Pop Vasilije Mrkalj živio je mirnim životom seoskog popa koliko se to moglo nazvati mirnim životom. Često baš i nije, jer parohijane nije trebalo opsluživati samo u Trnovici nego i u petnaestak okolnih sela i zaselaka, razbacanih po krševitim pristrancima ispod Ljubišnje, a tvrdi i ćudljivi gorštaci nerijetko su svašta nešto stavljali iznad popa i crkve. Nikad im to nije uzimao za zlo, jer su rijetko šta radili kako bi mu napakostili, mada su stvari ponekad znale izgledati tako.

Tako bi pop Vasilije mirno proživio život, izgarajući za dobrobit svojih parohijana, da se, taman kad je jednom nogom pomalo nesigurno zakoračio u zrele četrdesete, pred njegove korake nije ispriječila jedna žena. Da je to bila koja od onih prpošnih djevojaka koje su u nezrelosti svojih godina bile u stanju učiniti mnogo toga što ne bi ni prije ni kasnije od te dobi ili, što je bilo još manje moguće, neka od udanih žena koju je nešto divlje i neiživljeno u damarima tjeralo na lude poteze, lako bi se obranio; smiješkom nezamjeranja, sigurnim odbijanjem, pogledom i s malo riječi, svojih, ali prekrivenih patinom vrijednosti i težine Svevišnjega. Ne, nepoznata žena došla je u snovima, ispočetka se pojavljujući tek ponekad, a onda gotovo svake noći. Gdje god da bi u snu krenuo, susretao bi nju. Nikad mu ništa nije rekla, ali je nikako nije uspijevao mimoići; samo se blago smiješila, gledajući ga pravo u oči. Uzalud mu je bilo skretati pogled; kud god bi ga odnio, vidio bi njene oči i osmijeh, i u krošnji hrasta, i na plastu sijena, i na goloj izbrazdanoj stijeni, baš svugdje.

Popa Vasilija je, još otkako se upisao u bogosloviju svetog Petra Cetinjskog, mučila porodična predaja koja je govorila o tome kako su njegovi preci bili katolici. Neki njegov predak za kojeg se pravo nije znalo ni kako se zove navodno je čak bio katolički pop glagoljaš; zagledao se u neku djevojku iz plemena Bratonožića i na kraju napustio sveti svećenički red i oženio se. Tako to biva kad ljudski nagoni postanu jači od Božje riječi pa suknu kao voda preko brane za koju su njeni graditelji mislili da će je dohvaćati samo mokrina kiše, a ne i ono što drži u svojim čvrstim njedrima. Jest da se radilo samo o predaji i da ništa nije bilo pouzdano, ali se u njegovom i okolnim selima oduvijek spominjalo pa nije nedostajalo ni poneke podrugljive riječi kad bi sa Cetinja došao kući na raspust, a kad bi dolazio na odmor sa studija u Beogradu, toga je bilo sve manje, da bi na kraju potpuno nestalo. Nije pop Vasilije dvojio da njegovi suseljani, a i mnogi drugi, i dalje katkad, između sebe, s podsmijehom spomenu predaju o njegovom podrijetlu, ali njemu na oči više nikad niko ništa nije rekao niti pokazao da mu je to u glavi. Tako se bez ikakvog napora, samom svojom popovskom dužnošću, koju je obavljao najrevnije što se moglo, riješio ljudi i njihove zlobe, ali se nikad nije uspio riješiti iste te nimalo drage predaje u samom sebi. Ponekad bi ga progonila toliko da ju je nalazio u mnogom pogledu svojih parohijana, iako je nikad niko od njih nije spomenuo pa je, da je imao snage za takvo što, komotno mogao uvjeriti samog sebe da je zauvijek ostala u njegovom podalekom selu, među onima s kojima je imao samo rođačke veze i dodira toliko koliko bi trajao njegov svakogodišnji posjet rodnom kraju. Ali snage nije imao, makar je sebe katkad znao uvjeravati da je sve to davno zaboravljeno, zakopano toliko duboko da ga se iskopati ne bi moglo ni kad bi njegovi parohijani napravili mobu pa kopali dok ne lipsaju.

Žena koju je sanjao bila je prelijepa, ali nekako i jest i nije bila žena. Bila jest, znao je to, ali na neki drugi način i nije, jer u njenom izgledu i pogledu nije nalazio ni trunke ženske strasti ili pohote, čak ni one prikrivene, kakve je bilo u gotovo svakoj njegovoj parohijanki, pogotovo otkad su došla nova vremena u kojim je izgledalo da je Lucifer preuzeo dirigentsku palicu, a u orkestru koji svira u uši i krstu i nekrstu nastupa sama glazbena reprezentacija pakla. Nije imalo smisla uspoređivati ženu iz snova s njegovom popadijom, šest godina starijom od njega, tustom i zakopčanom u vlastitom svijetu do kojeg su dopirale samo riječi koje su govorile o njihovom domaćinstvu, pokućstvu, zimnici, ušteđevini i sličnim stvarima. I da je popadija bila potpuno drugačija, opet bi bilo isto; lakše je bilo u istu ravan staviti ciču zimu i proljetni behar nego njih dvije. Vasilije se plašio samo jednog, da ta žena doista negdje postoji i da će je kad-tad sresti i na javi, možda na kakvom seoskom puteljku dok žuri dati bolesniku posljednju pomast ili je ugledati među masom na crkvenom saboru kako se uhvatila u kolo i, vrteći se tamo-amo, ne skida pogled s njega. Onda bi mu se mogla desiti gora stvar nego njegovom neznanom pretku, ne samo da se zaljubi, mada bi i samu takvu pomisao odmicao od sebe i mislima, a ponekad i rukama, iako se nije imalo šta odmaknuti, nego i da pogazi sveti sakrament braka i zavjete koje je dao ne samo popadiji nego i samom Gospodu. Takve misli spopadale su ga tek katkad, ali se ipak uzdao u svoju jaku vjeru, smijući se samom sebi što uopće troši dragocjene minute na takve besmislene i nemoguće teme.

Kad je jednog ranog bljutavog proljeća iz Trnovice iznenada premješten u Perast, stiglo ga je stotinu briga. Jest da je premještaj izgledao kao priznanje, ali je postojalo i mnogo toga što je valjalo prebrinuti: od udaljavanja daleko od rodnog kraja, preko prilagođavanja na novu sredinu, pa do toga kako će se popadija i djeca uklopiti u sasvim novi, dotad svima gotovo nepoznat ambijent. Za sebe je ipak brinuo najmanje; ima, mislio je, Onaj koji o tome brine, pa je brzo nakon dolaska riješio sve vezano za nesmetan rad u novoj sredini. Sa svojim prethodnikom, prestarjelim bogobojaznim popom Kostom, lako je riješio račune, a uskoro je upoznao i malobrojne parohijane ili barem one koji su nešto značili u životu parohije. Uskoro je život opet postao običan, čak i mnogo ugodniji od prethodnog, onog u trnovačkom kamenjaru, pa mu je na trenutke izgledalo da mu je Gospod, ničim izazvan, zaklonjen vlastitom nepomućenom svetošću, odlučio darovati prostrani plac za gradnju novoživotne kuće. Premještaji su bili rijetkost izuzev kad bi koji od popova zašao u godine pa više ne bi mogao fizički brinuti o parohiji. Uglavnom, sve je ukazivalo na to da će se pop Vasilije u perašćanskoj zavjetrini naživjeti i dočekati preseljenje u bolji svijet.

I sve je izgledalo gotovo idilično da jednog kasnosvibanjskog dana, dok se vraćao iz dućana gazde Luke Fišura, nije zamijetio neuobičajenu vrevu na ono malo gradskih uličica. Čim je vidio šarene narodne nošnje, znao je da se sprema nešto što nije imalo veze ni s njim ni s njegovom službom ni s njegovom parohijom. Riješio je svratiti kod parohijana Krste Mitrovića dok vreva ne prođe, ali je samo izgubio vremena dok se ispozdravljao s njegovom nagluhom starom majkom i dok su mu Jovina sitna dječica poljubila ruku; Jove nije bilo kući pa nije imalo smisla zadržavati se.

Prvo što je vidio kad se vratio na glavnu gradsku licu bila je žena iz snova. Lagano je, na crkvenom barjaku sa zlatnim obrubom, nošena na rukama stasitih muškaraca u narodnim nošnjama, plovila linijom u kojoj su se spajali morsko plavetnilo i nebeski svod. Pokušao se nekud skloniti, ali su sporedne ulice također bile zakrčene onima koji su čekali da se priključe procesiji, pa se zbunio; ako sklopi ruke na molitvu, neko od njegovih parohijana mogao bi ga vidjeti pa će puknuti bruka, a praviti se kako ne zna da je ona na barjaku Gospa, makar i ne bila njegova, značilo je ne poštovati druge i njihovu vjeru. Jedini spas vidio je u širom otvorenim vratima omalene i neugledne krčme ciganke Đulijete, iako je bio uvjeren da tu nikad neće ni zaviriti, pa makar bilo o glavu. Đulijeta je, naime, bila na zlom glasu, ako je i tako reći bilo dovoljno; nekoliko godina odležala je i u zatvoru, nakon što je nekog nasrtljivog mornara spucala štiklom u čelo, a on pao u more, onesvijestio se i utopio. Spas to i nije bio u pravom smislu, a to je najbolje vidio susrevši se sa začuđenim pogledom krčmarice koja također nikad nije ni pomislila da će je pop Vasilije počastiti svojim dolaskom. Znao je da Đulijeta nema ni vjere ni crkve, niti mari za svece i popove, ali je i to bilo bolje nego da neko pomisli da se našao u katoličkoj procesiji. Đulijeta ga je sa dvije-tri promukle riječi i zlokobnim pogledom zapitala šta treba, a on se ušeprtljao toliko da su riječi, penjući se uz grlo, tvrdoglavo proklizavale, pa je na kraju samo odmahnuo glavom, moleći u sebi Svevišnjeg da mu pokaže pravi put iz stupice u koju je nenadano upao. Sreća pa su u krčmi bila samo četvorica kartaša koji ga nisu ni primijetili, a i Đulijeta nije bila raspoložena za ispipavanje njegovih živaca.

