Davnih sedamdesetih godina, dok sam živeo u Puli, redovno sam odlazio u Trst. Kupovao sam sve ono što su kupovale stotine hiljada Jugoslovena. Međutim, u Trstu sam kupovao i knjige. Budući da su prodavnice radile dvokratno, trebalo je nekako ispuniti ona dva, tri popodnevna sata. I tako sam otkrio vinariju na Piazza Madona d’Oro.

U ogromnoj senovitoj prostoriji širio se miris tečnog grožđa. Za šankom su sedeli lokalni alkoholičari baburastih noseva. Nikada nisu galamili, vladala je tišina kao u crkvi. Na dubokim policama ležale su stotine vrsta vina iz privatnih podruma iz čitave Italije. Kupio bih nekoliko flaša, i tako sticao dobitnu kombinaciju za granicu.Na uobičajeno pitanje carinika šta imam da prijavim, rekao bih da nosim knjige i vino. Carinik bi me sumjičavo pogledao i tražio da otvorim prtljažnik automobila. Nekoliko minuta bi preturao po kesama sa knjigama, i onda mi rukom davao znak da mogu da idem. Nikada me nijedan čuvar granice nije poslao na poseban šalter gde su ljubitelji pisane reči znali dugo da čekaju dok se ne utvrdi da li se njihove knjige nalaze na indeksu zabranjenih naslova.

Verujem da su mi baš vina obezbeđivala povlašćen tretman. Jesam bio ludak koji u Trst ide da bi kupovao knjige, ali činjenica da i tako nastran pijem vino obezbeđivala mi je u očima uniformisanog službenika dovoljnu količinu normalnosti koja je omekšavala njegov prirodni animozitet prema obrazovanim primercima ljudskog roda.

Prilikom jedne posete vinariji na Piazza Madona‘Oro kupio sam flašu rozea iz puke radoznalosti, jer mi se dopala etiketa. Vino se zvalo ”Santa Sofia”. Kada sam nekoliko nedelja kasnije u polumraku tršćanske vinarije pokušao da pronađen to isto vino, vlasnik za šankom pitao me je šta tražim. Rekao sam šifru: ”Santa Sofia”. U tom časa, oba dežurna alkoholičara za šankom su se okrenula. Jedan je ustao, prišao mi, i spustio ruku na moje rame. ”Sine moj”, rekao je tužno, i onda me očinski brižno obavestio da to vino koje tražim teško da ću naći u Trstu. Pojavljuje se izuzetno retko, proizvodi ga jedan stari vinar iz okoline Verone, međutim, ako volim roze, onda mi on preporučuje nešto slično…

Nikada više nisam našao vino ”Santa Sofia”, ali sam i danas ponosan na titulu ”Figlio mio” (u prevodu “Sine moj”), koju mi je dodelio tršćanski znalac vina, prepoznavši u meni dostojnog naslednika.

Dug je bio put od Trsta do Krnjeva. U vremenu pune četiri decenije. U prostoru 707 kilometara. Ovde, gde smo se danas okupili povodom Nagrade Podruma Radovanović, otkrio sam vino u koje sam se zaljubio na prvi gutljaj. Bio je to “Pinot As”, i danas moje najomiljenije belo vino. A kada su crna vina u pitanju, dileme nemam: Reserva Cabernet Sovignon Podruma Radovanović.

Meni se više niko ne obraća sa “Sine moj”. Imam isuviše godina da bi me Mija Radovanović posinio. Ali, ipak, mogu da mu kažem: Hvala Ti, padre mio.

(Govor prilikom dodele Nagrade Podruma Radovanović u Krnjevu 2.11.2016.)

sanjam malu crkvu
i na mjestu gdje joj je oltar
– stepenište

kojim kad siđeš
siđeš u džamiju

i siđoh baš na terviju
gdje mala djeca
u safovima
čitaju iz slikovnica

o bogu koji je jedan
velik i mal – istovremeno
i lijen i vrijedan
i uši ima ko zec

pa trči čas tamo, čas amo
po dječijem glasu
– ko po polju
gdje cvjeta šareno cvijeće
i ptica nadlijeće, nadlijeće, nadlijeće.

zovem imama da se okrene
a on neće
pa ko je? – pitam djece

a oni mi uglas vele
to je Marko Darinkin

zaklanjo se bolan pa ne čuje.

Nikada nemam unapred plan romana. Zavidim piscima koji su u stanju da osmisle ne samo glavni tok radnje, već i čitava poglavlja. A onda, u dahu ispišu stotine strana. Jedan od takvih pisaca je bio Borislav Pekić. Posedovao je čudovišnu koncentraciju. Nosio je u sebi čitave vekove i prostranstva kojima su špartali njegovi junaci.

Za razliku od meni dragog Pekića, ja nisam u stanju da unapred odredim ni šta se krije iza prvog ugla. Kada bih to mogao, mislim da ne bih pisao. Jedino što na početku svakog rukopisa posedujem jeste tenzija u grudima, pojačan rad tinitusa (kojem je posvećena čitava priča na kraju ovog izdanja) i mutni obris buduće knjige. A taj obris više podseća na rebus nego na koncept.

