Nedeljno popodne

Obavezan pravac vodi prema Centru.

Crveno na semaforu razdražuje mašine dok se matadorski krećem pred njihovom napetom žestinom.

Korake usuglašavam u ritmu Dugoprstog, propalog studenta medicine. Dirke klavira prosto se lepe za njegove duge prste neostvarenog hirurga i njihovo otegnuto dozivanje dovodi me do Centra.

Tu vidim nekolicinu generacijskih drugova koji me očekuju zbog grupnog portreta. Nameštam se između njih, kao nekad na školskim priredbama.

Iščekujem samo ono “klik” fotoaparata.

Krug-lutalica

Jednom je jedan krug koji je više od svega voleo da putuje i uopšte da traga za novim teritorijama, pustolovinama i zadovoljstvima, odlučio da se podeli.

Nije ova drastična odluka donesena na prečac, već posle dužeg razmatranja. Naime, razdvajanjem radoznali krug duplirao bi mogućnosti za doživljavanjem. Ideja je bila – svaka polovina, sama za sebe bi upijala nova saznanja i iskustva koja će se posle izvesnog vremena sjediniti pri novom spajanju. Odabrali su čak i mesto susreta – na vrhu jednog trougla. I onda su pošli svako na svoju stranu: leva polovina na Istok, a desna na Zapad.

Putovanja su bila neponovljiva. Susreti i doživljaji nadovezivali su se u nizu najneobičnijih iznenađenja. Obe polovine su, nezavisno jedne od druge, ali veoma jako, postale svesne da se nalaze na bogatoj ispaši iskustava, pred kojim je njihovo ranije zajedničko neosetno bledelo i nestajalo u magli zaborava. Tako su vremenom, zarobljene u čarobnim predelima novih svetova, dve polovine sasvim zaboravile na zakazani povratak i spajanje na vrhu trougla. Zaboravile su i to da su nekad pripadale istom krugu i da su u njegovom sklopu putovale i svašta doživljavale. A nisu se više ni osećale kao polovine. Bile su ubeđene, čak su i tvrdile, da im je izrasla i druga polovina i da su potpuno samostalni krugovi.

Kruga-lutalicu na Istoku i kruga-lutalicu na Zapadu počela je da kopka jedna te ista misao:

– Kako bi bilo da se podelim i da udvostručim svoju strast za Novim?

S makedonskog preveo autor

Po inerciji Interliber se i ove godine odvija u paviljonima 5 i 6. Kada bi se organizator držao pravila uobičajenih za knjiške sajmove koji se održavaju bilo gdje u Europi, od Frankfurta i Torina do Ljubljane i Beograda, kada bi nakladnici bili dužni vidno istaknuti nove naslove – dakle, one koji su objavljeni tjedan ili dva prije sajma, kada bi na sajmu mogli izlagati samo nakladnici koji su u protekloj godini objavili određeni broj novih naslova, te kada bi bilo nezamislivo i nemoguće da svoje štandove na sajmu imaju nakladnici koji nisu objavili baš ništa, tada bi cjelokupni Interliber, zajedno s pristiglim antikvarima, paradnim štandovima Islamske republike Iran, vjerskih zajednica i braniteljskih udruga mogao stati u polovinu jednoga jedinog paviljona.

Osim što bi se na taj način prikazalo realno stanje hrvatskoga nakladništva i knjižarstva, ono malo posjetitelja koji su doista zainteresirani za nove knjige mogli bi i do njih doći. Ne bi bili ponižavani i vrijeđani ovim vašarištem, koje se u bitnom ne razlikuje od Unijinog deponija starog papira, i nuždom da tih nekoliko novih knjiga koje su doista izašle pred Interliber pokušavaju naći među gomilama smeća i papirnate makulature koja se nekad, u nekim ranijim sezonama, prije deset, možda i dvadeset godina, nazivala novim izdanjima. Ponižavanje onih nekoliko realnih, još uvijek postojećih izdavača – među njima naročito Frakture i Fibre – izlaganjem na ovako koncipiranom mjestu, ravno je tome Brioni odijela i Zenithove ručne satove izložiti na Jakuševcu.

Kako je, recimo, moguće da na jednom od ljepših mjesta u paviljonu 5 poveliki štand ima Nakladni zavod Globus, nekad slavno ime domaćeg izdavaštva, i da su na tom štandu izložena sve sama svježa izdanje iz prošloga stoljeća: izabrana djela Jure Kaštelana iz 1999. i Slobodana Novaka iz 1990? U ovom stoljeću, naime, Globus se još samo incidentno bavio izdavanjem knjiga. I nema osnova da se pojavi niti na jednom sajmu knjiga u kosmosu, osim na Interliberu.

Ili nešto što se zove Nova Stvarnost. Oni, pak, imaju dva povelika štanda, jedan u paviljonu 5, drugi u paviljonu 6, na kojima izlažu tko zna otkuda sve pokupljenu starudiju, knjige raznih izdavača, postojećih i nepostojećih, objavljivane u nekoj već prilično dalekoj prošlosti. Što je to, tko je Nova Stvarnost? Tko ih pušta na Interliber? I zašto plaćaju da budu tu?

Pa onda izdavači koji su relativno nedavno propali, recimo Sysprint, koji također izlažu stara izdanja. Zatim gomile neprodanih knjiga i brošura od prije desetak godina, iz vremena procvata knjiga na kioscima, brda prašnjavih, užasno ružnih dječjih slikovnica – prastara izdanja niza jednokratnih ili propalih izdavača… Sve je to Interliber, i sve to vrijeđa razum, ali i dostojanstvo kupaca i čitatelja knjiga.

Ali još su i veći problem nekad ugledni, veliki izdavači, čiji su se vlasnici u međuvremenu okrenuli vlastitoj egzistenciji i materijalnoj dobiti, odustali od izdavanja knjiga i nastavili da samo formalno figuriraju kao izdavači, čisto iz opreza da im ne promaknu tovari besposlenog novca, bude li država shvatila da će zajednica i nacija propasti ne bude li više novih knjiga na hrvatskom jeziku. Recimo, Algoritam, Nevena Antičevića koji i dalje obilazi državnu televiziju, gdje govori o krizi nakladništva, pogubi Marićeve porezne reforme i koječemu drugom što se tiče knjiga. Na divovskom štandu on prodaje svoja stara izdanja i nekolicinu novih naslova, objavljenih u posljednjih nekoliko mjeseci, redom onoga trivijalnog bestseler smeća kakvo nekad ne bi moglo biti objavljeno niti u edicijama Vjesnikovog OOUR-a “Romani i stripovi”. Tome što danas Antičević radi vjerojatno jest mjesto i na sajmu knjiga, ali u nekom uglu, negdje daleko iza pravih izdavača.

Mnogo bolji nije ni Profil – ili je jedva bolji za Springsteena i Elenu Ferrante – ni VBZ, koji drži svoje staro mjesto na ulazu u paviljon 5, ni Mozaik knjiga, čije su trivijalije, uglavnom, tvrdoukoričene, pa će se nekom učiniti kvalitetnijim. Među njihovim malobrojnim novim izdanjima – nedovoljnim ni da se bude mali izdavač u Makedoniji ili na Kosovu, a kamoli u Hrvatskoj jednoga Marka Šunjića, Seida Serdarevića pa i Ivana Sršena i Gordane Farkaš Sfeci, jedva da se nađe nešto što bi nadišlo OOUR “Romani i stripovi”. Ako toga ima, međutim, možete biti prilično sigurni da je to – recimo posljednji roman Aleksandra Hemona ili spomenuta Elena Ferrante – već ranije objavljeno u sarajevskom Buybooku ili kod nekog od srpskih izdavača.

Postoji, međutim, niz mikronakladnika, ili nakladnika pred ugasnućem, u stanju kliničke smrti, koji su u posljednjih godinu dana, ili prije samog Interlibera, ipak objavili jednu ili dvije knjižice, pa čak i cijelu jednu knjigu. Takvih je najviše, ali ta se jedna njihova knjiga jedva prepoznaje u makulaturi zaostaloj od njihove bolje prošlosti.

Frakturin štand je kao i lani, višestruko manji od Algoritmovog, premda je na njemu više vrijednih novih izdanja nego kod svih nekadašnjih velikih izdavača zajedno – ili nego u ostatku paviljona 5, zajedno – i teško je probijati se do Frakture po tom bespuću hrvatske zaostalosti.

Pet koraka od Frakture je OceanMore, Gordane Farkaš Sfeci, koja donosi novoga Krasnohorkaija, treći tom kapitalnog Knausgaarda, pa Sándora Máraija, svojski se trudeći da unaprijedi i poveća svoju nakladničku iluziju. Tu vrijedi kupovati knjige. Ako gazdarica nije pri štandu, tu je pisac i književni kritičar Neven Vulić, koji zna pronaći knjigu u skladu s vašim željama i potrebama.

Dvadesetak koraka jugozapadno je Naklada Vuković&Runjić, s pretposljednjim romanom Orhana Pamuka – istina, odavno već objavljenim u Beogradu i Sarajevu – te s čak dvije friško objavljene knjige priča Roberta Bolaña, i još ponekom zanimljivom knjigom. Na sceni na kojoj bi uz Frakturu bilo još dva-tri ozbiljna veća izdavača, Vuković&Runjić mogao bi biti zanimljiv i dobar mikronakladnik. Ovako su mrva knjige u moru pustoši.

Tačno iza njih neveliki je štand Fibre, daleko najznačajnijeg strip izdavača na prostorima bivše Jugoslavije, a možda i u cijeloj istočnoj Europi. Osim što je Marko Šunjić odigrao, i još uvijek igra, prosvjetiteljsku ulogu u hrvatskoj kulturi, jer posve sam, i bez ikakve pomoći zajednice, upoznaje publiku s cijelom jednom umjetnošću, on je, uz Seida Serdarevića i Frakturu, čuvar naracije našega jezika, čuvar žive hrvatske priče i njezine veze sa svijetom. Pred Interliber objavio je šesnaest novih knjiga, redom suvremenih prijevodnih remek-djela umjetnosti stripa.

Tu negdje je i Disput, s dva-tri zanimljiva nova naslova, dok su u paviljonu 6, zatureni i skriveni, štandovi sarajevskog Buybooka (valjda jedinog nakladnika koji, barem donekle, objašnjava ono Inter u nazivu Interlibera) i Sandorfa, te nekoliko antikvara koji još uvijek nisu odustali od ove manifestacije. Poneki dobar naslov može se naći i na nevelikom skupnom štandu Srbije, zguranom pri dnu šestog paviljona. Tu su i kojekakvi državni i regionalni arhivi, sa svojih – istina, opet, uglavnom starim izdanjima, kod kojih se uvijek može iskopati nešto zanimljivo. I to bi bilo sve. Ako smo se o nekog ogriješili ne spomenuvši ga po dobru, taj je sa svojim štandićem sigurno negdje sakriven i zaturen.

Tko je kriv za svinjariju Interlibera? Između ostalog i izdavači. Oni koji se žale na svoj položaj pred državom, na to da je zajednica odustala od knjiga i od kulture na hrvatskom jeziku, trebali bi voditi računa o tome što toj istoj državi i zajednici nude kao vlastitu verziju kulture i pismenosti. Naime, Interliber, ovakav kakav jest, slika je upravo toga. I ako ministar Marić samo odmahne rukom na njihova zanovijetanja oko porezne reforme koja će tiskanje knjiga na hrvatskom dovesti u isti gospodarsko ekonomski položaj u kakvom je izlijevanje gumenih penisa (znanih kao dildo) u Saudijskoj Arabiji, takva njegova reakcija neće biti baš sasvim nesuvisla. Jer ako su knjige ono što smo vidjeli na Interliberu, ako je to ta hrvatska kultura i nakladništvo, onda toga ne treba ni biti. Fraktura, Fibra, OceanMore nisu, niti su ikada i bili, hrvatsko nakladništvo. Premda bi, da je pameti, zajednica danas učinila sve da to postanu.
Interliber je, inače, otvorio gradonačelnik Milan Bandić, efektnim citiranjem slavnog putopisca Zuke Džumhura. Problem je samo u tome što je isti citat, na istom mjestu, istim povodom, iskoristio i lani. Ali koga briga kad to nitko nije primijetio.

Ultimativna preporuka za kupnju

Patrick Modiano
Mjesto za zvijezdu
Fraktura (Paviljon 5)

Mathias Énard
Busola
Akademska knjiga (Paviljon 6, štand R.Srbije)

Manu Larcent
Brodeckov izvještaj
Fibra (Paviljon 5)

Rafael Chirbes
Na obali
Vuković&Runjić (Paviljon 5)

Lászlo Krasznahorkai
Sotonski tango
OceanMore (Paviljon 5)

Damir Ovčina
Kad sam bio hodža
Buybook (Paviljon 6)

Magda Szabó
Trenutak
VBZ (Paviljon 5)

Jaume Cabré
Ispovijedam
Fraktura

Elena Ferrante
Genijalna prijateljica
Profil (Paviljon 6)

Juillard
Plava bilježnica
Fibra

Uspomeni na Branka Ćopića, o stogodišnjici rođenja

Lijepa riječ zavičaj prilično se otrcala, njena poetičnost izložena je nekoj vrsti jevtine osjećajnosti. Takav utisak stiče se čitanjem i slušanjem pjesama ili prigodnih zapisa u kojima se tuguje za izgubljenom ljepotom krajolikâ djetinjstva i mladosti. Ali ni prozaični izraz rodni kraj, iza kojeg se jasnije sluti život na selu, ne očarava. Kako danas pisati o djetinjstvu u seoskoj sredini? Kako pisati, dvadeset godina po završetku rata, o svom istorijski potopljenom zavičaju pod Grmečom?

Ako za razliku od Branka Ćopića, čarobnog pjesnika naše Krajine, i ne znam kako o tome pisati, znam šta ne namjeravam da napišem: prilog za autobiografiju. A mihizovska „autobiografija o drugima“?  Nisam ni sam sebi, ni skupa sa „drugima“, toliko zanimljiv i važan. Radije mislim na putopisni izvještaj o jednoj posjeti kraju u kojem sam ponikao, uz podsjećanja na izvjesne događaje iz prošlosti i fragmente sjećanja na mlade dane. A tu su onda neizbježno ne samo osobe iz javne, već i porodične ili „privatne sfere“ o kojoj mudriji pisci obično ćute. Nisam tako mudar pa unosim u „književnu sferu“ ponešto o tim likovima i zbivanjima čiji tragovi još nisu izbrisani iz mog pamćenja.

Pisanje o zapamćenom životu ne bi smjelo da laska taštini autora, falsifikujući stvarna iskustva. Ono je u funkciji svjedočenja o životnoj pustolovini, bez obzira na njen krajnji ishod.

