moguće? Tako, jednostavno, što jezik ne ovisi ni o naciji i vjeroispovijesti, ni o volji nacionalnih jezikoslovaca, kao ni vojske i policije koji jamče vjerodostojnost njihovih rječnika i gramatika. Jezik je u životnom iskustvu, u sjećanju i slici. Jezik je u riječima i njihovom međuodnosu. Naš jezik nije samo naš, nego je sviju onih s kojima smo se na našem jeziku sporazumijevali. Ili svih pisaca čije smo knjige čitali i čije su nam riječi bivale na vrh jezika. O tome je, između ostaloga, riječ.

Poezija se često nadaje kao jamac identiteta. Kalevala, Gilgameš, Gorski vijenac, Hasanaginica… Stih “Nišani ko mališani” je također jamac jednog identiteta. Znamo kojeg dok god se ne upitamo kojeg. Nakon što se upitamo kojeg, to više ne  znamo.

Rezervna  guma s njemačkog automobila
užetom svezana njihala se o stablo.
Dječak bi sjeo u nju i odgurnuo se vrhovima prstiju
od zemlju, postajala je ljuljaška.

Veliki zid ispred drveta zaklanja  dječaku pogled.

Dječak  se penje na gumu, propinje se,
vidi  farmu ograđenu bodljikavom žicom.
Farma  je ljepši naziv za koncentracioni logor.

Mislim da je bila 43.

Drugi put kad se dječak uspravio bio je unutar farme.
Vidi ljude u prugastim pidžamama,
okopavaju kavade zasađene u saksijama cvijeća.
Vidi  zelenu rijeku, ona je bodljikava živa.

Mislim da je bila 93.

Pjesma nastala prema motivima iz filma:“ The Boy in the Striped Pyjamas“  Marka Hermana.

15. srpnja 2106., Split/Vela Luka/Prižba na Korčuli

U Splitu sam se ukrcala na trajekt za Vela Luku. S Korčule sam trebala sutra na Palagružu, ali čini se da će nas nevera spriječiti da isplovimo.

Čim sam na brodu, svijet je odmah pravedniji. Čini mi se da je sve drugo bilo davno, sve prije ovog trenutka. To je zato što je san o odlasku na Palagružu star gotovo koliko i ja. Još od djetinjstva riječ svjetionik zvoni mi u ušima kao odredište koje me čeka. I evo me sad, u pedesetoj, odlučna da tjedan dana ljeta provedem sama na najudaljenijem svjetioniku na Jadranu. Na strmom mjestu bez signala, bez interneta, bez trgovina, kafića i ljudi – ako ne računam svjetioničara. Sedam dana bit ću debelo okružena morem, na malom stjenovitom otoku usred pučine – a po reakcijama drugih ispada da je za to potrebna određena hrabrost. Meni hrabrost za to nije trebala. Trebala mi je samo odlučnost, a nje mi nije nedostajalo.

Kad bi život bio roman, ovih sedam dana mog života bili bi kao novela usred tog romana. Novela o jednom ostvarenom snu.

Kad sam stigla na Korčulu, potvrđeno mi je da zbog nevremena sutra ne možemo isploviti. Tješe me da ta odgoda nije ništa strašno, ali ja znam kamo sam se uputila pa mi je strašno. Trenutno me ni jedno drugo mjesto na svijetu ne zanima. Nema alternative za Palagružu.

Zahvaljujući ljubaznosti i gostoprimstvu obitelji Biško, imam gdje biti dok čekam isplovljavanje. Apartman u koji su me smjestili ima terasu s predivnim pogledom na more. Kava na toj terasi ujutro bit će mi utjeha što nisam po planu isplovila na Palagružu.

16. srpnja 2016., Prižba

Jutro u Prižbi. Pada kiša i more je i dalje nemirno. Šum valova me probudio, a to mi se nije dogodilo još od zadnjeg brijunskog ljeta – dakle punih pet godina. Dok osluškujem taj zvuk, čini mi se da je u mom životu uvijek barem mala doza nestvarnosti. Nestvarnosti u stvarnosti. To mi sad sanira žalost što danas ne mogu na Palagružu. Svjetionik do kojega je tako teško doći još više dobiva na vrijednosti. Terasa na kojoj čekam gleda na Palagružu, ali nemoguće ju je vidjeti bez obzira na vremenske prilike. Toliko je daleko.

Mama Biško skuhala je crni rižot, jedan od najboljih koje sam ikad jela, a njihovo domaće crno vino moglo bi se koristiti u medicinske svrhe. Popiješ gutljaj i ozdraviš, čak i ako nisi bio bolestan.

Malo sam pisala, a puno više čitala. Gore je tiho Gerbranda Bakkera jedna je od onih moćnih i dubokih knjiga koje pred kraj štediš da ih sporije potrošiš. Kad sam shvatila da se približavam zadnjim stranicama, otišla sam u šetnju da mi se slegne pročitano prije nego se odvažim na rastanak od te knjige. Zbog nje sam danas povremeno zaboravljala da još nisam na Palagruži.

17. srpnja 2016., Prižba

«Ništa nema od odlaska na svjetionik», Jamese, reče on dok je stajao kraj prozora, govoreći nespretno, ali pokušavši iz poštovanja  prema gospođi Ramsay umekšati glas, kako bi barem donekle bio nalik srdačnosti. Gnusobni čovječuljak, pomisli gospođa Ramsay, zašto to neprestano govori?

Ulomak iz Svjetionika Virginije Woolf (romana koji sam, naravno, ponijela na ovo putovanje) pogađa moj trenutak. Zašto to neprestano govori, pitam se za čovjeka koji me treba odvesti na svjetionik a ponavlja da je to sad nemoguće. Čini mi se nevjerojatnim da ni danas nećemo isploviti. U deset godina, kaže mi moj prijevoznik, nikad se nije dogodilo da se ljeti ne može isploviti dva dana za redom. Odnosno, da se ne može pristati na Palagružu – jer nije problem plovidba po vjetru, nego da brod tamo ne može nikoga iskrcati ako more divlja.

Dok čekam, proučavam Palagružu izdaleka. Na internetu. Piše da je svjetionik na najudaljenijem hrvatskom otoku izgrađen 1875. godine. Otok je 68 nautičkih milja južno od Splita i 26 južno od Lastova. Dug je 1400, širok 300 i visok 90 metara. Pronalasci na arheološkom nalazištu dokazali su da je Palagruža bila otok trojanskog junaka Diomeda. To je onaj koji je bio jedan od Epigona, sinova palih ratnika koji su se borili protiv Tebe i koji su organizirali vojni pohod da osvete smrt svojih očeva. Homer mu je posvetio cijelu petu knjigu Ilijade. Piše još i da je Palagruža jedini dio Hrvatske gdje obilno i samoniklo raste prava subtropska vegetacija ljetopadnog grmlja koje samo za vlažne zime nosi lišće te pupa i cvate najesen, a ljeti je posve golo – baš obratno nego na kontinentu zimi. Bogata je rijetkim biljnim endemima: palagruška kupusina, palagruška zečina, palagruška preslica, pučinski vranjemil. Sumnjam da ću ih prepoznati.

Zbog nepredviđenog kašnjenja, agencija mi danas nudi dodatni tjedan na svjetioniku. Boravak se ne može produžiti samo toliko dana koliko odgađamo isplovljavanje jer gliser vozi samo subotom – pa ako se ne vratim ove subote, mogu ostati do sljedeće. To bi, isplovimo li sutra, bilo dvanaest dana na svjetioniku. Ako zbilja tako ispadne, onda je ovo kašnjenje i te kako imalo smisla jer mi je produžilo boravak na Palagruži umjesto da ga skrati.

U Prižbi i dalje imam generalnu probu opuštanja. Čitam, pišem, šutim, šetam, jedem i spavam. Dobro mi ide, iako se stalno moram opominjati da ne moram ništa, da je ovo odmor i da se smijem opustiti. Možda je cijeli ovaj zastoj baš zbog toga da na Palagružu dođem oslobođena svih tikova uma naviknutog na svakodnevne zadatke. U Prižbi se treniram za stanje bez obaveza.

18. srpnja 2016., Palagruža

Na Palagruži sam! Zapravo u bajci. Otok je ljepši od svih mojih očekivanja. Potpuno sam bez riječi, a opet, moram o tome pisati. Ili zamuckivati – jer ne vjerujem da ima riječi koje su dovoljno dobre da opišu ovaj raj usred Jadrana i osjećaj koji me preplavljuje zato što sam napokon ovdje.

Jutros u pola deset kapetan Vlado ukrcao me u Prižbi. More je još uvijek nemirno i plovidba je bila prava avantura. Volim ja bonacu, ali što je more ako ne pokaže malo snage? Negdje na pola puta Vlado i mornar Hrvoje ponudili su me domaćim prošekom. To se u ovako svečanoj prilici ne odbija. Zdravica za moj boravak na lanterni.

Dok još ima signala, javljam najbližima da ostajem dulje od planiranog da ne ispadne da sam nestala s lica zemlje u sljedećem, neplaniranom tjednu.

Stigli smo nakon dva i pol sata vožnje gliserom po ne baš naklonjenim valovima. Mornari su se čudili kako mi nije zlo, ali to što zovu morskom bolešću ja nikad nisam doživjela. Baždarile su me plovidbe u djetinjstvu.

Na Palagružu se ne može pristati brodom kojim smo došli, čak ni kad je more mirno, jer nema nikakvog veza ni mula. Gliser se samo približi otoku, a onda barčica u koju moraš prijeći dolazi s obale po tebe. U njoj su bili Marija, svjetioničareva žena, i sin Tomislav, također svjetioničar. Na otoku je, dakle, troje ljudi, a ja ću mu biti četvrta stanovnica sljedećih dvanaest dana. Marija i Tomislav nasukali su pramac barke na šljunčanu obalu i iskrcali me, a onda se vratili pobrinuti za stvari koje žičarom idu do svjetionika. Do zgrade, koja je na devedeset metara nadmorske visine, penjala sam se stazom koja stalno mijenja smjer i iza svake stijene otkriva neki novi i drukčiji pogled na otok ili zdanje svjetionika. Morala sam svako malo zastati i uvjeriti se u okruženje. Malo mi je falilo da se rasplačem od divote.

Kad sam se uspela, upoznala sam i svjetioničara Nikolu i velikog psa Rosija koji me, kao i svi drugi članovi obitelji Žuvela, prijateljski dočekao.

Apartman ima četiri prostorije i četiri prozora. Kad sam se raspakirala, smjestila sam se u kuhinju jer je ovdje veliki stol s pogledom na more, more i još mora. Doduše, u svakom je prozoru najviše mora, a u nekima se vidi tek komadić otočkih stijena.

U zajedničkom hodniku, u starinskoj vitrini, mala je biblioteka od tridesetak knjiga. Polica s knjigama je ispod ormarića za prvu pomoć, pa sam je odmah nazvala biblioteka za prvu pomoć. Svjetioničar Nikola posudio mi je knjigu Palagruža, Diomedov otok Branka Kirigina. Prva rečenica predgovora glasi: Ako Jadransko more ima srce, ono je Palagruža. Išla sam od sobe do sobe, od prozora do prozora, i to srce kucalo je na sve strane mirom koji se preselio i u moje, bez imalo truda i napora. Onako na prvu i bezuvjetno. Onda sam malo jela pa spavala jer mi se žurilo da se ovdje prvi put probudim.

Poslijepodne sam odlučila spustiti se opet dolje do plaže na južnoj strani otoka, gdje su me danas iskrcali. Zovu je Veli Žal ili Južno Zlato i smatra se jednom od najljepših plaža na Jadranu. Spust traje petnaestak minuta, uspon nešto više. Plaža je sva od oblutaka. Odmah sam se sjetila rečenice Danijela Dragojevića Oblutke treba pohoditi a ne posjedovati. To je tako točno, ali morat ću barem jedan oblutak odavde ponijeti za uspomenu, iako znam da su prave uspomene ionako uvijek neopipljive. Već sad, nakon pola dana provedenog na Palagruži, svjesna sam neizbrisivosti sjećanja koje ću odavde ponijeti sa sobom. To je sjećanje s osiguranom budućnošću.

Čim sam sišla, na Žalo pristaje gumenjak iz kojeg se iskrcavaju tri muškarca. Jedan od njih obraća mi se imenom i želi se fotografirati sa mnom. Ispostavi se da se radi o prijatelju Ksenije Kušec kojeg je ona upozorila da bi me mogao sresti na Palagruži. Ako je sretneš, nemoj joj previše smetati, zaprijetila mu je kad je polazio. I zbilja, njih trojica uspinju se na svjetionik i ostavljaju me samu na Žalu.

Nisam ulazila u more. Ne zato što je još vjetrovito pa valovi divljaju, nego zato što mi treba vremena da se naviknem na ovoliko ljepote. Činilo mi se da ću se, ako se još i okupam, predozirati. Samo sam sjedila na oblucima Velog Žala i ganuto gledala u more. Nakon nekog vremena čula sam mu onaj davno utihnuli glas koji pamtim iz djetinjstva i po koji sam, čini se, morala doći ovoliko daleko od kopna.

U neko doba na plažu je sletio galeb i malo posjedio u mojoj blizini. Nije me ni pogledao. Bili smo ravnopravni, on i ja – dva živa stvorenja na obali koje je priroda dobrostivo uvrstila u pejzaž.

Kad sam se vratila na svjetionik i sjela ovo pisati, morala sam ponovno izaći jer sam vidjela da sunce zalazi, a to je trebalo doživjeti izbliza. Popela sam se na malu osmatračnicu na najzapadnijem dijelu otoka – mislim da je to meteorološka stanica – i gledala kako se sunce gasi u moru. I mislila kako čovjek ovdje ima ne pravo, nego obavezu biti bar malo patetičan.

Kad sam se vratila, gospođa Marija donijela mi je povrće iz svog vrta i bocu domaćeg crnog vina. Za dobrodošlicu.

Večerala sam sir, orahe i poklonjene pomidore. Čitala naizmjenice knjigu o Palagruži i Bolest svijeta Tatjane Gromače. Pisala naizmjenice dnevnik i roman, koji je sad neobično pisati ovdje gdje je na snazi neki sasvim drugi svijet od onoga u kojem sam ga pisala dosad.

Onda sam shvatila da je mjesec pun-puncat pa sam opet izašla vani, u noć, na zidine svjetionika. Nikad nisam vidjela toliko traga mjeseca u toliko mora.

19. srpnja 2016.

