Marko Vešović je rođen u Papama, malom selu na sjeveru Crne Gore. Nakon što su mu oca zatukli kao ibeovca, odrasta sa samohranom majkom Darinkom. Kao siroče i sin udovice, osjeća svu surovost rodnog kraja, gdje ga pogrdno nazivaju Udovičićem, kako se poslije u rodnoj domovini i sam potpisuje. Na studije odlazi u Sarajevo i tamo ostaje do danas. Napisao je jedan roman, više od deset zbirki poezije i nekoliko knjiga polemičkih tekstova. Osim toga, poezijom se bavio i kao prevoditelj i kao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kad ga pitate o nekoj njegovoj pjesmi, on vam priča o drugim pjesnicima, recituje Brodskog, Bodlera, Remboa, Dikinsonovu. O svom pjesništvu jedino kaže kako vjeruje da je istinsko.

Ja ću se ovdje baviti jednom njegovom pjesmom. Pokušat ću je zajedno sa vama pročitati i pojedine pjesničke slike razigrati. Jer čitanje je igra – kao i pisanje. Ne? Stoga je dobro da osim razuma uključimo i staromodno srce,  i da se otmemo stvarnosti koja je u našem slučaju palanačka, koja kao takva ne dopušta poeziji da se ostvaruje i koja je guši kao što drndanje kamiona guši zvuk violine pjegave djevojčice na probi muzičke škole.

Pjesma koju ćemo čitati zove se Grad. Autor ju je objavio 1996. godine u zbirci poezije Kralj i olupina, poslije ju je mijenjao, neke stihove izbacio, neke nove umetnuo, ali pjesma je ostala ista – lijepa i tačna. Pod “tačna” mislim na tačnost pjesničkih slika koje uspješno prenose one stvarne slike i osjećaje koji su pjesnika na pjesmu silile.

Sam naziv pjesme “Grad” u fokus čitatelju stavlja grad kao takav, kao činjenicu, ali u ovom slučaju i kao nešto novo, kao nepoznanicu. Pjesnik godinama poslije oživljava sliku grada kojeg gleda prvi put. Ta slika što u njemu živi je slika iz sna, iako stvarna, ili bolje reći potaknuta stvarnim prizorom kojemu je pjesnik svjedočio vlastitim očima, ona je sada maglovita, pomalo nejasna, jer je vrijeme učinilo svoje i jer je on, sad već dugo, stanovnik tog istog grada – grada u koji, u svojoj pjesmi, ponovo dolazi prvi put. Borges je govorio o sjećanjima, odnosno o slikama koje nosimo kao sjećanja. On kaže da, kad se god sjetimo nekog događaja, da se mi ustvari sjećamo slike tog događaja od jučer i da se ona sa svakim sjećanjem izvitoperuje, poprima nijanse koje je čine lažnom. Ovdje bi se čak moglo reći da je izvitoperivanje stvarne slike put koji pređe pjesnička slika. No, vratimo se pjesmi. U drugom stihu Vešović imenuje grad, to je Sarajevo, a slika je pogled sa Bistrika. Sada je to konkretan grad, pogotovo nama koji ga znamo, ali to ne mijenja mnogo na značenju, bar ne u ovom čitanju. Na stotinu sazvježđa u pomrčinu palo -/ Zemaljsko i nebesko sasvim se smiješalo. Gradska svjetla su pjesniku sazviježđa u pomrčini. Sazviježđa su nepojmljiva, ali pjesniku je grad u trenutku kada ga gleda prvi put, ne jedno, nego na stotine sazviježđa. Pomrčina je mrak, sve ono što nije grad, sve što ga okružuje, onaj prsten crnine. S čim da grad usporedi čovjek koji dolazi sa sela? Nema druge – sa zvijezdama! Jer tamo gdje svjetlosti ima tek toliko da jedni druge viljuškama ne ubodu dok večeraju, zvjezdano nebo jedina je metafora. Pjesnik kaže da se zemaljsko i nebesko posve smiješalo. Gdje i kome? Smiješalo se u gradu, tamo gdje je nebo palo, ali i u njegovoj glavi dok gleda u taj pomalo bogohulni prizor. Seoski čovjek je ponizniji i naivniji od čovjeka koji živi u gradu i njemu je nepravedno što je čovjek toliko izmijenio prirodu, što se toliko udaljio od svog izvorišta. Takvom čovjeku je bliža svjetlost dalekih zvijezda, nego svjetlost gradske rasvjete, pa i onda kada mu je na dohvat ruke.

Dalje kaže: I pamtim, niz bistričku ulicu, ne znam koju,/ Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju! Kad je grad gomila sazviježđa, onda su krivovrate svjetiljke visibabe u stroju. Zar to nije tačna slika!? Zar svjetiljke ne izgledaju kao visibabe!? Ta njegova težnja da u novom svijetu nađe sličnost sa svijetom iz kojeg dolazi, težnja je svakog čovjeka koji se osmjeli i pođe u tuđinu. A grad je za selo, bez obzira je li odmah tu, iza brda, ili tamo preko okeana, uvijek tuđina. Visibabe su cvijeće koje među prvim raste u proljeće, često i probivši snježni omotač da bi se poklonilo suncu. Cvijet visibabe nikada ne gleda u sunce, već kao dijete kad nešto zgriješi, onako oborene glave, gleda predase. Tada je sunce majka koja ga ruži, ali i neko čije ga riječi griju. I još su svjetiljke, tako okrenute gradu, gradskim ulicama – u stroju. Zamislite prirodu „postrojenu“.  Zamislite šumu hrasta u kojoj su stabla na jednakim odstojanjima. Bi li ih uopšte zvali prirodom? To je slika koju pjesnik vidi kao nelogičnu, kao nešto što se ne uklapa u svijet iz kojeg dolazi. Osim toga, visibabe rastu dok je još uvijek hladno, što ovoj slici daje i dodatno značenje, da je možda pjesnik, dok u svjetiljkama vidi visibabe, neko komu je od svega pomalo i zima.

Kasnije u stihovima: Ko da je duša, od straha – skroz budna, skroz trijezna,/Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan na neki način sve ovo i potvrđuje. On kaže da je duša iz straha, vidjela i sazviježđa i visibabe i da je s ti znanim svijetom, slikama kraja iz kojeg dolazi, htjela pripitomiti svijet neznan, dakle grad. To je isto kao kad vas na ulici presretnu banditi i traže od vas marku ili će vas prebiti. Vi tada počnete spominjati neke prijatelje čije bi vas ime moglo spasiti od degeneka, ili počnete da pričate nešto na što će se nasilnici sažaliti i pustiti vas. To je upoznavanje, vi se tada nekome ko vam je prijetnja pokušavate približiti, tražite nešto što vam je zajedničko i molite da vas poštede. Tako i ovaj pjesnik pred slikom grada pjeva, umiljava mu se.