                                                             ***

U kraju iz kojeg potičem najviše me je privlačio pogled na Grmeč u modrozelenoj odori četinara. Ćopić je napisao Delije na Bohaću, roman o svom i Skenderovom vojevanju, a upravo je Grmeč pravi delija među bosanskim planinama. U Brankovoj ratnoj pjesmi „Otac Grmeč“ ta junačina govori svojoj djeci kako „srce Krajine duboko u mojim grudima bije.“ To „očinsko“ gorje, viđeno s vrha Grdanovaca, moga rodnog sela, liči na beskrajni visoki zid o koji se oslanjaju nebesa. Dug oko 70 kilometara, Grmeč se, između tokova Sane i Une, proteže od Ključa do Bihaća pa se pogledom već ne može obuhvatiti. Hrbat planine tvori liniju horizonta iza koje se na jugu vidi svjetliji zrak i naslućuje sjaj primorskog podneblja. U djetinjstvu sam često maštao o tome da pješke pređem – što se nikad nije dogodilo – preko toga planinskog brida, i pohrlim u zagrljaj velikog neznanog svijeta, bježeći od čuvenog idiotizma seoskog života od kojeg sam, školujući se, i pobjegao. Ali sam mu se tokom ljetnih ferija i kasnije, u tzv. zrelim godinama, i vraćao, pomažući – makar i tokom dvije-tri sedmice – onima koji su ostali da tu žive (roditelji i najstariji brat sa ženom). Učestvovao sam, skupa sa suprugom, u zemljodjelstvu i snabdijevanju domaćinstva, udaljenog dva sata hoda od najbliže varošice Lušci Palanke i tri sata od opštinskog centra – grada  Sanskog Mosta.

U Lušci Palanci sam, zamjenivši po vlastitoj želji okrilje rodne kuće podstanarstvom, išao u školu od 5. do 8. razreda. Stanovao sam u obližnjem selu Miljevci, možda najljepšem u tome kraju, sa više izvora ispod brda i planina oko Lušci polja, sa plodnom zemljom i dobrom, tvrdom cestom. Tvrdoću toga za mene novog puta osjećali su moji tabani koji su sprva bridjeli, što se nije događalo poslije ma kako dugog hodanja po seoskim putevima, njivama ili livadama. Tabani su se ipak brzo navikli na tvrdo nabijenu cestu, a kad sam naučio da vozim bicikl, njihov je tupi bol bačen u zaborav.

Prve dvije godine proveo sam u brojnoj familiji svojatljive rođake Petre Novković, koja je imala četvoro djece školskog uzrasta, tri kćeri i sina. Sjećam se da je najstarija kći čitala (obavezna lektira) Ćosićev roman Koreni. Iz njenog čitanja naglas upamtio sam rečenicu „Zmija nisam da i rep u zemlju uvučem.“ Začudilo me poređenje čovjeka sa zmijom, i da bi mogao biti repat. Pomislio sam da „tajna“ pisanja romanâ leži u zamišljanju i opisivanju takvih, za mene vrlo čudnih prizora. Pa ako si u stanju da smisliš i nanižeš dvije-tri hiljade sličnih rečenica, imaćeš – roman. Osjetio sam da su romanopisci velikomučenici književnosti kojima se nikad neću moći priključiti.

Mama je ponekad pričala kako se, pošto me je odvela na stan kod Novkovića i krenula kući, često osvrtala da vidi ne trčim li za njom. Mislila je da se neću moći odvojiti od njenog skuta i rodnog gnijezda. Ali ja sam već  bio čvrsto riješen da upoznam svijet izvan omeđenog seoskog vidika.

Potom sam se, skupa sa dvojicom pajtaša iz grdanovačkog komšiluka, Ostojom Tontićem i Mirom Todorovićem, nastanio malo bliže školi, kod gospođe Mice Majstorović. Ovu je mudru i časnu ženu poštovao cijeli taj kraj. Poticala je iz porodice Miljuš, odakle je bio i Simo Miljuš, pripadnik „Mlade Bosne“, a kasnije poznati komunistički revolucionar koji je 1937. nestao u Staljinovim čistkama. Pomalo smo joj pomagali, recimo oko hranjenja i pojenja dviju krava, a ona je svakog od nas oslovljava sa „zlato moje.“ Mica  je imala sina i kćerku, ali joj je sin, fudbaler kluba iz Palanke, baš tada umro od leukemije, na kraju služenja vojnog roka. Ta tragedija obilježila je njen potonji život, u kojem je, između ostalog, doživjela podmukao pokušaj napada na svoju ličnost. Jedne noći (bili smo već zaspali) začuli smo vrisak iz njene sobe na spratu. Kad smo skočili na noge i krenuli da vidimo šta se to zbilo, rekla je da se prepala nepoznatog muškarca koga je otkrila pod krevetom i koji je odmah pobjegao. Godinama kasnije Micu smo povremeno posjećivali, a najviše „gastarbajter“ Ostoja, vičan mnogim praktičnim poslovima. Sjećali smo se sa zahvalnošću Micine plemenitosti.

Danas je Palanka gotovo pusto mjesto, a djeluje još tužnije zbog ljepote predjela i prirodnih pogodnosti za život. Broj đaka dao bi se izbrojiti na prste, a u moje vrijeme bilo ih je oko hiljadu. Tada je Palanka bila središte opštine, koje je docnije preneseno u udaljeni Sanski Most. Većina predratnog srpskog stanovništva mjesta (drugoga i ne bješe) nije se vratila u svoj podgrmečki zavičaj. Raseljeni po Republici Srpskoj, Srbiji i drugim zemljama, ti ljudi s nostalgijom pričaju o „voljenom rodnom kraju“ i njegovim znamenitostima. Najčešće, uz Grmeč, pominju vodopad rijeke Blije (Blihe), Hrustovačku i Dabarsku pećinu. Samo što za njih tamo više nema posla, to jest sigurnog hljeba. A ni sigurnost samog života, mirnog opstanka, nije ni izbliza onakva kakva je bila prije rata. Posljednjih godina ne mogu da se okupe ni na tradicionalnoj „Grmečkoj koridi“ jer im sanska bošnjačka vlast to ne dozvoljava, navodno iz bezbjednosnih razloga.

Nisam ravnodušan prema događajima u tome kraju, pogotovo ne prema lošim vijestima koje otuda stižu. Ne poznajem nijednog čovjeka, pa ni pisca, koji bi bio apsolutno nezainteresovan za sudbinu svoga zavičaja. Ako bi i prezirao vlast, izvjesne ustanove, mentalitet i navike ljudi (ili bi na sve, što je preporučljivo, gledao kritički), ne bi mogao odbaciti ljepotu prirode u kojoj je odrastao. Rolan Bart, pišući o svjetlostima svoga šireg zavičaja na jugozapadu Francuske, kaže da ga se svaka vijest iz tog prostora lično tiče.

U Palanci sada živi grdanovački kovač i lovac Ćola, čovjek koji je bio poznat i uvažen seoski „majstor za sve“. Vjerujem da je pušku umio ne samo da popravi, već i napravi. Tu se naselio i moj rođak Stevo Domazet, penzionisani matičar iz Dabra. Živi sa svojom trećom ženom, ona prima njemačku penziju. Rođak je uvijek bio miran i razložan čovjek, sve je radio polako, natenane. Imao je izvježban, elegantan rukopis, što je pokazivao potpisom na svakom izdatom rodnom listu. Sve to kao da je naslijedio iz nekog prethodnog vremena. U kojem se desila i bizarna stvar sa datumom mog rođenja. Po matičnoj knjizi iz dabarskog ureda, koju je mnogo prije Steve vodio neko drugi, rodio sam se 23. avgusta 1947. Ali po priči mojih roditelja, rođen sam na dan proroka Danila, 30. decembra prethodne, 1946. godine. Velika razlika između dvaju datuma nastala je, gotovo sam siguran, tako što je otac prijavio moje rođenje tek 28. avgusta 1947, na Veliku Gospojinu. Toga dana otišao je u Dabar na tradicionalni narodni zbor kod crkve, svratio u matični ured i rekao da mu se prije pet dana rodio dječak.

Nije mi se nikad mililo da u svojim ličnim dokumentima ispravim tu bezazlenu neistinu. Dan svog dolaska na svijet ionako ne slavim. Mušku djecu rođenu na izmaku „stare“, seljaci su znali da podmlade, prijavljujući ih u novoj godini, da bi im sinovi bolje stasali za školu i vojsku.

U jednom eseju o Branku Ćopiću već sam naznačio da mi je sumnjiv    onako „prost i zgodno zaokrugljen datum“ njegovog rođenja: 1. 1. 1915.   Lako je moguće da je i on na svijet došao koji dan ili mjesec ranije. A sve mi se čini kako je on to negdje i sam kazao.

Ćopića sam prvi put vidio i slušao kao osnovac upravo u Palanci. Biće da je dolazio u svoje Hašane („Prebrojavam potopljene dane / i vraćam se u moje Hašane“), pa svratio i kod nas. Predstavio ga je direktor škole Boško Jelača. Kao da mi i sad u ušima odzvanja smijeh prepune učionice nakon svake Brankove priče o dogodovštinama iz svog djetinjstva. A dobrog direktora Jelaču upamtio sam još po jednoj stvari. Ja sam, naime, u školi skupljao novac od prodaje jednog zagrebačkog lista za djecu, pa kad je najednom trebalo da ga predam, pojavio se manjak. Direktor me oslobodio od namirivanja duga, rekavši da će novac uzeti iz nekog školskog fonda. Nije znao da je za manjak krivo moje pušenje.

Sjećam se – mada mi taj obraz više ne bridi – i jednog šamara koji mi je na času njemačkog, zbog šaptanja, zviznuo nastavnik Tadija. S maramom oko vrata, ličio mi je na kočopernog pijevca. Kasnije je štampao i jednu knjižicu svojih stihova, a bavio se i novinarstvom.

A nastavnica domaćinstva, koja je bila Kragujevčanka, jednom prilikom je rekla kako Nijemce možemo samo mrzjeti. Nije baš bilo pedagoški, osjetila se nepriličnost takve riječi pod krovom škole, ali se, s obzirom na grad iz kojeg je žena došla, dalo razumjeti.

Krajem avgusta ove godine, boraveći nekoliko dana u Banjaluci, dogovorio sam se sa bratom Perom i sinovcem Milanom da konačno posjetimo naše selo u Podgrmeču, koje je, s mnogim drugim srpskim selima, potpuno spaljeno krajem rata 1995. Brat i sinovac tada su s porodicama, bježeći od sudbine onih koji su i u tom kraju nepotrebno izginuli, stigli do Banjaluke, gdje će potom napraviti kuće i ostati da žive do danas. Brat je penziju zaradio u poznatoj beogradskoj firmi „Energoprojekt“, sa kojom je više godina proveo na gradilištima u raznim afričkim zemljama i u Rusiji. Njegovu kuću u Sanskom Mostu, u čiju je gradnju uložio mnogo, ukrašavale su afričke maske. Šta njeni sadašnji vlasnici drže na zidovima, nije poznato.

Otkako sam se 2001. vratio iz berlinskog egzila u Sarajevo, u selo sam uspio doći svega dva puta, drugi put prije desetak godina u iznajmljenom kombiju. Bijah i tada sa ovom dvojicom te suprugom i petoro drugih srodnika, od  kojih neki nisu više u životu. Prošle i pretprošle godine nevrijeme nas je omelo da zajedno odemo u Grdanovce. Nije baš ni bilo lako naći vozača sa džipom ili autom koje može savladati posve zapušteni makadamski put preko brda i dubodolina u dužini od 12 kilometara, koliko ima od sela Husimovci do naše rodne kuće. (U Husimovcima se odvajamo od afaltnog puta Sanski Most – Bosanska Kupa.) Pošto je bio lijep nedjeljni dan i put sasvim suv, brat je ipak odlučio da krenemo njegovim kolima. Za hodanje po zaraslim seoskim stazama naoružali smo se čizmama i prikladno obukli.

Vožnja do Prijedora odvija se kroz naseljene predjele sa zaravnima, brežuljcima i brdima, sa ponosnom i opjevanom Kozarom na sjevernom horizontu. Prijedor je uz Sanski Most moj zavičajni grad, najveća urbana sredina mojih srednjoškolskih godina. Pošto sam završio dva razreda sanske gimnazije (kasnije ću nešto o njoj), prešao sam u treći razred prijedorske Učiteljske škole. U ovoj školi, kao i u gimnaziji, imao sam većinom dobre profesore, kojih se i danas sjećam s poštovanjem. U Prijedoru mi je, prve godine, srpskohrvatski predavao Beograđanin Jovan Filipović, a druge Novosađanin Sreten Drašković. Filipović je bio strog, insistirao je na poznavanju gramatike (nije me privlačila), tražio da poneku pjesmu naučimo napamet (ni to nisam volio), ali je cijenio i pismenost. Drašković, elegantan, gospodstven, naginjao je više književnosti, pa smo se zbližili na tome terenu. Moj pismeni rad o Davičovom romanu Pesma čitan je kao uzoran i u drugim odjeljenjima, a da roman, na veliku sramotu, nisam bio pročitao. Neko mi je ukratko, pred početak časa, prepričao sadržaj. Pri pismenim zadacima umio sam da se dovijam, rupe u znanju zamaskiram lijepo skrojenim rečenicama. Sreća pa me profesor matematike, uvjeren da gradivo odlično poznajem (čuo od kolege iz sanske gimnazije?), nije ni stavljao na teške probe.

Po ispitu zrelosti, kojeg sam zapravo oslobođen, dobio sam diplomu učitelja. Sjećam se kako smo uveče, u patetičnom raspoloženju nakon maturantske svečanosti, pjevali i plakali pod prozorima stana dragog nam razrednika Aleksandra Milića. Predavao je filozofiju i u meni, ako ne probudio onda svakako pojačao interesovanje za tu disciplinu. Poticao je odnekud iz Crne Gore, žena mu je bila jedna od prijedorskih ljepotica. Bio je stasit i ponosan, sa sačuvanim crnogorskim naglascima. Umio je biti  vrlo sarkastičan prema neznalicama.

Kao učitelj radio sam, ispunjavajući želju svojih roditelja, godinu dana u našem selu, upisavši vanredno prvu godinu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje ću potom redovno studirati, naći „ljubav svog života“ i dugotrajno prebivalište. Nije mi se ostajalo na selu, u koži seoskog uče – strahovao sam da će mi postati tijesna i sve oko mene početi da vonja po provincijskoj zaparloženosti. Pogotovo ako oženim kakvu seosku ljepojku, izrodimo djecu i jače se zalijepimo za rod i svojtu, za život u prirodi, podalje od gradske buke… S nemogućnošću daljeg obrazovanja, upražnjavanja kulturnih potreba i umjetničkih poriva. A ti impulsi su se sve jače i upornije javljali iz zagonetnog središta bića, kao da im je negdje u bijelom svijetu obećano nešto dragocjeno, od presudne važnosti za čitav budući život.

Kroz Prijedor prolazimo pored zgrade nekadašnje Učiteljske škole – sada je tu gradski muzej. Prisjećam se nekih „inspirativnih“ situacija za svoje rane, jezički hirovite i „zamućene“ pjesme, objavljivane u zagrebačkom „Telegramu“. S njima sam nastupao na prvim književnim susretima na Kozari, kad tamo još nije bilo hotela pa smo spavali pod šatorima. I grandiozni Džamonjin „Spomenik Revoluciji“ podignut je kasnije prilozima iz cijele Jugoslavije. Na jednom od tih ranih susreta mladih literata pojavio se i Skender Kulenović. Njemu u čast pročitao sam svoj zapis o poemi Stojanka majka Knežopoljka. Skender je rekao kako bi bilo zanimljivo da se analizira upotreba akcenata u toj pjesmi. To već nisam umio, kao što ne umijem ni danas.

