Na dan kada je počeo ustanak u Varšavskom getu, 19. travnja 1943., snimljena je jedna od amblematskih fotografija povijesti Holokausta. Ispred grupe ljudi, uglavnom žena, koji dižu ruke na predaju, sasvim mali je dječak s micom na glavi (tako su se u nas u ona vremena zvale gradske kape sa šiltom), možda ima pet-šest godina, drži ruke u zraku, predaje se, sasvim ozbiljna lica, i gleda negdje dolje, onako kako je Židovima bilo naloženo da gledaju.

Povijest nije saznala kako se on zvao, ali njegov je zemaljski kraj sasvim predvidljiv. Bezimeno je stradao, otišao u dim iznad Europe, kao i svih šest milijuna njegovih sunarodnika. Za razliku od njih, on nikome i nije stigao biti sunarodnik, jer je bio samo dječak. Snimio ga je njemački esesovac, za dokumentaciju i za zabavu. Kada dođe kući da svojoj porodici, ženi i djeci, može pokazati gdje je bio i što je radio. Magija ove užasne i optužujuće slike bila je upravo u onome što se ne vidi, u oku i figuri iza objektiva. Nikad poslije toga ubojice nisu bile i fotografi.

To je jedna od rijetkih prihvaćenih pouka Drugoga svjetskog rata: snimak zločina je razotkrivao zločinca.

Taj dječak iz Varšavskog geta bio je prvo dijete na savjesti čovjeka koji je izumio fotografiju. I, naravno, bio je snimljen crno-bijelom tehnikom (iako su Hitlerove trupe ponegdje, recimo u Parizu, koristile kolor film…). Nakon toga je, 1945. rečeno: neka se nikad ne ponovi! Ponovilo se 8. lipnja 1972. u Trang Bangu, u Vijetnamu. Sliku je snimio fotograf AP-a Nick Ut. Gledamo djevojčicu, devet joj je godina, kako gola i uplakana bježi niz asfaltnu cestu. Oko nje su odjevena djeca i ljudi, a iza su vojnici. Snimak je načinjen malo nakon južnovijetnamskog napada napalmom na civile. (Napalm je bio američki, južnovijetnamska vojska bila je američki saveznik u borbi protiv komunističkog Sjevernog Vijetnama.) Fotografija će, lapidarno i cinično, postati poznata kao “Napalm girl”, i poslužit će kao jedan od najsnažnijih simboličkih argumenata za američko povlačenje iz Vijetnama. Djevojčica se zove Phan Thi Kim Phuc. Danas je kanadska državljanka, živi u Aiaxu, Ontariju. Njezina slika koristi se kao najučestalija vizualna ilustracija rata u Vijetnamu, iako priča o ovoj slici nije bila jednosmjerna ni jednostrana. Godinama je Phan bila ikonična figura vijetnamske državne propagande, živa optužba protiv američkoga imperijalizma i intervencionizma. Studirala je na Kubi, i otamo emigrirala u Sjedinjene Države pa u Kanadu. Danas se, pedeset godina nakon rata, Vijetnamci mire s Amerikancima, a jedna se fotografija pretvara u univerzalni simbol epohe. I sve je manje onih koje zanima priča o slici.

Devetnaest godina kasnije, u televizijskoj snimci iz koje će zatim biti izdvojen jedan stop-kadar, jedna fotografija, pojavila se djevojčica u nebeski-plavom, sintetičkom kaputiću. Uplakana i izgubljena, najmanja sestrica jednoga protjeranog i obeznađenog vukovarskog naroda, ona je ljudima koji su na sve ovo gledali preko televizije postala znak i simbol. I nije neobično što je njena slika došla preko televizijskog snimka, a ne preko klasične fotografije. Rat koji je započet 1991, i koji je svoje prve vrhunce imao u Dubrovniku i u Vukovaru, da bi se kasnije, do u beskraj, nastavio u Sarajevu, prvi je televizijski rat u ljudskoj povijesti. S izuzetkom Srebrenice, sav taj rat bio je vidljiv na televiziji.

Djevojčica se zvala Željka, danas se zove Željka Jurić Mitrović, i živi s mužem, vukovarskim veteranom, u selu Berak, na prilazima gradu. Povremeno je se sjete, intervjuiraju je prigodimice za novine ili za televiziju, i to je onda, pomalo, kao razgovor sa slikom. Razgovor sa svojevrsnom svjetovnom ikonom djevojčice u modrom kaputiću. Gledatelj tad biva suočen s fenomenom koji je nastao u kulturi fotografije: živa žena više nije ona slika, pa oko gledatelja vidi jedno, a glava misli drugo. Ikone, međutim, vazda šute.

U posljednjih nekoliko godina, otkada Amerika vodi svoje ratove na Bliskom i Srednjem istoku, i rastura države s muslimansko većinom – tobož u ime demokracije – nastala je svojevrsna inflacija dječje nesreće. Slike, sve strašnija od strašnije, stižu jedna drugu i vode opasnom otupljenju gledateljskih emocija i empatije. Guglajući te fotogafije čovječanstvo je na putu da ogugla. A dječica se ionako već pokazuju o istom trošku kao i kućni ljubimci. Krvava, mrtva dječica.