Ali on gubi bitku, grad ga ne čuje, baš kao ni vas nasilnici, grad ne razumije njegov jezik, njemu su visibabe smijurija, sazviježđa otrcana, pogotovo ako su u pomrčinu pala. Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:/ Grad je ledena voda u koju ću da skočim. Pjesnik je sad ostao gol, grad ga je razoružao, on nema više ništa što bih moga dati tom nasilniku, tom hrmpaliji kojeg je usporedio sa stotinama sazviježđa. Sad ga je nasilnik natjerao da se skine do gola i da u hladnu vodu skoči. A ta voda je niko drugi, do on, grad. Zamislite kakav je to osjećaj skočiti u hladnu vodu, tek su prve visibabe nikle i još se snijeg nije otopio a vi morate da skočite u Neretvu. Nema povratka, selo mu je daleko, ni tamo više nije dobrodošao, već mora da nastavi dalje, u gradsku hladnoću.

I nije mu samo grad hladna voda, već sve što postoji pod nebeskom kapom.  On je sam pred gradom u koji se osmjelio doći, ali on je i pjesnik, a usamljenijih ljudi od pjesnika nema. Ili ih ne bi trebalo biti. Kada je grad pokazao da je imun na njega, da mu je on kao tanana duša, siroče sa sela, neznan  i nebitan, za njega se najednom sve u lednu vodu prometnulo. I on shvata u jednom trenu: Grad je toliko velik, da nema mjesta za me!  To je savršen stih, na prvu pomalo paradoksalan. Ali i tu je važan svijet iz kojeg pjesnik dolazi i gleda grad, svijet sela, svijet koji je malen i u kojem se svi međusobno poznaju. Ta spoznaja je bolna, pomalo zastrašujuća, kao kad te majka prvi put ostavi u vrtiću. Ili u školi.

Ispričat ću priču o mome dedi. Kada smo za vrijeme rata napustili naše selo i otišli u jedno mjesto kao izbjeglice, u jedan gradić, dedo je jednog dana izašao na ulicu i počeo zaustavljati ljude da mu kažu ko su i odakle su. To je bila tužna scena, mene je bilo pomalo stid, imao sam tada osam godina. Zaustavljao ih je po dvoje troje odjednom i sa svima pričao, pitao ih za ime, prezime, ime oca, prezime majke… To je jedna od najbolnijih scena mog ranog djetinjstva, tu sam osjetio liniju koja stoji između grada i sela. Grad je veliko mjesto gdje živi puno ljudi koje ne znamo, a selo je malo mjesto, gdje žive ljudi koje znamo. I koji nas znaju. Zato je pjesniku u gradu hladno i zato on tvrdi da tu za njega mjesta nema. Jer život ljudi sa sela, pogotovo iz Sandžaka odakle je pjesnik Marko Vešović (a to su epski krajevi!) podnošljiv je onoliko koliko je tvoje ime živo u javnom diskursu, odnosno u narodnoj predaji. To skoro da je jedina utjeha takvim životima, da ih neko u pričama ponese kroz povijest. A u velikom gradu, među tolikim ljudima, teško je preživjeti u zajedničkoj memoriji – skoro da su vam šanse nikakve.

Skoro u bolovima, pjesnik pokušava u moru svjetla naći konačište i onda se sjeti sestre kad mu, u krilu, glavu bište. Ta slika je u lednoj vodi grada jedino konačište. Pjesnik svojoj sestri u krilu drži glavu i ona mu je prebire, biska, traži u njoj vaške, uši. To se na selu obično radi ovnoć, kada nema gostiju, kada niko ne može vidjeti tvoju sramotu, jer uši u glavi su sramota – odaju loše higijenske uslove. Pošto se to radi ovnoć, onda se obično sjedi uz šporet, ili uz lampu, da plamen osvijetli glavu. Tada si siguran, prsti sestrine te miluju po glavi, u šporetu pucketa vatra, i svako malo čuješ kako ona, sestra, noktima drobi tijelo bube koju u kosi razabere. To je slika koju pjesnik priziva i koja mu pomaže da preživi, kojom osmišljava svijet koji se počeo od njega udaljavati.

Sad već pomalo sabran, ugrijan slikom svoje glave u sestrinom krilu, ali i rezigniran, pjesnik, prvi dio pjesme završava stihovima: I sam sebi se činim ilegalan ko koza/ Dok slazim, u samoću, sa uskotračnog voza. Shvativši svoje slabosti, prihvata svoj strah od tog ogromnog narativa kojem se prepušta i poredi sebe sa kozom koja je nakon drugog svjetskog rata bila zabranjena. Koza je životinja koja se boji i svoje sjenke, ona je i kao takva ilegalna, plašljiva. Tako pjesnik u samoću silazi sa uskotračnog voza – pomalo prepadnut, nesmotren. I nesiguran.

Drugi dio pjesme počinje stihovima: Premalen u metežu, izgubljen usred buke –/Samo saobraćajci k meni su širili ruke. On, pjesnik, ne prestaje da primjećuje grad, pa tako on na rukama saobraćajca, u svom tom metežu i buci, vidi bijele rukave, i njihove ruke mu se čine kao da se šire prema njemu, kako se već šire ruke kad nekoga dočekujete. U gradskom haosu, pjesnik vidi dvije ruke u bijelim rukavima i najradije bi im se bacio u zagrljaj.