U samom gradu tada je živio fini liričar Branko Marčeta koji će umrijeti s navršenih trideset godina. Kad bih ga katkad vidio u šetnji, odavao je čovjeka duboko utonulog u svoje misli, s aurom posvećenoga u neke tajanstvene sfere.

U Prijedoru sam prvi put sreo Duška Trifunovića, pjesnika koji je putovao po Bosni i uveseljavao narod svojim stihovima sa „duplim dnom“. Dugo smo šetali, pričali o Miljkoviću, drugim pjesnicima i lijepim ženama, tako da sam odmah shvatio kako će poznanstvo sa ovim čudesnim svojeglavcem prerasti u prijateljstvo.

A sad mi je u svijesti najednom iskrsnuo, jasno izvajan, drugačiji lik. Figura poželjne hodžine kćerke kojoj sam, u očekivanju najavljene ljubavne nagrade, napisao maturski rad. Primio sam riječ zahvalnosti i sve se završilo na tome. Nije bilo čak ni razmjene poljubaca. Nešto me je, iznutra, sprečavalo da s tom djevojkom nastavim igru zavođenja.  Bijah mlad i glup.

Mislio sam, naravno, i na svoju prvu ljubav (minusmo i kraj njene kuće), lijepu učenicu istog razreda koja će se kasnije, amaterski, baviti i glumom. Pitao sam se da li je živa, da li je i ona morala da bježi iz svog grada u godinama (1992 – 1995) ovdašnjeg ratnog ludila. Koje se, bogme, nadaleko pročulo.

Ne znam kako bih sve to, u najkraćem, sam sebi predstavio. Sebi ili nekom strancu. Nisam li u ovoj zemlji i sam pretvoren u stranca

Kako drugačije shvatiti to ludilo, ako ne kao posljedicu indukovanog, silno naraslog straha od novih ustaških pokolja, sličnih onima do kojih je, po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske (1941), došlo u dolinama Une, Japre i Sane, straha od novih Jasenovaca i zbjegova na Kozari. Zmija te istorije mogla je iznova početi da udara svojom repinom. Taj strah je bio izazvan javnim uvezivanjem („bratimljenjem“) zastava glavnih hrvatskih i muslimanskih nacionalnih stranaka, Tuđmanovim radikalnim umanjivanjem broja jasenovačkih i drugih srpskih žrtava u Endehaziji, povratkom ustaških elemenata iz inostranstva i, posebno, referendumom o nezavisnosti BiH (izlasku iz Jugoslavije) koji su Srbi bojkotovali. Za nezavisnost su se izjasnila dva naroda protiv trećeg, srpskog, što važeći a prenebregnuti ustav nije dopuštao, ali je dopustila tzv. međunarodna zajednica. Samo što je strah i tu bio loš saveznik u odbrani od hrvatsko-muslimanskih prijetnji. A veliku ulogu u širenju tog straha odigrali su, zna se, srpski mediji i intelektualci u službi Miloševićevog režima. Ispostavilo se da ni patriotizam ni izvikani nacionalizam toga autokratsko-populističkog režima nisu bili iskreni. Pokrivali su poput smokvina lista prevarantske igre i kriminal osionih vlastodržaca.   

Bošnjaci tvrde da su ovdje imali oko 3.500 nastradalih i nestalih osoba. Oni ih, sa stotinama nastradalih u Sanskom Mostu i Ključu, smatraju žrtvama genocida. Naročito im je stalo do takve kvalifikacije, iako ju je haški tribunal odbacio, davši je samo masovnom zločinu u Srebrenici. Srbi svoje ratno djelovanje tumače kao nužnu samoodbranu od naoružanih pobunjenika sa nedvosmislenim zločinačkim namjerama, kod kojih su navodno otkriveni i spiskovi mnogih sunarodnika predviđenih za likvidaciju. Kako god, prijedorski logori za nesrbe, uz sve ostalo, stalna su tema otkako su zapadni mediji prikazali onaj u Trnopolju kao nešto blažu varijantu Aušvica.

Svemu tome uprkos, uprkos bošnjačkom narativu o „genocidnosti“ mrske Republike Srpske, u ovaj kraj vratio se veliki dio predratnog muslimanskog stanovništva. Ipak, srpsko-bošnjački jaz u tumačenju istorijskih zbivanja, posebno onih novijih, ratnih, nije se smanjio. Proteći će još mnogo vode bosanskim rijekama dok taj jaz bar ne oplića do neke „prirodne“ mjere, koja će biti i mjera boljeg međusobnog uvažavanja.

Premostivši rijeku Sanu ušli smo u Tukove te ubrzo prošli i pored kuće u kojoj sam tada stanovao kod porodice iz Knešpolja, opjevanog u poemi o majci Stojanki, koju je Skender Kulenović kriknuo u svijet 1942. na ustaničkoj Kozari.

Skender je rođen s one svjetlije, južne strane Grmeča, a Branko Ćopić sa ove, moje. Prvi je poticao iz begovske, drugi iz seljačke porodice, što nije smetalo njihovom pobratimstvu. Bili su veliki uzori za mnoge mlađe autore koji su tražili svoj izraz, neka vrsta pjesničkih svjetionika u mraku istorije. Istina, Ćopić je kod dijela Bošnjaka tokom devedesetih izgubio na značaju i popularnosti, poslije nekih klevetničkih napisa o njegovoj ulozi u Narodnooslobodilačkoj borbi i napada na njegov spomenik u Bosanskoj Krupi. Ni omiljena pjesma „Mala moja iz Bosanske Krupe“, ni priče sa izrazitom empatijom prema „božjem čovjeku“ Nasradin-hodži, nisu mu bili od pomoći. A i Skender je tih godina bio sumnjiv nekim „čistokrvim“ Srbima dok nisu „shvatili“ da im je, u stvari, dobrodošao kao čestiti muslimanski borac među srpskim ustanicima, a onda i dragocjen gost u srpskoj književnosti.

Ova dva pisca su jednu tematski i jezički (idiomatski) zavičajnu, krajišku literaturu učinili nacionalnom i svjetskom. Na njihov primjer morao sam posebno da mislim tokom mračnih devedesetih, kada sam i sam osjećao obavezu (poput amaneta primljenog možda baš od njih) da pjesnički svjedočim o nepojamnom bezumlju bratoubilačkog Bosanskog rata.

Tokom rata u Sarajevu tješilo me samo postojanje Ćopićevog prekrasno izvajanog poprsja na trgu sa bistama drugih znamenitih književnika. A bivalo je i ovako: „Kad bi Ćopićevu glavu makli s postamenta, / i moja se uvlačila u plitka ramena, / zebući da i sama ne bude skinuta, / ili da ne dopadne gadnih šaka.“

Prva stanica u daljoj vožnji prema Sanskom Mostu bila nam je u Oštroj Luci. To je središte novoformirane male opštine u Republici Srpskoj, na samoj granici prema Federaciji BiH, u kojoj je ostao Sanski Most sa Podrgmečom i našim selom. (Teško je bilo razumjeti da su Srbi u ratu izgubili Grmeč, budući da je jako prisutan u njihovoj kolektivnoj svijesti. Ali taj gubitak kao da su pripremali i srpski prvaci govorom o tzv. „visokoj Krajini“, koja je na taj   način predstavljana kao manje vrijedno brdsko-planinsko tlo.) Milan radi kao ekonomista u toj opštini i svakodnevno prevaljuje autobusom iz svoje do ove, Oštre Luke i nazad, blizu 150 kilometara. Što je vrlo naporno, čak i za tako vrijednog čovjeka kao što je on. Supruga Milena ispraća ga ujutro iz kuće mnogo prije no što i sama krene na posao, a  dočekuje predveče (zimi je to već noć).

Na vrhu brda iznad ceste, na kojem se nalazi omanje groblje okruženo borovima i drugim drvećem, sahranjeni su Milanovi roditelji, otac Mirko prije četiri, majka Vida prije godinu dana. Bila je, čini mi se, najvrednija, najpožrtvovanija žena u našem selu. Šila je na svojoj „singerici“ košulje i suknje većini seoskih žena. Često i noću, ranije (do uvođenja struje) pod slabim svjetlom petrolejke, uz simboličnu nadoknadu ili besplatno. Inače se gotovo opsesivno brinula o zdravlju djece, dvojice sinova. A otkako joj je,  ubrzo nakon ženidbe, u svojoj 35. godini umro stariji sin Jovo (nastavnik matematike i fizike, ali i nadaren pjesnik), stalno je molila Svevišnjeg da  najzad uzme i nju. Znali smo joj reći da Taj nikoga još nije zaboravio pa     neka se  strpi. Umrla je u 87. godini.

Mirko je živio četiri godine kraće. Umro je dok su još boravili u izbjegličkom naselju kod Brčkog. Bio je, u skladu sa svojim imenom, najmirniji čovjek, i gotovo bezglasan, nemušt – govorio je samo kad je morao nešto da kaže. Patio je jer mu otac Mićo, koji je pokazivao autoritarne karakterne crte, a s kojim je ostao u zajedničkom domaćinstvu, nije davao dovoljnu slobodu pri odlučivanju o poslovima na imanju. I ja sam patio zbog njihovog stalno tinjajućeg sukoba. To me ponekad toliko pritiskalo da sam u dva navrata plakao, nemoćan da ih, molbama i razgovorima, dovedem do „normalizacije odnosa“ i trajnijeg  „mirovnog sporazuma“. Nije to polazilo za rukom ni  mojoj ženi Snežani, mada se katkad činilo da će se, i zbog stida pred njom, najzad složiti. Složiti u tome da prevaziđu neslogu.

Položili smo cvijeće i upalili svijeće za ovaj patnički bračni par, kao i za dvojicu Vidine braće koji počivaju pored njih.

Krenuli smo prema Sanskom Mostu i Jovinom grobu na Šušnjaru.

Šušnjar je veliko stratište Srba iz doba Nezavisne Države Hrvatske. Nalazi se kraj samog grada. Tu su, prema srpskim izvorima, na Ilindan 1941. ustaše pobile preko 5.000 Srba i nekoliko desetina sanskih Jevreja, pošto su ih prethodno na prevaru okupili na tome mjestu. Tih dana ubijen je i rođak Stevo Tontić, sanski trgovac. Šušnjar je jedno od najvećih srpskih stratišta iz vremena Drugog svjetskog rata, koje se odnekud rjeđe pominjalo i u srpskoj publicistici. Negdje sam pročitao da je vijest o tome strašnom pokolju doprla tada i do Ive Andrića u okupiranom Beogradu i veoma ga uznemirila.

Mladi sanski pjesnici, Jovo i njegovi drugovi (Praća, Kapetanović, Orlović, Talić, Vukić, Vrućinić…), godinama su na tome mjestu priređivali poetske susrete na kojima su učestvovali i poznati pjesnici iz Sarajeva, Beograda, Zagreba… Poslijeratni Sanski Most izbrisao je tu manifestaciju iz svog kulturnog kalendara, ali je još uvijek ne može potisnuti iz mržnjom nezatrovanog kulturnog pamćenja. Obavezu njegovanja sjećanja na Šušnjar s organizovanjem pjesničkog susreta, preuzela je Oštra Luka. U tome joj najveću podršku daje Banjaluka sa svojim piscima, dok  glavni gosti, kao i na Kozaru, dolaze iz Beograda. Od Beograda se očekuje da na neki način ovjeri gotovo svaku političku i kulturnu manifestaciju u Republici Srpskoj.

U blizini Memorijalnog kompleksa Šušnjar, posvećenog žrtvama ilindanskog pokolja, nalazi se Staro jevrejsko groblje, u koje odavno niko nije ukopan. Ono svjedoči da je prije Dugog svjetskog rata u Sanskom Mostu živjela respektabilna jevrejska zajednica.

Veliko pravoslavno i katoličko groblje u zajedničkoj su ogradi. Saznah za neobičan slučaj rođene braće iz najnovijeg poratnog doba: jedan je sahranjen  na katoličkom, drugi na pravoslavnom dijelu groblja. Ne znamo ko je odlučivao o tome gdje će biti pokopani i posmrtno vjerski razdvojeni – oni ili neko u njihovo ime? Nisam poznavao „pravoslavnog“ brata, već onog drugog, koji se bavio teatrom. Prije rata smo se povremeno viđali u Sarajevu. Tokom egzila u Njemačkoj primio sam nekoliko njegovih izbjegličkih pisama iz Francuske. Svjedočila su o pravom očajanju.

Grobnica našeg neprežaljenog Jove razlikuje se od drugih po otvorenoj mermernoj knjizi na čijim su stranicama  ispisani  završni  stihovi njegove  pjesme  „Koraci duži od noći“:

Koračam dalje u susret zvezdama
zvezdanim prahom tkiva da pozlatim
nećeš me majko moći prepoznati
ako se sa suncem nekad vratim.

Jovo nam se i „vratio“ u svom posmrtno rođenom sinu, kome je majka Rada dala ime Jovica. A ja Jovu, misleći na njegovu bezazlenost, iznova proglasih „najboljim među Tontićima.“ (Moja bi se vesela žena, da bješe s nama, odmah s tim složila, mada bi, da me pecne, dodala kako biti najbolji među nama i nije tako teško.)

Do groblja smo stigli i vratili se ne kroz centar grada već malo kraćim, rubnim  putem. Nije se u nama ni javila želja da vidimo sam centar, u kojem je odavno porušena zgrada moje, Jovine pa Milanove gimnazije, preseljene na novu lokaciju. Nosila je veliko ime Ivana Gorana Kovačića, danas se diči „primjerenijim“ imenom drugog pisca.

Matematiku mi je predavao dobroćudni, prilično rasijani profesor Veljović, kome smo pravili svakojake smicalice. U drugom sam razredu popustio iz algebre (više sam volio geometriju) jer me profesor nije više ni provjeravao, držeći da mi je gradivo dobro poznato. Što je bila čista zabluda. U nju je upao pošto me je početkom školske godine postavio za predsjednika matematičke sekcije. A nije red predsjednika hvatati u neznanju! Na tablu je najčešće izvodio jednu hromu učenicu iz najbliže klupe, i to po sugestijama mangupa iz posljednjeg reda spojenih klupa iz kojih se sporije izlazilo. Bilo je to moje društvance koje se katkad, poslije nastave, okupljalo oko boce s pićem.

Srpskohrvatski s književnošću predavao je Detko Petrov, mladi profesor neobičnog imena. Jedan od vedrijih i dražih ljudi koje sam poznavao. Bugarin iz okoline Dimitrovgrada, Petrov je studirao u Beogradu skupa sa Danilom Kišom, zaposlio se i oženio u ovoj, dalekoj, bosanskoj varoši s lijepom rijekom, gdje je počeo i da piše. Do smrti u Sarajevu 1989. objavio je desetak manje-više dobrih pripovjedačkih knjiga u kojima je opisivao život na jugoslovensko-bugarskoj granici. Srpska književnost nepravedno ga je zaboravila, a književni kritičari i čitaoci u samoj Srbiji jedva da su ga i upoznali. Zavičaj mu se  odužio tako što je biblioteku u Dimitrovgradu nazvao po njemu i objavio njegova izabrana djela u prevodu sa srpskog na piščev maternji – bugarski jezik. To izdanje priredio je Detkov kolega i prijatelj Ranko Risojević.

