Ivančica Đerić: Milost za apatride, Fraktura, Zaprešić 2025.

Rođena 1969. u Prijedoru, u Zagrebu je završila Fakultet političkih znanosti, da bi se za rata, kao i deseci tisuća ljudi iz Bosne i Hercegovine našla u prekooceanskom izbjeglištvu. Iz Toronta, gdje radi u informatičkoj industriji, nikad se nije vratila. Posjećuje povremeno stari kraj, u govoru konzervirani su joj neki zastarjeli izrazi, te naglasci i intonacije prethodnoga svijeta, ali, za razliku od mnogih, jezikom i dalje savršeno vlada. Od 2003. s ove strane velikog mora objavljuje romane i knjige pjesama, premda je prvu poetsku knjigu objavila još 1991.

“Milost za apatride” nije klasična knjiga izabranih pjesama, kakve se obično na kraju objavljuju, ili na životnim i stvaralačkim raskrsnicama, kada se svode računi i zajednici čitajućih prilaže se cjelina svoga rada. “Milost za apatride” naprosto je redovita knjiga jedne apartne pjesnikinje, u kojoj je sadržan njezin opsesivni tematski inventar. Premda su u njoj pjesme iz prethodnih knjiga, nije to autoričina osobna antologija.

Ivančica Đerić jedna je od danas razmjerno malobrojnih pjesnikinja ili pjesnika koji se u nas uopće služe rimom i precizno ritmiziranim stihom. Njezina je rima u pravilu ironično i gorko-ironično intonirana, stih katkad ima daleki, ali jasni prizvuk rapa i hip-hopa, njezina je pjesma katkad litanija, narodna i narodska žalopojka, pučki spjev u kojemu se impostira kolektivni glas, glas kora, koji nad tragedijama bezimenih glavnih junaka nastupa kao glas sudbine ili kao glas neke konačne zajedničke istine.

Svijet koji, naročito u posljednjih nekoliko zbirki, postavlja i oblikuje Ivančica Đerić podsjeća na emigrantski i gastarbajterski kosmos koji je svojim crtačkim djelom oblikovao Drago Trumbetaš, kao vjerojatno i najupečatljiviju i najcjelovitiju umjetničku interpretaciju naše dvadesetostoljetne emigracije. Razlika je, naravno, generacijska, a razlika je i u tome što je Trumbetašev naivizam u velikoj mjeri bio spontan, dok je u slučaju Ivančice Đerić riječ o potpuno samosvjesnoj konstrukciji. Ovako to, recimo, zvuči u dužoj pjesmi “Nek’ partija zapjenuša”: “Kada je umrla mama, moj tata bi skuhao grah,/ nasjekao bi pogaču, jeo, pa igrao šah,/ tamo u onoj sobi, koje odavno nema,/ u lavirintima sjećanja, s mirisom onog džema/ koji se kuhao u jesen, i koji je bio od šljiva,/ pojedeš kašiku ovog, i bićeš sto godina živa,/ i bješe to tamna kašika, puna kuhanog voća,/ iz koje po svemu je curila nepregledna samoća,/ iz koje sam gorke okuse skrivala tom slatkoćom,/ a onda bi zima naišla, ljudožderskom hladnoćom,/ i tata bi stalno govorio, topliju robu obuci,/ a s one planine Kozare dopirali su zvuci/ koji su mene sjećali da duhova negdje ima,/ da mi je mati mrtva, i da je ona s njima”.

Upitate li AI za riječ apatrid, ona će vam reći da je to osoba bez državljanstva, koja nema formalno-pravnu pripadnost nekoj državi, da bi zatim ušla u pravno-administrativne potankosti ovako shvaćenog pojma. Kao srodne pojmove, AI će apatridu pridružiti bipatrida, osobu s dvojnim državljanstvom, i polipatrida, osobu s višestrukim državljanstvom. Međutim, u književnosti, ali i u običnom, svakodnevnom govoru riječ apatrid znači nešto posve drugo. Obezdomovljeno, protjerano ili izbjeglo, svojoj kući nikad povraćeno čeljade, koje je za drugog života stjecalo druge zavičaje, ali nikad ih nije sasvim steklo, jer tko nije odlazio od kuće svojom voljom nego tuđom silom, taj drugog zavičaja nije mogao sresti; e to je u književnosti najčešće apatrid. I to je apatrid u svakodnevnom govoru. Naravno, u nas postoji značenje ove riječi iz nacional-fašističkog i obavještajno-podzemnog argoa: to je netko to nije Hrvat po njihovoj mjeri, nego je apatrid ili Jugoslaven. Što je, opet, isto kao, u istom žargonu, Židov ili Srbin u vrijeme NDH. No, poanta je ova: apatrid je u pravno-administrativnom smislu osoba bez papira ijedne države, dok je apatrid u književnom i u svakodnevnom značenju riječi osoba s urednim papirima barem jedne, ako ne i više država.

Ivančica Đerić kanadska je i bosanskohercegovačka, a možda i još nečija državljanka, to ne znam, jer je nisam imao prilike upitati. Ali temeljito je obezdomovljena i srođena s mnogim obezdomovljenim svjetovima. Ovako ona o tome u kratkoj poemi “Milost za apatride, oni su ljudska bića”, koji bi mogao izvikati i odjaukati neki stvarno dobar glumac za zvučno izdanje u Book&Zvook, na samom kraju pjesme: “Apatride je život raznio/ kao što dah raznese maslačak,/ apatridi su onaj mačak/ kojeg niko ne hrani/ a koji se vazda oko nogu mota,/ njima i nije preostalo mnogo od života,/ od tolike odbačenosti, dužine vječnosti, kakvoće tečnosti,/ koja sve nosi u slivnik,/ apatridi su onaj količnik/ koji dobiješ kada čovjeka podijeliš na pola,/ kao da je komad salame nasred stola,/ oni su vijest koja je nezanimljiva za dnevnik,/ oni nemaju doma,/ njima žele da im se slome kola,/ i na rubu su loma,/ dok žive na svakom kontinentu,/ u lijepim kućama pred kojima blista lijepo cvijeće,/ apatridi recikliraju boce, plaćaju poreze,/ i četvrtkom iznose smeće,/ dok poput njega smrde na sjetu/ kao Tom i Džeri iz Diznijevog crtića/ (koji su gledali u osnovnoj školi),/ a ipak, nisu mačka i miš, nego ljudska bića,/ ljudska bića za koja nema ko da moli/ i kojih se svi stide,/ zato/ neka i oni milost vide,/ milost za apatride/ milost za apatride/ milost za apatride.”

Da, naravno, onima koji ne razumiju neka bude po volji: Tom i Jerry nisu Disneyev crtić. Nisu, osim za apatride. Njima je svaki crtani film iz djetinjstva Disneyev. Za one, pak, koji razumiju, valja reći da je knjiga Ivančice Đerić ona vrsta maloga kulturološkog i književnog čuda, kakva je u prethodnoj knjiškoj i književnoj sezoni bila “Ja se zovem lidija deduš”. Od istog je komada ženske ljudskovine načinjena, od istih bi čitatelja mogla biti slavljena i od istih nečitatelja popljuvana. Odredite se koji ste, pa čitajte Ivančicu Đerić ili, pak, jok!

Ratovi prave novce, u ratu žrtvuješ ovce

Naslov je ovo meni najdraže, a i najduže poeme u knjizi, koja započinje ovako, i do kraja teče u ritmu bas bubnja i boli: “Moj djeda se zvao Vukola,/ zaklan je zelen k’o rukola,/ kraj onih limskih obala,/ sa dvadeset osam godina,/ ja nikad nisam probala/ da u tu rijeku uskočim,/ da u njoj išta preplivam,/ da u njoj ikad prebivam,/ to bješe rijeka zlobnica,/ to bješe rijeka grobnica,/ tom vodom ode Vukola,/ moj djeda nikad upoznat./// Ponekad ipak navrati/ da mi svoj nauk uputi,/ k’o oni jaki jablani/ da me od patnje zakloni,/ da me spasi od uroka/ i sudbe i njezinih uzroka,/ da mi o ljudima objasni/ zašto su nekad napasni,/ i zašto dobrota zakasni,/ i zašto u vječite ratove/ odlaze tolike armije/ u kojima buduće djedove/ rasporede u redove,/ pa ih bez milosti žrtvuju,/ i nevažno je što mrtvuju/ kad moraš novce praviti,/ kad moraš novac slaviti”. I onda dugo, dugo, sve do kraja, koji ide ovako: “Tako mi kaže Vukola,/ moj djeda nikad upoznat, to moje srce jedino/ zakopano pod ledinom.” Moćno, fakat!

Pomfrit

Kuća sporo napreduje. Preko ljeta su tata, njegov brat Marijan i jedan stari majstor napravili krov. Majstor je sjedio, prestar za kretanje, i objašnjavao im kako da slože komplicirano drveno krovište. Oni kroje grede, slažu rogove i vjenčanice, poslije mjere brodski pod, pričvršćuju ga na strop i do jeseni kuća je zatvorena. Iako se još ne možemo preseliti, u središnju prostoriju potkrovlja stavljaju štednjak na plin. Iz daruvarske kasarne su dobili dva rashodovana metalna vojnička kreveta. Polako skupljaju stari namještaj kojeg se drugi rješavaju ne bi li opremili kuću bar za prvu ruku. U tim metalnim krevetima spavat ćemo idućih desetak godina.

Za sada sav sakupljeni namještaj stoji u toj improviziranoj kuhinji. Ostatak kuće je prazan, nema podova, u prizemlju hodamo preko nekih dasaka kao preko mostova dok ne dosegnemo stepenice za potkrovlje.

Kada padne prvi snijeg, odlazimo u voćnjak iza kuće sanjkati se do iznemoglosti, dok prsti ne otvrdnu od hladnoće i počnu peći. Sestra i ja i dvije susjede s kojima ćemo dijeliti ostatak odrastanja. Za hlače se lijepe grude snijega, padamo sa sanjki, zabijamo se u snježne nanose.

Kada potpuno promrzle dolazimo u nedovršenu kuću, mama nas ušuška u jedan od onih kreveta, pod perine njene bake i zatim nestrpljivo čekamo da ispeče zdjelu pomfrita. Zdjela mi izgleda ogromna i samo je za nas. Jedemo iz nje, masnim prstima hvatajući vruće krumpiriće.

I dan danas se pomfrita koji smo jele te zime sjećam kao nečeg najfinijeg u životu. Pomfrita koji je bio dovoljan da nezavršena hladna kuća postane dom.

Sarma

Zaljubljena sam, svaki dan pišem pisma, telefoniram od susjeda jer oni imaju telefon. Nakon kojih mjesec-dva dana Emir prvi puta dolazi u Daruvar. Pristojan student elektrotehnike, i da me danas netko pita da ga opišem u jednoj rečenici, rekla bih pametan i dobar.

Dočekujem ga na željezničkom kolodvoru, komentiramo kako je Banova Jaruga najgluplje mjesto na svijetu za provesti sat vremena, šećemo gradom. Oko podne krećemo do mene doma, na ručak. Tata ga je već ranije upoznao u Zagrebu, mama će danas. Sjedamo za stol, nas pet i on, mama pred nas stavlja sarme. A od čega su sarme? sramežljivo pita Emir. “a od svinjetine i junetine”, odgovara mama naslućujući problem. “Nećete se naljutit, ali ja to ne jedem“, ispričava se moj zgodni dečko. Mami je neugodno kao da je namjerno nešto krivo napravila. Dok mi razvlačimo meso i kupus, pred njim je u tanjuru hrpica pire krumpira.

Kasnije, nakon što sam ga otpratila na vlak za Zagreb, to kao šalu prepričavam baki. Šokira me njena reakcija: “Ne možeš to, pusti ga, nije on naš.” Neke grozne riječi izlaze iz nje i ja je u tom trenutku ne poznam.

Nisam ga željela pustiti, na bakinu radost on je pustio mene. Ugušila su ga sva ona moja svakodnevna pisma i očekivanja.

Godinama kasnije piše mi moj prvi dečko: “Zamisli, bio sam na razgovoru za posao i čovjek me pita od kuda sam. Ja kažem iz Daruvara, a on meni, o, ja sam hodao s jednom curom iz Daruvara, s kćerkom profesora Previća. I ja sam hodao s njom, odgovara ovaj.” Nije dobio posao.

Nebojša Lujanović, Jošuino drvo, Fraktura, Zaprešić 2025.

Knjige nerijetko povezujem s mjestima gdje su pronađene, kupljene, poklonjene, dobivene, i naposljetku ukradene. Ove posljednje bile su zapravo spašene od čamotna života i dosade. I biva tako da knjiga pored piščeve priče, ima i svoju vlastitu, pričinu priču, onu u koju je pronalazač sasvim slučajno zaodijeva. Ova, koja mi stoji na polici odmah do Biblije, i dizajnom podsjeća da je čovjek deblo, pronađena je na donjoj polici knjižare Morpurgo u Splitu. Dizajn Ivana Stanišića, pronašao je mene, dok se u pamet, kao grana lisnata, uvlačila rečenica Ivana Lovrenovića; „Odavno nismo čuli takav književni glas, koji se ne boji govoriti o dobroti, o ljepoti, o smislu, o vjeri, o zlu.“  (autorska stranica Ivana Lovrenovića).

Morpurgina je knjižara kultno mjesto, utjecalo na kulturu čitanja, tako je o njoj u znanstvenoj studiji pisala Nada Topić. I nije mi samo zbog toga posebna, ta knjižara koja nosi ime po čovjeku kojem odavno ne pripada, nego jer priča pamti sve dobro što je odnjegovala u ljudima. I cijela kulisa Narodnog trga, tu u omiljenom dijelu Splita, malog privatnog kozmosa, u kojem se spajaju ljubav prema moru i djetinja zatravljenost čudima. Uspomene, kako smo liječili naše astme, bronhitise, slomljena srca, pa bi se iz srca Bosne, preko Livna spuštali do mora, Kaštela, Trogira, Splita, i bivalo bi nam bolje. Čovjek i kad ide naprijed, trči zapravo za uspomenama. Hodočasti im. Odmah u blizini, na uglu je palača Ciprijani, građena za Čubrijana Žaninovića iz roda livanjskih Berislavića, i reljef Antuna Pustinjaka u prirodnoj veličini, i lik donatora, manjeg od makova zrna. Čovjek je ništica pored tolike svetosti, srednjovjekovna je retorika. I još jedna rijetkost, lijepe heksafore, elementi sakralne arhitekture, ugrađene u profanu zgradu. I odmah u blizini, draga žena s vagom, koja mjeri koliko težite u visinu. Možda manje i od Ciprijanija. Dakle, tu, gdje se isprepliću nanosi povijesti, secesijska pročelja, romanika i gotika, šarenilo turista, meni je izraslo, s dna police Jošuino drvo. Od autora koji je mladica iz posječenog debla, iz Bosne. Živi i radi u Splitu.