Ipak, ono po čemu se Islednik razlikuje od ostalih mojih romana jeste činjenica da nijedan lik nije izmišljen. Svi oni imaju svoje uzorke u stvarnosti, ali su za potrebe romana modifikovani. Nekima sam promenio imena. Časovničar Maleša zašao je u devedesetu godinu života. I dalje vozi automobil i svira usnu harmoniku. Odustao je samo od lova. Stvarni su i svi sporedni likovi kao što je to slučaj sa Goranom Banom, koji pod tim imenom i prezimenom postoji i u romanu, i u životu. Njegova firma “Flovan” uspešno isušuje vlagu iz istarskih kuća.

I ne samo likovi, već i odnosi među njima, situacije u kojima se nalaze, sve je to na neki posredan ili neposredan način doživljeno. Islednik je jedno veliko istraživanje sećanja. U tom sećanju su moji roditelji, ljudi koji su me okruživali, moji preci, gradovi i države u kojima sam živeo, čitave epohe koje su neosetno iščezavale.

U tom sećanju su i vozovi “Jugoslovenskih železnica” koji su držali na okupu tako različite teritorije jedne bivše države. I nisu u pitanju samo šine, signalizacija, železničke stanice i postaje, već čitav jedan sistem vezivnog tkiva koji se održavao susretima i poznanstvima tokom putovanja. A ta putovanja su znala da potraju čitav dan i noć, ne zbog kašnjenja i sporosti vozova, već zbog veličine tadašnje države. Koliko je samo poznanstava i ljubavnih veza započeto na tim putovanjima, koliko sudionika slučajnih susreta je ostalo zajedno do kraja života. “Jugoslovenske železnice” su tokom svog poluvekovnog postojanja ispunile funkciju društvenih mreža neuporedivo smislenije i trajnije nego svi današnji tviteri, instagrami i fejsbuci.

Moja životna priča sama po sebi uopšte nije važna ukoliko se u njoj sam čitalac ne prepozna, ukoliko se s njom ne identifikuje. A da bi se to dogodilo valja preći dug put od životne do umetničke istine. Nije svaka priča književno relevantna. Međutim, samo književno relevantna priča ima moć da se upiše kao iskustvo čitaoca. Da bi se to desilo potrebna je nadogradnja. U suprotnom, svaka ispovest bi bila literatura.

Islednika sam pisao tri godine. Nije to bilo svakodnevno. Dešavalo se da po mesec ili dva ne priđem rukopisu. Tokom jedne od tih pauza, za svega deset dana, nastao je esej Pula – grad interval, sećanje na godine odrastanja. Neki događaji i prizori koji postoje u Isledniku, preuzeti su iz tog eseja. Imao sam osećaj da sam podigao studio bez kojeg ne bi bilo moguće ispričati priču u kojoj ću sublimirati čitavu jednu epohu.

Najvažnije je bilo održati intonaciju, ne dozvoliti pad tonusa, pričati priču iznutra. Mislim da sam to postigao zahvaljujući prelasku iz prvog u treće lice do kojeg dolazi u poslednjoj trećini Islednika. I dalje je junak isti JA, međutim, sada čitalac, ali i pisac, imaju voajerski ugao. Promenom perpsketive dobilo se na brzini i dubini.

U životu uvek dođe trenutak kada u sebi prepoznamo svoje roditelje. Oživi u nama dubok stid, bes ili mržnja zbog nečega što su oni uradili. Ili što su propustili da urade. Nešto što nam nisu rekli, a bilo je važno. Mnogi nesporazumi su mogli biti izbegnuti samo da su oni bili u stanju da nađu pravu reč. Ali, to što smo njima zamerali, odjednom otkrivamo i kao vlastite greške. Sledi čudesna sinteza nas i njih, bivamo ispunjeni dubokim razumevanjem. Opraštamo sebi i njima, i tek od tog saznanja da nije moglo biti drugačije nego što je bilo, naš život dobija puni smisao.

Porodično nasleđe ne biramo, to je pitanje genetike. Međutim, važno je suočavanje sa samim sobom, bez toga smo statisti u vlastitom životu, sposobni da pripovedamo samo o spoljašnjem, u čemu se čitaoci ne mogu prepoznati. U Isledniku pratim život moje majke od detinjstva do smrti, ali to je samo okvir u kojem su sudbine drugih. Kroz roman defiluju migranti dvadesetog veka. Priča počinje u vreme Prvog svetskog rata, govori o velikom požaru u Solunu 1917. godine, prati nekoliko životnih sudbina koje će se u jednom času ukrstiti.

Duboko verujem da nukleus romana ne čine ni likovi, ni događaji. Oni su samo sredstvo, projekcije da se iskaže jedno viđenje i poimanje sveta. A to viđenje i poimanje nemoguće je ostvariti bez sagledavanja istine vlastitog života. Da bi priča bila ubedljiva ona mora da raste u pripovedaču, da izranja iz njegove imaginacije, da poseduje emotivni naboj koji crpi iz ličnog iskustva.