Čim se vreva s ulice udaljila, pop Vasilije je bez pozdrava preskočio dva kamena basamaka i našao se vani. Provirio je na glavnu ulicu i stotinjak metara dalje ugledao barjak, sada okrenut naopako od njegovog pogleda, kroz koji se lice žene koju je sanjao tek naziralo. Okrenuo je na suprotnu stranu pa se kroz uske sokake uskoro domogao kuće. Popadija ga je samo pogledala i uzela mu iz ruku pletenu torbu s kupljenom robom. Znala je da on tako odluta iz čista mira, za tolike godine naučila ga je barem u tom dijelu, pa se bez pitanja udaljila ka ljetnoj kuhinji u kojoj je ispod sača gorjela vatra.

Pop Vasilije požurio je u crkvu toliko brzo kao da o tome za koliko sekundi će se naći ispred ikonostasa ovisi ne samo njegov život već i opstanak čitavog svemira. Sav slomljen stao je pred fresku zaštitnice crkve i počeo moliti, ali ne kao uvijek nego izlomljeno i nesuvislo, zastajući između riječi i tražeći prave kao zarobljenik koji se upravo dokopao slobode, ali mu valja proći kroz gusto minsko polje. Nakon nekoliko minuta malo se smirio i molitve su počele ići iz njegovih usta, ali nešto opet nije valjalo i on je toga bio svjestan, jer su klizile kao iz automata, bez prave veze s onim koji ih izgovara. Zato je na kraju zašutio, rukama naslonjen na ikonostas, i ostao tako još dugo, pokušavajući spojiti pokidane konce klupka u koje se zapetljao.

Sutradan je, nakon još jedne noći u kojoj je više gledao u lik žene nego što je stvarno spavao, odlučio: hodočastit će pod Ostrog, svom zaštitniku i imenjaku, nadajući se da će mu on dati neki znak kako da povrati mir, izgubljen kao zvjezdica koja je iznenada, greškom nebeskog tipa zaduženog za održavanje i podmazivanje, otpala s kotača Velikih kola pa više ne zna naći ni svoj svemir, a kamoli parking na kojem stoji ono čiji je dio bila do maloprije.

Otkad zna za sebe, slušao je o čudima koja pravi sveti Vasilije Ostroški. On je za one koji su ga štovali i molili mu se nalazio izgubljene stvari, razvezivao zamršene ljubavne ili kurvanjske čvorove i otvarao dotad čvrsto zakovana vrata u željene svjetove. Pa kad čini tolika čuda, mislio je pop Vasilije, može valjda i meni uslišiti molitvu i napraviti jedno malo, malecko čudo.

Do Ostroga nije bilo daleko, za dan se iz Perasta moglo stići i laganim hodom, pa se pop Vasilije već narednog dana dao na put. Popadiji je rekao samo da ima neodložnog posla, a ona se ionako nije miješala u njegove dužnosti pa ni ovaj put ništa nije pitala. Usput je stalno mozgao što će točno reći svom svetom imenjaku, kao da Svetac prima stranke od 7 do 15 sati, a ljupki anđelčić diskretno sjedi za susjednim stolom i, povremeno brišući vrhovima krila znoj sa čela, zapisuje sve što Svetac i stranke izgovore. Mučilo ga je hoće li ga Svetac shvatiti; ipak se radilo o delikatnoj stvari – predaja o njegovom katoličkom podrijetlu, žena u snovima, usto još i tuđa svetica, sve je to davalo razloga za strah od neshvaćenosti koji je jurcao svakom popovom žilicom, od aorte pa do najsitnijeg kapilara, komešajući se i povremeno prijeteći da će zauzeti sav slobodni prostor u njegovim mislima.

Kad je napokon stigao pod Ostrog, ostavljajući iza sebe strmeniti uspon i dolinu punu prijatne izmaglice, dan se već počeo neprimjetno utapati u noć, ali je popu Vasiliju ostavio dovoljno vremena za uživanje u čarima mjesta pa bi, da je bio malo prisebniji, mogao vidjeti kako je nebo obgrlilo okomitu stijenu, teško dišući u neočekivanoj proljetnoj omari, dok su isprepleteni oblaci sličili kolu na jednom od stećaka na groblju kod Petrove crkve u Nikšiću. Ali pop Vasilije nije vidio ništa od svega toga. U oči su mu se povremeno zabadali tek nevoljnici koji su, provjetravajući dušu prije večernje službe na otvorenom, polako raspremali ko vuneno ćebe, ko presavijen gunj, ko pravu slamaricu, kako bi se oteli barem hladnoći koja će svakako naići u neko doba noći, kad se već nisu uspjeli oteti ovosvjetskim nevoljama. Sigurno bi se za njega našlo i neko mjesto u konaku, ali se već prije odlučio na bdijenje, pa se, osim na pozdrav, nikome nije ni javljao. Zapalio je svijeće i pomolio se, a potom se popeo poljubiti mjesto Svečeva upokojenja, nakon čega se vratio i, stojeći pri kraju oveće skupine vjernika, prisustvovao službi.

Večerao je škrto, gotovo isposnički, gledajući lica oko sebe. Znao je da pod Ostrog dolaze bogodužnici i grešnici svih mogućih vrsta kako bi, nalik gubavcima prognanim u visoku rupu u stijeni, ovdje istisnuli gnojne rane svojih grijeha. Ljudskost je, znao je dobro pop Vasilije, potrošna kao ljetni izvor, a štedjeti vodu kad sunce zavodi i svaki kamen, a kamoli neće žednog, teško je, ma koliko se živ čovjek otimao. Koliko li bi bilo skladište ovdje istresenih grijeha, pitao se, kad bi se mogli spakovati u vreće, a kolika li bi tek karavana nastala kad bi vreće potrpali na konje ili kola da ih nekamo odnesu sa ovog svetog mjesta?! Mnogi bi, znao je, godinama i desetljećima umotani u grijeh, kad strah od kazne Onog koji sve vidi naraste do očajanja, najradije da ih svetost ovog mjesta sama od sebe obgrli kao bršljan grabovo stablo u najboljim godinama, a neki bi, shvativši da tako ne može, prikliješteni u zamci nemogućeg, radije pobjegli iz vlastitog živote nego se vratili tamo gdje ih čeka sve ono čemu su se, dolaskom ovdje, uzaludno trudili zametnuti trag. U pretponoćni mrak su mu, dok je smještanje u ležaje na golom kamenu ispred manastira još trajalo, sličili sjenkama koje su izgubile trag onog od čega su nastale i da upravo izvode generalnu probu da se u jednom čudesnom trenutku i same pretvore u kamen izgreban cokulama hiljada koje su ovuda prošle.

Noć je proveo u molitvi, na trenutke iskidanoj kao brojanica kad je se dočepa dvogodišnje dijete, na trenutke, pak, sabranoj i skrušenoj. Pred zoru je, sjedeći na dovratku konaka, učas utonuo u san, ali nije trajao dugo: pred očima mu se opet našla ona! Trznuo se iza sna sav zblanjen, čvrsto riješen da ostane budan. Potom se okrijepio s malo posne hrane pa je prisustvovao i jutarnjoj službi. Onda je došlo vrijeme i da stupi pred sveca.

Dolazio je pop Vasilije i prije pod Ostrog, znao je kako sve to izgleda, ali je ovaj dolazak bio ili je barem trebao biti posve drugačiji od prethodnih. Ispočetka je riješio sačekati da se mnoštvo raziđe, ne bi li dobio priliku zadržati se u svečevoj ćeliji koju minutu duže nego što je to bilo predviđeno redom koji su provodili oni koji su se brinuli o svetištu, ali je na kraju shvatio da će naroda koji želi do Sveca biti stalno i da, ustvari, samo odgađa suočenje s njim, jer mu, unatoč gotovo cjelonoćnoj molitvi, i dalje nije bilo posve jasno što bi mu rekao. Tako je i bilo: kad se našao u maloj pećini u kojoj je ispod debelog pokrivača ležalo Svečevo tijelo, zastao je, triput se prekrstio i zašutio. Mladi iskušenik gledao ga je pomalo blijedo, želeći mu, mimo ustaljenog reda, omogućiti da ostane malo duže i pomoli se, ali pop Vasilije nije znao što bi od svoje šutnje, pa je na kraju poljubio ponuđeni križ i zajedno s drugima izašao vani.

Čim se opet našao na danjem svjetlu, misli su mu se izbistrile. Shvatio je da je dolazio uzalud. Još jednom je svratio u crkvicu, još jednom pokušavši pomoliti se, ali je ubrzo odustao, prošao kroz portu i krenuo nizbrdo, ostavljajući manastir za leđima.

Mora da ga Svetac nije razumio ili nije želio čuti, mislio je. Iako je svetac, i on je muškarac i po tome bi ga, smatrao je, trebao razumjeti, ali nije. A ko zna, nastavljao je, možda samo nije dao znak, možda ću je prestati sanjati.

U neko doba u glavu mu je došla i pomisao da ode u Boljanićki džemat, čuvenom hodži Jusufu, poznatom po skidanju sihira, ali se i na samu pomisao triput prekrstio, pokušavajući je otjerati iz glave kao zloduha kojeg mu, eto, šalje niko drugi nego sam Lucifer. Em su Pljevlja daleko, em je on crkveni čovjek, još mu samo fali ta bruka, da se pročuje da je on, pop Vasilije, išao hodži da mu pomogne! U trenu ga je zahvatio očaj zbog takve pomisli, sam sebi se zgadio, pa je obećao Bogorodici da će svakog tjedna u narednih pet postiti dan više nego je običavao.

Koliko god je nastojao razmišljati pozitivno, trajalo bi prekratko, pa bi ga uzimala malodušnost, tolika da je na jednom raskršću skrenuo krivo, pa se morao vratiti nekoliko kilometara. A kad je, kasno navečer, stigao u Perast, nije, kako bi obično uradio, ušao u kuću nego je produžio u crkvu. Opet je stao pred Bogorodičinu ikonu i čim ju je pogledao, shvatio je: iako nisu sličile jedna drugoj, Bogorodičin tužni osmijeh i prodorni pogled bili su isti kao osmijeh i pogled žene koju je sanjao, Gospe od Škrpjela.

Negdje sredinom Drugog svjetskog rata Salun Kalica, sin Imšira Kalice iz sela Godočelje, dijete koje ne bješe baš dobro zavezalo pameću ali kojem nekakav nečujan glas došaptavaše ono što niko drugi čuti ne mogaše – s prvim mrakom izađe iznad svoje kuće i iz sveg glasa dreknu:

– Ko odmah ne ode odavde  – ovdje će i umrijeti; živa će ga drati i soljom posipati.

