Ti ne boj se – ja sada nisam uz tebe 

Ti sâm si
Uz sebe – mrtvi Palestinče 

Od mene
Veći si, od mene
Jači si: i narod si i pastir si jedini 

I Sin si svoj
I Otac si svoj, i Majka si sebi 

A tu gdje sam ja – hladno je:
Žive duše nema,
I patim 

Molim ti se –
Kad se ponovo rodiš
Ne pominji me u svojim molitvama 

(2025)

O, ima ga ima

među onima koji rade najteže poslove
najprljavije najmanje poštovane
poslove
ljudi kako koji
zavisno kome se tko priklonio
neka je i sa vodećima
ipak je radnik Komunalca
nisu njegovi ured i fotelja
nego lopate za kopanje grobnih mjesta
snažne kosilice flakserice
na 35 stupnjeva Celzijusovih
pod punom radnom opremom
zaštitinih skafandera maski i naočala
pa ti druže radni razmišljaj koliko je stupnjeva
na površini oznojene kože

njihove su kante za smeće zelene žute plave
na njihovim uniformama
trebala bi biti zastava Republike Gabon
suverene države u Srednjoj Africi
sa 2,2 miljuna stanovnika
na njoj zelena boja simbolizira šume
žuta predstavlja ekvator
na čijoj liniji Gabon leži
a plava je boja mora
nije Jadransko nego Atlantski ocean

i dok s njima ispijam kavu onda kad kose
dio ulice ispred moga kućerka
baš jutros, ovoga četvrtka
serviram im kavu u različitim šalicama
posluženu na zelenoj kanti
četvrtkom odvoze normalno smeće ili otpad
njih četvorica iz tri nacije
jednako rade isti posao.

Dejan pita što ima novo za čitati
Mijo iz Hrvatskog Sela – baš je tako selu ime
inače ne pije kavu al’ jutros hoće
a Bosanac iz Velike Kladuše
peti put u tri godine podučava:
kafa nije dobra ako miš ne može pretrčati preko teljve.
Popili kavu, okreću šalice, teljva ne curi
dobra kava.

Nacionalnosti nisu njihov film
grob za sve mora biti
jednako iskopan.

22. 5. 2025.

MAJSKE NOĆI ’99.

Koncem travnja, posljednjega u tom stoljeću, od jugoslavenske vlasti dobivam dozvolu za odlazak u Beograd. Prije nego što sam krenuo, napisao sam ovo pisamce:

“Krećem na put u Beograd. Preko Mađarske, jedine otvorene granice. Srbi mi nisu neprijatelji, nisam neprijatelj ni jednom narodu. Već više od pet godina, otkako je srušen stari most u Mostaru, odlazim kao vozač kamiona u konvojima humanitarne pomoći za sve narode u Bosni. Zajedno s tisućama Talijana uspjelo se pomoći prognanicima Muslimana, Srba, Hrvata. Odgovornost preuzeta tih godina sastojala se u tome da se pomaže svakoj pogođenoj strani. Danas je NATO-vim bombardiranjem pogođena strana i srpski narod. Ta povreda stiže iz moje zemlje, polijeće s njezinih uzletišta. Bacati bombe na grad pravi je pravcati teroristički čin. Znam to i po pričama iz djetinjstva moje majke u Napulju, bombardiranju najizloženijem talijanskom gradu u  vrijeme Drugog svjetskog rata. Znam to i iz povijesti XX. stoljeća: gađati gradove, ciljati više civile nego vojnike – to je terorizam. Idem u Beograd biti na strani bombardiranih. Dezertiram iz svoje zemlje bombardera, obitelji koje nedjeljom idu na piknik nadomak baze u Avianu, eda bi gledali polijetanje aviona prenakrcanih bombama.

Nikoga ne pozivam da čini što i ja. Idem u Beograd slušati sirene za uzbunu koje je moja majka upoznala kao djevojka u Napulju. Ispričavam joj se zbog ove povijesne rime koju ne želim izbjeći: biti u jednom europskom gradu koji bombardira druga neka Europa. Pripadam ovom stoljeću, njegovo sam a i čedo svoje majke, ne mogu se odricati nasljedstva.

Nebo u svibnju prepuno zvijezda, koje vabe oči da se otvore. Idem narodu zatvorenu u podrum, povezujući se u lanac na mostu da ga obrani. Idem podijeliti malo njihove nesanice. Vama želim ljepše majske noći.”

Krenuo sam ostvariti čin boravka, a ne otpora. Otišao sam nasloniti se noću na prozor hotela Moskva, soba 411 na vrhu uzbrdice Balkanske ulice. Nije to bio mirotvorni čin, ali najžešći koji sam imao na raspolaganju. Nosio sam sa sobom pjesmu Dylana Thomasa koju je napisao nakon bombardiranja Londona: „Među poginulima od avionskoga prodora u zoru bio je i jedan stogodišnjak“. Ovako završava: „Jutro ima krila njegovih godina/stotinu roda šćućurenih na desnoj strani sunca“.

U Beogradu sam tražio starce, one koji su gledali da dolaze Nijemci i ćutjeli zemlju koju su rovali Luftwaffeovi avioni. Pitao sam ih za razliku. Zasjeli na jednoj od klupa na Kalemegdanu, nakon kratkog upoznavanja među južnjacima (jugoslavo je Slaven sa juga), ovaj iz Napulja pokušavao je malo ruski, eda bi mogao pratiti razgovor. U onom ratu avioni su se vidjeli na nebu, Hitlerova vojska bila je na vratima rijeka, taj je rat bio tu iza leđa. Bio je gori. Ovaj bljuje rakete iz pakla, ne vidiš, ne čuješ ni jedan avion, pa ni provale po danu. Čuješ sirenu, a zatim udare, a onda opet sirenu. Ovo nad Beogradom nije nikakav rat, već samo šteta, „tòlka vred“, samo šteta. „Evropo, šta radiš Evropo? Pogledaj tko smo, pogledaj gdje smo.“ Gledam: sa jedne od klupa na Kalemegdanu vidi se najsvečanije ušće europskih voda. Dunav, ne dajući prednost Savi koja dolazi zdesna, prepušta se udaru na meandru, ostavlja joj mjesto u svom krilu, pa zajedno idu do mosta u Pančevu a onda odatle nizvodno kroz drugu polovicu Europe sve do Crnog mora.

Nakon Pančeva, industrijskoga grada što su ga razorile premnoge proljetne bombe, rijeka je mulj. Ona je dječak koji je svu svoju prašinu „maloga kemičara“ bacio u baruštinu. Iz poderotine eksplodiranih cisterni i silosa, u Dunav su se slili najodvratniji pritoci. Rijeka je vapila za vodom te su se tako u Njemačkoj dogodile kiše i poplave, pa se Dunav obilato opskrbio te potekao svježom vodom u Pančevo, rukavac mrtve vode.

U parku, kad se oglasi sirena za uzbunu, ne prekida se ni jedna partija, ni jedan šahist ne povlači potez drukčiji od nužnoga a koji je na redu. Snažna je tišina šaha, ne smeta mu ni vučije zavijanje sirene za uzbunu. Nitko ne ide u zaklon. Igrači ostaju obuzeti tim vodoravnim beskrajem šezdeset i četiri polja. Samo to je tlo koje se računa. Nebo iznad Beograda je strelište. Protuzračna obrana puca u oblake i nije efikasnija od dječaka koji trče za golubovima u parku.

U petak ujutro sedmoga svibnja imam dogovor. Mira Kiš, udova Danilova, europskog i ovdašnjeg pisca, prati me u bolnicu. Jedno mi je uho već duže vremena začepljeno cerumenom. Odgovlačio sam ukloniti ga, a sad sam u tako bučnom gradu i baš mi je žao što sam oglušio ovdje više nego drugdje.

Jedna okretna žena, zlovoljna što liječi Talijana, jednoga od neprijatelja njezinih noći, lijevkom temeljito ispituje ušnu školjku, a zatim kirurškom hvataljkom snažno izvlači otvrdnuli grumenčić. Izlazi krv ulazi zrak, u uhu se susreću bol i olakšanje a ja čujem, iznenada vjetar i razlijeganje glasova.

Mira se smije mojoj stečevini. Sad više nemam izgovora, NATO-va buka je sva moja, bez olakotnih okolnosti i bez popusta. Nebo se pročistilo. Kiša je odnijela sav prah od grafita i ugljika koji je gradu isključio električnu struju, ostavljajući papar u očima a gorčinu u pljuvački. U sedam uvečer grad se opet zatvara, spušta rešetke i pripravlja mrak.

Polagano se penjem na peti kat hotela Moskva. Sa prozora vidim sto osamdeset stupnjeva: mostove na Savi koji vode u Novi Beograd, i onaj zdepasti neboder što su ga spržili avionski napadi. Prisjećam se prve noći kada, tek stigavši, nasumce izlazim da bih došao na Brankov most te s građanima sudjelovao u bdijenju obrane. A tamo ne nalazim nikoga, dodijalo im gubiti san na mostu.

A onda sâm krećem kolnikom Brankovog mosta, susrećući rijetke farove brzih automobila. Zatim, dok slušam pucnjavu nad Pančevom, šetam u suprotnom pravcu, ponavljajući to nekoliko puta. U trećem pokušaju kopka me  osjećaj smiješnoga, pa silazim sa prazne piste mosta. Vraćam se u hotel.

Tako provodim noći gledajući odozgor kako se od pucnjave užiže grad. Ne idem u sklonište. 