Slika dječaka Ajlana al Kurdija, snimljena na turskoj plaži, gdje ga je udavljenog izbacilo more, obilježila je jednu sezonu u Europi. Ajlan je s roditeljima bježao u njena spasiteljska njedra, ali Europa ga nije htjela. To je sav smisao ove strašne, iako slučajne fotografije. Nju, naime, nisu snimili ni zločinci, ni fotoreporteri, ni televizijski snimatelji, kao one prethodne, nego – aktivisti. Ova je slika trebala probuditi osjećaj solidarnosti prema izbjeglicama i njihovoj djeci. Nije ga probudila. Po njoj su, nekoliko dana pošto je snimljena, nastali serijali briljantnih, užasno potresnih karikatura, crtanih diljem svijeta. Sve se izokrenulo kad karikature više ne zasmijavaju, nego tjeraju u suze. Ajlan al Kurdi je u času svoje smrti postao amblem usporediv sa Che Guevarom. Ne bi bilo čudno da se slike njegova mrtvog tijela pojave na majicama.

I onda se pojavio dječak iz Alepa. Snimka opet televizijska. Bolničar ga mirno posadi na sjedalicu u vozilu hitne. On desnom rukom dodiruje potpuno krvavu, lijevu stranu lica. Pogleda u dlan, pa lako obriše krv o sjedalicu. Raščupan i prašnjav nastavlja gledati pred sebe. Savršeno miran, bezizražajan i astralan. S njegovom slikom završava ciklus koji je započeo u Varšavskom getu. Ne vjerujem, ali posve sam uvjeren da se na fotografiji dječaka iz Alepa ustvari pojavio Bog. Ako nije tu, neće nikad, nigdje. 

*

Gledam pun mjesec
možebitno i on mene
mislim se
i zamislim se
kako pišem slova
o punom mjesecu
onako puna i okrugla
ili pak
pismo tustoj luni
skroz punoglavoj
pa se mislim
puno toga okruglo bi stalo
u pismu slovu ona ili on
a u tom smislu već
toliko se besmisla slilo
jer nitko nitkovu
(dok ja razgovaram s vinom)
neće reći
pun mi te kurac, liceglava
morituri te salutant
voajeru masni.

Nama je tijelo malog samo doplivalo. Mogli smo ga gurnuti od nas niz Unu, ali, eto, s dvije čaklje smo ga izvukli.

Dječarac, 21 godina, piše sve u vojnoj iskaznici u desnom džepu, sve uredno – fotografija, ime, prezime, vojarna, grad, brojevi, puno brojeva, adrese. Radenko i ja ga izvukli na obalu.

Izrešetan par dana prije u okršaju kod Novog, licem u vodi, Hrvatska vojska, oznake, sat, lančić s križićem….

Šta ćemo, gledamo se.

Javimo gore, žao nam, pa smo molili komandu za “malog mrtvog ustašu.”

Da se sačeka, vele.

Onda su poslali “izolante”, neke muslimane – zarobljenike pod stražom, da ubace tijelo na zapregu i odvezu do seoskoga groblja u D. gdje ima i mali katolički dio, uz šumu.

Jedan od zarobljenika je tiho učio, dok je malog polagao u nabrzinu iskopan i plitak grobić.

Kasnije, dvadesetak godina kasnije, nalazim ga praznog.

Razmijenili ga za trojicu naših momaka iz sela, veli mi Mile u kavani “Razgovori ispod sača”.

Isto popodne u gradu vidim osmrtnicu, zelenu, s pozivom na dženazu.

Zarobljenik, što je malom namazio i pokopao ga.

Una na tome mjestu savladava lijevu okuku i miriše na mokro drvo, udara u adu, tako da je tijelo maloga lako moglo proplutati kraj Radenka i mene na straži, pa silaziti poslije s puno tvrđeg kreveta.

(iako mu nije godišnjica, a on je sigurno ne bi slavio, obilježio, ne bi i da jest, ne bi ni znao, takav je bio)

O dobrim piscima bi trebalo pisati neprekidno. Svaki čas drugi tekst. Ilija Ladin je bio dobar pisac. Dobar pjesnik, što je još bolje nego biti dobar pisac.