Da ne pišem ovaj dnevnik, ne bih znala koji je dan i datum. Ne znam ni koliko je sati. Sat nisam ponijela, a mobitel mi ovdje služi samo za fotografiranje. U kutku ekrana za lociranje mreže stalno piše Nema usluge, a ta mi usluga ovdje ionako nije poželjna.

Probudila sam se prije svitanja, a svitanje na Palagruži nije tek tako. Postoji taj jedan trenutak – nije trajao duže od dvije minute – kad se boja neba i mora gotovo izjednače jer nebo koje izranja iz noćnog mraka bude modro prije nego postane plavo. Onda je sve jedno veliko, zajedničko plavetnilo.

Pisala sam dok se nije malo razdanilo, a onda u ruksak spakirala bocu čaja od cimeta i lovora, ručnik, kremu za zaštitnim faktorom i knjigu Svjetionik Gabriela Loidolta (jer je najlaganija od svih koje sam ponijela) pa krenula u obilazak otoka s namjerom da završim na Velom Žalu i okupam se prije nego sunce postane prejako.

I jesam. Kad sam zamahnula da zaplivam, iznenadila me bol u desnom ramenu – vjerojatno posljedica nošenja teškog kofera ovih dana dok sam putovala prema Palagruži. Morala sam plivati penzionerski, bez naglih pokreta, ali ništa nije bilo važno jer je more bilo tu i ja u moru, nakon što smo se godinama izbjegavali. Kad sam shvatila da s otvorenog mora dolaze veći valovi koje je tamo negdje prema Italiji proizveo brod ili tanker u prolazu, legla sam u plićak i pustila da me zapljuskuju i pomiču po pijesku i oblucima prema obali. To je bilo toliko dobro da sam u nekom trenutku počela vriskati od gušta. Jutros je to ionako bila samo moja uvala, samo moja južna strana otoka, tek s ponekim brodom u daljini i galebovima kojima ne moram ništa objašnjavati.

Inače, što se životinjskog svijeta tiče prilično je živo. Najviše je guštera, ali endemičnu pjegavu crno-žutu guštericu još nisam vidjela. Zato sam, i jučer i danas, vidjela zmiju. Svi koji me malo bolje poznaju znaju da se panično bojim zmija, jedino zmija, da ih ne volim vidjeti ni na fotografiji, ali od straha me ovdje spasila knjiga o Palagruži iz koje sam saznala da je talijanski guž (kako je toj crnoj zmiji ime) najplašljivija zmija na svijetu, usto i jedina zmijska vrsta na otoku. Prva koja me čula da dolazim puteljkom pobjegla je glavom bez obzira pa sam zaključila da bi bilo porazno bojati se te zmije više nego što se ona boji mene. I ova druga, koju sam vidjela danas, uspaničila se od mojih koraka i strelovito otklizala uz stijenu. Ima i paukova koji pletu mreže brzinom svjetlosti – kad silaziš stazom, nema je, kad se penješ već je prepletena preko cijelog puteljka, tamo gdje je prije dva sata nije bilo. Cijeli romboidi niti, kao iz priručnika o paucima. Vidjela sam i puno leptira i kukaca koje ne znam identificirati, a mravlje kolonije rade punom parom. Od sve moguće faune dosad ni jedan primjerak nisam vidjela u kući – ne računam li jednu muhu koja je odletjela iz kuhinje brže nego što je tamo došla.

Na Velom žalu čitala sam Loidolta. Knjiga je mračna, ali radnja se odvija na svjetioniku pa bih nabasala tu i tamo na neku rečenicu koja me se tiče. Recimo: Noć počinje i završava, potom dolazi dan; samo dan i noć i maleni doživljaji što me vežu uz određena mjesta – to je moja cjelokupna orijentacija.

Divno je kako pokazatelji vremena ovdje postaju nevažni. Popela sam se s plaže natrag u zgradu kad mi se učinilo da je sunce dovoljno visoko i odmah počela spremati ručak jer sam ogladnjela. Kasnije, kad sam pojela svoju tjesteninu s orasima i maslinovim uljem, uzela sam mobitel da slikam pogled s prozora i shvatila da sam ručala prije jedanaest.

Iz knjige o Palagruži saznajem da je otok dobio ime od helenske riječi PELAGOS (pelagos), odnosno njezine talijanske izvedenice pelagia. Pelagos na grčkom znači more, otvoreno more, debelo more, pučina. Ovo je doista otok pučine. Jedino kopno koje se odavde trenutno nazire jest talijanska obala. Od otoka je za dobre vidljivosti moguće vidjeti Gargano, Sušac, Biševo i Vis, a katkad i Mljet i Pelješac. Kad sam popodne sjela na zidić na jugozapadu, promatrajući more – jer se ništa drugo nije ni imalo za promatrati – prvi sam put vidjela da je zemlja okrugla. Jer tamo daleko na rubu obzorja vidiš da more zapravo ne završava gdje se prestaje vidjeti, nego nastavlja dalje niže od vidljivoga. I lijevi i desni završetak vidokruga zakrivljuju se u blagi luk velike kružnice koje ovdje postaješ svjestan.

Baš kad sam pisala o dojmu Zemljine okruglosti, pokucala je gospođa Marija i pitala me hoću li možda jastoga kojeg je pripremila za ručak. Hoću li jastoga?!? Naravno da hoću. Jastoga za večeru, jer sam ručala prije jedanaest. Osjećam se kao da osvajam jackpot nekoliko puta dnevno.

Popodne je puhao jak vjetar. Tramuntana. Na vidiku nema ni broda ni čovjeka, čak ni galebova. Zbog vjetra se nisam spustila do Velog Žala, ali sam svako malo izlazila i sjedila na zidinama oko zgrade svjetionika, na suncu koje je zbog vjetra bilo blago. Na krestama valova bilo je puno bijele pjene i činilo se kao da cijelo more, odjednom, sa svim svojim sadržajem, raste i izdiže se iz vlastitog dna pa onda opet u njega tone.

U međuvremenu sam pisala i čitala. Prava mjera života, bez sata, bez signala iz vanjskog svijeta, bez kozmetike. Negradsko stanje jednostavnog postojanja u najtočnijoj verziji sebe.

20. srpnja 2016.

Probudili su me galebovi i svjetlo jutra koje se kroz prozorsko staklo prostrlo po krevetu. Ne sunce, nego samo svjetlo jer je prozor spavaće sobe na jugu. Sinoć nisam zatvorila škure iako je bilo vjetrovito jer sam zaključila kako bi bila šteta da nakon buđenja moram prvo ustati i otvoriti prozor da se uvjerim gdje sam. Ovako je sve odmah bilo tu.

Kad se treći dan probudiš na Palagruži, više nema razdoblja privikavanja. Čim otvoriš oči, znaš gdje si i znaš da ne moraš ništa osim onoga što ti se baš hoće. Znaš da si baš tamo gdje trebaš biti i da to nije mala stvar.

Kavu sam opet pila uz kuhinjski prozor na jugozapadnoj strani zgrade. Sad već imam svoje pozicije i svoje male palagruške rituale. Uz prvu kavu ne radim ništa, samo upijam pogled s prozora i razmišljam, ako se divljenje pejzažu i trenutku uopće može nazvati razmišljanjem. Drugu pijem za stolom, dok čitam što sam jučer napisala. Onda čitam neku od knjiga ili pišem ako mi dođe, dok se ne razdani dovoljno da se spustim do mora.

Danas sam u uvali srela Robinzona iz Zagreba. Čovjek je iz Vranjice (kod Trogira) doplovio do Palagruže najmanjim gumenjakom koji sam ikad vidjela. Na obali je razapeo jednako tako minijaturan šator u kojem je proveo noć na Velom žalu. U njemu je mogao spavati jedino sklupčan u fetusnom položaju. Zatekla sam ga za doručkom koji je jeo na zidiću obalne kućice Plovputa, pijući kavu iz limenke, odnosno bivše konzerve graha. Razmijenili smo nekoliko rečenica i složili se oko dvije stvari: da treba slijediti svoje snove i da obluci nigdje nisu tako okrugli kao na Palagruži. Ja sam onda otišla na svoj dio plaže, a on je ostao na svom i nitko nikome nije smetao. To je kao neko nepisano palagruško pravilo – ako i sretneš nekoga, sigurno mu nije do društva jer inače nikad ne bi ovdje ni došao. Ovdje nikome ne treba objašnjavati vrijednost samoće jer smo je svi sami izabrali.

U more sam danas ulazila nekoliko puta. Čim bih legla na oblutke i pročitala nekoliko stranica Loidoltovog Svjetionika, odmah mi se ponovno išlo plivati. More je toliko bistro da vidiš dno s jednog kraja uvale na drugi. Vidiš ga čak i odozgo, s prozora zgrade svjetionika, dakle s devedeset metara nadmorske visine. Možda sam više plivala a manje čitala i zato što je roman premračan za stanje u kojem jesam, ali i dalje ga uporno žvačem jer je svjetoničarski. Doduše, njega čitam samo na plaži. Za stolom u kuhinji čitam Tatjanu Gromaču i Camusove Dnevnike s putovanja, a u krevetu pred spavanje Minijaturisticu Jessie Burton.

U dijelu uvale uz liticu vidjela sam mrtvog galeba koji je očito poginuo noćas jer ga jučer tamo nije bilo. Osim toga, izgledao je kao netko tko je još nedavno bio živ. Možda i nije poginuo nego jednostavno umro. (Krepati je preružna riječ za bilo čiju smrt.) Kako bilo, njegovo je vrijeme završilo. Na Palagruži.

Danas nisam kuhala jer mi je od jučer ostalo juhe, a i pola porcije jastoga s paštom sačuvala sam za danas. Ovdje s hranom treba štedljivo, pogotovo kad je poneseš za sedam dana boravka na svjetioniku a ispadne ih dvanaest. To je dobro jer ne jedeš više nego što ti je zbilja potrebno, a i izazov preživljavanja u divljini s onim što imaš nosi draž pustolovine. Kad sam bila dijete, stalno sam krijumčarila hranu u svoj krevet nalik na brod i zamišljala da negdje isplovljavam i da moram preživjeti s tim zalihama. Sad to ne moram zamišljati.

Popodne sam zadrijemala, a probudila me neshvatljiva buka. Buka zbog koje sam naknadno postala svjesna koliko je ovdje inače tiho. Nešto je silno brundalo i kloparalo pa sam izašla ispred zgrade vidjeti o čemu se radi. Na malu pistu na sjevernoj strani otoka sletio je policijski helikopter koji je (kako sam kasnije saznala) donio opremu tehničarima koji trebaju popraviti stup za radio-vezu. Čini se da je svaki moj strah ovdje nečim preduhitren. Da mi svjetioničar nije posudio knjigu o Palagruži iz koje sam saznala za plašljive zmije, premrla bih od straha kad sam vidjela prvu. Da danas nije stigao taj helikopter, koji je kasnije, kad je uzletio, nevjerojatno brzo nestao iz vidokruga, možda bih se počela bojati što bi se dogodilo da mi zatreba medicinska pomoć. Sad kad sam vidjela da helikopter ovdje može tako brzo doći i otići, i taj potencijalni strah je otpao.

Popodne sam čitala Gromačinu Bolest svijeta i kod dijela gdje piše o krajolicima koji joj nedostaju, a koji nisu tamo gdje se ona nalazi, uz more, zaključila kako je veliki privilegij naći se u krajoliku koji ti je nedostajao – kao ja sada. Sada moja duša vapi za oblicima i bojama od kojih je sazdana, to je njena tajna vrst samoljublja, promatrati ono što ju je oblikovalo, iz čega je izvajana, kao što je glinena statua oblikovana od gline, piše Tatjana. Moju su dušu oblikovali oblici i boje koje ovih dana promatram, iako su to oblici i boje pojačani na n-tu potenciju u odnosu na one iz mojih formativnih godina, multiplicirani do mjere u kojoj sam ih uvijek očekivala. Možda me oblikovalo i ono što sam samo slutila i promatrala u sebi, čemu sam se nadala, sve dok to i izvana ne pronađem.

Večer trećega dana bila je puna iznenađenja. Prvo su me dečki iz susjednog apartmana, Franko i Franjo, tehničari koji su došli popraviti odašiljač, pozvali na sardine i čašu vina, a kad sam krenula k njima na hodniku sam srela gospođu Mariju koja me pitala želim li ribu s gradela za večeru. Želim, naravno. Hoću sve što mi Palagruža pruža.

Kod susjeda sam zatekla i Robinzona iz uvale koji je sad dobio i ime: Tomislav. Zanimalo ih je što ja radim sama na Palagruži, što jednu ženu uopće navede na takvu odluku. Trebao mi je mir i izolacija, odgovaram, bez puno objašnjavanja. Mene bi moja žena ubila da je ovdje dovedem, kaže jedan od njih. Vjerojatno misle da iza mog dolaska ovamo stoji neka teška drama koja ne sluti na dobro – jer Palagruža je puna strmoglavih litica pogodnih za suicidalne usamljenice. Ili su tako mislili u početku, dok nisu shvatili koliko sam ovdje sretna – a tako sretne žene ne bacaju se s litice.

Kad je razgovor skrenuo na političke teme, zahvalila sam im se i rekla da idem pisati. Politika na Palagruži odjekuje kao zločin. Na stolu u mojoj kuhinji dočekale su me dvije pečene ribe i zdjelica salate. Jednu sam ribu pojela odmah, a drugu ostavila za sutrašnji ručak. Onda sam pisala svoj gradski roman, čiju bih radnju sad najradije izmjestila na svjetionik, što je neizvedivo. Moji bi junaci morali prvo dobro prolupati.

21. srpnja 2016.

Jutros sam spavala nešto duže jer sam se tijekom noći budila, čitala, fotografirala mjesec u moru. Divno je kad postane nebitno koliko spavaš i kad se budiš, i kad nesanicu možeš okrenuti u svoju korist znajući da vremena za nadoknadu sna ima koliko hoćeš.

Preskočila sam ritual jutarnjeg čitanja i odmah nakon kave uputila se do uvale, da me kasnije ne zatekne prejako sunce. Danas dolje nije bilo nikoga. Robinzon Tomislav sklopio je svoj šatorčić i otisnuo se svojim dječjim gumenjakom prema Visu. Nije bilo čak ni broda Tonka, koji se ovih dana sidrio nasuprot Velom Žalu. Samo dva galeba i ja.