Prvi uslov je biti iskren prema sebi. Naravno, iskrenost nije umetnička kategorija. Lična ispovest, koliko god da je ima, samo je povod, polazište za odmotavanje jednog života. Jednog, bilo čijeg. U tom smislu jesam zahvatao iz svog života, iz prostog razloga što mi je na dohvat ruke. Verujem da je svaki život sastavljen od različitih slojeva koje tek iz određene zrele perspektive – kad se izmaknemo i jako izoštrimo fokus – kroz fragmente sećanja sagledavamo, ali kao nekakve druge živote, drugačije od onoga što smo mislili da jesu.

To je bila moja priča u Isledniku, i zato sam koristio delove sopstvenog života. Ja ne mogu biti odgovoran za ono što kasnije formatizuje prosečna pamet. Stvarno mi je malo tužno kada se u tome svemu vidi samo nekakva intimna ispovest o majci. Imena su tu da daju na autentičnosti toj ideji, u koju čvrsto verujem, da ne postoji jedan život, kao neko linearno dešavanje, već postoje samo interpretacije. I kao što postoje interpretacije pojedinačnih života, tako postoje interpretacije određenih društvenih perioda. Samo to. Nema istine jedne, nepomerive, koherentne. Samo interpretacije, ali ne kao čisto racionalna odrednica, već i kao emotivni doživljaj, koji se menja u zavisnosti od načina na koji razumemo neke stvari.

Pisac zapravo dekodira svet oko sebe, stvara neku svoju verziju stvarnosti koja – ukoliko je pisac od dara i snage – može biti zanimljiva i čitaocima u vremenima koja će tek doći.

Znao sam vjernika, ne jednoga,
Kome sam morao da zavidim,
A glede mene, to se vidi
I s Trebevića: da sam u Boga,
Vjerovao, bio bih bogalj.

I što da vjerujem u Boga
Ako nisam, za život cio,
Pokrao niti orobio,
Ni ubio nikoga.

A treba iz džigera
Da kreće vjera
Zlikovaca i milionera
Koji su bili polusvijet
A sada su naš cvijet.

I ko da gledam, znam, kad smrtna ura
Kucne, tamo božićna slama
Neće me čekati no go kurac.

Dočim će vjernik, kad ugine,
Dobiti uvlas isto, ama
Boje dugine.

<29.10. 2016.>

Objavljeno u Ninu 20. 10. 2016.

Negde sredinom devedesetih godina prošlog veka, u kultnoj emisiji Klub 2 austrijske televizije – koju je godinama vodio publicista Paul Lendvaj, ekspert za Balkan – učesnici su bili Ivo Sanader, u to vreme zamenik ministra spoljnih poslova Hrvatske, i Zoran Đinđić, tada samo opozicioni političar. Tokom razgovora stiglo se i do sarajevskog atentata. Sanader je razvio teoriju po kojoj da nije bilo Principovog pucnja, ne bi bilo ni Prvog svetskog rata, i Hrvatska bi postala ravnopravna sa Austrijom i Mađarskom u budućoj Trojnoj Monarhiji. Sećam se da se Đinđić nasmejao, ne krijući zapanjenost takvim promišljanjem istorije, i primetio da je gospodin Sanader sigurno pametniji od izjave koju je po dužnosti dao.

Spekulacije u stilu šta bi bilo da je bilo su vid terapije koja se nudi sluđenom stanovništvu, da ne kažem građanima, u vremenima kakva već više od četvrt veka živimo. Tu disciplinu sa podjednakim rezultatima upražnjavaju publicisti i kvazi-istoričari, kao i jurodivi komentatori po društvenim mrežama. Osnovni problem sa pomenutim “teorijama” je što ne uzimaju u obzir mnogo širi kontekst istorijskih događaja, zanemaruju naizgled nevažne činjenice od kojih se svakodnevice i sastoje, a bez kojih je nemoguće oživeti duh prohujalih epoha. (Zar zaista neko može da misli da, na primer, stanje železnice u nekoj državi nije kompatibilno stanju duha nacije?)

Bez određene doze kondicionala i konjuktiva lako se stiže do željenog rezultata. Odatle lakoća i čar stereotipa. Ali, čemu? Spekulacije o mogućim tokovima istorije imaju smisla samo ukoliko nas dovode do dubljeg i sveobuhvatnijeg razumevanja onog jedinog toka koji se ostvario. Da bi se to desilo, život se mora posmatrati u širokom totalitetu. A baš to je uspelo Miljenku Jergoviću u knjizi Nezemaljski izraz njegovih ruku (OKF, Cetinje, 2016). Namera mi nije da pišem prikaz, već da u ovom času kada se na svim stranama našeg regiona preti i zvecka oružjem, ukažem na lekovitost Jergovićeve studije koja se čita i kao skica za roman, i kao traktat, i kao esej, i… ma čita se u jednom dahu!

