Prostorija tijesna nepodesna, tek malo veći socijalistički dnevni boravak ili prostor za sastanke u mjesnoj zajednici. Tu su scena i gledalište kazališta Arterarij, mjesta malih tragedija.

Na sceni je opet onaj isti dugi stol, ali ovaj put su stolice samo dvije, na čelu i začelju.

Glumice: Alma Prica i Dragana Varagić.

Broj likova je neizvjestan, možda četiri. 

Dvije majke i po jedna kći.

Vrijeme radnje je podvostručeno: 1941. i 1991. A prije i poslije svega vrijeme sadašnjosti. U našem slučaju beskrajne i vječne sadašnjosti.

Jedna je žena, formalno gledajući, mnogo starija od druge. Ali samo je formalno tako. Njih dvije ustvari su ista generacija u dva pola stoljeća udaljena vremena.

Priča govori o jednome zagrebačkom stanu, govori o stanovanju i o protjerivanju. Priča govori o različitim obrascima pripadanja, o rodnome gradu koji te u jednom trenutku ispljune u tuđinu. Ili iz kojeg te, tačnije rečeno, u jednom trenutku ispljunu. Sam grad nije ništa kriv, a bolje bi bilo da jest.

Priča polazi od jedne banalne, tako proste i prazne situacije: od prodaje jednoga starog zagrebačkog građanskog stana.

Sve što se dalje zbiva mala je tragedija, žanr za malo veći socijalistički dnevni boravak i za publiku u kojoj sjedi tridesetak ljudi i koju, na neki vrlo čudan način, doživimo kao antički kor. Kor koji šuti, bez riječi, skamenjen.

Ekipa Arterarija nastoji se baviti živim traumama današnjice. U tijesnom i tjeskobnom prostoru i u žanru male tragedije. Za takvo što potrebna im je vrlo precizna dramaturgija. Prostor igre ograničen je, uglavnom je za stolom i tu negdje između nogu gledatelja. Mala tragedija Arterarija teatar je s najviše vrlo krupnih očiju u povijesti zagrebačkog kazališta. U ovoj predstavi o protjerivanju i istrebljivanju ljudi, o stanovima koji prestaju biti domovi i umiru bez ljudskih očiju, o jednoj tako važnoj drški na šalici koja se odlomi, ali šalica ostane cijela, u ovoj predstavi igraju oči Alme Price i Dragane Varagić, skupa s očima publike, koja nije imala namjeru igrati, koja možda i nije željela da joj se ovo dogodi. A dogodi se neki vrlo snažan emocionalni udar, nešto što se u kazalištu inače vrlo teško može doživjeti, čega ima samo u životu i možda još u velikoj književnosti.

Idejni koncept pripada Mariju Mažiću. Dramski predložak djelo je Monike Herceg. Dramaturgijom su se, kao i prošli put, bavili Dorotea Šušak i Romano Nikolić. Ali mnogo toga što se na sceni dogodi, a ponešto i što se izgovori, intervencije su Dragane Varagić i Alme Price. Mala tragedija Arterarija po nekoj je žanrovskoj nužnosti kolektivni spisateljski čin. Drukčije tu jednostavno ne može biti. Ali istovremeno, malo kad ćete vidjeti predstavu za koju vam se čini da je cijela došla iz jedne glave i iz istoga srca.

I ovu je predstavu režirao Romano Nikolić.

Ima nešto fasbinderovsko u njegovom prolasku kroz Zagreb i kroz hrvatski teatar dvadesetih godina ovoga budućeg, ne više našeg stoljeća. Arterarij trenutno je najzanimljiviji teatarski prostor u Zagrebu. Arterarij je stvarno hrvatsko narodno kazalište u kojem se igraju male obredne predstave, koje govore o tome što nas je zadesilo, što smo to drugima učinili i zašto nam se čini da smo najednom tako sami.

“Lijepi interijeri: Zagreb” predstava je koja govori o tome da nam se nije dogodilo ništa što se već nije dogodilo drugome. Govori o dvije kćeri, o dvije majke i o više od dva Zagreba.

Stiješnjen između police prepunjene teglama i prozorskog otvora zakovanog daskama, pomišljam, po ko zna koji put, kako sam jedinstven i neponovljiv. Samo meni se, od svih ljudi na svijetu, može desiti da, sopstvenim nogama i bez prisile, upadnem u najgluplju zamku koju možete zamisliti: u tuđoj sam, nepoznatoj kući i krijem se bez razloga i krivice. Samo zato što se ne umijem snaći. Što sve u meni u trenu blokira i ne znam u pravo vrijeme postupiti hladnokrvno i razumno i izreći potrebnu riječ. Kada sve prođe, kada se slegne i ohladi, ja savršeno znam što je valjalo učiniti i reći, ali ne i onda kada treba. Da sam jednostavno stao, kada sam čuo da neko silazi niz stepenice, da sam sačekao i izvinio se što sam zakoračio u hodnik tuđe kuće bez najave i dozvole, sve bi, vjerovatno, bilo u redu. Vratio bih se ili bi domaćin dozvolio da prođem hodnikom, izađem na zadnja vrata i skratim put. Ali ne, ja sam, bez razmišljanja, potražio mjesto da se skrijem. Ušao sam u neomalterisanu prostoriju prepunu razbacanih stvari, pretrpanu kutijama, kantama i bidonima. Grčevito tražeći zaklon, provukao sam se iza stalaže na kojoj su poređane tegle s turšijom. Ovo su sjevernjaci, prošlo mi je glavom, oni još u avgustu spremaju zimnicu. Guši me tjeskoba i smrad kiselog kupusa, ali nastojim da se smirim i da teškim disanjem ne otkrijem svoje prisustvo. Samo neka se sve utiša, neka se stanar kuće vrati na sprat, izletjeću na slobodu, otprhnuti kao ptica iz kaveza.

Sve je počelo kada sam poslije ručka poželio malo dužu šetnju od uobičajene, one svakodnevne, uz more. Subotom tražim nove staze, biram nepoznate puteve u želji da upoznam sopstveni grad, koji se neuhvatljivom brzinom širi i bezdušno mijenja. U kome je mnogo nepoznatog, pridošlog svijeta, koji mi, iskreno, uopšte nije nedostajao, ali mi i ne smeta, jer sa tim ljudima nemam nikakvog dodira. Oni ne dolaze u biblioteku, a ja mrzim gradilišta, pa nema mogućnosti da se srijećemo. No, danas sam im, ipak, krenuo u susret, koračajući putem kojeg prošle godine ovdje nije bilo. Moćne mašine razdrobile su kamen i otvorile put drugoj gvožđuriji da priđe i nastavi ravnanje brda i betoniranje negdašnjih vinograda i maslinjaka, gdje onda preko noći niču monstrum-kuće.

Otkad su prestali moji subotnji nestašluci, zamrli uzbudljivi ljubavnički pohodi, kretanje prirodom jedina mi je aktivnost. Biram staze na kojima neću sresti mnogo ljudi, jer mi oni ništa ne trebaju, a, vjerujem, ni ja njima. Ali kada sam, treći put ovog popodneva, osjetio probode po lijevoj strani grudi, poželio sam nekoga u blizini. No, nikoga i ničega nije bilo, samo pustoš i tišina nad nabacanim gomilama pijeska i šodera. Sjeo sam na nasložene cigle kraj puta. Ne smijem se glupo junačiti i prkositi zloslutnim signalima što sve češće dopiru iz moje utrobe. Bio sam zadihan i jedva sam uspijevao da kratkim, brzim udasima zasitim pluća. Iako vjerujem da nije u pitanje srce, iako znam gotovo sigurno da se to samo dijafragma nadima i grči, pametno je stati i primiriti se, dozvoliti organizmu da povrati ravnotežu. Nije ova šetnja za mene, vidim, predaleko sam otišao i previše je uspona, a ja nisam baš u najboljoj formi, niti u cvijetu mladosti.

Malo mi se povratio dah, ustao sam i otresao sivu prašinu sa mantila. Ispred mene pružao se put ka vrhu brda i nestajao u grubom zavoju ulijevo. Nisam se usuđivao da nastavim, ali nisam želio ni da se vratim. Još samo malo, šteta je stati kad sam već stigao čak do ovdje, mislio sam. Samo da zavirim, da pogledam tamo preko je li još uvijek živa i uspravna košćela u čijoj krošnji smo, mršavi dječaci, lovili kosove. Ima li i sada dragih bobica kalibobe, škrtih voćki sačinjenih samo od košpice i suve kore, što smo se otimali o njih. Žurili da se prežderemo opore gorčine i ne sanjajući koliko će nam često biti na trpezi, koliko će naši životi biti ispunjeni njome.
Ha, kalibobe – od njih samo nostalgija može načiniti voćke.

No, sigurno nema potrebe ići dalje. Gledao sam raskopani brijeg i već znao: tamo više nema košćele, nema kosova, praćki, razbijenih čela, ničega nema. Sve je srušeno, počišćeno i razneseno. Čovjek nemilosrdno gazi zeleno i iza sebe ostavlja sivo. Neobjašnjiva je njegova potreba da mijenja djelo Stvoritelja, misleći da će on sve bolje. Na sve strane isprepleteni žica i beton, nanizane kuće bez reda i stanara, dvorišta bez drveća, mašine bez duše. Ja sam, na pustoj, prašnjavoj cesti, nemoćan za naprijed, nevoljan za nazad, osvrtao sam se i zagledao građevine preko puta. U tijesnom procjepu između dvije kuće koje su tek krenule svoj pohod ka nebu, ukazao se svježe prokrčeni put i shvatio sam da je to nastavak moje staze. Poslije oštre krivine na kraju vidokruga, put mijenja pravac i serpentinom nastavlja uspon. Ako bih prošao između kuća, odmah tu blizu, mislio sam, opet bih bio na putu. Prišao sam kapiji, oslonio se o nju i ona se, škripeći, sama raskrilila. Htio sam je zatvoriti i vratiti se. Nije u redu dirati tuđe, otvarati nepoznata vrata, ulaziti u nečije dvorište bez dozvole, sve to znam, ali, pogledom sam i dalje tražio prolaz kojim mogu skratiti putovanje. Takav sam ja: misao koja me obuzme, ono što namjerim učiniti, zagospodari mnome i uvijek me nadjača. Oduvijek je tako. Čika Ferdijev podrum, morao sam istražiti, iako sam znao da u njemu nema ničega što devetogodišnjem dječaku može prijati. Ali, naumio sam otkriti što se krije u njegovoj tajanstvenoj škrinji, zaviriti u fioke i saznati zašto se moj komšija, taj ćutljivi stari namćor, satima zatvara sam u svom podrumu. Nije me odvratio ni strah od mraka, ni priče drugara da on u podrumu hrani pacove koji su veći od mačaka, nije me pokolebala čak ni pomisao na čika Ferdijev razroki pogled. Ugledao sam jednom, iznenada, u kasno jesenje popodne, odlazeći po drva u naš dio podruma, otškrinuta vrata njegovog svetilišta i bez razmišljanja ušao. Otvorio sam fioku glomaznog, crnog stola, ali iz nje nisu iskočili nikakvi demoni, nisu se kezili bijesni pacovi, niti su izletjeli slijepi miševi. Mirno i uredno poređani u njoj su ležali ekseri, šarafi i kliješta. Poklopac drvenog sanduka bio je pretežak za moja ramena, ali nisam odustajao. I baš kada sam ga pokrenuo, kada su zacvilile grube šarke, čuo sam užurbane korake koji se bliže stepenicama. Sakrio sam se iza prašnjave, teške fotelje i ugledao unezverog Ferdija, kako se primiče, s nakrivljenim usnama i pramenom kose preko lica. Prišao je vratima svog podruma, jedinim kojima su letve bile besprijekorno ofarbane, i s nevjericom gledao u otvoreni katanac. Nije, znao sam i tako prestravljen, mogao sebi doći kako mu se desilo da ga zaboravi zaključati. Grubo i ljutito ga je zabravio i otišao uz skale, mrmljajući psovke. Ostao sam sam u polumraku, kojeg su šarale sijenke nogu prolaznika na trotoaru, koji su zabavljeni svojim brigama marširali ispred umazanog prozorčića, pod samim plafonom podruma. Bilo je tiho, moje oči su bile velike, a usta suva. Onda je preko škrinje, klateći se, lagano pretrčala srebrna buba narandžaste glave, okrenula se, zazviždala, i sa svih strana na sanduk su se spretno uzverali crveni i žuti miševi. Stali su u krug, uspravili se na dvije noge i, cereći se svojim rozim gubicama, zaigrali u kolu. Sa stola su ih, ležeći na leđima, podsmješljivo gledali debeli zeleni pacovi i cupkali u ritmu njihovih pokreta, a sa visoke police hukale su ljubičaste sove, kriveći svoje stroge obrve…