Vremenom, Split mi je postajao manji od Grgurova palca, a sad, uz Jošuino drvo je opet velik kao djetinjstvo, kao onaj davnašnji, sa naslagama povijesti, šarenilom pazara, trajektima u luci. S ovakvom knjigom u knjižarama, nije tek lijepa turistička razglednica. 

Njen autor kroz zapise, crtice i sjećanja provodi čitatelja kroz sveta mjesta u Svetoj zemlji i promišlja o naravi zla, smrti, ponovnog rađanja, i konačno mira. Kao hodočasnik, u potrazi za Bogom, i za odgovorima, što poslije ništavila? Što sa zlom i nepravdom? Pred nama se razastire karta Svete zemlje korakom hodočasnika, koji prelazi zahtjevne dionice poniranja u sebe, kroz cjeline: ništavilo, zlo, rođenje, mir, u susretu sa mjestima iz Isusova života, djelovanja, i smrti. Od Jeruzalema, preko Galileje, sve do pustinje, i natrag. I Bosna, posvuda. 

Cijeli je put zapravo maraton, posvećen prijateljici V. koja boluje od teške bolesti. Nju nagriza teško zlo. Tako kaže, i trči taj maraton za nju, za njenu borbu, najteži od svih maratona je baš taj jeruzalemski. Teži je još samo prelazak duhovnih dionica, susret s tuđim i svojim mukama i zlom, s pustošenjem i nestankom njegova zavičaja podno gučegorskog samostana. Prošlo ratno zlo koje je protutnjalo njegovim selom B., i još tinja u ljudima.

Sve to, kao križ, pronosi sa sobom kroz Svetu zemlju, dok upoznaje mjesta Isusove muke i ostavljenosti, mjesta muke današnjih Palestinaca, i nosi svoju prijateljicu kroz natpis na prsima: Ne daj se V. Ona trči svoj najteži životni maraton. Na cilju je smrt. I nakon prvotnog njegova šoka, ljutnje, na sve se spustio mir. Jer upravo V. mu je dala odgovor na pitanje za kojim je svo vrijeme trčao. Prisjeća se njihova zadnjeg susreta, i tad mu je izgledala smrtno loše, on je mucao o svojim idejama, za knjigu, istraživanje, maraton, a ona ga obodrila riječima: “Što čekaš, živi. Ja sam živjela kao da imam dvadeset života, a sad nemam ni ovaj jedan”.

Čovjek se može rađati usred života, i to više puta. To je shvatio. I to je čudo koje je tražio. Za V., za sebe, i sve svoje, i za mrtve zavičaje. I kad bi se, kao kod Andrića podvukla crta, i zapisalo sve što je ostalo iza života, iza V., je ostalo to čudo. Ta spoznaja. Da može se, i mora usred života rađati. Kao što čovjek umire, i tone u glib, u muku, u ništavilo, i to za života, isto tako može se i preporađati. Samo što, mora se za to i potruditi. Baš kao stare masline u Getsemaniju što rađaju nove mladice. „Na mladim granama koje izbijaju vidim nadu i ideju. O drugom svijetu. O drugom ja. Na mjestu debla, vidim čovjeka.“ 

Čovjek je deblo s ožiljcima, a unutar godova, vidljivih mjernih jedinica, postoji čudo među čudima, da se nanovo oživljavalo, ustajalo, padalo, umiralo, pa oživljavalo. Koliko godova nosimo u sebi, i koliko se puta rodimo usred života, to je ljepota dijaloga s ovom knjigom. Jesmo li i živi? 

Štivo u koje se lako uranja, jer strpljenje i disciplina autora, maratonca, pisca, znanstvenika, rađa lakoću. Obiluje književnim, muzičkim, filozofskim referencama, uživljava se u biblijski tekst. Opisuje što zatiče, od odnosa među Palestincima i Izraelcima, od zatrovanosti, do otvorenosti i šarolikosti života, i sve to zahvaća unutarnjim okom i svijetom iz kojeg je ponikao. U jednom trenutku ste na Gori blaženstava, u crkvi sa otvorenim prozorima, u rečenicama lijepim kao priroda, i gledate svijet autorovim očima: „Jednostavne plohe s izduženim otvorima koji gledaju na sve strane crkve. I uokviruju pogled s gore. Komad gorskog zelenila; dio palme ili grane čempresa; rijetko grmlje; plavetnilo ili dio oblaka; u daljini jezero… svaki je od tih otvora drugačiji. Ti su prazni prozori, opet, na kraju, umjetnička djela. Oni su freske koje prikazuju živi svijet oko nas. Oni najljepše od njega.“

A onda, u drugom trenutku, oko se nutrini okreće, i gledate kroz prozore njegova djetinjstva, i vidite druga umjetnička djela, žive ljude,  gučegorske žene, i njihove bockane ruke, tatuaže, zapise križićima protiv zla. I on se pita: može li se tako i pisanjem spasavati od zla u ljudima. Čitatelj se možda zapita može li se tako i čitanjem lišavati korova vlastita zla.

Ova knjiga, miri vas sa samim sobom, lakše se zagledati u dno svoga zdenca, jer nismo sami u svojim ranjivostima, zlopamćenjima, ljubomorama, jednako kao što nismo sami u dobroti, želji za mirom, pripadanjem, cjelovitim životom.

Pita se i što je čovjeku potrebno učiniti da se usred čuda zatekne, što jedan život čini dovršenim, ili što neki život čini vrijednim življenja. „Što ako je čovjeku dano i zapisano mnogo manje… možda bi trebao posaditi stablo, zagrliti brata, ohrabriti dijete, poljubiti ženu… je li to malo? Je li to baš tako malo? Ili najviše?!“

I radost je novo rođenje koje traži usred života. Još jedan god u životu stabla. S tim mislima uvodi nas u armensku crkvu svetog Jakova, opisuje, bocka plave mozaike „ostavljam plave mozaike armenske crkve iza sebe i biram vedrinu. Vedrina je pritajena radost koja je u ravnoteži sa samim sobom.“ 

Sve svoje nosi sa sobom, intimni vademecum, momente, sjećanja, obiteljske memorabilije, davne riječi didove poput vela-avle, halaliti, kućni jezik, koji ga je oblikovao i učinio današnjim čovjekom. Uz njega je i kućna nenapisana biblija, skup pouka, mudrosti, izreka koje u sebi čuvaju neki viši sveti red, poput riječi grijota ili insan.

U jednoj smo sekvenci s njim u pustinji, u rijetkim momentima kad se čudo dogodi, kad pustinja zazeleni, nakon kiša u veljači, a već u sljedećoj sa ocem u Bosni, koji njeguje šljive i stari orah, a zemlja zauzvrat njega njeguje, i pisac ide korak dalje, i pita se tko će nas odgajati ovako od zemlje otuđene, kad izostane njena lekcija „da je život vrijedan i kad uzima, a ne samo kad daje?“

Čovjek ode na kraj svijeta, da bi se dublje u sebe zagledao. Čovjek ode u srce sukoba, religija, naroda, svjetonazora, i jer mora razriješiti onaj svoj unutarnji, zbog kojeg ga ova tema i ne pušta, jer ga na Bosnu podsjeća. „To je nešto kao Bosna, samo veće“ zaključio bi njegov otac. 

Pisac salazi nad vlastite ambise. 

U svetoj zemlji, i u svetom gradu prati ga evanđelje po Majci, nenapisano, proživljeno, skup blaženstava poput ovoga – „prva riječ ujutro nek ti bude hvala… ne pomišljaj na ono što nemaš, nego na ono što imaš.“

Važna mjesta prve kršćanske zajednice koje je prekrio zaborav i ništavilo, poput Kafarnauma, koji je sravnjen u potresima, ali je zahvaljujući predaji, i pisanoj riječi, pobijedio ništavilo, ili crkve u Tabghi, koja je rušena nebrojeno puta, pa ipak zahvaljujući travi i zaboravu, sačuvani su prvi podni mozaici sa cjelokupnom florom i faunom Genezaretskog jezera, i novim su životom zaživjeli. I njegovo je pisanje na tragu pobjede nad ništavilom. Riječi koje stvaraju. Imaju moć. Nasuprot razornoj moći ništenja. Spašava li napisano od ništavila, od preuranjene i konačne smrti intimne zavičaje?

Paralelno teku misli o vremenu koje gura Boga u „ništavilo“ novim religioznim nacionalizmom, i nasuprot njega stavlja riječi čovjeka, fra Ivana Šarčevića. Ta nulta tačka napuštanja Boga, njegove ostavljenosti od strane čovjeka, može biti polazište za novo. Suočavanje sa samim sobom i religijom bez Boga, smrću božanskoga, može biti početak potrage. 

I još samo jedan, lijep zapis iz Tabge, crkve umnoženja kruha, „ Koja bi to bila gozba na kojoj bi se okupili ljudi siti pravde, ljudskosti i ljubavi…I koja bi bila nesreća takvo nešto zamišljati i biti proglašen ludim, mahnitim…“

Posve je prirodno čitati Jošuino drvo na ulazu u Dioklecijanovu palaču, i nositi svoju, intimnu Bosnu posvuda, spašavati je od zaborava, prepoznavati je u Ciprijanijevoj loži, kao što i Nebojša svoju pronosi sve do Jeruzalema, i dalje, sve do srca pustinje. Okružena kamenim palimpsestima Splita, čitajući, osjetim da čovjek je palimpsest, ispod naslaga vlastite kože, koža je predaka, i on piše po već ispisanom tekstu. Čovjek je i kofer, na svakom svom putu, maratonu, hodočašću, sam sebe nosi, i otvara, pakuje i raspakiva stare lomove, tragedije, osjećaje, zle memorije. U koferu nosi sebe, i u sebi sve svoje. Gdje prestaje njihovo, a počinje naše. Postoji li razdjelnica, postoji li mogućnost novoga. Zamjećujemo li čudo kad pored nas zastane. 

Čudo se manifestuje kao spoznaja da se moguće u životu nanovo roditi, čudo je i ta potraga za božanskim do nakraj svijeta, a otkriva se u svakodnevici, u vedrini, umjetnosti, sjećanjima, u životu. Život je čudo, ljudi su čudo, susreti su čudo. 

Jošuino drvo je snažna i nježna knjiga, zapis protiv zla i ništavila, nenametljiva, i suptilna, maratonski ustrajna da sačuva čitatelja od vlastita zla. Čudo, ukratko.

(ILI: KAKO SE PISALA „MLADA“ POEZIJA SREDINOM PROŠLOG VIJEKA)

Kada čovjek preseljava iz jednog stana u drugi može svašta otkriti i često naći ono što je uzalud decenijama tražio. U to sam se uvjerio ovih dana.

Mada sam hiljade knjiga ostavio u svojim legatima i darivao nekim bibliotekama, one koje su mi posebno drage ljubomorno sam čuvao. To se naročino odnosi na prve zbirke pjesama pisaca s područja bivše Jugoslavije, objavljene početkom prve polovine prošlog vijeka. Te obimom i formatom tanke i male knjige, iz kojih sam spoznavao kako izgleda savremena poezija, imale su posebno mjesto u mojoj kućnoj biblioteci. O nekima od njih pisao sam na „Ajfelovom mostu“, a neke sam uporno tražio, ali bez uspjeha. Kada su nedavno ispražnjavane police u mom doskorašnjem stanu, naprosto su vaskrsle tri knjižice koje su čamile iza uredno poređanih debljih tomova. O njima ovdje želim da kažem poneku rečenicu.

„Crne naranče“ Veselka Koromana (rođen 1934, preselio u svoje djelo 7. januara ove godine), knjižicu kvadratnog formata, objavio je sarajevski „Veselin Masleša“ 1965. Urednik je bio Izet Sarajlić. U zbirku koja ima 56 numerisanih stranica uvršteno je tek dvadesetak pjesama razvrstanih u četiri ciklusa.

Evo pjesme koja je dala naslov cijeloj zbirci:

Veselko Koroman

CRNE NARANČE

Vraćam se: mirišu sijena s onu stranu mora
vabe svilu: visoke grozdove nalijevaju
Vraćam se: o moja sniježna glavo
pjegavi polip u noći kako tužno namiguje

U torbi mi crna naranča
i svježe oči mamine

Vraćam se: ko malo zrnja u lijetu
na gluhu neku promaju

Pertle su mi zmije rumene

Kasim Deraković (Doboj, 1935 – 1990) bio je vrlo popularan među čitaocima i mladim piscima pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Njegovu pjesmu „Crni ples“ recitovali su mnogi na književnim večerima, okupljanjima mladih, u kafanama. „Ne postoje za nas devojke ni ruže,/ noći nam crnom maramom mašu, / sad njene usne s mesecom plešu/ dok ja osamljen zurim u čašu…“

Poslije objavljivanja pjesama u mnogim jugoslovenskim listovima i časopisima, banjalučki časopis „Korijen“ objavio je 1958. godine njegovu prvu zbirku „Trave na asfaltu“. Čitaocu su ponuđene 34 pjesme, razdijeljene u tri ciklusa – „Osmeh granja“, „Trave na asfaltu“ i „Ruža spasa“. Bila je to šesta knjiga u biblioteci „Izvor“, a za izdavača je potpisan tada mladi prozni pisac, potonji novinar i urednik na Televiziji Sarajevo  Dobrota Lošić. Prethodna vlasnica knjige koju nedavno pronađoh u svojoj biblioteci bila je Selma Filipović, koja je na više stranica ostavila svoje zabilješke.

Pošto je pjesma „Crni ples“ poprilično duga, i ovdje prepisujem onu koja je dala naslov zbirci:

Kasim Deraković

TRAVE NA ASFALTU

Pošaljite mi dobru jutarnju livadu zavičaja
kad je od rose i neba blistava sva i rumena
Da raspem asfaltom trave i za reke sjaja
da ušća budu oči velegradskih žena

Doplovite u luke sivila jezera žarkih sutona
i šiknite na sve strane ko krv iz vodoskoka vena
nek pred tom lepotom bleda svetla neona
oslepe zauvek zauvek oslepe postiđena

Dobro bi bilo posaditi aleje ozvezdane
jer krovovi visoki ovde siluju dlan neba
Zelenog i plavog plavog i zelenog u ove dane
ko hleba nasušnog svetu ovom treba.