A šta čini Jergović? U osam labavo povezanih poglavlja sagledava ne samo pozadinu sarajevskog atentata, već iz mnogo šireg ugla pokušava da u istoriji nasluti nešto više od “igre smeha i zaborava”. Recimo, samo tri nedelje uoči atentata, Gavrilo Princip je sudelovao u dobrotvornoj akciji prikupljanja pomoći za hrvatske škole u Istri kojima je pretilo gašenje, što će se i dogoditi nakon Prvog svetskog rata.

“Devedesetak godina kasnije u Hrvatskoj će nevjerojatno zvučati podatak da je Gavrilo Princip sudjelovao u jednoj hrvatskoj dobrotvornoj zabavi”, beleži Jergović. “Smisao strategije povijesnog zaborava je u stalnom pojednostavljivanju životne i društvene svakodnevice. Hrvatska svakodnevica je, u odnosu na Gavrila Principa, na 1914. i Veliki rat, izuzetno jednostavna. Toliko jednostavna da se čini kako nikakvog rata nije ni bilo.”

Prekrajanje istorije u vidu prećutkivanja, uveličavanja ili umanjivanja činjenica je usud koji muti pogled, doprinosi večnom povratku istog, proizvodi lošu beskonačnost, doprinosi da balkanski narodi vekovima budu zatočenici međusobnih animoziteta i mržnje. Sarajevski atentat jeste događaj koji je za posledicu imao ujedinjenje Južnih Slavena, a okolnosti koje su do toga dovele uticale su na oblikovanje svesti ljudi različitih nacionalnosti i konfesija, koji će sedam decenija živeti u zajedničkoj državi. Međutim, i bez atentata taj bi se prostor u nekom času na neki način definisao, možda nekom drugačijom suverenošću, iz koje bi proizašlo određeno istorijsko iskustvo. Jer, toliko je bilo rada i želje da se zajednička država stvori, da je to bilo neminovno ovako ili onako. Koja god opcija da se ostvarila, bila bi pod imeniteljem zajedničkog jezika. I ma sa koliko različitih naziva ga imenovali, ostao bi to isti taj jezik, koji bi i pod tim drugačijim okolnostima rađao ideju zajedništva.

Govoreći o mračnim figurama srpske i južnoslovenske istorije koje više od jednog veka indukuju sukobe, Jergović kaže da je i poslednji rat izazvan s ciljem da se “zanavijek srpska i hrvatska mržnja jedna drugom hrane, i da dvije mržnje poput vladarskih dinastija, zanavijek vladaju južnoslovenskim zemljama”.

Izlaz iz tog začaranog kruga, garniture na vlasti niti znaju, niti ga traže. Ali, to ne znači da izlaza nema.

Čitajte Jergovića!

Ako sretneš Refika Ličinu
Reci mu da Raška
I dalje teče posred Novog Pazara;
Jesen je, pa se muti.
I da se hila davno ukočena
Prima uz duvare Bedema.

Ako sretneš Refika Ličinu reci mu
Da se Enes Dazdarević ušutio.
Da djeca trče ulicama
Sa napisanom pjesmom u ruci i
Njegovo pominju ime.

Ako ga sretneš,
Ništa ga ne pitaj. Samo pričaj.
I čućeš sve o životu
Po svijetu rastjeranih
Pogledima što kosti lome.

Ako ga sretneš u Lundu, Malmeu,
Na brodu između Švedske i Danske
U Nemili, Sarajevu, bilo gdje,
Reci mu da je u Novom Pazaru
Napisan roman
Od kojeg boli dan
U koji ulaziš ko u hladnu vodu.

Ako sretneš Refika Ličinu
U prvi akšam niz polje peštersko
Reci mu da pišem pjesmu
Njemu namijenjenu
Koju neću završiti za ovog života,
Ali – nastaviću Tamo.

I ako ne sretneš Refika Ličinu
Vjeruj da si ga sreo
I s njim pričao o Danilu Kišu i
Larsu Gustaffsonu.

Ako ovih dana negdje sretneš
Refika Ličinu…

Dva sarajevska dana, putopis (prvi dio)

Dan je pred izbore. Od granice kod Bosanskoga Broda, pa kroz pustoši Posavine, plakati s glavama kandidata. Poruke prosperiteta i zajedništva. Ćirilica. Uz cestu prema Derventi izniknule su kuće kojih prije nije bilo, nova sela i novi stanovnici, koji su isto odnekud iščupani da bi sad bili tu. Nekoliko metara od njihovih kuća, s uredno obrezanim voćnjacima i travom pokošenom do visine nogometnog igrališta, u neprobojnom gustišu od trnja i granja, ruševine nekih prošlih ljudi, nedirnute, onakve kakvim ih čini slobodni protok vremena. Nitko ih ne dira i ne prilazi im. Privatno vlasništvo je svetinja i u ovoj Bosni koja se zove Republikom Srpskom, i tako će ostati sve do novoga rata, kada će od novih kuća nastati nove ruševine, dok će one stare potonuti i nestati u neku stvarnu prošlost, ili do onoga vremena, ovdje nezamislivog, kada će se ljudi suočiti s tim da nije samo njima srušeno, nego je negdje u Bosni nekome i u njihovo ime rušeno, i da su im i ove ruševine na savjesti. Ili će, da ne kompliciramo, biti donesen zakon, državni ili entitetski propis, po kojem će, bez obzira na žive vlasnike, ove ruševine biti sravnjene sa zemljom, a gustiš očišćen, jer pored prava na privatno vlasništvo postoje i ona druga: pravo na krajolik, pravo na mirnu savjest…