Sirenom u devet sati i gustom uzavrelosti označavajućih projektila započinje noć u petak sedmoga svibnja ’99., vreva crvenih brazda odozdo prema gore, nedovoljno visoko. Malo oblaka na nebu, grad u mraku, kreću valovi. Brojim ih: svako pola sata, eksplodira 

onih sto osamdeset stupnjeva obzora ispred. Tuku pucnjevi po Novom Beogradu, zoni rezidencija i javnih ustanova. Eksplozija bijelog plamena obasjava taj kvart i rijeku.

Još ne znam da je to kineska ambasada, na umu mi je skladište goriva, zbog bijele svjetlosti električnog pražnjenja. U polsatnim valovima grad škripi, bljuje stakla po ulici, plamen sa balkona, pogled mi je uprt na mostove duž Save.

Čujem krkljanac u Rusovoj sobi pa po tome zaključujem da je noć i za njega nemoguća. Na usta mi dolazi jedan Mandeljštamov stih: “Eta noč’ nepopravima“, ovoj noći nema pomoći, „a u vas ešče svetlo“, a kod vas još dan. Bez sna onog Rusa zatječem se na otvorenom i shvaćam da sam sam: protiv Europe nebeske saveznice i s nikim, čak ni s ovim gradom. Ne dospijevam biti s Beogradom, nemam pravo ni razloga upotrebljavati ono s, ono cum saveza. Stojim samo u. On je zdjela a mi smo meso, govore za Jeruzalem u knjizi poroka Ezekijela: noćas proviruju pripjevi.

Novinare iz hotela odvodi policija, vode ih u kinesku ambasadu, jedan sat je iza ponoći.  Ostajem na prozoru kao trknuti zaljubljenik u svibanjskoj noći. Mislim na noći u Bosni, noći drugog nekog rata kada sam bio vozač konvoja humanitarne pomoći, odlazilo se svim oštećenim stranama, bile su to noći prijateljstva i dosta. U ovima, međutim, ja sam iz naroda Europe u ratu protiv drugog naroda. Ove mi noći pripadaju, jer su poslane iz moje zemlje. Zato na prozoru sobe 411 stojim ukopan iskazujući svoje evo-me-tu-sam. A u dva čujem zvižduk aviona, ne može biti, i stvarno nije: na dnu Balkanske eksplodiraju zgrade, dva praska kakve nikad prije nisam čuo, besmisleni, bacaju me na krevet, zrak koji se kreće poput pesnice, probija prozore u prolazu, sva sreća da su moji otvoreni, zadaju udarac u stomak i izaziva povraćanje, ali nisam večerao.

Bile su to krstareće rakete a ne avioni. Eksplodirale su velike državne zgrade u ulici Kneza Miloša, preblizu da ih se vidi, previše blizu da ne osjetiš vrelinu i zadah požara. Beograd je u rukama vatrogasaca i rijeka koje teku u hidrantima da potope vatru. 

Posljednji valovi stižu oko četiri. Nebo nad Beogradom prestaje eksplodirati u zoru, u pravi čas Europo.

19. SVIBNJA

Nakon dva dana putovanja u Ukrajini smo.

Skelom koja prevozi Dunavom, jučer smo prešli na ukrajinsku obalu.

Ta veličanstvena europska rijeka svijetlo zelene boje  maskirne uniforme, pri kraju je toka, teče polako, blizu je Crnom moru. 

Na prvoj benzinskoj pumpi prodavač govori talijanski, živio je u Bologni devet godina.

Nakon mirne noći počinka, danas smo imamo dostavu. Prolazimo pokraj nepreglednih polja još zelena žita, nešto što najviše nalikuje riječi mir. 

U Odesu idemo ostaviti invalidska kolica i materijal za hitnu pomoć u višenamjenskoj ambulanti. Nad nama nebo je ispražnjeno od svježeg vjetra.

Prolazimo u podnožju stubišta koje je ovjekovječio Eisenstein, produžujemo prema Nikolajevu, gradu nedaleko o ušća rijeke Dnjepar.

Tu istovaramo odjeću i namirnice za izbjeglice iz oblasti Hersona.

Napokon krećemo radi sutrašnje dostave u domu za siročad u Karpatima. Valjat će dijagonalno skoro preko cijele Ukrajine, 14 sati, a onda ćemo u povratku okrenuti prema granici.

U ove dane majka me podsjećala: Bilo je u svibnju.

Fotografija: Erri De Luca i Giacinto Fina Dunavom na skeli prema ukrajinskoj obali. 

Priredio i preveo Tvrtko Klarić

kad kome zvono zvoni,
kad zazvoni mobitel:
don-din, din-don –
john donne:
nijedan čovjek nije otok,
ali je možda trajekt,
težak od svega što nosi
i bez svega što nositi mora, težak sâm sebi,
a pluta, a plovi,
moćan i krhak,
umišljen gospodar ljudi i lakomislen rob môra,
nikad tu i nikad tamo,
ni između nikad, jer
tamo će kad je tu
i tu bi kad je tamo,
nježni kiklop,
nedošavši odisej.

s lošinja i cresa u zagreb, trajektom merag – valbiska,

14. svibnja 2025.

Ulica mi tamo bila duga, najduža
jedva se penjao uz basamake
kuća mi velika bila
škola još veća
a tek fakultet 

Sada mi se sve smanjilo
sve mi maleno
samo mi grad
u sjećanju
i dalje velik, najveći

Zvali su ga tako. Naravno ne pred njim, ne glasno, nego onako skriveno, u pola glasa da se ne čuje. Nije me puno zanimalo zašto je to tako jer sam smatrao kako sam, ionako, tu samo privremeno, dok ne nađem nešto bolje. Naime, tada sam radio intelektualne poslove u komunalnom poduzeću, kopao kanale, čistio kanalizaciju, postavljao asfalt. Olovka mi bila lopata, a nalivpero bio mi je kramp.

Radeći tako, imao sam radne kolege sa svim svojim manama i vrlinama. Jedan od njih bio je Gale. Gale je imao oštećeno lijevo oko pa se činilo kao da škilji, kao da promatra svijet, nekako, proučavajući i važući sve što vidi onim zdravim okom. Iz njegovih usta izlazile su psovke koje o tada nisam čuo u životu. Bio je vrijedan i marljiv, ali nekako ograničen u prihvaćanju naredbi što i kako uraditi.

Jednom smo dobili zadatak iskopati kanal za nekakve kablove od našeg pogona do hotela Mostar. Ima brat-bratu dvije stotine metara. Zadatak je bio iskopati kanal širine lopate i dubine šezdeset centimetara. Gale je uzeo krampu i lopatu, stavio bočicu od pola litre rakije u džep sakoa i pošao. Pljunuo je u ruke, rukavice je mrzio iz dna duše jer su sve bile male za njegove velike i vrijedne ruke i krenuo kopati. On je udarao krampom u tvrdu zemlju i kopao, a ja sam izbacivao zemlju iz kanala lopatom… Malo pomalo, Gale bi stao, ponudio mene rakijom i kopao kao da sutra ne postoji. Ja nisam pio, ne zato što mi se gadilo piti iz iste boce s njim, nego nisam i još uvijek ne volim lozu rakiju. Kopao je i, onako, više za sebe, psovao sebi u bradu neke od psovki koje, do tada, nisam čuo. Negdje oko jedan sat poslije podne završili smo traženi kanal, pokupili alat i vratili se u pogon. Tada je Gale zvao šefa da pogleda i primi posao. Šef dođe, odmjeri kanal ispred pogona bez ikakve namjere da ode do kraja kanala i kaže:

– Pa moj Gale, što si ti radio cijeli dan! Samo ovo! To se ti sa mnom zajebaješ?

Gale ga je samo pogledao onim svojim zdravim okom i bez riječi otišao u pogon da se umije i opere ruke. Kad sam ušao za njim, okrene se meni i kaže:

– Ču li ti njega što mi govori, konj jedan? –još je dodao i jednu masnu psovku.

– Ma pusti ga, vidiš da te zajebaje. Isto bi ti rekao i da si iskopao samo dvadeset metara, a ne dvjesto.

Poslije je Gale govorio drugim radnicima dok su se vraćali sa svojih poslova:

– Dobro kaže sveti Toma. (tako me zvao, ni sam ne znam zašto, nikad nije dodao ono Nevjerni)

Jednom smo, radeći na cesti za mostarsko naselje Ilići, trebali nas dvojica otići do dijela koje se zove Vrelo. Izašli smo iz kombija, ponijeli olovke i nalivpera, krampe i lopate, i vozač nam kaže: eto vas tu, nema sto metara dalje, tamo su naši strojevi.

Izađemo i pođemo i pređemo nekoliko puta po tih sto metara, a naših strojeva nigdje ni na vidiku. Nakon nekih kilometar i pol, ugledamo strojeve, a Gale će:

– E jebem i njega i njegovih sto metara.

Kasnije sam, tek, saznao zašto ga zovu Kopiljan. Jedan od radnika mi je objasnio:

– Galetovu majku prevario je silovao jedan bliski rođak. Živjeli su u jednom prigradskom naselju, onome što bismo mi rekli vukojebini. To je bila velika sramota. Njegova majka skrivala je trudnoću, skrivala je, više, sramotu tako da se i porodila praktički u staroj štali, s ovcama u društvu. Živog i zdravog dječaka spasile su tada baka i stara tetaka, kao i dječju majku. Od tada ga zovu Kopiljan.

Poslije mi je Gale sam pojasnio zašto toliko psuje i zašto je ljut na cijeli svijet.