Htio bih, evo, ponovo napisati tekst o Iliji Ladinu. Ranije sam pisao nešto. Mogao bih ovaj, novi tekst započeti ovako: u Bosni je postojao jedan poseban (poseban: potpuno različit, jedinstven, izuzetan) pjesnik u XX. stoljeću: Ilija Ladin. On se iz sebe kao pjesnik rodio. Takva mu i poezija. Mak Dizdar je oživio tradiciju starih bosanskih tekstova i tu tradiciju učinio velikom, a i sebe u tu tradiciju udjenuo; Abdulah Sidran je u svojoj poeziji zapravo na svoj način preveo dvojcu pjesnika i tako stvorio svoju poetiku: Homera i T. S. Eliota; Marko Vešović, možda najveći pjesnik kojeg u životu susretoh, sve, i svoje i tuđe, prevede u pjesničko; svaki drugi do koga sam držao prizvao je u pomoć neki već postojeći model; neki od njih su svakako bili dobri pjesnici, ali je samo Ilija bio “nevin”, do kraja drukčiji, različit, autentičan: učitelj, nastavnik, malo pomjeren, zarađivao svoju crkavicu, nije ni s ljudima na kraj lako izlazio, i pisao kako on, samo on misli da treba pisati. Nije htio biti pjesnik, nije htio s tim okolo paradirati, nije čak znao da je pjesmu moguće objaviti, a ne vjerujem da mu je to nešto značilo. Ilija je pisao. Nije pisao za sebe, nije pisao ni za nekoga drugog. Samo je pisao. Pisao pisanja radi. Počeo je pisati kasno, sa četrdeset godina, tek kada mu je pjesništvo naredilo da piše. I napisao svoje, ukratko. O njemu je lijepo, ako se ne varam jedini ozbiljnu studiju napisao Željko Ivanković. Druge kritičare i teoretičare ne mogu spomenuti, ne znam je li ih bilo. Vjerojatno nije, što me ne čudi. Teško da će njegovu poeziju u Bosni, s izuzetkom nekoliko njih, ikada dovoljno dobro biti shvaćena, protumačena, teško ikada i spomenuta. Nikakvo čudo. Nisu ga ni u Hrvatskoj uvrstili u svoje. I bolje. Veliki pjesnik ne pripada nikome, a nije ni po volji mnogima. Pjesništvo je samoća. Kao i pjesnik. Poput Ilije, neženje.

Kao što ne postoji jedan uzrok koji dovodi do svađe, ili do rata, već je reč o čitavom – pri tom neuhvatljivom i nespoznatljivom – kompleksu svih mogućih uzroka, jednako tako ne postoji ni jedan model, ili jedan odgovor kako omogućiti pomirenje. Ali, ako baš i ne znamo čiji su to (različiti) interesi doveli do nekog rata i razaranja, sasvim je izvesno da je u osnovi svakog uspešnog pomirenja prvenstveno politička volja.

U interesu svake neuspešne politike je da zavadi narode, jer je neuspešno vođenje države najlakše sakriti i opravdati delovanjem nekog neprijatelja. U tom kontekstu, nestabilne i ekonomski neuspešne balkanske vlade kroz svoje emisare – medije ne prestaju da podstiču mržnju prema suprotstavljenim stranama u ratu koji je završio pre čitave dve decenije. Zamislite kakav je bio odnos zemalja saveznika u Drugom svetskom ratu prema Nemačkoj godine 1965, pa je jasno koliko se malo uradilo u popravljanju odnosa Srbija–Hrvatska, Srbija–Federacija bez RS i naročito Srbija–Kosovo. Ali, Evropa i Amerika su, pored ekonomskih razloga, imale moćan pokretač za pomirenje sa Nemačkom, a to je bilo jačanje neprijateljstva prema SSSR i Istočnom bloku. Balkanske državice nemaju zajedničkog neprijatelja koji bi ih ujedinio, naprotiv, stalnim podgrevanjem međusobnog neprijateljstva političke oligarhije se održavaju na vlasti – isti neuspešni ljudi ”demokratski” se biraju već četvrt veka, najviše zahvaljujući konstantnom razgorevanju vatri mržnje.

Ćirilica kao glavni problem hrvatskog društva, Kosovo kao osnovni problem Srbije (iako se suštinski ništa ne radi u smislu rešavanja problema Srba na Kosovu), strah među kosovskim Albancima i od najmanjeg ”ustupka” srpskoj zajednici, te dobro poznati antagonizmi između tri ”konstitutivna naroda” u Federaciji. Sve su to teme koje omogućavaju zaluđivanje naroda tokom narednih sto godina. Dovoljno je s vremena na vreme podmetnuti po koji gorući naslov u novinama o ugroženim pojedincima određenog naroda od strane pripadnika drugog naroda – a takvi se naslovi svakodnevno pojavljuju – pa da stare rane nikada ne zacele. Ili umanjivanje, čak i negiranje zločina nad civilima u Srebrenici sa jedne strane i insistiranje na tome da je Republika Srpska – što je više od 1 300 000 ljudi – genocidna tvorevina sa druge strane, siguran je put da se stvari nikad ne pomere sa mrtve tačke.

Pomirenje je, dakle, posledica političke volje. A šta bi na Balkanu bio cilj te politike kojoj bi u interesu bilo pomirenje? To nemamo, ne znamo, a tek ta definicija bi mogla da odredi uspešnu taktiku. Kome je to u interesu? Dok se ne definiše direktno nečija korist nema priče.

Enver Petrovci, čuveni albanski glumac iz vremena Jugoslavije, režirao je u maju ove godine, u koprodukciji sa gračaničkim (srpskim) pozorištem “Geto” svoj dramski tekst Balkanski prokletnici, u kome albanski i srpski glumci glume na oba jezika. Predstava je odigrana u Narodnom pozorištu u Prištini (albanska scena) i u Gračanici (srpska scena). Tim povodom Petrovci je za Radio Beograd izjavio: “Ja lično mislim, i uvek sam govorio, da je narod pre politike; da nije politike, narod bi se mnogo lakše pomirio. Nas politika svađa; to je bilo i pre, a to je i sada. Kad su mi još 2000. godine tražili da nađem neki zajednički projekat da se uradi, tražili su – a molili su boga da se to ne dogodi. I UMNIK, naročito UMNIK, i političari i jedni i drugi. I kada sam im doneo projekat, doneo imena ljudi koji to hoće da rade, oni su svi prosto bežali od toga. Tražili kobajagi, pa kad bi se našlo oni bi od toga pobegli. I tako stalno, od rata naovamo.”