Istoga časa Ferhat Kalica i žena mu Muratka, ne sačekavši ni da se taj glas razlijegne u sve zahlatke i dolove sela Godočelja, stadoše prikupljati najnužnije stvari; natrpaše nešto gotove hrane u bisage, obložiše dvije krošnje ovčjim pustećijama, pa čim se oglasiše prvi pjetlovi, sina Zećira od nepuna tri mjeseca i trogodišnju kćerku Muhrušu potrpaše u krošnje, koje prvo privezaše na samar mršavog konjčića, i utekoše prema planini Turijak i gradu Peći, gdje su Bihorci u tegobnim vremenima tražili spas. Zećir, kad nije spavao, grajio bi u svojoj krošnji zavijen u vunene deke iz kojih je virio kao žir. Muhruša je u početku plakala, žalila se na stud, i oni su je utrpavali – branili je od stude.

Ubrzo je zaspala.

Ferhat je, kad bi nailazili pored kuća i avlija, uzimao konjče za uzdu i vodio, jer – moglo ih je nalajati kakvo pseto, a konj skočiti…

Kada zađoše duboko u Turijak, najednom iz obližnjeg žbunja izletje ptičurina, zaklepeta krilima i nesta niz planinu.

Salunove riječi ne izlaze Ferhatu iz glave, pa ni to klepetanje ptičurine niz čestake Turijaka za njega nije let ptice, već eho njegovih riječi. Njegov glas za njega bješe sveti; šta je god to dijete, koje svi nekako riškahu od sebe, progovorilo – obistinilo se. Samo ga je trebalo znati saslušati. A Ferhat, mudar i sabran, umio je saslušati šta drugi govori. Ne bješe zaboravio kad Salunčić, prije sedam godina, tek što bješe naučio da veže riječ za riječ – doduše malo je kasnije oporavio govorom – reče kako će se u selu oblizniti tri žene i da će sva djeca biti muška, a da će Kasumovica roditi jedno sa bijelim cvijetom na glavi. I oblizniše se tri žene u selu i sva djeca bjehu muška. I rodi Kasumovica jedno muško s bijelim cvijetom iznad lijevog uha. Poče djetetu rasti kosica crna kao ugljen, a ono iznad lijevog uha – bijel pramičak!

Doduše, mnogima u Godočelju to predskazanje Salunovo nije značilo ama baš ništa, i govorahu kako je to dijete razvučeno pa klapi i nakuruje, ali – nije bilo tako…
Od tada, kako Kasumovica rodi dijete sa bijelim cvijetom na glavi – Ferhat se uvijek upinjaše da čuje šta će izgovoriti Salunčić i raspitivao se je li nešto rekao zadnjih dana. Skoro svi ga u selu uzimahu za navedeno i govorahu kako je to dijete obični duduk, jedino ga on, Ferhat Kalica, uzimaše za pametno, i kao dijete koje ima direktnu vezu s Nebom;  u Alaha se milosnoga kleo da je dijete ćiramet, i zato nije ni trena časio, već čim ga ču šta govori – on i njegova Muratka se stadoše spremati za bijeg. Bježi, kukala ti kuka… Došapnuto Salunu, i samo bježati….

***

Prođoše Turijak, siđoše niz Kalače, pa preko Demiškinog mosta uđoše u Rožaje. Nisu tu ostali, iako su se mnogi nadali jer bjehu pogana vremena, ratna; od Bihora se očekivahu muhadžiri, a Rožajci vazda bili poseban soj: za nemoćnoga i ucvijeljenoga držahu vrata otvorena, a za nemiloga – pušku u gredu ukopanu, koju su noću vadili i uz vrata prislanjali.

– Hajte, bujrum…– dozivali su Rožajci ispred svojih avlija, ali su se njih dvoje zahvaljivali i odmicali naprijed. (Takvi su Rožajci i danas. Kao da im musafiri puni tuge i straha ne unose svoje brige u kuću, već blago neviđeno. E tako su se radovali i tako se raduju da ugoste unesrećene.)

Dan bješe poodmakao kad zađoše u Kulu i uskim putem, kroz visoke četinare, umorni i izgladnjeli stigoše na veliki proplanak na kojem bješe nekoliko odsječenih stabala, te se tu zaustaviše i skidoše bisage da prezalogaje…

Zima je rezala kao sablja. Izvadiše djecu iz krošanja i tada Muratka vrisnu da se grane na bukvama saviše. Njena Muhruša nije davala znake života. Uzalud su se borili da je povrate – nije joj bilo spasa. Djevojčica se već bješe ohladila, pa im ništa drugo ne bješe preostalo do da negdje ukraj proplanka iskopaju malehan mezar i u njeg, kao u vječiti spas, polože svoju trogodišnju Muhrušu.

Milostiv je Veliki Bog – iza golemog lagera balvana na proplanku bješe drvena baraka, a u njoj kramp i lopata, kao naručeni…

Iskopaše gropčić, zamoliše Boga da je uvede u dženetske bašče i, zajedno sa krošnjom u kojoj je ispijehnula, spustiše u zemlju. Od debelih bukovih grana pravili su tihtahte, redali jednu do druge, a onda je sve pokrila hladna i rastresita zemlja.

Prođoše Kulu i krenuše niz Žljieb, prema Radavcu i Peći, kada im se nedaleko od puta kojim su se spuštali, ukaza malehno selo; selo malehno, ali kuće velike i opasane visokim kamenim zidovima.

– Hoćemo li tamo? – Ferhat se okrenu Muratki, a ruku ispruži prema kuli smještenoj u kamenom prstenu. Ona, ubijena i uplakana, ugnu ramenima pa raspusti šamiju i vrhovima bijelih pera obrisa lice. Pogled joj je lutao po seocetu smještenom na obronku planine. Zećira je sada držala u naručju i on je sisao kao za majčinu dojku srastao.

Ferhat bukovom grančicom više pomilova negoli što udari vrančića po lijevoj strani vrata i on razumjede, te skrenu na uzak put kojim se sa glavnog ulazilo u selo Mijeh. Okrenuše pravo prema jednoj od onih velikih kuća iz čijih avlijskih zidova izvirivahu gvozdeni šiljci kao stražari.

–  Hajdemo tamo, pa šta nam Bog da…  –  progunđa Ferhat.

Ona ni ovaj put ništa ne reče, kao da se ne valja, a ustvari reče puno, njena šutnja je progovarala: ništa ja ne znam i ništa me ne pitaj, kud god okreneš i u bilo čiju avliju da ubasaš – idem za tobom i tebe slušam. Tvoja sam i tu pogovora nema. Ne bjehu se ni primakli kući da valja, kad otud, kao pod komandom, zalajaše krupni ovčari. U tom neko zviznu tamo iza zidina i psi pridadoše, zalajaše još žešće, još surovije…

Pred njih izađe čovjek u bijeloj suknenoj nošnji sa ćulafom i čalmom na glavi. Bješe omalena rasta, tankih brkova i preplanula lica; omanji ali – kremen ljuti.  Od tegobnog života i godina – noge mu se iskrivile; kroz elipsasti prostor između njegovih nogu moglo je dijete protrčati a da mu ni čakšire ne dohvati. Vatra mu bije iz očiju, a gunj koji bješe prebacio preko ramena, svaki čas ponamješta, kao da nešto krije ispod njega.

– Ima li bujrum? – pomalo se bojažljivo oglasi Ferhat Kalica, a čovjek stavi rašireni dlan desne ruke na lijevu stranu svojih prsa, naže se naprijed u znak dobrodošlice, pa ispruži ruku prema visokom kamenom zidu koji je ograđivao njegov dvor:

– Bujrum, brate, i dobro mi došli – a kao da reče: sve ti ovo poklanjam i od ovog časa sve je ovo što očima vidiš – tvoje.

Muratka ponovo briznu u plač.

Domaćin stavi ruku na čelo da je bolje vidi. Ne znajući za njenu ljutu ranu, podviknu: – Ne plači, kćeri, ne plači… Ljudi smo, sve će biti kako Bog zapovijeda. – Zanosio je na albanski.
Ferhat se ne bi smio zakleti da, dok je pričao sa čovjekom koji je izašao ispred njih, a zvao se Hajran Selmani, nije tamo preko kamenog zida, kroz prozorska okna kule, ugledao nekoliko ženskih likova koji su se kratko zadržali pred staklima, a onda nestali…

Hajran povede pridošlice u svoju avliju, ali, prije negoli ukoračiše unutra, za trenutak sačekaše pred kapijom, na širokom i dobro utabanom drumu. Neko je tamo u avliji vezao pse…
A kad ukoračiše, prvo što su ugledali bilo je – sunce, konopac do zalaska, i bilo je crveno kao od krvi nabreklo. Ona sjeverna strana kuće bješe zasjekla crvenu loptu i okrnjila je za jednu trećinu. Godinama poslije ulaska u avliju Hajrana Selmanija – Muratka se klela u vid očinji kako joj se činilo da im sunce ima nešto reći i da nikada sporije nije zalazilo za vrhove dalekih planina, kao tada…

Još na samom ulazu, Hajran pokaza Muratki sobu u kojoj su bile žene: četiri snahe, supruge njegovih sinova, i njegova supruga Hasibe. Stara i oronula, ova je sjedjela na šiljtetu među dva prozora u sami vrh sobe okrenut zapadu, pa kad Muratka ukorači unutra – ona skoči i stade je ljubiti; kao da joj to bješe došla peta snaha, ponavljala je:  – Šućuuur, šućuuur…

Samo jedna od žena koje Muratka zateče u sobi znala je jezik kojim ona govoraše, te joj ta žena reče kako su joj se sve one obradvale i pokaza mjesto gore uz Hasibe. Muratka sjede; bila je sva izgubljena, a one je žalile. Opkoliše je debelim jastucima da se nasloni i odmori. Prije toga uzeše joj dijete i spustiše u izrezbarenu kolijevku na kojoj bješe izgraviran veliki dvoglavi orao.
Samo je stara Hasibe govorila. Ostale su slušale, a Zineta prevodila. Zineta se zvala žena koja znavaše bošnjački, a bješe od Pačariza iz donjobihorskog sela Gojevići. Duga je priča otkud ona u tu kuću, pa i kasnije kada bi se našle jedna do druge na njivi ili u vrtu gdje su plijevile travu, naslagale je u bremencad i nosile na štalu, odakle su je zatim polagale kravama dok bi muzle, ako bi je Muratka i upitala kako je tu dospjela – Zineta bi samo odmahnula rukom, kao da bi iz nje nešto bacila, ali svaki put je odmahivala prema Kuli, koja joj zaklanjaše i rod i dom. Bila je to granica između dva svijeta…

Muratka je danima kopnila i plakala kao streha. A onda su ispričali domaćima šta im se dogodilo. Jednoga dana otišli su ljudi u planinu, otkopali gropčić i tijelo nestretne Muhruše donijeli u njihovo seosko groblje.  Tu je zauvijek ostala.