– Kad mi se mater razboljela, neka čudna bola ju je obuzela, valjda je život došao na naplatu, bila je toliko bolesna da nije mogla poći doktoru. Nitko od mojih, ionako rijetkih susjeda nije htio da je stavi ili u svoje auto, traktor, ili volovska kola da je prebacimo do najbližeg doktora. Uzeo sam je u naručje, kao malo dijete, i nosio, brat bratu dvadeset kilometara do bolnice. Nisam je spasio, samo sam joj produljio muke i poklonio joj pet dana života. Malo za ono što je ona meni poklonila, život, pažnju i ljubav. Od tada moj sveti Toma, niti vjerujem ljudima niti vjerujem Bogu. Čitav život su me gledali kao višak, kao slučajnost. Misliš da ja ne znam kako me zovu Kopiljan.

Gale je, kad bismo primili plaću, otišao na tržnicu, kupio dvije table jaja, kutiju duhana i dvije kile sira iz mijeha. Za druge stvari nije trošio novac. Samo rakija.

Već sam bio otišao iz tog poduzeća, u neke nevladine organizacije raditi kao socijalni radnik, a ljudi iz tog Komunalnog poduzeća su mi govorili kako je Gale znao reći:

– Nema više svetog Tome, boljeg ćoeka i radnika nećete naći.

Nikada mu nisam imao priliku reći kako se vara

Neko vrijeme nakon mog odlaska iz firme čuo sam kako se razbolio i da je kući. Skupa s ekipom iz te moje bivše, a njihove tadašnje firme otišao sam mu u posjet. Gotovo ga nisam prepoznao. Što bi se ono reklo, prepolovio se. Jedino što je ostalo bilo je ono nezdravo oko.

U mračnoj prostoriji, punoj vlage u zraku i po zidovima, imao je samo jedan krevet na kojemu je ležao, tri stare drvene stolice, štokrle kako smo ih zvali, malo stolić i šporet na drva. Iako su bili ugodni proljetni dani, vatra je bila naložena, i svjetlost njena je igrala neku svoju igru po zidovima koji su pamtili i bolje i svjetlije dane.

Gale me pogledao, začuđen što me vidi, jer već dugo nisam s njim u istoj firmi, a onda mi rekao:

– Vidiš moj sveti Toma, vištice igraju kolo po mojim zidovima. Odsjaj plamičaka, kroz napuklu površinu peći doista je pokazivao na zidovima i stropu neku, čunu, ujednačenu igru sjena i svjetlosti.

– Pa kako su, bolan, ušle u kuću? – pitam ga, onako, više u šali i sa željom da pričamo nešto, makar i bez veze.

– Ah, uđe to kroz ključanicu, ja im ne bih dao, ali đavlija su to posla – govori mi između dva napadaja suhog, pušačkog kašlja.

Mi sjedimo, pijemo rakiju koju smo ponijeli sa sobom kao ponudu bolesniku. Moš mislit!

A Gale nam govori:

– Rakija je dobra za svašta. Kad ćoek ima temperaturu stavi oblog od rakije ili na noge ili na prsa. Kad ga boli stomak, popije jednu rakiju. Kad ima zatvor popije jednu ladnu, iz frižidera. Kad zub zaboli, malko rakije se stavi na zub da utrne, kad nešto slaviš, popiješ dvije, kad tuguješ popiješ tri.

Mi ga gledamo i zamišljamo svijet bez lijekova i medicine, samo s čašom rakije u ruci i svi bolovi svijeta nestaju.

Poslije sam čuo kako je završio u Domu staraca. Nije imao braće, sestara, nikakve obitelji, ili nitko nije htio čuti za njega, Kopiljana. I tamo je odbijao lijekove i govorio svima da s njim samo đavli upravljaju i da ga je Bog ostavio onda kad se rodio. Začet prevarom, silom, poznatog a nepoznatog oca. Ostavio ga je onda kad je majku na rukama morao nositi dvadeset kilometara do doktora.

Pokopan je u svom rodnom selu. Na pokopu su bili svećenik i dva grobara, koje je platio svećenik.

Gabrijela Rukelj Kraškovič: U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća, OceanMore, Zagreb 2025.

Ovo je roman sačinjen od naslovljenih poglavlja od kojih rijetko koje da je duže od pedesetak redaka. Njegova pripovijest razvija se kroz vrijeme, kao povijest jednog života. Oni koji o knjizi budu govorili, inzistirat će, vjerojatno, na dvije stvari. Prva je da su ovo zapisi, bilješke, fragmenti… Druga, da je riječ o autobiografiji. Jedno je netočno, drugo je nevažno. Naprosto se radi o strukturiranom, cjelovitom i koherentnom romanesknom tekstu, a to zasniva li se on na životopisu svoje autorice, za književnost savršeno je nevažna stvar. Postoje, naime, dobri romani koji govore o izmišljenim životima i loši romani u kojima je sve upravo onako kako se dogodilo u stvarnosti. Oni dobri su uvjerljivi, premda su izmaštani, dok su drugi savršeno neuvjerljivi, iako bi, možda, policija, sud i susjedi potvrdili sve što se u njima dogodilo. Naglašavanje autobiografskog momenta ima smisla samo kad je životopis važniji od pisanja, kad je životopis važniji od književnosti. A ovdje to nikako nije slučaj. Ovo je izniman, moćan i razarajući književni tekst, kakvih je malo u svakoj književnosti. Osim toga, život ne piše romane. Pišu ih dobre spisateljice (pisci).

“U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” od onih je knjiga, kakvih opet nema baš tako mnogo, koje je grehota prepričavati, jer bi budući čitatelj za previše toga bio oštećen. Gabrijela Rukelj Kraškovič ne služi se strategijom šokiranja čitatelja, ali njezin je tekst dramaturški precizno organiziran, a sve ono što će se kasnije dogoditi je naprosto – šokantno. Ili objašnjava vrlo čudno držanje i ponašanje pripovjednog subjekta.

“U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” malograđanski je roman. Pripovijest o jednom našem sveprisutnom malograđanskom sloju i svijetu, na čijim kredencima stoje raskupusani molitvenici i nečitane Biblije, na zidu je raspelo, a na tavanu zastava sa socijalističkim insignijama i sva pripadajuća bižuterija jedne prošle napuštene vjere. To su te kuće i vrtovi s mnogo cvijeća, i s mnogo više neproživljene nesreće, koja se samo dalje taloži i hladi ionako već ledena srca. Ovo je knjiga o tom malograđanskom ledu, koji neće rastopiti ni ugrijati nikakva ljudska patnja i nesreća, ničija tuga ni stradanje, nego će težiti za tim da sve učini što sličnijim sebi i da vlastitu muku učini podnošljivijom tako što nikoga i ništa u svom životu neće učiniti sretnijim.

Ovo je roman o tranziciji iz socijalizma u ono poslije. O prelasku iz jednoga u drugo vjerovanje i o promjeni slike svijeta. Autorica pomno opisuje predmete jučerašnjeg svijeta, koji danas čine inventar živih malograđanskih grobova, tih kuća i vrtova s mnogo cvijeća. Ona zapisuje nazive proizvođača, navodi rubrike iz novina i magazina koji više ne izlaze, a koji su nekad bili važan element sigurnosti u svakodnevici. Danas je, pak, ostao samo Glas Koncila. Opsjednuta je šlagerima iz šezdesetih i sedamdesetih, pjesmama sa zagrebačkih festivala, u kojima, međutim, nema utjehe. Još nešto bi mogli pogriješiti, i sigurno će pogriješiti, oni koji o ovoj knjizi budu govorili. Reći će: nostalgija! Ali ne, u tom spominjanju Marles kuhinja i pjesama odavno nestalih pjevača nema baš nikakve nostalgije. Prošlost je u njezinom slučaju anostalgična, antinostalgična, ispunjena jadom u kojemu je, međutim, korijen današnjeg jada.

Ovo je roman o nedostatku ljubavi. Zastrašujuće nesentimentalna priča o sebi i svome tijelu. I o svemu onom što bi trebalo biti draga uspomena, uporište u sjećanju, sigurnost u Drugome, ali je u stvarnosti ništa. Ovo je roman koji govori o tome kakvo je ništa koje bez ljubavi dobivaš. I govori o tome kakav je grad bez ljubavi, svijet bez ljubavi.

Ovo je roman o nesretnim ljudima. Neki od njih postanu dobri i dragi tek nakon što ih više nema. Ali ni u toj dobroti i dragosti nema utjehe. Ovo je savršeno neutješan roman. Vlastitu osjetljivost pripovjedni subjekt, iliti pripovjedačica, svjedoči na način užasavajuće nesentimentalan, bez suza, na način neosjetljiv iz perspektive čitatelja koji samo čeka trenutak u kojem će se dogoditi nešto što će mu pružiti priliku da se napokon dobro isplače zbog svega što se dogodilo. Ali taj trenutak neće doći. Nema suza za ovakvu priču. Suze bi u njoj bile isto što je kući i vrtu to puno cvijeća.

Gabrijela Rukelj Kraškovič (Zagreb 1980.) likovna je umjetnica. Opet će netko reći da se i to vidi u njezinom tekstu. Da, vidi se, ali o nečemu drugom je ovdje riječ. O tome drugom napisala je veliku i važnu knjigu. O njoj ćemo govoriti. Ovakav roman rijedak je svečani čas hrvatske književnosti. Bilo bi šteta da ga ponište kilava kritika i lijeni čitatelji.

 Irena Vrkljan

 Svaka temom, stilom, duhom ili ukupnim načinom apartna knjiga negdje ima svoga prauzora. Negdje postoji riječ, rečenica ili tekst na koju se ona nadovezuje. Prauzor romana “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” vjerojatno je u Ireni Vrkljan. Na nju autorica se na više mjesta i poziva. Ali upravo u tom mogućem prauzoru vidi se sva silina, moć i samoniklost Gabrijele Rukelj Kraškovič. Ona je nešto poput Irene Vrkljan nakon armagedona, emocionalnog, osobnog i nacionalnog. Preživljava u svijetu u kojem kao da ništa više nije preživjelo. Čak i ako ovo ostane jedina njezina knjiga – što, zapravo, nije nemoguće i nevjerojatno – stvorila je važno i jedinstveno književno djelo, sasvim mimo svijeta.