Dan je bezgrešno vedar i sunčan, a u uvali je jutros bila bonaca. Na nebu je bio tek jedan bijeli čuperak od oblaka, a onda se i on rasplinuo. Nisam ništa čitala na plaži, iako sam ponijela Virginiju Woolf. Jednostavno mi se jutros činilo besmislenim uranjati u bilo koji drugi svijet kad imam taj pred sobom. Plivala sam, a onda bih se kao kit nasukala na oblutke da se osušim – pa onda opet natrag u more. Za mene, kojoj je hodanje po ravnom oko jarunskog jezera jedina fizička aktivnost, ovo je žestoki trening. Jer nakon sveg tog plivanja treba se uspeti natrag do svjetionikovih devedeset metara nadmorske visine strmom kozjom stazom po suncu. To je dvadesetak minuta ozbiljnog planinarenja ne računamo li povremena stajanja da se smanji opterećenje na srce i da pluća dođu do zraka. Tenisice ovdje zlata vrijede. Nakon četiri dana plivanja, spuštanja i pentranja osjećam neke mišiće koji dugo nisu bili u uporabi. To je ugodna bol na kojoj je tijelo zahvalno.

Penjući se, imam dobar pogled na Malu Palagružu. Bilo bi lijepo i nju posjetiti, ali ne znam kako osim plivajući. Toliko odvažna ipak nisam. U knjizi Branka Kirigina pročitala sam da su Vela i Mala (Molo) Palagruža bile jedan otok i da je prema istraživačima klimatskih promjena razina Jadranskog mora bila petnaest metara niža nego danas. Danas je more između Vele i Mole Palagruže duboko oko dvanaest metara, što znači da je najniži dio nekad jedinstvenog otoka, onaj koji je sad pod morem, bio visok samo tri metra.

Čitanje sam nadoknadila popodne, nakon spavanja. Odustala sam od Camusovih Dnevnika s putovanja na 28. stranici, gdje piše: Osjećam tugu što sam tako ranjiv. Za 25 godina bit će mi 57. Preostaje mi dakle 25 godina da stvorim svoje djelo i ono što tražim. Zatim starost i smrt.

To mi je bilo tužno jer Camus nije doživio ni starost ni tih 57 do kojih je planirao napisati sve što je namjeravao. Poginuo je u četrdeset sedmoj, u automobilskoj nesreći. Moj B. umro je u četrdeset osmoj, s tri nedovršena romana. Nije mi se razmišljalo o preranim smrtima i nedovršenim djelima pa sam izašla u šetnju. Vjetar se danas potpuno pritajio i cijeli je dan toliko tiho da počneš sumnjati u vlastiti sluh.

Pred zgradom sam srela Mariju i Nikolu. Rekli su mi da su galebovi koji su sada na otoku oni koji su se prekasno izlegli pa nisu otišli na vrijeme. Galebovi na Palagružu dolaze krajem godine, gnijezde se u proljeće, a kad mladi stasaju za let, početkom srpnja, svi napuštaju Palagružu. Oni koji zaostanu pa ne odu, ne mogu preživjeti. Mlade galebove koji ne mogu odletjeti njihovi roditelji ne ostavljaju, vjerojatno znajući da će ih to koštati života. Jedan od takvih je onaj kojeg sam jučer vidjela na plaži.

Svjetioničar Nikola dopustio mi je da odem gore, na lanternu. Bilo bi suludo doći na svjetionik a ne vidjeti ono što mu daje smisao. Penjala sam se prvo spiralnim stubama do zadnjeg kata, a onda malim drvenim ljestvama na vrhu kojih su stropna vratašca koja treba podignuti da se uđe u zadnju etažu prije kupole. Do kupole vode još jedne metalne ljestve. Stvarno je poseban doživljaj ući u tu okruglu prostorijicu staklenih stijena, u centru koje se velika lampa okreće u jednoličnom ritmu, tiho zujeći i proizvodeći svjetlo koje je brodovima u prolazu životno važno. Zanimljivo je da je i dan-danas u uporabi isti rasvjetni uređaj s osmerokutnom prizmom i plankonveksnom lećom koji je 1873. godine u Parizu izradio Henry Epoulte. Pogled je neprocjenjiv jer se samo s tog mjesta dobro vidi sva pučina odjednom, sa svih strana otoka. Međutim, gore je toliko vruće da se ne da dugo izdržati. Uspjela sam ipak okinuti nekoliko fotografija.

Kad čujem kucanje na vratima predvečer, već znam da mi Marija nosi nešto za jelo. «Evo, skuhala sam malo za večeru», kaže, i unosi u kuhinju dvije tećice. U jednoj je riblja juha, u drugoj lešo riba. To je to malo. Marija ne želi ništa zauzvrat, jednostavno se vodi logikom gdje ima za troje, ima i za četvero, a ja ne znam kako bih joj se odužila. Moj prehrambeni plan skromnog raspoređivanja zaliha na dvanaest dana pokazao se potpuno neutemeljenim. Usto svaki dan jedem nešto iz mora, a ovdje nema ništa logičnije. U roman koji ovdje pišem obavezno ide zahvala obitelji Žuvela. Gostili su morskim delicijama jednu spisateljicu koja je na Palagruži namjeravala preživjeti na riži, leći i juhama iz vrećice.

Već oko pola deset cijela je kuća utihnula. Zahvaljujući popodnevnom spavanju, mogla sam u toj tišini još do dugo u noć pisati i osluškivati vjetar koji se pojavio odmah nakon zalaska sunca. A vjetar je ovdje navečer poželjan – jer kad ima njega, nema komaraca.

22. srpnja 2016.

Da je ostalo po starom i da u dolasku nisam dva dana čekala na transfer, sutra bih morala otići. Ta mi se misao sad čini toliko zastrašujućom da ne znam kako bih uopće izašla na kraj s takvim epilogom. U sljedećih osam dana, koliko još ostajem, mogu se pripremiti za rastanak s Palagružom.

Zašto je meni ovdje tako dobro? Ovdje nestaje sve čemu prava, istinska ja pružam otpor pa postojim olakšana za taj teret – iako ga inače, u uobičajenim životnim okolnostima, znam nositi gotovo s lakoćom, kao da nije teret nego sam ga preimenovala u nešto laganije. To je više stvar prilagodbe, naučene praktične snalažljivosti, nego urođene vještine. Većinu vremena prilagođavam se onome što se zbiva, a ovdje mi ta vještina uopće nije potrebna. Ovdje se nemam čemu prilagođavati jer mi je sve jedna neprestana prirodnost, lakoća, iskonski život bez imalo napora i truda. Najpreciznija verzija pravog, dubokog postojanja.

Drugo, meni je samoća potrebna koliko i ljudi. Samoća u pravom smislu te riječi – da me nitko ne može nazvati, dozvati, izazivati na zajedništvo, probijati opnu mira koji se, kad sam sama, razvija poput fotografija u tamnoj komori evoluirajući u onaj poželjan nemir koji me tjera da pišem. Nemir koji nije uzalud.

Treće, nema nikakvih zagađenja izvana. Zadnjih pet dana nemam pojma što se događa u svijetu, u Hrvatskoj, u kuloarima i izvan njih – i shvaćam koliko sam inače predozirana informacijama o stvarima koje ne mogu promijeniti, a uznemiruju me i rastužuju. Možda je to oblik intelektualnog snobizma, ne znam, ali nećemo ni svijet ni ja ništa izgubiti ako se dvanaest dana pravimo da onaj drugi ne postoji. Ja ću sasvim sigurno biti na dobitku, a svijet moj izostanak neće ni primijetiti. Ovdje su na snazi svakodnevne male vijesti koje u izolaciji postaju uzbudljivije od bilo čega što se možda događa tamo vani, na ovim i onim kopnima: Marija i Tomislav ulovili su jutros golemog ugora dugačkog otprilike metar i pol i teškog desetak kila; policijski brod došao je po tehničare koji su radili na odašiljaču i odveo ih na kopno jer su završili posao; na svjetionik se nakratko popela grupica Slovenaca koji su se ukotvili dolje u uvali; puše lagani maestral. Benigne i neškodljive vijesti koje u dan unose razliku.

Četvrto, meni je priroda samo uz more. Puno mora. Mogu se diviti i drugim krajolicima, ali ne mogu se u njima ovako osjećati. Valjda svatko od nas ima svoje duhovno stanište, prirodno podneblje koje ga iznutra hrani i uvrštava u sebe kao lokalnu biljku ili životinju koja nije strano nego pripadajuće tijelo. E pa meni je to ovakvo mjesto.

Našlo bi se još razloga: izostanak razloga za dotjerivanje, nevažnost odjeće, neznanje o tome koliko je sati i koji je dan, nepostojanje obaveza, slijeđenje prirodnog ritma tijela u potrebi za spavanjem i hranom, osjećaj slobode u izolaciji, suvišnost ključeva, izostanak agresivnih zvukova, prizora, dijaloga, digitalnih prozorčića, pravo na zanesenost, nepostojanje viška izbora.

Palagružo, volim te.

Jutros sam shvatila da je more u vali svaki dan drukčije i bude mi žao što ne znam prepoznati ni imenovati vjetrove koji ga mijenjaju. Od svjetioničara Nikole saznala sam da je ovo danas bio maestral – iako, na Palagruži vjetrovi ponekad i po tri puta na dan mijenjaju smjer bez nekog pravila. Trebalo bi puno prostora da se nabroje i opišu specifičnosti ovdašnje klime – bit će dovoljno reći da je jedinstvena u svijetu.

Prvi dio jutra dolje opet nije bilo žive duše, a onda se u uvali ukotvio brod sa slovenskom zastavom. S krme su spustili gumenjak i iskrcali se na otok – dva muškarca, tri žene, dječak i djevojčica. Doživjela sam to gotovo kao neprijateljsku invaziju, misleći kako će sad moja plaža odjednom postati prenapučena. No brzo su me ostavili samu jer su se uputili gore, na svjetionik. Prije toga raspitali su se kako sam tamo uopće dospjela. Čini se da ljudi koji me zateknu u uvali u prvi mah pomisle da sam tamo doplivala nakon brodoloma, a kad saznaju da sam došla svojom voljom počnu me promatrati kao rijetku životinju u zoološkom vrtu.

Popodne ne idem ponovno plivati, jednostavno mi se ostaje u i oko zgrade. Čitam nekoliko knjiga naizmjenice i pišem s lakoćom – posebno ovaj dnevnik za koji nisam mislila da bi mogao poprimiti razmjere koje poprima. Valjda nastojim spasiti ovo iskustvo na sve moguće načine: riječima, fotografijama i dojmovima koji se talože mimo riječi i slika. Vjerojatno ću, kad se vratim u civilizaciju, ljudima oko sebe danima dosađivati opisujući im neopisivo, kao neslužbena ambasadorica Palagruže.

Popodne sam prošetala do Salamandrije, gdje su ostaci rimske utvrde i crkve sv. Mihovila. Tamo Marija Žuvela ima svoj vrt, s pomidorima, kukumarima i paprikom. Danas mi je opet dala cijelu zdjelu svog povrća, uzgojenog na palagruškom dolomitnom tlu i u klimi gotovo bez ikakvih oborina. Kunem se da ima drukčiji okus od povrća uzgojenog drugdje.

Odozgo vidim da je uvala u suton puna usidrenih brodova. Jedan je turistički, a drugo su korčulanski ribari koji su u akvatoriju bacili parangale i mreže pa će u zoru pokupiti svoj ulov.

Večeras je nad morem neka izmaglica zbog koje zalazak sunca izgleda impresionistički. Od pet mojih dosadašnjih palagruških sutona ni jedan nije bio isti.

23. srpnja 2016.

Budim se ranije nego zadnjih nekoliko dana pa se do uvale spuštam prije izlaska sunca. U svitanje i u suton otok je najljepši. Sve je prigušeno i pomalo snovito – i boje, i ono malo rijetkih zvukova. Nema vjetra pa su moji koraci po stazi i kasnije po oblucima jedini zvuk u krugu od ne znam koliko milja.

Nigdje nisam vidjela ovako okrugle oblutke. U knjizi Branka Kirigina piše da su ih korčulanski ribari nosili kući kako bi njima igrali na balote. Upravo jedan takav, veličine balote, pronađen na Velom žalu, stoji mi na kuhinjskom prozoru. Bit će teško odlučiti hoću li ga ponijeti u Zagreb ili ostaviti ovdje gdje pripada.

Još me jedan podatak iz te knjige danas iznenadio: na ovom otoku nitko se nikad nije rodio, i nikad nitko nije umro prirodnom smrću. Pogibija je bilo – od stradanja zbog odrona stijena s litica i od mina zaostalih iz rata pa do ribarskih i ronilačkih nesreća, slučajnih padanja s litica kao i namjernih sunovraćenja. U davnim vremenima bilo je i nasilnih smrti – u vrijeme gradnje svjetionika pronađen je kostur sa strijelom zabodenom u prsa. No smrti ima posvuda i svakakvih – jedinstven je podatak da nitko nikad nije mogao i ne može reći da se rodio na Palagruži.

Na Veli Žal, nakon prvotnog kristalnog mira, neočekivano stižu valovi. Veliki, oni koji ispiru oblutke do pola plaže i mnoge od njih povlače u more. Ne moraš ni ulaziti, dovoljno je da sjedneš ili legneš na obalu i pustiš da te zapljuskuju. No morala sam malo i plivati. Poslije sam se ispružila na suhom dijelu plaže sa Svjetionikom Virginije Woolf. Gospođa Ramsay i ja u sličnom smo raspoloženju: Jer sad ne mora misliti ni o kome. Može biti na miru sama sa sobom. A to bijaše ono za čime je u posljednje vrijeme sve više osjećala potrebu – misliti; zapravo, ne ni misliti. Šutjeti, biti sama. Sve bivanje i djelovanje, skupo, blistavo, zvučno, ishlapjelo bi; i čovjek bi se sveo, s osjećajem ozbiljnosti, na vlastito biće, na klinastu srž tmine, na nešto ostalima nevidljivo.

Poznajem dosta ljudi koji ne znaju biti sami, a danas sam baš bila zahvalna što nisam od te vrste. Sjetila sam se jedne rečenice iz B.-ove drame «Hrvatski slavuj»: Čovjek katkad mora stati i provjeriti ulje u svjetiljkama. Upravo to radim posljednjih dana: provjeravam ulje u svojim svjetiljkama.