U gimanziji je jedanput gostovao Dragan Kolundžija. Nisam tada znao ništa o njemu. A i moje predstave o pjesničkoj umjetnosti nisu išle dalje od nejasnih slutnji. Poslije Ćopića koga sam slušao kao osnovac u Palanci, Dragan je bio drugi „pravi pjesnik“, koji nas je, sav u transu, omađijavao svojim usijanim, za nas katkad nejasnim metaforama o stradanju naroda Potkozarja.

Centrom grada sada dominira nova džamija (stara je, kao i mnoge druge, srušena u ratu) sa četiri visoke munare. Nas je čekao neizvjestan uspon na brda pa nismo htjeli da gubimo vrijeme u nepredviđenim susretima na glavnom trgu i glavnoj ulici, da objašnjavamo gdje živimo, zašto smo došli i zbog čega, brate, ne svratimo na čašicu razgovora. Ta nismo valjda zakleti neprijatelji!?

Da bijah sam, bio bih se možda javio sanskom pjesniku Amiru, Jovinom školskom drugu. Amir je tokom rata proveo neko vrijeme u zatvoru kod Srbalja, zbog navodne špijunaže u korist „Turaka“, sunarodnika čiji je veliki dio morao (u kampanji tzv. „etničkog čišćenja“) da napusti Sanski Most. A „turska“ osveta bila je u tome što su krajem rata taj grad i teritoriju opštine morali preko noći napustili gotovo svi Srbi – što znači da je „očišćeno“ oko 25.000 ljudi. Tadašnji srpski mediji prikazivali su taj haotični, taj navrat-nanos egzodus kao neku vrstu „neuračunljivog“ geopolitičkog zemljotresa, za koji su krive  zle sile a ne vođstvo koje je taj narod ostavilo na cjedilu.

U Bosanskom je ratu to „pandemično“ nasilje zaista bilo „novoj bolesti nalik“, a zlo „čarobnjak što odasvud pozive prima“ (kao što stoji u jednom   od „Kineskih soneta“ V. H. Odna).

Evo još jednog zbitija s Amirom. Dok sam kao izbjeglica iz Sarajeva, u rano proljeće 1993. čekao u Beogradu vizu za Njemačku, on je otkrio gdje sam i poručio da mu, ako je ikako moguće, pošaljem kilogram čavala za potkivanje konja u njegovom selu kraj Sane. Ne može ih nigdje nabaviti, a valja uprezati konje za oranje. Ispunio sam tu krajnje neočekivanu molbu, misleći neizbježno na Hristove čavle, ali i na Amirovo i sopstveno raspeće. Sanski poeta se revanširao, poslavši nam u Beograd nešto od proizvoda iz svoje bašte.  (Uzgred: u Beogradu sam tokom tromjesečnog boravka imao podršku rođaka i prijatelja, nakon što me je novinar jednog nedjeljnika denuncirao kao slugu sarajevske muslimanske vlasti. Da, služio sam i kao živi štit, kopajući rovove na liniji razdvajanja.)

Kad već pominjem zavičajne darove u hrani, tih dana je moja porodica na istu adresu – neka i to uđe u ovaj izvještaj – dobila pošiljku od deset kilograma teletine od Jove Vojnovića iz Lušci Palanke. Jovo je nastavnik muzike, piše i pjesme. Hrana je tada za nas, poslije iznuravajućeg gladovanja u sarajevskoj grozomori, bila pravo Božje davanje. S Vojnovićem sam prije rata tri-četiri puta igrao šah; on je iz Palanke znao radi igre doći i u Grdanovce, kada bih ljeti boravio tamo.

Sedam godina poslije rata meni je – posredstvom zajedničkog znanca u Sarajevu – predsjednik sanske opštine, koga ne poznajem, nudio izgradnju vikendice na našem pustom imanju u Grdanovcima, kako bih dolazio „na odmor u zavičaj“. I imao gdje „pisati na miru“. A možda katkad s njim okrenem i janjca na nekoj progali blizu zidina rodne kuće (te tužne svetinje gubitnika, šaputah sam sebi), dok ih još nije osvojila šuma koja se ubrzano širi. Zahvalio sam na ponudi.  Što će mi vikendica kraj zgarišta naše i svih drugih spaljenih kuća u selu? Koju će obilaziti jedino divlje svinje i šumske zvijeri. Vikendica kao lažan, paradno-medijski dokaz nove snošljivosti između Bošnjaka i Srba.

Na mjestu odakle u Husimovcima skrećemo sa asfalta preko rijeke Blije (Blihe) na makadamski put nalazila se kuća našeg zeta Dobrijevića, kovača u kamengradskom rudniku mrkog uglja, za koga se udala najstarija sestra Milica. Bilo mi je šest godina kada su nam u kuću došli svatovi iz udaljenog, skoro nepoznatog sela Suvače. Nagovoren sam da sjednem na veliki kovčeg sa djevojačkim ruhom kako bi ga svatovi „otkupili“ od mene. Primljeni novac sam kobajagi sakrio od ukućana u komad obuće blizu ulaznih vrata. Više ga nisam vidio.

Kod zeta i sestre stanovao sam kao učenik prvog i drugog razreda sanske gimnazije. U početku kratko na brijegu u Suvači, a onda u novoj kući kraj ceste u Husimovcima. U školu sam išao biciklom; pješačenje bi, u oba smjera, trajalo gotovo dva sata. Jednog vrlo hladnog zimskog jutra stigao sam biciklom na prvi čas sleđenih ušiju i jedva uspio da ih otkravim.

U husimovačkom su komšiluku živjeli neki zanimljvi ljudi, poput velikih šereta Munjize i Zobenice, koji su gotovo svakodnevno igrali karte u novac, i pritom pili. Povremeno sam se i ja, valjda iz dosade, hvatao u njihovo kolo. Tako sam jedne noći, u obližnjem rudarskom domu, izgubio u „ajncu“ lijepu svoticu, koju mi je otac dao kao džeparac za dva-tri naredna mjeseca. Kad sam se u svanuće ojađen vratio kući, zatekao sam izvaljena ulazna vrata: zet je, došavši iz noćne smjene, morao da ih nasilu otvori jer je ključ bio kod mene. Nije me zbog toga uopšte grdio. Ali me na kraju školske godine pitao da li sam uspio završiti razred, pošto me navodno nikad nije vidio s knjigom u ruci. Kad sam mu pokazao svjedočanstvo koje nije moglo biti ljepše, rekao je da sam to posigurno falsifikovao, zajedno sa Munjizom, koji se izvještio u svakojakim marifetlucima.

Munjiza je volio i da filozofira. O smrti je govorio ovako: „Pametan umire kad hoće, a budala čeka na red.“

Kad bih s Munjizom i društvom htio da se kartam, ali ne u novac, on bi odmah ispalio: „Šta, nije te tvoj Mićo poznao?“ Što će reći: dolazio je otac na sansku pijacu, ali mi nije dao para.

Važno mi je bilo da imam bar za cigarete, a bez ostaloga se nekako i moglo.

A Mićo nije štedio novac na meni. Nije to, sa solidnom boračkom penzijom, ni morao. Nije se protivio ni mome pušenju. Vjerovatno je smatrao da cigareta pomaže „koncentraciji“ pri učenju i savladavanju svih tih, đavolski teških nauka.

U velikoj bježaniji krajem rata zet je sa ženom i djecom izbjegao u Banat, gdje su se nastanili u kući jedne rumunske porodice koja je iz Miloševićeve Srbije otišla nekamo na Zapad. Dobri zet danas ima dvije države i tri adrese, kod djece i unuka. Sestra je umrla.

Automobil je junački savladao prvu i ponajveću uzbrdicu, uskoro smo   prošli i kroz Dolac, veliku rasjelinu u brdskom masivu iznad sanske doline, i krenuli kroz selo Gornji Dabar laganijim usponom prema Grdanovcima. Kod jednog šumarka prisjetili smo se kuće što je nekad tu postojala i tragedije porodice koja je u njoj živjela. Bilo je to oko 1965. godine: žena Pava ubila sjekirom svog muža, jednog od brojne braće Miljevića iz Grdanovaca, koji je ženidbom došao da živi u njenom domu („domazet“).  

Naš put ide u smjeru zapada i treba nam još malo da dosegnemo gornji dio sela, iznad kojeg nam se svakog jutra pomaljalo sjajno sunce. Koje je i za      nas, sa paganskim nasljeđem, bilo jedino vidljvo božanstvo.  Na teritoriju sela ulazimo između dviju nevelikih planina. S desne strane je Lisac, s lijeve Smrešnjak – svaki od tih planinskih vrhova visok je oko osamsto metara. Na njihovim padinama prema Dabru živjeli su rodovi Miljevića, Stupara, Vukobrata, Jovančevića… A u dnu sela, gdje je na upola manjoj nadmorskoj visini bila naša kuća s imanjem, počinje da se diže  planina Otiš, čiji je vrh Gradina malo viši od pomenutih. Ispod bjelogoričnog Otiša – biće da mu ime dolazi od tišine – leži kraško Lušci polje: za velikih kiša poplavi ga voda iz dubokog Ponora.

Vidik s te strane zatvara Grmeč u kojem pretežno rastu borovi, smreke i jele. U Grmeču su, mahom sezonski, radili mnogi seljaci iz okoline, ponekad sa svojim konjima, izvlačeći iz šume posječena i okresana stabla do puteva   za utovar i prevoz prema pilanama. Kada su životinje iznosile tovare drva      na samarima, zvale  su se samarice. Gorak to bješe hljeb i za konje i za njihove vlasnike.

Mi smo, uz volove, imali bar jedno konjče, često i dvoje (obično suprotnog pola). Jedanput sam kao mališa pao s konja i otada nerado jahao. Konji su orali ili vukli kola s raznim teretima (drva, sijeno), ali rjeđe od volova. Nosili su vreće žita u mlin na Bliji, udaljen sat i po hoda. Naši „mlinari“ (otac, zatim najstariji brat) prenoćili bi u vodenici, i sutradan nam uz brašno donosili pogaču koju bi tamo zamijesili i ispekli. Iako neugledna, obično tvrda, ta pogača uvijek nam je bila posebno slatka. Na Bliji je, u oštro usječenom uskom kanjonu, bilo više mlinova, svaka porodica imala je svoj red (dan  kada može mljeti) u određenom mlinu. Mada sam to želio, nikad nisam obišao te mlinove, vidio izbliza kako rade. Obilazio sam veliki vodopad Blije, ali ne i mlinove u relativnoj blizini. Jesam jedan na donjem toku rijeke, u Husimovcima. A naš Brančilo izvukao je iz okretanja mlinskih kola i žrvnjeva, iz čeketanja, mliva i mlinske paučine, zlatnu pređu za više svojih  priča.

Zastali smo uvrh sela da osmotrimo okolinu. Sprijeda se naniže prostire široka panorama sa livadama, njivama, šumarcima i ponekom kućom ili češće – razvalinom. Gledamo preko sela na Otiš, u kojem smo kao djeca čuvali stoku, odakle se ponekad iz mračne utrobe šume čulo zavijanje gladnih vukova od kojeg nas je podilazila jeza. Sjećam se i sve jačeg  šumljenja koje je stvarala kiša, spuštajući se olistalom bukovom šumom s vrha planine prema selu. Činilo se kako nam je kiša najčešće tako, niz šumu sa zapada, voljela da stiže u goste. Ponekad smo joj se radovali, a katkad je proklinjali, kao za vrijeme sušenja otkosa trave i kupljenja sijena. To su neki prizori „iz kalendara djetinjstva“:

Jezivo lijepo vučje zavijanje u januaru –
Ledi ti se malo srce, voda u bunaru.

Romor majske kiše krene niz planinu,
Slušaš huk Svemira kroz ovu divljinu.

Juli i avgust: pod zvjezdanim pokrivačem
Zaspiš u slami sa psom, suspavačem.

Oktobar ti zasja svojim miholjskim ljetom,
Osjećaš: nešto sveto lebdi nad svijetom.

Decembar s Nikoljdanom: zemlju ogrne bjelina,
Otac pravi sanke za radosnog sina.

U Otišu su se sjekla drva za ogrjev, ali i bukova građa, kolje, vrljike i pruće za ograde, stožine za sadijevanje sijena. Sve se to često kralo, imalo se i odakle, a šumari su kradljivce rijetko prijavljivali. Seljak, optužen za krađu nekog stabla, psovao bi na sav glas i lugara i državu, koja nema drugog posla nego da oglobi čovjeka siromaha.

Pogledajući na Otiš sa Grmečom u pozadini – slike tih planina su središnje  uspomene naših očiju – sladimo se divljim kupinama koje nam namiguju sa donje strane puta. Dobro su ponijele, ali nema putnika namjernika da im odaju uživalačko priznanje.

S gornje strane su kamenolomske rupčage iz kojih je sedamdesetih godina vađen pijesak za gradnju druma kojeg odavno niko ne održava.

Na travnatoj padini Lisca vidimo razapet šator i veliko stado ovaca unaokolo. Kasnije ćemo saznati da ovce tu napasa jedan Bošnjak iz Kamengrada, sela sa starom tvrđavom i musalom sultana El-Fatiha (Osvajača), u koje se, na putu prema Palanci, ulazi iz Husimovaca. U Grdanovcima se inače nalaze dvije ogromne livade, ukupne površine od najmanje šest kvadratnih kilometara. Nema više ko da ih kosi, ni stoke koja se zimi sijenom hrani. U selo se, od predratnih sedamdesetak, vratilo svega nekoliko porodica (većinom starijih osoba), pa svoja stada može ovdje da napasa ko god hoće. A to su Bošnjaci iz Kamengrada, Fajtovaca, Naprelja i drugih udaljenih sela, koji su prije rata ovamo dolazili jedino kad bi kupovali ovce i jaganjce.

Prvi livadski kompleks s lijeve strane ceste, koja se poput kičme spušta sredinom sela do njegovog kraja, zove se Dolovi. Mnogo je tu dolina i dolja koje liče jedna na drugu kao jaje jajetu. Vidi se mjesto gdje se na ivici livade nalazila kuća davno preminulih tetka Boška i tetke Stane, mamine sestre. Kad god bi dolazila k nama, donosila bi slatke darove, kao što bjehu kruške jeribasme. Sasvim ulijevo, pri vrhu te velike padine, vide se kućišta porodica Novaković, Kovačević  i Majkić. Nikola Majkić, zvani Major, bio je spomeničar koji je u partizanima izgubio nogu, nadomještenu drvenom. Bio je vrlo živahan i volio da se hvali svojom ulogom u ratnim pobjedama. U dubini ispod nas, u jednom voćaru, nekad je živjela porodica kuma Vese Milinkovića. Tu su bile i kuće Daljevića, u jednoj od njih rođen je general Milan Daljević. A pogled na suprotnu stranu, preko desnog ramena, otkriva u podnožju Lisca ugašeno ognjište Miljevića iz kojih potiče naša majka.