Intima

 Često ljudi imaju problem s književnim govorom o vlastitoj, stvarnoj ili pretpostavljenoj intimi. Plaše se što će im ostati razotkriju li se. A plaše se i toga da se svijetu neće svidjeti njihova intima. Pa onda lažu. Vrlo su neugodne lažljive intimne ispovijesti u hrvatskoj – kao i u bilo kojoj drugoj – književnosti. Ova autorica na nečuven način vlada vlastitom intimom. Fascinantno. 

Majka se porađala.
Majka se porađala na vrhu hrpe tjelesa.
Neki kažu da je bila čak i na dvije hrpe.
Raširenih nogu, iz nje je izlazilo veliko crno klupko vune.
Kako je izlazilo tako se trcalo.
I trcalo. Crna linija se razvlačila do kraja horizonta.
Doktorica je tražila dovoljno oštar šrapnel u nekom od tjelesa da presiječe pupčanik. Doktorice nije bilo. Nisu ih ubijali granatama i nije bilo šrapnela.
Ubijeni su iz neposredne blizine.
Radilo se uglavnom o prostrijelnim ranama a spljošteni meci su ishodište nalazili u zidovima domova kulture.
Meni se doista desilo da upoznam majku koja crnu vunu prede.
Bila je to moja vlastita majka.
Na hrpi je bio i Fahrudin Muminović. Imao je sedam godina. Bio je na dvije hrpe. Na prvoj, onoj na kamionu, bio je uhrpan sa živima i povezanih očiju.
Na onoj drugoj hrpi bio je zatrpan mrtvima i sa rupama od metka.

____2019. godine ministar se uslikao pored kuće koju je ministarstvo napravilo za Fahrudina.

Izgradnju kuće realizovali smo uz najveću pomoć ministarstva raseljenih osoba,
značajnog broja privrednih subjekata i jednim dijelom od donacija građana.

Rekao je ministar.

Građani su uumanitarnoj akciji skupili 130 hiljada dolara. Na fotografijama u agencijskoj opremi vijesti o svečanom događaju  vidi se mala prosta prizemna kuća od nekih sedamdesetak kvadrata. Ako i toliko.  Cijena kvadrata malene bijele kuće ispada da je čak i malo viša  od cijene kvadrata vila na Poljinama. Što je i pošteno.

Jer se samo Poljine mogu mjeriti sa Srebrenicom.

Inače, od 14.7.1995. kad je skoro preselio do decembra 2019. kad je u bijelu kućicu uselio,  Fahrudin nije postojao.

U jednom periodu je bio samo šifra zaštićenog svjedoka. Protezao se kao dvadesetogišnja struna crne vune o koju se niko nije spoticao i koju niko nije imao u džemper da oplete.

U san u kojem je Fahrudin sanjao:

“I vozili smo do mjesta Orahovac tu su nas strijeljali, naredili nam da legnemo, poredali smo se i legli smo svi, počeli su pucati po nama, kako sam ja ležao na stomaku ja sam slučajno podigao glavu i vidio tog doktora, nisam ni znao tada da je doktor, on je mene spasio, sa njim sam ušao u auto, kao džip bijeli s crvenim križom preko.”

Ipak je bio doktor a ne doktorica koja je porodila  moju majku što je crnu vunu prela na hrpi.
I stvarno na dvije hrpe.
Hrpe na kojima je jedan dječak umro a drugi se rodio.
Obojicu je Ahmet Šabo uredno upisao i evidentirao. Rođene među mrtve a umrle među spašene.

Soba za tugu

Svake godine u proljeće prekopam komad bašte. Isto radim s jeseni, prije prvih mrazeva. Otac, kojeg su zvali Juca Palajnerov, govorio bi, ako te nešto boli, kopaj. Sve će prestati.

Otkad je umro, kopam učestalo. Iskopam kišne gliste i puščane metke. Pustim gliste, vraćaju se smireno u zemljinu utrobu, kao da se ništa značajno dogodilo nije. Metke sve pokupim, pa ih uredno posložim na prozorsku dasku, po veličini i obliku, jer ne znam u koju bi ih kantu za smeće bacila, u koji otpad razvrstala. 

Ponekad ih stavim u džep, u namjeri da se kasnije pobrinem za njihovo ispravno odlaganje. Nađem ih pred pranje veša, kad praznim džepove, i opet ih negdje zametnem. Sve dok negdje ne iskrsnu. 

Iskopam, naslonim se na zid kuće, gledam sunce na zalazu. U mecima, sigurno pohranjena, sklupčana drijemaju sjećanja. Kao puževi u kućici. Razmještam ih po džepovima. Klikeram pod prstima.

Otac me naučio: sve boli jednako ispod koljena. Tu ciljaj. U cipanicu. Kad bi neki od nogometaša Krajišnika dobio po cipanici, on bi uletio na teren i posprejao bolno mjesto. Unatoč ogromna stomaka, teren pretrčava, lagan na nogama. Njegov golem pod stomakom izrastao je nakon mučnih, neuspjelih operacija. Započevši kao rutinske, dovele su ga do ruba smrti, mrtvačnice u kojoj je padao u bijelo, sve dok ga nisu našli ipak živoga.

Sve je počelo s bruhom kojeg je zaradio održavajući tkalačke strojeve u tvornici sanitetskog materijala. Ostavili su mu duge ožiljke, pojas koji bi povremeno nosio i bolove. Zapravo, sve je počelo prije bruha, prije Sanitex-a, i prije vreća žita koje je kao petnaestogodišnjak nosio na leđima do mlina. Počelo je ranom smrti njegove majke. Sva praznina njezine odsutnosti razlila mu se utrobom. Tražila je sebi mjesta i pronašla ga u stomaku. Ruke kirurga samo su asistirale pri njenom komotnom useljenju. S tom tugom pod prsima i dalje je trčao, liječio, radio i stvarao. Kopao. 

Svatko ima svoju sobu za tugu. Moja je u desnom palcu, nesrazmjerno je veći od lijevoga. Dok kopam, ili pišem, desni se palac naočigled smanjuje.

Na početku

Bila je ljubav. Neobična kao što su neobične i sve druge ljubavi. Mati je iza sebe imala krletku koje se oslobodila, jedva je nas dvije žive i sretne spasila. Bilo smo neumjereno sretne i slobodne, baš kao ptice, i kao ptice visoko smo letjele, uvijek u paru. A otac je u drugom nekom kraljevstvu, na povisoku brdu, živio svoju dobro uvježbanu slobodu. Nije mu bilo premca, a ni mjesta za druge. Letio je visoko i sretno. A kada su se ipak sreli na tom nepreglednom nebu ljubavi, slijedom čudna rasporeda oblaka i voznog reda autobusa, njegov je prvi komentar bio da ružnije ptice u životu nije vidio. Odlučili su svoje nebo podijeliti. I evo ishoda, nas dvije putujemo prema carstvu Juce Palajnera.

Prelazimo put od prve domovine, iza sebe ostavljamo guste šume, gubimo se u ravnicama, zavojima, lutamo među visokim brdima, stijenama. A onda, prospe se čudesna neka rijeka, sva puna ravnice i hitnje, da bi se sve opet pretvorilo u prosjek, pukotinu među stijenama. 

Sjedimo na drvenim sjedalima jedna nasuprot druge. Autobus na harmoniku, dijelovi bi se na okukama razvlačili i spajali, svoju su neku pjesmu svirali. Sve je puno muzike, sunca i prašine. Neke sanjivosti. Ona se smijala, bila radosna, mala nježna leptirica. Išle smo u vilinsko kraljevstvo, u novi dvorac, visoko u brdima. Pored nas promiču stari gradovi u zelenilo urasli, Vrnograč, Podzvizd, Todorovo, u nekom su drugom jeziku izrasli. Nakon nepreglednih brda, naslaganih jednih na druge, ukazao se grad, konačno smo stigle u ravan, nakon svih tih krivulja. Žmirkava svjetla dočekala nas na ulazu, i tek kratkotrajna ravnica, prije ponovnog uspinjanja na brdo. 

I na vrhu brda stoluje otac kralj i skitnica, dvorska luda u službi majke kraljice. Mati se opet smijala. 

Iz tog silnog smijeha rodit će se moj brat, dijete s čudnim sposobnostima, umnažat će nam kruh kad zatreba, pričat svojim jezikom, a opet ćemo ga posve dobro razumjeti. 