Muratki lahnu.

Njih dvoje i sinčić im Zećir bjehu smješteni u potkrovlju kule.

Ne prođe dugo a u Mijeh stigoše vijesti da su bihorska sela spaljena, te da narod bježi na sve strane. Pričalo se da ih je na stotine pobijenih i poklanih… Hvalili nekakvog Salka Škrijelja iz bihorskog planinskog sela Dašča Rijeka i njegova druga Sulja Kalića, govorili da njih nije bilo i efendije iz Podnožja koji je, tako se priča, silnu pamet imao – uha živa u Bihoru ostalo ne bi… Oni su sa svojom družinom, i mašinkama svojim, presreli četnike Pavla Đurišića na selu Sipanju i vratili ih nazad. Posljednji su spaljeni katuni Šabotića – Godušana, na brdu Vijenac. Tu su se dušmani ujeli za lakat. Salko Škrijelj i njegovi ljudi bili su nemilosrdni. Zaklonjeni iza velikih stijena ispod Vrhova – kosili su sve dok su oni u crnim odorama navaljivali. Kojega su oni sa nišanom sastavili – taj više majci nije ruci prilazio…

– Eto… – Bilo je to sve što je Ferhat odgovorio slušajući kako stari Hajran priča šta je čuo od Avdulja Beriše, koji se vratio sa pazara u Rožajama. Blizu Rožaja bješe noćio kod Džimšira Klimente i siti se, do kasno u noć, napričali i naslušali ispovijesti izbjeglih Bihoraca, jer se kod Džimšira bjehu zaustavile dvije porodice.
Silan džomretan bješe Džimšir Klimenta.

***

Hajran Selmani imaše šest sinova: Fadilj, Sadik, Škeljzen i Bekir – oženjeni, te Afrim i Kujtim – momci i kail ženidbini. Dvije kćeri su bile udate, ali je samo jedna, iz sela Zlopek, Drita – ponekad dolazila na bijelom i dobro udržanom konju. Dolazila je sa svekrom Habibom, noćili bi pa se sutradan, po doručku, vratili u svoje selo. Druga kćerka, Mejrema, bješe udata u Albaniji i samo je jednom dolazila iz dalekog Drača, a godine su prolazile. Hasibe bi jednom nedjeljno, s večeri, sjela uz prozor te bi gledala u daljinu, pominjala njeno ime i plakala.
Ferhat je, sa sinovima Hajranovim, obavljao muške poslove: redovno su odlazili u šumu, i odmah po ulasku u bukovik – zapucale bi sjekire kao puške. Otuda su sa zapregom izvlačili debela bukova stabla, a potom ih cijepali na uske duge cjepanice koje su slagali u džinovske snopove. Malo-malo, pa neko dođe sa svojom zapregom i od njih kupuje drva. Vrijedan je bio Ferhat i svi su begenisali njegov rad, snagu i lijepu narav. Ali mu i Muratku begenisaše!  Onako stasita i jedra, pade im za oko…

Hajran je među snahama imao jednu nerotkinju, Fatmu, ženu Škeljzenovu. Pošto pune tri godine kod Škeljzena ne proplaka – otac Hajran, jedno veče uoči petka, sazva sinove. Dugo su vijećali šta da rade – da li da se Škeljzen ponovo ženi ili da se snahi da još jedna godina.

Odlučili su da joj popuste još godinu, ali ona ni u toj ne zanese. No bila je najviđenija i najvrednija od snaha Hajranovih, a bješe i od poznate familije Agimi iz Đakovice; nije im se puštala iz kuće. Ferhat im je, do sve prilike, Muratku doveo u pravo vrijeme.

Ali i Zinetin muž Sadik bješe bacio oko. Opazi to Zineta, pa ga privreba i uhvati jednoga dana kako pogleduje za Muratkom dok je ona silazila puteljkom niz njivu, kukovima udarajući izrasle makove koji se za njom njišu kao da pozdravljaju.

Ne prođoše ni tri puna dana otkako je Zineta primijetila da Sadik pogleduje za Muratkom, tri snahe Hajranove i sa njima Muratka siđoše da plijeve blitvu. Najstarija snaha, Fatime, ostade kući – ona bješe određena da peče hljebove. Golemo bješe domaćinstvo Hajrana Selmanija; što velikih što malih ustiju – preko trideset. Još Ferhat i Muratka pride i dijete njihovo… Bješe porosilo, pa Muratka podiže tumajlije na dimijama – ukazaše se jaki i bijeli listovi na nogama stasite Bihorke, a Zineta se okrenu nastranu i opazi svoga Sadika kako viri kroz visoki i dobro nabijeni plot. Možda ga ne bi ni vidjela da on istoga časa kad se Zineta okrenu ne odskoči od plota i nađe se tamo na čistini; sa uzdom u rukama primicao se konju s kojim je toga dana sišao u Radavac po so koju su jednom godišnje džakovima kupovali kod prodavca Maksuta Ćora.

***
Jednoga dana, pošto se Zineta i Muratka nađoše same u sobi, Zineta joj se okrenu i zakune je na jedinog sina Zećira da nikom ne kaže…  Jer – veli joj –kažeš li me, živu će me peći. Ovdje ko otkrije porodičnu tajnu – mrtav je.

Muratka premrije. Ukočena kao ledenica, stajala je poput biste, a Zineta nastavi:  – Sadik mi, sinoć poslije kupanja, reče da će Ferhata ubiti a tebe i dijete ostaviti. Tebe će dati Škeljzenu, da mu rađaš sinove. Zećiru će predjenuti ime i zvaće se Iljir ili Dritan, još nisu odlučili. Ako večeras ne pobjegnete – sutra se Ferhat neće vratiti iz šume. A sada ćuti. Čini se kao da ništa nisi čula. Ništa ti nisam rekla… Pse ću po večeri povezati, pa šta mi Bog da  – odskoči Zineta nastranu i dade se na posao, a Muratka, hladna kao mejt, nesposobna da bilo šta učini u tom trenutku, sjede na šiljte i kroz prozorski džam stade buljiti uprazno… Sve što je vidjela bio je grob njenoga muža Ferhata i kćerkice Muhruše, Bog je dženetio…

Još koliko je večeras – mora se bježat iz kuće; valja se spustiti niz drvene stepenice, snijeti dijete, otključati vrata, pa kapiju i zamaći u šumu. Ne urade li tako, Ferhata će sutra ubiti – biće mrtav i zakopan negdje u šumi, baš kao i Muhruša.

– O, nesretna ja – Muratka je već vidjela i njegovu raku, zagrnutu zemljom a onda sve pokriveno bukovim granjem…

Rat je i ljudi ginu na sve strane; zar će sutra neko tražiti Ferhata Kalicu, koji je ostavio svoju kuću, rodno selo, komšije i pobjegao preko Kule?

Ne, takvi se ne traže!

***

Toga dana iz šume se vratiše prije zalaska sunca i svi su bili veseliji nego ikada. Pucale su i ovog dana sjekire i, dok su razbijali bukova stabla i odvajali cjepanice – balvani su ječali kao ranjenici. Ništa nije ukazivalo da je donesen pakleni plan o ubistvu Ferhata Kalice, muhadžira iz bihorskog sela Godočelja, s kojim se mjesecima druže kao sa bratom. Tako ga i zovu – brate…

Pala je noć, crnja i od najcrnje. Crnja i od one kad je suludi Salun Kalica iskočio iznad kuća te rastelalio da će doći nemili gosti i preporučio da se što prije bježi iz sela.

Čeljad u selu Mijeh rano lijegahu, još s večeri. Svi odoše u postelju, osim Sadika koji je te noći bio zadužen da sa nekoliko njih iz sela obiđe teren iznad kuća. Gore na brdima se i stražarilo – jednom mjesečno nailazila je i njihova smjena. Ali je u tom dijelu države, iako je rat bjesnio na sve strane, u to vrijeme bilo mirno. Ratni plamen jeste buktio, ali je bio daleko od ovog sela.

Tek što se leglo – Muratka uhvati Ferhatovu ruku i čvrsto je stisnu. Ferhat razumjede, te primače uho njenim ustima, a ona mu prošapta:

– Večeras moramo bježati. Odlučili su da te ubiju, a mene i dijete ostave. Daće me Škeljzenu, a djetetu predjenuti ime. Hoće da ti trag utru… Moramo bježati, Ferhate. Sve sam spakovala u jednu torbu. Izaći ćemo u čarapama, a iznad kuće obuti opanke i – zamaknuti. Ako noćas ne pobjegnemo… – Muratka tiho zajeca.

Ništa Ferhat nije pitao, ništa mu više Muratka nije rekla, ništa. Bili su budni i kad se Sadik vratio, a kada su nešto kasnije psi zalajali, kao da se neko primicao avliji. Ležali su tako na leđima, otvorenih očiju. Kroz prozorčiće u potkrovlju provlačila se mjesečina i zajedno s njima šutjela u sobici. Zećir se jednom i probudio, ali ga majka prihvati na prsa te on ponovo tvrdo zaspa.

Prošla je ponoć. Ozdol iz soba čulo se ujednačeno hrkanje. – Hrrrr, hrrrr, hrrrr, prrrr…

Najglasniji je bio stari Hajran… Hrkao bi, a Hasibe, iako joj je strašno smetalo, nije smjela ni pomisliti da ga gura i budi. Tako bi nekada ostala budna i do zore – on bi hrkao, a ona se nadimala od muke i trpjela. To je večeras naše bjegunce posebno plašilo – da Hasibe nije budna i da ne osjeti njihove korake. Uzdali su se u njene tvrde uši i to je bacalo zračak svjetlosti na njihove crne misli. Zadnjih godina sluh joj bješe popustio, i svaki put joj se izdirahu kako bi ih čula.