Ali tu završava slika dolaska u grad. Dalje u stihovima, Vešović počinje da govori  o Sarajevu u kojem je sad već proživio dio svog života. Tu je završila ta iz sna slika kad je Sarajevo prvi put ugledao sa Bistrika i poučen iskustvom tog grada, sad sebi postavlja pitanje: šta mi je taj grad bio? Teško je na to odgovoriti, jer je u tom gradu četvrt stoljeća u sobi prosjedio. Riječ Prosjedio je i posjedio i presjedio. I veličanstvena je u ovom kontekstu, jer označava sve nedaće četvrtine stoljeća koje je on svojim bićem proživio i koje se na njemu otislo njegovom sijedom kosom. On je sve svoje muke prosjedio, ili presjedio u svojoj sobi, zatvoren, zgurnut od svijeta. Ne zna pjesnik šta mu je taj grad bio, odnosno teško je to sada reći, ali činilo se Jamačno, sanatorij sa pogledom na more,/ Gdje sam se liječio od moje Crne Gore. Njegov dolazak u grad je bio i bijeg, iz jedne druge zemlje, iz njegove Crne Gore. Naspram Crne Gore, ovaj grad mu je u početku bio sanatorij sa pogledom na more, mjesto gdje je trebao zaliječiti svoje rane, traume iz djetinjstva, ali grad to nije bio, on je u njemu četvrt stoljeća u sobi prosjedio. Postavlja se pitanje kakva je onda ta Crna Gora od koje pjesnik bježi, kad mu se grad učinio kao sanatorij sa pogledom na more. On je pobjegao u tuđinu Od Crne Gore u kojoj moja duša je bila/ Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila. Nakovanj je najokrutnija površina na čitavom svijetu, najzatvorenija, od udaraca čekićem ta metalna ploča vremenom postane toliko zatvorena da čovjeka prožme jeza svaki put kada je pogleda. Takva je Crna Gora bila za njegovu dušu koja je na nakovnju gnijezdo svila. To je slika pjesnika na svakom pedlju ove planete, mislim na istinskog pjesnika, onog Kjerkegardovog očajnika, ona je svom svojom površinom nakovanj, a pjesnik je zrno žita koje odumire na toj glatkoj i sjajnoj metalnoj površini. To je slika svijeta koji ne dopušta da ga se u njegovoj čahuri dodiruje, to je svijet koji ne prima u sebe pjesnike, njihovu poeziju, to je svijet koji od pjesnika čini najusamljenije duše. Sve je nakovanj, kud god se čovjek okrene, nigdje mjesta nema da se utekne. Tu, na tom nakovnju, gnijezdo je siromašno, ono je sklonište od praznine, ono je deka beskućnika u hladnoj njujorškoj noći, u koju umotan leži pred zatvorenim vratima Appleovog zastupništva. Ta vrata su neprobojna, stakla na njima su ogledala, u kojima je tvoj odraz prekriven nekom metalik patinom i u kojem se vidiš onako kako te drugi gledaju

Iz Crne Gore, pjesnik je pobjegao u Sarajevo, sa sela u grad, ali ništa se promijenilo nije, njegova samoća nije postala podnošljivijom. On je zauvijek ostao raspamećeni dečko sa ibeovskom grbom, sa teretom oca ibeovca, sa stigmom koja se vremenom prometnula u grbu na njegovim leđima. On je grbavac, s kojim palanka ispotiha plače usta, kojeg i sažalijeva i mrzi. Veličanstveno je to kako Vešović teret oca koji je stradao nakon rezolucije IB-ea, u pjesmama predstavlja kao grbu. Malo ko je svjestan pogleda okoline kao grbavac.

Na kraju pjesme, Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,/ I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov, pomirio se sa životom koji je živio. Bio je to poluživot, u gradu polustranu. I on ga je Živio ko flauta. Ukoso. I ustranu. Flauta je dijetetu sa sela tuđa, a za vlastiti život koji ti na nju liči, moglo bi se reći i da nije sasvim tvoj.

GRAD

l.

Još uvijek je živa, u meni, iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:

Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko sasvim se smiješalo.

I pamtim: niz bistričku ulicu, ne znam koju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju!

Ko da je duša, od straha – skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.

Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.

I spoznaja se diže, iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me.

Jer u moru tog svjetla – gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).

I sam sebi se činim ilegalan, ko koza,
Dok slazim, u samoću, sa uskotračnog voza.

2.

Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.

Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.

Jamačno, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.

Od Crne Gore u kojoj moja duša je bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.

Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,

Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso. I ustranu.

Objavljeno na portalu Strane

za vrijeme drugog svjetskog rata šid
ulazi u sastav nezavisne države hrvatske
ćirilica je zabranjeno pismo pa slikar
iz protesta slike ne potpisuje
označava samo godine nestanka

najviše slika nestalo je 1942. godine
to su uglavnom plikovi na krajoliku
prilagođavanje motiva crvarenju
ćelavi kistovi njihove perike
na sunčanoj strani pinakoteke

Priča o Jerolimu Miši može biti priča o jednome hrvatskom i južnoslavenskom naraštaju, o njegovim vjerama i razočaranjima, i o sudbinskoj i životnoj degradaciji iz estetskih i političkih radikala i revolucionara u konzervativce, političke i umjetničke formaliste.

U potiho objavljenoj monografiji, skromnoj po formatu i utrošenom repromaterijalu, ali iznenađujuće sadržajnoj i ozbiljno napisanoj, Ana Šeparović ispričala je upravo takvu priču o ovome slikaru i njegovu životnom kontekstu. Još kada bi se našlo onih koji su u stanju s razumijevanjem pročitati njezinu vrlo prohodnu, jasno ispisanu znanstvenu prozu, ne tražeći i ne nalazeći u njoj tek ljubavne pripovijesti iz Mišina života, knjiga “Jerolim Miše: između slike i riječi” bila bi istinski kulturni događaj ljeta i jeseni 2016. Uzgred, a možda i ne samo uzgred, Ana Šeparović pokazala je izvanrednu ozbiljnost i odgovornost već i time što u svom tekstu pravilno deklinirala prezime Jerolima Miše, pokazavši, za razliku od onih likovnih kritičara, književnika, kunsthistoričara i novinara koji kao da su materinji hrvatski jezik učili na početnom tečaju – francuskog.

Rođen kao jedanaesto dijete stolara Ivana i domaćice Marije, rođene Sallustri, Jerolim rano ostaje bez oca, i školuje se materinom požrtvovnošću i brigom starijeg brata, poštara. U rodnome Splitu pohađa realnu gimnaziju, i umjesto da nakon velike mature ode u činovnike, kod Emanuela Vidovića u Dvorani risanja, pri Graditeljskoj, zanatlijskoj i umjetničkoj školi uči se slikarstvu. Ubrzo nalazi posla kao kazališni dekorater, dizajner i časopisni ilustrator. Godine 1910. odlazi u Zagreb, gdje kod Otona Ivekovića, na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, upisuje slikarstvo. Izbacuju ga nakon godinu dana, jer se u članku “Turistička umjetnost”, objavljenom u Zvonu, žestoko, ali vrlo umjesno i duhovito obračunao sa slikarstvom Mencija Clementa Crnčića. Što, možda, i ne bi bilo tako velik problem da Crnčić nije bio profesor na istoj školi. Nastavničko vijeće ponudilo je Miši da se odrekne svoga članka, da ga, kako su rekli, “demantira”, ali on je to odbio. Prekršivši zagrebačke fine običaje izvršio je socijalno samoubojstvo. I to je trebao biti njegov kraj.