Nešto obimniju pjesničku zbirku „Bele molitve“ (72 stranice) objavila je sarajevska „Svjetlost“ 1961. godine. Autor Velimir Milošević (1937 – 2007), urednik Muris Idrizović. Među koricama je dvadesetak pjesama, među kojima je više dužih.  Iz kratke bilješke o pjesniku saznajemo da je rođen u Verićima kod Peći i da je prije ove, zajedno sa S. Šantićem i M. Milinovićem, objavio zbirku „Ispod granja i zvijezda“.

Kada se u Sarajevu i među njegovim prijateljima i znancima spomene ime Velimira Velje Miloševića, onda se pominju i imena nekih sarajevikih kafana („Istre“, na primjer, kojoj je posvetio poemu) i njegov boemski život. Drugi će se sjetiti one čuvene pjesme za najmlađe „Deca su vojska najjača“. Njegov književni opus je bogat, njegovu poeziju voljeli su i vole i stariji i najmlađi.

Evo kraćeg odlomka iz njegove uvodne pjesme:

Velimir Milošević

PESNICI

Pesnici
osuđenici na vatru

vitezovi okovani
u žice bora čeločelenki

anđeli zarobljeni
u zemljama pod rebrima

piju iz vrčeva srebrnih
tutanj zvezda što prolama žeđ

ratuju sa bogovima
za život i večnost

trubači u zlatni rog
otimači o carstva…

Tako se u Bosni i u Hercegovini pjevalo u prvim decenijama druge polovine dvadesetog vijeka. A meni nekako drago što sam pronašao ove tri i još neke pjesničke knjige iz tog doba.

Dmitrij Kapitelman, Ruski specijaliteti, 2025

Dmitrij Kapitelman rođen je 1986. u Kijivu. Kao osmogodišnjak se s obitelji preselio u Njemačku, u sklopu programa kojim se, govorio sam o tome, zbrinjavaju židovski „kontingent izbjeglice“. Činjenica da se obitelj smjestila u Leipzigu, u bivšoj DDR zasigurno nije olakšala proces integracije. U Lepzigu je studirao politologiju i sociologiju, a završio je i Njemačku novinarsku školu u Münchenu. Živi kao novinar i slobodni umjetnik u Berlinu. Pri tome je zanimljivo da je očevo prezime preuzeo tek 2013. Dotada je nosio majčino (majka potječe iz Moldavije), Romashkan, kao svojevrsnu zaštitu od antisemitizma. Ruski specijaliteti treći su mu roman. Prije toga je objavio Smiješak mog nevidljivog oca (2016) i Jedna Formalnost u Kijivu (2021). Oba su romana snažno autobiografski obojena i govore o rascijepljenosti između dvaju kultura i njome uvjetovanom trostrukom, ukrajinskom, židovskom i njemačkom, identitetu. U prvome je prije svega riječ o ocu, o dirljivome odnosu sina prema njemu, o putu u Izrael koji se generira upravo kao potraga za identitetom, potaknuta, kako veli sam Kapitelman, „čežnjom za pripadanjem“. Tako konstruiran, roman podsjeća na Cink Davida Albaharija. Jedna Formalnost u Kijivu roman je prožet ironičnim humorom kojega, ipak, obavija jedva dodirljiva sjeta. Godina je pred samo izbijanje otvorene agresije, a pripovjedač, Dima, odlazi u Ukrajinu kako bi (to je formalnost) regulirao pitanje svoga državljanstva. Slijedi priča u kojoj se kao junaci i junakinje pojavljuju ukrajinski i njemački birokrate, prijatelji iz Kijiva, iznova otac i, ovaj put intenzivnije, majka. No u pozadini je rat, onaj rat kojega mi, na sigurnom Zapadu, ne ćutimo kao takvoga, ali koji se uvlači u svakodnevicu ukrajinskoga života. Povratkom u Njemačku, poslije niza peripetija, završava se jedan dio priče.

Onaj drugi, koji slijedi u Ruskim specijalitetima, više ne može biti autobiografski. Elementi koje smo upoznali u prva dva dijela „trilogije“ (radnja s ruskim specijalitetima, senzibilni otac, samouvjerena i agresivna majka) još uvijek su tu, ali u bitno izmijenjenom modusu koji će mi omogućiti da taj roman žanrovski obilježim kao autofikciju. U segmentu prerade obiteljskoga iskustva Kapitelman će, otuda i autofikcionalnost, djelomice slijediti pripovjednu mustru koju je na drukčijoj poetičkoj razini razvio Saša Stanišić u Porijeklu. Sam roman otklon od autobiografskoga pripovijedanja implicira na više razina od kojih se najvažnijom čini fantastička. U njezinu se središtu nalazi nadrealna priča o kineskoj muhi kojom se prostor pripovijedanja proširuje na područje koje s poslovičnim realizmom autobiografije nema ništa zajedničko. Kratki opis te u roman umetnute priče pružit će uvid u postupak očuđavanja kojim se služi Kapitelman. Nalazimo se u dobu raspada Sovjetskog Saveza, nastanka nezavisne Ukrajine i procvatu divljeg kapitalizma. Otac odlučuje proširiti poslovni dijapazon i počinje nabavljati robu u Kini. Mjesto zbivanja je Sibir, točnije granica Rusije i Kine, a novi biznismeni, opskrbljeni velikom količinom gotovine, kupuju robu u Kini i u velikom je stilu krijumčare u Ukrajinu. Profiti su ogromni, opasnosti realne, pogotovo što se cijelo vrijeme mora računati na korumpirane policajce i carinike, kako s jedne tako i s druge strane granice. Po slijetanju u Peking odvija se apsurdna scena u kojoj tamošnji carinik oca optužuje zbog uvoza „invazivnih bioloških vrsta“ u Kinu i ugrožavanje tamošnje ekološke ravnoteže. Riječ je o jednoj muhi koja se nalazi u avionu. Otpor je uzaludan, otac mora platiti kaznu. Time se pokazuje apsurdnost korupcije dok se istovremeno razvijaju strategije njezina ismijavanja. No se priča ne zavr. šava tu. Muha se u roman vraća još dva puta. Prva scena je konstruirana anegdotalno. U posjet Pekingu ovaj put dolazi ruski predsjednik. Godina je 2024. U međuvremenu se muha uspjela popeti na poziciju šefa države. „Dominirajući ekonomskom ravnotežom, socijalistički-tržišno i tako našminkana da ima još samo dva oka. Iz besprijekorno skrojenog odijela ipak izbijaju, neprevidivo, njezina stara svijetlo plava krilca.“ Ona i Vladimir Vladimirovič pozdravljaju se jednim besprijekornim „bzzzz“, nakon čega slijedi potpisivanje „gigantskih gospodarstvenih ugovora.“ Britka ironija je jasna. Naučivši jezik muha predsjednik se Rusije dogovara s modificiranim predsjednikom Kine o novoj raspodjeli svijeta, a Ukrajina je u tom procesu tek početak. Drugi put pripovjedač govori o tome kako majka gleda rusku televiziju i reportažu o prijemu predsjednika u Pekingu. Sada je naučio jezik muha i sa svojim kineskim partnerom se sporazumijeva isključivo na  njemu. Rezultati razgovora su gospodarski sporazumi. Dok gleda vijesti majka peče frikadele na kijivski način. 

Realna je pozadina radnje romana trgovina Magasin koju posjeduju Dimini roditelji i u kojoj se prodaju – ruski specijaliteti. Oni su i ukrajinski, naravno, ali se upravo u metaforici prevođenja svega što potječe iz bivšeg Sovjetskog Saveza kao „ruskoga“ skriva i suština samoga sukoba koji u različitim modalitetima (sada smo svjedoci najstravičnijeg u formi bestijalne agresije) traje od stjecanja nezavisnosti zemalja nastalih nakon raspada imperija. „Magazin“ tako u suptilnoj Kapitelmanovoj metaforici postaje simbolom svijeta koji je nestao. Nestanak, pak, toga mikrokozmosa pričinjava onima koji su iza njega ostali fantomske bolove. Oni se po intenzitetu razlikuju kada je u pitanju socijalni status onih koji ih ćute. Nositeljice i, zapravo prije svega, nositelji (nalazimo se u društvu koje svim silama pokušava ponovo ustanoviti poljuljani patrijarhat predmnijevajući, vjerojatno s pravom, da se u njemu nalazi jezgro imperije, stoga njime dominiraju muškarci koji svjesno insceniraju svoju virilnost), političkih i vojnih struktura svoj fantomski bol liječe agresijom – kako prema van, tako i prema unutra. Oni koji se u stratifikaciji nalaze na nižim ljestvicama pod terorom su propagande, prisile i mentalitetskih zastranjenja, zavedeni slikom svijeta koja im je nametnuta i koju manje ili više bezuvjetno prihvaćaju. Upravo je o njima riječ u Ruskim specijalitetima. Na prvome se mjestu nalazi pripovjedačeva majka, neprikosnovena vladarica „Magazina“. U roman se uvodi poglavljem koje govori o apsurdnosti emigrantske situacije. Majka pomno prati izvještaj o vremenu – iz Sibira. Pripovjedač ukazuje na paradoks da je njegova majka praktički provela tek nekoliko dana svoga života u Rusiji. Odrasla u Moldaviji, preselila se Kijiv, a Moskvu je prvi i jedini put posjetila 1986. „Osim njezina jezika i njezina govorećeg televizora moju majku dakle ne povezuje ništa s ruskom državom.“ On onda dolazi do odlučujućeg pitanja: „Što znači ‘osim’?“ Doista, tu ćemo se naći pred najtežom dilemom koja se postavlja pred sve spisatelje i spisateljice iz Ukrajine (ili iz egzila): kako se suočiti s jezikom na kojemu se sprovodi agresija protiv vlastite zemlje, na kojemu se formuliraju teze o nepostojanju vlastite nacije, na kojemu se formuliraju iskazi čiji je cilj da ponize vlastitu kulturu, da je, zapravo, učini nepostojećom? Kapitelmanov autofikcionalni pripovjedač povlači liniju razdiobe između jednoga prije i jednoga poslije, a ta je linija, naravno, rat. „Moj odnos prema jeziku moje majke, mom materinjem jeziku, nije me uvijek stavljao pod političko starateljstvo. Postojala su vremena u kojima su riječi bile vjerni glasnici povjerenja između nas. Ne neprozirni zastupnici zajedničke pripadnosti ili vječitog  rastanka.“ Ovaj odlomak zahtijeva kratku analizu originala. Stoga ga dodatno citiram: „Mein Verhältnis zur Sprache meiner Mutter, meiner Muttersprache, war nicht immer so entmündigend politisch. Es gab Zeiten, da waren die Wörter zwischen uns treue Boten des Vertrauens. Nicht undurchsichtige Vertreter von Zusammengehörigkeit oder ewiger Trennung.“ Pogledajmo prvu rečenicu. Asocijativni se lanac formira oko slova „m“ koje se pojavljuje osam puta. Isključimo li riječ „immer“ (uvijek) koja je na semantičkoj razini sekundarna, ostaju nam riječi „meiner“ (moj), „Mutter“ (majka) i „Muttersprache“ (materinji jezik) koje sve ukazuju na usku povezanost pripovjedne instance s predmetom pripovijedanja. Usto se, i to je vjerojatno najzanimljiviji moment oko kojeg se skupljaju ostali, pojavljuje riječ „entmündigen“ (staviti pod starateljstvo) koja djeluje poput katalizatora. U njemačkome se jeziku, naime, za gubitak samostalnosti odlučivanja (ili njezino stjecanje) koristi riječ „mund“ (usta). Povezanost usta s produkcijom jezika diže aluzivni spektar pripovjednoga teksta na sljedeću razinu na kojoj se zvučne asocijacije stapaju sa značenjskima. Kapitelman generira pripovjedni tekst u kojemu se jezik uzdiže na nivo na kojemu se u svakodnevnoj komunikaciji („postojala su vremena“ – prizivanje jedne gotovo idilične prošlosti) dotada nije nalazio. On je, u novom kontekstu, linija kojom se markira razlika između sebstva i drugoga. U jednu riječ, majka i sin više ne govore isti jezik. I to je tragedija ovog romana. Tragedija utoliko teža što se u njemu ne bježi od smiješnih događaja, od autorove vješto ukomponirane ironije, od scena punih dvosmislenosti.