Krenuli su. Prvi je išao Ferhat. Lagano otvori vrata, sve milimetar po milimetar. – Ni najmanji se šum ne smije čuti, moramo biti vlastite sjene – rekao je Ferhat prije nego je krenuo.

Prva stepenica, pa stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…

Druga stepenica, opet stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…

Treća stepenica, i opet stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…

Četvrta stepenica, ponovo zastanu… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…

Nastavljaju dalje – stepenica i stanka…

Evo ih na prvom spratu. I tu zastaju. Iz soba odliježe: – Hrrrr, hrrrr, hrrr, prrr…

Neko se okrenu u krevetu, zapucaše daske, ali hrčanje ne prestaje. – Hrrrr, hrrrr, hrrrr…

Njih dvoje su u znoju. Muratka drži ruku naspram Zećirovih usta; probudi li se – hvata ga za usta. Ali zna i to – nos mu mora ostaviti slobodan, da diše…

Kreću na stepenice koje sa prvog sprata vode u prizemlje. Polako spuštaju noge na prvu stepenicu i stanka… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo… Zećir spava…

Druga stepenica, zastaju… Ništa se nije čulo, ništa nije škripnulo…

– Hrrrr, hrrrr, prrrr – dolazi ozgor iz soba. – Hrrrr, hrrrr, hrrrr, prrrr…

Evo ih na trećoj stepenici. Ima ih tačno dvanaest od prvog sprata do prizemlja. Nijesu to stepenice, to je  Mount Everest.

Na jednom od prozora kuće zasvijetli. Dakle, neko se probudio. Možda su već primijetili da ih nema… Ako jesu – potjera je već krenula, znaju oni to i grabe naprijed koliko ih noge nose.

Zećir poče plakati…

Posustaju. Premoreni su i bježe duboko u čestar. Tamo padaju kao pokošeni.

Potjera se već čuje, dozivaju ih. Poznaje Ferhat izmukli glas Škeljzenov, a kao da čuje svoju smrt.

Ćute. Muratka čvrsto drži ruku na Zećirovim ustima. On se nadima, čini joj se da gubi svijest i ona miče ruku. Dijete dolazi do daha.

Srećom, potjera je okrenula istočno od mjesta gdje su se ovi sklonili. Oni napuštaju čestar i kreću naprijed, prema sentu. Potjera doziva, ali umjesto njih – javi im se patrola koja je krstarila planinom. Oni preskaču kamenje, provlače se kroz grmenje, grabe naprijed…

I ovaj put – odnekud se podiže ptičurina, zaklepeta krilima i nesta u planini. Kao da dozva potjeru, te se ponovo začuše na brežuljku nedaleko od njih. Opet je Škeljzen najglasniji; sada zove i prijeti… Ali opet okrenuše istočno, zanijemiše glasovi. Je li ovo varka – da se prićute kako bi ih čuli i namamili u klopku?

Prošli su vrhove Kule i sada obaraju prema Rožajama. Već je lakše. Naiđoše na izvor vode, kao da ga Veliki Bog s neba spusti, i oni se napiše – povrati im se kuvet i nastaviše niz padinu.

Nisu bili sigurni da li im se priviđa ili se stvarno nedaleko od njih ukaza slabo svjetlo. Upraviše prema njemu.

No i potjera je žurila istom cilju…

Njih dvoje, sa djetetom u rukama, bili su bliže i stigoše prije potjere, te iz sve snage zalupaše u vrata kuće.

– Ko je u ovo doba? – pitao je čovjek na albanskom.

– Otvaraj, ako si nam pobogu brat; tjeraju nas… Hoće da me ubiju i ženu da mi uzmu, a imam i dijete. Daj besu da ćeš nas zaštititi.  Otvori, za Boga miloga, evo ih niz planinu, brzo će stići…

Čovjek položi besu, pa otvori vrata i reče im da bježe dole u podrum, a onda im otvori još jedna vrata i oni uđoše u malu prostoriju u kojoj bješe drveni krevet. Čovjek-spasitelj, po imenu Halil Ćerimi, zatvori vrata podruma i pope se na prizemlje.

Zećir ubrzo zaspa.

Potjera je već bila na vratima. Lupali su.

– Ko je u ova doba?! – vuknu Halil na albanskom i prihvati pušku.

– Otvaraj! U kući su ti oni koji nama trebaju, odmah otvaraj! Ako ne otvoriš razbijamo vrata i sve ćemo vas pobiti.

– Slušajte, ovo je moja kuća i nikom ne otvaram u ova doba, a nikoga nema u mojoj kući ko vama treba. Ovdje nisam sam, puna mi je kuća. Ako krenete da razbijate vrata – pucam! – iz sveg glasa dreknu Halil Ćerimi i repetira pušku.

Samo što se začu repetiranje oni odskočiše i okrenuše nazad.

***
Puna tri dana Halil ih drža u svojoj kući. Nedaleko od kuće, gore na jednoj čuki, čekala je potjera. Vrebali su da ih pohvataju kad izađu. Nakon tri dana, Halil Ćerimi posla svoja dva starija sina u izvidnicu, a kada se ovi vratiše i rekoše da nikoga nema u blizini – pokupiše se gosti i, u pratnji domaćina, krenuše prema Rožajama. Nije ih ostavljao sve dok se ne ukazaše šiljavi krovovi na Bandžovom brdu. Tu, kod Kaplana Kalača, ostadoše nekoliko mjeseci, pa u svoj Bihor.

Čekala ih je netaknuta kuća. I Salun. Kad je saznao da je Muhruša umrla, danima je plakao i nekoga kleo. Samo on zna koga…

***

Mnogo kasnije, kad u Bihor nahrupiše gladne godine – Muratka i Ferhat, sa grupom Bihoraca, krenuše u Peć po brašno. Silazeći prema Radavcu udružiše sa dvojicom ljudi iz sela Mijeh. Pitali su za Hajrana i njegovu porodicu, pitali za Zinetu… Ovi ih ne obradovaše.

– Za vrijeme rata, iznad kuće Hajrana Selmanija objesila se jedna od njegovih snaha, koja je bila optužena da je nešto zamutila u porodici i da je povezala pse kad je najpotrebnije bilo da budu pušteni.

Muratka se toga trenutka onesvijestila. Povratili su je vodom koju su zahvatali u obližnjem kanalu i sipali joj po obrazima.

No, pošto se priča raširila, stigla i u Godočelje, oni najmudriji, a i Salun Kalica, sada već odrastao, tvrdili su da je Zineta prevarila Muratku i nagovorila je da bježi jer se bojala za Sadika! Nikakav plan, vjerovatno, nije postojavao da se Ferhat ubije i Muratka da se da Škeljzenu.

Već druge godine po bijegu porodice Kalica iz kuće Hajrana Selmanija – Fatma je rodila Škeljzenu blizance, pa za dvije godine – opet.

–  Ćimbiler, ćimbiler… – ponavljao je Salun kad sve to ču. Nije mogao jasno ući u trag Zinetinoj namjeri.

Čak ni on…

Kad god bih gledao svoju odraslu kćer Ivanu, hvatao me veliki strah: svijet u kojem ću je ostaviti kad krepam opisan je Eliotovim stihom o “onom ko ima osamnaest godina, a nema sutrašnjicu.”

I sve mi je češće prolazila kroz glavu ona narodna: malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga.

Pa smo oboje odahnuli kad se Ivana napokon zaposlila, na četiri godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu, kao fagotist. Gordani je to bila jedina, mada velika radost prije smrti.

Danas moja misao svaki čas bježi unatraške, kao rak, u dane kada je Gordana bila živa, sve do dana opsade Sarajeva kada je Ivana bila dijete.

Za tim djetetom ne prestajem čeznuti i, kad gledam njene fotografije iz tog doba, prežalostan sam što su mi četnici oteli njeno djetinjstvo u kojem su, do početka rata, njeni roditelji natenane uživali, a ja ponešto zapisivao.

Ali uopšte nismo primijetili kad je Ivana odrasla, čemu su krive srpske granate: bili smo srećni što nam je dijete živo i u komadu, sve ostalo bilo je sporedno.

I ne znam reći zašto ovu ljupku pjesmicu, ovu kap vedrine u sarajevskom paklu, nisam stavio u knjigu Poljska konjica:

Već pola sata Ivana
loži furunu knjigama.
Ostavi više tu vatru –
požar ćeš napraviti,
kaže joj Gordana.
A tata će onda
napravit nepožar, jeldetata?
Jeste, ja sam glavni za nepožare.
A je li, što mi djeca
volimo oko vatre?
Zato što vam se brani,
Kaže joj Gordana.
A ko je, tata, napisao ovu knjigu?
Aleksa Buha.
Dobro, bogme, ovaj Buha gori.
On je četnik, jeltakotata?
Četnik i po.
E jebem li mu njegovu
Majku i po!

DUŠKO TRIFUNOVIĆ – TUMAČ TIRANIJE

Ne treba meni veća škola od ovog moga bola.
D. Trifunović

Godina 1966. u Sarajevu bila je pjesnički veoma bogata. Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” i njegov urednik Izet Sarajlić mogli su da se pohvale da su te godine objavili dvije vjerovatno najoriginalnije (ja bih smjelo rekao naznačajnije) poslijeratne knjige, Kameni spavač, Maka Dizdara, i Tumač tiranije, Duška Trifunovića. O prvoj sam pisao u ovom malom i skromnom serijalu, o drugoj bi trebalo dugo i naširoko govoriti i uglavnom promašiti glavno – (svoj) moj, vlastiti doživljaj te poezije, od prve do posljednje pjesme. Kasnije, mnogo kasnije, svaki put kada bi neko sastavljao svoju antologiju b-h poezije, bio sam začuđen odsustvom zdravog razuma kod antologičara koji je “preučio” svoju nauku a izgubio osjećaj za poeziju. Jer bez tog osjećaja govoriti o poeziji Duška Trifunovića je jalov posao. Kako tada, tako, još više, danas. Antologije su se namnožile, ali u njih, ako su i ulazile, pjesme ovog pjesnika nisu bile iz neponovljivog Tumača tiranije. Pitao sam se svaki put, samokritički, kako se nekada radilo u Savezu komunista, da me možda Duško Trifunović nije omađijao, šta je to sa mnom. Jer, istovremeno sa tim sviđanjem, kao i u slučaju Maka Dizdara, i nekih pjesama Izeta Sarajlića, ja nisam pripadao tim poetikama. Bili su mi potrebniji i bliži neki drugi pjesnici (Popa, Miljković i naročito Ujević), a ne ovi, naši, ali sam im davao prednost u vlastitoj originalnosti, kojom su obogatili poeziju ondašnjeg srpskohrvatskog jezika. Iz današnje perspektive, rekao bih isto.