Drugi, mnogo veći livadski areal, Žutice, nalazi se podalje od seoskog puta, s desne strane. Ostaće nam nevidljiv zbog ižđikalog drveća i velikog brda Zubovače. Na kraju Žutica, u jednom kutu ispod Lisca, bio je mali zaselak Jojići, odakle je Perina žena Ljubica. Kad je jedne večeri dovedena u našu kuću, umalo što joj otac, koji je dotrčao da je vrati, ne dobi batine od srditog rođe Peje Tontića. Od njega je neko vrijeme strepio i stariji mu brat Milan, vrijedni Ostojin otac. U Pejinom karakteru kao da je oživjela hajdučka narav pretka Rade Tontića, koga su Turci zatvarali u bihaćku kulu. Pejo je kasnije ubijen u nekoj kafani u Dalmaciji, ostavivši za sobom ženu sa buljukom djece.

Naše košanice, ukupne površine preko pet hektara, nalaze se u Žuticama, koje su nam bliže i pristupačnije od Dolova. Ja sam ih posljednji put kosio sa najstarijim bratom  i sinovcem krajem juna i početkom jula 1991. To je sada prošlost koja blijedi.

Kosidba se smatra najtežim poslom u ovim brdskim krajevima. Trava zna da bude, naročito kad je prezrela, dosta tvrda. Posebno je tvrd i nezgodan za košenje čipac (guste travke u ćubicama, tanke poput iglica). Ove se livade nisu kosile mašinski – kosilica u selu nije ni bilo do osamdesetih godina, a nisu ni praktične za ove doline, vrleti i kamenjare. Za uobičajeno tradicionalno košenje valjale su jedino čelične kose varcarke koje su kovali majstori iz Mrkonjić Grada (negdašnjeg Varcar Vakufa). Tajna tih kosa leži u načinu kaljenja kovanog čelika. Naša kuća imala je četiri-pet takvih kosa, najčešće od kovača Stipe Svetinovića. Za siromašnu kuću ta alatka nije bila baš jevtina.

Ozbiljan kosac morao je imati dobru kosu, dobre brusove, i naravno – vještu ruku. Svaki je, razumije se, imao osnovni pribor: tobolac, klepac i babicu. Ali nije svako mogao, nije smio tek tako da stane u kosački stroj od deset ili petnaest ljudi. Jer kosa se u tom  poretku mogla oštriti samo kad se kosibaša uspravi da naoštri. Gadno si nadrljao ako si tup. Ni najjači čovjek ne može travu sjeći tupom kosom. Kosibaša je upravljao ritmom napredovanja kosačkog poretka u kojem niko nije volio da bude slaba karika, gdje se lanac može prekinuti. Jer pukla bi bruka daleko van granica sela.

Ko je nekom koscu htio da se za nešto osveti, gadno mu napakosti, gledao je da mu vodu u tobolcu s brusovima omasti. Masni brusovi ne oštre – samo se kližu po kosi.

Kosci su se na livadi okupljali rano ujutro, a posao završavali naveče. Doručak, ručak i popodnevna užina nošeni su im na noge, pa su domaćice imale pune ruke posla. Uz objed su obavezno pili rakiju, ako ne pravu, šljivovicu, makar špiritušu. Jedan je umro od nje. Kose su klepali tokom odmora poslije ručka. Na večeru su dolazili u domaćinovu kuću, gdje su mogli da se najedu i popiju malo više. Umorni, lako bi se opijali. Oni orniji poveli bi pjesmu, pa kad svi zagrokte, daleko se čuje.

Pričalo se da je jednom prilikom kosac iz Jojića, zvani Purar, pojeo za opkladu, i to poslije večere, kilogram slanine. Nije taj volio samo puru.

Ja sam sa ocem, braćom i sinovcima redovno kosio, uzimajući godišnji odmor u kosidbenoj sezoni. Htio sam da im pomognem i ujedno razbudim svoje „pospane“ mišiće. Ponekad smo se na kakvom zaravanku takmičili: ko će odsjeći niže i šire. Više sam volio da kosim nego da kupim pokošeno. Košenje je (uz kupljenje sijena) trajalo oko tri sedmice. Vrlo težak posao. Već prvog dana dobijao sam žuljeve od recelja (rukohvata) na kosištu. Stoga  sam, dok dlanovi ne otvrdnu, navlačio kožne rukavice.

Dječaci koji još nisu dorasli za kosu, nose vodu koscima. A voda se, u znoju lica svoga, stalno traži.

Zna se ko kosi, a ko vodu nosi!

A cigareta je najljepše mirisala kad pripališ sjedeći na svježem otkosu trave.

Putem do mjesta na kojem je, usred sela, stajala škola, prolazimo kraj  kućnih ruševina porodica Praštalo i Aničić, s obje strane dobro prorijeđenog hrastovog gaja. Kod druge je još Kraljevina Jugoslavija napravila rezervoar za vodu koja bi se odatle razvodila do kuća. Ali vodovod, završen tek oko 1991, nije nikad proradio. Stanovništvo je i dalje pilo kišnicu iz svojih bunarâ.  Struja je u selo uvedena polovinom sedamdesetih godina. Poneka kuća imala je i televizor; ja sam tako, zatekavši se u selu, prvi put gledao film „Ko to tamo peva“ koji me je potpuno opčinio.  

Makadamska cesta izgrađena je poslije uvođenja struje. Uvedena je i autobuska linija od Sanskog Mosta do sela, s okretnicom kod naše kuće. Struja, cesta i autobuski saobraćaj bili su znaci da se selo priključuje civilzovanom svijetu.

Zgrada osnovne četverorazredne škole, u kojoj sam učiteljevao godinu dana, nalazila se na velikoj ravnoj njivi, na kojoj se igrao i fudbal. Tu je bilo podignuto i partizansko groblje. Sada je na temeljima škole velika gomila kamenja i šuta skrivena raslinjem, a na školskom igralištu podigao je sebi krov nad glavom čovjek iz propale gazdinske kuće pri obližnjoj šumi. Škola    je bila izgrađena i otvorena baš one jeseni kada sam pošao u prvi razred. Sjećam se da smo Mire (drugar iz prve komšijske kuće) i ja otišli bez ičije pratnje do škole, udaljene blizu dva kilometra, i upisali se kao đaci prvaci. Očito smo bili vrlo radoznali. Učitelj, koji će nas voditi tri godine, zvao se Mitar Šolaja. Stanovao je u samoj školi, u potkrovlju. Bio je blag, jednostavan, reklo bi se pravi narodni čovjek.

Šolaja je, poslije dvogodišnjeg službovanja u Grdanovcima, prešao u školu u susjednom Bosanskom Milanovcu. Pošto su Grdanovci te godine ostali bez učitelja, treći razred završio sam u Milanovcu, pješačeći, u oba smjera, deset kilometara. U školu sam išao s nekoliko drugara iz sela; poslije nastave znali smo se potući s vršnjacima iz Milanovca i Bošnjaka. Kod škole je bila zadruga u kojoj su i Grdanovčani kupovali osnovne životne potrepštine. Zadrugu su, s vremena na vrijeme, posjećivali pljačkaši. Mi, muška đačka banda, ponekad smo za jaja kupovali cigarete, a umjeli smo i da gucnemo. Ja sam tako jednom, misleći da se radi o rakiji, zgrabio s prozora učionice nečiju punu bocu i napunio usta. Zamalo da progutam – esenciju! Usna duplja, bijela kao kreč, sva mi je izgorjela, i zamladila tek nakon nekoliko dana.

Nedaleko od škole bila je i kuća jedne tetke, čiji je muž, kad bi nam dolazio na slavu (Nikoljdan), volio da u piću na sav glas srbuje. „Srbuj!“, vikala je rakija iz njega. To je jedino što sam od njega upamtio. Tako je, siromah, davao oduška svom životnom nezadovoljstvu. Ubrzo je s porodicom odselio u Bačku.

Kao i moji prethodnici, i ja sam u Grdanovcima držao nastavu iz svih predmeta za sva četiri razreda. U istoj učionici sjedili su do podne učenici prvog i trećeg, a popodne drugog i četvrtog razreda. Ukupno 53 učenika. Na kraju godine morao sam da oborim dvojicu derana, mada s osjećanjem velike nelagode pred njihovim roditeljima, koji mi to nisu zamjerili. Jedan od oborenih bio je Ćolin sin (kćerka mu je bila odlična učenica), a drugi dijete prvog susjeda.

Jedanput sam gadno pogriješio, ljudski i pedagoški. Djeca su mi za vrijeme odmora javila da je jedan učenik, pravi nemirko, kamenom teško ranio drugoga. Kad sam vidio dječaka kome krv iz sljepočnice lopi niz lice i grudi, refleksno sam išibao napadača. Išibao baš pošteno, da ne kažem krvnički. Sutradan je njegov otac došao da mi se požali zbog modrica svog sinčića. Odmah sam priznao grešku i izvinio mu se, rekavši da sam se bio izbezumio prizorom dječaka koji krvari, strahom za njegov život, te reagovao kako ne valja. Stvar je, srećom, bila izglađena, a batine mi je oprostio i išibani. Često bi mi se nasmiješio, što je značilo kako bi volio da ga prihvatim kao dobrog dječaka. Ubrzo smo razvili odnos međusobnog povjerenja i naklonosti. A neprimjerena upotreba šibe opametila je mladog, neiskusnog učitelja pa ju je, po kazni, izbacio iz učionice.

Bila je to područna škola u sastavu osmoljetke u Kamengradu. Tamo sam, pješačeći preko susjednog Milanovca i dalje, odlazio na sastanke i po platu. Jedan mjesečni dohodak nije mi nikad isplaćen – sekretar škole jednostavno ga je prokockao, a mene dugo zavlačio pričom da ću novac dobiti kad se on malo „potkoži“. Kao da već nije bio priličan debelokožac. Na kraju mi je dug djelimično nadoknadio u „naturi“, davši mi voluminoznu Istoriju zapadne filozofije Bertranda Rasela. Znao je da sam upisao studij filozofije i da ću umjesto plate prihvatiti knjigu.

U Bosanskom Milanovcu, gdje je škola podignuta prije Drugog svjetskog rata, radilo je dvoje učitelja: Stana Stupar, rođena u tome selu, i Drago Branković iz Čelinca, varošice u banjolučkom okrugu. I šta da rade mladi, lijepi i pametni ljudi u seoskoj čamotinji nego da se zaljube i uzmu. A ja spreman ko zapeta puška da im kumujem: u dabarskom matičnom uredu posvjedočiću da se zaista vole i poželjeti im sreću u braku. I brak i kumstvo izdržali su sve probe vremena.

Kola smo ostavili petsto metara dalje od školske ruševine, pored kuće Mire Domazeta, da bismo odatle nastavili pješke. Sa Mirom i njegovom  ženom Ratkom, rođenom u našem susjedstvu, dogovorili smo se da ćemo na ponuđenu kafu i razgovor svratiti u povratku.

Stigavši za desetak minuta u neposrednu blizinu razorene rodne kuće, skrenuli smo putem ulijevo, odlučivši da najprije odemo na groblje u Kalauri. Naziv očito potiče od karaule koja je u davno doba stajala tu negdje, na donjem obodu sela, odakle se stjenovito tlo naglo spušta u Lušci polje. (Na jugozapadnom rubu polja nalazi se poznato selo Jelašinovci, na suprotnom kraju Palanka.) Zapazili smo da je put, koji pamtimo po kamenju i po blatu, malo popravljen i poravnat, da je njime prolazio traktor ili kamion. Hrpe granja od posječenih jasenova oko puta ukazivale su da je neko nedavno sjekao i odvlačio (možda i krao) ta vrijedna stabla, stasala u ogradama napuštenih imanja.

Prolazimo kroz skroviti zaselak Aničići, gdje je ranije živjelo pet-šest porodica. Ruine u gustom šiblju, kroz koje tu i tamo provire ostaci kućnih zidova. Nekad sam poznavao gotovo sve, većinom već pomrle žitelje toga zaselka, one iz doba mojih dječačkih godina. Bilo je tu vrlo živopisnih likova, poput Pejine punice Goše (neki su je smatrali gatarom), koja mi je bar jedanput salijevala stravu i namještala žličicu. Mi, đavolasta djeca rugali smo se starcima, nijemom Kaji i Damušu sa „đerdanom“ ispod vrata. Damuš je, od vrha brade do jabučice, imao otromboljenu kožu koja nas je podsjećala na slične izrasline kod volova, što nas je zasmijavalo. Velika pak pričalica bio je Dragan, moj otac slabo mu je šta vjerovao, pomalo ga nipodaštavajući zbog toga što je bio nepismen. Njegov najmlađi sin bio je moj ponajbolji đak. A jedan siromašni mladić odavde postao je sveštenik, mislim da je do smrti službovao u Krupi na Vrbasu.

U našem selu nije bilo crkve; vjerski obredi obavljani su u susjednom Milanovcu, odakle je sveštenik, o najvažnijim praznicima, obilazio grdanovačke porodice.  A zna se da je u vjerskom životu seljaka bilo dosta  komocije i sujevjerja. Srušena u posljednjem ratu, milanovačka crkva, u kojoj sam kršten, obnovljena je prije nekoliko godina. Moje krštenje uspjelo je tek iz drugog pokušaja; pri prvom sam, kažu, vraćen sa pola puta. Što zbog velikog nevremena, što zbog mog neprestanog plača.

Seosko predanje vezano za Aničiće pominjalo je i davno umrlog starca Čupu, s kojim je u pričanju često sparivan izvjesni Šljuko. Čupo je navodno govorio kako bi se, svemu uprkos, dalo živjeti kad se jadni čovjek ne bi  svakog dana morao obuvati i izuvati. Baš lijepo! Ići i u čizmama kroz ovo blato i kamenje, to je kao ići bos po trnju.

Nema više ni starih ni mladih, ni pametnih ni ćaknutih u ovom avetinjskom kraju. Nikog i ničeg.

Groblje smo zatekli u mnogo boljem stanju nego što smo očekivali. To nas je malo razvedrilo. Gvozdena ograda, u čijem se podizanju pred rat istakao  naš Mirko, stajala je zdrava i čitava, a grobnica naših roditelja, Miće i Vasilije, izgledala uredno. Takve su bile još neke grobnice bližih rođaka i susjeda. Našli smo i malo spomen-obilježje za djeda i baku – Iliju i Miliju. (Ilija mi je u šestoj godini davao da pušim. Ubrzo je umro. Duvan smo ilegalno uzgajali u jednoj dolini ispod kuće.) Očito je dolazio Ćola iz Palanke: vidimo njegovu novu porodičnu grobnicu, koju je podigao na samom ulazu u groblje. Sva je od crnog mermera. Nedavno je ovdje sahranio ženu, a njegovo ime na ploči garantuje da će i sam leći kraj nje.  To bolje od svega govori o vezanosti ljudi za „rodnu grudu“.