Još je nešto naše roditelje povezivalo, osim nas dvoje naravno. Bila je to strast prema kolekcijama, skupljanju sitnih i skladnih predmeta. Njihov je susret morao biti sudbina, jer ista ih je strast vezala. Mati je recimo imala penkala, koja bi, kad se vrtila pred našim zapanjenim okom, prikazivala Gospu iz Lurda, i ostale prizore, poput pećine ili djece vidjelaca. Otac pak je imao istu penkalu, istog zanimljivog, a jednostavnog mehanizma, samo što bi se pred našim ošamućenim očima vrtile gole tete, i sve odreda bile su milosne. On je svoju sakrivao, a mamina se negdje zagubila u silnim seljenjima. Ona je voljela putovati, a on se kući vraćati. Sa svojih je putovanja donosila porculanske figurice, prinčeve iz Venecije, delfine, anđele, razno razne umiljate i krhke životinje, vaze i križeve, školjke i skladne ljudske figurice. Kad se nije selila, nego bi se ustalila na jednom mjestu, duže bar, onda je knjige kupovala. Od trgovačkih putnika. Pasternak, Šolohov, Mopasan, Huksli, Kronin, Zagorka, Dreiser, Matko, zatim vjersko štivo i literatura koja se naručivala i preko crkve kupovala. Život u misijama. Sve se to s njom uselilo i smjestilo među očeve izložbene predmete. A bile su to: zastavice nogometnih klubova čije je utakmice gledao, i one koje će tek gledati, zatim: kubure, kremenjače, puške dvocijevke, noževi, sjekire, tomahavci, sve ispod nakovnja kladuških kovača, koje je izlagao u hodniku vještinom muzejskog eksperta, i među male alkoholne bočice koje je sidrio u staklenom kredencu ispod televizora. 

I njegova i njena postava bila je na izvolte svim posjetiteljima, a očeva im je posebno smetala. Ne zato što su bili posebno miroljubivi, ili alkoholu neskloni. Upravo suprotno. Nego se otac u mladosti ostavio svog jedinog poroka, prekomjerna pića. S tim je bočicama izazivao njihove živce, nisu vjerovali da će ga ikada više trijezna pronalaziti, a taman se bili uvježbali da ga kući vodaju i javno ga se srame. Kao da im je oteo svu njihovu dobrotu. Te su se bočice prpošile i kočoperile, a on ih ne pije. Nije ni pušio. Isto ga nije sprečavalo da cigare sakuplja. Raznorazne kutije, pakle, ciglice, kubanke u drvenim kutijama sa slikama Alpa, i pripadajuće upaljače, naravno. I tako su se njihove dvije kolekcije zbližile i svemu je bilo mjesta dovoljno, i bilo je baš živopisno. Kubure su bile remek djelo braće Kurtović iz Todorovske Slapnice, a osim kubura, opremali su kuće i mlinovima za kavu ručne izrade. Od cijevi minobacača, izvana lijepo gravirane, ukrašene. Iznutra, od rata ispražnjene. Mirisale samo na kavu. Braća Kurtović tajno oružje izrađivala, ljudi još tajnije nabavljali, milicija plijenila, a otac nekim svojim rutama opet sklanjao na sigurno. 

Mati svoju kolekciju pažljivo čuva i izlaže na policama regala. Dvaput godišnje, kao u nekom muzeju, mijenja stalnu postavu, pa iz depoa izvlači anđele ili pastire i mljekarice, a nekad i češće jer ne trpi monotoniju, i stalno novi izlošci prispjevaju, balerine i šoljice, ptice pjevice, vaze u svim dezenima i bojama. A ispod svega tabletići ručne izrade, a ona dobro zna čiji su, vezeni stoljnaci i nadstolnjaci, store i zavjese, neke remek djela poput Jarmilinih, zatim klašnje, ponjave i serdžaze kojima tepihe od zida do zida prekriva. Naši su podovi mekši od rajskih poljanaka. Uz svaku klašnju ide priča o teti Mariji, koja ih tka u mladosti, priča o potkama. Sve u njenoj kolekciji ima popratni komentar znalca punog ponosa. Očevu kolekciju također prati puno priče, koja se onda prelijeva na sve segmente života. Općenito, otac je naš puno pričao. Sve u svrhu odgoja.

Odgoj je pak svojih ptića pitomaca vrlo ozbiljno shvaćao pa nam je pričao priče prije spavanja. Nama najdraža bila je: Pričam ti priču gdje goveda riču i krmci se seru tebi za večeru. Tako se oglašavao na tračeve, komšijske spletke, tako je otprilike mislio o javnom mijenju, i glasu naroda, gdje je puno priče, previše je govana. Ne diraj govno koje smrdi, pjevao nam je prije spavanja.

Ujutro bi uslijedila gimnastika, šetnja gradom, upoznavanje svih prečica, šumaraka, dolina i razgovor sa gradskim samoćama i skitnicama. Kulminiralo bi sve cijepanjem pokoje tvrde klade, kojom bi stavljao zaključak na našu žilavost. Dakle, i najotpornija klada, kvrga ili panj ima mjesto po kojem puca. A puca tamo gdje je mekana. Isto je s ljudima. Ne smiju drugi vidjeti mjesto gdje ste tanki i ranjivi. Ne pokazujte slabosti. Inače ste gotovi.

Znao je i pjevati, kad bi ga netko dobro iživcirao, prvo bi grmio, kao ljuto ljetno nebo, a onda se povukao pod jabuku u dvorište i zapjevao: Mala moja iz Bosanske Krupe, skini gaće da ti vidim dupe…. kada smo ga pitali tko je to napisao, rekao bi, sav u čudu i nevjerici, pa zar ne znate, Branko Ćopić. On započeo, ja završio.

Naučio me ponešto o pisanju. Iz priča Konj. Počela je i završila ovako: Konj sjedi na grani i pjeva. Ta priča bila je početak kraja njegova školovanja, početak zanata i skorog zapošljavanja u Sanitex-u. 

Kada bi se vraćali u svoje staro carstvo, u Varcar, koje je i Konj kao svoje zavolio, pa smo rado i često išli, spuštali smo se u kotlinu, u noći je spavala, s tek ponekim svjetlom. Čekali su nas baka i dido i sva radost ovoga svijeta, i rodna kuća sva u krijesnicama. Taj ćemo teritorij nekom drugom prilikom iscrtavati i upoznavati. On je opet priča za sebe. 

Začarano kraljevstvo

Novo kraljevstvo najsličnije je prvoj kući iz susjedstva, ona je prvo što ugledam kada se ujutro nadvirim preko prozora. Tihina kuća. Spuštena iz svemira u oazu zelenih četinara, živice od šimšira i malih puteljaka što se račvaju na putu do bašte, na putu do voćnjaka, na putu do Mileninih cvijetnjaka, do kućnog ulaza. Uvijek u mračnoj, debeloj hladovini. Tiho je vodoinstalater, i kada ne održava postrojenja u Sanitexu, održava cijevi po komšiluku. Uvijek do grla u poslu i vodi. Milena vodi brigu o kućnoj ekonomiji, baštama, cvijeću, životinjama, ručcima, večerama i svemu što ide uz život u malim gradovima. Ima urođen smisao za vrijeme. Svaki dan vraća se iz komšiluka s jutarnjih kava, navijena kao švicarska urica. Svaki dan, u pola dva, poletila bi Milena da svoga Tihu dočeka. Smjena završava u dva, i taman toliko ima vremena da završi ručak, spremi po kući, poleti po svim puteljcima dvorišta, i dok bi Tiho došao, ona bi kao i njegove cijevi bila u goloj vodi, zajampurena, crvena i šištava. Tiho bi zabrinuto rekao: ajd da mi ručamo moja Milena, pa da prilegnemo. Ti se se meni umorila. Kuća joj je puna minijaturnih kaktusa raznoraznih boja. Njima puno brige ne treba, dovoljna su im Milenina isparavanja kad dođe sa jutarnjih obilazaka, i nježno poslijepodnevno hrkanje od kojih im trepere nježne latice. Žute, roza, ljubičaste. Lijepe kao Milenine haljine. 

Dani su njeni prolazili u sretnoj omaglici. Letila bi preko ceste, a sve soptala, uzdisala, stenjala, u svojim šarenim, ljetnim haljinama bez rukava, s dubokim džepovima. Oniža, okrugla, crnpurasta, bila je šarena parna lokomotiva što se probija do stanice teškom mukom, sopće i puši, a njen skretničar samo što nije garav iz Sanitex-a stigao. Bila je dobroćudna Milena, i morala je biti, jer ničega na njoj ćoškastog ni zašiljenog nije bilo, kao da se meka duša prelijeva preko rubova tijela. Milenu i slične njoj, zvali smo stokuća. Oko nas su bile sve te kuće, par njih, koja je Milena žurno ostavljala pred dva sata. Bila je Milena potpuno ovisna o pričama. Pričama i životima ljudi s kojima je živjela, drugovala, ispijala kave. Zanimalo je sve, čak i ono što je ne zanima. Pričalo se još da se njene prijateljice bave i čarkama, urocima, prizivanjem duhova. To je bilo popularno tih dana. Ogledni primjerak njihova urokljiva biznisa bio je Slavo Tristalonci. Svaki se dan, tačno u podne, s Poljanka do čaršije, spuštao go golcat. Svaki dan, nitko i ništa ga nije moglo spriječiti i svaki puta bi zaboravio kako je sebe i sve svoje tom svojom golotinjom osramotio. Nije bilo drugog objašnjenja doli čarki za to njegovo golaćstvo, koje je uz to bilo i gadno, jer je bio sav gadan i ružan, tako i toliko, da nije za opisivanja. Neke od onostranih vještina pokazale se kao iznimno korisne, recimo salijevanje strahe, namještanje želuca. Neke su žene od toga porodicu prehranjivale, djecu podizale i školovale. Liječile tijelo travama, a strah tjerale salijevanjem olova. U starija je vremena jedino onostranost nudila financijsku neovisnost ženama. Nijedan drugi posao nije im se novčano priznavao. Posljednja u nizu bila je Džemina mama. Kretala se sporo i odmjereno u ritmu zemlje, njena vremena i usjeva. Bilo je u njenim starinskim dimijama i marami pod vrat vezanoj i njenim sporim, mekim kretnjama nečeg drevnog i zemljanog. Znala je sve o travama, ljudskim bolama, urokljivim očima. Iza blagog pogleda, naslućivala se dubina raja.