Tri godine i sedamnaest dana nisam bio u Sarajevu. I sad je tako ispalo da putujem na dan predizborne šutnje. Kao da idem kirurgu koji će me naživo rezati. Uplašen sam, gnjevan i ponižen što moram tamo, i u mislima tražim onog tko me ponižava, i koga bih mogao optuživati u sljedeća dva dana. Istovremeno, gledam se sa strane, i znam da je sve to laž, i strah, i gnjev, i poniženje, i da će toga odjednom nestati. Ne znam kako, ali će nestati.

Nešto me drugo mori. Putujem u Sarajevo da spakiram i preselim još ono malo stvari sa Sepetarevca, i da konačno završim s tim. Istina, nijedna mi od tih stvari nije nedostajala u ove tri godine, i ne bih sad mogao reći, dok vozim prema Doboju, a ispred mene šleper mariborskih registracija, koje su to dragocjenosti koje trebam spasiti iz staroga stana. Sve što je bilo važno, čini mi se, već sam popisao i preselio u knjizi Rod, a ovo po što idem bit će da sam zaboravio. I zašto sad ne puštam da ostane zaboravljeno, nego odlazim tamo, remetim ritam smrti i zaborava, razmišljam o stvarima kojih više nema? Nekoliko puta mi je u posljednje vrijeme u pamet došlo, kad bi me spopadala muka od ovog putovanja, da bi, možda, najbolje bilo kada bi svega toga čudom nestalo: i kuće na Sepetarevcu, stana i Sepetarevca, pogleda u goli žuti zid susjedne kuće, gdje je nekad bio pogled prema gradu i Trebeviću, i tih zaboravljenih stvari kada bi nestalo, kada bi, recimo, potres sve to sorio, ili nešto blaže od potresa, fizička dezintegracija iz znanstvenofantastičnih romana, pa kada više ne bi bilo nikakvih materijalnih svjedočanstava da me je na tom mjestu ikada bilo, a s time ni razloga za put u Sarajevo. To bi bilo rješenje, mislio sam, i ne bih više išao tamo. I nimalo ne bih žalio.

Onoliko Sarajeva koliko mi je potrebno, mislio sam, stvorio sam sam za sebe, eno ga u dvije-tri moje posljednje knjige, i bit će ga, Bože zdravlja, još, pa što će mi onda neko drugo, živo i stvarno Sarajevo, koje nastaje i nestaje mimo moje volje, koje ne poznajem, ne tiče me se, i ništa moje nije tamo, osim tih nekih zaboravljenih predmeta i kulisa. Moje Sarajevo onakvo je kakvo sam stvorio, i što će mi sad još neko drugo? To što je stvoreno, dijelom je načinjeno od sjećanja, a dijelom se u njemu zrcali narav samog stvaratelja, ali je, ipak, toliko samosvojno da bi se činilo stvarnim i živim gradom. O ovome Sarajevu, koje izbjegavam i u koje sam tri godine uspio neotići, u međuvremenu sve manje znam, ono mi je sve dalje, i skoro da se sasvim odvojilo od biografske činjenice da sam tamo, kažu, rođen, i da su mi tamo, čini mi se, neke stvari po koje moram odlaziti. Slika tog izbjegavanog Sarajeva, naspram onoga izmišljenog, sve više i u mom slučaju zavisi od onoga što sam čuo na televiziji ili što sam pročitao u novinama, od onoga što su izjavili tamošnji političari i vjerski vođe. I sve to, naravno, onda znači da imam predrasude prema tom Sarajevu, i da mi te predrasude pomažu da ne odlazim tamo.

Ali zašto tako uporno radim na projektu svog otuđenja od tog grada? Zato što nisam u stanju jesti govna na dva mjesta. Da mi je u Zagrebu prijatnije nego što jest, bolje bih podnosio današnje Sarajevo. I to je, zapravo, sve.

U Bosanskome Brodu, koji se sada zove samo Brod, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj se, u cjelini s onim drugim Brodom, zvao Brod na Savi, u tom, dakle, Bosanskom Brodu, još uvijek na ničijoj zemlji, dok stojim u koloni prije carinske i policijske provjere, s desne strane vidim ruševinu, savršeno obraslu u onaj lijepi, tamnozeleni bršljan, kojim su često ukrašene fasade naših austrougarskih povijesti. Ovakvo što još nisam vidio: kuća porušena ratom, ili dignuta u zrak komšijskim aktom prostornog uređenja, prekrivena lijepom i dekadentnom gradskom vegetacijom.