Dmitrij Kapitelman pokazuje da je ta mješavina komedije i tragedije mjesto na kojemu se susreću brojni tekstovi književnosti egzila. Samo dva primjera iz post-jugoslavenskih književnosti bit će dovoljna da pridaju težinu ovoj tezi: Aleksandar Hemon i Saša Stanišić. Rezultat je takve pripovjedne strategije enormno bogaćenje „prihvaćenog“ (ili novostečenog) jezika kojemu se pristupa način na koji su njegovi izvorni govornici nespremni. Nije samo riječ o raskošnoj, pokadšto i ekscesivnoj, upotrebi neologizama. U tom je diskursu zanimljivo pratiti i fine prijelaze od autobiografije ka autofikciji, kao što sam spomenuo ranije. Za Kapitelmana se kao specifično pojavljuje uvođenje jednoga „lakšeg“ oblika fantastike kojega smo upoznali u priči o očevoj kineskoj muhi. Drugi je, i očitiji, primjer pripovijest o ujaku Jakobu. On j jedan od zaposlenih u Magazinu, a stilistički je obilježen rukom koja je uvijena u „prokleti zavoj“. Pripovjedač nam ne otkriva razlog te vječite povrede. Do onog momenta u kojemu Magazin mora zatvoriti. Tek će se tada sjetiti da mu postavi pitanje koje je nedostajalo. Neposredan je povod tomu nužnost da se lokal preda u stanju u kakvom je bio prije no što se u njega uselila trgovina. Pitanje glasi: „Ujka Jakob, tadašnji linoleum, kako si ga doista postavio?“ Odgovor je praćen dugim uzdahom, a potom ujak Jakob započinje priču. „’Ti ne razumiješ, Dimač!“, gotovo je uzviknuo ujka Jakob. ‘To je rusko-sovjetsko ljepilo, ono se nikada ne rastvara. Što je jednom uhvatilo nikada više ne pušta!’“ Kada su postavljali linoleum, on se porezao na njega i ljepilo mu je dospjelo u krv. Rana otada ne može zarasti. Kako bi se uklonio linoleum, nužna je upotreba sile, ali ona ne smije biti ekstremna. Scena u kojoj se opisuje odljepljivanje jedna je od najupečatljivijih u romanu. Prožeta je metaforikom koja kao da prelazi u alegoriju. No Kapitelman je dovoljno vješt autor koji neće dopustiti da alegorija postane prozirno i neestetsko izrugivanje s onim što se nalazi u pozadini predočenog. Posao traje cijelu noć. „Prije izlaska sunca sovjetskome je ljepilu sve otrgnuto.“ Nestankom linoleuma iz Magazina, nestankom samoga Magazina nestaje i Sovjetski Savez. Ostaje Rusija kao njegova rugobna nasljednica. Ujak Jakob i Dima odvoze linoleum na otpad, Jakob uzima jedan komad, „maše njime svojom bolesnom rukom još nekoliko puta tamo-ovamo, kao tamburinom. I sovjetski zalijepljenome podu daje poljubac smrti. ‘Do svidanja!‘ Tek što je dio uklonjen, njegova ruka počinje zacjeljivati.“ 

Za ispitivanje radi li se ovdje doista o klasičnoj alegoriji bilo bi nužno upotrijebiti kompleksniji književno-znanstveni aparat – što mi ne može biti cilj. Stoga se zaustavljam ovdje i prelazim, samo kratko, na sadržajni plan romana. Iznova, u njegovu se centru nalazi majka, zatrovana ruskom propagandom koja se u obiteljsko prebivalište izlijeva iz televizijskog aparata, opskrbljenog satelitskom antenom namještenom na frekvencije ruske televizije. I, znamo već, njegova je najveća žrtva majka. Boreći se za spas njezine duše sin se odlučuje na putovanje u ratni Kijiv. U njemu srećemo likove koji su nam poznati iz romana Jedna formalnost u Kijivu. Na površini se prividno nije promijenilo ništa. U dubini mnogo toga. Prijatelji su ostali prijatelji, ali im je dobro poznato što majka misli o Ukrajini i Ukrajincima. Mogu li oni prihvatiti nastavak odnosa u kojoj će jedna strana inzistirati na pravu posjedovanja apsolutne istine, pri tom drugoj odricati pravo na postojanje? Naravno, ako inzistira na vlastitoj istini koja je, gle čuda, dijametralno suprotna od one koju joj nameće druga.

I tako, Dima se vraća iz Kijiva s tužnom pričom o ratu, razaranju, ubojstvima koju njegova voljena majka ne želi priznati. Između njih dvoje rastvara se procijep kojega ne može zalijepiti čak ni legendarno sovjetsko ljepilo. Koje je, vidjeli smo, bačeno na smetlište povijesti. Postoji li, ipak, nešto što ih može spojiti? Nažalost postoji. To je nacistička kuga koja se širi Istočnom Njemačkom i slično ruskoj, razbacuje svoje otrovne klice po čitavoj zemlji. Zaštitu od strane države ugroženi emigranti ne mogu očekivati. Saksonska policija grafite mržnje i razbijanje prozora na njihovoj kući interpretira kao „kršenje javnog reda i mira“. Majka i sin su sjedinjeni u strahu, a roman završava sljedećom parataksom: „Lom. Staklo se krši. Mi skačemo.“ Upravo na ovome se mjestu komedija definitivno modificira u tragediju. Jer: ako pomislimo da je stranka koja ima uvjerljivo najveću podršku u bivšoj DDR markirana kao prijateljski raspoložena prema zemlji koja već tri godine provodi besprizornu agresiju protiv druge, i da pri tome kao neprikriveni cilj postavlja njezino teritorijalno, povijesno i kulturalno uništenje, tada si možemo postaviti legitimno pitanje: Što će biti s nama ako se i u drugim dijelovima Njemačke proširi epidemija AfD-a? Horribile dictu!   

 Ne verujem u porodicu, u tu veštačku nakupinu sasvim različitih osoba koje vezuje samo genetski kod, a ovaj im obezbedjuje tek fizički oblik i ništa drugo. Prolaze dramatične etape razvoja svakog pojedinca, da bi se domogao sopstvene ličnosti, a svejedno, različite vrste društvenog pritiska uteruju ga u onu opštu šemu koju obezbeđuje porodica. Nisu za badava svi totalitarni režimi svojatali smisao porodice, naduvavali njenu ulogu i značaj, ne bi li i vlastiti režim protumačili kao neku vrstu obogtvorene obitelji. Gnusna unifikacija sveg društvenog života, u fašista, kao i u rajskoj scenografiji socijalizma, ide na to da sopstvenu stegu opravdaju utanačenim terorom roditeljskog doma, pa kako strahujemo od rabijatnog tatice i oštrokondže matere, imamo se bojati od oca domovine i od matere Partije. Veliki doprinos sveopštem maltretiranju ljudske rase dolazi od crkve, religijski kult matere i sveg onog kazamata oko porodičnog stola sada se pospešuje kultom majke božije, ideal postaje ona štala gde se događaj tajanstvenog poroda odigrao, te sav svet čovekov lagodno se preobraća u ovčije stado, kome potreban je pastir. Bleji tako naš katolički narod, kao i onaj nekatolički, muču naši muži i mužače oko svojih jasala, jer to malo kuruze, čime ih šopaju, treba takođe primiti kao dar nebesni. Traje tako sveopšti, neizbežni martirij ljudske rase, koji većinom i ponajpre odigrava se između četiri zida roditeljskog doma. Time organizovan je ovaj obruč moderne obitelji, iz koje može se izaći samo skandalom ili oboljenjem. Četiri petine duševnih bolesti korene se u porodičnom krugu, kao što dobar deo ekonomskih i moralnih problema nastaje iz istog izvora. Čak i globalni sukobi između stranaka ili čitavih država verno odslikavaju problematiku patološke pojave života, u obitelji. Antičke tragedije i elizabetanske drame vode ka Strindbergu, Flaubertu i Tolstoju, da bi se konačno difamirao ep o srećnim porodicama, koje ne postoje. Nije familija nikakva sreća katkad u ljudskom životu, pisao je naš pesnik Crnjanski, dok je u Rimu živeo, i Michelangelom se bavio, čovekom u mnogome obesporodičnom. Familije su u ljudskom životu Meduze, veli Crnjanski. Tek je međutim Andre Gide, prvi imao hrabrosti da izgovori jetko: Porodice, ja te mrzim! Nadrealisti su malo olabavili problem, bacajući se na jarryjevsku sprdačinu, Lautreamont pokazao je svoju neurotičnu srdžbu, psihoanaliza dodala je tome naučnički ton, da konačnu tačku antiporodičnosti udari naš savremenik, Thomas Bernhard. Moj junak ovom će se svestrasno priključiti, njegova ključna ideja biće raspad obitelji, jer je svaka obitelj o kojoj se piše u raspadu, – nemoguće je pisati o neraspadnutim obiteljima.  

Tu je onda i Čehov, umilna ruska ptica, a tako nepomirljiva, kada o prilikama porodičnim raspravlja, i onim mutnim spregama između čoveka i žene, koje, neminovno, pre ili posle, tu mutnež pokazuju. Žena je žena. Ona je čestita, poštena, pa i dobra, ali, i pored svega toga, ima u njoj nešto što je snižava do sitne, slepe, tako neke dlakave životinje. U svakom slučaju ona nije čovek. Govorim vam kao prijatelju, kao jedinom čoveku kome mogu otkriti svoju dušu. Ja volim Natašu, to je istina, ali ponekad mi se ona čini strahovito vulgarnom i onda ne znam šta da mislim, ne razumem zašto, zbog čega je toliko volim ili bar zašto sam je voleo… veli onaj nesrećni gubitnik Andrej Prozorov, iz Tri sestre.

 Miljenko Jergović, pesnik velikog opsega, pokazao je svoje osećanje neporodičnosti na tlu vlastite obitelji, i one opšte, društvene i državne. Jer ne veruje ni jednoj, ni drugoj. Rođen 1966. u Sarajevu, proživeo je svojih prvih dvadeset pet „bosanskih“ godina do početka proteklog rata, a potom odmetnuo se u hrvatsku tuđinu, iako sam Hrvatom je bio. Budući nigde se i dalje ne oseća doma, mjesta za mene nema ni tamo gdje živim… i nikako mi i nikad nije dobro na mjestu na kojem živim niti u vremenu u kojem živim. Ovo nije nikakav psihogram toga pisca, pa ipak od nečega se mora početi; maleni je čovek Miljenko sa dve godine ostao bez oca, kojeg žena je oterala iz kuće, a da ni kao mater nije mnogo marila za svoje čedo, pa tako budući pisac odrastao je kod djeda i bake. U život sam izašao ravno iz njezine kuhinje, i to je najvažnije što se o meni može reći, kaže Jergović. Baka zaštitila me je od roditelja, omogućivši da se sa njima suočavam kao odrastao čovjek, snažan i emocionalno od njih neovisan… Moju majku, svoju kćer, možda je zaista prezirala. Tako se lament nad nestalom staramajkom meša sa trajnim pesimizmom ovog pisca, nema nama mesta na ovom svetu, a kada ga nađemo, to je onda ona rezervna tačka, bez roditelja smo, samo uz skrb tih starih ljudi koji su nam pretci tek posredno. Nije zato čudno što pisac i ne pati zarad svoga položaja, praroditelji mu u tome mogu samo pomoći, Ovo je jedan život, pesnički, u kome, kao retko drugde, buktao je sraz sa rođenom materom, ne samo zarad toga što je ta osoba bila posebno okrnjena, te uza svu inteligenciju, odbojna, svojeglava, skoro luda. Braneći sebe od stvarnih i fantomskih ugroza, moja majka je bila spremna da me uništi. A otac? Otac me je samo uvjetno imao, piše Jergović. Osim što nije umjela imati djece, bio sam produžetak svojega oca,kojeg je istinski mrzela…

 Ako je igde raspravljana ta rahla veza između matere i sina pesnika, bilo je to u Prousta. Tamo se takođe adorira pesnikova pramajka, (čija sva moguća preimućstva nisam baš uspeo da razumem), ali osnovne emocije odlaze ka majci, za čijeg života nije se čak ufao nježni sin da obznani suštinu svoga dela. Sve bi se reklo da je to bio skoro nekakav edipalni spoj, jednog ustrašenog efeba i preduzetne Jokaste, a onda, objavljenom njihovom prepiskom otkriva se kako na stvari bila je ovo, često gorka, patološka udruga s mnogo unutrašnjih sukoba, još jedan dokaz neprirodnosti pojave porodice i odnosa u njoj. Da onda, u sredini ove goleme pripovesti, jedna ličnost izgovori onu ublaženu verziju Gidea, jedan plišaniji nalaz, Bernhardov: Uostalom, obitelji su tako dosadne, čovjek samo želi da iz njih izađe.

Nemački je pisac Benno Meyer-Wehlack, kao sedamnaestogodišnji dječarac na kraju velikog rata, odozgo, sa Baltika, pešačio ka svome berlinskom domu, pa ipak, kroz svu muku i jad tog bosonogog i izgladnelog puta, nije posebno žudeo za susretom sa roditeljima. Ne treba mu sad ni jedno od njih. Ne može se s njima opterećivati. Oni su prošlost, on više neće tamo. No prije svega – stari ljudi imaju svoje iskustvo, maknuli su se u sferu bora, grube, ispucale kože, žile po rukama, proređene kose na glavi. Dok hodaju, klecaju, vuku noge, pognuti su naprijed, tapkaju sitnim koracima… Kao da ga uopšte ne veseli ono porodično okolje, ispunjeno tim starcima, kamo ide, bez imalo sućuti prema pojmu roditeljskom. Potom, sledi nekakav zavet, čvrsto odlučuje da nikada neće imati kuću. Možda je taj moj mrtvi prijatelj bio nekakav poseban stvor, ponešto uvrnut, inhibiran, osujećen poviješću u kojoj se našao, svejedno, njegova visoko sofisticirana proza daje mi još jednu potvrdu: ne može se tako lako sa roditeljima, sa porodicom, katkad skoro nikako!

Branko Matan, zagrebački pisac, dugogodišnji urednik progresivnog časopisa Gordogan, vodio je ratni dnevnik 1991-1993, pun ogorčenosti događajima koji su se oko njega odvijali, ali sa jasnim uvidom o stanju okolnih ljudi, pa valjda i ljudi uopšte, šta je to u glavama naših bližnjih? Žive među nama, po svemu podsećaju na nas, pozdravljaju nas ljubazno na ulici, čitaju iste novine, za uzbune sjede u istim skloništima, imaju novaca ili nemaju, vole dobro pojesti, kada je hladno, zima im je, sveučilišni su profesori, ili nisu, u džepu su im ključevi stanova poput naših, a potpuno su nam stranci, nepoznata bića u čijim glavama caruje neshvatljivo crnilo, roje se ose bolesnih misli, kupaju se u strastima o kojima čak niti naši najneobičniji snovi ne znaju ništa…       

Došao je onda i ovaj naš pisac, Jergović, takođe u nedoumici spram čovekove rase, posle svega počinjenog u nedavnom ratu, vratio se u Sarajevo, grad svoga rođenja, da raskući dom gde je živeo, jer naše je vrijeme isteklo. a onde, pretura on, ne samo po ladicama punim mrtvih stvari, no i po tačkama svoje prošlosti, najpre onima, gde se sudarao sa ostacima porodice, najpre sa roditeljstvom, koje ga je pritiskalo. Čak i posle već napisane knjige o tome, Jergović je nedavno nadodao kako godinama sam se nakon 3. prosinca 2012. nakanjivao i snebivao nad tim da uđem u kuću na Sepetarevcu i započnem razabiranje, selidbu stvari iz mrtvoga doma. Da mi je, zamišljao sam, da unajmim nekoga pa da zapali tu kuću, zajedno sa svim stvarima u njoj, ili da je dinamitom digne u zrak, pa da konačno budemo gotovi. Nikad više, mislio sam, ne bih se više uspeo uz Sepetarevac, što bi me onda oslobodilo i obaveze da odem u taj grad, Neko drugo Sarajevo imao sam u glavi i u tekstu, gradio sam ga, razvijao i nadograđivao, a ovaj stvarni grad, s tim fatalnim brdom, a na vrhu njega mrtvim domom na Sepetarevcu, tom je Sarajevu, kao i meni samo stvarao smetnju. Zašto najzad, da ovaj premeštaj uzme na sebe, u ime svih koji su mu činili obitelj? Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti.