I tako, tek 2016. godine, zajednička albansko–srpska predstava je realizovana zahvaljujući dobroj volji pojedinaca, kaže Enver Petrovci. Osim njega i Zorana Ristića iz teatra „Geto“, te glumaca koji su oduvek bili spremni na saradnju, uključili su se i upravnici pozorišta u Prištini i Gračanici koji su omogućili da se predstava odigra na njihovim scenama. Publika je u obe sredine ovacijama nagradila predstavu.

Ali, nije dobro kada sistem ne funkcioniše i kada pojedinci preuzimaju njegovu ulogu. Dobro je u pojedinačnom slučaju, ali generalno to ne može uroditi plodom.

Pomirenje iziskuje velika materijalna sredstva, jer podrazumeva obuku aktivista, mnogo aktivista koji bi kroz različite oblasti radili na tom procesu. Pomirenje se mora provući kroz školovanje, kroz zajedničke programe koji će se bar složiti da se oko nekih stvari nikada neće složiti, ali da to nije razlog da se nastavi frustrirajući i po društva destruktivni život u mržnji i neprijateljstvu; pomirenje kroz predškolske ustanove , dakle, vrtiće sa ozbiljno osmišljenim programima, mešovite škole, radionice na fakultetima; a pre svega transparentno ekonomsko povezivanje i udruživanje. Međutim, znamo da su balkanske ekonomije legla sive zone, raznih kriminogenih struktura, prljavog novca, te da je strategija svih politika u regionu prikazati građanima privatni interes političara i tajkuna kao da je opšti.

Pomirenje mora biti medijski projekt sproveden kroz postojane rubrike u novinama, pametno osmišljene emisije na elektronskim medijima. Istupi političara moraju voditi ka tome, bez unisonih mrzilačkih poruka i podbunjivanja.

Sudstvo? Kako sprovesti pravična suđenja ratnim zločincima u sopstvenima sredinama? Kako zaustaviti veličanje mitoloških razmera tih istih zločinaca, sankcionisati oznake koje veličaju zločine i mržnju, kao što su bedževi ili majice sa njihovim likovima.

Na odgađanje procesa pomirenja svoj doprinos nažalost dao je i Tribunal u Hagu. Iznenađujućim presudama potkopao je temelje politike pomirenja u regionu i doprineo jačanju desničarskih partija i ekstremista.

Aleksandar Popov iz Centra za regionalizam izjavio je da se Hag obrukao i da se pokazao kao politički sud. On navodi da je prisustvovao skupu u Prištini na kojem se pojavio tužilac Džefri Najs koji je otkrio da je Tribunal bio predmet političke korupcije velikih sila.

„Znate, nemoguće je da Gotovina prvostepeno bude osuđen na 24 godine zatvora, a posle oslobođen. Haradinaja prvo puste da se brani sa slobode, on eliminiše ključne svedoke, čak i fizički, i na kraju bude oslobođen“, navodi Popov.

Oslobađanje Šešelja nije pozdravio nijedan srpski državnik, niti je organizovan svečani doček kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Time ne mislim da je Srbija u prednosti kada govorimo o pomirenju, već je izostanak junačenja sa haškim povratnicima posledica izgubljenih ratova.

Hag je bio potreban, sumnje nema. Bez Tribunala u Hagu sve bi bilo mnogo gore, međutim, specifične težine država koje su nastale na ruševinama Jugoslavije neuporedivo su manje od te bivše države. A problem sa malim tegovima je što lako skliznu sa terazija svetske politike u limb gde se namiruju računi velikih igrača.

Werner Aspenström

(Verner Aspenstrem)

To što čekate ne prolazi kroz predgrađa

Kao u jasnoj oktobarskoj noći
kad, krećući sa sjevera, leopardi
pocijepaju horizont,
kad puk se kupi na trgove da se moli
ili da samo blehne šutke.
Zašto blokirate prigradske ulice?
To što čekate ne prolazi kroz predgrađa.

Konju je falila jedna noga

Plaho istimaren ali staklastog pogleda
stoji jedan mrki ardenski konj
između lijeski na pašnjaku.
Konju fali jedna noga.
Ispod mrkog konja leži čovjek u bijelom mantilu,
veterinar ili možda konzervator.
Još jedna se konjska noga polagano svija.
Gledam, slutim, ali se ne miješam.
Pratim radnju nepomično: kolos se
ljulja i posrće, čovjeka će usmrtiti.
Jedini sam svjedok u lijepom pašnjaku,
u lijepom, glasovitom pašnjaku
u kojem se ljeti mogu i lješnici brati
i javlja se familija jednog risa,
savršena, vitka sjenka
što promiče između sna i budnosti.