Dok prolazim pokraj Dervente, i pokraj skretanja za Plehan – a ona me pita: je li ovo ono mjesto na kojemu je zaspao Karlo Adum? – mislim o toj ruševini obrasloj u bršljan, na obali Save, na granici dvije države. Čija je to bila kuća i gdje su danas njezini stanovnici? U hladnome grobu ili u izbjeglištvu? Ako su u izbjeglištvu, onda su, kao većina Brođana, Hrvata, samo prešli na drugu stranu rijeke, i sad žive u rahatluku međunacionalne mržnje, u Slavnomskome Brodu ili, vjerojatnije, u Zagrebu. Ali zar bi čovjek mogao ostati tako blizu svoje ruševine u bršljanu? Pokraj bivšega doma kao pokraj vlastitoga otvorenog groba, sve čekajući da prođe ono što neće proći. Prije će onda biti da stanovnici te nekadašnje kuće nisu tako blizu, a možda niti nisu Hrvati, nego su, recimo, Bošnjaci, i žive u Švedskoj, Norveškoj, Australiji, u nekoj pustoj Njemačkoj, daleko od ruševine u bršljanu. A možda ta kuća s pogledom na Savu i na drugu obalu nije bila za stanovanje, nego su u njoj bile kancelarije riječne plovidbe, pošte ili Službe društvenog knjigovodstva, pa ne postoji više nitko tko bi na ono što je od nje ostalo drukčije gledao nego što sam gledao ja. Može biti da je za sve žive to vječna ruševina, čiji je jedini smisao da bude tu, obrasla u bršljan.

Onda, nekoliko kilometara niže, međuentitetska granica. Most preko nekakvog potoka ili riječice, međa je između dva krvlju odijeljena teritorija. S jedne se strane ginulo za ovo, s druge se strane ginulo za ono. Rat je završio tako da je zapisano kako oba teritorija tvore jednu zemlju. Ali taj most sam po sebi i nije tako beznačajan. Prije dvije sam se godine, već nakon što sam posljednji put bio u Sarajevu, tako vozio preko jednoga drugog, još manjeg mostića, kad mi je bilo rečeno da je baš tu, 1. rujna 1939. bila granica Poljske i Njemačke, i da su upravo na tom mjestu Nijemci udarili da započnu Drugi svjetski rat. Velike i male granice izgledaju isto, pa je svejedno i to dijele li kantone i entitete, ili dijele države. Granica je mjesto na kojemu se zaustavlja život. Na granici se preokreću značenja. Ono što je s jedne strane mosta bilo dobro, s druge je strane mosta zlo. S jedne je strane ćirilica, s druge strane je latinica.

Čim smo prešli mostić, ćirilične predizborne plakate zamjenjuju latinični. Oni su prvi bili u bojama srpske trobojnice, ovi su svijetlozeleni, u boji zastave koja se pred bajram vješa ispred džamije. I sve je, zapravo, drukčije. Granica koja se nekad stalno pomicala, i jednu je etniju dijelila od druge, prolazeći kroz duše ljudi i njihove dnevne boravke, danas se graniči na mostu i obračunava u teritoriju. Oni drugi i drukčiji s obje strane postoje kao obespravljeni manjinci. Obespravljenost se vidi na plakatima. Vidi se na bojama i trobojama koje su isključujuće.

O tome mislim da ne bih mislio o onom što me stvarno muči. Idem u Sarajevo. A ne bih htio ići. Pritjerao sam samoga sebe da idem. Govorio kako neću da ostavljam ono što mi pripada. I sve sam u sebi obračunavao bilancu svojih djedova i baba, kako su odlazili i bježali, ostavljajući ono što je njihovo. Ne bih da učinim što su učinili oni, ali što ja umjesto toga radim?

Želeća, blizu Žepča. Tu je Nono prije Drugoga svjetskog rata držao pčele. Danas tu ljudi žive od prekopavanja po deponiju smeća. Sortiraju otpad, izdvajaju sekundarne sirovine, po vas dan odvajaju jedno od drugoga. Oni su zamijenili pčele. Posao im je sličan pčelinjem.

Nakratko se, opet, na izbornim plakatima mijenjaju boje. Umjesno svijetlozelene sad je hrvatska trobojnica. Ali granice nema, niti će je biti. Tu žive ostaci srednjebosanskoga katoličkog svijeta. Dotrajavaju ogorčeni na susjede muslimane. Djecu šalju put Zagreba i Njemačke, da im se više nikada ne vrate, a oni tako, svoji na svome, idu putem izumiranja. Komšijama samo treba strpljenja. I ovo će, po logici prostora i vremena, još malo pa biti njihovo. U Bosni se manjine više nigdje ne mogu održati. Odveć su velike ambicije u nacije, e da bi podnosila sebe kao manjinu. Zato veliki Hrvati šalju djecu u Zagreb, a mali Hrvati, ako još igdje takvih ima, nemaju izbora, nego i sami isto čine. Naravno, tako je i kod onih drugih, i kod trećih. Otkad je ovo počelo (a koje, molit ću lijepo, i zašto se to svaki put zove ovo?), svaki se jad i poganluk jednoga naroda prepoznaje odmah i u druga dva. I uvijek je jedan među njima – ili jedna elita – gori od ostala dva. Baš nikad nisu isti, ni podjednako krivi. Najgadniji među bosanskim narodima izmjenjuju se s pravilnošću godišnjih doba. A meni se više ne da misliti ni govoriti koji je ove godine najgori. Na zao glas sam došao, mnoge probleme u životu sam si proizveo, i finih sam se govana najeo upravo tako što sam imao potrebu o tome govoriti.