U uvali je bila ukotvljena neka fensi jahta koja mi se činila bezopasnom, sve dok nisam uočila sa se ljudi s nje spuštaju u gumenjak i kreću prema obali. Kad se na žalu iskrcalo četvero odraslih i četvero male djece koja su vriskala, skakala, plakala, prskala i radila sve ono što mala djeca na plaži uobičajeno rade, shvatila sam da je vrijeme da se pokupim i odem. Srećom pa sam se dolje spustila dovoljno rano da iskoristim svoj odlomak mira uz more.

Putem do svjetionika dosjetila sam se da bih od pomidora, paprika i kapule što mi ih je jučer donijela Marija mogla skuhati šalšu, jedno od mojih omiljenih ljetnih jela. Cijeli je stan zamirisao po tim posebnim palagruškim pomidorima, a šalša mi nikad nije ispala bolje. Baš kad sam dovršavala paštu s kojom ću je pojesti (u mome Trogiru to se zove manistra na pome), čula sam kucanje na vratima. Marija nosi bocu domaćeg crnog vina koje mi šalje Nikola. Poslije ručka odvažno sam napunila čašu onim iz prethodne boce koje se već približavalo dnu. Vino na Palagruži dio je prehrambenog rituala a ne alkohol.

Saznajem da je Marija iz Varaždinskih Toplica. Kontinentalka na Palagruži, a barata ovim otokom i njegovim mogućnostima kao da nikad nije znala ni za jedan drugi svijet. Od ribolova i ubiranja školjaka koje sprema kao da se rodila na brodu, do mediteranskog vrta i kiseljenja kapara, kojih u sezoni nabere tristotinjak kila – Marija je svladala sve što je danas čini fetivom otočankom. Čak i korčulanski dijalekt. Gdje me baciš, ja se tu snađem, kaže. Sina Tomislava, danas svjetioničara, donijela je na otok kad su mu bila dva mjeseca. Nije bio cijepljen dok nije krenuo u školu.

Vijest dana je da su u susjedni apartman stigli gosti. Par Čeha, Ana i Martin, s kojima sam se na vratima nakratko upoznala, a onda se svatko povukao u svoju izolaciju. Sad nas je na otoku šestero, ali ovdje nitko nikome ne smeta pa se nadam da će i novopridošli par poštovati taj palagruški kodeks. Rezoluciju o svačijoj samoći.

Tek sam danas popodne shvatila da je prozorski podest u kuhinji dovoljno širok da mogu na njemu sjediti i popodne loviti još malo sunca čitajući umjesto da sjedim vani na zidinama. Ponestaje mi knjiga jer sam i njih, kao i hrane, ponijela za tjedan dana. Srećom, u maloj svjetioničkoj biblioteci za prvu pomoć pronašla sam, gle čuda, Kalendar Maja Zorana Ferića, i to s posvetom svjetioniku. Njega sam čitala popodne na prozoru. Zapravo gutala jer me roman već nakon prvih pet-šest stranica zgrabio i uvukao u sebe.

Već sam obećala Mariji i Nikoli poslati neku svoju knjigu za biblioteku na svjetioniku, pa će možda jednom netko u ormariću u hodniku posegnuti za njom kao ja danas za Ferićevom. Da se mene pita, ovdje bi trebalo osnovati rezidenciju za pisce. Vjerojatno bismo učas imali žanr svjetioničarskog romana u domaćoj književnosti.

24. srpnja 2016.

Jutros sam kavu pila na zidinama ispred kuće; okvir prozora bio mi je malo jer je sve vani izgledalo drukčije pa mi je trebao širi pogled. Sa zapada se nešto valja pa je nad morem izmaglica koja se spaja s tamnim oblacima, a na druge tri strane svijeta potpuno drukčija slika. Na istoku je vedro i mirno, dok je na jugu i sjeveru more samo malo namreškano, s nedužnim bijelim oblačcima iznad – za razliku od onih na zapadu koji djeluju prijeteće. Nekoliko vremenskih prilika odjednom – samo se okreneš tamo gdje su one koje ti najviše odgovaraju. Meni se sviđao zapad. Otkako sam stigla, potajno se nadam barem jednoj pravoj neveri na Palagruži, da doživim i to prije nego odem. Mogućnost kiše ovdje je minimalna jer ovo je otok gotovo bez oborina – dogode se eventualno nekoliko puta godišnje. Padne li kiša dok sam ovdje, bit ću zbilja počašćena.

Rano sam se uputila do Velog Žala, misleći kako se sad, kad su na svjetionik pristigli i drugi gosti, moram pripremiti i naviknuti na dijeljenje uvale s nekim. Po paukovim nitima razapetim preko puteljka znala sam da nisu tamo prošli prije mene, ali nisu se pojavili ni kasnije za tih nekoliko sati koje sam provela dolje. Možda su otišli u uvalu na sjevernoj strani, a možda ih je i tramuntana koja stiže sa zapada uplašila. Kako bilo, opet sam imala uvalu za sebe.

Na žalu je bio novi nastradali galeb, ovaj put na samoj obali a ne uz liticu kao onaj prvi. Nisam ga mogla ostaviti tako u nemilosti sunca i valova pa sam ga sahranila pod oblucima.

Plaža je danas izgledala posve drukčije – valovi su noćas napravili neku vrstu serpentina od žala formirajući prirodne ležaljke u koje se možeš zavaliti u polusjedeći položaj. Idealno za čitanje, da sam ponijela knjigu – ali nisam jer mi dobro dođe nekoliko sati bez rečenica, i tuđih i vlastitih, da se potpuno usredotočim na svijet oko sebe i malo skinem s književnosti.

Dok sam ronila, ispod mene je prošao ugor. Na sreću, ne onoliki kolikog su neki dan ulovili Marija i Tomislav jer bih ga doživjela kao morsku neman, nego jedan sasvim umjeren ugor koji u usporedbi s onim izgleda kao nedonošče.

Među stijenama na rubu plaže našla sam nešto priljepaka, ali bez noža im nisam mogla ništa. Kao djeca gulili smo ih sa stijena i jeli sirove – što bih ovih dana mogla ponoviti ponesem li nož u uvalu. Ne znam odakle mi taj robinzonski nagon, možda iz stripova iz djetinjstva u kojima su komandant Mark, Tarzan, Žalosna Sova i svi oni silni Indijanci živjeli od divljači koju su ubijali putem i onda je pekli negdje u preriji na otvorenom, a meni je to izgledalo kao najromantičnija moguća pustolovina.

Naravno da mi ti priljepci nisu potrebni. Hrane imam i više nego mi treba. Gospođa Marija jutros mi je rekla da ne kuham ništa jer da ona danas sprema musaku. Zbilja ne znam čime sam ovo zaslužila – Žuvelini me tetoše kao da sam im rod.

Popodne je od prijeteće nevere ostao samo vjetar. Oni tamni oblaci sa zapada prošli su negdje mimo otoka, a zadržala se samo mliječna izmaglica i jaka tramuntana. U knjizi o Palagruži nalazim opis palagruške klime iz pera Richarda Francisa Burtona, s kraja devetnaestog stoljeća: Premala da privuče oblake, Palagruža je u narodnom jeziku ‘Spartivento’, ili ‘razdjelnica vjetrova’. Gledaš kako s lijeve i desne strane okrutne oluje haraju samo na nekoliko milja udaljenosti, zatim kiše koje potapaju Dalmatinske i Apulske obale.

I točno je tako – kao da je Palagruža samo osmatračnica za tuđe vremenske nepogode. Iako je vrijeme ovdje iz sata u sat neočekivano i drukčije, sve su te ruže vjetrova i promjene neba pitome i otoku ne čine nažao.

Predvečer sam izašla na vjetar. Nisam mogla ne pomisliti kako bi B. sad uživao. Stvarno je volio vjetar. Imam jednu njegovu fotografiju na kojoj je ta ljubav uhvaćena, s kosom koju mu vjetar raznosi na sve strane i licem na kojem se vidi koliko uživa. Uživala sam i ja danas na tramuntani, umjesto njega, umjesto svih koji ne mogu ovo doživjeti.

Htjela sam se spustiti do uvale na sjevernoj strani u kojoj još nisam bila, ali kad sam se kod Marije raspitivala kojim putem tamo doći, objasnila mi je da je puteljak nesiguran i strm, a i da se na toj plaži često odronjava kamenje. Mislim da sam odustala samo privremeno.

Od Marije sam dobila teglicu kapara. Da probate, da vidite kakve su, kaže mi – valjda jer sam joj najavila da ću na odlasku kupiti njezinih kapara pa joj se čini poštenim da znam što kupujem. Sad kad sam ih probala, razmišljam koliko toga mogu ponijeti za Zagreb.

Navečer, čim upalim svjetlo – a to je oko pola devet jer je sve dotad svjetla u kuhinji dovoljno – moram pritvoriti škure jer na zgradi ne smije biti više otvorenog svjetla od onog koje dolazi s lanterne. Sad je tramuntana među tim pritvorenim škurama kao melodija.

25. srpnja 2016.

Postajem radosni luđak koji se udaljava i osamostaljuje u svom kutu, u svom beskraju, piše Danijel Dragojević u ”Razdoblju karbona”.

To je jedina već pročitana knjiga koju sam ponijela na otok, i s njom sad shvaćam da je poeziji ovdje kao doma. Tuđoj, naravno. Ja sam preobzirna da bih je kvarila, izuzmem li tinejdžerske godine u kojima sam sam je još doživljavala dovoljno olako da je se usudim pisati. (Nadam se da su svi tragovi o njezinom postojanju uništeni.)

Ovdje, gdje god se okreneš, ima neki stih. Njih prešućujem, ili ih nekako zakamufliram u prozu.

Odgovorno tvrdim da ovdje dva dana vrijeme nije bilo isto. Svaki dan neko iznenađenje. Na pustoj plaži sunce se jutros pritajilo iznad pamučastih bijelih oblaka, koji su za promjenu činili lijepu hladovinu. Onda je iz tih oblaka, tako bijelih, iznenada počelo sipiti nešto nalik na kišu. To nešto samo je prskalo i ugodno osvježavalo pa sam ostala na Velom Žalu iako sam se već bila počela spremati za odlazak. Ispružila sam se na oblucima i pustila da pada po meni, što god bilo, pamteći kako sam jučer napisala da ću se osjećati počašćenom ako kiša padne dok ovdje boravim. I evo. Osjećaj da je priroda pristala na mene i prihvatila me kao dio pejzaža, kao živo stvorenje koje se uklapa u cjelinu, potpuno mi je nov – a imam ga otkad sam se iskrcala na otok. Danas pod tom kišicom još i više. Zanimljivo je da sam kasnije, kad sam se popela na svjetionik, saznala da gore nije padalo ništa.

Putem natrag srela sam susjede Čehe koji su se uputili u šetnju. Da me oni nisu pitali jesam li osjetila drops on the skin, još bih pomislila da sam kišu u uvali umislila. Kad sam ih pitala za prve impresije, rekli su: This island is very good for sleeping. We slept all day yesterday. Kakva šteta, pomislih – prespavati jedan od sedam dana na Palagruži. Nedugo poslije vratili su se u svoj stan i opet cijeli dan nisu izlazili. Možda im je pogled s prozora sasvim dovoljan.

Danas u knjizi Branka Kirigina čitam o gradnji svjetionika koja je počela 1874. i trajala godinu dana. Iako su ovdje napravili kamenolom, graditelji su brzo zaključili da je palagruški kamen pretvrd za gradnju – sve su se alatke lomile na njemu – pa su dovozili brački, od kojeg je zgrada na koncu izgrađena. Sad kad znam kakav je put od Velog Žala do vrha Palagruže, teško mi je uopće zamisliti da su sav taj kamen gore donijeli ljudi na svojim leđima, uz malu pomoć jedne mule, dok još nije bilo žičare.

Popodne ipak nisam izdržala da ne odem pogledati Staru Vlaku, uvalu na sjevernoj strani otoka. Do nje se trebalo probiti puteljkom znatno užim od onoga koji vodi do Velog Žala, a usto još i bogato prepletenim paukovim mrežama jer neko vrijeme očito nitko nije ovdje prolazio. Naoružala sam se prutom nađenim usput i ispričavala se paukovima što im uništavam vez – ali drugog načina da se probijem nije bilo. Pogled na uvalu je zbilja nestvaran i bila bi velika šteta da sam ga propustila. Ipak se (zasad) nisam spustila skroz do mora jer su me upozorili da se dolje ide na vlastitu odgovornost, a i očito je da na tu plažu često padaju kamene gromade s litice. Puna ih je uvala. I tu, iznad Stare Vlake, vrijeme me opet iznenadilo. Iako je na pučini bilo mirno, u uvali, koja je prilično uska i potpuno uvučena u otok, bučili su golemi valovi. Nemoguće je objasniti kako i zašto – ali vidjela sam to svojim očima, pa još i snimila da budem sigurna da nisam izmaštala.

Na povratku mi je zamirisala riba s gradela, ulovljena jutros, koju je Tomislav pekao za večeru. Naravno da su se dvije pekle za mene. Nakon gole riže s maslinovim uljem koju sam pojela za ručak, bila je to gozba za prste polizat. S uključenom bevandom.

Danas sam prvi put sjela za laptop tek kad sam morala upaliti svjetlo i pritvoriti škure. Sad kad su mi ostala samo četiri cijela dana na Palagruži, pišem kad padne noć i kad više ne mogu tumarati naokolo. Svaka čast književnosti, ali ona je svugdje – a Palagruža je samo na Palagruži.

26. srpnja 2016.

Danas saznajem da ipak nisam prva žena u ovih više od deset godina, koliko se apartmani na svjetioniku iznajmljuju, koja je na Palagružu došla sama. Prije nekoliko godina bila je jedna mlada liječnica iz Njemačke. Nije da sam se natjecala za tu titulu, drago mi je znati da nas ima još. Zasad samo dvije.

Sve se lakše penjem natrag na svjetionik – čini se da sam stekla kondiciju. Zato sam danas dva puta išla do Velog Žala. Prvi put ujutro, kao i obično, a onda opet u smiraj dana, kad sam ponovno otišla i do Stare Vlake, pa onda još i do Marijinog vrta na Salamandriji. Marija je baš zalijevala vrt pa mi je odmah tutnula nekoliko pomidora i krastavaca, i još napomenula: Ne kuhajte ništa za večeru, ja kuham brudet.

Na putu do Stare Vlake opet nevjerojatna pletiva paukovih mreža, od jučer do danas. Bilo mi je lakše sklanjati ih da prođem znajući da tako brzo ispletu nove. Danas su se pojavili i narančasti i žuti leptiri, puno njih. Zalijetali su se u mene – neočekivanu prepreku na svojoj putanji.