Posljednje što sam čuo bio je glas majke koja me doziva, ali se nisam odazvao. Glas je ostao zapriječen u grlu. Mama je izbezumljena izašla na ulicu, koju je već pokrivao mrak. U potragu se uključio i komšiluk, a onda me satima tražilo pola grada. Našla me naša komšinica izgubljenog i zgrčenog između fotelje i stola, bez glasa i svijesti. Samo su mi, čuo sam kasnije, oči bile širom otvorene. Opipavali su me, tresli, posmatrali, tražili mi rane i povrede, ali ih niko nije vidio. A one su bile tu, sasvim blizu, i to duboke i oštre, ali ispod kože. Ostale su spolja nevidljive, a urezane zauvijek. Čika Ferdi, saznao sam iz priča, samo što nije slomio katanac, nespretno ga otvarajući, skrhan zbog nemoći da sazna kako sam se našao iza njegovih brižno čuvanih rešetaka.

Zakoračio sam u nepoznato dvorište nesigurno i bojažljivo, osvrtao se na sve strane, ali se iz kuće niko nije vidio, ni čuo. U tri koraka bio sam između dvije građevine. Kratko je, pretrčaću, neće me niko vidjeti, mislio sam. Onda sam stao jer se naprijed nije moglo – prolaz između kuća bio je zatrpan nacijepanim drvima. Očekivano: sjevernjaci od ljeta misle na ogrijev. Stao sam ispred ulaznih vrata i bez razmišljanja pritisnuo zvonce. I još jednom. Niko se nije odazvao, ništa se nije čulo i ja sam već grabio nazad, išao ka dvorišnoj kapiji. A onda se na pragu pojavio dječak – moglo mu je biti petnaest – pogledao me i stao bez riječi. Čekao sam da progovori, da makar pita što kog đavola tražim pred njegovim vratima, ali je on samo stajao nijem i gledao u mene, licem ispunjenim dosadom i nekim neobjašnjivim prezirom.

– Izvinite, izgleda da sam pogriješio – jedva sam promrmljao, zaplićući jezikom i nogama. Ja se ne znam snaći, ja nikada ne znam reagovati brzo, reći pravu riječ u pravo vrijeme. Magdi sam uvijek pričao naknadnu verziju, ono što sam želio reći ili uraditi, ono što sam propustio. Znala je da izmišljam, ali nije mislila da lažem. Pametna je bila moja žena: ona je znala da je čovjek i ono što čini i ono što bi želio činiti. Tek je tako shvaćen – kompletan.

Moja namjera je, zapravo, bila da jednostavno pitam mogu li proći hodnikom kuće, kad je već prolaz između kuća zakrčen. Rekao sam dječaku da su tamo drva i da se ne može proći, a ja sam samo želio da skratim put, da prođem prečicom.

– Drva, pa što? Slagali smo ih dva dana, da ne biste da odem da ih sklanjam? – dječak je bio drzak i podsmješljiv – Možete onuda – pokazao je uz put i okrenuo mi leđa. Iz kuće ga je ženski glas pitao ko je pred vratima, a on je, ne mareći što sam još uvijek tu, doviknuo da je to onaj smotani iz biblioteke. Poznaje me, znači.

Dolaze ponekad u biblioteku takvi neki razuzdani dječaci zbog školske lektire, ali se ja od njih sklanjam iza svog stola u uglu. Nadnesem se nad knjige, ne želeći da ih gledam i slušam. Ne podnosim drčne, glupe pubertetlije. Neshvatljiva mi je njihova samouvjerenost, ubijeđenost da sve mogu i znaju, a da još čestito nisu ni primirisali život. Nerviraju me njihove masne kose, bubuljičavi obrazi i nabrekli nosevi. Ne volim ih, jednostavno. Ne volim ja, da budem do kraja iskren, djecu uopšte. I moju Lelu nisam stigao da zavolim, a već je otišla. Pretvarao sam se pred Magdom da sam očaran onime što vidim u kolijevci. Nezgrapno i nevješto pokušavao sam da oponašam presrećnog oca, a uistinu bio sam kivan na to malo biće. Došlo je ne veće od vekne hleba, uselilo u moju kuću i začas postalo centar svijeta. Otelo mi Magdu, gurnulo me u kraj, učinilo nepotrebnim i suvišnim. Tako je bilo od dana kada je moja žena osjetila da u njenoj utrobi kuca još jedno srce.

Dječak je ušao u kuću i ostavio otškrinuta vrata. Vratio sam se i opet stajao ispred njih. Provirio sam i u dnu ravnog, dugog hodnika, ugledao druga vrata. Staklena, kroz koja se nazirao put. Zakoračio sam u hodnik, hodao na vrhovima prstiju i onda sam čuo sve bliže korake – neko je silazio sa sprata. Krajičkom oka učinilo mi se da sam spazio odraz dječakovog lica na oknu staklenih vrata. Skrenuo sam udesno i našao se u neurednoj i nezavršenoj prostoriji koja je, očito, služila kao ostava. Uvukao sam se iza stalaže i smjestio se u okviru prozora. Mantil je pokupio kreč sa vlažnog zida, a moja kosa gustu paučinu.

U prostoriju je pjevušeći ušla djevojka, godinu-dvije, možda, starija od dječaka. Stala je ispred prljavog ogledala, oslonjenog na drveni sanduk, i počela prstima roviti po licu. Čistom, glatkom licu. Došao je i dječak, smijuljio se i očima joj pokazao da ode za njim. Izašli su, ali nisu otišli uz stepenice, nego su se, potiskujući smijeh, sašaptavali u hodniku. Djevojka se ubrzo vratila i pred ogledalom, odjednom, podigla majicu i ukazale su se njene jedre bijele grudi. Spustio sam pogled, ali ne zadugo. Na dva metra ispred mene stajala je djevojčica uvučena u tijelo zrele žene i divila se svojim oblinama. Izvela je piruetu kao balerina i njena suknja se raskrilila… Naša Lela nije stigla do ogledala, nije se nikada ni uspravila na svoje tanušne nožice, njen je put bio kratak. Magda mi je, uvijek kada bih se vratio s posla, kazivala da joj se Lelica osmjehivala i gugutala iz kolijevke, ali ja taj osmijeh i glas nikada nisam vidio, ni čuo. Vidio sam samo beskrvno malo uplakano lice mršavog stvora. Ljekar mi je već u porodilištu prošaptao da mu se nešto ne sviđa kod naše bebe, ali ja to Magdi nisam imao srca reći. Zamolio sam i doktora da je ne uznemirava, a da ćemo ga, kad se sve malo stiša, ponovo posjetiti. Nikada nismo otišli kod njega. Mojoj Magdi, njena djevojčica bila je zdravo i lijepo dijete i nije je htjela voditi ljekarima, jer u bolnicama i ambulantama vrebaju bakterije i virusi. U kući, okružena njenom pažnjom i ljubavlju, najsigurnija je, odgovarala mi je, kad god bih je nagovarao da odemo na kontrolu. Ljekar je Lelu dotakao samo onda kada je njena hladna ručica nepokretno ležala u njegovoj šaci. Svoju beživotnu bebu iz ruku ljekara zgrabila je Magda i cijeli je dan držala u svom naručju, govoreći da je mora ugrijati, jer se dijete nauzelo zime. Vječne zime, mislio sam ja, zbunjen zbog svoje ravnodušnosti.

Godinama moja Magda nije mogla da zatrudni. Ljekari su govorili da je sve u redu, mi smo u svojoj spavaćoj sobi gotovo svake noći odrađivali svoj dio posla, ali nije bilo rezultata. Poslije odgledanog programa na televiziji, slijedile su pripreme: ja sam odlazio u zajedničku postelju da je zgrijem, a Magda u kupatilo. Došla bi u sobu, ugasila lampu i u mraku zadizala spavaćicu, a ja nevoljno spuštao pidžamu. Ćutke, u potpunoj tami, pokušavali smo, cijele dvije turobne godine, da stvorimo svoje dijete, ali bezuspješno. Prećutno smo zaključili da je konačno vrijeme da prestane svakonoćno mučenje i razočarenje svakih mjesec dana. Opet je svijetlila lampa u našoj sobi. Opušteno sam čitao novine pred spavanje i šuštanjem listova smetao Magdi da zaspi. Nastupio je lijep, tih i bezbrižan period našeg zajedničkog života. Ali, đavo ne spava. Vratili smo se jednom, mjesecima kasnije, u pozne sate sa neke glupe svadbe, koju nismo mogli izbjeći. Na kojoj smo popili i po nekoliko čaša vina, koje su uspjele da primire čak i našu neizrecivu odbojnost prema odvratnim porodičnim skupovima. Magda se, neprestano pričajući o smiješnoj svečanoj haljini moje rođake, u hodniku našeg stana, sagela da izuje cipele. Preda mnom je stajala, priječeći mi put, njena velika, okrugla zadnjica i ja sam je, ne znajući što činim, uštinuo za nju. Ona se glasno nasmijala, zavrtila njome, i ja sam je ponovo dotakao. Nije se pomjerila, nije mi ni ruku sklonila, a njen smijeh je prestao. Uvukao sam šaku pod njenu haljinu i dotakao rub čarapa i neravnu, toplu butinu. Samo se prislonila na sandučić za obuću iznad koga je visilo veliko ogledalo. Srušila je laktom vazu s osušenim cvijećem. Od svega što se kasnije dogodilo pamtim samo svoje nespretno petljanje s kaišem na pantalonama i kravatu koja me odjednom nepodnošljivo stiskala. Moj sako se neprestano uvlačio između naših tijela koja su se u trenu spojila. Gledali smo se zaprepašteno u ogledalu širom otvorenih očiju i dahtali kao psi usred ljetnje žege. Onda se danima nismo pogledali u oči, niti ikada više pomenuli našu pijanu i strasnu noć. Prvu i posljednju u životu. Poslije mjesec-dva, Magda mi je, usput, prinoseći kafu, prošaptala da se kod nje nešto događa. Doktor joj je poslije pregleda saopštio da je trudna i ona se istog trena savila oko svog stomaka, štiteći ga od dodira i pogleda.