Moj brat tek što se rodio, suzama je novi potop navješćivao pa su ga odnijeli mami Džeminoj. Dok ga je vidjela uslijedila je sigurna dijagnoza: netko blizak vami  ima oko urokljivo. Ima tome lijeka, ne brinite, košulju mu okrenite, maći će spavati, samo što će bolje od druge čeljadi vidjeti. Nije sve ni loše. Inače, dobar je čovjek, koji ga je ureko, nenamjerno. Puno on pati, a nikom ne govori. A i to jer bolje od drugih vidi, a i to je patnja. 

Među nama bliskima bio je stric Nina. Imao je oko stakleno, svi sumnjali na njega, bio je duša od čovjeka. Ponekad bolno šutljiv, sav nekako u sebi, tugaljiv. Oko je izgubio u eksploziji rudnika barita. Nina svaki dan pješači kilometrima do brda Crkvine. Miner je, ugrađuje sebe u privredni razvoj opštine. U preduzeću, osnovanom četrdeset i osme, kad su godine još gladne i mršave. Malo je radosti za rudare, i brzo im otvaraju trgovinu dobro alkoholom opskrbljenu, da im pokupi prašinu barita iz grla i praznog stomaka. Barit je mineral dobroćudan, i nimalo opasan za rudara, i nije Nini žao što mu je oko iscurilo u eksploziji. S novim, staklenim, vidio je dalje od običnoga. Kad bi prošao svojom ulicom, pa čaršijom, i dalje Drmaljevom, sve do Crkvina, nove su kuće nicale, a on je dobro znao, gotovo opipljivo, koliko ga u tim kućama ima. Odakle je, dokle je, i koliko njegovih ruku i mina ima u njima. Nekad se sebi činio većim od atomskoga skloništa. Jer znao je, i ta skloništa, diljem Jugoslavije, puna su njegova barita. U zlatnim godinama njegova života, i života rudnika, znali su izvaditi i do 350 000 tona barita. Uz njega i druge opštinske sirovine dolomita i krečnjaka što ga je novoosnovano preduzeće Grupex-a prerađivalo, nicale su kuće od Kladuše do Topuskoga. Nikola nije žalio tog svog oka, iscurilo je rijekom Glinom sve do Topuskoga. Njegovo je ludo oko drugačije na svijet gledalo, vidilo dalje od očitoga, recimo spustilo bi se ulicom, nizom kuća, identičnih, na četiri krova, u najbližem komšiluku, sve od Hukića brda do njegova Šabića puta, i znalo bi, njegove ga oči s tih fasada gledaju. Samo bi se rastužio kad njegovi rođeni ne bi shvatali kako su važni njegovi poslovi. Gledali su ga obrnuto proporcionalno od iznosa koji je kući donosio. Tanak je, malen i beznačajan bio u očima ukućana. I bio je tužan zbog toga, tužan, jer sam sebi je bio značajan, ogroman, jer se ugradio u tolika skloništa, a oni to nisu shvaćali, i stalno ga oblačili u odjeću manjega kroja, odjeću koju je davno prerastao. Onda bi njima za ljubav, sebe umanjivao, i pio, tako da su svi jednako tužni bili. A on, još i tužniji, sve gledajući kako mu djeca rođena nikad neće postati velika, jer su gledali svijet gladnim očima, i mislili samo trbusima. Misliti guzicom je najgore, ponavljao bi Nina, misliti guzicom je ne vidjeti dalje od svoje nosine. 

Dar viđenja mimo uobičajenih i svakodnevnih pogleda mom je bratu prenio kad ga je onomad „ureknuo“, a mama ga Džemina djelomično izlječila. Je li dar svoj podijelio slučajno ili namjerno samo on to zna. 

Poslije Džemine mame nitko više u komšiluku ne liječi tako, travama i riječima. Nema više olova. Dolazila su neka nova vremena. 

Netko je preko noći cijeli naš svijet zamračio, nestale su krijesnice, neko je bacio zle čine, uroke, i ostali smo zarobljeni, mogli se micati samo unutar svojih stiješnjenih brda. Kletva se zvala rat, i ta jedna riječ urokljiva čim bi se spomenula među ljudima, još bi ga više približavala, mogao si mu čuti topot kopita. Bila sam teška i neutješna, nijedna očeva riječ ni priča nije više liječila. Pa su se sjetili što bi kletvu moglo oslabiti. Gradska biblioteka. Najsigurnija od svih utvrda. Prije ulaska triput pljunem u prašinu, tako da me nitko od mojih ne traži, da me svi zaborave, i da ja na sve zaboravim. Te su mjere predostrožnosti bile vrlo korisne. Sve bih zaboravljala čim bi nogom preko praga zakoracnula. 

Zatvarala bih oči, udisala miris knjiga i skučenog prostora, prašinu prastarog etisona, pratila lelujanje svjetlucavih čestica između polica. U zgradi staroga kina, u maloj izbi na lijevo, stolovala je Arifa, bibliotekarka, majka svih tih knjiga, znala je za svaku, gdje je, šta je i kakva je, i kod koga je, ako već nije tu. I što je najvažnije, znala je kad se vraća kući. Bila je kuća mnogim knjigama. Čitajući sam čekala da se ta riječ zlokobna prestane upotrebljavati, da je zaborave, da je sve te druge silne, nebrojene riječi nekom boljom zamijene. Sprijateljila sam se s Ćopićem. Prozvaše ga četnikom, a ja, podučena očevim pričama, znala sam, to nam seru za večeru. Trebali bi se najesti, leći i zaspati. Prespavati šta nam spremaju. Do dugo u noć, čitala sam. Konj je sjedio na grani, pjevao.

Obiteljska kletva

Početak novih vremena najavila je obiteljska tragedija. Smrt se rodila, koju minutu prije Božića. Svi kladuški katolici, svake bi godine, pred misu ponoćku pješice krenuli prema matičnoj crkvi. Bila je u Cetingradu, desetak kilometara udaljena, teritorijalno najbliža. Tamo je župnikovao velečasni Marijan, i nitko se i nije sjećao njegova prethodnika, jer bio je tu još od svoga ređenja. Neki su tu sreću imali pa ih je krstio, ženio, neke i sahranio. Marjan je bio drevan, baš kao što su bile drevne i crkvene podjele po kojima je Kladuša Cetingradu pripadala, a mi svi posljedično popu Marjanu. 

Uputili se tako u grupi pješice, baš onako kako su običavali svake godine. Muški, najčešće, te mise ne bi ni vidjeli, nego su pili, pucali, u grupi pred crkvom ostajali. Malo je toga bilo ravno njihovoj radosti. Pucali bi i prije mise. Misa ponoćka je počela šapatom što se pronosio po redovima, Tomica ubio kuma vjenčanoga. Dok se vijest proširila, a vijest sporo putuju, korakom pješaka, već je zora svanula, rasuo se prvi mrak, stric je Nina, sasvim prisebno, prisutne zamolio da se vijest nesretna, ako se već mora, njegovoj Anki koja je vazda pobolijevala od šećera i mnogih drugih neizlječivih bolesti, sve do slaba srca i teških nogu, krajnje nježno i obazrivo priopći, jer njeno srce to neće izdržati. Bolje joj ništa ne govorite, a ako već morate, dobro je pazite. 

Nakon izdane upute, njegov unutarnji rudnik se obrušio, prsa mu poklopio. Izdahnuo je brzo i naglo, nitko se još nije ni snašao, a on je već hitao račune poravnati i Tomičinu krivnju otkupiti. Kumov metak i Ninu je načeo, zašao na terene nestabilne, a teško dostupne, sve se urušilo. Ugušilo ga. Iz ove se eksplozije nije mogao izvući. Jer kad ga je taj metak okrznuo, Nina je okom svojim naslutio i veći raspad od onoga što se trenutno u njemu događa. Naslutio je urušavanje one ulice kuća jednakih. To mu se nije mililo još jednom gledati. Tu viziju što će se vremenom ispuniti. Nije bilo te sile kojom bi je mogao minirati. I tada je posljednji palioc mina, svoje oko stakleno i ono drugo rođeno zatvorio. Iza njih je ostala strašna vizija. Mi smo ostali prema njoj koračali, a da nismo ni slutili. 

Bilo je znakova koji su najavljivali nesreću, samo što ih mi, u to doba nismo znali gonetati. Priroda je bujala, neumjerenoobilno. 

Roditelji su su kroz par zajedničkih godina mnoge ruže zasadili. Majske najviše. A one su, baš nekako uoči rata, divljale ljepotom. Kao da nastoje prekriti prekomjerni ljudski zločin, ili da nas utješe kako još ima nježnosti i ljepote. A bile su tu i krave biblijske, one debele i mršave. Isprva nije bilo ničega, izoliran i skroman život na zemlji, a onda je ista ta zemlja grbava postala glavna okosnica industrije. Div prehrambene tvornice prehranjivao je većinu stanovnika, a zalihe i bogatstva se gomilale. Kraj je zujao neprekidno, radilo se i gradilo, kao u košnici. Trutovi siti spavali. Pomalo se i svakodnevno kralo. Sa čokoladom San pod kutama napuštala se radna postrojenja. Najavljivalo je to sasvim ispotiha kako će javna imovina postati privatna. 