Promocija Duškove zbirke bila je 29. 6. te godine u knjižari “Veselin Masleša”, u centru grada. Bila je tu pjesnička krema ondašnjeg Sarajeva, uključujući i nas, početnike, iz “Seljinog” pjesničkog kruga. Čini mi se da smo svi kupili po primjerak promovisane knjige i dobili potpis-posvetu, što nam je vrijedilo jednako kao i pjesnikovi stihovi. Svakome je Duško napisao malu priču. Evo posvete meni: Ranku Risojeviću – rimljaninu – iz dva polupoznata razloga – stariji kolega, Duško Trifunović. Sarajevo, 29.6.66. u prisustvu Stevana Tontića, Marija Suška, Abdulaha Sidrana i drugarice gospođe Dubravke. (Gospođa Dubravka, ako se neko još sjeća te divne osobe, majka je današnjeg romanopisca Vuleta Žurića. Od njega sam saznao da sada živi u Pančevu.) Korice, obučene u crno, dizajnirao je Mirko Marjanović, sa svoje dvije apstraktne ilustracije, miroovskim svijetom igre, sasvim primjerenim ovoj poeziji.

Zašto je Duško u posveti stavio riječ-odrednicu rimljaninu? Zato što sam u to vrijeme bio jedini u našoj pjesničkoj grupi koji je koristio klasične pjesničke obrasce koji su podrazumijevali upotrebu rime. Takva je bila moja prva knjiga Vid tame, a potom i druga, Vreme i vrt. Razlog je bio vrlo jednostavan, svi veliki pjesnici koji su mi bili bitni u profilisanju vlastite poetike, o čemu nisam znao ništa, vjerovatno ne znam ni danas nešto više, bili su rimaristi, od stranih Malarme i Valeri, potom Rilke, ali to već znatno kasnije, od domaćih, već napisah, sada svodim samo na dvojicu, Ujević i Miljković. Za Ujevića sam tada smatrao da je najznačajniji pjesnik “našeg” jezika dvadesetog vijeka, što vjerovatno mislim i danas. Duško nije volio tradicionaliste, htio je u poeziji biti ono što je njegov, fiktivni ili stvarni, nije važno, brat, glavna ličnost najbolje pjesme socijalističkog perioda Čist zrak. Elem, jednom prilikom, kada smo slobodnije razgovarali o poeziji, a desilo se to poslije izlaska moje prve pjesničke zbirke u ediciji Nada, sarajevske Svjetlosti, koju je uređivao Risto Trifković i u kojoj će potom svoje prve zbirke redom objavljivati ostali članovi našeg pjesničkog kluba, dakle, rekao sam Dušku da je za pjesnika bolje da počne svoj put rimovanom poezijom, nego slobodnim stihom. Kao što je i u slikarstvu dobro da slikar upozna klasičnu sliku kao svoju i da potom prepozna svoj put. On to nije prihvatao. Ne bih ni ja sada, ali tada sam se malo ljutnuo, pomislivši sasvim pogrešno, da to Duško prikriveno govori negativno o mojoj zbirci, i u toj zažarenosti rekao mu da će on završiti kao mnogo teži rimljanin od mene, dok ću se ja otvoriti i osloboditi okova rime. Nisam bio nikakav prorok, ali se sve to tako desilo. Samo što su meni ostale bliže te rane Duškove pjesme, naročito ove o kojima sasvim uzgredno želim da kažem još poneku riječ.

Tih godina, gdje god bih se kretao, po našim kasabama, pokušavao sam djevojakama koje bi mi se dopale recitovati Duškovu pjesmu (posvećenu D. što će reći njegovoj Dani) Teška bolest. Ali, dešavalo se nešto neobično, čim bih počeo: Kakve li su tvoje misli / dok ja smišljam / kako da te pitam za njih,  odmah bi me prekinule izjavivši kako su one tu pjesmu naučile od autora i da se ne trudim oko toga. Da, Duškove pjesme bile su tada u svekolikom pjesničkom narodu, kao uzor kako bi se trebalo pjevati. I pjevali su, ko zna koliko po našim varošicama i gradovima, ostavši tako u sjeni svog uzora. Nije vrijedilo da im se govori da samosvojni pjesnik, kakav je Duško, ne može biti uzor nego samo ohrabrenje u vjeri u poeziju, u svijet kome je poezija značajna, kao sigurnosni ventil svakodnevici. Šta je drugo, na primjer njegova čuvena, sada vjerovatno zaboravljena pjesma Bravarija i Marija, koju ću navesti u cjelini:

Posle rada
posle crne bravarije
pozivam te kod Marije:
došla nova pevačica
u naš vrt
u duhovnu našu baštu
u fabrički prehrambeni restoran.

Velika je kako čujem
ko Rusija
a prosta ko Pasavina
i ko druge proste zemlje.
A žensko je
kako čujem
sva je žensko
a sva naša.

Hajde sa mnom
da dišemo blizu nje.

Muzika je moćno sredstvo
za jedinstvo nepismenih

Ponesi svu muiniciju
kako čujem
odlično zna
kako se pali barut
i kako se gasi žeđ.

Nije važno kako peva
već kako joj srce kuca
i kako joj lice sija
kad mi svoju zapevamo
njoj u čast.

Tvorac Bukvalizama, samo njegovog pjesničkog pravca, Duško Trifunović je bio Maksim Gorki naše poezije. Samouk, ma koliko znao, čitao i slušao, on je bio i ostao samosvojan u svemu, uključujući tu zanate i temelje srednjeg obrazovanja koje je bilo prije Šuvara smatrano socijalističkim darom radničkoj klasi. Pjesnički on će to izraziti ovim stihovima: Na zidu rđaju moje tri diplome / tri zdrava zanata / neiskorištena / pa služe umesto reke / koja teče kuda mora.

Duško Trifunović je bio i student, on o kome će se pisati raznorazni naučni radovi na katedrama koje nije nikada osvojio. Svojom neobičnom pojavom i upečatljivom poezijom preskočio je obrazovne norme i postao uzor generaciji pjesnika koja je išla redovnim visokoškolskim putem na sarajevskom Filozofskom fakultetu, ali mnogo više i potpunije desetinama momaka sa gitarom kojima je govorio kakve tekstove bi valjalo pisati. Govorio i sam se prihvatio tog posla, u prvo vrijeme zbog finansijske koristi, kasnije mu se to svidjelo. Napisao je mnoge čuvene tekstove za popularne pjevače i sastave zabavne muzike koji će se pamtiti po njemu, mada većina slušalaca ne zna ko je autor tih tekstova. Meni je žalosno što se te pjesme danas smatraju onim najboljim što je Duško napisao, pa se stavljaju i u Antologije (srpske i ostale) poezije. U odnosu na njegove pjesme za čitanje, ne samo iz zbirke Tumač tiranije, koju smatram najboljom, ma koliko bile vješte, ove za pjevanje daleko zaostaju u književnom pogledu. Ali, ukusi su ukusi, i o njima nećemo raspravljati. Duško Trifunović je napisao pjesme za različite ukuse, na nama je da ih čitamo i slušamo. Od njega sasvim dovoljno za jedan značajan ljudski život. Ništa više.

Henrik Nordbrand

(Henrik Nordbrandt)

*

Oda hobotnici

Hobotnica je uglavnom arhetip
___zbog svojih pipaka
ali i zbog svog kljuna i mastila,
___i ta posve nevjerovatna
___kombinacija tih
triju stvari čini da je smatraju monstrumom.

Ona živi u mračnim, strašnim džombama
___duboko u vodi
gdje pravi mastilo od duša umrlih mornara,
obvija, priča se, plivača svojim pipcima
i vuče ga sa sobom u dubinu
___da bi ga proždrala.

Desetokraka hobotnica, priča se dalje,
___može rasti beskonačno
i viđani su primjerci duži od 30 metara.
Izgrađene su kao rakete
___i kreću se bez zvuka
i s brzinom svjetlosti u svom elementu.

Postoji fotografija iz ovog stoljeća
___uzeta sa palube nekakve fregate
jedne osmokrake hobotnice
___dok pokušava da obmota velikoga plavog kita.

(Ko je pobijedio nije poznato)

Izvan uloge monstruma
hobotnica je u suštini najveličanstvenija
___od svih veličanstvenih životinja.
I kad sebi dopustim da te uporedim
___sa njom
čini mi se da je to nešto najljepše
što ja u suštini mogu kazati
kako o tebi tako i o bilo kojoj vrsti hobotnica.

Hobotnica se kreće u vodi
___kao plesačica
oslobođena svih zakona fizike
___kao opredmećena duša
stvorena da dotiče, miluje i voli,
___kao jedno srce
u vječnoj potrazi za tijelom iz kojeg je izagnano.

Hobotnica je dražesnija od ikakve
___ptice ili ribe,
rode i lovnog orla, sabljarke i leteće ptice
___uključujući i sve druge.

Ona je ženstvenija od svake žene
___i njene su oči blaže
i tužnije
od očiju nekog Boga il proroka
koje sam ikada vidio.

Hobotnica je ljepota, strast
___i ženstvenost,
blagost i verem,
opredmećenost.

Hobotnica je zadnja nimfa.

Jednom sam pogodio hobotnicu
u čistoj vodi na turskoj egejskoj obali:
___pogođena, ona me je pogledala,
kao majka ili ljubavnica.
Obvila je pipke oko mene
___ne da bi me povukla sa sobom
već da bi me pomilovala svakim od njih
___u iznenađenju i u oproštaju
prije no je umrla, časno, u oblaku mastila.

Meso hobotnice je blijedožuto i glatko
___kao kineska slonovača
i ostavlja oporo slatkast ukus u ustima.

Svaki put kad jedem hobotnicu
osjećam se
kao da sam prekršio neki prastari tabu
___kao da sam Boga naružio
opljačkao grob ili incest počinio.

I opet, ili baš zbog toga
ja volim meso hobotnice.