Knjiga koju nazvao je Selidba, dokument je o ljudskoj seobi u neko drugo područje, novo i tuđe, a da ono, koje je napuštao ništa manje tuđe mu nije bilo. Posvuda ovdje, i u svemu, niče nešto sa čime se ne mogu sravniti ni usporediti. Iz kulisa moga svijeta, koje nastanjuju moji duhovi, niče novi svijet koji je, da se tako izrazim, protiv mene. Oni koji sumnjičavo prate povremene kavge ovog pisca, njegovu katkad naprasitu isključivost i sukobljavanje sa ljudima koji bi mu možda bili bliski, moraju znati, u pitanju je jedno skoro odbačeno dijete doktora Dobre Jergovića i pomućene Javorke Rejc, koga je, uza sve, podojila muslimanka nepoznatog imena i prezimena. Tako se njegovoj mešanoj krvi, hrvatskoj, nemačkoj i slovenačkoj, ima dodati mlijeko iskoni od jedne anonimne bosanske dojilje. Zadojen međutim, bio je on nekom nepokolebljivom istrajnošću koja, valjda, niče posebno kod dece razdvojenih roditelja i u prilikama rahlih, raskrojenih, rasutih obitelji. A svaka je to, samo ove podmukle udruge prelaze preko svega, jedino da bi se zadržala njihova formalna arhitektura, njihovi dvori sagrađeni od peska i paučine. Pesnik je tako uvek obezroditeljen, makar ne bio Baudelaire, jer ni očuh nije ništa gori od zvaničnog oca, osim što oba nepotrebni su da bi svetsko cveće zla izašlo na videlo. Pesnik, siroče života, čak i kada nije Hans Castorp, upućuje se tako u svet da bi ga razarao svojom pojavom, u nekoj akciji, jedino dostojnoj ljudskog života. Jer svet može biti samo nasuprot čoveku, čovek naspram svetu, a ne da se u njemu nastanjuje, ugodno, a jalovo. Drugo tvrdo stajalište ovog pisca njegova je samoća. Usamljenost nikad ne znači da naokolo nema drugih. Moja usamljenost sastoji se od mnoštva onog što bih nekome htio reći, ali ne mogu jer nema načina da me razumije. Kao da između mene i svijeta postoji jezički problem. Taj jezički problem usred zajedničkog jezika je usamljenost. Ova dolazi od proste činjenice da jezik pisca nikada nije onaj, njegovih čitalaca, pa oni sami, čitajući, imaju izvesti prevod tog čitanog na svoj vlastiti govor, nepesnički. Otud, svoju samoću taj pisac nije baštinio samo biološki, koju mu je djed ostavio u nasljeđe i koju prepoznajem u sebi kao svoj zlatni gen i ključ identiteta. A ipak, i jeste. Mnogo toga upio je od njega, mimo svake rođačke spone, više kao srodnost nekog bliskog bića, od toga djeda, umnog polihistora, melanholika i životnog gubitnika, koji u mladosti okušao je i ratni poraz, služeći u gubitničkoj armadi, austrougarskoj. A evo kako njegov unuk, preturajući davne spise u svojoj konačnoj seobi iz prošlosti u sadašnjost, veli povodom djedove povijesti, prija mi otkriće da se i to zbilo u porazu….Treba se učiti svome porazu… A kako poraz prirodno je stanje pesničkog života, onda i gubitništvo, životno, Miljenkovog djeda, ima pesnički prizvuk. Boraveći sam na svetu, pesnik ima kročiti svojom stazom, ma kako uska i tegobna bila. Imao je Miljenko tri ili četiri godina, ali pamti kako je tada, u koridoru njihovog stana prostirao se tepih, siv i mrgodan, sa dve crvene crte koje su ga ivičile sa strane, pa veli kako, hodajući po njemu, uvek se trudio da ide sredinom, pravo, te da nikad ne zapne bosom nogom o onu crvenu crtu, graničnu. Mislim da me nitko tome nije naučio, nego mi je, kao i toliko toga drugog na početku, samo došlo. Zato što pesnik sve mora naučiti sam, posebno onaj koji se smatra inokosnim, bez roditelja, a čemu zapravo ionako teži. Jer on se već unapred odriče i vlastitog roditeljstva, do kojeg mu nije. Nikada, ni u jednom trenutku u životu nisam poželio biti nekome otac, s obzirom da ni vlastito detinjstvo nisam dovršio…(U slučaju ovog čovjeka, nasljednika španjolske gripe i trajno oštećenog srca – djedovog – među svim porodičnim srcima, neće biti sljedećih generacija, jer on je bez djece i bez ikakve želje i potrebe da na neke buduće ljude u obliku identiteta prenosi svoje frustracije.) Mislim da je i bolje potomcima pesničkim, da ih nema. Šta je mogao sin Nabokov sa sobom, do da juri motornim čamcem u neku nepoznatu daljinu. A tako bi i sa mnogim drugim. Sin pesnikov ima se roditi na sasvim drugom mestu i od potpuno drugog tkiva. Pesnička deca usvojenici su, tek tako mogu potom i sami biti pesnici.

Može se priroda ovog pisca učiniti nekom takođe bešćutna, lišena emocija, a ona, međutim samo tačno i beskompromisno ocrtava pravo stanje stvari među ljudima. Čak i ono, između roditelja i dece. Umirući, Miljenkova mati bila je daleko od svoga sina, čuli su se samo na kratko, povremeno, telefonom. Oprostili smo se onako kako smo i živjeli. Suvišni jedno drugom. Samo majušna pojedinost donosi kratku ispravku tom gorkom osećanju. Odlažem fasciklu s pismima i tražim ono što je oduvijek čuvala u važnoj ladici… negdje bi tu trebao biti komadić gaze, a u njemu mumificiran komadić ljudskog tkiva, nalik iskrzanom konopčiću. To je pupčana vrpca koja me je povezivala sa njom.

 A zapravo, ko je odredio da one ključne emocije čovekove imaju pripasti samo drugom čoveku, ljudima? Gazim kroz snijeg do koljena, u jednom mi je džepu ljepljiva traka, u drugom škare, pod rukom izrezan komad folije. Jer, doista, upravo spašavam život trešnji koju smo zasadili prije pola godine. Zašto to činim? Bit će zato što sam se sa njom saživio. Ništa mi nije rekla, stabla ne govore, niti mi se mačje umiljavala oko nogu, gledala me kao udomljeni pas lutalica, stabla se ljudima ne umiljavaju, stabla su uglavnom nijema, u se zatvorena, pa ipak sad gazim kroz snijeg i nepodnošljiva mi je pomisao da bi se malenoj trešnji nešto moglo dogoditi. Bit će da u njoj ima nešto s čime se identificiram. Kao što se, recimo, s većinom ljudi ne bih identificirao…To stabalce je usamljeno. Zato mi je tako do njega stalo. 

Biti piscem, to znači biti fundamentalno osamljen, otud izlaze sve njegove očekivane ili neočekivane osobine, njegova sumnjičavost, opreznost, stegnutost. Onaj hod sredinom tepiha, bez skretanja, katkad i nepravedno sektaštvo. Koliko puta ušao je Jergović u nekakav okršaj, s neprijateljem se ne mirim ni oko manjih stvari, čak i kada to nije trebalo. Možda se sva njegova polemička strast uvek odnosi na onu sukobljenost, trajnu, sa materom. Klasičan sraz između oca i sina, već u antici razmera dramatskih i tragičnih, ovde se upravlja ka materi, kao bližem roditelju, Jergoviću nepotrebnom, čak ometajućem. Kakve sve povode pronalazio je on da ovu sukobljenost obznani, utvrdi i opravda. Bila je ta Javorka Rejc moguće posebno neuredna i šlampava u dnevnim poslovima, kao što ni njen sin nije bio uvek i do kraja rigidan po svojim potezima, pa ipak, ta materina neurednost u njegovom štivu poprima goleme razmere, zdrava kao dren, luda i nesretna, a svejedno u onoj traljavosti, za Miljenka nepodnošljivoj, činilo mu se da se nekim čudom, Sarajevo svelo na mjeru njezine neurednosti, pa je čak i svoj rodni grad opanjkao tako što je u mutnim okolnostima te poluistočnjačke varoši prepoznao sav košmar koji je vladao u materinom domu. Kada pronalazim i najsitnije povode za sinovljevsku netrpeljivost prema roditeljki, ponovo pomišljam da se u tome krije sav njegov otpor prema svetu koji ga okružuje, mati bila je taj svet, ti drugi koji su za njega pakao, kao i za Sartrea. Nema pomirenja između sveta i Jergovića, jer najpre, u svetu postoje tolike pregrade, zasadi, predrasude, koje, neka i postoje, ali o kojima treba raspravljati, razobličavajući ih. Kao da u svetu ima previše onih ladica, na kakve nailazio je dok je nekadašnji dom raskućivao, a koje ispunjavane su bile samo neutešnim smećem prošlosti, znacima besmisla kojim ljudski život protiče. Možda bi njegov tok mogao biti lepši i pametniji, makar ni Jergović, kao ni bilo koji pesnik, ne zna kako bi se to postiglo. Jer pisanje postoji zarad potrage za nekom boljom solucijom, uvek neuspešne, pa da bi uspešna bila, sa pisanjem bi bilo završeno. Na toliko mesta ovaj je pesnik vodio boj jezičkim putem, otkrivajući šta sve u tim minijaturnim nakupinama slova, nerazumljivim samim po sebi, krije se. I nekako mi se čini da bi razlika između kave i kafe u ovom jeziku trebala biti očigledna. Razlika između v i f, to je razlika između zapada i istoka, između Italije i Orijenta.

(Vredno je zapaziti vidovit nalaz, lingvistički, ovog pisca, u analizi jednog soneta Skendera Kulenovića, u kome ne čujete da se radi o sonetu, niti vam se uopće čini da je u njoj jezik uobručen ili zasužnjen ikojom vanjskom formom. Velika poezija prepoznaje se po tome što se doima starijom od forme u koju je salivena, i što iz nje jezik izvire i nastaje umjesto da se ona jezikom služi. Ovde kao da se Miljenko domogao fundamentalnog nalaza Saussurea, njegove skepse prema oblicima jezika, istovremeno osetivši da poezija uopšte ne leži u tim slovima, tim rečima i tim rečenicama, no negde sasvim drugde. To drugde, nalik je onim pomislima, iskrslim u ljudskom duhu, a da još uopšte nemaju nikakav formalni okvir, no samo jesu, a da i ne znamo kakve su.)

Razlike, međutim, koje otkrivao je ovaj pisac između sebe i okolnog sveta, nisu padale na taj svet sam, no na ljude koji su ga činili, na njihovo bezumno, pogrešno življenje, Jergoviću nepodnošljivo, čak i kada od toga sveta dobije katkad znake sućuti. Mati je umrla, pa svet nalazi za potrebno da mu kondolira, a upravo je to ono od čega bi pobegao, doživotna mi je nelagoda od primanja sućuti, bliža mu je ona ravnodušnost Camusovog junaka, mater je umrla juče, možda prekjuče, sve zavisi od telegrama. Potom, to ludačko osećanje sreće i radosti svetovo! Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tuzi, koja mi je oduvijek draža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim.

Otkud u ovog pisca toliko gorčine, i tako malo blagodeti? Vidim, družeći se s njim, kako mnogo toga za našim skupnim stolom razlikuje se, da li su u pitanju samo razlike u ukusu, ili nekakav osobeni stav prema koječemu? Pa naša tolika bliskost u mnogih stvari, ne dvoji se tek zato što ja pijem tvrdi crni Asam, a on, meni bljutavi zeleni? Sam je ispovedio otpore koje je imao godinama, dok nije usvojio blagovanje hobotnica. Koje, kao i tolike delicije, morske, imaju za nekog dubiozan okus. A čime, baš tako, dolazi do onih posebnih zadovoljstava, ne samo na nepcu. Ne znam autora, spremnog da one prijepore između zadovoljstva i neprijatnosti tako slikovito otkrije. Najljepši okusi dolaze iz gađenja, iz nelagode, iz bola, kada je nešto ljuto, kada je gorko, oporo i smrdljivo. Kad jedem, ne bih da to bude kao da žvačem ljubičice. Njegov poriv ogroman je prema materijalu, prokazanom predrasudama, taj oksid nenadmašan u svojoj ljepoti, ta je hrdja najveće djelo ljudskih ruku, ona tačka do koje je stigla naša civilizacija. Da li je moj pjesnik otvoreni dekadent, lautreamontovski, ili tek samosvojan karakter, koji ništa, što mu ne odgovara, ne pripušta vlastitoj duši? A ova, u tolikoj meri otvorena je tamnim stranama života, kojima Miljenko ne oprašta, nikad. Pitam se samo, kako iz ove tmurne, melanholične prirode rascvetao se toliki kup svetlih, mudrih, osvežavajućih štiva? Pa upravo tako, što iz prevelikog veselja nekog optimističkog skribenta mogu ispasti samo posije, trinje, smet; pravi tekst ljudske svesti niče iz tame, iz mudrog mraka i onih neobjašnjivih dubina koje čine pesništvo. Postoji jedna epizoda u ovoj pesničkoj seobi koja tiče se knjiga i pitanja što se postavljaju dok ih pretura. Onda se katkad odlučuje da neku od njih ponese samo zarad predrasuda ljudi prema kojem piscu, Staviću je na vidno mjesto, da me podsjeća da ne budem kao oni, da im ni u čemu ne budem sličan. Toliki je otpor ovog autora prema većini, jer većina je ta koja nosi sve predrasude sveta i sve njegove nevolje. Otuda sve njegove emocije okrenute su zanemarenim, zaboravljenim pojedincima, autističnim autorima i autsajderima.