U Staroj Vlaki opet neobjašnjivi valovi. Tamo se u moru mrijeste glagoli koji još nisu izmišljeni.

Sad se već mirim s tim da mi je ostalo tek nekoliko dana Palagruže pa računam da je šteta boraviti u kući i koristim svaki trenutak za tumaranje otokom. Povukla sam se samo na nekoliko sati, u vrijeme najveće žege. Tih nekoliko sati u kući čitam. Danas opet Ferića. Kuhinjski prozor služi mi kao mini-terasa. Sjednem na podest i odmah imam osjećaj kao da sam vani a ne u kući. Moji susjedi, čini se, otok doživljavaju sasvim drukčije. Kao da ga se plaše. Nema ih ni u jednoj ni u drugoj uvali, na puteljcima, oko svjetionika, čak ni na prozoru. Danas su nakratko izmiljeli tek kad je sunce zalazilo. Otišli su do meteorološke stanice koja je stotinjak metara udaljena od zgrade i odmah se vratili u stan. Kako bilo, uzalud sam se brinula da će s drugim gostima nastati gužva na otoku.

Jutros na Velom Žalu švrljala sam po uvali tražeći komadiće drva, kamena i žice na kojima je more ostavilo potpis. Materijal za uspomene. Nisam ni primijetila da se obali približavaju gigantski valovi koje je negdje u daljini proizvela neka grdosija od broda. Dok sam se vratila do svoje pozicije, more mi je odnijelo i ruksak i ručnik koje sam onda skupljala plivajući. Srećom pa mobitel ne nosim na plažu.

Pomalo odustajem od fotografiranja. Kakvu god sliku da ulovim, ne prenosi dovoljno dobro stvarnu ljepotu okruženja. Svaka mi djeluje kao da ću, kad ih budem pokazivala, morati dodatno objašnjavati da sve u stvarnosti izgleda još bolje. To nisu trebale biti nikakve umjetničke fotografije, samo dokumentarne – ali nisu čak ni to nego samo slabašna interpretacija jave.

I dalje me prati nevjerojatna lakoća iskonskog življenja. Kao da sam iz arhive ranog djetinjstva izvukla početno stanje i vratila se u njega: traperice odrezane u kratke hlače, nevažna majica, bosa stopala ili tenisice ako krenem dalje od zgrade. Ne da nemam nikakvu kozmetiku, nego mi je toaletni ormarić u kupaonici komično prazan: četka za kosu, četkica i pasta za zube i gel za tuširanje koji mi služi i kao šampon. Olakšana za sve moguće preparate, potamnjele kože i raščupane kose, hodam naokolo kao domorotkinja, i vidim sebe iznutra umjesto izvana.

Vjetar se danas smirio pa je tišina gotovo sakralna. Gore, na svjetioniku, imaš osjećaj da si na pola puta od neba do mora i da si se svemiru približio najviše što se može. Pogotovo noću, kad zvijezde izađu na vidjelo.

27. srpnja 2016.

Kad ispisujem novi datum, nije mi svejedno. Nakon ovog dana, preostaju mi još samo dva na Palagruži. Ne cendram, shvaćam da je ovo pauza od stvarnoga života koja ne može dugo potrajati i da je i dvanaest ovakvih dana pravi blagoslov.

Budim se dovoljno rano da prije sunca otpješačim do uvale. Po položaju ruku vidim da me s ukotvljenog broda netko proučava dalekozorom pa odmah ulazim u more i ostajem tamo dok znatiželjnik ne odustane. Brod uskoro diže sidro i otplovljava prema Italiji. Uvala je opet samo moja.

U neko doba – po položaju sunca računam da je moglo biti oko deset – na Veli Žal iznenada se spuštaju Ana i Martin, susjedi Česi. Jeste li sigurni da vam nećemo smetati?, pitaju. Zbog tog obzira odmah su mi postali dragi. Ma naravno da nećete. Nakon deset dana možda je vrijeme za ljude, odgovaram. Are you sure?, pita me Martin, i onda se svi troje smijemo jer znamo da je pristajanje na društvo ovdje stvar pristojnosti a ne izbora.

Malo smo popričali, a onda sam zaključila da je njihov red da budu sami u uvali pa sam ih ostavila na miru da uživaju u onome u čemu ja uživam već deset dana, izuzmemo li jednu invaziju djece i jednog Robinzona.

Putem do svjetionika ima nekoliko klupa, postavljenih na mjestima gdje je pogled na uvalu ili na pučinu najimpresivniji. Danas sam prvi put malo posjedila na svakoj, upijajući pejzaž duboko u memoriju.

Dok sam spremala ručak, iznenadio me telefonski poziv. Trebalo mi je vremena da shvatim da je to zbilja moj mobitel i da me netko dobio ovdje. Zove prijateljica koja je na putu prema Trogiru i misli da sam ja tamo. Obje smo iznenađene što me uspjela dobiti na Palagruži. Vanjski svijet oglasio se telefonskom zvonjavom da me pripremi na povratak.

Kad neko vrijeme ne koristiš telefon, upadneš u epistolarno stanje. Odavde bi bilo prirodno ljudima pisati pisma. Možda je i cijeli ovaj dnevnik upravo to – dugačko pismo u omotnici bez adrese, kao u onoj bajci Karela Čapeka.

Popodne, nakon što sam jela, odspavala i čitala, krećem do vidikovca s kojeg se vidi Veli Žal da procijenim situaciju i vidim ima li se smisla spuštati dolje. Čim sam izašla iz stana, Žuvelini me zovu na lubenicu. Shvatim da nisam jela voće otkad sam stigla, a nisu ni oni dugo – voće je ovdje prava rijetkost. Lubenicu su Marija i Tomislav dobili jutros od ribara s kojima su se sreli na otvorenom moru.

Dok jedemo slasnu lubenicu, pokušavam ih nagovoriti da me povedu u ribolov sutra, ali ne ide. Barka je premala i za njih dvoje, a usto još prekrcana parangalima i mrežama. Tomislav nudi alternativu: plovidba sutra popodne oko cijele Palagruže. To bi zbilja bilo sjajno jer je dobar dio otoka nepristupačan i može se vidjeti samo s mora.

S vidikovca vidim da je u uvali usidreno pet brodova pa se ipak ne spuštam. Odlazim do zamjenske Stare Vlake, švrljam još dublje sjevernom stranom i preskačem cijele magistrale mrava koji spremaju zimnicu. Guštere više i ne primjećujem. Oni su ipak najbrojnija životinjska vrsta na otoku. Maleni su, mršavi i potpuno bezazleni. Ima ih svugdje osim u kući.

U suton, opet sjedim na zidinama svjetionika. Kamen je topao od cjelodnevnog sunca.

Nikola mi priča o magarcu dodijeljenom svjetioničarima kako bi im, dok još nije bilo žičare, bio ispomoć u nošenju tereta od Velog Žala do svjetionika. No magarac zanimljivog imena Mercedes vrlo je brzo shvatio da dolazak broda za njega znači pravu pokoru pa bi se svaki put kad bi čuo da brod stiže sakrio negdje gdje ga ne mogu naći. Znao se uspeti i na krajnji istočni rt otoka, gdje je bilo nemoguće po njega doći, tvrdoglavo čekajući da se teret prenese bez njega. Stradao je pavši s litice, možda baš u pokušaju da izbjegne novu turu tegljenja.

Sunce je zašlo, ali još je bilo danjeg narančastog svjetla nad morem pa sam krenula prema osmatračnici meteorološke stanice. Nije mi vrag dao mira, teško mi je bilo otpisati dan. Shvatim da iza stanice ima još komad puteljka na koji dosad nisam zagazila pa provjeravam dokle ide. Tamo gdje je najzapadnija točka otoka do koje ljudska noga može, pogled je nestvaran. Toliko mora i toliko neba odjednom, razdvojeno magličastom narančastom bojom sunca koje se upravo povuklo – za tom ću slikom sigurno posezati u memoriju na zagrebačkom asfaltu.

Kad bih usporedila svoju uobičajenu minutažu obraćanja pažnje na izgled vanjskog svijeta s ovom na Palagruži, vjerojatno bi ovih desetak dana nadmašilo tko zna koliko godina unatrag. Stvar je u tome da se ovdje, gledajući oko sebe, čovjek i u sebe zagleda s pravom mjerom – i svlada olakšavajuću lekciju o tome koliko je malen. Ne možeš se preuveličavati u ovako moćnom pejzažu. A kad se tako smanjiš i kad na svoje oči vidiš da je tvoj sićušan svemir samo treptaj cjeline, ne možeš olako mistificirati život i svoju ulogu u svijetu.

Katkad treba otići daleko da bi se došlo blizu. Eto, to sam danas zaključila kad je na Palagružu zasjeo mrak.

28. srpnja 2016.

Cijeli se dan smijem jer zamišljam sebe kako se, kao magarac Mercedes, skrivam po otoku kad brod dođe po nas. Ta me dosjetka uveseljava dovoljno da ne mislim na povratak u stvarnost koji se neumoljivo približava.

Danas shvaćam kako se lako, čim imaš priliku, riješiti nekih gradskih navika koje zaposjedaju um. Recimo, u stvarnom svijetu mozak stalno ima zadatak znati gdje su ključevi stana a gdje auta, gdje su novčanik i mobitel, je li mobitel napunjen prije izlaska, koliko je sati. Izostanak tih briga oslobađa prostor u glavi za misli koje nemaju veze s imperativima za koje smo tužno uvježbani.

Ujutro uskačem u ono što me čeka, piše Dragojević. Ja u ono što me ovdje čeka ujutro uskačem drukčije nego drugdje, jer čeka me neometana radost jednostavnosti. Rečenice, ako ih bude, valjaju se u valovima, kotrljaju niz litice i oblutke, ili samo prođu s ružama vjetrova. Rečenice bez težine, ponizne pred veličinom svega ispod i iznad. Rečenice između.

Na putu do uvale jutros, opet imam susret s talijanskim gužem. Sad već pomišljam da je to uvijek ista, jedna jedina zmija na otoku. Uvijek je vidim na istom dijelu puta, čim sa svjetioničkih stuba prijeđem na zemljanu stazu. I uvijek isti scenarij: čuje me kako dolazim i panično otkliže uz stijenu. Kad se približavam tom mjestu, pripremam se mišlju: U redu, a sad ćemo odraditi susret sa zmijom. Koji put me prevari pa šmugne prije nego je vidim, nemajući pojma da ni toj visokoj dvonožnoj životinji koja svako jutro prolazi pored nje nije svejedno.

Danas sam između plivanja obuvala tenisice i tumarala po uvali kao da još nešto moram naći prije nego odem. Oblutke bih najradije zgrtala, trpala u torbe i kasnije razasula po svom rudeškom balkonu.

Dok kuham šalšu, zove me Nikola da mi kaže da su ribari zapasali mrižu. Izlazim na zidine, a dolje na južnoj strani velika koča okružila je mrežom dobar odlomak mora. Bit će da su gofi, kaže Nikola i priča mi kako su jednom od ribara kupili gofa od četrnaest kila.

Onda Nikola okreće solarnu ploču na kotačima prema suncu. Ta je jedina pomična, druge su postavljene na nekoliko pozicija na zgradi. I to moram reći – kad sam dolazila ovamo bila sam spremna i na to da ću vodu morati grabiti iz gustirne ili na to da ćemo povremeno ostajati bez struje, no u kući sve savršeno funkcionira. Štednjak i frižider rade na plin, a sve ostalo strujom se napaja iz agregata ili solarnih ćelija. Tekuća voda dolazi iz gustirne ispod zgrade, a tople vode stalno ima i u kuhinji i u kupaonici.

Popodne – malo u krevetu a malo na prozoru – čitam Kalendar Maja. Želim ga vratiti u svjetioničku biblioteku pročitanog, što nije teško jer je roman zbilja moćan. Očito me ta knjiga morala zateći baš ovdje jer bih u regularnom životu šesto stranica vjerojatno čitala nekoliko mjeseci, a ovdje sam ga u par dana progutala.

Popodne opet neke nove vremenske prilike. Oblaci su nevjerojatno nisko pa rade ugodnu sjenu nad cijelim otokom. Potpuno su bijeli i prema moru prelaze u nježnu koprenu magle. Vjetra prvo uopće nije bilo, a onda je zapuhao sa zapada. Ipak, nije bio dovoljno jak da nam pokvari plan obilaska otoka brodom. Oko šest kucamo Ani i Martinu, koje nitko danas nije vidio, da provjerimo jesu li i oni zainteresirani. Jesu.

Za dvadesetak minuta svi smo na Velom Žalu i Tomislav nas ukrcava u barku. Na tom obilasku shvatila sam koliko sam iz knjige Branka Kirigina naučila o Palagruži jer nesvjesno preuzimam ulogu vodiča i pričam Česima o gradnji svjetionika, o ključnim lokacijama na otoku, o klimi, o svjetioničarskim magarcima i drugim životinjama na otoku. Kad shvatim da su mislili da je crna zmija koju su vidjeli otrovnica, jasnije mi je zašto nisu baš izlazili.

S istočne strane golema zgrada svjetionika izgleda kao minijatura. Iznenadile su me i sve one uvale do kojih se može jedino brodom. Recimo, ona koju Tomislav zove Uvala za dvoje. Doista tako i izgleda, kao da se samo par na njoj može ispružiti. Ona je, za razliku od drugih palagruških uvala, pješčana. Vidjeli smo i jednu još užu šljunčanu, koju smo odmah prozvali Uvala za jednu osobu. Još je jedna velika slična Velom Žalu, puna oblutaka, ali i do nje je nemoguće pješice. Tek s mora vide se brojne špilje i začudne stijene koje izgledaju kao da je netko kriške kamena slagao jednu na drugu. Obišli smo i Malu Palagružu. Palagružica je priča za sebe, onako položena u moru kao kornjača koja ne želi imati posla s ostatkom svijeta.

Tek nakon ove ture mogu reći da sam vidjela cijelu Palagružu. To me na neki način priprema za odlazak. Ništa nije ostalo nedorečeno.

Nakon povratka, idem opet na ono mjesto od jučer – na najzapadniju točku otoka, gdje je Zemlja evidentno okrugla. More se mreška pod laganim maestralom, a nebo je opet drukčije nego svih ovih dana. Isto je jedino to da sam sama sebi ovdje neizrecivo razgovijetna.