Međutim, već su ga primijetili pojedini mjesni arbitri elegancije, prvi među njima Kosta Strajnić – još jedna amblematska figura epohe, počeo je dobivati poslove, raditi po časopisima, ilustrirati, dizajnirati i crtati kao svojevrsni naraštajni portretist. No, gotovo sve što je tada nacrtao i naslikao izgubljeno je u vremenu, i prepoznaje se samo na pokojoj časopisnoj reprodukciji i fotografiji.

Usporedo s tim Miše se sve više bavi pisanjem, kritikom, poezijom i prozom, te angažirano nastupa po novinama i časopisima uglavnom pravaškog usmjerenja, gdje se obračunava s okoštalom hrvatskom kulturnom i političkom tradicijom i njezinim prvacima.

Čim su ga izbacili sa škole, uspijeva upisati Instituto di Belle Arti u Rimu, zatim se prebacuje na školu u Firenci, gdje ostaje sve do proljeća 1914. Tada se vraća u Split, gdje dočekuje početak Velikog rata. U Italiji doživljava svojevrsnu estetsku, duhovnu i političku revoluciju, otkriva svoga zemaljskog boga među jugoslavenskom nacionalističkom omladinom. Upoznaje njezinog gurua, i Meštrovićevog “menadžera” Dimitrija Mitrinovića, jednoga od najzanimljivijih ljudi epohe, koji je jednako uticao na Ivu Andrića i Gavrila Principa i kojemu će se, ali ne bez fascinacije, Miroslav Krleža rugati u “Zastavama” (lik Mitra Mitrovića). Neko vrijeme usporedo piše u pravaškim i projugoslavenskim glasilima – što ne samo da se međusobno nije isključivalo, nego je bilo relativno uobičajeno – da bi 1917. godinu, kada su se lomile kulturne i političke prilike u Hrvatskoj, Miše dočekao kao jedan od najžešćih pobornika preporađajuće nove tradicije, koja je nastajala iz reinterpretacija Kosovskog mita i nastajanja nove – iako, ustvari, drevne – “rase” i nacije iz davno prolivene krvi vidovdanskih junaka iz 1389. Likovni i estetski nositelj te mutne, a očito vrlo privlačne priče, bio je, naravno, Ivan Meštrović. Ostali su, uključujući i Mišu, odigrali ulogu povijesnih epizodista. I za razliku od njega, Meštrovića, ostali su mijenjali svoje estetske i stilske prosedee. On je, pak, ostao likovno dosljedan i nakon što se iz jugoslavenskog nacionalista vremenom transformirao u Amerikanca i hrvatskog oportunista. Povijest je Jerolimu Miši naškodila, sažvakala ga je, progutala i probavila, dok je Meštroviću onakvom kakav je bio samo bila od koristi.

Sjajan je i tako začudan Mišin ležeći portret Marina Tartaglie iz 1913. I on je, naravno, izgubljen, poznat kao crno-bijela reprodukcija iz kataloga Tartaglinih izložbi. Čežnjiv pogled preko ramena, umiruća figura mladosti, crni kaput, koščata ruka – sve izgleda tako nevjerojatno intenzivno, ali i upisano u duh vremena. Taj je portret najavljivao umjetnika u kakvoga se Jerolim Miše, zapravo, nikada neće razviti. Godinu kasnije naslikao je vrlo lijep portret mladića. Sav bijel i androgin, prodorna pogleda, minimalistične fakture, mladić kao i njegov portret pripadaju posljednjim danima belle epoque, a slikara i njegov kulturni kontekst prikazuju u neočekivano europskom svjetlu. U te dvije slike, od kojih jedna postoji samo u reprodukciji, nema ničega provincijalnog ili prosto dekorativnog. Umjetnost je tad bila Mišina sudbina.

Ali u isto to vrijeme, ili godinu-dvije kasnije, Miše slika secesijske dekoracije bez unutrašnjeg intenziteta i razloga, pa opet portrete suvremenika i ljudi kojima se divi. Neodlučan je, i to će do kraja ostati, što da čini sa sobom, sa svojim darom i zanatom. Nakon Velikog rata počinje slikati pejzaže, i kroz njih propitivati različita stilska određenja i vlastiti odnos prema njima. U toj nesigurnosti, lutanju, stilskoj neodređenosti ono je što likovni pisci dugo nisu voljeli. I ono što općenito ne vole trgovci umjetninama. Ali promatraču Mišinih slika i reprodukcija, deskriptoru njegova života i mogućem istraživanju njegovih unutarnjih razloga, ali i motiva i razloga cijeloga naraštaja, to njegovo lutanje može biti vrlo uzbudljivo i poticajno. Ali i dvostruko motivirano.

S jedne je strane Jerolim Miše jedan od onih slikara, ili likovnih umjetnika općenito, koji su bivali vođeni mišlju o slici, a ne slikarskim instinktom ili kakvom modom. Njegovo djelo je time mala intimna historija suvremenog slikarstva, od Van Gogha do ekspresionizma. Najzanimljiviji je, barem ovome gledatelju, kao ekspresionist. Ili kada radi nenaručene portrete. Recimo, slika đaka ili matematičara iz 1923.

S druge strane, Miše je kroz život i umjetnost lutao onako kako su lutali i drugi najveći talenti njegova naraštaja. Zalutali nisu Račić i Kraljević, jer su dovoljno kratko živjeli. Sve druge je raznio veliki val. Pisci su se mogli poigravati svojim identitetima, skrivati ih i lagati o sebi, dok se kod slikara naprosto sve vidjelo. Pa i to kako bi ih proždirao politički oportunizam i prosta ljudska potreba da se preživi pod svaku cijenu.

Godina je 1928. kada slika lijep i uspio, ali konvencionalan portret Miroslava Krleže. Upečatljivog pogleda, negdje ispod, u mrak i u ništa. Jedan od najboljih i najintenzivnijih Krležinih prikaza istovremena je najava Mišine stilske i estetske dekadencije. U to vrijeme slika marine, pitome morske prizore za koje je zavičajno stručan – svojedobno je profesoru Crnčiću zamjerao da se kao kontinentalac i turist ne snalazi u velebitskom kršu i na moru, ulazi i izlazi iz umjetničkih grupa, živi vrlo živahnim javnim i društvenim životom, ali već odavno bez radikalnih političkih angažmana.