Pesnicima pomućenog zdravlja, melanholičnim i ludim. Koliko njegovih junaka u dugotrajnoj rubrici koju vodi, završilo je u kući umobolnih i na vlastitom samoubilačkom štriku. Nižu se u toj hronici začudne slike neuobičajenih postupaka i poteza pesnika tame, nerazumljivih za onaj tvrdi, bedasti građanski um. Ko bi među ovima razumeo onog šašavog pesnika kada, ne znajući čak ni da vozi, kupuje automobil, pa ga ostavlja u dvorištu, van upotrebe, prateći njegovo lagano propadanje. Pamti li neko osim njega ime Dragana Kaluđerovića, genijalnog pesnika, a sišlog s uma u jedan sjajan dan. Umnog polihistora Kostu Strajnića, zalutalog u vlastiti život, kao u provinciju, gde je i bio. Koji zna da je okružen kretenima, a nema više snage da se protiv njih bori, niti da od njih pobjegne. Pokazujući da je na svetu bio i jedan poet koji zvao se Ilija Ladin. I onaj drugi, imena Simo Mraović. Još je samo Radomir Konstantinović imao pameti da se tako pomno bavi rubnim pojavama poetskim, ravnopravnim sa onima „iz sredine“. Nastajanje autsajdera pouzdan je znak da svome kraju ide kultura jednog jezika, da nestaje književnosti i njezinih vrhunaca, i započinje epoha nepismenih i okrutnih, kaže Jergović. Pa ako nije bio baš uvek raspoložen prema bližnjima na ulici, u društvu i kavani, ovaj je pisac rasuo desetine svojih tekstova, posvećenih pankerima među muzičarima, strip crtačima i glumcima krivih krvnih grupa. Tako mu jedan od važnih junaka njegovih postaje dizajner jedne stolice, a onda ona sjajna slikarka, lezbijka, koja izvela je možda prvi naslikani automobil u hrvatskom slikarstvu. Toliko toga posvetio je razočaranim emigrantima i neemigrantima koji izgubili su iluzije. Hrvatima koji su dobro govori o Srbima, Srbima koji su se skoro osećali kao Hrvati. (Matošev doživljaj književnosti i pjesničkog pripadanja onoliko je širi od hrvatske nacije, koliko je širi njegov jezik, i posve prirodno se rasprostire preko cijele srpske književnosti. / Kranjčević. Da je makar jednom lanuo na Srbe, ovih dana bismo slavili velikog svog pjesnika.) Piše on tako o svima onima koji su živeli pogrešno po mišljenju okoline, a što je bio jedini način, nepogrešan i ljudski. U jednom svetu u kome sve je izvrnuto na glavu i gde ljudsko biće u sopstvenom, čovekovom okolju, oseća samo ljudoždersku neljudskost.

Nije čudno što su preci Miljenkovi, najpre djed i baka, uza sve šarenilo svog porekla, svakad i svuda osećali se tuđinima. Pa izviru novi papiri i dokumenti, koji potvrđuju ne samo to da smo se iz generacije u generaciju rađali u različitim državama čak i onda kada smo se rađali u Bosni, nego da smo u svakoj od tih država, bili stranci. Svaki od tih predaka imao je na duši to osećanje i uvijek bi se našao netko tko bi im stavio do znanja da su stranci. Postoji jedan poseban izraz za ljude s tim krimenom na sebi, kuferaši. Živeći u Zagrebu, učio sam se, i danas se učim, njihovom kuferaštvu, toj gorkoj privremenosti, vječnom i posvemašnjem progonstvu, osjećajući da svi oko mene imaju veće pravo na zrak koji dišem i zemlju po kojoj hodam. Jer hrvatski pisac Miljenko Jergović čak i u zemlji Hrvatskoj, silom mnogih okolnosti, oseća se kao kuferaš, prognanik i stranac. Doglavljuje se tako kapitalna tema koju obeležio je vidoviti naslov Camusovog romana, budući, svi ljudi su stranci na ovoj planeti, jedino oni koji slove kao prognanici, to tačno osećaju i znaju da obznane. Umeo je Jergović ovo da pokaže minucioznim analizama prepiske i zvaničnih dokumenata onih koji bili su mu preci. Tako je u jednoj molbi svoga pradjeda Josipa Rejca pronašao nečuvenu smešu pojmova i izraza, upotrebljavanih u ranijim režimima, sa onima, aktuelnim u trenutnom vremenu. Rukopis mog pradjeda kovača, lijep je i uredan, premda neispisan… ali je zanimljivo i ganutljivo kako se miješaju ekavske s ijekavskim riječima, i kako se u istoj rečenici zateknu srpska riječ i hiperkroatizirana birokratska fraza, upamćena iz austrougarskih vremena.. Jer puč naše zemlje, raskol naših naroda dogodio se tu, u toj djedovskoj rečenici, što je njegov praunuk tako maestralno prikazao. Raskol, rasap i razjedinjenost među ljudima različitim i drugojačijim trajna je tema Jergovićeva. Palanačka uskogrudost, obeležena njenom filosofijom u onoj čuvenoj knjizi. Mogao je i Konstantinović, kao i Jergović pomisliti kako je najretrogradnija poslovica naša Svaka ptica svome jatu leti.  

Seobe, učinio je paradigmatskom, reč istočne varijante ovog pojma, Crnjanski. Njegov golemi roman razjasnio je sudbinu različitih naših naroda, sabijenih u predsoblje velike austrougarske carevine, u njene nusprostorije, iz kojih, svaki od tih naciona probao je da dođe do neke uglednije sobe ovog nepreglednog stana. To se začudo ne odnosi samo na sudbinu Vuka Isakoviča i njegovih bojovnika iz pripovesti Crnjanskog, no i na većinu predaka Jergovićevih, stanovnika te iste nekadašnje megadržave. Upravo tamo, u Kremsa na Donau, zurio sam nedavno u mesta, kamo je, vele, pre dva veka prošla vojna Isakovičeva. Seljakaju se stolećima naši narodi sa juga na sever i sa istoka na zapad, uvek na mitskim taljigama nalik onima, Majke Hrabrost. Jer trebalo je uvek mnogo hrabrosti da se napusti jedan dom, bez sigurnosti u to kakav će onaj sledeći biti. Pa onda čitava ova epopeja Jergovićevog tumbanja sa mesta na mesto, hronika tih privatnih, porodičnih seljenja prima nešto od simboličnog značenja, svako naše kućno taljiganje odslikava sveopšte premeštanje, večno, ahasversko, našeg naciona. Sa svim njegovim nadama i čestim razočarenjima. U kojem god bi se prostoru zatekla, majka kao da ga je naseljavala u nekom neobičnom uvjerenju da će se prostor s vremenom raširiti, da će soba narasti. A istina je, kao što znamo, obrnuta, prostor u koji se naselimo s vremenom se počinje sužavati, sve dok nas ne istisne iz sebe ili ne uguši. Opet se mnogo toga svaljuje na ovu mater koja svako svoje stanište pretrpava gomilom predmeta, stvari, ludih pojedinosti, većinom nepotrebnih. Budući ona općenito, nije voljela i poznavala predmete među kojima je živjela.

A Miljenko je zapravo, kako ga uvek srećem, nomad, sa golemom torbom o ramenu, koja bi me oborila da je moram vući, pa se u njoj nalazi ono što mu jedino treba, sprava na kojoj piše, knjige koje upravo čita. Jer njemu će pre biti dovoljan taj maleni, vojnički espap, kojim od dana na dan juriša na probleme ljudskog života, no ono globalno tumbanje mastodontskog nameštaja iz grada u grad, iz ulice u ulicu, makar samo iz sobe u sobu. Meni je to neizdržljivo. Taj stalni osjećaj izvarednog stanja, kao pred selidbu, kada se nigdje ne može ni sjesti ni leći, jer su stolice naglavce izvrnute po kaučima, dok se u sinuse zavlači teški vonj sredstava za glačanje parketa koje se, ako se dobro sjećam, zvalo Četiri asa. Nema u tom higijeničarskom pokeru ništa dobro za malenog Miljenka, koji već u mladosti pojmi kako ljudski život nemoguće je očistiti nikakvim smrdljivim preparatom, kao što se u toj sobi našeg bivstva nikad neće pronaći bolji raspored za stolove i ormane, iskonski idiotske.     

Poslao mi je prijatelj po Jergoviću knjigu genijalnog a zaboravljenog hrvatskog pisca s početka prošlog veka, Kamova. Nosi mi Miljenko veselo, pod miškom ovu svesku nečuvene pesničke snage, sve u duhu Hamsuna, možda čak Crnjanskog, zanemarivši da u njoj stoji, što bi moglo biti i kod njega: Koliko puta sam poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi! .. Da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza, da je prošlost crna kao duša… nešto otkriti, nešto novo, nešto osobito, što bi zamutilo pojam o majci, ocu, i njegovom životu.. ja sam tuđinac u svojoj kući…  

Kao da se u Miljenkovoj sudbini ponovila ona epizoda, ne samo Bennova, kada čak ne želi ni da tumara po roditeljskom domu u koji se bio vratio, a ovih nije bilo tamo, – nego kada Kamov, takođe kao i Jergović, pretura po prepisci svojih roditelja, pronalazeći onde, isti tako samo čemer i jad. Makar to bio jad od njegova odsustva, od previše idile i sumnjičavog sklada. Kako je vjerno tekao njihov bračni život. Čista li kreveta! O čistoćo! Zamamna si, da, ali inače iz tebe udara dosada, jednoličnost i nepriličnost. Stidim te se, nevinosti! Stidim!.. Jesi li ikada zgrješila? Jesi li krenula vjerom svome mužu? O, da jesi, ja bih te ljubio. Zašto ne nosiš grijeha u sebi i zašto nemaš vanbračnoga cjelova na svojemu licu!… Izbija li iz ovog secesijskog pisca ona sušta dekadansa, kojom sav bel epoque odiše, pokrivajući se potuljenom koprenom svoje dekorativnosti. Ali ovaj dizajnerski naum bi upravo rešen da razjasni i razotkrije svu lažnost beltempovsku, koja ne slovi samo na barometrima. Po tome knjižica ovog otpadnika života, beše na pravom mestu, pod miškom Miljenkovom, jer on i sam je takav, kakav valjda je i onaj, koji tu pošiljku, punu naših vlastitih nakana, prima. To su naše niti, naši prozvodi, različiti, a od istog materijala, mi tkamo. A da se to učini, pronalazimo srodne knjige, skoro nasumice, jer upravo u njihovih nasumičnih tekstova, eto kako se konac nas, vezilja, nastavlja i čini, što i ime govori, teksturu, tekst ovog sveta. Zbog čega sam od onog prijatelja zatražio upravo ovu knjigu, kako se baš Miljenko našao u onom gradu da mi je ponese, kako se baš u toj gustoj melasi, Kamovljevoj, našlo ono što se moje teme tiče? Majka i sin – sin i majka pružahu prizore najbrutalnijih sukoba, zavisti i mržnje – nije li to gorko saznanje Kamovljevo, predislovije današnjeg Jergovićevog  teksta? Koliko sam puta poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi… da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza…

Evo, one povremene kvrgavosti, Miljenkove, prema drugima, prema ljudima uopšte – već kod Kamova: Ljudi, rekoh, šta me zove k njima? Uvijek se uvjerim da sam u njihovom društvu rekao više gluposti u jednoj minuti, nego li bih mogao zamisliti u tri mjeseca…Znam da sam pretjeran, ali šta zato? Blizina me ljudi, tj. vez jezika i razgovora, i bliskosti duševne, baca u psihopatiju…Umjesto da ih mimoiđem, ja ih mrzim…/

Sada: ovo što nisam zatražio novaca ni u gazdarice ni u farmaciste, ovo ima da znači i meni i svakome da sam ja tvrd i hladan, da neću veze i kontakta s ljudima… Ali ne možda, kako bi mogao ko pomisliti, da sam plah, obziran i nježan… Meni je uostalom ispod časti primati usluge, dobročinstva i milostinju. Sve to čovjeka ponizuje i mekša, i opet i samo gdje si bio, i onakav kakav si bio: niže, tj, na dnu, mekan, tj. mekoputan i srdačan… A ja to neću da budem. (Mali, treba li ti novaca, reci mi istinu… Samo što to nije više lament iz Kamovljeve knjige, no scena u kojoj pesnik Maruna, godine 1993, nudi pomoć tek dobeglom mladcu iz Sarajeva, Jergoviću, a ovaj, tvrd kao i Kamovljev junak, to odbija.)

Zna li Miljenko kakvu mi je knjigu doneo, pod miškom?

U kojoj stoji toliko toga, ne samo tomasveberhardovskog, nego i Jergovićevog. Jer onaj ubogi pjesnik, hrvatski, što potucao se po Evropi, a skončao u tamnom umiralištu, barcelonskom, tačno kao i moj prijatelj, bio je sumnjičav prema ljudskom soju i njegovim, tako često, opasnim postupcima. Zapravo, što god da počini, čovek uvek za sobom ostavlja nekakav nemio trag, a kada ovog i ovakvog ne bude, sam sebi razbija glavu nije li tako nešto, musavo, svejedno ostalo iza njega na tlu onog što je bilo. Produkujući najvidniji proizvod svog života, svoju uzdrhtalost. Ne drhte jedino hulje i zlikovci, ni pre ni posle svojih zala. Sa kim onda biti i drugovati, i živeti, kad svet sastoji se samo od hulja i onih koji, kako hulje ne bi bili, drhte u svom dragocenom nehuljinstvu! Tek tu se razbuktala ona osnovna, nepomirljiva protivporodičnost, Jergovićeva. Pa su sve te mukle, detinje neuroze, čitav onaj kompendij i sva ta dramaturgija obiteljskog pakla, bila samo predgovor konačnom raskidu sa opštom, globalnom familijom društvene sredine, nacije i države.

Proizlazi iz toga da učvršćivao sam prva zagrebačka prijateljstva – do danas nijedno nije opstalo. Makar to bilo u ono mutno vreme kada mi se učinilo da ničemu više nisam ni brat ni drug… Zbivalo se to one zime kada sam prestao pozdravljati hrvatske pisce. Je li taj narod, pesnički, nekakav poseban soj, odbojan prema svakoj novopojavljenoj spodobi u blizini, ili je sav svet, ljudski, ovako nabaždaren, s obzirom da ljudi ne žele ostati bez neprijatelja. Ovo nije nikakva posebna novela o prirodi čovekovoj, mizantropskoj. Pa ipak, mora se imati na umu, čovjek pogriješi svaki puta kad povjeruje da nečemu, nekoj kolektivnoj ideji, društvu ili zajednici pripada. To je mladi čovjek Jergović, došljak iz Sarajeva, oprezan u svemu, istog časa shvatio, razumevši da hrvatskom, zagrebačkom, većinom domoljubnom književniku, ne treba se javljati. Samo što isti takav oprez, zadržao je i kod malobrojnih bliskih, ugodnih pojedinaca, ostajući i s njima u mnogo slučajeva pri kontaktu na daljinu, telefonski slepom, ali ne grize me savjest što je ispalo tako: bolje za obojicu. Uz onu neprestanu bojazan, da osoba oko sebe čovek ionako ima previše. (…Bio je od onih nekolicine prijatelja, od kojih sam toliko dobio, i kojima sam toliko ostavio, da mi novi prijatelji, ama ni poznanici, danas ne trebaju.) 