Uvijek kiš

Uvijek kiši.
Nekad slapovima. Nekad nečujno
i danima.
Beskućni il kućni, tresemo se
kao mokri terijeri.
Il se ustežemo kako ne bi
naš plač niko primijetio.
Ali kiši neprekidno.
Koliko je visok stub plača u tebi?
Do pupka? Do prsiju? Do grla?
Ne moraš se svlačiti da bi pokazala
to nam se čita u očima
kao na mjernim tablicama.
Ako se nešto mora reći, reći ćemo:
ljubavi,
do sutra će biti suhe tvoje rukavice.

Čempresi

Čempresi-stabla smrti
povlače se s groblja. Polagano
hmile niz doline
i uz padine brijegova.
Njihovi čađavi šapati mrače večernje oblake.
Pretvaraju noći
u još tamnije praznike.

Uvijek prisutni.
Uvijek u strašnoj tišini.

Zov

U vrijeme podneva, pod difuznim suncem
dok vonja smola i biljni kad
i trava počiva povijena, potočić uvire
i zmija pod stijenjem traži hlad
– u tome mirnom, letargičnmom danu
često se začuje krik ptice smrti.

Ostrvo amazonki

Tek pola mornara stigne do obale.
Leže na pijesku, dišuć kao ribe.
Sklapaju svoja peraja.
Podižu svoje sjajne mačeve.
Žene hitaju, mlijeko kaplje
iz nateklih grudi.
One tapšaju svoje male ribe
prije no im makazama nagrde peraja
prije no im noktima oči iskopaju.
Sa mora dopire dreka ptičja.
Iz košmarnog žbunja izbijaju djeca
i počinje igra u travi crvenoj.

Sardine u metrou

Ne želim se umivati tim sapunom.
Ne želim prati zube tom pastom.
Ne želim ležati na toj sofi.
Nemam potrebe za takvim toalet papirom.
Nisam zainteresovan za takvo osiguranje.
Ne želim mijenjati marku cigareta.
Nemam nikakve želje da vidim taj film.
Ne želim izaći kod Skerholma.

Sardina želi da limenku otvorite prema moru.

Po oluji

Čisti se i pali granje po oluji.
S obje strane puta leže numerisani trupci
i čekaju na transprot.
Još uvijek je dovoljno drveća u Londonu
za ptičje slijetanje i pseće njuškanje.
Jedna svraka se zanima za kesu u travi
hvata je čvrsto kandžama, zabada kljun unutra
tražeći što god jestivo
kao ja, sinoć, dok čvrsto se držah leksikona
tražeći očima nešto neupitno.
Zajedno s jednom vevjericom posmatram jezičke plamena
koji se pokušavaju osloboditi iz zapaljenog bunjišta.
Njihov pucketavi jezik podsjeća na moje
i veveričje čavrljanje što se međusobno razlikuje
samo u nekoliko fonema.
Jedan plavi dim obuhvata nas kao šator.
Ponekad se otvori krilo na šatoru pod udarom vjetra
dopuštajući nam da vidimo konture grada neupitnog.

*

U prvoj zbirci Krici i tišina (Skriket i tytsand, 1946), Werner Aspenström je modernist, ali već u Sniježnim le­gendama (Snölegend 1949) kreće drugim putevima. Mir­noća, jednostavnost dobijaju više prostora, slikovni jezik postaje konkretniji.

Oslobađa se teških metaforičkih i je­zičkih sklopova, oštrih sudova i agresivnosti, traži nove izržajne mogućnosti, svakodnevna zbiljska prikazanja i priroda uzimaju sve više prostora.

Najbolji je nastavljač Harrya Martinsona u natur-lirici, obojica su bila duboko skeptična spram „aristokratskog modernizma” jedne vrste intelektualno sofisticirane poučne poezije koja je vladala šezdestih godina prošlog vijeka. On je otvorio pute zemnom i svjetlijem lirskome pjevanju. On je takođe prvi otkrio naslage mistike u svakodnevnim, sitnim pojavama i stvarima, majstorstvo koje će docnije Tomas Tranströmer izvjesti do kraja.

Koristi i ton poučne pjesme i suptilnom ironijom i tananim potezima hvata u „trapavom raskoraku“ najmračnija i najteža egzistencijal­na pitanja.

U zadnjoj, posthumno objavljenoj zbirci Snježni raport (Israpport, 1997) smrt i beskonačnost dominirajuće su teme. Njegova se poezija drži izvanredno i broj onih koji u njoj uživaju zavodljivo raste, premda ga književna kritika nije ubrajala u pjesnike koji će „nadživjeti svoje vrijeme“.

Mrtvi Slamnig u mrtvoj književnosti

Ivan Slamnig rodio se u Metkoviću, na budućoj granici, 24. lipnja 1930. Da je 1945. administrativna granica narodnih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine povučena četiri-pet kilometara južnije, ili da je četiri godine nakon toga došao studirati u Sarajevo, da je u tom gradu objavio svoje prve knjige pjesama ili da je ikad, iz čistog veselja ili vinskog pijanstva, optirao i za bosanskohercegovačku književnost, Ivan Slamnig bi sve do 1992, te godine raspada i nestanka zajedničke, kompozitne književne tradicije naroda i narodnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, bio jedan od njenih najvažnijih pjesnika. Ovako ga u njoj nema. Ostao je na rubu, s one strane granice. I pisale bi mlade studentese i ambiciozne doktorantice o bosanskim, orijentalnim i orijentalno-islamskim motivima u Slamnigovu pjesništvu, pisale bi o njegovim harmsovskim vicevima na bosanske teme, o identitetskom zmešateljstvu tog genija versa i sroka, koje je uključivalo Sulju, Muju i još onoga Hasu koji Sulju zamjenjuje kad god se bosanski vic priča u Hrvatskoj. Haso je zbog nečega Hrvat, a Suljo, isto tako zbog nečega, ne odlazi ni do Graca i Brista, nego ostaje vazda tu, s ove strane granice.