29. srpnja 2016.

Zadnji dan i predzadnje jutro na Palagruži. Pijem kavu na prozoru, gledam u more i preispitujem mjeru ove odvojenosti od svijeta. Mogla bih ja još ovako, ali spremna sam za povratak. Centrirala sam se, ispraznila od viška i napunila bitnim, doživjela nešto iznimno i nesvakidašnje, presložila značenja svega što mi se izdogađalo u zadnjih godinu dana, prokrčila put iz zaglavljenosti u novom romanu i propisno se odmorila. Kud ćeš više.

Jutros se nisam spustila do Žala. Za promjenu sam se motala po zgradi, penjala na lanternu, pila kavu ovdje i ondje – na svakom kantunu zidina po malo, pa onda na stubama na ulazu. Upijala plavo, i odozgo i odozdo. Sutra ovdje dolaze novi gosti, u oba apartmana, i malo mi je teže shvatiti da će već sutra netko piti kavu na mome prozoru i spavati u mome krevetu.

Vraćam Nikoli knjigu Branka Kirigina koja mi je svih ovih dana bila sjajan vodič po Palagruži jer je prava riznica zanimljivih podataka o prošlosti i sadašnjosti otoka. Vraćam mu i Kalendar Maja, ali i ostavljam u biblioteci za prvu pomoć dva romana koja sam ovdje pročitala – dva Svjetionika: Virginije Woolf i Gabriela Loidolta. Ovdje im je mjesto.

Pakiram se parcijalno i nehajno, kao da nije pravo pakiranje. Tu i tamo nešto odnesem u kofer koji sam smjestila u sobu viška, da mi nije stalno na vidiku. Nabavljam zalihu kapara od Marije i ostavljam joj ono malo hrane što mi ne bi ni preteklo da ona nije svako malo kucala na moja vrata s punim tanjurom. Ostavljam i neke druge svoje stvari, kao da obilježavam teren: ručnik, natikače, toplu vestu koja mi ovdje nije trebala.

Predvečer se ipak spuštam do uvale. Berem motar za mamu, odolijevam skupljanju oblutaka – ali ne odolijevam moru pa se u suton još jednom neplanirano bućnem. Tako rashlađenoj, uspon natrag je lakši. Putem zastajem, okrećem se, upijam prizore, pamtim. Dobro će doći u stvarnosti.

Poslije Marijinog zelja i pržene ribe za večeru, ne palim odmah svjetlo da ne bih morala zatvoriti škure. Sjedim na prozoru s čašom vina i jednim jedinim zadatkom: promatrati. Odustajem od opisivanja tog zadnjeg sutona na Palagruži da ne zabrazdim u patetiku.

Prije nego sjednem pisati, odlučim da ću sutra s broda, na pučini, kad se Palagruža izgubi iz vida, baciti u more poruku u boci. Za sve postoji prvi put.

30. srpnja 2016.

Navila sam buđenje u pet, ali sam se probudila prije alarma, oko četiri. Dragocjenih nekoliko zadnjih sati na Palagruži. Ne palim svjetlo da bih mogla imati otvorene škure. Sjedam na svoj prozor, na kojem će danas već sjediti netko drugi. Svjetlo lanterne u vrtnji ispisuje svoju kružnicu na još uvijek mračnoj pučini. Mislim o tome kako je riječ svjetionik, ona koju od malih nogu nosim u sebi kao zagonetku, stekla svoje puno značenje. Misterij star desetljećima postao je stvarna uspomena.

Dok se udaljavamo i dok Palagruža s broda postaje sve manja a svjetovne stvari sve veće, sve se nelogično povezuje. I mir koji mi je Palagruža velikodušno posudila, i nemir stvarnog svijeta koji mi se sad čini bezopasnim.

Poruku u boci bacila sam u more na pučini između Palagruže i Sušca, kad nigdje na vidiku nije bilo ni kopna ni otoka. Ako je netko nađe i pročita, to će tek biti priča!

…

Hemofiličnih žilica, gotovo da prelaze u tetovažu, imao je ruke drug mojeg brata, vojni policajac, ubijen u potiljak u Dobrovoljačkoj.

Ove godine brat položio cvijeće.
Raštiklao pupoljcima bose noge, i položio ih, gdje je mali Pržulj ubijen.

Bacile Sarajlije u Miljacku. Bijeli cvijet. Miljacku udario stid, pocrvenila. Vječnu vatru okopava svaki dim.
Kad ti se naježi tetovaža ruže, miris dođe od dobro đubrenog vrta.

…

Strijeljanje sam gledao s prozora.
Jedan je strijeljao dvojicu. Braće, dvojicu. Konac proljeća 1992. jednog po jednog.
Meni je to i danas vrlo dug i spor film.

U jesen 1993. upoznao sam Ivana.
Onoga koji će postati moj Učitelj, koji će me dovoditi do prozora svijeta. Ispričao sam mu za strijeljanje.
U ulici mladoobješene partizanke Lepe Radić.

Ispričao sam lagano, frem po frem, kako mijenja šaržer, kako lubanja prska. Ivan je kazao kako nikada ne smijem zaboraviti da je onome koji je pucao bilo puno teže nego meni.

Burno sam pizdio.
Strpljivo mi je i postupno objasnio da sam ja zauvijek poslije tog događaja, onaj koji je pucao ne.

…

Bio sam Pumpar pitke vode u Rudniku Omarska 1985/1986

Prije trideset godina.

Pumpar pitke vode u Omarskoj. (!)

“Pumpar pitke vode” – tako je puni naziv mojeg prvog radnog mjesta, u tek otvorenom Rudniku. Nadzirao sam rad pumpe, koja je sa tridesetdva metra dubine crpila pitku vodu i vodovodom odašiljala rudarima.
Ali, vukla je previše željeza u vodi.

Pa su ugradili sustav za deferizaciju vode. Nadgledao sam ph vode, njezinu kiselost, uzimao uzorke, pratio rad bučnih elektro pumpi.
No, uzalud.

Previše željeza u vodi.

Na kraju su odustali.

Našli su izvor pod Kozarom i odatle vukli vodu.
Onda je počeo rat. Vrelo bilo ljeto, jedni rudari su tukli i ubijali druge rudare, za vjeru.
I nisu im davali vode. Kao da oba boga nisu halucinirali od žeđi u pustinjama.

I tražili bunardžije i pumpare po fatamorganama.

…

Javljaju mi iz Slova Gorčina da pripremim nešto kao kratki osvrt na temu “Kultura i umjetnost u BiH – stanje i perspektive”, da se pridružim diskusiji na nekih desetak minuta.

Nema problema, odgovorim:
Saša pričao kako je ovoga ljeta bio na pokopu starice, ispalo je nekako slučajno, bili su zapravo na proputovanju, svratili u novootkriveni rod….kad zatekli ih u žalosti.

Baka se upokojila, tko zna čija, i koliko im bliska.

I ljudi dolaze, lijes je otvoren, baka izložena, “smirena i voštana”, veli Sale.
Odjednom u kuću ulaze bliznakinje od oko osamdeset godina.

Jedna je napadno našminkana, u haljini koja promašuje dva stoljeća, druga pogleda oborenog, siromaški odjevena.
Dvije bake, identične, došle umrloj prijateljici na daću.

Našminkana se sestra nagne i poljubi u čelo pokojnicu.

I ostao ogroman otisak crvenog ruža za usne na čelu mrtve bake. Ogroman cvijet.

Kao velika crvena petokraka posred čela, pričao Saša.
A dva minuta stariju sestru sramota.

Sagnula se i ona. kao da će i ona poljubiti pokojnicu s crvenim znakom na čelu, i krišom pljune i obriše otisak sestrinog poljupca.
Zatim obje žurno izlaze, svađajući se.

Na sobnoj temperaturi, tako je nazvana gala večera u malom hotelu D’Bai koji je čekao dva važna, čudna gosta. Godina je 1958. i De Gol je ponovo na vlasti, francuski hljebovi serviraju se hladni, do pola umotani u karo krpe sa crvenim inicijalima za svaku od dvanaest zvanica, što je poseban šik u to vrijeme kad su ekonomska kola krenula uzbrdo. Tri noći uoči Božića, domaćica, madam Debris, kihnula je u slušalicu šefu posluge i naredila da se soba bolje ugrije, da se gurne još uglja u kotlarnicu iz koje su dopirale masne šale i tri-četiri takta stare otporaške himne. Nekoliko radnika, bolje reći neradnika, tako je makar mislila madam, pjevali su u inat Republici, u inat kijametu, goli do pasa u pocinčanom grotlu, u svojoj kancelariji, kako vole da kažu, tri pripravnika fizikalca koji rade sezonski, jer u najbližem gradu nije bilo posla, kao što nije bilo zabave preko granice u Švajcarskoj. Pjevali su picopijevci staru socijalističku pjesmu, u čast gošće iz bratske Jugoslavije, zemlje vrelih planina na kojima se odmara sunce, gdje se rađa volovska snaga napretka drugačija od svega istočnog, dakle sjebanog, i dalje istočnog prema Alžiru. Nisu pojma imali ti radnici o Titu, ali njihova je mašta bujala i zamišljali su kako je drugarica iz Jugoslavije vrhunska ženka što će sići da pogleda kakav je status manualnih radnika, dok okolina mrzne na minus sedamnaest. Dođavola sa njima, ko su oni uopšte, madam Debris kori samu sebe, uvijek nervozna uoči Božića, i kad je mnogo manje posla, kad joj ne dolaze strane delegacije i žene borci o kojima nema pojma – njen je otac bio višista i madam u tome ne vidi ništa sporno. Debrisova je znala da je Jugoslovenka lijepa, da nema jednu ruku i u drugoj često drži cigaretu, pa se potrudila da joj pripremi najboljeg duvana i zamuti nekoliko blaziranih zdravica koje će izbiflati uz prvi, drugi i treći konjak.

Zanimljiviji dio večeri gospođe Debris trebalo je da se odigra na međuspratu, u gostinskoj loži gdje će tačno u ponoć svoje učenje demonstrirati londonski čudak, takođe cijenjeni gost, King Džordž, šarlatan što je došao da se pentra po vrhovima Alpa i tamo postavlja religijske simbole. Dođavola sve, rekla je Debrisova i ustala, izmigoljila se poslije trećeg konjaka, ostavila jugoslovensku grupu mladih ljudi da se zalivaju vinom, ostavila je tu krasnu ženu Lesu B da govori sa slašću o tome kako je izgubila ruku u bici za Jajce, svi su je sa zaprepašćenjem gledali, bio je petak veče uoči Božića, a gospođa Debris, blago opijena dimom, konjakom, sobnom temperaturom i olakšanjem što je sve prošlo bez problema, krenula je ka staklenom rubu sale.

King Džordž je podigao glavu kad je madam Debris ušla u sobu. Naklonila se uprazno, King joj je poslao zjap beonjača, blago nagnut unazad prema zidu koji je dodirivao naslon njegove stolice. Bio je nepomičan, buljio je u polumrak. Mi sa Marsa želimo da pomognemo, mi smo tu da pozdravimo kometu Eterius… Džordž je govorio britanskim akcentom, mikrofon je držala djevojka za stolom na rasklapanje. Na stolu je bio kovčeg sa magnetofonom iznad kojeg je lebdio Džordžov glas i pokretao koturove trake. Djevojka je imala velike grudi, jasno su se isticale ispod šetlandskog džempera. Čim je shvatila da magnetofon radi, podigla je ruke kao što ih podižu zarobljenici kad se u njih upere puške. Nije to Debrisova nikad vidjela svojim očima, ona je rat provela na drugom mjestu, na selu, praveći sir i hraneći krmače, ali gledala je u novinama, posebno u Mondu, nakon rata, kad se navukla na feljtone, čokoladu i kafu, vidjela je slike strijeljanja žena iz Pokreta otpora i veliku pečurku nuklearne bombe na naslovnici. King Džordž je govorio sa dugim pauzama, kao da prevodi sa jezika u njegovoj glavi. Debrisova je sjela u fotelju, oko nje je bilo deset praznih mjesta, što je istaklo jadan izgled grupe fanatika koji će se po velikom nevremenu popeti na vrh planine. Nekoliko novinara zvalo je hotelsku recepciju da pita za njihov dolazak, ali madam je pažnju usmjerila na Jugoslovenku Lesu B, predstavljajući je kao iskonsku heroinu i ženu koja je spasila samog maršala Tita u bici za Jajce. Novinari naravno nisu imali pojma o bici za Jajce, jedva da su znali ko je Tito, ali ipak su progutali mamac i riješili da Kinga Džordža i njegove sljedbenike ostave na miru dok ekspedicija ne bude okončana. King je dobro znao istorijat komunističkog pokreta, u to se Lesa kasnije uvjerila, u tih nekoliko dana što će joj promijeniti život. King Džordž bio je najljepši i najpametniji čovjek kojeg je vidjela, iako jedva da su bili nasamo, uvijek sa Debrisovom i prevodiocem. Mogla je da osjeti magiju kad joj je pričao o kultu boga Mitre, o ruiniranom hramu u samom Jajcu, kuda je gazila nesvjesna velike istine. Džordž je osjetio da ta žena ima ono što su nazivali dinamičkim potencijalom molitve, iako se vjerovatno kao partizanska ratnica nikad nije molila, iako mu je ostalo nejasno da li se šali kad kaže da joj se baba zvala Mitrana. A kad jedan Britanac ne može da procijeni je li posrijedi humor ili ironija obogaljene ljepotice, onda to znači da je i on osjetio ljubavni zov koji bi možda ostao neprimjetan da ga nije naglasilo dosadno prisustvo madam Debris, hotelske uhode i drvosera prvog ranga.

Nakon sedam dana provedenih u hotelu, jugoslovenska delegacija otišla je nazad za Beograd. Po predatom izvještaju centrali, drugarica Lesa je umjesto svog stalnog boravišta na Dedinju odlučila da krene prema rodnom mjestu, planinčini na sjeveru Crne Gore. Znala je da njen grad nije prohodan zbog snijega, da nema te mehaničke gusjenice koja može da probije snježne namete od preko tri metra. Ta je klima rađala zdrave, zubate i odurne ljude koji su pokazali da kao heroj može biti poštovana, ali kao žena sa jednom rukom može da bude samo predmet prezira. Bogalj. To je urođeno divljim gorštacima, da mjere tijelo i duh bez samilosti u ledenom paklu Durmitora. Odlučila je da dođe u Titograd i iznajmi službeni stan u zgradi koju su članovi partije držali kao samački hotel. Kao da je povratak iz Francuske značio nešto sasvim novo, kao da je plastična ruka sa potpisom švajcarskog proizvođača Lemana ozbiljno promijenila čitavo njeno tijelo, nakon tijela i duh koji je na koncu došao da se preispita u vukojebini odakle bi pobjegla i da nije bilo rata.