Dolazak dječaka najavilo je njegovo kloparanje stepenicama. Stao je na sred prostorije i teatralno mlatarajući rukama pitao djevojku pred ogledalom je li ona normalna. Kako se može tako hladnokrvno ponašati nakon onoga što je učinila. Ona mu je nemarno odvratila da su sve uradili zajedno i u dogovoru, i da ćuti, jer još ima posla. Moraju staviti poklopac na njihovo djelo, upravo tako se izrazila.

– Jesmo li baš morali, a sestro? – pitao je dječak.

– Nego što, da ćutke gledamo onu bruku po kući? Morali smo, mali, i ranije prekinuti onaj kurvaluk. Samo što tata okrene leđa, onaj krelac uleti u njegov krevet i onda s mamom nina-nana cijelo popodne. Još samo malo benzina i paf, nema više.

Stresao sam se i prestao disati. Kakva je ovo priča, gdje sam to ja, naopak, upao? Bože… ova djeca nisu normalna… kakav benzin? Mogu završiti ovdje zauvijek, da ni traga ne ostane za mnom. Kome može naumpasti da sam ovdje skriven, usred kiselog kupusa i krastavaca, iza tegli s paprikama, ko me može i hoće tražiti, kome ću nedostajati? Da je moja Magda živa, ona bi me, kao onda mama, tražila i, znam sigurno, našla čak i iza ove smrdljive stalaže, ali nje već godinama nema. Otišla je za Lelom, tamo gdje sve brige prestaju. Tako svi kažu, ali ako tamo zaista nema briga, onda nema ničega. One su onda u velikom ništavilu, jer naprosto ne može postojati nešto, a da je lišeno briga. Posebno za moju Magdu, koja je brinula sve brige ovoga svijeta. Obećala je jednom, tužno se šaleći, da će mi otuda svakako poslati neki signal, glas, ostaviti makar kamenčiće za sobom da ih mogu naći, a znam da je tada samo strijepila hoće li ona znati naći Lelu. A ja, ako izgorim u ovoj prokletoj kući, ako im u susret pođe samo moj pepeo, kako će one znati da sam to ja? Ili na onu stranu odlazi samo duša, a tijelo, kakvo god bilo, ostaje na ovoj? Onda je lako: srodne duše se prepoznaju i nađu čak i u nepreglednoj vasioni, a kamo li onda kada se traže. No, bojim se da u sve te priče vjerujem mnogo manje od Magde. Njoj je bilo lako umrijeti, jer je to željela. Nije bila bolesna, nalazi i snimci nisu ništa loše pokazivali, a bilo je očigledno da se polako gasi. Posljednje noći sjedio sam na ivici njenog bolničkog kreveta i gledao veliko tijelo kako se nadima. Napolju je duvao vjetar i sjenke golih grana nad njenim uzglavljem sličile su koščatim šakama koje je žele zgrabiti, daviti, gušiti… Odjednom, između njih se, osvijetljena uličnom svjetiljkom, ukazala sjenka anđela! Bez glave! Obezglavljeni anđeo je spretno izmicao mršavim prstima golih grana i ostao do svitanja da čuči baš nad Magdinim licem, koje se krivilo grabeći vazduh. Bože, mislio sam zgranut, od sebe i svojih činjenja nikada i nigdje ne možeš pobjeći. Sve se vraća, sve stiže na naplatu, ništa se ne može zauvijek sakriti: ja sam, naime, jednom davno ubio anđela! Jesam! Ako onda i nisam bio siguran u to, anđeo na zidu me u to uvjerio. Ja kržljav i plašljiv, praćkom sam i znao nekako baratati, ali vazdušnom puškom baš nikako. Pa ipak, prvim svojim metkom ustrijelio sam nepoznatu promrzlu bijelu pričicu. Blještavo bijelu, baš kao snijeg koji je preko noći napadao. Njena ljepljiva krv je otopila snijeg, obojivši ga u crveno. Ali glave nigdje nije bilo. Malo olovo je potpuno raznijelo, a te noći, pred san, vratila mi se slika utisnuta kroz mušicu nišana i jasno sam vidio: nije bilo kljuna, ni perjane ćube, ne. Bio je prćasti nosić i svijetle svilene kovrdže. Zašto se vratio baš ove noći i što traži ovdje?

Jutro je osvanulo mirno i bijelo kao mlijeko. Nebo i zidovi, i čaršav navučen preko Magdinog nepomičnog lica bio je bijel. Na zidu iznad njenog uzglavlja nije bilo sjenki, ni koščatih šaka, ni bezglavog anđela. Vjetar je utihnuo, grane su mirovale, a na prozorskom oknu stajala je nalijepljena sličica ptice kojoj je neko noktom sastrugao glavu.

Ova se djeca, sigurno, šale, mislio sam gledajući za djevojkom koja je izašla iz sobe i ostala u hodniku. Ovo mi sve liči na predstavu, odvratno lošu predstavu, a najgore je što sam joj i ja sudionik i to onaj koji se ni o čemu ne pita. Moram izaći odavde, grozničavo sam razmišljao. Sada više nije samo neprijatno što sam ovdje, postalo je opasno. Ko zna što su ovi mali krelci uradili i što još mogu uraditi. Ali kako sad izaći, kako se najednom pojaviti, što reći… Isprepadaću djecu, pozvaće policiju, pitanja, objašnjenja, moj ugled… Ili… možda se u ovoj kući zaista događa nešto užasno, a ja sam svjedok… Prisluškujem, htio to ili ne, čujem, ponešto već znam, a ko zna koliko to može da košta?

Nisam ja nov u prisluškivanju, no to je, ipak, bilo nešto drugo. Bila je to samo moja intima i od nje nikome nije bilo štete. Ono, ako ćemo pravo, jeste, ali se s malo novca, i to iz zajedničke kase, sve pokrilo. U biblioteci sam ponedjeljkom, isto kroz stalažu – doduše s knjigama, a ne turšijom – potajno slušao uznemirujuće priče čistačice Aiše. Bila je razvedena, slobodna, a iznad svega maštovita. Ne znam da li samo u priči ili zaista i na djelu, ali njeni vikend- doživljaji bili su, naprosto, fascinantni. I djevojčurama, mojim koleginacama u biblioteci, kojima ih je pričala i meni koji sam, praveći se da brižno studiram knjigu ispred sebe, lovio svaku riječ. Preda mnom se otvarao novi svijet, za kojeg nisam ni slutio da postoji. Kao što Aiša, sigurno, nije mogla ni pomisliti da svojim bezobrazlucima lomi i rastura moj tako savršeno ustrojen život. Poželio sam, ubrzo, da se takve priče pričaju i meni, samo meni, a ne da ih kradem između teških, prašnjavih knjiga. I, jedne subote, preskočio sam uobičajenu šetnju, prekršio dugogodišnju regulu, i došao na svoje radno mjesto, govoreći da sam zaostao s poslom. Iako su svi mislili da sam ionako previše predan obavezama, da izgaram nad glupim knjižurinama, opet se niko nije iznenadio što mi fali vremena i što ću raditi i subotom. Znali su me, rugajući se, pitati jesam li zaista progutao sav knjižni fond biblioteke ili mi je štogod promaklo. Ja sam se zagonetno smijuljio i nisam odgovarao, jer mi je, zapravo, godilo što tako misle. A ja, uistinu, nikada nisam čitao knjige, iako sam po cijele dane bio nad njima. Mene je samo užasno nerviralo kada su stranice bile umrljane, ispisane i izlomljene. Ja knjige nisam čitao, ja sam ih dotjerivao.

Te svoje prve radne subote, drhtavim prstima okrenuo sam telefonski broj, kojeg sam našao u novinama i odmah zaklopio slušalicu. Kada sam pozvao opet, javio se mazni glasić… S druge strane žice, svake naredne subote, moja druga velika ljubav u životu, moja Lili, pričala mi je što bi voljela da mi nježno radi, opisivala mi svoje bujno mlado tijelo i šaptala mi divne skaradnosti. Bio sam zaljubljen i njenom subotnjem zovu nisam mogao odoljeti, Nisam podlegao čak ni pred razarajućom grižom savjesti, što tako lako i brzo zaboravljam Magdu. I Lili, znam, osjećalo se to u njenom glasu, nije bila ravnodušna prema meni. No stvarnost je tu da ruši snove: stigao je telefonski račun i na njemu ispisani brojevi koji su pozivani. Sjetio sam se glupih dječaka koji su ponekad dolazili u biblioteku i oni su me spasili. Oni su, naravno, okretali taj neobični broj, samo njima i njihovom uzrastu te gadosti priliče. Moraćemo, ubuduće, svi zaposleni u biblioteci, paziti da se takvi dripci opet ne dohvate našeg telefona, tako smo se dogovorili.

– Braco, što stojiš tu kao kip? Donesi taj benzin iz garaže, da spržimo i ovu odvratnu kuću i one dvije zaljubljene pričice gore u krevetu. Jedva čekam, ne mogu da podnesem pomisao na svu onu krv – trgao me glas male lijepe vještice – vatrogasce ćemo pozvati kad sve bude gotovo.

– Sa’ ću, seko, evo letim – krelac je bio veseo i zalupio vrata.

Sad je đavo odnio svaku šalu, moram nešto učiniti, riješio sam i krenuo da se izvlačim iz svog brloga. Ali djevojka je stajala kraj vrata i grickala nokte. I ona je, ipak, nervozna, prošlo mi je glavom. No, baš me briga za njene osjećaje. Štogod je uradila i kani uraditi, njena je stvar, za što možda i ima razloge, ali što ću tu ja? Da nastradam samo zato što sam šeprtlja? Zar se to tako skupo plaća?
Dječak je ušao u kuću, čuo sam ulazna vrata, i usred hodnika ostavio žuti plastični bidon. Mislim da sam osjetio miris benzina, kojeg inače volim, ali… Ustrčali su, odjednom, iznenada, oboje uz stepanice i istog trena je nastupila tišina. Sad ili nikad, bio sam, napokon, odlučan, i krenuo, otirući mantil o vlažni zid. Desetak predugih koraka i bio sam u hodniku, otvorio vrata i osjetio svježinu. Zažmurio sam i sačekao da se oči priviknu na vanjsko svijetlo. Kroz trepavice razaznao sam pred kapijom parkirano veliko crno auto, s otvorenim gepekom. Kraj njega, pretpani plastičnim kesama iz supermaketa, stajali su krupni muškarac, kratkog, debelog vrata i zgodna, no pretjerano našminkana, žena. Zbunjeno su me gledali, ništa manje nego ja njih. Onda se sa balkona iznad moje glave zaorio urnebesni smijeh. Brat i sestra su pokazivali u mene i kao ludi se smijali.