Stolac je, Radimlja, rujna 1987. Hotel nad vodom, sve sobe podijeljene su učesnicima Slova Gorčina, a mene, mladoga dobitnika, dopalo da u istoj sobi noćivam s Ademom Čejvanom. Ustvari, njega je dopalo da bude sa mnom u sobi, jer je zadnji došao, kad više nije bilo slobodnih mjesta, pa su ga smjestili sa mnom. Veliki glumac cijele je noći hrkao, kao pilana u Delnicama, kao vitez bolesnog srca, tako da sam ga negdje oko pola četiri, ne trenuvši okom, već bio zamrzio. Mržnja je trajala sve do jutra, kad me je drago pogledao: A jesi li, sine, mogao spavati od mene? Rekao sam da jesam, slagao sam, ali čim sam izgovorio, to više nije bila laž. Na kraju, čovjek zaboravlja većinu onoga što mu se dogodi, od tristošezdeset i pet dana u godini pamti, i to u fragmentima, dva-tri dana, a bilo je godina od kojih ništa nije ostalo upamćeno. Zaboravljaju se tako lica i predjeli, zaboravljaju se ljudi, bivši prijatelji a još i više neprijatelji, i potrebno je da se dogodi nešto što će čudom učiniti da čovjek bude upamćen. Adem Čejvan, veliki glumac, ne bih ga se sjećao, ni njega ni one stolačke hotalske sobe koju pamtim u detalje, da on, nesretnik, nije onako strašno hrkao. Tim mi je hrkanjem život učinio dužim. Život je dug onoliko koliko života zapamtiš.

Ali sutradan navečer, na Radimlji, među stećcima, pružio mi je ruku Ivan Slamnig. Bila mi je dvadeset i jedna. Stao sam za mikrofon i pročitao pjesmu o Kolji Sergejeviču Ivanovu, posljednjem sobaru posljednjeg ruskog cara. Ili se, možda, nije zvao Kolja, niti se prezivao Ivanov? Sergejevič je bio, toga se sjećam. A Slamnig je, dok sam čitao, sjedio u prvom redu i slušao. Mene je pred njim bilo nekako sram što mi se ništa ni sa čim ne rimuje. Rima mora biti nenasilna, prirodna kao da se sama od sebe na tom mjestu našla, kao da je izvrla iz same biti jezika, kao čin jezikotvorstva, kao da je najprije bila rima, a onda se pred njom našla riječ, i ta je riječ zadobila značenje. Kao pas izrastao iz repa, takva je riječ na kraju koje je slog savršene rime.

U našem su jeziku rime rijetke i teške, zbog naglasaka koji razbijaju srok. Rime u njemu kazuju dramu, kao u Njegoša ili Matije Bećkovića. Istinu, laku, vedru i nujnu, kao u Duška Trifunovića. Ili šalu, zadjevicu, zajebanciju, kao u Ivana Slamniga. Iz svijesti govornika o rimi proizlazi svijest o ljepoti jezika. Tako je i kod jednih i kod drugih, kod primitivaca i kod pjesnika. Seoski stihoklepci također se dive ovom jeziku.

Ali meni se ništa ni sa čim nije rimovalo. Rime sam izbjegavao i kad bi mi poneka nadošla. Nisam znao što bih s njom, kao ni s kuglagerom, pronađenom u podrumu kuće na Sepetarevcu. Čemu kuglageri služe? To nisam do danas otkrio.

Da je tu, u prvom redu, sjedio netko drugi, ne bih o rimama mislio, te večeri na Radimlji. Ali Ivan Slamnig, kako pred Slamniga bez rima? U to sam vrijeme sasvim krivo mislio da pisci vole upravo onu i onakvu književnost koju pišu. Nije mi još na um palo da pisci pišu onu i onakvu književnost kakvu jedino mogu pisati, a da se u drugih dive onom što sami ne bi znali ni mogli napisati. Tako ni Slamnigu nisu  trebale moje rime. Niti bilo čije rime.