A onda, uz rat i prve restrikcije struje i vode, zalihe se nisu skladištile, nego se kvarile i trulile. Isprva se po svim dvorištima dimilo i roštiljalo, kao da svi nešto slavimo. Kako nitko nije mogao ni zamisliti da pojede tolike količine jaja i pilića, purana i kunića, silno meso se razbacivalo naokolo. Zamrzivači u to ljeto devedeset i druge nemilice se topili a kontejneri zaudarali. Poslije smrada uslijedilo je sedam mršavih godina. Brašna je nestalo prvoga. Pa smo čekali u redovima za kruh. Ti su redovi bili nastavak duge najave propasti. Ranom zorom, sneni svi, njuškali smo, hoće li ga svima dostajati. Miris kruha je lapio. Zato smo svako jutro ustajali sve ranije. Stajali smo pred robnom kućom i nas četvoro, cijeli je grad bio jedna duga neispavana gusjenica. Brat u ta jutra ima četiri godine, i zbog svojih godina dobije dva kruha. Svaki nam dan kruh umnaža. Ništa neobično, zaspemo uz ilustrirane priče iz Novog zavjeta. Brat je oponašao najdražeg lika. Svaki dan pojedemo jedan kruh a ostale pohranjujemo u zamrzivač. I kada svega ponestane, vadimo kruh iz ledenog doba. Uz sve restrikcije i redove, prešlo se na rudimentarne oblike poljoprivrede. Bašta se okopala i zasadila. Te godine rodio je paradajz i mahune, ostalo slabije. 

Jabuka 

Iz daljine, daleke, daleke, sporo su vijesti pristizale, tiho, polako, kao da se plaše, da nas ne razbude, a onda sve brže, sve glasnije. Uskoro ih je bilo toliko, sve su zakrčile, nismo ih stigli pohvatati rođenim ušima. A nakon vijesti, počeše pristizati izbjeglice, u kraljevstvo svih nesretnika, na kraju svijeta, za sve one za koje nema dalje. Nisu do nas dopirale granate ni meci. Samo strah i slutnje. Ponekad bi se oglasila sirena. Prvi puta kada je svirala, mati je trčala s posla, iz pošte, dok se oglasila, počela je skika i vriska, poštom još samo nije perje letjelo, a ona već zamicala pored crkve sv. Georgija, preko ceste, i dalje je trčala, kraj škole je pomislila, dobro je, djeca su kod kuće, i više nije žalila što Juca ne radi, nego je kod kuće, samo da je stići čim prije, uz prvi je uspon pomislila, Bože otkad nisam ovako trčala, a tijelo joj šalje sve signale upozorenja, a ona se prisjeti kako joj je mati govorila, kad bi joj nešto novo krojila, moja Ana kolika ti je guzica, mogla bi na njoj ormar nositi, i bila je u pravu, kao da ormar vuče za sobom, dok ulijeće u dvorište, a mi sjedimo pod  jabukom. I ponavljamo, nije to ništa, nije to ništa… kao da moramo dobro utvrditi to znanje. Ona sopće kao Milena, kad ručak zapržava. Milena je taj dan kuhinju taman prozračila, kad je krenula uzbuna i odmah je bijele gaće pumparice na prozor ovjesila, u znak predaje. Pripisali su te gaće njenom srbstvu a otac im svima podugačku listu psovki složio. Konj je sjedio na grani, pjevao.

Sirene su prizvale nove izbjeglice. 

I među njima najdraže, i najmudrije, did Ivić iz Cetingrada, odnosno Pašin potoka. Došao bi preko naše bašte, pa bi zasjeo ispod jabuke. Sporo je i smireno živio, a zaključke o svijetu i ljudima isto tako, sporo i odmjereno donosio. Did Tiho bi došao preko ceste, čim bi ga ugledao. 

Jabuka je bila zaklon od svijeta kad je trebalo, a vijesti bi same od sebe pod nju dolazile. Otac bi im svaki dan iznio po jednu bočicu, svaki put drugačiju i jednu staru, uvenulu cigaricu. Cigare sve, jednak su okus imale. Okus starosti, i čekanja. Danima se rastakala očeva kolekcionarska strast. Zdušno, bez imalo žaljenja, jednako kao i država. Tranzistor je ponekad prenosio vijesti o planovima podjele države, o homogenim preseljenjima, nekad bi i šutio, kad im je bilo dosta lošega. 

Sve što se moglo popušiti i popiti, to su i učinili, najviše kad bi se naživcirali na određene megaherce. Svaki dan, konj je sjedio na grani i pjevao. Otkad Sanitex ne radi, Tiho popravlja i dalje po kućama, a najviše oko naše kuće. 

Juca nije pio od mladosti. Kad se odlučio otrijezniti, a nitko od njegovih najbližih nije vjerovao da će to i moći, počeo je skupljati te male bočice. Nasukane u utrobi kredenca, ispod televizora, bole su oči nevjernicima. Kredenc dupke pun, a on trijezan. Sad su taj prkos ispijali dok im je otac pričao anegdote jednog pijanstva i triježnjenja. Dimna aureola dizala se oko njihovih glava. Te cigare skupljane godinama bile su stare i ljute, nije im smetalo. Dao bi im još jednu za puta. Da imaju kod kuće. Nije pio, nije pušio, samo je s njima baš onako uživao. 

Palo im je napamet kako bi te stare uvele cigare mogle i zamijeniti, za koju kilu brašna. Tako su nas cigare i svo to vrijeme ispod jabuke, prehranile. 

Gledam naš svijet ispod jabuke, zamrznut u trenutku ljetnog popodneva, preko puta na uzvisini, Tihina kuća okružena živicom šimšira, natkriljena previsokim smrekama, u kući Milena kuvari, i pazi na svoje kaktuse. Psi laju, kaktusi cvjetaju, više nje Rasemina je kuća, ista takva, na četiri vode, s istim rasporedom soba, ruže ispred kuće, svježe pokošena trava i jedna povisoka smreka. Više nje, Fatimina kuća, opet na četiri vode, isti raspored i veličina soba, jedna jabuka ispred, koju obožavamo jesti ali samo zelenu i više nikakvu. Beremo je samo dok Fatima gleda, a ne može nam ništa i ne može nas stići, jer čuva muža u kolicima. Nema ništa slađe od njene galame. Slađa od njene galame je samo Hakina kletva. Ima i u našim dvorištima jabuka ali one su naše i prema tome nezanimljive. Hakina kuća opet slična, samo na kat, a ispred kruška što se do zemlje savije a Haka nad njom bdije i stražari, živčani na nas, a mi iz inata nemilice je tresemo. Haka kupi što je popadalo i klete. Najbolja u arsenalu kletvi i kletvica bila je ona kad je rekla: dabogda vi svi imali više od mene, i preko svake mjere, a nemogli se nikako najesti nego gladni ostali, dabogda takvi krepali. Ispod naše kuće je Zorkina i njena mala bašča, usred nje stablo divlje trešnje što urodi kiselkastim plodovima. Do njene kuće Ćerime i Bejza, sve na četiri vode, jedna drugoj sunca ne zaklanja. Izgleda spokojno,  još mirišemo ljeto u miru. Samo crne vijesti stižu iz daljine i ljudi odlaze na front. Tih su dana svi odreda šugavu neku pjesmicu ponavljali: a šta ako krenu na nas. Ali još nitko ne kreće na nas. Nitko ne želi grbava kraljevstva. Dvije godine tako. Na korak od linije razgraničenja i „čistih teritorija“.

Svaki dan, u isto vrijeme naši prijatelji izbjeglice, pronesu ručak u plastičnim kanticama. U starom hotelu, mjestu gdje je did stolar doveo četu stolarskih pitomaca partizana i započeo antifašizam, sad se dijelila humanitarna, koju zovu sljedovanje. Antifašizam je poprimio oblik plastične kantice. Iako to nije izgledalo nimalo primamljivo, otvoreno smo im zavidjeli što primaju gotovo. Nismo znali da ćemo i mi jednom jesti hranu koju ničim nismo zaslužili, osim svojom nevoljom. 

S izbjeglicama se utrostručio broj djece u našoj ulici. Bilo nas je dvadesetak. Iz kuće bježali, u kuću se nerado vraćali. Zimu smo proveli sanjkajući se na izvrnutom krovu starog stojadina. Klizio je snijegom poput svemirskog broda. Vukli bi ga iz udoline pojasevima za vezanje, a vrištali petnim žilama dok bi jurili niz padine. Almedina, Adis, Samra, Emil, Davor, Zoka i Svjetlana, Gogo, Igor, brat i  ja, luda braća iz Otoke, Arslan i brat mu, Dina Hakina, Dina Fatimina, Dina Muratagić, Sanela, Ado, Azra Biljina, Sanja Čičkova, Melo Bejzin, Mirejla. 

Najzabavnije je bilo kad je Bejza vidjela našeg stojadina, izvrnuta na leđima, pa odlučila i ona probati. Ali sama, da se s nama djecom ne gužva. Tim riječima. Bejza juri u stojadinu, a mi trčimo kroz cjelac i vičemo: to Bejzoooo…. Klizio je bešumno poput ćilima bijelim prostranstvima, a na njemu Bejza, kao mati od Aladina, u šarenim dimijama. Krišći gore od nekoga djeteta.  Sve što je ostalo od veličine bivše države bio je taj krov stojadina.