– Što se tu smijete ko budale, hajde ovamo, vidite li koliko je kesa – obratila im se žena.

– Mama, tata, što ste nam kupili?- pitala je djevojka kroz smijeh.

– Vidjećete u kući, dolazi ovamo – bio je strog muškarac, ne odvajajući pogled od mene, dok sam se provlačio između kapije i njihovog automobila. Gledao me netremice, pa upitno podizao pogled ka djeci na balkonu. Oni su se još uvijek krivili od smijeha i upirali prste u mene.

Prolazeći kraj muškarca i žene, uspio sam samo da drhtavo izustim riječi prolaz, prečica, ja sam samo mislio, prečica… Okrenuo sam se još jednom, grabeći niz prašnjavi put i opet promrmljao: prečica. Onda sam se spotakao i pao, pa se pridigao i gotovo trčeći odmakao niz cestu…

Da je Magda kod kuće, mislio sam primičući se svom stanu, sve bih joj sad potanko ispričao. Detaljno bih joj kazivao kuda sam sve šetao, kako sam se umorio, kako sam želio da skratim put, kako sam odlučno krenuo hodnikom neke ružne kuće i kako su se neka nevaspitana djeca htjela glupo poigrati mnome. Ali, ona nisu ni slutila koliko sam ja iskusan i pronicljiv, kako sam odmah prozreo njihovu naivnu igru. Možda im je jasnije sada kad sam im sve skresao direktno u lice, pa neka misle sad… ako imaju čime. Do detalja, sve bih ispričao Magdi i ona bi odmah znala sve, baš sve, kako je to bilo. Klimnula bi glavom i tiho me prekorila što pretjerujem s predugim šetnjama, jer nije to za moje godine.

15. 5. 1943 – 15. 6. 1943

Konjetina je ukusnija pečena nego kuhana.

Jedni padaju od zamora, drugi od metaka.

Gladan, borac sanja hranu i pruža ruku za njom.

Hladna noć, sakrio se Mjesec za oblake. Hladna Sutjeska. Voda ne zna za strah.

Čovek sjedne i umre.

Neko previja ranu bukovim lišćem.

Oni jurišaju prema nama. Padaju, ali se ne zaustavljaju.

Na mrtvom konju čovek sjedi i reže meso.

Leševi niz rijeku.

Aleksandar Joksimović na Lučkim Kolibama, moli: Ostavite me da umrem. Ne mogu dalje.

Žena bez obe noge. Vuče se rukama. Uskoro će iskrvariti.

Zaid. Kurir. 11 godina. Pjegav u licu. Poginuo.

Jutro. Žena spava i plače. Dva dana je nosila mrtvo dijete, sve se nadala da će oživjeti mališan. Juče ga zakopala. Poljubila je zemlju. Grob je mazila dugo, dugo, ali suzu nije pustila. Pokret!, rekoše. Krenula je sa kolonom. Ali sada plače. U snu plače.

Ranjenik slomljenog nosa. Vuče se. Nudi mi pištolj da zamijeni za neki manji.

Leš. Djevojka. Petnaestak godina. Bez metka, bez gelera. Poginula od pritiska vazduha, jer bomba je pala blizu nje. Da je zveri ne rastrgnu, da neprijatelj ne vidi njeno lice, bacili smo je u rijeku.

Tifusari. Oči im plamte grozničavim sjajem. Lica blijeda. Obrazi upali. Ogrnuti su ćebadima. Idu, kao slijepi miševi.

9. juni. Sjedimo kraj vatri. Zakopali smo teška oruđa. I brdski topovi i teški mitraljezi spavaju u zemlji. Dublje smo ih zakopali nego saborce.

Bijaše i pisac. Vladimir Nazor. Šešir mu na glavi.

Tri partizana. Raspravljaju se oko kosti na kojoj nema mesa ni koliko na kamenu.

Grupa tifusara reže živog konja. On se koprca, ali ubadaju ga bajonetima.

Nečujno umiru tifusari, bez trzaja.

Vojin Savčić. Odrao kožu sa konja i obavio bose noge.

Gulimo bukova stabla. Ukusan sok ispod kore.

Sa leševa izuvamo cipele. Jedemo šumske jagode. Usne nam ispucale.

Kiša.

Iznemogli konj i slabašan čovjek sa iscijepanom cokulom. Druga noga mu bosa, krvari. On pokušava nožem da od živog konja odvoji parče mesa, ali nema snage. Ni konj nema snage da se ritne ili da bježi. Smrt je između, koleba se između konja i čovjeka.

Doktorka Julka Meštrović. Vadi zube. Dugo čupa kliješima, jer nema snage.

Žena. Ranjena. Traži od muža: Ubij me. On kaže da neće to učiniti. Kad ona zaspi, on se premišlja… 

Na ulasku u šumu: ranjenik. Grli ga sestra. Da te ponesemo. Ne, gotov sam. Zar da izginete zbog mene… Zovemo nju. Hajde. Nosićemo te. Hvala vam, drugovi – reče ona i zagrli brata – zajedno mremo, a vama puno hvala.

Kratka priča Večernjega lista jedan je od malobrojnih kontinuiteta, jedno od doista rijetkih dugih trajanja u hrvatskoj književnosti. Priče su u tim novinama počele izlaziti svake subote, od 1964. godine. Nagrada je, za prethodne skoro dvije godine, prvi put dodijeljena 8. siječnja 1966, nakon čega se natječaj u kontinuitetu odvija sve do danas, te se nagrada dodjeljuje u ciklusima. Kada su priče počele izlaziti, Tomislav Sabljak, utemeljitelj nagrade – a možda i rubrike – bio je tridesetogodišnjak. U siječnju 2025, u vrijeme kada izlazi ova knjiga, Sabljak samo što nije napunio devedeset i prvu. U vrijeme kada je kao mladić pokretao stroj, kada je obrlatio urednike i smišljao stavke u pravilniku, književnost je u nas bila važna. U beogradskoj Prosveti, na ćirilici, premijerno izlazi Marinkovićev “Kiklop”. Uskoro će, na latinici, u sarajevskoj Svjetlosti, biti objavljen Selimovićev “Derviš i smrt”. U jugoslavenskim društvenim harmonijama i disharmonijama živa književnost sredstvo je samopotvrđivanja, nadgornjavanja i utvrđivanja jasnih identitetskih granica (koje, naravno, i ne postoje). I naravno, književnost je oružje hegemonističke prijetnje i nacionalnih razračunavanja. Ali, istodobno, književnost je da se čita i da čitanjem preoblikuje čitatelja, a onda i zajednicu. “Kiklop” i “Derviš i smrt” mnogo će se čitati, i doista će drukčijim učiniti ljude i njihove zajednice.

Tomislav Sabljak po svojoj je naravi kroničar, onaj tko bilježi događaje, maran čitatelj i književni povjesničar. Premda je i sam povremeni prozaist, ono važno u njegovom životnom opusu tiče se drugih pisaca i njihove imaginacije. U osnovi, Sabljak je književni suputnik, jedan od važnijih koje smo imali, pa bi bilo šteta i to ne naglasiti. Generacijski je, redakcijski i kavanski, te poetički i politički, blizak i krugovašima i razlogovcima. Stasavao je u ono vrijeme kada su se američka kultura i književnost činili svjetionicima slobode, i kada su, u skladu s tim, sve važne književne mode u nas bile ili francuske, ili američke. Američka je tih godina bila moda kratke priče, a naročito novinske kratke priče, te, općenito, objavljivanja književno-beletrističkih tekstova u dnevnim novinama i tjednicima. Sabljak je, kao Šoljan i Slamnig, uostalom, prevoditelj s engleskog, i to suvremene, subverzivne i mondene književnosti, pa onda tako, iz tog intelektualnog okvira, proizlazi i kratka priča u Večernjem listu, a onda i nagradni natječaj.

Činjenica da je nagrada tako dugo opstala opet se tiče Sabljakovog karaktera. Ustrajavao je na onom što je započeo, gotovo autistično je ponavljao jednom ustanovljeni ritual, a poslužilo ga je, hvala Bogu i genima, i zdravlje. Premda je nagradu zamislio tako da u natječaju sudjelovati može baš svatko tko vlada našim jezikom i na njemu piše – prostor tog “našeg” jezika bio je 1966, naravno, znatno širi nego danas – bilo je potrebno stalno ulagati trud da se Večernjakova kratka priča spasi od pogube diletanata. Svi su mogli poslati svoju priču, ali je, ipak, bilo nužno da on naziva svoje prijatelje i poznanike, ozbiljne i provjerene pisce, da njemu za ljubav, ili njemu na obraz, pošalju pravu priču. Vjerojatno je u ta davna vremena zamišljao da će se s vremenom stvar primiti i proraditi sama od sebe, pa će doći vrijeme kad više neće biti potrebno zivkati i potezati za rukav, ali to se neće nikad dogoditi. A neće zato što nikad neće biti stvorene logističke pretpostavke za uozbiljenje nagrade, tako da ona postane zbilja važna za jednu književnost i kulturu. Tojest, da postane – američki važna! I dugo će, nakon što Sabljak već postane počasna figura, u redakciji postojati neki urednik – obično će to biti urednik ili urednica u rubrici kulture – koji će po kazališnim premijerama, otvorenjima izložbi i književnim večerima presretati pisce, da zatraže priču za Večernji list. Tako je, recimo, i mene, prije već nekih četvrt stoljeća, ako ne i više, tadašnja urednica mjesecima obrađivala i nagovarala da napišem priču za Večernji list. Na kraju sam to i učinio, priča je objavljena, ali nagrađena nije – nisam ni očekivao, s obzirom na sastav žirija – i tako sam prvi i posljednji put sudjelovao u ovoj doista zanimljivoj hrvatskoj književnoj proceduri. Možda me je i poslije netko žicao za istu stvar, a možda i nije. Zaboravio sam, jer nije više moglo biti važno. Problem je bio i ostao što kontekst u kojem sam se jednom našao nije bio ni dobar, ni reprezentativan. Bio je onakav kakav jedino može i biti u vječno nedovršenim kulturnim projektima, koji opstaju na entuzijazmu jednoga čovjeka. Ili, ponešto rjeđe, dvojice-trojice njih.

U vrijeme kada je Sabljak pokretao svoj stroj, dakle u prvim godinama nagrade, dobitnici su ozbiljni. Uglavnom živi klasici hrvatske književnosti, redom: Slobodan Novak, Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb, Mirko Božić… Bio je to pokušaj uozbiljenja i postavljanja najviših standarda, kako stilskih i poetičkih, tako, reklo bi se, i književno-političkih. U ono vrijeme se, mislim posve ispravno, vjerovalo kako velika i važna imena garantiraju vjerodostojnost same nagrade. A kakve su te priče kada se danas čitaju? Uglavnom su reprezentativne u okvirima pojedinačnih autorskih opusa. Zanimljivo je pritom primijetiti da su se pojedini pisci već tad navukli da stalno šalju svoje priče Večernjaku, Mirko Božić prije svih drugih, od čijih bi se Večernjakovih priča, mislim, mogla sastaviti solidno obimna autorska knjižica, dok su se drugi, poput Šegedina i Kaleba, praktično do kraja života odazivali pozivima da pošalju još koju priču. Ili im, možda, pozivi nisu bili ni potrebni.