Ako ja lično svršim kao hrana
nekoj životinji
voleo bih da me pojede jedna hobotnica.

Žileti

Stiglo je proljeće i život mi rasturilo
kao paket žileta
koji ne smijem baciti, nit ga smijem zadržati
fini, mali žileti
koji reflektiraju svjetlo kao jezera u Aziji.
Pomisao da će zahrđati
prije no ih upotrijebim, zaboli me podjednako
kao misao da ih upotrijebim.
I kad ih, porijetko, pokušam zaboraviti
na javnim mjestima i u barovima
oni mi se vrate nazad s egzotičnim imenima mjesta
u koja nisam nikad stopalo spustio.
Gdje ja zapravo mogu spustiti stopalo
s toliko žileta uokolo
a da se ne posiječem ili da ih ne polomim?
Oni su tako lijepi, oni su tako mali.
To je zato što je proljeće i što je nebo plavo.
I ja stojim ovdje i vičem i vičem
krut kao ledenica, sa sklopljenim očima, sve dok ne padnem.

Ios

Oni što će umrijeti narednoga jutra
svečeri se pojavljuju ovdje,
tumaraju ispod zalazećeg sunca
ili se naginju nad svojim slikama
u nijemoj površini morske vode. Nemaju kontakta

s ribarima koji sjede uz  čaše vina
u svjetlu petrolejskih lampi
i posmatraju ih sumnjičavo, dok dokono
bištu se i češkaju
poput krupnih insekata, naprašenih Diditijem

provjetreni, proždrljivi, uvijek u lovu
na pikavce i na piće
i samotno mjesto gdje će svući svoju mrtvačku odjeću
na truhle podove, pokrivene mahovinom
kroz koju će potonuti u svoju bijednu golotinju.

U Evropi kraljevi su na putu da umru
pod težinom svog nakita
u Aziji sveštenici što pažljivo računaju svoje pršljenove
između redova lakiranih demona
i vojnika u bjekstvu kroz beskrajna slana močvarišta.

Ovdje ih domoroci nazivaju « Ksenoks»
„turist“ ili „Hipie“. Riječi kao
„Beket“, „Vitgeštam“! ili „Kafka“
ovdje ne znače nikom ništa.
Izjutra ih nema, nestali su s nevidljivim trajektima

Zajedno sa sanducima koje nose na leđima.

U azijskom selu

Tako teško imenuješ stvari
u tačnom poretku.

Ti niski zidovi od blata što se ukazuju
___iza breskvi u beharu
u vrijeme popodnevnih
molitvi, dok se sa brežja silazi k Istoku
___a zvon dječjeg glasa kopni nenadano
u šumi bambusa s obje strane puta.

Veoma je teško reći
___koja se stvar ukazala prva…

Rascvale breskve na pripeci
___ili putnik što silazi s brega
iduć ka Istoku.

Napjev, ili stvari
koje ga prisiljavaju da bude otpjevan. 

Ponekad

Ponekad nas neke stvari usrećuju
___bez razloga.

Ulubljeni plehani tanjiri na prolećnoj kiši
___ispod trešnji u beharu
malo prije no što počnu savijati plod.
___ili flaše crnog vina
koje smo u pijanstvu, bacali kroz prozore
u noć prije…

Ponekad nas iste stvari rastužuju
___iz istih razloga.

*

Henrik Nordbrant (1945), veoma je produktivan danski pjesnik koji  je dobar dio života proveo na obalama Sredozemnog mora (Turska, Grčka, Španija, Maoko, Italija). Poezija mu je čista, jednostavna i  utemeljena na klasičnim  uzorima.  Jednako je drag i čitaocima i kritici. Pjesme doduše traže izvjestan napor, Nordbrand ih temelji na širokoj tradiciji (studirao, kineski, turski i arapski jezik i bio upućen u orijantalne književnosti i kulture) premda se one čine lakim i jednostavnim. Često su ispunjene suptilnim humorom, jezičkom igrarijom i pradoksalnim slikama, koju prožima jedna jedva vidna, ali ozbiljna i trajna melanholija. Mnoge se pjesme takođe kreću oko  ljubavi, patnje i naše odsutnosti  ili nemoći u svijetu.

Jedan od najprevođenijih i najnagrađivanijih (Nordiska rådets litteraturpris, 2000) danskih pjesnika. Objavio je preko 40 naslova. Nakon dugog bezdomništva, Nordbrandt se vratio u Dansku. Ta malena zemlja danas ima najbujniju islamofobiju u ovome dijelu svijeta. Kad sam pripremao ovaj tekst – pjesme sam preveo prije desetak godina – zavirio sam od seira u danske medije i njihove „islamske“ stranice. Nadao sam se da u njima neću naći ime Henrika Nordbrandta. Ali, našao sam. Polemike, ekspertize, komentari. Oni koji mrze islam, hvale ga, oni koji brane islam, kude ga. Ni prvi ni drugi, ne čitaju poeziju. Niti mogu. Što je dobro.

Ali stari mistik i bezdomnik? Stari mistik i bezdomnik vratio se kući, uozbiljio, oženio. I umor ga, najzad, uhvatio.

Preveo i priredio Refik Ličina

U posljednje vrijeme sve češće na ulici susrećem Zulfikara. Tu nema ništa čudno osim što intezitet tih susreta kod mene pojačava osjećaj nelagode. Ona se javlja uvijek kad ne znam odakle bih započeo razgovor. Gledam ga. Njegovo lice, u širokom osmijehu, neodoljivo me podsjeća na Vejsila. Iz onoga što vidim, očigledno je da Zulfikar apstinira. To me raduje. Razgovaramo. U Zulfikarovim rečenicama dominira prošlost, sad kaže: “Da sam ja imao oca onda kad mi je najviše trebao, gdje bi mi bio kraj.”

Čitav dan sam pod dojmom tog susreta,  a stalno mislim na onu rečenicu. Potpuno me okupirala prošlost, pa se prisjećam; godina je 1986. Moj otac tiho se obraća majci. “Umro Vejsil”, kaže. “Kako?” “Sjedio u kafani. Pio. Onda se zaputio kući, ali mu uz put ponestalo koraka.”

Onda otac zarida, a ja se povlačim iz dovratka i nestajem u sunčanom danu. Ispod pazuha nosim loptu pa je ispucam u dvorište prepuno djece. Ali nije mi do igre. Radije hodam naokolo. Napravio sam osamdeset koraka. Ništa se ne događa. Još se ništa ne događa.

x

Vejsilovom smrću nastaje sunovrat u dječakovom životu. Dani žalosti minuli su, a i tuga je popustila, živjeti se mora, pa mu se i majka vratila na posao. Tamo je ostajala po čitave dane, a vraćala se kasno noću, iznurena i nateklih nogu. Otuširala bi se, kratko posjedila, a onda išla na počinak. Malog jedva da je  viđala. Kad bi se dogodilo da mu i posveti nešto vremena, između njih je često iskrilo. Pljuštale su klevete, a katkad i teške riječi. Sijevale su varnice i ogovaranja. Sin je načuo da majka viđa druge muškarce, a uskoro je to i sam vidio. Nije se libio da joj to predbaci. Ona se u početku branila šutnjom, zurila je u krilo i kršila prste, a kada je konačno podignula glavu, i ona je počela nadizati dreku.

Možda iz prkosa a možda samo zbog svoje ćudljive prirode, to ne znamo, počela je kući dovoditi goste. Komšiluk ih  ogovara, prvo istiha, a onda sve glasnije. Ti gosti, mahom nepoznati ljudi, ostajali bi sat ili dva, a bilo je dana kada bi tu boravili po čitavu sedmicu. Katkad i duže. Zulfikar je sve podnosio bez riječi, zarivao je glavu u jastuke, ponekad i plakao, a kad bi mu postalo isuviše teško, on je trčao u kuću svoje nene. Ta starica živjela je sama i odmah u komšiluku. Rado ga je prihvatala, tješila i bodrila da uči. “Samo ćeš tako uteći od ove bijede i prokletinje”, govorila mu je.

Vremenom, Zulfikar se potpuno osamio, nije to više bio onaj živahan dječarac i odlikaš. Još bi se katkad zaigrao s komšijskom djecom, ali i odande je brzo uzmicao, izbjegavao je akrane. Svi znamo zbog čega. Kući dolazi sve kasnije, i začudo, niko ga ne grdi zbog toga.  U početku mu to smeta, a onda je u toj nebrizi prepoznao konačnu slobodu. Bilo mu je neobično ako bi kuća zjapila prazna, bez muških gostiju i majčinog kikota. Imao je svega desetak godina kada je počinio prvu krađu. Na mali prozor iza kuće, isti onaj prozor koji pogleduje u pravcu restorana gdje mu je radila majka, ušunjao se u kuću svoje nene. Bješe petak, a starica u džamiji. Iz kuće je iznio nešto pokućstva i jedan crni novčanik s čitavom penzijom.

Taj prvi i početni podvig tjerao ga je još dalje pa se uskoro primaknuo čaršiji, tamo je obijao dućane i trafike, a jednom ga je neki trgovac ulovio, svezao mu ruke i noge te bacio s ćuprije u rijeku. Voda ga je nosila, već je gubio dah i opraštao se od života, ko zna gdje bi mališan završio da ga nisu spazili ribari i izvukli na obalu. Dugo se o tome pričalo po varoši, a i on sam iznosio je svoju verziju događaja. Uživao je da se o njemu pripovijeda, čak se i ponosio nepodopštinama. Dućandžiju je optuživao da ima nešto s njegovom majkom. Jedio se na tog čovjeka, upozoravao ga, a onda, kad ni to nije pomoglo, otišao mu kući i sve ispričao njegovoj ženi. Toj debelguzi, govorio je, kojoj je u životu važno samo da se prežderava.

Uskoro ga majka potpuna napušta i odlazi put veće čaršije. “Ovaj svijet je primitivan i skučen, moje su ambicije veće od ove varoši”, rekla je na odlasku. Dječak konačno ostaje sam.