Nemila, skretanje za Bistričak, još malo vožnje dolinom Bosne, obrasle najlonskim vrećicama, i onda Zenica. Opet, kao nekada davno, plamen suklja iz dimnjaka. Što je ono, zabrinuto me pitaš. Govorim ti da je to normalno. To je teška industrija, to je taj fundament. I onda se u sebi čudim, zavidim ti, kako si mogla pedeset godina proživjeti daleko od grada iz čijih dimnjaka suklja plamen. Odmah zatim me prođe zavist. Tu su me, negdje uz rijeku, vodili na ćevape. A preko puta pozorišta stanovali su Dragan i Viola. Veliki stan, koji bi mi se danas, pretpostavljam, učinio puno manjim. Tu smo u decembru 1978, kada je poginula Vesna, dolazili na žalost. Ljudi su prolazili kroz kuću, stotine ljudi, a među njima i neki mladići, tada još vrlo mladi, koji su u Vesnu bili zaljubljeni. Imala je dvadeset i sedam godina. Težak, željezni smog pritiskao je Zenicu. Ogledala su bila prekrivena crnim maramama. Još se čekao avion koji će iz Moskve dopremiti njezin lijes. Bit će sahranjena u Sarajevu, na Barama, na jedinom mjestu na groblju na kojem rastu breze. Mislim kako je čudno da čovjek može i za tim osjetiti nostalgiju.

Izlaz za autoput. Prošli put kada sam tu prolazio stari je drum išao sve do Kaknja. Ali nije ni taj drum bio baš tako star. Mislim da je otvoren 1974. ili 1975, a da se prije toga prema Kaknju i Zenici iz Sarajeva putovalo nekom još starijom cestom. U mojih pedeset godina ovo je već treći put između Sarajeva i Zenice, a svaki je sve moderniji i brži.

Tunel, lijep i dug skoro tri kilometra. Nisu mu nadjenuli ime po brdu kroz koje prolazi. Nego 1. mart. Mislim prema onom referendumu o državnoj nezavisnosti, koji se i nije održao 1. marta 1992, nego 29. februara. Izašao sam tada, i glasao. Kada bi se vrijeme moglo vratiti, bih li učinio isto? Ne pitam se zato što je s tim referendumom počeo rat – prijetnja ratom nikako nije argument protiv slobodne građanske volje, demokratskih izbora i referenduma – nego se pitam zbog onoga drugog što mi u ono vrijeme nije bilo na umu, a danas mi je važno. Ako u jednoj zemlji žive tri naroda, i ako su pripadnici dva naroda plebiscitarno za nešto, dok su pripadnici trećega naroda jednako plebiscitarno protiv nečega, može li to ispasti dobro? I kako onda izgleda to dobro? A opet: što je bila alternativa tom referendumu? Kada o tome mislim, opet sam onaj od onda, iz onoga Sarajeva od onda, ali čim o tome pišem, bivam onaj od sada, koji ima jedno izmišljeno Sarajevo, dok u drugo nevoljko ide da pospremi stvari.

Kada sam se u rano ljeto 1993. zatekao u Zagrebu, neki me je vrag natentao u restoran Društva hrvatskih književnika, gdje se u to vrijeme mnogo pilo i hrvatovalo. U glasnome društvu pokraj kojeg sam pokušao proći bio je pjesnik, dvanaestak godina od mene stariji, musliman po imenu, Hrvat po opredjeljenju i ophođenju, koji je počeo vikati na mene neka se vratim svome Aliji. Tek je započinjao rat između Hrvata i Muslimana, pa se trebalo dokazati. Dvadeset i tri godine kasnije uloge kao da su se izmijenile, a s njima i poneko nacionalno samoodređenje, i on je, taj pjesnik, u Sarajevu domaći i nije više Hrvat, dok je rečeni Alija u grobu, kojeg pjesnik, pretpostavljam, obiđe i izgovori molitvu koju je u međuvremenu naučio. To se na Balkanu i u Bosni zove proces nacionalnog buđenja i samoosvještenja.