Tridesetih je blizak i s Petrom Dobrovićem, iz čega je moguće izvlačiti i poetičke zaključke – što Ana Šeparović s mjerom i pameću čini – iako njegovi pejzaži nikada neće imati Dobrovićevu snagu i intenzitet, niti će Mišin novootkriveni kolorit biti na dobrovićevski način oslobođen konvencija. Neka manje ambiciozna djela iz tog vremena su upečatljivija, recimo “Škarpina” iz 1934. ili akvarel s ribarima koji kartaju iz približno istog vremena. Sjajne su njegove skice, crteži od jedva nekoliko linija, virtuzno risani portreti u tušu, ili, recimo, čudesna “Partija šaha” iz 1939, u kojoj ima nečega od onih genijalnih krokija Milana Steinera…

Jerolim Miše bio je odličan likovni pisac, ali ga je, slutimo, skupo koštalo to što je uopće pisao. Poremetio je društveni red i sklad, a po naravi svojoj bio je, čini se, konformist. Želio je tako zagrebačku profesuru, ali mu nikako s tim nije išlo. Nisu ga htjeli. I znali su zašto ga neće. Zamjerio se i gotovo. Osim toga, nije sakrivao svoja intelektualna ljevičarska nagnuća, s kojima se, opet, teško nosio kada bi se ticala životne svakodnevice.

Malo prije rata stekao je profesuru u Beogradu, odakle se u proljeće 1941, po ustaškome zaposjedanju Hrvatske, vraća u Zagreb. Tu dobiva atelje i zapošljava se kao ilustrator u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu (dakle u onome što je prethodilo Leksikografskom zavodu). Slika konvencionalne portrete u žanru nekog malograđanskog akademizma, u kojima se ne vidi ništa osim krajnjeg stadija eskapizma i nezainteresiranosti za svijet u kojem se zatekao. Intimizam? Ali što bi tu bilo tako intimno i o čijoj bi intimi trebalo biti riječi? Slikarevoj ili njegovih modela? U isto vrijeme, međutim, za izdanje HIBZ-a crta niz portreta za grafičku mapu “Naši dragi suvremenici”. Šezdeset crteža, među kojima i autoportret, po kojima su tiskane i dopisnice, jedna su od onih vizualija, umjetnina ili primijenjenih umjetnina za kojima ovaj gledatelj čezne, evo, već četvrt stoljeća, svjestan da ih nikada neće imati u svome posjedu. Ti crteži su, vjerujem, među najuspjelijim portretnim krokijima u našoj kulturnoj povijesti. Na njima se Miše majstorski poigrava žanrom, balansirajući između realističnog portreta i karikature.

I kako ga je krenulo, 1943. dobiva mjesto na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a već godinu kasnije i redovnu profesuru. Kada su malo zatim došli partizani, nakratko su ga degradirali, da bi već 1947. i kod njih postao redovni profesor. Zbog svojih aktivnosti za vrijeme NDH dobio je neki sitan ukor, ali se u biti ništa u Mišinu životu i radu više nije moglo promijeniti. Iz endehaškog intimizma nakratko je prešao u socijalistički aktivizam – slika splitskog brodogradilišta u naponu obnove i izgradnje – da bi ubrzo postao cijenjeni akademik i tvrdi konzervativac, zgrožen i ugrožen prvim pojavama likovne apstrakcije u novoj Jugoslaviji. Poživio je sve do 1970, bio cijenjen, voljen i poštovan, i otišao s ovoga svijeta kao jedan od najpriznatijih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika. Da je bilo ono što nije moglo biti, pa da se NDH uz pomoć Hitlera i Mussolinija našla na strani ratnih pobjednika, da su, dakle, Sovjeti, Amerikanci i Englezi skupa s Titom izgubili rat, Jerolim Miše imao bi istu, u dlaku istu, sudbinu. I umro bi kao konzervativac koji bi se protivio… Hm, čemu bi se protivio? Teško je, naime, zamisliti apstraktnu umjetnost u Europi u kojoj je Hitler pobijedio, ali bit će da bi i toga bilo.

Ljupko je i zabavno, poučno u svakom pogledu, kako se nekoliko godina prije smrti u novinskom osvrtu stari Jerolim Miše obračunao s mladim naraštajem. Odmah valja napomenuti da te 1964. od njegova pisanja nitko nije mogao imati štete. Pišući o izložbi Grupe petorice (kojoj su pripadali Ljubo Ivančić, Josip Vaništa, Miljenko Stančić, Valerije Michieli i Ivan Kožarić), samo je za Michielija našao lijepih riječi. Ono što je radio Ivančić za njega je “ekspresionizam iz pete ruke”, Vaniština ulja su “likovno nečitljiva”, a na jednoj se slici vidi samo “čađava pozadina”, dok se kod Stančića osjeća “odgojena vještina”, ali bi trebao pronaći bolje uzore. Nad Kožarićem je, pak, istinski zaprepašten, pa kaže da se o onome što on radi uopće ne može raspravljati unutar likovnih kriterija, niti se o njegovu kiparstvu može govoriti kao o umjetnosti.

Eto, tako je završio Jerolim Miše, koji je na svojim počecima bio još i drčniji i hrabriji od tih mladih. Nije ovdje riječ o prostom smjenjivanju generacija, niti o tome da starost redovito osporava ono što je jednom davno govorila mladost. O nečemu tragičnijem se radi: naša povijest, kulturna i politička, ljude od dara i intelektualne snage obično vodi u degradaciju i u osobnu propast. Rijetki su se tomu znali oduprijeti, i malo je onih koji bi uspjeli izgraditi zaokružen i kontinuiran opus.

Jerolim Miše dvaput je imao veliku posmrtnu sreću. Prvi put kad mu je Josip Vaništa priređivao knjigu tekstova o umjetnosti, i drugi put kad mu je Ana Šeparović napisala i načinila umjetničku monografiju.

Džuma

Sunce u trokut
Zaoštri cipele.

Kravata se u kragnu uvuče
Kao ona, gola, pod jorgan.

Kao pred gaženje snijeg
Njegov veš bijelinja

i u njemu spolovilo
zvečka dok ezan

ulicama hobla.
Kad utihne

od glava će ostati
samo uredno posložena obuća. 

Džamija 

Šadrvan šapuće mlazom
Vode, upaljač troši kremenje

Dim s cigareta razigrava dvorište
Gasulhana je pokvaren lift

Hodža ima bijele ruke, i lak selam
Njegov abdest je poput perja

Rodinog.

Kupola ima krivulju neba
A sedžda – oblik Havina tijela

Kad na nju padneš
Kao kišobran ti se sapne zemlja.

Dženaza 

Vozilo s posmrtnim ostacima
Štekće mehaničke harfove

U dušu umrlog hramlje masa,
Ruke su bob staza

Koja ponire u zemlju. (Jelovina
Po dnu tabuta
impotentna je.)

Hodžin glas prijeti nebom, Sudnjim
Danom, tom olimpijadom umiranja

Kad ćemo svi isto biti.