Na kraju, mislio sam da me neće ni zapamtiti. Bio je veliki pjesnik, dok sam ja, po vlastitom osjećaju, tog rujna 1987. bio ništa. One dvadeset i dvije pjesme zbirke Opservatorija Varšava, koje su u Stocu bile nagrađene, i koje će pola godine kasnije biti nagrađene i u Lukovdolu, nagradom Goran za mlade pjesnike, još uvijek nisu bile ništa, iako su meni bile silno važne. Bile su mjera svih mojih socijalnih ambicija. Kada u lipnju 1988. ta knjiga izađe, ja ću imati dojam, koji se više nikada neće ponoviti, da sam u životu svoje obavio. Ali sam u odnosu na Slamniga bio ništa. I vjerovao sam da ću ostati to isto ništa. Čitatelj je pred svojim piscem uvijek takav. Ništa se ne mijenja u dojmu čak ni ako postane pisac. Vlastiti je tekst ništa pred svakim dobrim tekstom koji pročitaš i u kojem nađeš neko čudo. Trebalo bi biti opasno loš pisac, ali i još gori čitatelj, pa povjerovati da je tvoj tekst bolji, veći, važniji od ijednoga dobrog koji si pročitao. Trebalo bi biti opasno loš pisac, pa povjerovati da si nešto. O, kako samo loši pisci uživaju u tome da se nazivaju piscima! Oni se oblače kao pisci, nose se kao pisci, imaju takve okvire za naočale, klobuke i sandale da bi im svaki kostimograf dao ulogu pisca. Ali već bi se redatelj premišljao. Laž se u kazalištu prepoznaje po tome što odveć nalikuje istini. Loš pisac odveć nalikuje slici pisca iz svoje plitke imaginacije.

Ivan Slamnig nije izgledao kao pisac. Bio je krupan, prevelik za pjesnika, i pomalo je previše pio, ali ne onako kako piju loši pjesnici. Pio je onako kako piju ljudi, kako piju muškarci koji su malo nakrivo odrasli. I bio je profesor na fakultetu. Ozbiljan profesor i teoretičar književnosti. Također i prozaist, vrijedan romanopisac, član Saveza komunista Jugoslavije.

Volim ovu anegdotu, pa ju već tko zna koji put koristim: na nekom partijskom sastanku Slamniga su kritizirali zbog desnih skretanja i sklonosti američkoj književnosti i tekovinama dekadentnog kapitalizma. On je zamišljen sjedio i slušao. A onda se digao onako krupan – Mislim da je sad vrijeme da se pospem pepelom po glavi! – pa je sa stola zgrabio punu pepeljaru čikova, jer bilo je to blaženo vrijeme kada se pušilo posvuda pa i na partijskim sastancima, i sasuo si je pepeljaru na glavu. To je kraj priče. Ne znam što je dalje bilo, i je li stvarno bilo tako ili je riječ o legendi.

U sljedećih pet godina dogodilo se već sve. Jugoslavija se raspala, granice iz nacionalnih antologija postale su žuđene granice naših novih država, a onda su se na drumovima pojavili tenkovi. Mali rat u Sloveniji, pa veliki u Hrvatskoj, a nakon toga tri i pol godine raznih bosanskih ratova, svaki strašniji od onoga prethodnog, čiji je bio cilj da se narodi podijele i razvrstaju kao na jutarnjem postrojavanju, i da se odsad pa do kraja vijeka zna što je čije i gdje je kome mjesto (jednom će se, možda, u školama učiti kako je taj bosanski rat počeo napadom na selo Ravno, s rane jeseni 1991, a završio je dvadeset i pet godina kasnije, u ljeto 2016, objavom rezultata prethodno provedenog popisa stanovništva).

U neka doba sam, pred ljeto 1993, iz opsađenog Sarajeva otišao u Zagreb, pa me je godinama grizla savjest što se nisam vratio, da bih na kraju shvatio kako sam trebao otići mnogo, mnogo ranije, prije nego što je opalila prva puška, i da sam trebao otići mnogo, mnogo dalje, tako daleko da više i ne vidim mjesto odakle sam pošao. Ali sve je to naknadna pamet, sve je uzaludno mudrovanje, jer dobro je i ovako kako jest, dok god je čovjeku dato da se sjeća, da govori i da čita, dok god mu je dato da se divi svojim piscima, a onda i da gradi književnost jednoga nestalog svijeta. Ionako postoji samo ono što sami za sebe stvorimo. Sve drugo privid je, laž i historija.

Slamniga sam ponovo sreo u kasnu jesen 1993. Pa sam ga sljedećih godina još nekoliko puta viđao, razgovarali smo o koječemu, ali Stolac nismo spominjali. Ne znam je li me se sjećao, je li povezao mene današnjeg s onim mladim pjesnikom s kojim se tada rukovao i zaželio mu sreću, padalo mi je na um da ga upitam, ali nisam to učinio. Vjerojatno se nije sjećao. Vjerojatno je u njegovoj glavi zauvijek nestao, umro, onaj mladić čiju je pjesmu na Radimlji slušao cijele dvije minute. Pojavio se kao bljesak, a zatim nestao. Kao što u našim glavama nestanu toliki ljudi koje smo sreli, s kojima smo se rukovali, razgovarali s njima… Najveće groblje na svijetu u čovjekovoj je glavi. Nigdje toliko mrtvih i zaboravljenih.