Gledajući sa prozora varoš i svjetla sa crvenim novogodišnjim ukrasima, Lesa se sjećala svake pojedinosti noći u njegovoj sobi. Vidjela je zjenice Kinga Džoržda, prvi put ju je pogledao kao čovjek riješen da kaže sve, baš te noći kad se nisu mogli sporazumjeti riječima Lesa je bila sigurna da će ishod biti apsolutno saglasje i dječak.

Slijedi dosadni period od trideset godina razvoja Jugoslavije u kome će Lesa učestvovati kao pionir planinskog turizma za otmenije goste, kao jedan od osnivača prvih nudističkih kampova u socijalizmu, i samo ratna zasluga učiniće da je se okanu razni apartčici svjesni da je njena samoća ozbiljna odluka samohrane majke. Preselila se na more, na jadransku obalu, u grad P. koji će ubrzo biti srušen. Na mjestu primorskog raja sagradiće luku gdje će pristati poneki turistički brod, a sredinom osamdesetih otvoriće se trajekt linija prema Italiji.

Njen sin Jovo tada će biti već poznat pisac, čovjek uskih ramena i dugog vrata, ali velikog jebačkog nosa koji mu je davao poseban šmek; pisao je za važne jugoslovenske revije, radio je na potezu Sveti Stefan – Dubrovnik, gdje ga je službena džeta nekoliko puta sedmično vozila na razgovor sa novom poznatom ličnošću. Jovo je bio vezan za majku, ali to niko spolja nije mogao znati, taj se edipovac u njemu skrivao iza boemskog života, tipičnog za pisca iz provincije. Adresa mu je bila u Baru, no nije provodio mnogo vremena u gradu čiji su mu se stanovnici zgadili još u školi. Rano je otkrio koliko je majka važna ličnost, zamišljao je kako putovanja u inostranstvo imaju veze sa špijunažom, a da je turizam samo paravan iza koga se krije moderna Mata Hari. Svi su mu se klanjali zbog majčinog ugleda, a on je sve to prihvatao s dosadom, pomireno, kao što je u odjeći nosio miris duvana, obično aromatizovanog, koji je njegova maman dobijala iz inostranstva. Bile su to pošiljke potpisane uvijek istim imenom, iza njih je stajao King Džordž, sada već svjetski poznat, vođa i izabrani mesija pokreta Eterius. Paket sa duvanom redovno je otvaran u službi Državne bezbjednosti, prvih godina, ali kako je vrijeme prolazilo, Hladni rat se topio na mediteranskom suncu nudističkog naselja Ada i lagano obučeni poštar sa riđim brkovima predao bi paket koji očigledno nije bio otvaran. Lesa je znala da nije jer bi oni mesari iz Državne bezbjednosti po pravilu ostavili trag, mrlju na papiru, pogrešno uvezanu špagu. U kriznim godinama otvarali su čak i kesicu da čupnu engleskog duvana.

Lesa je prihvatila tu vrstu pažnje Kinga Džoržda, nikada nije uzvratila pismo i zatražila nešto više. Kako je vrijeme prolazilo shvatala je da pošiljka stiže preko Kingove sekretarice, Džordžov potpis zamijenio je faksimil – vremena su se mijenjala pa je čak i u jugoslovenskoj štampi moglo da se pročita ponešto o New Age pokretima. Ipak, pravu je informaciju dobila od gospođe Debris koja je stigla u Jugoslaviju, kao supruga ambasadora Francuske, Ludovika Furnoa.

Na tom mjestu priča postaje čudna jer Lesa ne može da vjeruje svojim ušima, prije svega kako je Debrisova savladala jezik. Fizički je ta ženica ostala krepka, a udajom za slavistu razvila je želju da u njegovom pozivu pronađe viši smisao. Sve ono što joj je izmicalo u hotelu D’Bai daleke 1958, kad je De Gol bio na vlasti, a jugoslovenska heroina joj pred nosom otela onakvog mužjaka, sve je to bilo suđeno, znala je Debrisova, jer njena sudbina nije bila da se veže za budalu. Sa najvećim gađenjem pričala je o Radijatoru molitvi Kinga Džordža, specijalnoj napravi za pozitivnu energiju, kao i Kosmičkoj Skupštini, Majstoru Eteriusu sa Venere, prijatelju čovječanstva. Sjedili su ispred bungalova na Adi kao babe koje se golotinje ne moraju stidjeti, dosljedno konzervativne pod strogim punđama. Kugla sunca tonula je u more kao da u njemu nema života, pred očima dvije žene svemir je igrao raskošnu igru boja koje su turisti obožavali na odvratan način. Plastična ruka Lese B, odložena u pijesku kao termos, bila je okrenuta dlanom prema nebu. Jul 1987, gradovi su ležali pod crvenim zastavama, njemački gosti obilazili su mjesta gdje su nekad dolazili da pale i ubijaju, bilo je tu sentimenta, kao da je Lesa u šezdeset petoj godini shvatila da je život čudesan – ako je ova Debrisova naučila jezik samo zbog pasije svog muža, da mu recituje Hasanaginicu ili cvrkuće koješta na jastuku, ako je ova žena učinila to zbog muškarca, možda je mogla i Lesa B poslati makar jedno pismo nazad. To jedno hvala za mirisni duvan, ako ništa više. Ako ne za sina, koji je sad ko zna gdje, ko zna s kojom glumicom. Znala je kakav je njen Jovo, i da će umrijeti napuštena i sama. Na jedno je ipak bila ponosna, sa ovoliko godina, i bez ruke na ramenu, bila je bolji komad od ove francuske sobarice koja se pravi da ništa ne zna, dok govori i u uglovima usana pušta da joj otrovna pljuvačka napoji svaki slog čarobne riječi – Eterius.

Jovo je vidio majku sa podignutom rukom prema suncu kad je avgusta 1990. svratio u njen stan da pokupi književnu nagradu. Bio se već skućio i preuzeo ženin automobil i stil života, a ta granitna kocka sa zabodenim perom trebalo je da zauzme centralno mjesto u njihovom dnevnom boravku, po kome će, nadali su se, već sljedeće godine puzati dijete. Jovo je vidio majku u nekoj vrsti tjelovježbe, u joga položaju, što je pozdravio osmijehom. Oh, it’s you, obratila mu se na engleskom, što je bilo čudno, ali samo malo, jer njegova majka govorila je već sasvim dobro taj jezik, kao i njemački. Popili su čaj i pričali ni o čemu. Tek kad je bio u svom žutom golfu, prema Titogradu, preko jezera, u trenutku kad je u retrovizoru vidio vrh planine sa bijelim oblakom, shvatio je da majka nije bila u oblaku dima, da nije zapalila nijednu cigaretu dok mu je servirala stare časopise i pokazivala planinske vijence koje bi mogla da obiđe. Čudno, pomislio je Jovo i rekao sebi da će čim stigne u Titograd pozvati majku. Dan je bio lijep, dan nije bio za gubljenje vremena. Bilo mu je drago što je Lesa odlučila da se dostojanstveno preda starosti, bez gunđanja. Matora ratnica Titove armije bila je živi dokaz da to nije bila obična vojska, Lesa koja je riješila da sa ovog svijeta ode u nekom od jogi položaja, poravnana sa vječnošču, ona koja je prošla tifuse, glad i strahote iz čitanke. Njegova majka bila je moćan igrač i kad je jednog dana rekla da mu je otac mrtav i da njegovo ime ne znači ništa, prestao je da pita. Kao da je napravljen u ratu, u periodu života koji se ne računa, Jovo je ostao sebi enigma, bez porijekla, ali to je dalo lakoću njegovoj mašti da bude što poželi. Znao je da mu je otac Britanac i da se nikad nije javio osim pošiljkama duvana za koje ga u mladosti nije bilo briga.

Posljednjih šest mjeseci života Lese B bili su pakao za Jova. Pozvala je njegovu ženu Sanju i rekla joj kako je dobila poziv, raspitala se i krenuće na hodočašće. Šta, pitala je Sanja, i predala slušalicu suprugu, kakva sveta planina, majko? Nakon čudnog razgovora u kome je stara do detalja govorila o značaju KP, Kosmičkog parlamenta čiji je izaslanik, nakon oštrih tonova, posebno dok je govorila o dinamičkoj molitvi i baterijama na sedam svjetskih vrhova, Jovo je konačno spustio slušalicu i pokušao da se pribere. Popio je pivo koje se hladilo u kadi, bilo je to pivo domaće proizvodnje, ali sa etiketom za izvoz, jedna od posljednjih predratnih serija sa urednim rokom trajanja. Radio aparat već je gruvao rat uživo, čuli su se pucnji i vojni pokliči, u gradu je ključalo na pedeset stepeni Celzijusa i Jovo nije znao da li se neko šali s njim, htio je da popije pivo na miru, prije nego odluči treba li da krene na put do mora gdje ga je majka čekala, nadao se zdrava i pijana, nadao se na terasi, rasute kose, bez ruke, sa cigaretom kao nekad, dok joj maestral miluje haljinu i staračku kožu što se jednako njiše na vjetru. U tim mislima zazvonio je telefon i javili su mu.

Hodala je u krvavoj spavaćici centrom grada. Kosu je umijesila šerbetom i napravila sedam antena, dvije na tjemenu, po dvije sa strane, i na potiljku jednu što je visila kao krut rep. Skinula je plastičnu ruku i držala je čvrsto kao štafetu. Korak po korak, hodala je kockama gradskog pločnika. U trenutku kad bi digla Lemanovu plastiku ka nebu, dječaci koji su se okupljali oko nje smijali su se i vikali O veliki Manitu.

Jovo je uspio da ubaci majku na psihijatrijsku kliniku na ratnoj granici, odakle su pristizali ranjeni i potiskivali ludake. Osim činjenice da nije progovorala, Lesa je bila potpuno svjesna i smirena, molila se najviše prijepodne, kad bi uzela zdjelicu prosa za ručak. Nije se bunila kad su je poveli u bolnicu, koja je iz daleka izgledala otmeno i čisto kao pansion na švajcarskoj granici – dobro se sjećala rumenog neba što je nadiralo sa zorom u sobu Kinga Džordža, na Badnje veče 1958, kad je u njoj posadio klicu ljubavi prema univerzumu, bez riječi. Trebalo je da prođe toliko godina da sazna šta je značilo okretanje volana koje joj je iste večeri pokazao i nasmijao je – bio je londonski taksista prije nego što mu se javio glas u dubini meditacije, pročitala je to na trideset trećoj stranici biografije Be Aware, koju je ponijela sa sobom u bolnicu zajedno sa primjerkom Njegoševe Luče Mikrozma. Doktor Šahman stavio je do znanja Jovu da će njegova majka dobiti najbolji tretman, da je Lesa bila u upravnom odboru banjskog kompleksa na kom je podignuta bolnica i da naravno može čitati koliko hoće. Neka makar neko čita, rekao je doktor, kao da je normalno što iz glave narodnog heroja Lese B izbija sedam mrkih antena kose zapečene šećernom vodom koju su sisale debele muve trobojke. Kolona tenkova Jugoslovenske narodne armije progutala je ostatak doktorove rečenice, a Jovo je podigao foto-aparat. Zaklonjeni palmama posmatrali su površinu mora naboranu od buke, tenkovi su upirali surle na sjever. Jovo se naslonio na palmu kako bi fiksirao ruku za nekoliko fotografija. Uhvatio je sjajne vizire tenkista koji su izbacili glave kao pečurke i mahali u pravcu umobolnice, odakle su u tri reda prozora sa rešetkama izvirala lica. Na trećem spratu Jovo je vidio majku, sa rukom dignutom prema nebu na kojem nije bilo oblaka, samo buka, zaglušujuća buka uspjela je da ubije doktorove sonante, pa iako je Šahman bio napregnut, vidjelo se to po vratnoj žili, Jovo nije mogao da čuje ni jedno slovo, kolona tenkova sipala je lavu u njegove uši. Znao je da je majka na sigurnom, i da je vrijeme za novi rat.

Iliti zašto ljudima u ovoj zemlji “loše ide” posao

Od kad živimo zajedno, spavamo na starom i oštećenom ležaju, došao je red na kupovinu novog. Idu tu razne kombinacije, mali je stan, šta kupiti a da bude multifunkcionalno, kako iskombinovati da zauzme što manje prostora i sl.

Gledajući ponudu na sajtovima širom Srbije, uvideli smo da je sve manje-više isto i da je zapravo najpovoljnije pogledati sirotu ponudu kikindskih salona, kako bismo se rešili problema transporta.

Obiđemo dva od tri postojeća salona u ovom gradu, ne nađemo ono što smo tražili jer je teško kombinovati, sviđa nam se model kauča ali nemaju odgovarajući dezen, tamo gde može da se bira dezen, ne odgovara nam model i tako dalje. Ali smo zato u salonu sa najvećom lagerskom ponudom u gradu našli garnituru koja nam se mnogo dopala – trosed, dvosed, fotelja, odličan ležaj, domaći proizvođač, jedini u kog čitava Srbija i dalje ima poverenja. Ok, nije garnitura bila u planu, tri puta je skuplja od plana, ne rešava nam nijedan od postojećih problema – nema sanduk za posteljinu, nije prostorno ekonomična, moraćemo da izbacimo više nameštaja nego što smo planirali. ali smo seli na nju i nismo mrdali.

Ključni faktor u priči bila je predivna žena koja radi u salonu, prirodno ljubazna, nenametljiva trgovkinja starog kova, koja ima talent da te privoli da prelomiš, a da se pritom ne osećaš kao da ti je ugrožen lični prostor za odluku. Otišli smo kući sa dilemom, merili, računali, prebirali i posle jednog popodneva napornog mentalnog rada vratili se u salon da kupimo garnituru – nek ide život, sviđa nam se, to je najvažnije. U salonu nam je žena izašla u susret, otvorila dušek, omogućila nam da proverimo da li je sve u redu, usput se pojavila i žena koja je delovala kao vlasnica i koja je takođe bila veoma ljubazna. Ono što je nama bilo jako važno, uzimajući u obzir da živimo na šestom spratu, jeste dostava do samog stana, što smo eksplicitno i nekoliko puta pitali i dobili odgovor da je to uračunato i da nije nikakav problem.