Groblje se nalazi na maloj zaravni i padini u jednu dolinu. Sa svih strana okružuje ga visoka bujad, travuljina, poneko kržljavo drvo (klenić ili grabić), trnje i „samoniklo“ kamenje. Teško pristupačan teren na kojem je ranije pasla stoka, čak i između drvenih krstova i kamenih nadgrobnika. Sada je groblje zaštićeno i od stoke i od novih mrtvaca, osim Ćole koji mu se, evo, obećao. Jedna moja pjesma počinje stihovima:

U ovo staro groblje vječna uđe tišina,
Ovamo više ni gladna zvijer ne svrati,
Mrtve je ovdje, ako i plitko, primala glina.
Nikoga za ukop nema u trnju i paprati.

 Ne bi, čini mi se, imalo smisla iskopavati kosti ovih mrtvaca i ponovo ih sahranjivati u mjestima živih potomaka, daleko od ovog vječnog počivališta  u pustom ali ipak dragom, svome rodnom kraju. U kosmičkoj tišini. Ako iko, oni će proniknuti u samu srž ove i ovolike tišine. („Ko uspe da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovek može postići.“, Andrić.) Ako grobove svojih mrtvih i ne možemo često obilaziti, možemo svakog dana pomisliti na njih, sjećati se života s njima i njihovih nesebičnih djela i darova. A valjda smo im davno oprostili ljudske slabosti ili prekršaje izvjesnih pravila ponašanja – ko da im oprosti ako ne mi?

Napisao sam pjesmu o tome kako mi se, u snu, otac javlja s drugog svijeta. Zamjera mi što mu nikad nisam pokazao davnu pjesmu „Mićo Tontić raspravlja sa Gospodom“, objavljenu desetak godina prije no što će on, dva mjeseca nakon majke, umrijeti (1986). I zaista mu je nisam pokazao, strahujući da mu se ne bi dopala uloga komunističkog seoskog odbornika  koji se hvata u verbalni koštac sa Svevišnjim. A pjesma se ubrzo našla u lektiri za odraslije osnovce u Srbiji. Mnogi su je dakle čitali, osim samog junaka pjesme, od koga je skrivana. Taj grijeh ne mogu više iskupiti, iako pretpostavljam da mu ne bi smetale ove strofe iz novije pjesme „Očevo raspeće“:

Otac moj, proslavljen ko bogomdani zemljodjelac,
Izviđao je i transcendentalne oblasti i teme.
Tako je jednom u nebo zureći, gazeći kroz cjelac,
Razbio čelo o nisko, glupo postavljeno sljeme.

Zakleti rusofil, raspet između Staljina i Hrista,
Kretao se klizavim prilaznim stazama pakla i raja.
Hrišćanin po predodređenju, borac protiv fašista,
Pitao se kad će već Istorija doći do slavnog kraja.

Čitao je Sveto pismo, junačke pjesme, Pelagića…
Nepismene seljake posmatrao kao sakate ljude,
U mamurluku proklinjao njine otrove od pića.
Za sutrašnji dan bi rekao: Biće što ima da bude!

(…)

Za svaki slučaj, pred smrt mi je pomenuo transfer:
Ne primih li – a smješka se – pjesnički dar od njega?
Nije čitao moje „sastave“, ali da ne budem nefer,
Rado se sjećam onog čela, onoga neba i snijega.

Nešto manje stihova posvetio sam majci. Majka je bila obična, malo niža i krhkija žena, domaćica. Nepismena, kao sve njene vršnjakinje iz sela. Rodila je šestoro djece, troje muške i troje ženske. Ja sam njeno najmlađe dijete, i smatralo se – mezimče. Ali i mezimče je dva-tri puta, zbog grdnih nestašluka, popilo batine od nje. Bila je vrlo vrijedna, jednako kao i snaha Vida s kojom se odlično slagala, često u zajedničkoj samoodbrani od muškog nerazumijevanja pa i bahatosti. Za obje bi se moglo reći da su, kao i druge seoske žene, bile žrtve krajnje nepovoljnih okolnosti unutar zaturene i zaostale patrijarhalne sredine. Zbog toga njihovi likovi poprimaju svetačke oreole u mome unutrašnjem ogledalu. Ispred „Očevog raspeća“ u zbirci Svakodnevni smak svijeta nalazi se pjesma „Majka na samrti“, čiji je ton drugačiji:

Klonulo tijelo u samrtnom logu.
Samo da se mirne domogne luke.
Miču se usnice, javile bi Bogu.

Dade znak da priđem, ja samo.
Gledamo se, držim trepetne ruke.
Šapućem: ne boj se! Bolje je tamo.

Znamo, ovo je posljednje gledanje.
Jer sad se prekida nit s Vretena,
Odveć slabašna – svršeno je tkanje.

Vasionski mlin presta da melje.
Ona izdahnu već narednog trena.

Preko svih stvari preleti sjena
Uzvinuća laste iz postelje.

Ostavili smo naše mrtve tu gdje već dugo počivaju. Mjesto nije baš lijepo, ali je njihovo od pamtivijeka. I toliko zatureno da ga i zbog toga niko neće napadati. Oni su cijelog života okretali svoje misli prema ovome mjestu kao svom budućem vječnom boravištu, pa ne vjerujem da bi ga sami, kada bi i mogli, rado mijenjali.

Evo nas sasvim blizu mjesta gdje je stajala naša zidanica, podignuta dvadesetih godina prošlog vijeka. Prije nje tu se nalazila drvena kuća, koju je sagradio djed Ilija kada se odvojio od roda Tontića, udaljenog pet minuta hoda. (Taj neveliki rod više se raseljavao nego što je jačao ovdje, u selu.) Bila je to kuća na ugodnoj osami – stotinjak koraka od prvih komšija, Todorovića, i taman još toliko od Domazeta. Susjedi su jedva mogli da čuju pjevanje, galamu ili plač iz naših debelih kućnih zidova. (Kod nas se dosta i ćutalo – neki su se tu naćutali za čitav život.) Tako smo bili zaštićeni od prisluškivača i  ogovarača koji bi se trudili da izađemo na loš glas. Ali smo ujedno, u zlu času, bili odmaknuti od utješitelja sa strane.

Utješiteljem bi se teško mogao nazvati poznati prosjak Spase, koji je, obilazeći krajiška i lička sela, stizao da svrati jednom ili dvaput godišnje.    Ipak, zabavljao nas je svirkom na svojim ukrašenim sviralama, koje je, umotane zaštitnim papirom, nosio u velikoj torbi. Jurodivi bi, svirkom i pričom, kao „pokretni praznik“ vječite sirotinje, zaslužio ručak ili večeru, možda i konak, i nastavljao dalje, do prve kuće voljne da ga sasluša i nešto mu podari. Slika i prilika nekih Ćopićevih junaka.

Kraj prilaznog puta našoj sa lica zemlje izbrisanoj avliji, krajnjoj tački ovog pohoda, ukazuje se, kroz gusto ižđikalu šumu, velika seoska lokva. Nazire se malo vode u njoj. Tu se napajala stoka iz dvadesetak domaćinstava. A dječak od desetak godina pokušao je jednog dana da u njoj savlada vještinu plivanja. Izašao je iz vode sav blatnjav, iznova razočaran što u selu nema potoka ili jezerceta u kojem bi se zaista moglo kupati i plivati. Jedne zime upao je u vodu kroz rupu u debelom ledu, načinjenu da bi stoka mogla da pije, i jedva se iskobeljao na površinu. Zaprepašćen bliskim susretom sa smrću, promočen do srži ledenom vodom, otrčao je u kuću da se što prije presvuče i zgrije.

U novoj šumi ispred kuće nedostaju dva gorostasna jasena, sa ogromnim krošnjama, koji su tu, za mene oduvijek, stajali kao moćni zaštitnici i čuvari na ulazu u naše dvorište.  Ali oni nisu žrtve rata ni poratnih drvokradica. Posječeni su koju godinu pred rat, što mi se nije dopalo. Za mene je to bio loš znak, najavna slika kraja ove kuće i konačne propasti.

Malo bliže kućnom mjestu otkrivamo, probijajući se kroz gustiš od šiblja i stabala, naše močilo. U njemu se, sve do šezdesetih godina, kiselila konoplja od koje se na kraju procesa obrade dobijalo platno (bez). Na rubu močila pralo se rublje. Tu je uvijek stajao veliki, izbijeljeni panj sa pratljačom. A za tu neveliku, jedva dva metra duboku vodu, vezan je jedan stravični zločin. Bio sam u to vrijeme učenik četvrtog razreda. Jednog jutra,  po susnježici, došao nam je čovjek iz gornjeg kraja sela, Miljević, i odmah rekao kako strahuje da mu je nastradao sin koji se prošle noći nije vratio sa prela u našoj kući. Da, sin Gojko, mladić od jedva dvadeset ljeta, zaista je bio ovdje na prelu. Momci su dolazili zbog naše najmlađe sestre Stane, cure za udaju. Ali kako se moglo desiti da se Gojko ne vrati kući? Od nas je uredno otišao. I nije bilo nikakvog znaka netrpeljivosti među prisutnim momcima, pretendentima na ženidbu iz naše porodice. Momci su se zakrvili jednom ranije, pri udaji srednje sestre Save, kada su nam se u kući sudarili dvoji svatovi, a nesreća izbjegnuta zahvaljujući jedino autoritetu oca Miće.

Otac nestalog mladića predložio je da se počne s pretragama svih lokava u ovom kraju, počev od prve – našeg močila. Kada su dvojica tragača zadigli svoje u vodu uronjene trklje, najednom se  – na opšte zaprepašćenje –  pojavila Gojkova glava pa onda i cijelo tijelo. Nastala je kuknjava, dotrčale komšije, a nakon dugog čekanja stigla je i policija. U međuvremenu je ispod zaseoka Domazeti, na nekih trista metara od naše kuće, nađena  Gojkova kapa: vjeruje se da na mjestu zločina uvijek ostane nešto, neki znak od ubijenoga. Ubrzo je otkriven i ubica, momak iz Domazeta s jednim pomoćnikom. U njegovoj su kući, u lugu, nađene žice i šrafovi sa Gojkove spaljene tamburice.

Neki su kasnije – želeći da uklone gadnu mrlju sa svog roda – to ubistvo lažno tovarili na leđa mom umnom učitelju Panti Krčumu, pomalo neobičnom čovjeku.  Neobičan je postao i po tome što je, kako se pročulo, istraživao postojanje navodnog „vještičjeg groblja“ u nekom rubnom  seoskom zakutku. Krčum je napravio dvije školske priredbe za seljane – na probi za jednu od njih obrukao sam se kao recitator. Organizovao je i prikazivanje nekog avanturističkog filma, tako da su se mnogi prvi put suočili s čudom oživljenih slika na platnu.

Učitelj je u dva-tri navrata, ali nikad na prelu, boravio u našoj kući. Jednom me je pred ukućanima pitao znam li nabrojati sve padeže. Čudna riječ „instrumental“ otada mi se urezala u pamćenje. Inače je vodio svoje filozofske razgovore sa Mićom i tražio da čuje kako ovaj svira na guslama. Lijepo je otac gudio, ali nije nikad pjevao. Tontići se nisu isticali kao pjevači, svejedno što su mene, kad sam bio mali, komšijske djevojke hrabrile riječima „Stevane, tvoje je pjevanje.“

Krčum je oca nagovarao da svog dječaka obavezno uputi na dalje školovanje. Mićo je već bio spreman na to, znajući za mališanov naum. A  kad god bi ponedjeljkom (pijačnim danom) išao u Sanski Most, Krčumu je kupovao „Politiku“, s kojom se učo u seoskoj zabiti volio da druži. Ja bih se najviše radovao kada bi nam otac ljeti iz grada, umjesto prevarne „šarene níšte“, donio lubenicu. Dok nisam prvi put odveden na Sanu, na preobraženjski vašar, maštao sam da vidim grad – to za mene zagonetno i privlačno čudo na zemlji. Grad je u mojoj glavici dobijao fantastične oblike i dimenzije.

Krčum je po završetku školske godine napustio Grdanovce, a ja ću tek 1985, pri dodjeli „Šantićeve nagrade“ u Mostaru, ponovo čuti o njemu. Čuti  da je umro. Neko mi je to rekao nakon što sam u zahvalnoj riječi pomenuo svog vrlog učitelja i svoju neuspjelu recitaciju Šantićeve pjesme. Bila je to u stvari potpuna govorna blokada iz straha pred javnim nastupom. Krčum je očito poticao iz  Hercegovine ili Crne Gore. Naziv lista „Politika“ izgovarao je kao što to čine ljudi iz Montenegra, poštenim udarom na prvom slogu.

Probijamo se kroz gustiš dalje. Tu je i naš bunar. Dosta dubok, u glinenom tlu, nije gotovo nikad ostajao bez vode. Za sušnih ljetnih dana vodu su s njega, uvijek hladnu, uzimali i susjedi čiji bi bunari presušili.  Voda mu nije  doticala kroz oluk s kućnog krova, već sa povećeg bunarskog travnjaka na čiju se čistoću pazilo. A kad bi ipak presušio, po vodu se moralo ići na izvor (Točak) u Lušci polju, udaljen dva kilometra, s tim što je trećina puta, počevši od Ždrijela, bila dosta strma. Voda se odozdo dogonila u buradima, a neke žene morale su je tegliti u fučujama, na sopstvenim leđima. Te su jadnice ličile na ženske samarice.

Blizu Točka bila je kuća Žarije Zorića, kršnog momka i velikog kavgadžije, koji se često tukao i s milicijom. Na kraju ga je ubio čovjek iz susjednog sela, navodno po nagovoru vlasti, koja već nije znala kako da ga se riješi. Žarija je svirao na harmonici, nekoliko puta i u našoj kući. Kada sam ga jedanput, dok sam bio đak, idući iz Palanke susreo kod Točka, a bješe se već smrklo, ponudio se da me otprati do kuće. Zahvalio sam mu, rekavši da se ne plašim mraka. Nije baš da mi je bilo svejedno, ali sam mu htio staviti do znanja kako se ničeg ne bojim.

Na desetak koraka desno od bunara ukazuju se ostaci kućnih zidova. Iz podruma se kroz nepostojeći krov diže nekoliko povećih stabala. Brat se gubi u voćnjaku na blagoj padini ispod bunara, a sinovac se spušta dalje, do mjesta gdje je stajala pojata sa armanom (gumnom), pa još malo kroz šikaru na velikoj njivi prema Oklinku (bukovoj šumi na kraju imanja). Ne vidim ih i ne čujem. Ostao sam s gornje strane zidina, ispred srušenog pročelja. Pipkam, nesvjesno milujem kamenove u zidu na kojima je do prije dvadeset godina stajao prozor s cvijećem. Debeo je bio zid ove kuće, pa se čudim kako je sa svake strane ovako razvaljen. Kao da je „raziđivan“, a tesani kamen odvožen daleko nekud, za novu gradnju. Ne želim da vjerujem, ali sve je ovdje moguće.