Ja sam se tog jutra pred put budio kao da opet idem od kuće. A u glavi mi je bio neki ružan noćašnji san. Zapamtio sam ga, ali san je, ipak, samo san. Treperenje živaca, uznemirenje, strah. Ništa više. Čovjek se, uglavnom, budi u ono sa čime je sinoć zaspao. Iako bi vrijedilo zamišljati život sačinjen od onoliko života i identiteta koliko je odživljenih dana. Usniš, recimo, kao Hrvat, a probudiš se kao Bošnjak. Kao što se to dogodilo onome hrvatskom pa bošnjačkom pjesniku, po svemu beznačajnom u mojoj priči, osim po tome što me je onoga dana slao mome Aliji, a ja mu nisam htio ići. I to spominjem samo zato što se osjećam dodatno bijedno ako bih i tu stvar, zbog vlastita mira, trebao prešutjeti.

Pokraj mene zuje munjeviti Bosanci. Poneki i ljutito zatrubi smotanom Zagrepčaninu. Ovo je autoput, čovječe Božji, ne vozi se po autoputu kao po seoskom drumu. I ja onda požurim na sto dvadeset. Čisto da se ne izdvajam. Ali do danas me, evo i dvadeset i tri duge godine koliko živim u Zagrebu, ne prestaju iznenađivati inicijali na registarskim tablicama moga automobila. Je li to, stvarno, istina? Jesam li ja to Zagrepčanin? I ako jesam, zašto me takvim smatraju samo oni kojima nije drago vidjeti Zagrepčanina, ili bi se samo malo zezali s njim, dok oni koji stvarno jesu Zagrepčani, ili oni koji su sebe uspjeli uvjeriti da to jesu, u meni vide nekoga tko to nije?

Čovjek nije ono što jest. Čovjek je ono što mu drugi kažu da jest. Iseljenik se od ostalih razlikuje po tome što iseljeniku što jest a što nije ovisi samo od toga s koje se strane granice našao, i u kakvom se društvu zatekao. Nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onog što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac. Istina, nikada, barem niti u kakvom sadašnjosti, nisam ni bio domorodac. To je nešto što postoji samo u prošlosti, kao prijatna iluzija, optimizam sjećanja.

Umjesto onom sporom i razrovanom cestom pokraj kineskih dućana i blatnjavih sirotinjskih dvorišta, benzinskih crpki i razrušene željezničke stanice u Rajlovcu, kojom se dugo mililo prema gradu, nakon što bi nam se već učinilo da smo tu, u Sarajevu, u grad ulazim širokim pravim autoputem. Stižem neočekivano prebrzo, i već sam na okuci nadvožnjaka iznad Katoličkog groblja na Stupu, gdje prelazim rodu preko glava, pogledom tražim grobove Karla Stublera i ostalih, i već sam na širokoj ravnoj aveniji koja vodi prema centru grada.

Tu sam, evo me, provjeravam što osjećam, kao zaliječeni bolnik koji se opipava po tijelu, provjerava boli li ga još uvijek nešto, a čudo je ako ne boli.     

U vrijeme prijeloma
hodaše svijetom Stablo
hodaše i govoraše po gorama,
među drugijem stablima
“Slušajte me što vam govorim,
ne puštajte korijenje
već lutajte svijetom,
neka vaše krošnje
zvijezdama budu sklon”
I stabla se počeše
oslobađati vlastitih korijena
i lutati po svijetu
Ali proču se međ ljudima
da stabla hodaju svijetom
i umjesto slatkog ploda
u krošnjama donašaju zvijezde
koje ne tole glad
već bude vječnu žud
I saznaše ljudi da postoji Stablo
koje hoda svijetom
i govori po gorama
među drugijem stablima
Te poslaše mene da ga oborim
Lutah po svijetu
u potrazi za Stablom
koje oslobađa stabla
korijena njihovijeh
I mnoge noći
pod zvijezdama snijeh
zaboravih odakle dolazim
i vidjeh strahot-ljepotu
i svijet umiven buđenjem dna
I svanu dan na gori
kad ugledah Stablo među stablima
krošnjom što nadvisuje zor
Pljunuh u šake i uzeh sjekiru
da ga oborim na tlo
Al’ kad mu priđoh
Stablo ne uzmaknu
već korijenje pusti duboko
i prozbori krošnje šum:
“Došao si čovječe bez korijena,
učini da treptajan bude mi bol”.
Zatvorih oči i sjekirom zamahnuh
ali ne imadoh u mišicama plama
i sjedoh bez snage
pod Stablo nad stablima
I gledah noćima
kako mu u krošnji
izranjaju zvijezde
i dočekah miran rulju
što dođe po nas
Obaraše ga dugo i podlo
smole se miris širio znan
Za kaznu raspeše Stablo
na leđa Čovjeka,
koji bijaše drvodjelca sin
raspeše ga na Lubanj-gori
dušu da ispusti
na tihome suncu
Na Lubanj-gori Čovjeka upita Stablo:
“Što si govorio, sine drvodjelca,
čime si na sebe ljudski navukao gnjev?”
Ali ne bijaše Čovjeka više tamo
samo izmučeno tijelo
prošlih ljubavi grobnica nijema
A Stablo ne mogaše uskrsnuti
jer mu duša bijaše u krošnji
koju spalila je rulja
na lomači udesa mog