Dani su nam još prolazili u dočekivanju i ispraćanju Unicefovih kamiona, a onda i vojske mirovnih snaga, logistike, naoružanja. Prvo smo ih dočekali kao oslobodioce, koji će nam otvoriti granice, bacali smo na njih cvijeće, kadifice. Taj ih doček nije baš oduševio, jer cvijeće očito nije bilo dovoljno da bi nam mir otkupilo. Nismo se mi tek tako s tim pomirili, nego smo igrali na kartu sućuti. Išli smo prositi. Neke valjda koristi od njih mora biti. Svako malo tutnjao je neki kamion, ili đip, svaki bi dočekali, ispratili. Vremenom smo shvatili, što nas je više, to će nam više paketa baciti. Od granice do naših kuća u dužini od dva kilometra, rasporedili bi se, svako po svojim rejonima, čopori pasa lutalica. Najbolja mjesta bila su odmah iza granice, samo, tamo nismo smjeli, bilo je veće i jače paščadi. Naš je rejon bio bliže čaršiji, i do nas bi najbolje već bacili. Čekali smo tako da neka ruka sažaljiva baci kartonski paketić u kojem bi bilo nešto vojničkih dvopeka, bombonica, čokoladica. Gledali bi da izgledamo što gladnije, sve buce uvlačile bi stomake. Već u letu bi se raspao, iz visine, u usporenoj putanji padanja, blistali su kao dragulji iz piratskih sanduka.Nastala bi opća pomutnja, tko će što brže bolje dohvatiti, uloviti, ako treba i oteti. Nerijetko bi se svađali, ako treba i potukli. Jednom su bacili kondome, a Azra Biljina ih brže bolje odnijela materi, u strahu, neko će joj od nas bombone oteti. Biljinca je istog trena nazvala stanicu milicije da se požali šta oni bacaju našoj djeci, šta oni misle, znaju li gdje su došli, nismo mi tamo u nekoj Africi. Nas to nije smetalo, nego sve smo mislili, valja bar kakvu korist izvući od tog njihova znanja o nama, da smo plemena divljačna. Nešto smo od njih ušićarili. Ne više od gumenih bombonica.

Bili su vrletni i vileni moji prijatelji. Lagali kao odrasli, kleli se u Alaha, očinji vid, rođenu mater, staru majku, što god zatreba. Psovali Boga, džamiju, munaru, mater, sestru, sve po potrebi i stupnju ljutnje. Ako bi netko došao do munare, značilo bi da je već jako bijesan. Naše tri zajedničke ratne godine trajat će dugo, gotovo beskrajno. Točno toliko smo i ostarili. Posijedili u dušama. Jabuke prerano dozrile, od težine po tlu popadale. Nikome od koristi, osim kao gnojivo novim ratovima.  

Visoko podignutih ruku, golih do laktova tako da se isticala njihova mršavost i šabravost, išla je prema prozoru, ili na balkon ako je bilo lijepo vrijeme. U rukama je držala krpu za brisanje prašine. U krpi je bio pauk koga je pronalazila, uvijek na istim mjestima, u kupatilu ili spavaćoj sobi. Pritiskala je lagano, da ga, ne daj Bože, ne uguši. Gledao sam je u čudu. 

– Zašto ga ne ubiješ? Vidiš da se uvijek vraća? – poučavao sam je muški kao da sam stručnjak za pauke.  

– Šta mi znamo o paucima – odgovarala je na svoj način.

– Šta mi znamo o bilo čemu, osim da se pauk ubraja u kućne insekte, šta li, i da ga treba kao i druge za ljude štetne insekte ubiti.

– Ubiti!? Mrzim tu strašnu riječ. Osim toga, kaže se da u kućnom pauku živi duh predaka. 

– Praznovjerica. Jedna od mnogih. Uostalom, ko bi to mogao znati? 

– Baš zato, bolje je da se toga pridržavam, nego da mislim kako je to glupost i praznovjerica, što ti činiš. I tebi slični, za koje je sve što mi žene radimo glupost. 

– Sad tu uvodiš džender podjelu, kao da nema muškaraca praznovjernih. 

– Ipak smo mi žene u većini, nije li tako?

– Pusti sad to. Pauk sigurno prenosi neku bolest. Kao i svi insekti. Zato se uništava. Gamad je gamad, šta se tu ima filozofirati. 

– Nisam u to sigurna. Ja ga sklanjam. Nije narod baš nepismen u svemu. 

– Ostavljam ti na volju. Ti po svome, ja po svome. 

Koliko je vremena prošlo od tada, ne znam. Nje više nema. Otišla je s ovog svijeta, iz ovog života. Preselila se u neki drugi prostor i stan. 

Noću, kada teturam prema toaletu, osjetim paučinu koja mi se hvata za glavu, naročito za ćelu iznad čela. Pokušavam da je skinem, ali nikada nisam siguran da li sam uspio. Među prstima ništa ne osjećam. Povremeno, kad krpom čistim prašinu, što izbjegavam, ostavljam spremačici da ona uradi taj posao, povremeno, kažem, pronađem ponekog pauka, pustim vodu nad kadom i on otekne u slivnik. Obično je to sitan pauk s beskrajno dugim nogama. Voda ga sasvim izobliči, skupi mu noge koje više nisu tako moćne, gotovo elegantne, kakve su obično. Baš me te noge fasciniraju.  

Odnedavno, vidim tog pauka kad sjedim na klozetskoj školjki. Ispleo je mrežu ispod pomičnih plastičnih ladica pokretnog ormarića, s donje strane, odakle izađe i miruje tako, gotovo nepomično, kao da me gleda. U prvo vrijeme, htio sam da ga ubijem, da ga nadnesem nad kadu i pustim s vodom, ali sam, odjednom, odustao. Tako ispada da se gledamo svako jutro, dok sjedim i sokolim lijena crijeva da urade što im je dužnost. Gledam pauka i njegove duge noge. I ona je imala duge noge koje su osvajale muškarce, bar dok je bila mlada. 

Šta misli taj pauk dok tako stoji i gleda me? Da li me uopšte gleda? Ako su u paucima duše predaka, ko je u ovom pauku? Ovaj stan, u kome smo mi prvi stanari, ne pamti druge pretke, osim nas, nje, mene i naše djece. Nje više nema, pa bi bilo, po njenoj teoriji, logično, da je baš u ovom pauku njen duh.

Gleda moju golotinju, i šta još? Pauk ili ona? Oboje, možda. Gleda i nadgleda? Provjerava. Zašto bi to uopšte činila? Šta ona ima s ovim svijetom, čak i ako mene čeka, tamo? Ona je otišla, a mi smo ostavljeni da se snalazimo kako možemo i umijemo. Da, dobro, i to je istina, ali, šta je ono još rekla? Da su to duše naših predaka koje nas štite. Tako, nekako. Ali, ona nije moj predak i zašto bi mene štitila! Bilo bi logično da se pojavi tamo gdje su sada naša djeca, a ne ovdje, gdje poput monaha usamljenički živim. 

Ipak, ipak, ovo već postaje razgovor s paukom a ne sa njom. A kada se do toga dođe, onda je svejedno da li je duh u njemu ili nije. Jer, počeo sam o njemu da mislim i kada nisam u toaletu. Noću, recimo, kad ne mogu da spavam. Pitam se, ako bih otišao sada u kupatilo i upalio svjetlo, da li bi pauk izašao ispod plastičnih ladica? Znam da njemu ne treba svjetlost sijalice. Zato tako rado i radi noću. Kad sve spava osim onih koji ne mare za noć i dan. 

Znam da ima jedan i u spavaćoj sobi, negdje oko noćnog ormarića, ili ispod kreveta, baš do uzglavlja. Ponekad imam utisak da mi prelazi preko ruke ispružene ispod pokrivača. Zasvrbe me prsti, kao da je kožu nešto nadražilo. Mrav ili pauk? Možda ima još nekih insekata. Šta ako su nečije duše i u njima? 

Da, ovaj u kupatilu je odlučan da mi se što više približi. Rub njegove mreže je sve bliži klozetskoj školjki. Tu, na sredini, podrhtavajući na dugim nogama, stoji i gleda prema meni. Ne vidim mu oči, ali osjećam da me gleda. Ako mi je u početku bilo neprijatno od tog pogleda i uopšte prisustva, više nije. Sada mi to izgleda sasvim normalno i poželjno. Kao da je riječ o nekom druženju, šta li. Možda bih mogao s njim i kafu da popijem. Tako lijepo, on neka stoji tu gdje jeste, znam da će prići još bliže, skroz do školjke, a ja ću sasvim udobno sjediti na poklopcu i piti kafu. On valjda zna šta da pije. 

On ili ona? Možda bi ipak bilo prihvatljivije da govorim ona, paučica. Moja drugarica u samoći, ovdje, na svetom mjestu tijela, gotovo hramu tjelesnih funkcija, sjedimo, nijemi, samotni, i gledamo se. Ona svoju mrežu rasprostire dalje, evo je sada na pedalj od mojih koljena, samo je pitanje dana kada će i njih osvojiti.

Desilo se to i brže nego što sam očekivao. Kao nešto potpuno prirodno, zakačila se za moje lijevo koljeno, svojim dugim nogama prešla na njega, sada je na tacni, jednom nogom dodiruje tanjirić kafene šoljice. Tu stoji i miruje. Uzbuđen sam preko svake mjere. Šta da radim? Ovo je već previše intimno, meni potpuno nepoznato, ali nekako gotovo priželjkivano. Očekivao sam ili želio, vjerovatno oboje. Sada je tu. Mirujem iako u sebi drhtim. Ako bih se pomjerio, možda bi otišla. Ali, šta da radim sa nitima, nevidljivim, koje je isplela do moga koljena? Kako njih da pokidam? Bolje je da se ne mičem. Zar imam neku drugu obavezu, od ove, ovdje, novostvorene veze? 

Mrak nas je obuhvatio brže nego što sam očekivao. Pao sam u san, otišao, na onu stranu odakle sam, kad se razdanilo, ako se razdanilo, jer više nisam svijet gledao istim očima, vidio čovjeka koji nepokretan sjedi na klozetskoj školjci, kao da je to skafander iz koga je vlasnik otišao. Kraj mene je ona, paučica, sada potpuno drugačija nego što je bila juče. I tako će dalje biti, valjda, do kraja nečega meni sasvim nepoznatog.