Krećem se u nevelikom prostoru kraj razvaline jer je hodanje kroz visoko nazubljeno šiblje vrlo nezgodno. I nema izgleda da bih se  – usred dana – začas izvukao iz dublje šumske polutame i izbio na čistac sa slobodnim pogledom bar na jednu stranu svijeta. Stoga zurim u ruine, i prisjećam se nestalih objekata iz neposredne blizine: kolnice sa kačarom, kukuruzane, kokošinjca, svinjca te udaljenijeg poljskog nužnika. Dok čekam da se moji saputnici vrate sa istraživačkih stazica koje prokrčuju svojim tijelima, provjeravam na licu mjesta stihove koji čine pjesmu „Ta kuća“:

Zidanica s tri sobe i promajnim hodnikom,
Nebu se umiljavala s dva krsta vrh krova,
A zemaljskim glavarima baš ničim, i nikom.
Šum i vonj podrumskoga pjenušavog urina,
S rikom žednih, uspaljenih krava i bikova.
Miris sobe djevojačke, miris ruža, krina…

Na tavanu: zabranjene knjige, dim, pršuti,
Mišomor, trulo gvožđe za neki rat budući.
O očevim se opasnim mislima samo šuti.
„Ili će nas Nijemac, il ćemo se sami tući.“

I stiže taj čas: spaljena kuća i okućnica,
Neki su pobjegli, drugi pobijeni s visa.
Pitam: kakva li na tu kuću pade krivica,
Sem ako zlotvor mirise u zločin ne upisa?

Pozdravićemo se, bezglasno, sa ovim mitskim mjestom našeg dolaska na svijet, djetinjstva, mladićstva i sveg potonjeg života, ma gdje da se odvijao. Ovo mjesto označeno je bezbrojnim događajima, pohranjenim u katakombama pamćenja, nabijeno pričama koje nikad neće izaći na svjetlo dana. Neće se projaviti iz ovdašnje ontološke tame. One spadaju u nedovršenu knjigu mitologije djetinjstva, zavičajnih staza i bogaza, snova o otkrivanju nepoznatog velikog svijeta. A on je uvijek – tamo daleko… Tu mitologiju djetinjstva, svoga ali i moga, ipak je, kao niko drugi, poetizovao i uobličavao Branko Ćopić. Ono njegovo „bosonogo djetinjstvo“, „magareće godine“, „pohodi na mjesec“, životi raznih božjaka, sanjara i skitnica, razgovori sa stricom Nidžom i  djedom Radom – sve se to organski, i stvarno i maštovno, uklapa i u svijet današnje djece, kao i odraslih ljudi u Krajini. I u mnogim drugim, čak vrlo dalekim ali po nečemu sličnim krajinama i zemljama. Sličnim naročito po tome kako ljudi osjećaju drugoga, kako ispoljavaju svoju duševnost, ljubav, gnjev pa i mržnju. I prije svega, svagda neophodnu, elementarnu dobrotu. Da nije tako zar bi vlada Azerbejdžana odlučila da svojim sredstvima obnovi Brankovu rodnu kuću u Hašanima?

Morao sam da zovem odlutale saputnike da krenemo nazad. Jer mi se od misli o kući i sjećanja na ovo mjesto već zavrtilo u glavi. Milan se vratio s nekoliko ubranih jabuka sa nekog od novih stabala. Tri starija, poznata mi jabukova stabla, bila su već odavno skrhana.

U povratku svraćamo nakratko do zgarišta komšijskih kuća. Pero i ja obilazimo mrtve dvore Todorovića, Milan one u Domazetima, gdje je rođena njegova majka. Provlačimo se kroz prave tunele od granja koje se nadvija ponad zaraslih puteva. U Todorovićima su živjele dvije familije, nastale diobom braće Božine i Dragutina. Jedna od pet Dragutinovih kćeri, sestara mog školskog druga, izvršila je samoubistvo, nakon što je porodica već duže vrijeme živjela u Sanskom Mostu. Ostala je, sa još jednom sestrom, neudata; inače je bila pametna i vrijedna. A moj drugar je, osamdesetih godina, radio u novootvorenoj grdanovačkoj zadruzi. Odao se piću. Nastradao u saobraćajnoj nesreći.

Božina je imao sina Petra, zvanog Pepo, čija je žena, s kojom je imao više djece, umrla od tuberkuloze.

U Domazetima je bilo sedam ili osam kuća. Sjećam se starog Todina, koji je umro kad sam bio sasvim mali. Pričao je kako se jednom vratio iz gostiju gladan, i to sa ručka kod prijatelja u nekom udaljenom selu. On je tokom jedenja bio spustio kašiku na sto, radi malog predaha, a prija je požurila da ga upita zašto je već prestao jesti. Gost je, stideći se da opovrgne njenu konstataciju, rekao da je već sit, da bi se na kraju, posve gladan, jedva dovukao do svoje kuće. Poučna priča o seljačkom stidu. U jednoj te istoj osobi znaju se smjenjivati duševni pokreti postiđenosti i agresivnosti. I takve je najbolje opisao moj slavni zemljak. Moj bajkoliki zavičajnik.

Nešto kasnije umro je Pane, otac Gojkovog ubice. O njemu smo smišljali šaljive anegdote. Kako je, na primjer, na jednom proputovanju kroz Beograd vidio druga Titu, koji ga je s prozora svoje kuće pozvao da svrati na razgovor i ručak. Ali Pane je žurio na voz pa nije imao vremena da s njim jede i egleniše.

Panina žena imala je smisla za humor i često se gromoglasno kikotala.   Jedan od najbližih Paninih srodnika imao je padavicu. A jedan drugi bješe malo „zaostao u razvoju“.

Drugačiji od Pane bio je čika Sava, zvani Bićo, uvijek izbrijan i sređen, pomalo ukočen u svom dostojanstvu. Njegov sin Vaso prvi je napravio kupatilo sa WC-om u kući. Vodu je doveo iz bunara.

U Domazetima su do rata živjela i dva brata pomenutog rođaka Steve. Marko, čovjek sa mnogo djece, bio je školski podvornik i umro kao „raseljeno lice“, a Toma, s istim statusom, presudio sam sebi. Djeca im žive u više zemalja.

Pomenuću još samo Čedu Domazeta, koji je bio krupna ljudeskara, tip Krajišnika koji se junačio. Znao je da se pobije sa sanskim organima reda ili ukoljicama iz drugih sela. Pjevalo se: „Kad Čedija u Dabarskoj pije, milicija prismrdit ne smije.“ Umro je pred rat od raka. Jedanput sam, u vrijeme svog učiteljevanja, s podvornikom Markom osvanuo u Čedinoj kući, pijući prokletu kukuruzovaču – mamurluk narednog dana bio je prosto nesnosan. Pomišljao sam kako bi bilo zgodno da sebi prosviram metak kroz glavu, ali su braća dobro krila pištolj od mene. Skrivan je, naravno, i od policije.

Tek što smo ostavili mrtve domove Todorovića i Domazeta za sobom, prisjećamo se i Marjanovića (baka Milija bješe iz tog roda), čije su se dvije, ranije i četiri kuće, nalazile nedaleko od seoskog puta, sada s naše lijeve strane. Danas tamo, čuli smo, živi jedna jedina osoba, sin nedavno preminulog povratnika. Kad sam bio mali, u Marjanoviće sam katkad išao s komšijskom djecom u krađu jabuka petrovača. Najureni od domaćina, ne jednom smo pobjegli s tabanima punim trnja. Tada su tu živjeli i neki stariji ljudi koje smo izazivali neslanim šalama. Jedan se zvao Mića (s kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu). Crtali smo njegove karikature i pribijali ih na jednu bukvu pored puta, koju smo pretvorili u drvo za naše podrugljive „oglase“. Mića bi nas ponekad tjerao i psovao, kao i njegov brat Sloboda. Mićin sin Gojko bio je robijaš s Golog otoka, pošto se iz sovjetske škole za oficire vratio grešno zaljubljen u Staljina. Nejasno se sjećam i Vida, koji je bio na radu u Americi i pričao o velikom gradu „Nevijorku“.

Idući uz selo, dolazimo do kuće kod koje smo ostavili naša kola. Domaćini nas čekaju s rakijom i kafom. Činimo se jedni drugima kao rod rođeni, mada to nismo. Srodilo nas je ratno pustošenje, izgon i masovno ubijanje – mi smo među osobama preostalim na svijetu iza te pošasti. A viđamo se krajnje rijetko, jednom u pet ili deset godina, kao ovog puta. Obostrano se raspitujemo o svemu i svačemu. Kažu da ih sanska vlast ne ugrožava. Ugrožava ih samoća, manjak radne snage, udaljenost prodavnice i ambulante i štošta drugo. Ali su riješeni da ne napuštaju svoje imanje. Domaćin i domaćica već su postariji ljudi, oslanjaju se na jednog sina.

Preko puta je kuća Mirinog sinovca, koji  živi  kao  vuk samotnjak, održavajući  poveliko  stado  ovaca. Ponekad ga vide s djevojkom iz novosagrađene kuće na školskom igralištu. Da nije ljubav u pitanju?

Naš automobil upamtio je opasna mjesta na izlokanom makadamu, tako da se vraćamo lakše nego što smo došli. Kao i kod ranijih dolazaka, javlja se neutješna misao da je sve ovdje odnio đavo. Doslovno. A to smo, pravo govoreći, odavno već slutili. Bog nas je, kažu, kaznio za sva otpadništva i nepočinstva, izručivši nas svome mračnom suparniku.

Grdnih li muka s Grdanovcima! Ne znam, nisam istraživao, odakle potiče sam naziv sela.  Nisu li ga možda, pomišljam, osnovale izbjeglice, pristalice hercegovačkog vojvode Grdana, koji je na razmeđu 16. i 17. vijeka dizao bune protiv Turaka? Nakon poraza na Gatačkom polju pobunjenici su, da bi se spasli, morali da bježe. Njihove (ili ko zna čije) potomke u Grdanovcima, u Krajini, istorija je ponovo pretvorila u izbjeglički narod.

Istorija je zmija koja ubija i repom.

Dušu je okupirala sjeta rastanka sa temeljno uništenom „rodnom grudom“. Valjda ćemo nekako preživjeti, izvještili smo se, i tu okupaciju. Kočićev    David Štrbac govorio je o „ukopaciji“ – austrijskoj „ukopaciji“ Bosne. Prokletstvo bosanske sudbine kao da se nastavilo, kod svakoga od nas, lično.

Ko će i gdje ukopati naše zemne ostatke, to nas se mnogo i ne tiče, kad već ne znamo ni kada ni gdje ćemo umrijeti.  

Novi Sad, decembra 2015.

Ernst Wilimowski stvarna je iliti povijesna ličnost, etnički Nijemac iz međuratne Poljske, poslije podanik Trećega Reicha i Zapadne Njemačke, nogometaš koji je počinio nekakvu „izdaju Germanstva“ kada je iz kluba u kojem igraju samo folksdojčeri poput njega prešao u klub u kojem igraju „obični“ Poljaci, a potom je igrao i za poljsku reprezentaciju, i to onda kada je Hitler uveliko bio na vlasti u Reichu i spremao se za rat (koji će započeti upravo pregazivši domovinu svoga sunarodnjaka Wilimowskog) i kada se nekako podrazumijevalo da se svaki čovjek „germanske krvi“ koji živi izvan trenutačnih granica Reicha mora oštro distancirati od svoje privremene i slučajne domovine i posve se identificirati s Njemačkom i „nijemstvom“. A Wilimowski je, eto, igrao za Poljsku, ma ne samo da je igrao, nego je na svjetskome prvenstvu u Francuskoj velikome Brazilu zabio čak četiri gola, i jedini je nogometaš u povijesti, dotadašnjoj i odtadašnjoj, kojem je to uspjelo. Što Poljsku, doduše, nije spasilo (izgubila je 6:5) niti u nogometnom smislu, nekmoli onom nenogometnom, jer će je uskoro raskomadati i sa zapada i sa istoka, a za Wilimowskog će započeti neki posve novi život, i dalje u nogometu, ali u njemu više neće biti one veličine. Jer, što je imao dati povijesti, nogometnoj i onoj drugoj, Ernst je Wilimowski dao tog lipanjskog dana 1938. u Strasbourgu, na puškomet od granice Reicha kojem je tada još bio slavenski stranac germanskoga imena. Zapravo, nikada taj čovjek nije dospio – teško je reći je li uopće htio – biti bilo dobrim Poljakom, za što mu je nedostajalo podrijetla i krvi (a i komunistička ga je Poljska proglasila izdajnikom, valjda zbog ratnoga igranja za Reich), bilo dobrim Nijemcem, za što je, opet, bio makar u simboličkom smislu odviše Poljak, kao da je inficiran nekakvom slavenskom nečistoćom, kako bi to gadljivo rekao neki nacist, a neki poslijeratni, „umjereni“ njemački šovinist ne bi rekao nego bi samo – pomislio i podrazumijevao. Tako je Wilimowski stigao za života postati dvostrukim izdajnikom, a da je svo vrijeme samo igrao nogomet. I da ga se ništa nije pitalo. U biti, moglo bi se reći da je povijest u svakome trenutku, a posve mimo njegove volje, određivala hoće li i koliko Wilimowski biti Poljak ili Nijemac, a on je, što bi drugo, zabijao golove za ono što mu je toga trenutka bilo domovinom…

Miljenko Jergović napisao je novelu Wilimowski inspiriran ovom biografijom, zapravo ne, prije će biti tim trenutkom njezine apoteoze, onim što se desilo na terenu u Strasbourgu toga lipanjskog dana 1938. kada je Nijemac Wilimowski dao ta četiri nezaboravna gola za Poljsku i time nekako odsvirao rekvijem jednoj Evropi koja se upravo spremala izgorjeti u paklenome ognju Drugoga rata, ali sam Wilimowski uopće nije protagonist ove priče, ne barem u onom konvencionalnom smislu u kojem od književnoga junaka očekujemo da se pisac pozabavi njime i smjesti ga u središte priče, osobito kada je ona još i eponimna kao ova. Ne, ništa od toga, Wilimowski je ovdje zapravo samo ime koje će poljski radio reporter bezbroj puta, svakom zamislivom intonacijom, ponoviti tijekom te famozne utakmice, a koji će prijenos jedna neobična poljsko-židovsko-njemačko-hrvatska družina slušati u gudurama Balkana, zapravo u jednome malom hotelu-klimatskom lječilištu u brdima iznad Crikvenice, tamo gdje rastu posljednje masline prije zone snjegova, ali ni one već ne mogu stvoriti pravoga ploda. Tamo gdje se, dakle, posustajući mediteranski zrak sudara s nadirućim planinskim, tvoreći ružu vjetrova dobru za grudobolne.