Sljedeća zanimljivost je da među nagrađenima sve do 1991, i svođenja natječaja na pisce koji stvarno ili potencijalno pripadaju isključivo hrvatskoj književnosti, nije baš bilo mnogo pisaca iz drugih štokavskih jezičnih područja i iz drugih jugoslavenskih književnosti. Zapravo, sve do 1980, i do priče “Govorio je isledniku” beogradske književnice Jare Ribnikar, nije bilo nijednog. Tri godine kasnije nagradu će osvojiti i drugi beogradski pisac, u to vrijeme veliko ime srpske književnosti, koji će 1991. emigrirati u Hrvatsku, prepjevati većinu svojih djela na hrvatski jezik, te optirati za pripadnost hrvatskoj književnosti, Mirko Kovač, s pričom “Zimovanje u Blumfildu”. I tu se udio Drugih među nagrađenima završava. 

Ali to u osnovi nije ni neobično, a ni netipično. Premda su književne nagrade u Jugoslaviji, a naročito one koje su obuhvaćale područja štokavskih jezika, ili srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika – kako je tada uglavnom bilo uobičajeno reći, proklamativno bile svejugoslavenske, svaka ili skoro svaka bila je označena gravitacijski vrlo snažnim središtem. Pa ako je neka nagrada bila beogradska, ona je dominantno bila srpska. Ako je bila zagrebačka, pretežito je bila hrvatska. Do danas najvažnija književna nagrada koja je u ovim krajevima postojala, i koja još uvijek postoji i još uvijek je daleko najvažnija, Ninova nagrada za roman godine, gotovo uvijek bi pripala srpskom piscu. Zašto? Bilo bi zanimljivo na smiren način i s brigom za činjenice i kontekste odgovarati na ovo pitanje. Premda je unutar Jugoslavije postojao i dobro funkcionirao zajednički kulturni prostor, prirodno su i mimo nacionalističkih imperativa na tom prostoru živjele i oblikovale se različite, premda međusobno prožimajuće kulture i književnosti, koje su onda imale svoje nagrade, unutar kojih bi povremeno gostovali Drugi. Stvarno svejugoslavenskih nagrada skoro da nije ni bilo. One koje su postojale, poput Njegoševe nagrade ili Goranovog vijenca, dodjeljivale su se za životno djelo, a ne za pojedinu knjigu. Osim Nagrade Željezare Sisak, koja je trajala kratko, nije bilo stvarne svejugoslavenske nagrade za godišnju književnu produkciju. Takva nagrada postat će moguća, premda to ne znači da će stvarno biti i ostvarena, tek kada nestane jugoslavenske države.

U šezdeset godina trajanja četrnaest je puta nagrada stigla nekoj spisateljici. Od toga, posljednjih sedam nagrada su ženske. Nagrađivane su redom: Višnja Stahuljak, Marija Peakić, Jara Ribnikar, Olja Savičević Ivančević, Korana Svilar (dvaput), Ivana Šojat (dvaput), Sanja Pilić, Magdalena Blažević (dvaput), Kristina Gavran, Monika Herceg i Luiza Bouharaoua. Što je razlog ženske predominacije, pa je u posljednjih deset natječaja samo jedan muškarac dobio nagradu? Optimistično gledajući, te u duhu s aktualnim aktivističkim modama, mogli bismo govoriti o trijumfu ženske književnosti, ili ženskoga pogleda na svijet. Žene, zar ne, mnogo više čitaju, pa sad mnogo više i mnogo bolje pišu? Može biti da je tako. Štoviše, ovom će čitatelju dobro biti ako je tako. Ali smo dužni primijetiti i to da se ovo događa u vrijeme kada Večernjakova priča baš i nije naročito vidljiva u subotnjem izdanju novina, kada se natječaj s papira lagano seli u neprisutnost, nevidljivost i suštinsku virtualnost web izdanja, i kada se ovom čitatelju čini – naravno, možda on i nije u pravu! – da su i kratka priča i nagrada koja se za nju dodjeljuje više dio nekoga marketinški relativno atraktivnog ceremonijala, nego što im se pridaje stvarni značaj i posvećuje pažnja. Na kraju, Večernjakova priča može biti samo onakva kakav je tretman kulture i književnosti u Večernjem listu. Večernjakova priča je onakva kakvi su književni kritičari u rubrici kulture Večernjeg  lista. Ako ih ima, naravno. No, ovom čitatelju ne bi bilo prvi put da je u krivu pri procjenjivanju sve raskoši hrvatskoga kulturnog i književnog života, te može doista biti da je riječ o trijumfu ženske književnosti, a ne o krizi posla koja se manifestira tako što se muškarci sele na atraktivnije pozicije, dok žene ostaju sve do zatvaranja tvornice.

Ali ako kriza kojim slučajem postoji, ona se ne tiče roda i spola, niti je proistekla iz rodnih i spolnih poremećaja u književnosti ili novinarstvu. Element krize, koji se da iščitati i iz ove silno zanimljive knjige, tiče se jednog od Sabljakovih ugradbenih elemenata: priču može poslati svatko! A ako je šalje svatko, to znači da svoje priče ponajčešće šalju totalni diletanti i diletantkinje. Premda mnogo, mnogo češće diletanti, jer je među muškom čeljadi diletantska smjelost i agresivnost neusporedivo zastupljenija nego kod žena. Tomislav Sabljak je kao mladić mislio ono što smo pomišljali svi mi kada bismo nešto u književnosti pokretali: ako diletantima ostavimo širom otvorena vrata, među njima će se kad tad pojaviti neotkriveni književni genij! Iz ovakve pretpostavke rađa se, međutim, potreba da stalno zivkaš i za rukav potežeš one koje nisu diletanti, e ne bi li i oni sudjelovali u ceremonijalu. A u šezdeset godina postojanja nagrade nije se, ako je suditi po pobjednicima, pojavio nijedan diletant koji bi zahvaljujući Večernjem listu uzrastao u barem solidnog pisca, a kamoli književnog genija. Čekanje na takvoga jednog vjerojatno je i najduže čekanje u svjetskoj književnoj povijesti. Na genija među diletantima kratke priče u Hrvatskoj čeka se duže nego na Godota. 

Prvi takav dobitnik je iz 1971: dvadesetpetogodišnji Vanja Aljinović, koji će u životu postati solidan glumac i dragocjen filmski radnik, i to u Americi. Priča “Život na velikoj nozi” vedar je i nedojmljiv školski rad, tako da se ne čini da je velika šteta što se ovaj dobri i vrijedni čovjek kasnije okanio književnosti. Poginuo je 2011. u prometnoj nesreći u Santa Feu. Drugi takav slučaj je čuveni zagrebački neuropsihijatar i zdravstveni radnik Bartul Matijaca, koji se u slobodno vrijeme bavio različitim aspektima književnosti. Recimo, sakupljao je i zapisivao narodne poslovice. I bio je maran novinski čitatelj, pa je tako, uživajući u Večernjakovoj tjednoj rubrici, počeo i sam pisati priče i slati ih na konkurs, na kojem je, posve očekivano, dvaput zaredom i pobijedio. Ako se dobro sjećam, više je puta osvajao druge i treće nagrade, sve dok nije postao uvaženo ime u HRT-ovim projekcijama hrvatske kulture i književnosti. Nema nikakve sumnje da je doktor Matijaca bio zanimljiv čovjek i da ga je pred javnošću trebalo propitivati o njegovu životu i radu. Nema sumnje da je bio toliko zanimljiv da smo ga imali razloga slaviti kao doktora. Ili, možda, i kao čuvara mentalnog zdravlja u Hrvata. Ali bio je slab pisac, njegove rečenice bile su izvan svakoga proznog diskursa, njegove priče nisu vrijedile mnogo. I teško da bi bile nagrađivane da ih nije pisao upravo on. Najveća nevolja s diletantima u književnosti je što se tako često njihov društveni ili građanski značaj stavlja iznad teksta koji za sobom ostavljaju. Bartul Matijaca umro je 2023. u Zagrebu. Na ovoj dvojici uvaženih građana, uspješnih u svojim profesijama, mogli bismo se i zaustaviti, e da ne bismo pri prvom sljedećem kojeg spomenemo povrijedili žive, ili da ne bismo bespotrebno dirali u taštine onih koji su dali sebe nečemu za što nisu imali stvarnog dara.

Kakav je doživljaj čitati ovu knjigu u kontinuitetu, kao stilsko-poetički, književni i estetski, ali i kao društvenopolitički i sociološki portret Hrvatske kroz proteklih šest desetljeća? Na oba načina: vrlo zanimljivo i inspirativno! Odistinski dobri pisci onoga davnog doba, Novak, Kaleb, Božić, Šoljan, Kušan u osnovi dobro funkcioniraju kao dobrim piscima ili češće spisateljicama ovoga doba. U tematskom, pak, smislu malo toga se promijenilo. U hrvatskoj se književnosti, ako je suditi po antologiji pobjednika Večernjakove priče, oduvijek više cijenio društveni angažman, pripovijesti o alijenaciji pojedinca u velikom gradu, ukotvljene u nekoj vječitoj i trajnoj sadašnjosti, te u pravilu priče s manjkom pripovijedanja i pripovijesti, u kojima se anegdotalnost, a često i sama fabula, svode na ironijski štos i geg, nego priče o ljubavi, o prošlosti, priče oslobođene mašte ili autofikcijske priče o životu i stradanju. Sudeći po Večernjaku, dobro klasično pripovijedanje nije među hrvatskim književnim vrlinama u posljednjih šest desetljeća. Malo je i dramaturški promišljenih priča, jedva da ima obrata, trilera i preokreta karakterističnih za bolje trenutke europske i američke kratke priče u dvadesetom stoljeću. U ovako prikazanoj tradiciji nema Čehova, ali nema ni Ive Andrića. Zapravo, Andrića je tu najmanje. Srećemo, međutim, malo nesigurnijeg Carvera, srećemo Hemingwaya, Šenou (sve do najnovijih dana), Zagorku, ali i Sartrea i one teške, tmurne i pomalo već zakučaste klasike iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Među glavnim je junacima mnogo intelektualaca, podosta je žena stradalnica, ali i djece bez roditelja. Radnika i seljaka skoro da nema…

Tomislav Sabljak koji na ovoj knjizi nije potpisan kao urednik – urednica je Maja Car! – ali je svojevrsni njezin, knjizin i pričin, Gospodar, počinio je jedan zanimljiv, meni drag, premda nedopustiv prekršaj. Umjesto pobjedničkih priča iz po jednog ciklusa u 1967. i 1968. godini, uvrstio je priče Danila Kiša i Ivana Slamniga, koje nisu tada nagrađene, premda su u novinama objavljene. Naprosto ih je žiri procijenio inferiornim u odnosu na Mirka Božića i Živka Jeličića. Kiševa priča, naslova “Livada u jesen”, kasnije je postala dio knjige “Rani jadi”, i otpočinje sljedećim odlomkom, molim čitatelje da dvaput udahnu prije nego što ga u miru i s pažnjom pročitaju: 

“Otišli su cirkusanti, ‘atlete’ i mečkari, jesen je na izmaku. Tu na Malom polju ili na Grofovom zapećku, kako ga još zovu, ostali su još samo tragovi njihovog boravka, utabano polje i zgažene trave. Nasred livade nalazi se jama, duboka skoro metar i jasno vidljiva među razgaženim krtičnjacima. Tu je još nedavno bio zaboden šatorski jarbol, pri dnu širok i netesan, a pri vrhu tanak i vitak; na njemu barjak. Oko jame izrovano zemljište, sasvim golo, nazire se ilovača izvučena iz dubine. Nije to ona jama od prošle ili pretprošle godine, kako bi se moglo pomisliti. Jer cirkusi dolaze i odlaze, mali provincijski cirkusi sastavljeni od Cigana i mađioničara, od pelivana i ‘atleta’, svake godine, s jeseni, kao poslednje slavlje leta, kao neki smešni paganski praznik.”