Nastavlja s krađama, prvo sitnim i bezazlenim, a onda počinje obijati kuće. O njemu se i nadalje priča za kafanskim stolovima. U školi popušta; tamo jedva i da dolazi. U stanici milicije njegov amidža Omer uredno bilježi sve dječakove nepodopštine, otvara dosije sa Zulfikarovim imenom i ozbiljno se bavi mišlju da ga pošalje u Stolac; tamo je u ono doba boravila maloljetnička delinkvencija. Da nije izbio rat, to bi se sigurno i dogodilo, ali već u poraću, taj mladić bilježi svoj prvi odlazak u Zenicu. Ni on sam ne zna koliko je puta zatvaran tamo. Prvi put osjetio je paniku i strah, a kasnije je u zatvor išao da predahne. Odande se vraćao širok u ramenima, zdrav i punačkih obraza. Hodao bi ulicom, zagledao izloge, nigdje nije žurio, a putem bi pozdravljao znance i srdačno se rukovao s njima. Znao je ući i u džamiju, tu bi pao na sedždu i predavao se molitvi, ali bi i to nakon nekog vremena minulo pa su mu oči ponovo postajale mutne i bez sjaja, a lice žuto i u krastama.

Jednom sam ga vidio na Španskom trgu. Dan je bio ljetni, sunčan i bez daška vjetra. Sjedio je na klupi. Obradovao me taj prizor, baš me razveselio, tim više što je pored njega sjedila i neka djevojka. Bili su zagrljeni. Ko bi to mogao biti?

Priđem da ih pozdravim, već širim ruke, a on, bez okolišanja, kaže: “Ona ima finu guzičicu. U to se i ti možeš uvjeriti ako ponudiš 50 maraka.” Samo sam trenut ostao zatečen, iako me nisu kosnule te riječi; ta nisam neki moralist, a ponudu sam odbio. Djevojka je tupo gledala u mene. Šta je to na njenoj bluzi? Jesu li to skorene fleke od bljuvotine? Pokušavala se nasmiješiti; baš se potrudila. Bila je lijepa ta djevojka, sad već potpuno klonula pa je položila glavu na njegovo rame.

Od onda sam ga rijetko viđao, a ne znam šta je bilo s djevojkom. Zulfikar je nastavio propadati, pa šta, i to je nekakav izbor, i u njemu ima neke simbolike. A ja ću sada ponešto reći o detaljima koji uzdižu tu ličnost, tek da se zna kako tog nesretnika ne doživljavam kao propalicu, baš suprotno. Ja poznajem i humane crte unutar tog karaktera; ovdje iznosim samo neke.

Godina 1993. bila je teška i nesretna, najteža godina u mom životu, puna strašnih prizora od kojih i danas uzmičem. U jednom periodu te godine bio sam teško bolestan; imao sam žuticu pa sam izolovan, ležao u pokrajnjoj  sobi, čitao knjige i pio surutku. Drugari su svraćali da me posjete, činili su to uz oprez, rijetko su ostajali duže od desetak minuta. Ne zamjerim im.  Samo se jedna djevojka zadržala poduže, ona je ostala čitav dan, čak se i posve primaknula te sjela uz rub kreveta, kasnije je prišla još bliže, ali o tome ne pripovijedamo.

Jednog dana neko mi je pokucao na prozor. Privirio sam i napolju ugledao Zulfikara. U ruci je držao povelik kotur mladog sira. “Ovo moraš jesti, od toga će ti se jetra začas obnoviti”, rekao je.

I doista, uskoro sam se počeo oporavljati. Možda je i taj sir doprinio da se u moje lice povrati rumen, da ponovo postanem krepak i čio. Rat je još tutnjao, a ja sam svakodnevno išao u skitnju. Lunjao sam naokolo tražeći nešto što bi odagnalo moje crne misli. Rado sam odlazio u školsku dvoranu, tamo sam igrao nogomet, a kada u dvorani ne bih zatekao nikoga, onda sam hitao u crkvu; tu smo, na jednom ukradenom Joola stolu, igrali tenis. Svega sam se nagledao te godine, mahom mučnih prizora, i u ovu knjigu  ući će neke crtice, ali tek u obliku dnevničkih zapisa.

Katkad bih na ulici sreo i Zulfikara. Još je bio golobrad, ali se dobrovoljno prijavio u vojsku. Bilo je još takvih, odvažnih mladića, mnoge sam poznavao a danas im posjećujem mezarja. Sada se Zulfikar držao nadmeno. Pa zašto, zaboga? Možda zbog toga što je odlazio na linije, a počesto i na front. Odande se vraćao neokrznut, čak pomalo i ozaren; i tamo je pronalazio načina da priviri u kakvu napuštenu kuću i odande iznese poneku stvarčicu, makar to bila slika ili flaša skupocjenog francuskog konjaka, a jednom se odande vratio u crvenom stojadinu. Vozikao ga je nekoliko dana ovdašnjim ulicama, nagonio kroz čaršiju i nadizao ciku, a kada je ponestalo goriva pa se auto više nije moglo voziti, strmoglavio ga je niz jednu liticu a ključ hitnuo u rijeku. U tom periodu rijetko sam ga viđao, a kad bi se udesilo da se sretnemo, on bi prolazio žurno i bez riječi. Jedared sam ga zaustavio, želio sam mu još jednom zahvaliti na onom kolutu sira. On je, suženih zjenica, zurio u mene. “Kojeg sira?”, rekao je, a onda se grohotom nasmijao. Kikotao se podugo, možda i čitavih pet minuta, njegovi zubi već su bili truli, ali to ga nije smetalo da se zakocene. Ne sjećam se kako se uozbiljio, je li ga nešto prenulo?  S leđa je skinuo ruksak i raskopčao ga. “Hoću nešto da ti poklonim”, rekao je. Tad mi je darovao jednu bijelu majicu dugih rukava. Na njoj je sitnim, crvenim slovima pisalo levis. “Tvoja pojava nekako odgovara ovoj majici, a i bijelo ti lijepo pristaje”, rekao je. “Nisi mi ti za te dronjke u kojim se vucaraš. Skini to sa sebe i obuci ovu majicu”.

Bilo mi je žao sivog džempera koji sam imao na sebi, već su mu se rukavi bili lijepo razvukli, a sada je taj mladić tražio da ga bacim u jarak. Navukao sam, dakle, tu majicu; bila je kao skrojena za mene. “Eto, nemoj je skidati”, rekao je, a onda se okrenuo i otklipsao ulicom. Uzalud sam vikao za njim, bilo mi je neugodno zbog poklona, ali on je jednako koračao dalje i nije se osvrtao.

I danas imam tu majicu, iako je više ne oblačim. Čuvam je kao važnu i bitnu stvarčicu, ona me uvijek podsjeti na onaj  dan iz 1993. Tad zaista osjetim ushit, jesu li to oni uzvišeni osjećaji o kojima je tako lijepo pripovijedao Mirko Kovač? Traju kratko, kaže taj velikan, ali ih se cio život prisjećamo.

Zulfikar je i kasnije, nakon rata, činio svakojake ludosti, a za sebe nije mario. Školu nije završio, a ozbiljnim poslom nikad se nije bavio. Lunjao je naokolo uvijek u društvu starijeg, često i sumnjivog svijeta. Nije tajna da je nastavio krasti, ali mene je, u prvi mah, porazila činjenica da se taj vragolan ranjava i ubija. Ponekad mi se čini da je sve to radio s namjerom i ciljano. Hoće li biti da je na taj način želio ostaviti nekakav dojam?  I njegov otac bio je slične naravi, možda su to identični karakteri. I taj dragi čovjek činio je svakojake ludosti, a mene je posebno dojmila ona opklada kojoj sam svjedočio. Ne znam kako je do toga došlo, ali Vejsil je na moje oči progutao živu guštericu. Tada sam bio dječarac i onuda sam slučajno prošao. Možda sam imao sedam ili osam godina, u ruci sam nosio plavi ceker, bijah upravo izlazio iz trgovine, napolju je svjetina grajala i klicala, tad sam vidio taj mučaljivi prizor: čovjek, pijan, niz grlo spušta živu guštericu. To je tako jasna slika, a trajno obilježena u mom sjećanju, baš kao da se odigrala prije trenut ili dva.

I danas, ali baš svaki put kad sretnem Zulfikara, prva stvar na koju pomislim jest ta slika njegovog oca koji za opkladu čini ludost. Ko zna, možda i Zulfikar na nekom drugom mjestu, u nekoj tuđoj čaršiji čini iste ili slične ludorije. On već dugo ne živi ovdje, kuća mu je izgorjela u jednom nikad do kraja razjašnjenom požaru. Nisam bio tu kad su se krovne grede urušile, niti mogu posvjedočiti kakv je izraz lica imao Zulfikar. Je li bio zatečen? Je li se i njegov svijet konačno stropoštao? Od kada ne živi u varoši, ovdašnjim ulicama rijetko prođe, a kad bude da navrati, ne ostaje dugo. Kratko posjedi u kakvoj krčmi, svijet ga zaobilazi, a samo se rijetki rukuju s njim. I ja pripadam toj malenoj grupici, a često se izdvojim pa pohitam da sa izgrlimo. Njegovo lice nakratko se ozari, da, da, to je onaj ushit koji lice nikad ne skriva, a onda obojica šutimo zagledani nekamo preko rijeke, u crne zidine njegove kuće bez krova. Tamo već izbija trava i korov, sve je obraslo u plotinu, a kroz prozor promalja i jedna mladica smokve. Ako bismo joj prišli malo bliže, jasno bi na njenim tankim granama uočili sitan plod u povoju.

Biva
da cijeli jedan dan
u minut šutnje
stane

Ne padah nikad i ni pred čim ničke,
No rasijan sam znao sebe sama
Da razbacujem, isto ko kamičke,
Pod krivim svodom, po mnogim vodama.

I iskrsava u tome snu Trpanj
Gdje pitala se mladost rastužena:
Koliko zgasnu milijardi zjena
Što gledale su sjaj nebeskog srpa?

I šumio je, ko kineska svila,
Amazon? Ili Tara? Ili Kama?
Ili možda perje s anđeoskih krila
A svi odreda – u hulahopkama?!

Spram tebe nježan bjeh ko pjena vala
Što divno bosa stopala ti mije.
Ime tvoje bješe svjetlo koje mi je
Planeta na vjeki vjekov darivala.

I radosno bih pristao da cio
Ostatak života po danu molitvam,
A u tanjuru mi, s kapljom ulja, blitva –
Ako bih svake noći te usnio.

Jer, ko u Limu, dušu sam umio
U pustoši, znam da živjeti umio
Tek sad bih, nakon što mi život minu,
A obilazih ga, svagda, kao minu.

<22. 7. 2016>