Glasovi se združuju u jedan
halalosum, halalosum, halalosum

I lopate brzopleto pletu
Zemljani džemper, tijelu meita.

1.

_________________ Za Boža Koprivicu

Stoput sam zaželio, umjesto razgovora,
Da kažem svima: jebla vas Crna Gora
Da vas jebla. Il nešto tomu slično.

Duša mi bude od Tutankamona starija,
Bezmirisna mi čak bjelasička arija,
Tamo-amo svijet šeta mi nasumično
Ko pepeljara na stolu s broad
Zahvaćenog olujom, historija se vrati tmici
Iz doba bana Ilijana
Kad god pomislim kako iz istog su naroda
Slavni nacista s rupom Baletić Milijana
Od koje najsunčaniji zna da mi ogrkne dan
(Nabijem je na Crven Ban)
I zaboravljena Joka Baletić, obješena u vjenčanici
Koju joj je dala zatvorenica Marija
Njemicom zvana.

2.

Ali do smrti ponosiću se vrlo
Zaboravljenom Đurđom Vlahović
Obješenom u Kolašinu
Koja je sama sebi namakla konop na grlo.
Kad se nje sjetim, duša mi vidi s Lovćena od Barija.

Pjevali smo kad smo bili dječaci:
U maleno selo Pape
Francuske se nose kape.
I niko nije mogao reći mi šta to znači.

Kasnije sam doznao: Đurđa je, pred rat, dolazila
Kao omladinka sa francuzicom, ko pero laka,
Kod moga oca Velimira, čija je majka Staka
Od Vlahovića sa Babljaka.

Đurđu zaboravilo, kapu ovjekovječilo.
Od toga zna mi i zora biti tmula.
Baš kao u Andrića: toliko ova zemlja je bijedna
Da bode oči beretka jedna
Kao u nekoj drugoj najviša kula.

Tribinu je zamislio i četvero tumača svetoga slova okupio leksikograf Vlaho Bogišić. Njegova je ideja i izvedba, a sve drugo, zapravo, pripada svijetu i njegovim krajnostima, koje se prostiru od civilizacije do paranoje, i natrag

(odlomak iz romana)

Alef laila wa-laila, hiljadu i jedna noć. Šahbaza je svake noći izmišljala jednu priču da bi je mogla ispričati kralju. Služila se umjetnošću pripovijedanja, igrala se vremenom, mjestima i likovima da bi mogla ispričati njenu priču. Svaki put bi jednu priču sačuvala za narednu noć da bi produžila život.

Papagaj priča svoju priču slijedeći istu logiku.

Marđan

 Stari trgovac iz grada Širaza je ležao na umoru. Imao je kćerku koja se zvala Marđan. Trgovac se brinuo za sudbinu njegove kćeri kad on umre. Zato je upitao heroja Daš Akola, zaštitnika grada, da joj postane staratelj. Daš Akol je preuzeo taj zadatak na sebe i tako postao glava porodice.

Kad je prvi put ugledao Marđan, ona mu je odmah osvojila srce. Bila je lijepa kao izlazak mladog mjeseca u mrkloj noći. Daš Akol je bio ugledan čovjek, svi su ga u gradu cijenili. On nije mogao tek tako ispoljiti ljubav prema njoj, bila mu je nedokučiva. Čežnja je skoro slomila Daš Akola, nije se usudio nikome povjeriti. Kod kuće je pričao sam sa sobom: “Marđan! Marđan, ubiće me ljubav za tobom!”

Papagaj je zapamtio njegove riječi. Jedne noći odletio je ka Marđan i povikao: “Marđan! Marđan, ubiće me ljubav za tobom!”

U avionu je sjedio muškarac sa kćerkom, djevojčicom od šest godina. Ona je bila gluha, a nije mogla ni govoriti. Čovjek je posjedovao lažni pasoš, uništio ga je neposredno prije slijetanja, da policija ne bi otkrila odakle je došao. Stjuardese su primijetile da je pocijepani pasoš pokušao baciti u klozetsku šolju. Pošto su znali da mu je kći gluha, odlučiše da incident ne ispričaju obezbjeđenju. Kad se avion spustio, pošli su za ocem i kćerkom. Zanimalo ih je šta će se desiti kasnije, na carini.

Avion KLM-a* je letio iznad Amsterdama, čulo se kako mu se izvlače točkovi.

Napolju bješe mračno, nakon što su satima letjeli u oblacima duboko dolje se najednom ukazalo more šarenih tačkica.

Gluha djevojka je sjedila kraj oca do prozora.

“Pogledaj, more lijepih svjetala, vidiš li?” pokazivao je kćerki pokretima ruku.

Otac je bio zabrinut, plašio se da će ih carinici uhapsiti i vratiti natrag. Za vrijeme spuštanja je osjetio pritisak u ušima, a napetost je samo još više pojačala bol. Objema rukama je pritisnuo uši.

Kad se avion spustio, stjuardese su pomogle djevojčici oko ruksačića. Potajno su suosjećale sa ocem, kao da su znale da ih uskoro čeka mnogo nevolja.

“Sretan nastavak puta”, rekle su uglas.

S koferom u jednoj, i kćerkinom ručicom u drugoj rucip se skupa sa ostalim putnicima uputio napolje. Odmah iza izlaznog tunela stajalo je nekoliko policajaca sa psom, metodom slučajnog uzorka su kontrolisali pasoše. Čovjek osjeti oštar bol u leđima. Ako ga upitaju za pasoš, neće im ga moći pokazati, a tada će ga bez pardona istim avionom poslati natrag.

Usporio je hod, podigao kćerkicu i uzeo je u naručje. Drugom rukom opet podigao kofer. Pas je malo onjušio njegov kofer, a onda nastavio ka narednom putniku. Pojaviše se stjuardese s koferićima na točkiće, stale su između policajaca i muškarca tako da je on mogao slobodno nastaviti hod. Nekoliko sekudi docnije muškarac je s kćerkom iščeznuo u masi putnika.

Stjuardese su ga nastavile slijediti na odstojanju. Primijetile su da izbjegava druge putnike i pokušava da krene s onima iz drugih letova. Tako je probao da izbriše tragove svog leta da se uskoro, na pasoškoj kontroli, ne bi otkrilo kojim je avionom doletio.

Kod velikog dućana šarenih bombona muškarac spusti djevoj čicu na tlo i s njom pod rukom uđe u njega.

Na ponašanju mu se moglo se vidjeti da ne žuri, da pokušava dobiti na vremenu dok njegovi saputnici ne napuste aerodrom. Osim toga, smio je valjda još malo da uživa u slobodi? Uskoro se može svašta desiti i mogla bi početi nepredvidiva, stresna faza u njegovom životu.