Častan i čestit bio je Mirko Božić, tvrd i teškorječiv pisac klasičnog realizma, i grehota je velika, i šteta, da je danas zaboravljen. Ne zbog njega i dobrih sjećanja marnog čitateljstva, kao ni zbog kroatističkih danguba s prijestolničkog Filofaksa. Šteta je upravo zbog onih koji danas u Hrvatskoj pokušavaju pisati, a nisu Božića čitali. Fali im, kao što katkad zafali jedan bubreg i par metara crijeva u utrobi. Preživjeti se može, ali nesigurno, jer nedostaje ono čega nema. Ali u odnosu na Danila Kiša Mirko je Božić doista zaboravljiva pojava. I čitatelj se doista može sažaliti nad takvim čitateljskim talentima koji su u Mirku Božiću našli nešto čega nije bilo u Danilu Kišu. Dobri Sabljak neće to tako reći, a tako neće ni pomisliti – uostalom, vjerojatno je i sam bio u tom žiriju! – nego će naknadno uvrštenje Kiševo opravdati time što se Božić u ovoj knjizi nalazi, i to ne s jednom, nego sa četiri priče, pa bi mu ona pobjednička iz 1967. bila četvrta. Ali zašto ne reći istinu, ako bi istina mogla biti poučna. Nema ničega goreg u književnosti od slabih i nedarovitih profesionalnih čitatelja. Ustvari, ima: gori su proračunati žiristi, koji vode računa o društvenom ugledu onih kojima dodjeljuju nagrade. A te 1967. Mirko Božić bio je neusporedivo ugledniji i društveno važniji književnik od Danila Kiša. Osim toga, bio je, za razliku od Kiša, i dobitnik Ninove nagrade za roman godine.

Slična stvar je i s Živkom Jeličićem i Ivanom Slamnigom. Jeličić je bio partizan, te društvenopolitički i kulturni radnik, zaslužna figura, cijenjena u zajednici, a pritom silno dosadan, marljiv i monden egzistencijalistički pisac, sklon napornim jezičnim igrama. Kao i Slamnig bio je sveučilišni profesor, dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo i akademik. Akademija je, bezbeli, bila ista, samo što se u vrijeme kada će Jeličić biti primljen zvala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a za Slamnigova primitka bit će to Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Jeličić je u to društvo privremenih hrvatskih besmrtnika primljen kad su mu bile šezdeset i tri, a Slamnig kad su mu bile šezdeset i dvije. Ako bi se sudilo prema životu u književnosti, Jeličić i Slamnig bili bi jednojajčani blizanci, samo s deset godina razlike u rođenjima. Po svemu drugom, ta dvojica nikad se nisu sreli. Živko Jeličić danas je temeljito zaboravljen, a Slamnig je stup žive hrvatske književnosti. U ljeto 1968. on je napisao duhovitu, uvremenjenu, sjajnu priču – i golema je, zapravo, šteta što je Slamnig, ipak, bio samo povremeni i kampanjski prozaist! – dok je Jeličićeva, iz ove knjige izostavljena priča, bila mrtvorođena. Suha, papirnata, bezrazložna intelektualna gesta izvan svijeta i vremena. Što je na umu bilo članovima žirija kad su je nagrađivali?

I na kraju, čitatelj se u ovoj knjizi suoči s vlastitim pogledom na onu književnost koju s najvećom pažnjom i saznanjem prati, jer mu je ona, ta hrvatska književnost, nešto poput doma u svijetu ili, još tačnije rečeno, konteksta u kojem kao osoba postoji, knjige u kojoj tekst njegove svijesti nalazi vlastiti jezični i svaki drugi kontekst. Od te književnosti, hrvatske književnosti, mu je, čitatelju, i milina, i muka. Sve najbolje što može od jezika steći tu je, i sve najgore u isti mah i o istome trošku. Ali naravno, njemu je, upravo ovom čitatelju, ta književnost, hrvatska književnost, ono što su mu i sve druge književnosti koje čita kroz iskustvo svoga jezika, hrvatskog jezika. I tako u ovoj knjizi nalazi i priču koju izvan svake sumnje smatra najboljom. Nije to Kišova priča iz “Ranih jada”, nisu ni Slobodan Novak, Vjekoslav Kaleb, Ivan Kušan, nije ni priča jedne od spisateljica iz posljednjih godina – neću spomenuti koje – nije ni priča Gorana Tribusona, koja je također odlična. Najbolja priča u knjizi, savršeno skrojena propisanom urneku, napisana po Sabljakovoj narudžbi, raskošna i puna iznenađenja, priča koja na sve strane raznese čitatelja, po svemu neusporediva s bilo kojom, velika i puna obrata, “Zimovanje u Blumfildu” Mirka je Kovača. 

Bilo bi lijepo, ovaj bi čitatelj to želio mnogo više nego pisac, da nagrada Večernjeg lista, koja od 2001. nosi ime po Ranku Marinkoviću, preživi opći nemar i da zaliječi vlastite što urođene, što stečene bolesti. Osim što bi to bio lijep spomenik jednoj ustrajnosti u kulturi, onoj Tomislava Sabljaka, i idealima jedne književne generacije, one uz čije se zajedničke ideale Sabljak oslonio kada je osmislio i rubriku i nagradu, opstanak neke malo bolje nagrade, značio bi mnogo hrvatskoj književnosti i svim njezinim čitateljima. Pritom, na umu valja imati da književni značaj nikada se i nigdje ne mjeri nakladama ni brojnošću čitatelja, jer kada bi tako bilo, najvažniji bili bi danas upravo oni pisci čija imena povijest književnosti više ne pamti. Najvažniji bili bi književni pirotehničari, ideolozi i, naravno, diletanti.

Pjevači 

po Č. Milošu

Vedri i zemlja se puši kao vo na kiši.
Biće da je danas prvo džemre udarilo.
Ložim na sred bašte, slušam kako pod
đugumom pljuckaju u plamen sirove grančice,
Idun nešto klapi dok grabulja zasute
gredice, prolaze plavi vozovi-dječaci *
i štimuju, gore, u jabuci, neke sitne,
crvenpere ptice. Bog ih poživio, kakvi
su pjevači. 

Ne dolazim niotkuda, nikud ne odlazim.

* Pågatåg –  mali lokalni vozovi u Skone.

Ljudi su, jelte, društvena bića. Okupi se narod, nije ni važno kojim povodom, sjedne se, priča svako sa svakim, veseli se, šali. U neko doba, tamo poslije supe, pečenja i sarme, a podosta prije kafe sikteruše, dogodi se neizbježno, pođu se pričati i vicevi.

A njih ne može (is)pričati svako, za to je potrebna određena vještina, talent. Međutim, kad alkohol prostruji kroz vene, kad se dobro popije i krv uzavrije, mnogi se okuraže, pomisle da i oni mogu bez problema zabavljati i uveseljavati raju, mnogi se odjednom pretvaraju u “Čkalju” ili “Paju Čuturu”.

I uhvati se jedan tako pričati neki bajat i glup vic. Svi ga znaju, ali nikome ne pada na pamet da kaže “komičaru” da je vic star i da prekine s pričom, svi se prave da ga slušaju prvi put, samo dvoje-troje manje tolerantnih krišom prevrne očima.

A vrli orator, ne samo da priča svima poznatu šalu, nego je obično pogrešno i interpretira. Uprska sve do kraja. I šefa i stanicu, kako se govorilo u našem kraju. Svi se na kraju nasmiju, ali ne previše glasno, ne slatko od srca, više onako… kiselkasto, da ne bi slučajno “vic-maher” nešto krivo protumačio, kao neki podsticaj da nastavi, kao ono kad na rok koncertu svi u glas zapjevaju: “Ho – ćemo – još!” 

Sve ovo i još ponešto je sinu prolazilo kroz glavu dok mu je otac, zavaljen u stolicu za ljuljanje preko puta njega, pričao anegdotu iz svoje mladosti, iz đačkih dana. Istu koju je pričao prije dvije nedjelje prilikom njegove zadnje posjete. I još po jednom u februaru i januaru.

Nisam prekidao onog šaljivdžiju što je na veselju pričao vic – misli se sin – pa neću ni svog rođenog ćaću!

Nije bilo potrebno imati diplomu okačenu na zidu, bijeli mantil i stetoskop oko vrata, pa da se zaključi da se očevo stanje pogoršava. Da, stanje se pogoršava, to je pravi izraz. Mnogi bi rekli “bolest napreduje”, što se njemu činilo nekako blesavo. Grubo. Uvredljivo čak! Nešto pozitivno napreduje. Dočim, nešto loše se pogoršava, ne napreduje.

I tako stari sav zanesen priča taj svoj dogadjaj, a sin napola sluša. Zna napamet svaki očev uzdah, gdje će napraviti pauzu, predosjetiće svaku promjenu tona i ono lagano kikotanje što će uslijediti (uvijek uslijedi) poslije zadnje rečenice, nakon koje će on kao ispasti pametan, zeznuti nastavnika koji mu je davne 1957. godine predavao geografiju u osnovnoj školi “Sava Kovačević”. (Više je, čini se, puta čuo tu ćaćinu anegdotu nego što je preslušao njemu najomiljeniji “Bijeli album” od Bitlsa.)

Mater, očeva životna saputnica, još od kraja šezdesetih nije imala više nerava za mirno slušanje, za duranje i glumatanje da nikad nije prije čula muževu smiješnu minijaturu, njegov kratki igrokaz. Ona bi ga odmah prekinula:

– Hajd’ stari… pričo si to hiljadu puta!

Na šta bi je on tužno pogledao. Pa stao. Ne bi nastavio.

Sin nije imao srca da vlastitog oca tako bezdušno sasiječe. Ta…o n ga je na kraju krajeva i naučio da bude pristojan prema odraslima i nikad ne prekida starije.