Postojao je još mali problem sa plaćanjem jer automat za kartice nije radio, pa smo prošetali do banke ali rešeno je, plaćeno, čekamo da nam jave kada je isporuka.

Dogovor je bio danas u 15 sati, ali je pomereno za 13, malo nezgodno pošto Bojan radi od kuće i ima zakazan sastanak u 12:30, ali avaj. Kada su momci stigli, spustila sam se dole da se javim i objasnim gde se nameštaj nosi. Bojan je na sastanku. Pre toga sam proverila da li u frižideru imamo sok i kiselu, da ponudim ljude kao što je red.

Prvo su liftom popeli stranice od troseda a dušek peške, zatim je pristigao dvosed koji su pokušali da unesu u stan držeći ga paralelno s podom, ali nije hteo da uđe jer je predsoblje usko. Gazda, koji je nosio nameštaj sa momcima, prokomentarisao je kako kauč ne može da uđe u stan i kako oni ne znaju kako će, a tek kako će trosed. I još da neće on da posle bude „što ste ga pocepali?“ Ostaviše dvosed na hodniku i odoše po trosed i fotelju. A ja u čudu, ti komentari su uneli nemir u moje misli:“Kako to misli ne može da uđe, pa kako je ušao sav ovaj nameštaj u stan? Kako to misli „pocepali“, pa zar ne odgovaraju oni za isporuku 100 % avansno plaćene robe do mesta isporuke? Neka, kad se popnu, ponudiću im kafu i sok, da malo predahnu pa ćemo da vidimo kako ćemo?“ Boki me gleda sa slušalicama na ušima i brine ga moja zabrinutost. Posle desetak minuta eto i troseda. Spuštaju ga na hodnik i gazda nastupa:

„Evo, mi vam ostavljamo na hodniku, mi to ne možemo da unesemo u stan, ne može da uđe.“

“Ali, nama je rečeno da isporučujete do stana.“
„Mi inače nosimo samo do prizemlja, ja sam Gazda, vama smo učinili uslugu za džabe, a neki su mogli i da pomognu a ne da sede i gledaju (mislio je na Bojana koji je isto tako mogao da bude u nekoj kancelariji van stana u svoje redovno radno vreme).“

E onda se tu pojavio i Bojan i počeli smo svi da vičemo i bilo je malo neprijatno, pale su neke pretnje vraćanjem para i garniture, nakon čega je gazda sa ekipom pobegao glavom bez obzira i velikom brzinom. Uspeli smo da se izvinemo momcima za neprijatnost. Pozvala sam i trgovkinju zbog iste stvari i da joj kažem da je bila sjajna, da je ta prodaja njena zasluga, ali da ne govori kupcima da je isporuka obezbeđena do kraja jer to nije istina.

Bojan i ja smo uneli sve za pet minuta i gle čuda – ušla je! Može da uđe ako imaš malo mozga u glavi.

I sad sedim u čudu.

P. S. Klasična priča, šta nije u redu a šta bi bilo. Nije u redu što sve može dok ne platiš a posle baš i ne može sve. Nije u redu da svom kupcu morališeš što nije učestvovao u tvojoj aktivnosti, koja je uračunata u cenu i da se posvađaš sa njim. U redu je čak i da ostaviš nameštaj ispred stana, ali da ne morališeš kupcu i ne insistiraš na tome da si mu učinio uslugu za džabe.
U redu bi bilo da kažeš šta stvarno može, pa ili da NE kupimo od tebe ili da nađemo način da rešimo taj problem. Bilo bi u redu da nisi šupak pa kad već prodaješ robu koja nije široke potrošnje, već se kupuje dva puta u životu, i to mladom bračnom paru, stekneš i neke stalne kupce. Nas više nećeš videti, to je sigurno!

Umro je Slobodan Novak. Akademik Slobodan Novak, kako će izaći u našim priprostim novinčugama i na takvim istim portalčinama, a da o dalekovidnicama i ne govorimo. Tamo će golotrbe hostese izlagati svoja ravnomjerno osunčana torza, objavljujući njegov smrtni čas, dok će im se u očima vidjeti da nemaju pojma o komu govore, i zašto govore, i što je to uopće učinio tako važno da mu je mjesto u programima komercijalnih televizija, gdje nijedan njegov roman nije spomenut nikad, i gdje za hrvatsku književnost ima mjesta tek kada umre njezin najveći, skoro i jedini do danas preživjeli pisac. A na HTV-u? E, tamo akademika Novaka već bolje znaju, i sjećaju ga se. Ali od njihovog je sjećanja bolje nesjećanje. Oni ga, naime, pamte po tome što im je, vjeruju, bio politički istomišljenik, dok o njegovim romanima znaju ono što piše na mjesnoj wikipediji ili što su čuli od drugih svojih političkih istomišljenika, koji su se o Novakovu književnom djelu također obavijestili preko svojih istomišljenika. Ali u tom sveudiljnom istomišljeništvu već odavno nitko ništa nije pročitao. Oni koji govore dijele se na takve koji nikada nisu ni pokušavali čitati i takve koji su odavna već pročitali sve, pa im ne treba više ni dalje.

U javnom i građanskom smislu bio je mrzovoljan čovjek, jakih svjetonazorskih uvjerenja. Takve su trebali i s jedne i s druge strane rova. Jedni da se njime posluže kao zastavom. Drugi da ga učine krpom. Takvo je bilo vrijeme, a onda je postalo još mnogo gore. Iako, u određenom smislu, bolje. Nije više bilo rata, niti je više bilo drugih, ali se jezik sveo na kletvu i psovku. Tako se govorilo i o Slobodanu Novaku: kletvom i psovkom. Uz onu hinjsku i snishodljivu opasku da pisca valja odijeliti od njegova djela. Ili bi ga se uzveličalo, sve uz podsjećanja na druženja s njim i intervjue, na njegovu otvorenost i tolerant­nost. Sve ne bi li se tako parazitiralo na njegovome javnom značaju, ne bi li se po prašnjavom putu kupio sitniš koji mu ispada iz šupljih džepova.

Nastojao sam šutjeti o javnoj i građanskoj osobi Slobodana Novaka. Razlog je bio važan i neotklonjiv: kao romanopisac i novelist, kao pisac hrvatskoga jezika, bio je toliko veći i važniji od onog što je bio kao građanin, što je govorio u svojim intervjuima i pisao u svojim novinskim tekstovima, da ovo drugo naprosto ne bi moglo doći na red. Na kraju, već dugo su mi teško na želudac padali oni mjesni pisci, pače istaknuti lokalni prozaisti, pjesnički klasici i akademici, koji su kolumnizirali na temu Novakova moralnoga i društveno-političkog lika. Način na koji su oni to radili činio je nemogućom svaku raspravu o Novakovu paradoksu. Osim toga, oni isti bavili su se i mojom javnom i književnom likvidacijom, bacali su me sa svojih pendžera, uz vrlo opasne potvore, sve me preporučujući svojim tobožnjim političkim protivnicima za odstrel – to je, doista, hrvatska specifičnost: ljevičari koji desničarima za manjak patriotizma denunciraju one koji im se ne svide – tako bi mi bedasto bilo da se oko Novaka nađem na njihovoj strani.

Općenito, bilo bi bedasto da se oko njega nađem na bilo čijoj strani. Sâm sam čitao njegove romane, pa što će mi onda neko društvo za zauzimanje stavova? Osim što ga nisu čitali, nemaju baš ni nekoga dara za čitanje.

Ali čemu sad ovaj svadljiv ton u priči o njegovoj smrti?  Ne znam, možda i zato što mi se čini da bi sentimentalni ton, pun posmrtnih počasti i pogrebnog tajanstva dok đonovi tonu u vlažnu ilovaču, bio nepriličan u slučaju ovoga pisca. “Izgubljeni zavičaj”, “Mirisi, zlato i tamjan”, “Izvanbrodski dnevnik” – u onom famoznom izdanju Teke, čitan u Sarajevu ljeta pred rat, i na kraju “Pristajanje”, roman koji je najavio kao posljednji svoj, i štampao ga 2005, kad je već prevalio osamdesetu, to su knjige koje stoje na onom dijelu police gdje su naslovi i svesci koji se čitaju ispočetka, kad god nema ničega novog, ili još bolje i češće, kad god se dogodi ono u glavi što čitatelja priječi da čita išta drugo osim ono što je dobro, tačno i cijelo, išta što je genijalno.
Novakova četiri romana i kvaziromana, a uz njih i “Tvrdi grad”, ona neobična zbirka novela, u izdanju zagrebačke Zore iz 1961. godine, knjige su koje nas drže uz hrvatski jezik i njegovu suvremenost, ali i uz jedno vrijeme, ono kojim je Novak bio do kraja opsjednut u svojoj prozi, uz pedesete, šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća. On je, uz Ranka Marinkovića, pisac jedne epohe, kojoj su njegovi romani jedina autentična i tačna povijest.

Ali to je, možda, i manje važno. Ono što je važnije i svakako začudnije u atmosferi je njegove proze. Po tome usporediv je samo s Vladanom Desnicom – piscem kojeg je neki dan Božidar Kalmeta izbacio iz hrvatske književnosti, pošto su mu njegovi komunalci izvalili spomen-ploču s nekakva zadarskog zida – i Desničinim “Zimskim ljetovanjem”. Spavaće sobe njegovih kamenih kuća, umiraonice besmrtnih baba, portuni, kalete, prolaze među kućama, trajekti za otoke, izmjene godišnjih doba, zuj ljeta, sve je kod njega bilo u zvuku, boji i mirisu tačno, a da se zvuk, boja i miris nisu trebali opisati ni imenovati. Ako ste čitali Slobodana Novaka – a ne lažite ako niste – ako ste ga čitali mnogo puta, pokušajte prepričati njegovu priču, ili po sjećanju ponoviti njegov opis, i naći ćete se pred čudom njegove, a onda i vlastite imaginacije: ono čega se sjećate iz Novakovih romana, toga tamo uopće nema. Ili, bolje rečeno, ima ali nije izgovoreno. Neizgovoreni pasaži, bjeline u njegovu tekstu, sugestivniji su od koječega drugog napisanog. Magija te proze u njenoj je apsolutnoj sugestivnosti, u načinu koji je neponovljiv.

Najbliži su mi bili “Mirisi, zlato i tamjan”. Pa je došlo ljeto “Izvanbrodskog dnevnika”, koje će potrajati sljedećih pet-šest godina, ustvari sve do kraja rata. “Izgubljeni zavičaj” jednom sam poslije čitao u istom, dugom dahu s Kišovom “Baštom, pepeo” i “Ranim jadima”. Reminiscencija, sjećanje, nostalgija, važne su i opsjedajuće teme obojice pisaca. Razlikuju se u biografijama, ali jednako su opori u svojim nostalgijama. Bolno otekle žlijezde zaušnjaka, takva su istinska djetinjstva. I strah, mnogo stvarnoga i pripisanog straha.

A onda je 2005. došlo “Pristajanje”. Euforično sam pisao o toj knjizi, još jednom u nizu najboljih romana Slobodana Novaka, i samo sam na jednom mjestu, sasvim iz stilskih razloga, načinio opoziciju između Novakova književnog i građanskog lika. Bijesno mi je, uvredama uzvratio, osporivši mi, uglavnom, svako pravo, osim, eventualno, onoga da i dalje dišem, i svaku egzistentnost, osim one, eventualno, da i dalje pripadam svijetu zajedničke faune. Naravno, nije mi moglo biti drago – prvenstveno što u tom času takvo što nisam očekivao: ipak sam ga hvalio, divio mu se. Ali niti sam branio svoja prava, niti sam se založio za vlastitu ljudskost – to se ne radi, o ljudskosti se govori samo na primjeru drugoga, braniti svoju ljudskost isto je što i zagledati se, i to bez zrcala, u vlastita leđa – samo sam još jednom ponovio da je Slobodan Novak za mene književni genij. A za ovo drugo me nije briga. I to nije nekakav hinjeni izraz velikodušnosti ni širine. Ni prema kome ne bi trebao biti tako velikodušan da ga puštaš da te vrijeđa i tretira kao psa, uličnog psa koji je greškom dolutao preko državne granice. Ali kada bih Slobodanu Novaku išta zamjerio, i kada ne bih imao razumijevanja za njegovo građansko postupanje prema svakome, pa onda i prema meni, učinio bih grdnu štetu sebi, jer bih podigao zid od neprobojnog stakla između sebe i onih važnih knjiga koje čitam kad god mogu čitati samo nešto što je genijalno. A događalo mi se, nije da i to nije, da me pisci odaleče od svojih knjiga. Novaku to nisam mogao dopustiti. Ili bolje rečeno: sebi to nisam mogao dopustiti.

Književnost na kraju i na početku pripada onima koji čitaju. S njome je tako u globalnom i u partikularnom smislu. Slobodan Novak pisac je onih koji danas čitaju njegove romane i novele.

Je li mu do toga bilo stalo? Nisam siguran. Ne vjerujem da je dumao nad svojom posmrtnom slavom i da se zanosio (književnim) životom poslije života. Takvo što ne tiče se samo veličine pisca. Važnija je, vjerojatno, veličina književnosti. One mjesne, nacionalne. A s njome danas Slobodan Novak ne stoji dobro. Mrtvi se čitatelji ne broje. Samo živi.

Plamen šibice dosta je, čak sjena
Njegova, da bi odvela te pješke
U onu bajku, što iz Andersena
Pređe u tvoje snomorice žeške.

Proštih sabranog Dučića i Tina
Ali to mnogo pomagalo nije:
Svijet poplava ostade, ko prije,
Ti po njoj pliješ – kapljica zejtina.

A onaj oblak, prije no će preći
U grudu vate, ili u učilo
Anđelske škole, da li Jabučilov
Ili Pegazov brat je – ne znaš reći.

I gasne san u talasavoj zobi
I osluškujem kako poje pean
Bolna praznina u Njezinoj sobi
Kao u školjci Atlantski okean.

Homeru, najposlije

A, je li, majstore, slijepi,
Zašto u pjesmi tvojoj
Nema majki,
Ni njihova plača,
Ni bola prazne materice?
Zašto?
Jer, kad nas boli,
Ma i najmanja rana,
A kamoli ona smrtna,
Majci se,
Ne ocu, ne Bogu,
Naš jauk uputi,
Tamo, otkud smo nikli.