Stjuardese su pogledale na sat: da li da još mlo sačekaju, ili da idu? Zaustavile su se kod izloga s odjećom.

Muškarac je izišao iz dućana s punom vrećom bombona. Zaustavio se kod vitrine sa ručnim satovima, potom ušao u dućan s odjećom. Kad je izišao iz njega, donio je odluku: nije više želio živjeti u stresu i nesigurnosti, morao je biti odlučan i poći u susret vlastitoj sudbini.

S djevojčicom u naručju i koferom u ruci stao je u red putnika za carinu. Bila je gužva i odužilo se je. Kćerkica mu je položila glavicu na rame i usnula, sve s vrećicom bombona u ruci .

Još jedan putnik.

“Next”, viknuo je carinik.

Muškarac je zakoračio naprijed.

“Your passport please.”

Beznadežno se osvrnuo oko sebe. Ne, nikakvo se čudo neće desiti. Ljudi su stajali u više redova s pasošima u rukama.

“Passport, please.”

“No passport”, reče čovjek.

Carinik je pritisnuo na jedno dugme. Odmah se poaviše tri čovjeka iz obezbjeđenja.

“Passport”, rekao je jedan od njih. Kćerkica se probudila i uplašeno i pospano pogledala bezbjednjake.

Čovjek spusti kofer, dignu slobodnu ruku u zrak i pokuša da izgovori onu jednu holandsku riječ, ali ju je bio zaboravio.

“Passport”, ponovi policajac, dok su druga dvojica uzimala kofer.

Muškarac se sjetio sudbonosne riječi, ponovo digao ruku u zrak i rekao: “Azil!”

Policajci su ga izdvojili uzeli mu dijete iz ruku i naredili da skine kaiš i cipele. Stavili ga uza zid i pretresli, a kćerkica je zaplakala.

Ali, muškarac je ostao miran i pokušao da je umiri pokretima ruku.

Kad su sve to odgledale, stjuardese uzeše kofere na točkićima i prođoše kraj pasoške kontrole.
Krijumčar ljudima u Karačiju od koga je muškarac kupio lažni pasoš rekao mu je da ga mora uništiti u avionu. To je i uradio. Ovaj mu je još naglasio i to da mora držati jezik za zubima i da carinicima ne smije otkriti odakle je došao. Morao je sačekati da ga predaju imigrantskoj policiji, tamo će dobiti i advokata. Tek nakon toga smije ispričati svoju priču.

“Šta god da kažu, šta god da pitaju, tvoj odgovor je: ‘Azil’ “, rekao mu je krijumčar.

Bilo je gluho doba noći a muškarac je dosad na sva pitanja carinika šutio kao grob. U jednom trenutku u sobu je ušao neki čovjek s torbom u ruci, bio je to advokat iz imigrantske policije. Pozdravio je dvojicu policajaca u sobi, muškarcu pružio ruku, a djevojčicu pomilovao po glavi. Sjeo je za mali radni sto, izvadio bilježnicu, i obratio se muškarcu koji je držao djevojčicu na krilu: “Do you speak English?”

“A little”, reče ovaj.

“I will call an interpreter, what language do you speak?”

“I need a lawyer”, rekao je muškarac.

“I am your lawyer”, rekao je advokat i pokazao mu karticu, “now, I need to know what language you speak.”

“Kurdish”, reče muškarac kolebljivo.

“What Kurdish?”

‘Kurdish of Iraq.’

Advokat sa stola uze bežični telefon i poče s nekim da razgovara na holandskom jeziku. Potom je dodao telefon muškarcu. S druge strane s malim zakašnjenjem se začuo ženski glas: “Slušaj, moje ime je Lina i ja ću ti biti prevodilac. Telefon će sad biti uključen na zvučnik. Policija ti postavlja pitanja, ti odgovaraš, a ja prevodim. Sad lijepo kaži tvoje ime i prezime i ispričaj izbjegličku priču.”

Muškarac je kazao da se zove Memed Kamal i da je član pokreta otpora Sadamu Huseinu.

Prevoditeljica je po akcentu i manjkavom poznavanju jezika odmah primijetila da  nije Kurd, htjela ga je upozoriti da ne smije da laže, ali se kao prevodilac nije smjela miješati u  razgovor.

“Koje grupe Kurda?” upitao ga je jedan policajac.

“Grupa Komele.”

“To je doista bio kurdski pokret otpora, ali ne iz Iraka. Ova se nalazila u iranskom Kurdistanu. Čovjek je, dakle, davao netačne informacije. Nije ga prijavila. Nije to bio njen posao. Djevojčica koja je sjedila u očevom krilu je sve mirno držala na oku.  Do sada je nosila maramu, jednu vrstu vela koji joj je prekrivao glavu. U jednom trenutku sama je skinula krpicu s glave i odjednom se ukazala njena plava kosa.

Jedan od policajaca ustade i pažljivo se zagleda u oca i kćer, kao da ih vidi prvi put. Otac je imao gustu tamnu kosu, smeđe oči i smećkastu kožu, a djevojčica bješe potpuno plava i sa plavim očima.

“Čekaj malo, čini mi se da ovdje nešto ne štima”, povika policajac. Advokat još nije shvatao o čemu ovaj govori.

“Imaš li ti dokaz da je ovo stvarno tvoja kćerka?” rekao je policajac muškarcu, a prevoditeljica to smireno prevela. Po njenoj pribranosti se vidjelo da se češće susretala s ovakvim slučajevima.

“Ona je sigurno moja kćerka”, mirno reče muškarac.

“Imaš li dokaz?”

“Za šta? Kakav dokaz”, sad je panično reagovao muškarac.

“Porodičnu fotografiju? Fotku Vas i Vaše žene skupa s djetetom.”

“Ja nemam ženu”, rekao je drhtavim glasom muškarac. Tek sad je shvatio o čemu ovi pričaju.

Policajac je osjetio da nešto krije.

Prevoditeljka je dala do znanja advokatu da mu želi reći nešto povjerljivo. Advokat je isključio zvučnik i poslušao je.

“Zapravo se u ovo ne bih smjela miješati”, reče oprezno prevoditeljica, “ali pošto se radi o djetetu, mislim da to ipak moram kazati.”

“Naravno, reci”, kazao je advokat.

“Vidi, sumnjam da je ovaj čovjek Kurd.”

“Jesi li sigurna?”

“Nisam, ali baš sumnjam. Još jednom, pošto se radi o sudbini djeteta, a i ja sam majka, u ovom slučaju ne mogu biti neutralna. Podaci koje ovaj čovjek pruža na uvid, oni ne štimaju. Nisu tačni.”