Otac je bio oficir JNA. Ne sad tamo neki zastavnik ili komandir voda. Bio je komandant kasarne. Oni koji su ga znali za vakta kad je hodao u uniformi, pričali su da je bio strog. Pravi vojnik. Sa raspadom zemlje kojoj je služio, raspao se i on. Nije učestvovao u bratoubilačkom ratu. To nije bio rat za koji se on čitav svoj radni vijek pripremao. 

Sin je čitao da je i otac Džima Morisona bio oficir. Da li u nekom razgovoru ili knjizi, “Mr. Mojo Raisin” će reći kako mu je bilo mučno  gledati kad otac naveče pere suđe i ne smije pisnuti supruzi nakon što bi preko dana čeličnom pesnicom postrojavao pet hiljada vojnika. U slučaju njegovog oca nije išlo do tih ekstrema, bilo je mnogo manje vojnika u pitanju, otac nije prao suđe, ali mamina je bila zadnja. To se ne može poreći i osporiti.

Žalosno je to, prolazio je u mislima sin po hiljadu puta, kada se pođe zaboravljati do tih dubina. Prije se to prosto objašnjavalo starošću. Reklo bi se – star insan – i niko se ne bi pretjerano čudio. Nije se zbog tog slalo u bolnice na kojekakve pretrage, snimanje glave. Matori, senilni ljudi su bili držani u kakvom mračnom sobičku, daleko od radoznalih očiju susjeda, često i pod ključem. I niko od toga ne bi pravio furtutmu. Kao i kod djece sa ADHD simptomima. Takva djeca su se sedamdesetih i osamdesetih svodila pod kategoriju – “živahno čeljade”. 

Šta se dešava u mozgu moga tate, pitao se sin gledajući u minijaturu nečega što je nekad bilo ogromno. “Kao od brda odvaljeno”, kako se onomad opisivalo nešto veliko. Svoju ženu još uvijek prepoznaje, sigurno zato što je sa njim svaki dan. Ali mene i moju sestru često ne. Moguće da se ocu miješaju različita razdoblja života u njegovoj glavi. On nas je zapamtio kao mlađe, mnogo mlađe, pa kad mi dođemo u posjetu, sad kad smo u srednjim pedesetim, mi, njegova djeca, smo za njega potpuni stranci.

Mnogo bolje reaguje na našu djecu, svoje unuke. Često ih pita neke stvari iz škole, kao da su i oni u osnovnoj školi. Pita ih tako ko im predaje krasopis. Da li je strog nastavnik ili nastavnica. On im povjerava da je njegova stroga, mora dobro da pazi gdje pritisnuti perom jače da ispadne deblja linija, a gdje samo ovlaš, bez pritiska, vući pažljivo po papiru. Djeca, u svojim dvadesetim, potom nervozno pogledavaju u nas. Šta je “krasopis”, pitaju se nemoćno.

Šta raditi s njim? Postaje sve napornije za mater. Imaju ti neki specijalizirani starački domovi, ali mama vjerovatno ne bi na to pristala. Ni luda! Pa šta bi komšiluk rekao na to! I ovako je zovu “oštrokondža”. Boga ti dragog pitaj kakav bi onda tek epitet zaradila.

Ali najveća stvar je što se on (otac) doima sretan. Skoro uvijek je nasmijan. Često bez razloga. A treba li razlog? To nam je društvo nametnulo neke norme. Kažu: ”smije se ko lud na brašno!”. Pa šta?!  Smijeh je zdrav. Možda (vjerovatno) je zato neprihvatljiv.

A kad si ozbiljan i namrgođen, “namćor”, što bi Djole pjev’o, onda se odjednom pretvaraš u mudra čovjeka, odaješ sliku nekog pametnjakovića. A kad se smiješ, tada si lud. Eto, dokle smo dogurali ko civilizacija. Aferim nam! 

S tom mišlju sin ustade, pozdravi se s majkom, uze one kolače (omiljene domaće oblatne s grožđicama) što ih je ona spremila da ponese, priđe ocu, poljubi ga u obraz, a on će ti njemu:

– Čekaj, da ti ispričam kad sam bio na času geografije, pa me nastavnik izveo pred tablu… pita on mene… momčino, koliko ima polova… a ja ko iz topa: Dva! A koji su to… znaš li imena? Znam nastavniče… muški i ženski… hi hi hi…

Tvoj ćaća veliko je govance!, govori mi, s apetitom prema onom što izgovara, moja majka.

Osam mi je godina, i njezin iskaz, sasvim nepedagoški je i nesmotren, pa bi, slijedimo li dramaturgiju pedagoških priručnika, morao ostaviti posljedica na moju psihu, na svijet moj u odrastanju.

Ništa joj ne odgovaram, dok se u meni miješaju osjećaji.

Divljenja, jer veliko kako može biti govance, krupna kako bi bila sitnica?

I zavisti, jer je njoj prvoj, a ne meni, na um palo da sitnicu učini krupnom.

Dječak dok sam bio, o riječima sam mislio kao o formi. Odrastao, mislim o njihovom sadržaju. U međuvremenu zbilo se rasulo mašte, koje je preduvjet funkcionalnom razumijevanju svijeta, a možda i duševnom obolijevanju.

Knedle sa šljivama

U Preradovićevoj uvijek kuha baka Margita. U kući nas živi četrnaest. Njeni obroci uvijek su precizni, svatko dobiva jedan komad mesa nedjeljom, ostalim danima uglavnom jedemo cušpajze. Čak i dani imaju svoj raspored, četvrtkom uvijek jedemo kelj, petkom grah. Uz kelj dobijem palačinku, uz grah ništa. Kada se kuha špinat na mlijeku, uz njega je pečeno jaje na oko. Mislim da bih mogla nabrojati svih desetak jela koja je baka vrtila u krug. Varivo od poriluka ili mahuna. Paradajz zelje.  Perket. Pečena jetrica sa češnjakom. Varivo od buče: naribana buča s mlijekom na zapršci, to je posebno mrzio moj tata. Knedle sa šljivama, moje najdraže jelo. Uz njega bi baka zagrijala vrhnje, dodala žlicu šećera i onda ga razrijedila uljem, da bude dovoljno za sve. Lončić vrhnja podijelilo je nas desetak, samo je teta Zdenka odvojeno kuhala za njih četvero. Ljeti smo jeli sataraše, brdo narezane paprike se topilo na peći i kada bi splaslo na trećinu, a voda isparila, umiješala bi baka unutra još par jaja razmućenih kao za kajganu. Stric Marijan najviše je volio krumpire u bilo kojem obliku, a prigovarao bi kada se na stolu pojavila tjestenina i dvije zdjelice: u jednoj mljeveni orasi, u drugoj šećer. A što je za ručak? Provocirao je baku pitanjima dok bi po tjestenini rasipao slatka kristalna zrnca. Ja se nisam bunila na slatke dane, šufnudle s pekmezom i tjesteninu s orasima, drugih slatkiša ionako uglavnom nije bilo. Granatir marš: tjestenina sa skuhanim krumpirom, francuski krumpir: ploške kuhanog krumpira zapečene s kuhanim jajima i vrhnjem, ajnpren juha: moja noćna mora, juha i meso nedjeljom.

Kako sam mrzila ići u vrtić, uspjela bih namoliti baku da ostanem s njom doma pa smo skupa kuhale. Davala mi je zadatak miješanja zaprške. Sva njena jela imala su gotovo isti okus, prekuhano povrće i zaprška. Zabavljalo me puštati da zaprška skoro zagori pa zatim na brzinu spasiti stvar energičnim miješanjem. Tih dana jela su u okusu dobila i blago notu ugljena.

Ujutro bismo prvo otišle do dućana na ćošku, po kruh i vrećicu mlijeka. Baka je šporet naložila još prije mog ustajanja i sada bi mi na vrućoj plotni grijala šalicu mlijeka. Ponekad bih uz njega dobila krišku kruha s margarinom, ponekad s pekmezom, a vrlo često kruh je bio u mlijeku. Još ako bi se na njega uhvatila kožica, bilo je to nešto najodvratnije što sam mogla zamisliti. I dan danas mi se diže želudac na okus kožice s mlijeka.

Povrće je baka brala u vrtu. Iako smo živjeli u centru grada, iza kuće su se zaredale garaža, šupa i na kraju svega vrt. Bilo je to pravo duboko blokovsko dvorište, omeđeno visokim zidom skrivalo je svašta, i grmove ribizla od kojih se radio pekmez, finu breskvu i kajsiju negdje na sredini vrta, a na samom kraju šljiva koja bi davala plodove za one moje omiljene knedle. Čitavo djetinjstvo govorila sam kako ću u svojim svatovima jesti knedle od šljiva. Nikada nisam planirala kakvu ću imati vjenčanicu, u kojoj crkvi ću se udati, kakvo će biti slavlje. Jedino što sam znala bilo je da u najsvečanijem trenutku svog života želim jesti knedle sa šljivama.

Juha od paradajza

Ponekad bi baka i ja radile tjesteninu. Ona bi zamijesila tvrdo tijesto, a ja bih dobila zadatak istanjiti ga na mašini. Vrtjela sam malu metalnu ručku uživajući kako se gruda tijesta pretvara u duguljastu palačinku. Hvatala sam je rukom dok je polako izlazila između dva stisnuta valjka i ponovno je vraćala unutra. Tijesto bi svaki put bilo sve duže i duže. Ponekad je to bio kraj procesa, ovako razvučeno tijesto stavljale smo na vrelu plotnu i od njega pekle mlince. Gledala sam kako se pojavljuju mjehurići zraka, čekala hoće li puknuti, a zatim ga prekretala na drugu stranu. Mjehurići bi se tada pretvorili u crne izgorene fleke, a krhke pečene mlince slagale smo na hrpu koja je obično čekala nedjelju. Osim mlinaca radile smo i rezance. Kada bi se tijesto dovoljno stanjilo, kroz nekoliko valjanja razmaknula bi ona zube na valjcima i uskoro bi se počeli pojavljivati rezanci različitih veličina. Oni najširi bili su priprema za krpice sa zeljem, jedno od rijetkih slanih jela s tjesteninom, a oni najuži sušili bi se za nedjeljnu juhu. 

Juhe posebno nisam voljela. Jedina draga bila mi je juha od paradajza. Krajem ljeta brale su baka, teta i mama paradajz u vrtu i zatim kuhale sos koji je satima trebalo pasirati na drvenoj pasirki. Uvijek bih molila da i ja probam, no nakon par struganja gore dolje valjkom po metalnom situ brzo bi mi dojadilo. Iako nitko u našoj kući nije pio alkohol, sos se spremao u pivske boce. Imali smo u šupi ogromnu zalihu smeđih pivskih boca samo za to. Ponekad, kada bih imala sreće, dala mi je baka nešto tog soka i u čašu, bar ono najrjeđe s vrha. 

Iako je i juha od paradajza kuhana u uobičajenom bakinom stilu sa zaprškom, okus mi je bio odličan. 