Iskustva, ako su doista psihološki duboka, čovjeka ne obogaćuju, nego ga čine siromašnijim. Tako smo siromašni za mnoga iskustva, što smo ih stekli. Kako je taj mladi čovek, radoznao, zainteresovan i otvoren prema svemu, došao do tako gorkog saznanja, ako ne zato što je pojmio da život treba katkad ostaviti samog, bez one trajne radoznalosti i zainteresovanosti ljudske, koja mu ne treba uvek. Kao što ne mora sve nešto da znači. Svet bez značenja možda bi bio za mrvu srećniji, ma kako to grubo zvučalo. Dug je put do saznanja, ponekad izlišan. Istine su hiljadu puta prokazane neistinama, u kojima ima mnogo zbiljnog, zbog toga valjda, Jergović veli milije su mi moje zablude od prigoda kada sam bio u pravu. Nepravda je pravda, ne samo u jednoj orwelovskoj blasfemiji. Okrećući, ničeanski, sve stvari ovog sveta naglavce, evo kako moj pesnik ima sućuti za strah, za sram, čak i za izdaju. Jer život kojim živimo mi ljudi na pukotini dvaju vekova, nije vredan da mu se veran ostane. Odakle samo je ovaj pesnik došao, i kamo je stigao? Šta je proisteklo iz njegove pomisli da iz sarajevskog obruča krvi i stradanja, izlazi u jedan bolji, slobodniji svet? A dočekao ga je Zapad, retardiran u pedeset nijansi sive. Nije mu više bilo dovoljan ni opominjući Miljkovićev stih Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj. Valjda i zato što se nisam mogao identificirati ni sa sužnjima, ni sa slobodom. Mislio je davni naš, mrtvi drug, da će ovim pokličom pokazati nadu i utehu ljudskoj rasi, uvek sasužnjenoj. Samo što narodi ne zaslužuju utjehu. Utješeni narod pretvara se u rulju, u hordu ubojica…Takvi su bili komunisti, čak i najdobronamjerniji. Antikomunisti su gori, pogedajmo oko sebe, zagledajmo im se u lice i oltare… Vjeruju li klerikalci u Boga? Ne mora se biti ateist, da bi se postavilo to pitanje. Ja zapravo i ne znam ima li u Jegovićevoj svesti bar malenog proplamsaja bošstva, već tako što boga uvek ispisuje velikim slovom, ali da je njegov duh sasvim bezbožnički prema svakoj svetosti, pokazuje on to na svakom koraku. Jer sveto je u zemlji Hrvatskoj sve čega se dotakneš, njena povijest, nacija, popovi i vojnici, njena trava i drveće, voda i vazduh, njeni muži i žene, djeca i krave, i u to ne smije se dirnuti ni u snu, osim ako nisi pjesnik, skeptična i oprezna glava, ako nisi Jergović. U ovih dvadeset godina… promijenilo se i krivotvorilo već sve.(I trava, i krave, i ljudi.) Etničko čišćenje proces je kome nema kraja, jer domovina nikad ne može biti dovoljno čista… Nema čuvara grobova, jer nema u Hrvatskoj živih koji bi razumjeli Drugog. Pa to je ona ista palanka, ukopana u sebe samu, Konstantinovićeva. Treba očistiti hrvatsku zemlju, ali i ono ispod zemlje, mrtvi kao da nikada nisu bili živi. Jer Hrvatska je odlučila bolovati od Alzhajmerove bolesti, posve nesposobna za katarzu i samospoznaju.. Zbilja, nema danas, u ljeto 2015, većeg straha i jada nego biti Hrvat među Hrvatima…Samih najmanje dva milijuna… Strašna je samoća tolikih samih ljudi… Svi drugi imaju nekoga svog, dok za dom nespremni Hrvati na cijeloj zemaljskoj kugli, kao ni u Hrvatskoj, nemaju nikoga… Tako živi ovaj stvor, hrvatski, među Hrvatima, a kao da oko sebe takođe nikoga nema. Bivajući u onih dva miliona usamljenika, sličnih njemu, koji jedino ne umeju da se kako tako prepoznaju. Njegova otežavajuća okolnost je to što je književnik, pjesnik. Koji živi u narodu koji nikada nije držao do pjesnika, općenito do pismene čeljadi… iako se naširoko, diljem južnoslavenskog prostora ponosio svojom tobožnjom kulturom i književnošću. Ovo trpko saznanje beletrizuje Jergović jednom slikom. Svaki značajan subjekt onde je poput koncertnog klavira koji pokušavaju unijeti u neki tijesni podrumski stan, kroz ona malena vrata s previsokim podrumskim pragom, ili gore na mansardu, s još užim tavanskim vratima. Težak je to, mučan i frustrirajući posao, ali postoje majstori koji znaju kako klavir ulazi „na kant“, evo ga u vašem podrumčiću ili na ubavoj mansardi…Tek tada međutim nastaju problemi. Što će preveliki koncertni klavir u dvadeset i pet kvadrata vašeg malog stana s još manjim vratima? Što će Rade Šerbedžija u Hrvatskoj? Što će on u kulturi koja, ovako kako je zamišlja i doživljava većina njenih protagonista, može podnijeti samo male glumce, male pisce i male glazbenike, jer veliki naprosto zauzimaju veliki prostor.  

Kulturni i estetski kriteriji nisu istovjetni etičkim kriterijima. Pa nam je džaba govoriti o knjigama i pismu, na tlu koje gori od svakovrsne neuljuđenosti. Kako je živeti pjesniku u toj sredini, osim ako se sasvim od te sredine udalji, makar, ne zna se zašto, i dalje ostajući u njoj. Jer pisac, naravno, može bez zavičaja i bez domovine. Najbolje mu je, naime, tako, i najplodnije.

 ***

Ručamo s Jergovićem na jednom mirnom zagorskom bregu, bilo je do skora tu i malenih kozlića, u međuvremnu pojedenih. Sada je sve obavljeno, i istrebljenje te nejake kozje populacije, kao i Miljenkova seoba, sarajevska, tiho je, tamne sile ove zemlje još nisu uzele sve pod svoje, možda preživećemo. Onda primećujem na njemu snežno belu majicu, a na njoj otisnut crtež jednog zaumnog artiste, skoro sasvim zanemarenog, Milana Steinera. Pitam odakle mu to. Znam da je slikar Vaništa čuvao sav opus Steinerov, ali mi nikad nije rekao da će po koji crtež otisnuti na ovaj način. Vera Horvat Pintarić opisala je ovu crtariju do najmanje pojedinosti, pronalazeći na kočiji u pozadini krst, po čemu smatrala je da je tamo prikazan jedan pogreb. Sada za mene to je i pogreb, nedavni, Vaništin, i ukop, skupni, mnogo čega, koji Miljenko i ja, zahvaljujući njegovoj majici, danas obavljamo. 

Uza svu bliskost koja među nama postoji, biva često da nam razgovor, međusobni zamire. O čemu razgovarati, pitao se i Benno u svojoj gorkoj knjizi. Posebno, kada to utvrđeno zajedništvo takvo je, da sve već znamo, sve pojmimo i razumemo. Blebeću, laprdaju, Heideggerovi ljudi, i to najčešće oni koji se međusobno jedva poznaju, koji često nemaju mnogo zajedničkog, pa samo melju ono uopšteno mlivo, tek zvanično smatrano ljudskim govorom i jezikom. Uvijek je za razgovor bilo prerano, uvijek prekasno, kaže Benno. Iz ovih pauza u našim domjencima izvlačim ono najdragocenije, što se katkad tim slučajno vaspostavljenim oruđem Saussureovim, uopšte ne može ni izraziti.    

Ne znam kako uspostavljaju se veze, rođačke, između nerođaka po rođenju, koji to konci tkaju njihovo zajedničko platno, koje nije samo stolnjak jednog ručka, zagorskog, na bregima. Mi obojica iz jedne malene smo sredine, balkanske, svi se onamo skoro poznajemo međusobno, čim neko biće u nas promoli glavu nekom svojom osobenošću, odmah smo za istim stolom i u sudbini skoro istoj. Kako da zanemarim dane provedene sa osnivačem Gorgone, preturajući sada Vaniština pisma, tu je i Vera, umna carica hrvatske kunsthistorije i domjenci u njenom potkrovlju na Mažuranićevom trgu, pa onda odjednom, svi mi, i živi i mrtvi, odjednom nađemo se utisnuti na grudi jednog novog srodnika po izboru, Jergovića. 

Da li je moguće da me sa jednim piscem može vezati najpre jedna budalasta okolnost; moja mater takođe utuvila je u glavu, da kao i Jergovićeva, s vremena na vreme ispremešta nameštaj po stanu. Ja sam isto tako bio dete rastavljenih roditelja, osim što moja roditeljka bila je druge naravi, makar samo koloritna, kako bi za neku osobu posebnih nauma, govorio Dostojevski. Nego je, mimo svih loših okolnosti, živela na način skoro fantastičan, daleko od svake depresije. Pa dok gospođa Javorka Rejc srlja suicidno iz jedne loše situacije u drugu, tražeći u novom razmeštaju predmeta neko nedostižno poboljšanje, gospođa Desanka Ćosić izvodi po našim sobama neku vrstu performansa, samo da se ta trula svakodnevica razotkrije kao obilje novih oblika. Pa ipak, i mene, kao i Jergovića, izbezumljivale su te materine seobe unutar jednog istog stana; dolazeći katkad uveče iz pustih gradskih lutanja, nisam mogao prepoznati sobu svoga života. Pustite, za ime boga, čoveka da živi u svojoj minimalnoj okolini, ne remeteći je nikakvim fantastičnim oktobarskim mikrorevolucijama, koje znamo šta mogu doneti! Tako i Miljenko i ja, na rastojanju od trideset pet godina, vodimo istu bitku za pravo na slobodnu teritoriju vlastite sobe i njeno samostalno uređenje. U tom katalonskom naumu prolazila je i moja i njegova mladost, sve nasuprot diktatu iz prestonice, tog Madrida, obiteljskog.

Jedan hrvatski filosof bori se sa tim protivurečjem, liberalnog pesimizma – kako održati monizam vlastite osobe, a biti otvoren spram drugih, spram Drugog? Može li se prevladati ta negativna dijalektika između monizma i pluralizma, lebdi ovo pitanje nad čitavim znatnim delom tog polihistora, sorbonskog profesora Stanka Lasića. Nužno je biti sam, biti svoj, a svejedno, mora se imati na umu ona golema količina drugosti koja baš tu, pored ove samosvojne i samostalne jedinke, postoji. Tu je pao na ispitu i vajni socijalizam i sva njegova socijalnost, jer je od Robespiera na ovamo dobošario o slobodi, a baš samim nastavkom te parole, jednakošću i bratstvom, dolazila je ova na opasnu kušnju. Budući pojedinačna sloboda svakog, sve te silne, željene slobode ne mogu stati u isti prostor jednakosti, prenapučenost jedinačnih sloboda nužno vodi do eksplozije. Zato se moj pesnik odriče roditeljske zbrinutosti (kao što se odriče i vlastitog mogućeg roditeljstva), i kao što onaj umni pisac, nemački, osamljen, na drumu povijesti, gladan i go, ne želi više da se vrati u materino okrilje, ma kako tegobno to mu bilo. Onda i sam pomišljam, kako održati se spram svog duhovnog potomstva, kad već sopstveno roditeljstvo, ni sam ne znam kako i zašto, obavio sam. Već je i mudri starac svetske pismenosti imao snage da kaže Nataniele, baci sada moju knjigu, budući nadao se da će ovaj napisati svoju vlastitu. Kako odvojiti u ovoj rahloj familiji pisanja očeve od dece, a da se njen opšti volumen održi u tami svemira, kao jedinstvena ćelija? Makar moj Nataniel natovario je već ceo breg svojih knjiga, odvojivši se ne samo od ma kakvog očinstva, njemu, kao i svakome, zapravo nepotrebnog.

Rešavam još uvek pitanje rođaštva dvojice ljudi koji nikakvi rođaci nisu, a upravo to, ova genetska udaljenost dveju ljudskih jedinki omogućavaju im, možda, ulaz na jednu istu vrpcu, na istovetnu vertikalu nasleđa. Samo sasvim oprečne ćelijske celine različito niklih inkarnata, obećavaju onu isprepletanost, koja izlazi izvan darvinističkog optimizma sličnosti svega sa svačim. Jer čovekove ideje, stavovi, njegov pojmovni spektar, ukršta se sa idejama, stavovima i spektrima neočekivano drugih, po logici i sistematici, nezavisnoj od doktrine o poreklu vrsta. Naše duhovno razviće, naši emotivni i moralni putevi prepliću se po jednoj drugoj dramaturgiji nego što je ona, po kojoj od nižeg podsticaja postaje viša botanička ili zoološka tvorevina. Tako se onda može dogoditi da dve, na stvari jedinke, potpuno različite u svom anatomskom, emotivnom, i ko zna u kakvom sve smislu, a našavši se u istom vremenu i povijesnim uslovima, počinju misliti saglasno i slično, kao da su iznenada učlanjeni u istu partiju, mišljenja. Jer duhovni tokovi ujedinjuju se katkad, čvršće i logičnije, nego što se pripadnici jedne stranke ikada ujediniti mogu. Eto, to je ona malena mentalna frakcija, onaj uski porodični kružok dveju osoba, inače opozitnih spram svake doktrine familije i obitelji. Hoću da kažem kako pesnik Jergović mogao je napisati ono što sam i sam naumio, kao što i ja u stanju sam saopštiti to što ovaj, o mnogo čemu misli.     

septembar – decembar 2018

Dok su oko njega padale velike petarde koje je na nas bacalo ustaško smeće, Emil se prestravio, plače, grli me i govori: Tata, hoće li sada nestati svijeta?

S tisućama ljudi pokazali smo da ga neće nestati i da se konačno budimo.

Dobro jutro, majstore, hoće li? – upitam na ulazu u zgradu. Izgleda da su metalna vrata zaglavila, pa on sada čučeći pokušava kliještima i čekićem nešto da popravi. Ne bi se reklo da je zadužen za ovakve poslove, sudeći po košulji i kravati koje provire ispod smeđkaste jakne kad se blago okrene prema meni, vidno iznenađen.

– Dobro jutro. Ma evo, radi se pomalo. Mora neko. Šta ste trebali?

– Imao sam zakazano za pasoš – velim – sad u jedanaest.

– Izvolite, uđite u prostoriju lijevo. Kolega će biti tu za desetak minuta, pošto malo kasnite, je l’ tako?