Advokat se kolebao da li da ovu informaciju podijeli sa policijom, ali i on je bio otac i odabrao je stranu djeteta.

“Is she your child?” upitao je policajac, teatralno pokazujući prstom na dijete.

“Moj klijent ima pravo na šutnju”, rekao je mirno advokat, “upozoravam vas na zaštitu prava djeteta.”

Odmjerena advokatova reakcija naljutila je policajca. Povikao je. “Ovo nema nikakve veze s zaštitom prava djeteta. Ovaj ovdje se još uvijek nalazi na carini, u principu još uopšte nije ni ušao u zemlju, dakle, još uvijek nema pravo na šutnju.”

Djevojčica je uplašeno zurila u policajca i u advokata, shvatajući da se radi o njoj.

Drugi policajac je nazvao šefa odjela i podnio mu kratak izvještaj. Nedugo zatim je došao snažni, naoružani šef policije. Postavio je policajcima i advokatu nekoliko pitanja, pažljivo premjerio oca i djevojčicu i rekao advokatu: “Ako ovaj čovjek ne može pružiti dokaz da mu je djevojčica kći, moraćemo je, na žalost, odvojiti  od njega dok ga ne pribavi.”

Njegov odlučan ton nije ostavljao mjesta za dalji razgovor.

“Do you have a picture of yourself and your daughter?” upita šef policije.

“Picture? Photo?”

“No.”

“A family picture?”

“No.”

Šef policije se okrenuo djevojčici i rekao: “What is your name?”

Ona je odvratila lice i pribila se uz oca.

“She cannot talk”, reče otac.

“Zašto ne?” upitao je šef policije i uzeo mu dijete iz ruku. Djevojčica je vrisnula i pokušala da se oslobodi.

“What is your name?” opet je upita šef.

“My daughter is deaf”, rekao je njen otac.

“Šta kažeš?” reče šef policije, u trenutku ne shvatajući šta ovaj govori.

Otac je povisio glas i, pokazujući na kćerkine uši, rekao: “Deaf! She is deaf!”

U tom trenutku se glava djevojčice objesi na grudima kao u mrtve ptice. Otac skoči ka djetetu, policajci ga zaustaviše. Uzbuđeno je vikao: “Help, help, please help. She is sick.”

Djevojčica je kao mrtva počivala u šefovljevim rukama, lice joj poblijedilo, oči zakovrnute a sa usana joj je bijela pjena curila na bradu. Šef policije je bespomoćno stajao nasred sobe sa djetetom na rukama.

Otac se udari po prsima i reče: “My daughter, heart problem. She dying.”

“Zovite hitnu”, reče advokat policajcima, koji nisu znali šta da rade. Istrčali su napolje. Šef policije je ponovo vratio dijete ocu. “Otvorio vrata i povikao: “Tražite doktora!”

Nedugo zatim uđoše dva bolničara u bijelim ogrtačima sa tašnom i nosilima.

“Her heart is sick and she cannot talk”, rekao je, sav drhteći, otac bolničarima.

U malom ruksaku koji je djevojčica nosila sa sobom, i koji je sad bio na podu kod carine, šef je ipak pronašao fotografiju, dokaz. Djevojčica plave kose je kraj oca stajala na vjetru u lijepom oldtajmeru otvorenoga krova.

Šef je imao dovoljno iskustva s ljudima koji su ilegalno ulazili u zemlju, ti su uvijek davali lažne informacije, bojeći se da ne budu vraćeni.

Bio je jednako oštar kao psi na carini, znao je da ovaj čovjek laže, ali je vidio i osjećao da joj je on stvarno otac.

“Pošaljite ga u prihvatni centar”, rekao je policajcima i napustio sobu.

Kader Abdolah (1954) jedan je od najpoznatijih savremenih nastavljača i baštinika nekada sjajne perzijske književnosti. Potiče iz veoma ugledne porodice: još 1870. godine njegov čukundjed je bio premijer tadašnje Perzije, a proslavio se i kao pjesnik. Mnogi ga smatraju jednim od utemeljitelja savremene iranske književnosti.

Iako je i sam nekada aktivno djelao na smjeni bivšeg iranskog poglavara, šaha Reze Pahlavija, uspostavljanje Homeinijevog režima i surovi obračun nove vlasti sa svim političkim neistomišljenicima, ubistvo brata i hapšenje sestre, primoravaju Kadera da napusti svoju domovinu. Kao ugledan pisac u opasnosti, na poziv Ujedinjenih nacija, od 1988. živi u Holandiji.

Već nakon pet godina, 1993. godine, poslije, kako sam kaže, “dugog hrvanja s jezikom”, objavljuje prvu zbirku priča na holandskom jeziku De Adelaars (Sokolari), koja mu odmah donosi uglednu književnu nagradu Het Gouden Ezelsoor. I druga Kaderova “holandska knjiga”, De meisjes en de partizanen (Djevojčice i partizani, priče), dobija, osim pažnje i uvažavanja široke čitalačke publike, i značajno literarno priznanje: stipendiju “Charlotte Kohler”. Dvije godine kasnije, 1997, objavljuje čak dvije knjige na holandskom jeziku: prvi njegov roman, De reis van de lege flessen (Dugo putovanje praznih flaša) i knjigu novinskih kolumni što ih svake sedmice objavljuje u vodećem holandskom dnevnom listu Volkskrant. Zbirka nosi naslov Mirza. Za ovu drugu Kader uskoro dobija prestižno Mediaprijs odličje, nagradu za značajna dostignuća u oblasti savremene žurnalistike.

Posljednjih godina Kader se sve više okreće dugoj prozi: nakon Putovanja praznih flaša, iz štampe mu je izišao roman Spijkerschrift (Klinasto pismo). I za taj roman Kader je nedavno dobio uglednu književnu nagradu: E. du Perronprijs.

Nakon toga slijede romani Kuća imama, Kuran i Poslanik, Kralj, Papagaj je letio preko rijeke Ajsel…

Djela Kader Abdolaha prevedena su na više od 20 svjetskih jezika.

s holanskog preveo i bilješku o autoru napisao: Goran Sarić

Svu noć si mi
u svilenoj odori
dušom jezdila.

Uspravno,
ko Nefertiti, neodoljiva
venama kolala.

Liječila uzdahe
svoje duše
snažnim mehlemom.

Sebe bodrim
svratićeš
u moga srca dubinu!

Da mi se
džana damari
tvojom ljepotom nahrane.

Da mi se
oko varljivo
na tvoju nježnost navikne.

A mog života
požuda
usana tvojih nasiti!