Kada smo jednom prilikom mama i ja išle u Klaićevu bolnicu u Zagreb, na moj uobičajeni pregled i testiranje kod alergologa, mama me odvela u restoran. „Naruči što želiš“, velikodušno mi je dopustila. Pažljivo gledajući jelovnik odabrala sam juhu od paradajza. Mama me pokušala upozoriti: „Ali znaš to ti nije baš kao bakina juha“, no ja nisam mogla niti zamisliti kako bi juha od paradajza mogla biti loša. Sažaljivo me gledala kada je na stol stigla neka juha od industrijskog koncentrata, a ja u usta stavila prvu žlicu. 

Za moj trideseti rođendan poklonila mi je mama pasirku. Plastičnu, crvenu. Smijemo se dok mi priča kako je njena kolegica bila šokirana tim poklonom: „Kako ćeš kćeri pokloniti pasirku? Pa poklon treba biti osoban, ne nešto za rad.“ Ona ne zna koliko osobno doživljavam domaći sok od paradajza. I danas juhu od paradajza radim kao i moja baka, to i špinat na mlijeku su jedina jela u koja stavljam zapršku. U onom restoranu sam naučila da je glavna tajna te juhe krajem ljeta skuhati zrele i mirisne paradajze i spremiti miris i okus ljeta u boce.

Sipervjel, Žil (SUPERVIELLE, Jules), francuski pjesnik (Montevideo, 16. I. 1884 – Pariz, 17. V. 1960). Živio je naizmjenično u Francuskoj i Južnoj Americi. U početku objavljuje lirske pjesme u romantičarskoj tradiciji, poslije njeguje simbolistički izraz prožet panteističkim pogledom na svijet. Blizak je Rilkeu. Pisao je i romane i pripovijetke, istorijsku dramu i komedije. Prevodio Šekspira i Lorku. Zbirke pjesama: Gravitacije (Gravitations, 1925), Legende o svijetu (La fable du monde, 1938), Pjesme (Poèmes, 1946), Tragično tijelo (Le corps tragique, 1959).

Krleža posvećuje esej, neku vrstu nekrologa Supervielleu, iz čijih “pjesničkih usta zvone tople ljudske riječi utjehe” i koji decenijima nakon Rilkeove smrti staromodno njeguje rimovani polualeksandrinac “kao gotovo jedino sredstvo svoje instrumentacije”. Motivička, metrička i atmosferska srodnost s Rilkeom i Adyjem i ispovjedna lirska faktura uvjetuju prema Krleži izuzetnost Supervielleove pojave u postapollinairesknom krugu, od Cocteaua do Michauxa. Supervielle se kao pjesnik izvorne lirske vokacije trajno ispovijeda, i njegov solipsizam K. smatra dokazom da i u moderna vremena postoje pjesnici koji nisu zaboravili na posljednje ljudske stvari (Jules Supervielle. U spomen pjesnika 1840-1960, Vjesnik, 13. XI. 1960).

Ovu knjigu, “Gravitacije”, nećete vjerovati, kupio sam je 1968. godine u Sarajevu, u knjižari strane knjige. To je nekako u rano proljeće, a možda i u zimu, kad sam bio profesor matematike u Prvoj gimnaziji. Pjesmu “Matematika”, zapazio sam odmah kao matematičar i krenuo da je prevodim. Bio je to ozbiljan posao, ali čitalac procjenjuje da li djelo vrijedi. Tada sam pisao ekavski. 

Žil Sipervjel MATEMATIKA

Četrdesetoro u jednoj učioni
Crna tabla i njen trougao
Veliki krug okleva i ne čuje
Njegov centar ko bubanj dobuje

Slova bez doma i bez reči
U očekivanju što ječi

Čvrst grudobran jednoga trapeza
Jedan glas treperi ko lepeza
I problem strašan i slep
Uvija se i grize svoj rep

Krak jednog ugla se otvara.
Je li to pas? Je li to vučica?

I sve cifre ovoga sveta
Sav taj insektarij što se seljaka
I što se pred mravinjakom sreta
Pod nepomičnim očima dečaka. 

Preveo Ranko Risojević 

Boris Maruna: Bilo je lakše voljeti te iz daljine, Matica hrvatska, Zagreb 1996.

Premda ćete ovu knjigu pronaći u zagrebačkim antikvarijatima, a nedavno se još poneki njezin primjerak mogao naći i na pultu knjižare Matice hrvatske, u istoimenoj ulici u Zagrebu, ona je, ta knjiga, rijetka dragocjenost. Načinjena na samom kraju jednoga od naših ratova, u nakladnika specijaliziranog za okamenjene knjige i autore, pogodne za domoljubne regale i za dekorativne police pri snimanju HRT-ovih priloga iz kulture, ova knjiga ostaje izuzetak. Dobro dizajnirana, tiskana na visokokvalitetnom papiru i u ograničenom broju numeriranih primjeraka, bila je i bibliofilsko, i šmekersko izdanje po mjeri svoga autora i njegovih estetskih i etičkih nazora. Knjiga koja će obilježiti jedan lirski i čitateljski naraštaj, i jednu epohu u čitateljskom iskustvu ovoga njezinog posjednika.

Naslov knjige i istoimene pjesme u svijesti njezine publike, odgojene i školovane u socijalističkoj Jugoslaviji, na čitankama i lektirama onoga svijeta u kojem nije bilo Marune, snažno je asocirao na pjesmu “Strepnja”, koja se napamet učila, kojom su se kitili djevojački spomenari, kojoj su posvećivane školske zadaće i maturski radovi, a započinjala je ovako: “Ne, nemoj mi prići/ Hoću izdaleka/ da volim i želim tvoja oka dva./ Jer sreća je lepa samo dok se čeka,/ dok od sebe samo nagoveštaj da.” Marunina, pak, pjesma, uz posvetu “za Bernadette”, cijela ide ovako: “Bilo je lakše voljeti te iz daljine,/ Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava/ Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao/ Ona pamćenja što se nisu uklapala/ U rečenične nizove čežnje:/ Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi./ Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub/ Otvorenu ranu, čekićanje živaca, živo meso besmisla/ Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja/ Kao pred kakvim istinskim proglasom/ Propasti./ A nekad je ljubav bila čist i doslovan/ Doživljaj samoće./ Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje/ Kao morska trava pokretana valovima./ Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći/ Svijet bez zbilje ali svoj i konačan/ Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana/ I ja u dimu lule za šankom dalekih mora/ Što nas dijele u svakom času admiral/ Svojih priviđenja.”

Rekao sam mu, Borisu, te godine vedro, dok smo stajali zagledani u njegovu publiku: “Znaš li na koga ta pjesma njih asocira?” Svratio je sumnjičavo pogled, znajući da je neki pasjaluk u pitanju. “Na Desanku Maksimović!”, rekoh, “i ne nemoj mi prići”. Dočekao me je nizom vedrih psovki i poslije je, godinama, naokolo prepričavao što sam mu rekao, na što bi me njegovi sugovornici počinjali ogovarati. “Ali u pravu je!”, prekidao bi ih, vragolasto, Maruna. Razumjevši vrlo dobro o čemu govorimo, i otkud njegovim površnim adorantima njihova otužna asocijacija.

Pjesma je, međutim, bila veličanstvena. Toliko i tako da se o njoj nije dalo lako govoriti drukčije nego ruganjem. Moglo se to s Borisom Marunom, jer bio je on takav, slobodan. A ta pjesma, otpočetka čitatelj ne može znati, kome se lirski subjekt obraća. Bernadette ili kojoj drugoj ženi, ili onoj čije se ime u pjesmi niti ne spomene. Hrvatskoj, dakle. Svaka riječ u njoj izgovorena, svaki stih pjesme, može se odnositi i na jednu, i na drugu. A na neki čudan način se i odnosi. Nije riječ o igri i varki, nego o dvostruko kodiranoj poruci. I o dvosmjernoj metafori, u kojoj ne znaš je li A metafora onog što je B, ili je B metafora onog što je A. Ili se radi o metafori koja stalno luta od A do B. Pa tako uopće nije metafora.

Najjače svaki put udara ovo: “A nekad je ljubav bila čist i doslovan/ Doživljaj samoće.” Voljena iz daleka, Hrvatska. I samoća u kojoj se spokojno živi za one jednom u životu, možda, doživljene, idealne ljubavi, koja ti je omogućavala da dugo samuješ s onom koju voliš. O tome je, dakle, Marunina pjesma.

Knjiga s njom u naslovu objavljena je u šestoj godini njegova novog života u Hrvatskoj. U tom je vremenu vedro, lako i slobodno prošao put od oduševljenog podržavatelja do onog tko javno govori i priznaje da se idealizirajući Hrvatsku malo zajebao. Ovu riječ, ružnu i hrđavu, kao limenka pokraj puta, Maruna je slasno i oduševljeno izgovarao, ne zazirući od psovke ni u pjesmi, ni u razgovoru o sakralnim i profanim svetinjama. Tada je, dakle, već 1996. bio svjestan da je bilo lakše voljeti te iz daljine. Ali to nipošto nije obesmislilo ni njegovu emigraciju, ni tu ljubav. Ili to voljenje nečega tako apstraktnog kao što je domovina. Nečega što konkretno biva najčešće i samo – iz daljine. U Maruninom smislu to imalo je smisla.

Ovog je 13. travnja prošlo osamdeset i pet godina od rođenja Borisa Marune. Hodite u antikvarijate, potražite ovu knjigu u čast i slavu njegovu.

FAK

Ne znam je li to bilo 13. ili 14. svibnja 2000, ali jednog od ta dva dana jest. U kafiću Voodoo u Osijeku, održan je prvi FAK. Sudjelovao je književni naraštaj koji je stasavao u posljednjem desetljeću socijalizma, ali je sudjelovao i Boris Maruna. Lokotar ga je, kao iskusnog čovjeka, upitao kako se otimaju zrakoplovi. Boris je brzo odgovorio: “Njihovo je otimanje uvijek problematično. Hrvati to rade tako da odu u supermarket, kupe rajngle, teške lonce, glinu, malo žice i naprave bombu. I onda završe u federalnom zatvoru u New Yorku. Ne znam koliko među vama ima tvrdih glava, ali ne vjerujem da to može koristiti u svijetu u kojem živimo.” Mnogo je u Voodoou bilo publike, mnogo mladeži. Poslije su se kojekakvi bavili demontiranjem FAK-a, upravo kao da demontiraju pakleni stroj. Borisa Marunu su prešutjeli. Ni njima, ni Račanovom kulturministru, Maruna se nije uklapao u diskvalifikacijski narativ.

Admiral

Zaključuje lirski subjekt o sebi: “Admiral/ Svojih priviđenja.” Tako i jest, bez obzira na to riječ li je o ženi ili o Hrvatskoj! Ali o čemu god se radilo, Boris Maruna nije tmuran, ni mračan. Njegova rezignacija je vedra, psovačka i frajerska. On je poput lika u najčuvenijem Godardovom filmu, čovjeka koji se, čini mi se, zvao Michel Poiccard, koji umire tako što samome sebi u širokom zamahu ruke zaklopi mrtve oči. Doista, admiral svojih priviđenja!