– Dobro sam ikako došao, šuti – promrsim kroz osmijeh. Obišao sam pola grada da nađem money order.

– Na to se trebalo ranije misliti – odvrati kiselo, tek toliko da mi stavi do znanja kako se šala ne prima jutros, pa se vrati svom kuckanju.

Prostorija je ista onakva kakve se sjećam od prije tri ili četiri godine. Tri sa tri. U sredini omanji sto, a uza zid kožni dvosjed, vidno izlizan. Tu su i jedna crna metalna stolica i još jedan sto do ulaznih vrata, na kojem su razbacani papiri.

Sjednem i gledam u nepopunjen odsječak money ordera, pa se mislim: “Ovo je bilo na vrat na nos. Tačno – dobro sam ikako stigao. I zašto, kog đavla, nisam uzeo money order ranije? Jučer, na primjer.” Ovako sam morao obići pola grada, jer se onaj CVS koji je nekad bio blizu ambasade zatvorio, iz nekog razloga. Istina, Google mapa kaže da je i dalje tu, čak i da radi 24/7. Još jednom se pokazalo da se na tehnologiju ne možemo osloniti onoliko koliko mislimo.

Na tu misao mi se nadoveže slučaj onog kamiondžije koji se, nekako, iz pravca Bjelava spustio do Muzičke i tu ostao zaglavljen cijeli dan, i onog drugog koji je prateći Google mapu završio u šumi pa u provaliji. Otpuhnem duboko, pa razgledam prostoriju.

Na uflekanim zidovima samo jedna slika – bakrorez Starog mosta. A na stolu s razbacanim papirima dvije zastavice: bosanska i američka.

– Dobro jutro – krupnim glasom izusti čovjek na čijem su licu vidljivi tragovi sna i nekog neodređenog nezadovoljstva. Ne mogu odgonetnuti o čemu se radi; oči su mu odsutne.

– Dobro jutro – odvratim. – Izvinite što kasnim, ali sam pola sata tražio gdje da uzmem money order.

– U redu je. Hajde ti samo popuni ovaj obrazac – reče, posežući za papirom sa stola. – Popuni i ovaj money order: tu gore na koga ide uplata, tu dole adresa, i ovdje desno potpis. To je to. Sad ću ja dok ti to popuniš.

Dok odlazi, pogleda prema majstoru koji još uvijek čuči pred ulaznim vratima.

– Hoće li to skoro? Ima ova delegacija što dolazi u dvanaest.

Vidjevši da ga onaj što čuči ignoriše, okrene se i ode. Ispunim formular koji sam već jednom poslao poštom. Na pitanje zašto moram opet, bit će mi rečeno: “Eto tako – moraš. Papirlogija.” Ime, prezime, JMBG, broj telefona, adresa prebivališta.

Prebacim nogu preko noge i uzmem telefon da ubijem vrijeme dok čekam. Dok skrolam gore-dolje, u prostoriju ulaze dvije žene i muškarac. Zaključujem: žena i majka muškarca koji sjeda na stolicu do mene. Kako sam zauzeo cijeli dvosjed, pomjerim se u stranu. Nekoliko trenutaka svi šutimo, pomalo nepovjerljivo. Onda kažem dobro jutro. Odgovore svi u isti glas – pa opet muk.

– Odakle dolaziši, ljudino? – upita muškarac, ruku izbrazdanih prošlim životima, a ruke ko lopate.

– Iz Erie – rekoh. – Pennsylvania.

– Uh, jebote… pa ti si petnaest sati vozio, ako si vozio. Jesi kamiondžija?

– Ma jok, kakav kamiondžija, ni blizu. Erie je nekih šest sati odavde.

– Ih, pa nije onda daleko. Malo bliže nego nama.

– Odakle vi dolazite? – upitam.

– Mi smo ti iz New Yorka, države. Ne bih vala živio u gradu da mi plaćaju.

– Odakle iz Bosne? – dodam, više da odgodim tišinu nego što me zaista zanimalo.

– Iz Podrinja, ljudino, iz Podrinja. A ti?

– Ja sam iz Tešnja.

– A gdje ti je to? Nisam nikad bio.

– Tešanj je blizu Doboja, Zenice… ta regija – odgovorim, da mu naslikam dio zajedničke nam domovine.

Dvije žene u međuvremenu gledaju u formulare i money order.

– Možeš li nam ovo ispuniti, sinko? Bolje ćeš ti nego ja.

– Može, naravno – kažem i uzmem papire preda se. Završim money order, a njima ostavim obrasce za pasoš; tu je sve na bosanskom. Oko papira se okupe sve troje. Ljudina komanduje:

– Dete vas dvije to. Eto vam tu sve što treba.

– Koju adresu da upišemo? – iznenada će druga, mlađa žena koja je do tada stajala po strani.

– Šta ti ja znam koju.

– Kako koju kad je nemamo, jebiga.

– Piši onu kuću u Semizovcu, od Denija. Nema druge.

Dok ih posmatram, začujem: – Haj’te vi za mnom, gospodine, da se uslikate i date otiske. Evo tu, lijevo.

Prostorija za fotografisanje – metar sa metar, možda malo veća. Ispred stolice fotoaparat i mali otvor iza kojeg sjede za računarima čovjek i žena. Isti onaj čovjek koji nam je ranije dao papire; isti koji je bio tu i prije tri ili četiri godine.

– Ispravite se. Hajde sada, gledajte u objektiv. Glavu malo pognite. Tako. Malo udesno. Ispravite se opet. Tako. To je to.

Okine.

– Šta je sad… – promrmlja ljutito, pa naštima objektiv. – Hajde opet. Ispravite se. Glavu malo pognite. Malo udesno. Ispravite se opet. To je to.

Opet ne valja.

– Šta ti je sad, majku ti… – opet će sebi u bradu. – Treba im reći da kupe drugi fotoaparat – dobaci, gledajući u ženu do sebe. – Hajde još jednom da probamo. Skini naočale sad. Tako. Gledajte u objektiv. Glavu malo pognite. Malo udesno. Ispravite se. Tako. To je to.

Okine.

– Može.

Možda bih i upitao da vidim kakva je fotografija, ali odustanem. Ne da mi se opet namještati u pozu.

– Hajmo sada otiske. Evo ovdje ovaj aparat. Hajde, palac desne ruke… U redu. Kažiprst desne ruke. Hajmo sada palac lijeve ruke. Tako. Kažiprst lijeve ruke…

– Nešto ne očitava. Samo trideset i pet posto. Palac je dobar – govori gospođa, gledajući u monitor. – Neće sistem ovo prihvatiti.

– Ma hoće, probaj – nestrpljivo će on, jedva čekajući da bar jednu stranku otarasi.

– Neće kad ti kažem. Otkazat ću ja ovo.

– E jebote… sad moramo opet sve ispočetka.

– Zašto?

– Zato što moramo kao novu aplikaciju. Eto zašto.

– Šta je s prstom? – upitat će gospođa blago.

– Povreda – odgovorim i zavrnem rukav, pokazujući ožiljak. – Nervi oštećeni.

– Uh, to strašno izgleda – sažaljivo će. – Jeste li ranije radili otiske?

– Jesam, naravno. Za pasoš, za ličnu, za green card. Kažiprst lijeve ruke je znao praviti probleme i ranije.

– Nema veze. Hajde vi sjedite. Moramo sve ispočetka. Nova aplikacija.

– Gledajte u objektiv. Glavu malo pognite. Tako. Malo udesno. Ispravite se opet. Tako. To je to.

Okine.

– Hajmo sada. Palac desne ruke. Kažiprst desne ruke. I hajmo mali prst lijeve ruke. Tako… i još domali prst. To je to.

– Hajde sada probamo – kaže, čas gledajući u monitor, čas u mene, pa na kraju zadovoljno klimne. – Sve je u redu. I sretno s tom rukom – doda uz osmijeh.

– Za koliko mogu očekivati pasoš? – upitam.

– Zakonski je dva mjeseca. A moguće i prije – odgovori čovjek, ne gledajući me.

Zahvalim se i krenem prema izlazu gdje majstor još uvijek kucka. U pozadini čujem ono troje:

– Ne isplati se ovo, jebeš im ga. Plati gorivo. Plati money order. Plati pasoše. Plati karte. Bolje sjedi gdje si – tu si.

1.

Autor često razgovara sa sobom o onome što piše, a i inače, kada ćuti, u njemu pulsiraju, naizmenično, i buntovna i ukrotiteljska rešenja. 

Ovo ne kažem da bih naglasio mukotrpnost književnog posla. Naprotiv, pisanje, kada krene, ume da obraduje pisca melodijom stvaranja, izvan površnog. Pisanje je i preispitivanje sopstvenog, unutrašnjeg sveta naspram složene, kontraverzne stvarnosti, ispovedni dijalog s ćitaocem. Ponekad smo primorani da činimo ustupke u životu, u književnom radu naši stavovi, a i naša mašta, ne dozvoljavaju takvo nešto. Umetnik sugeriše da se i u krhkosti, prolaznosti čovekovog postojanja može sakupiti riznica misli i osećanja nasuprot surovosti besmislene stvarnosti što nas svakodnevno napada. 

2.

Postoji mišljenje da je pisanje priča, za razliku od dužih narativnih formi, u jednom dahu, bez, na primer, rastegljivosti romana, i u tom smislu, sigurnije za autora. U većini mojih priča, likovi su iz svakodnevnog života, ili potaknute slikama i osluškivanjem prošlih života, pa se čini da su radnja i njena obrada jasniji. Ali nije baš tako. Nekad se pisanje odigrava duž staza koje postaju lavirintnije, nekad se presecaju sa situacijama koje, diskretno ili naglo, menjaju mapu priče. Tako, kad završim i prepročitam priču, sa svojim osloncem i smislom, naročito kad je duža, suočim se sa potrebom da nešto dopišem ili dopunim, mada mi se, sa druge strane, javlja glas koji me opominje da je ne razvodnjavam. Šta se tiče kraćih priča napisanih sa jednostavnim entuzijazmom, njima su samo ponekad potrebne sitne prepravke.  

3.

Za studenta komparativne književnosti, susreti sa delima Borhesa, Kortasara, Eka, Kalvina, Bucatija, Kiša… bili su, u jednom zamahu, sa svojim projektivnim probivima uz podigravajuću formu, intenzivni i podsticajni. U skladu sa tadašnjim mojim tranzitnim mladalaćkim periodom kada sam spontano  eksperimentarisao i tražio izazove, otkriće postmodernizma i mogućnosti koje je pružao u građenju teksta, dali  su mi važnu inspiraciju pri stvaranju debitantskih knjiga, tako da i moja prva esejistička zbirka nosi naslov „Dali Kalimah beše postmodernista?“.  Kasnije, kada se je to zlatno doba, barokni blesak postmodernizma, prebrzo, zahvaljujući i ekspresnoj tehnološkoj poplavi, rasplinuo u proizvoljna šablonska imitiranja (jednu svoju kasniju esejističku knjigu nazvao sam “Borhes i Kompjuter”) vrednovanje tuh produžetaka, očekivano, postaje mnogo kritičnije. Očigledno, pomankanje kriterijuma u današnjoj hiper-produkciji deo je lude stvarnosti u kojoj knjiga postaje produkt, književnost biznis, koji se pokorava merkantilnim zakonitostima – brzo, dohodovno, potrošno. Pisci koji nastoje da napregnu svoj duh, imaginaciju, da bi kreirali emotivni, misaoni izazov svojim čitaocima, izgledaju staromodno. Nekonformistički čitaoci odumiru kao i nekonformistički pisci.  

4.

Opet, doživotni je ushit ka crtežu ranjenog bizona iz Altamire u tamnim, teško dostupnim uglovima pećine i s druge strane, scene minojskih devojaka i plesačica u  centrifugalnim kritskim palatama bez vanjskih zidina koje bi ograničavale vidik –  mada u sasvim suprotnom okruženju, istovetno je uzbuđen zbog neposredne bliskosti tog pokretljivog života, zbog te prvične životnosti nasuprot današnjem, globalnom, zagađenom haosu sa sugrađanima, ranjenim kiborzima. Kako pronaći  svoje podčinjavanje tom prirodnom toku biopisma životu danas kada književnost ima sve manje vremena da se u polutmini radne sobe suprostavi lažnom blještilu reklamnog sveta? Osluškivanje pa priča, posmatranje pa promišljanje, marginalnost pa delovanje, to još uvek preostaje današnjem piscu koji uprkos raspadanju jedinstva prostora nalazi svrhu svog rada. 

5.

Veština pripovedanja se, kao i svaki zanat, esnafski rečeno, uči i iskušava za vreme celog piščevog života. Pri tome, pripovedač treba da savlada i ova dva suštinska zadatka u tretmanu tkiva teksta: prvi, da ne podlegne sentimentalnosti,  a da ne odustane od stilske doslednosti koja, u kontekstu određene sadržine, poziva ironiju ili osećajnost, i, što je veoma važno, da vežba sagledavanje radnje iznutra, očima lika ili kamere. Naravno, zanat pisanja podrazumeva učitelje, ne možeš da budeš bolji pisac ako nisi dobar, posvećen čitalac koji tako dobija savete, pomoć velikih majstora. Otvorenost čitalačkog horizonta, pažljivo osluškivanje (čitanje) hrani sopstveni imaginativni izvor, i to ne samo u borhesovskom ili ekoovskom smislu, već i kod tako međusobno različitih pisaca kao Džojs i Nabokov. A drugi, ili prvi uslov (jer su prepleteni), uslov za čoveka sa ambicijom da postane pisac je neosporna važnost sopstvenog životnog iskustva koje nije samo u gomilanju utisaka, doživljaja, susreta, već mora biti potkrepljeno razmeštajem tog iskustva u slojeve (ne)savršene ljudskosti. 

Da li će stići da napiše sve svoje priče? Veliki pripovedači, Po, Mopasan, Čehov, Kafka, i pored kratkog života, stvorili su remek-dela pripovedne umetnosti, Pirandelo je pisao priče svaki dan, verovatno željan da ih što više sačuva. Pisac svojim delovanjem pokušava da se suprotstavi neumitnom kretanju vremena. Vreme se ne zaustavlja, ali dobra knjiga, kao i kompozicija, kao i slika, dobivaju šansu da ovladavaju „trenutkom večnosti“. 

Još uvek zaspim sa knjigom u ruci. Čitam i prepročitavam i spreman sam da taj neponovljivi doživljaj čitanja dobre knjige skladiram u biblioteku utisaka i argumenata. Čitanje nikad nije slučajno!