A onda je doživio moždani udar. Govorilo se da umire. Posjetio sam ga u stanu na Trešnjevci, mislim da je to bilo u ljeto 2000, bio je mršav, smanjio se, uvukao u se, i skoro nestao. Govorio je teško, ali ipak sasvim razumljivo. Odmah mi je rekao da u razgovoru računam s tim da mu je šezdeset posto mozga crklo kao osigurač, pregorilo, mrtvo, i da sa mnom komunicira s preostalih četrdeset posto. Pa bi, možda, bilo pristojno da i ja s njim pokušam razgovarati pomoću četrdeset posto svoga mozga. Rekao sam mu da pristajem, i da nipošto neću angažirati više mozga. Onda je on rekao da ima tremu. Pa je njegova gospođa, jedna divna žena, šaljivo opjevana u mnogim njegovim pjesmama, donijela bocu i dvije čaše. U moju je utočila dobra dva prsta, a u njegovu do vrha. Svoju je Slamnig drhtavo eksirao. Kao žedan svat koji je prešao pustinju i dokopao se izvora. Crnogorska loza, rekao je. U to vrijeme ništa još srpsko ni crnogorsko nije stizalo u Hrvatsku. Ali jest Slamnigova loza.

Godinu dana kasnije, 3. srpnja 2001. već je bio mrtav. Gotovo! Otišao je najveći hrvatski pjesnik kroz čiju je utrobu prošla granica, ona granica zbog koje nije uvršten i u bosanskohercegovačku književnost. Književnost koja je umrla, ubijena desetak godina prije njega. Ali ništa lakše nego uvrstiti mrtvoga pjesnika u jednu mrtvu književnost. I ništa pravednije.

Evo, već i po pjesmi koja slijedi Ivan Slamnig je Bosanac. Onodobni Bosanac, naravno:

Koga su slali u Galiciju?

Koga su slali u Galiciju?
Zacijelo ne Galicijance,
ali možda druge Bosance:
naprtili im telećake i rance.
Koga su slali u Galiciju?
Najprije će biti Sulju
i drugu našu rulju,
a svi smo se krstili s tri prsta
kad je Rus prodro par vrsta.
Koga su slali u Galiciju?
Poslali su Georga Trakla
s vagonom vate i stakla
pa mu je duša krotka
skiksala od strahota kod Grodka,
umro je od oberdoze opija
(izvještaj je u nekoliko kopija).

Moj Meho, živ klan nedoklan,
nije ti dosta tvog pakla
još si odgovoran i za Trakla.

Kad putujem u Galiciju, u Krakov ili Lavov, moji su ranci i telećaci puni knjiga i rukopisa, stvarnih i imaginarnih, sa mnom su tisuće bojovnika Treće Be i Ha regimente, pod zapovjedništvom pukovnika Pere Blaškovića, a među njima i poneki moj rođak, djedov prijatelj i komšija. U tim je rancima i telećacima, naravno, i pjesma “Koga su slali u Galiciju?”, koja će nekom olakom zazvučati kao čista zafrkancija, istina dobro sročena, ali samo zafrkancija.

A u toj je pjesmi, mimo nekoliko sjajnih rima od kojih je najefektija ona pakla – Trakla, cijela jedna zavičajna, i još jedna pjesnička povijest. Zavičajna je bosanska, a pjesnička je austrijskog pjesnika Georga Trakla. Trakl, Salzburger ili našim jezikom rečeno – Tuzlak, iz protestantske obitelji u katoličkom kraju, rani ekspresionist i brat svojedobno slavne pijanistice Grete, koja se, kao ni brat joj, nije naživjela. I ona se, kao i on, ubila.

Njega je kao mladog medicinara već prvih dana rata poslalo na Galiciju, gdje su Rusi već provaljivali preko granice i trebalo je junaka, trebalo je vojske i manje važnih sinova koje nitko neće žaliti, da obrane jedno od strateških najosjetljivijih mjesta na granicama imperija. Na kraju, Galicija je obranjena, ali Austro Ugarska je pala. Pao je i Georg Trakl, predozirao se u trupnoj bolnici kokainom, ali je prije toga  napisao pjesmu o Grodeku (ili, po ukrajinski, Horodoku), galicijskome gradiću koji danas ima petnaestak tisuća stanovnika, i nalazi se, poput Metkovića, negdje na granici dviju država.

U Slamnigovoj pjesmi našao se Trakl pokraj Sulje i Mehe, što će nekome današnjem djelovati kao zgodna šala i igrarija, ali je istina da je Trakl pokraj njih dvojice, baš Sulje i baš Mehe, svoj život privodio kraju, u tom paklu na zemlji, gdje je moj Meho, živ klan nedoklan, postao odgovoran i za Georga Trakla. Tako biva kod stvarno velikog pjesnika. Riječi se ne rimuju samo u slogu i u naglasku nego i u smislu, kao što ni igra nije samo od igre, nego je i od života. Kao što je od života i sam naslov “Koga su slali u Galiciju?”.

mjesec ne laže
rijeka ne laže
psi ne lažu
golubovi na simsu mog prozora
ne lažu
samo ti lažeš, kad si rekla da me voliš.
golubovi te posrali
psi te izjeli
rijeka te odnijela
mjesec ti lažljivo lice osvijetlio
da ga nikad ne zaboravim
ni hladno jutro
u kojem si me ostavila
dok je vani pijanac plesao
ispisujuć svojim koracima violinski ključ na asfaltu.

Anestezija je skalpel vremena
Pacijent ode na tren

Trenutak kasnije
Vriska, psovke i poneka triska

Nije do vas
Između anestezije i mišomora
Ima neke razlike

Toga nema u otpusnom pismu