A baš se k takvoj mikroklimi utekao pan Tomasz Mieroszewski, umirovljeni profesor iz Krakowa, obudovjeli otac sina Davida koji je obogaljen od tuberkuloze kostiju, i kojemu spasa nema, ali će ga otac ipak odvesti na daleki put – u pratnji privatnoga profesora i dadilje – u balkansku vrlet ponad mora, koju mu je davnih dana preporučio mladi jugoslavenski diplomat kojega je kadgod slučajno upoznao, jedan, naime, tihi bosanski katolik s literarnim nagnućima (a u kojem će svaki čitatelj u izvorniku lako prepoznati piščev hommage Ivi Andriću). Pan Tomasz se, kao da je Čehovljev Ivanov, ali usred jedne mnogo opasnije Evrope, naprasno zaljubio u mladu Židovku Esteru, a David je, u invalidskim kolicima, ostao kao plod te brze ljubavi u nedoba: prepametno dijete u disfunkcionalnom tijelu, loše i bastardne krvi po mjerilima barbarskoga trenutka, izdanak jedne više srednje klase, načitane i kosmopolitanske, a opet na jedan staromodni način i tim svojim domovinama (Poljskoj, u njihovom slučaju) vjerne, jer su te domovine tada, po posljednji put, uključivale i takve kao što su oni, i kljasti i nečisti i svakakvi, baš kakav je i Wilimowski, junak i traged neke daleke utakmice, koju će ova nesklapna obitelj i njezini hotelski domaćini slušati tamo u selu iznad Crikvenice, dok će domicilni seoski katolički puk sve to gledati zgrožen i u strahu, u liku mladoga Davida vidjevši prikazu i nakazu, Karađoza ili samoga vraga. I svačega će tu još biti, u hotelu-zakloništu među brdima iznad mora, ali ne valja sve otkrivati. Priča ionako nema pravog razriješenja jer se ono odigralo negdje izvan nje, u tzv. povijesti, koja će njezine protagoniste razvijati na sve strane, a od samoga hotela načiniti zgarište i zmijarnik, zarastao u korov i drač. Priča je Wilimowskog u tom smislu nešto kao dragocjena fotografija koja ovjekovječi trenutak kakvog poslije više nikada neće biti, jer za njega, takvog, više nikada neće biti uvjeta: netko će umrijeti, ili se odseliti, ili više neće biti mjesta gdje je napravljena, ili što god.

Pisac najbolje zna zašto je morao napisati ovu priču. A napisao ju je tako da se čita iz daha i komada, možda s jednim malim poluvremenom, baš kako se sluša prijenos utakmice iz dalekog nekog Strasbourga. Ovome se čitatelju čini da je ono što ga je njoj privuklo na jednoj strani simbolički naboj sudbine samoga Ernsta Wilimowskog, na drugoj mračna fascinantnost predratnoga trenutka, baš tog povijesnog flash momenta poput onoga pred oluju kada se lišće počne kovitlati cestom i samo što prve krupne kapi nisu zabubnjale po krovovima. A paralele sa sadašnjošću? Ne morate ih tražiti, same će vam nadoći, to je barem sigurno.

Globus 4. studenoga

Da postoje kvantni fizičari koji se bave “verificiranom intuicijom” u izboru čitalačkog materijala, sigurno bi zaključili kako je očigledna korelacija između garantiranog ovisničkog ponašanja na strani čitatelja i glavnih likova u romanima Petera Høega, da je to, takorekuć, književni dualizam vala i čestica. Likovi su, naime, sve, samo nisu normalni. Već je Smilla bila divna, ta junakinja knjige “Smilla osjeća snijeg”, kći Inuita i liječnika koja je čitala tragove u snijegu i istraživala smrt jednog dječaka, znači ona junakinja s kojom je Peter Høeg (rođen 1957 u Kopenhagenu) u ovim krajevima postao poznat. Isto tako zanimljiv je bio Kaspar Krone u knjizi “Tiha djevojčica”, dječak s posebnim sluhom. Autobiografski roman “Plan o ukidanju tmine” izvanredno govori o djetinjstvu u grču od straha u danskom internatu. Høegovi likovi često imaju posebne sposobnosti, autsajderi su i time predestinirani da svijet gledaju iz drugog neobičnog kuta.

Susan Svendson, protagonistica nove Høegove knjige “Susanin efekt”, eksperimentalna je fizičarka i ima neobični dar koji je prati iz ranog djetinjstva: u njezinoj blizini su ljudi apsolutno iskreni. Što god u životu rade, da li su otvoreni ili povučeni, u Susaninoj prisutnosti svi otvoreno izbrbljaju što god se duboko u njima dešava. Čak najšutljiviji kriminalci ili korumpirani političari olakšaju svoje duše. Nije Susani uvijek ugodno biti toliko izravno konfrontirana s najintimnijim tajnama nekih ljudi. Uz to, i njezin suprug Laban ima slične talente na području glazbe i njegova blizina povećava efekt kod nje. Ni Thit i Harald, njihovi blizanci u pubertetu, nisu baš dobri primjeri prosjeka njihove danske generacije. Knjiga počinje u trenutku kada je svaki član obitelji već doživio svakojake avanture (ne znamo točno koje) i kada su u nekim dalekim zemljama već osuđeni za razne delikte. Mogućnost rehabilitacije postoji samo ako Susan pristane na ponudu danskog pravosuđa i kada u roku od nekoliko sati nabavi određene informacije. Ona će to itekako učiniti, naoružana torbicom i polugom za vađenje čavala. Usput će razotkriti dobro čuvanu državnu tajnu. Priča ima, kao i druge knjige autora, plot nalik trileru. To, međutim, nije razlog koji roman čini tako zanimljivim. Razlog je Susan čiji se dar već isplatio u raznim policijskim ispitivanjima i u znanstvenim studijama.

Ono zbog čega je tako zanimljiva, njezin je fizikalno-znanstveni pogled na svijet, njezino filozofsko postupanje njime i kako to primjenjuje u svakodnevnici. Način na koji koristi vlastito iskustvo sa sveučilišta – a to jest iskustvo da teorije treba fleksibilno prilagoditi okolnostima ukoliko želiš preživjeti – je urnebesan. “Ništa na svijetu ne traje zauvijek. Prirodni zakoni su provizorni. Taman si se pomirio s jednim pogledom na svijet, on se već raspada i razotkrije kako je samo izuzetak veće paradigme” Pri uporabi metoda nije uvijek sasvim u skladu sa zakonom. Ona je jaka žena, svojeglava, slobodoljubiva, hrabra i nemilosrdna u svojoj želji da spasi svoju obitelj. Istovremeno je istraživačica kojoj vlastita povezanost s familijom i pogotovo s djecom sama prilično ide na živce. Upravo je njezina povećana empatija i njezin efekt razlog zbog kojeg često napušta koordinate fizike i zbog kojeg ulazi u svijet ljudske emocije, onamo gdje “vladaju zakoni interferencije svijesti među ljudima”. Čitatelj ju pri tome rado prati. I više nego to: zapravo ne želi ni izaći iz njezinog svemira.

Ja se ovim tekstom dobrovoljno javljam kao probantica za daljne eksperimentalne studije verifikacije čitateljske naklonosti Høegovim knjigama. Nisam mislila da je moguće, obično mogu granice drugih i njihova prava dobro prihvatiti, ali nakon čitanja ove knjige bih bila u stanju njemačkog prevoditelja (Peter Urban-Halle) odvesti nekamo daleko, na neko tajno mjesto, i tamo ga zadržati toliko dugo dok sve Høegove knjige ne budu prevedene. Ako je ikako moguće i samog bih pisca Høega otela i svaku novo napisanu stranicu osobno nosila u ćeliju prevoditelja. Pri tome bih bila žrtva posebne fizikalne snage zbog koje čitatelj bez pitanja preuzme sva mišljenja književnih likova, pa i njihove metode. To je taj Høegov efekt. Eto, sada vidite šta vam književnost može učiniti.

Peter Høeg: Der Susan-Effekt. Carl Hanser Verlag 2015. 21,90 €

PS: Knjiga je sada izašla na hrvatskom jeziku u izdanju kuće Disput, a prevela ju je Đurđica Žlebačić-Sørensen. Toplo preporučujem!

Peter Høeg: Susanin efekt. Disput 2016. 140 HRK

Dani se obrušavaju bobama tespiha
Naše noći su sjenke što kaskaju

Šarama tepiha. Kad padne mrak i u klikere se
Skupi dan, pod mojim licem njen dlan

Otvrdne ko kamen međaš. I pitam se –
Gdje je raj? Ispod ili iznad jastuka? I ima li bog

Rogove ili rog? I kako on viče: Glogov kolac!
Ili: Glog!

Dva sarajevska dana, putopis (drugi dio)

Opet u onom istom hotelu, u sobi opisanoj u Sarajevskim psima, posljednjem dijelu Roda. Prvi put tu sam, u sobi broj 11, noćio krajem listopada one godine, kada sam posljednji put majku vidio živu. Drugi put, s Anom, kada smo joj 4. prosinca došli na sahranu.

Djevojka s recepcije prepoznala me je, i u kompjutoru provjerila u kojoj sobi sam noćivao, pa se potrudila da opet budem tu. U dobrim se hotelima poštuju navike gostiju. Neka se osjećaju kao da su došli kući, kao da je hotelska soba neki njihov izmješteni životni prostor, dio njihova stana i doma, koji se nekim čudom našao stotinama kilometara dalje. Soba je, kao i većina hotelskih prostorija, hodnici i trpezarija, dekorirana knjigama. Iznad uzglavlja su police, a na njima iste one knjige kao i 2012, i još nekoliko novih. Krležine Polemike, debela knjižurina iz Sabranih djela, u izdanju Oslobođenja, dvije knjige Isaaca Bashevisa Singera, jedna iz njegovih djela što ih je objavila Svjetlost, druga – knjiga za djecu, u izdanju Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Pa jedan Joseph Conrad, i još jedan Pavle Ugrinov. Nove knjige su, redom, na engleskom. Bit će da su ih ostavljali gosti. Na noćnim ormarićima nekakav američki časopis o popularnoj muzici i New Yorker, broj iz 2014. Te godine, kao ni 2015, nisam bio u Sarajevu. Posljednji put prolazili smo kroz grad, pa smo se nakratko zaustavili, sredinom rujna 2013. Putovali smo prema Konavlima. Bili smo obišli stan, nasumce sam uzeo dvije-tri knjige, žena koja je stanovala u prizemlju i koja je čuvala Javorku dok je bolovala, tutnula mi je malenu najlonsku vrećicu s njezinim nakitom…

Idem prema Sebilju, sunčano sunčano predvečerje, jedan od zadnjih kasnoljetnih dana. Zagledam ljude, ne prepoznajem ih, niti oni prepoznaju mene. Gnjevni sredovječni muškarci, malo pred starost, žene u ranim šezdesetim. Jednokratna konfekcija s kineske pijace, sve po sedam maraka. Skupina Kineza sa štapovima na vrh kojih su pribodeni strojčići za fotografiranje čeka da pređe ulicu. Crveno svjetlo na semaforu dugo se ne gasi. Vodič neumorno cvrkuće. Kratke, nerazumljive riječi sipaju po asfaltu kao sol pred zimu. Njihovi pogledi su ukočeni. Kao da im govori o nečemu što se može vidjeti golim okom, nego je na svakome da se u sebe zagleda.

Ispred Sebilja dvije pokrivene djevojke, možda srednjoškolke, ližu sladolede. Odnekud od Kujundžiluka izbija sitan, iskežen muškarac. Dozivaju ga sa ćepenaka, po nadimku, pitaju za koga će sutra glasati. Za mog Alju, odgovara im. Bolan, nema ti više Alje, smiju se. Ima, ima, viče, pa bježi prema Saračima.

Ne idem tim putem, mogao bih nekoga sresti, ispred Begove džamije, na Slatkom ćošetu, u Vase Miskina, nego zaobilaznim sokacima, ispred ćevabdžinica i turističkih kafana, i niz Ulicu JNA. Tamo je već poznatih lica. Spuštam pogled, ljude gledam oko adamovih jabučica, i niže, oko njedara. Mislim, neće me prepoznati, ovako bez brade. A prošle su već i godine.

Ne znam zašto ne želim da me vide. Zapravo znam. Previše je pitanja na koja nema odgovora. Sva, osim jednog, koje sigurno nitko neće postaviti: zašto si došao? Po stvari, sitne predmete, knjige… Ali ljudi nikad ne pitaju zašto si došao, jer je to, valjda, neugodno i nepristojno pitanje. Ili se podrazumijeva da bi trebao dolaziti tu gdje si se rodio i gdje si odrastao. Svašta bi ti se trebalo dogoditi da shvatiš da se to nikako ne bi smjelo podrazumijevati.

Pogledom tražim izlog Preporodove antikvarnice. I pogled mi propada u izlog sa zdravom hranom. Kasnije se sjetim da mi je netko telefonom rekao da te antikvarnice više nema. Bilo je to, možda, prije i dvije godine.

Zainteresirano gledam što je sve nestalo, a što je nastalo. Ukraj Katedrale veliki, svijetli plast, sa znanim, nasmiješenim licem. Spomenik papi Wojtyli. Jedna upečatljiva sarajevska vizura, u očima grada već stotinu dvadeset i koju godinu, u koju su bili upisani grad i njegova gradskost, ali i jedan – katolički – od njegovih identiteta, nestala je jednom malom intervencijom u prostoru. Zahvaljujući njoj Katedrala se naherila, a ono se stepenište pred njezinim kapijama i kvakama, koje je kovao moj pradjed Slovenac, rasulo i stisnulo, kao da ga više i nema. Kao da se i crkva smanjila pred voluminoznom aluminijskom skulpturom, koja bi, možda, nekako i izgledala na nekom adekvatnijem, svakako širem prostoru, posred plaže na Bolu na Braču, na Igmanu ili uz butmirsku pistu, ali ovdje se prikazala onakvom kakvom je njezini naručitelji, da umiju gledati, svakako ne bi rado vidjeli. Ugojena i suvišna, sugerira višak potrošenog materijala, golemu količinu sekundarnih sirovina, tjelesnost, raspustnost i materijalizam. Njome je jedna od rijetkih prostranih površina, gotovo slutnja trga, u ovome tijesnom, brdima stisnutom gradu, što ga je Juraj Neidhardt nastojao raširiti i proširiti, izgubila svoj smisao. Kao da je netko poželio da svoju garsonijeru ukrasi koncertnim klavirom. A stube pred Katedralom, na kojima se sjedilo i živjelo, i koje su sugerirale široke kapije hrama Božjeg, što svakoga zovu i pred svima se otvaraju, izgubile su se i zatisnule pred Wojtylom, bivšim papom i najnovijim rimskim svecem. Kao da stoji tu da ispita tko smije, a tko ne smije, u crkvu i u Carstvo nebesko.

Ovo je mjesto mala, simbolička intervencija hrvatsko-katoličke mikrozajednice, tog preostatka jednoga od tri-četiri sarajevska i bosanska naroda, u grandioznom bošnjačko-muslimanskom zahvatu u sarajevske vizure. Ono što je veliki narod učinio s Neidhardtovim Marijin dvorom, sagradivši tamo sve one goleme staklene šoping-dvore, začepivši izlaz i pogled iz staroga Sarajeva, tako da bi, možda, trebalo razmisliti o kopanju još jednog tunela spasa, to je narodčić velečasnog Vinka Puljića učinio s tim malenim prostorom ispred Katedrale. I naravno da ih nitko nije mogao, a ni smio, zaustaviti. Ni jedne, ni druge. Onim velikima pripada Sarajevo, i nisu dužni ni sa kim da ga dijele, a ponajmanje s nekakvim urbanistima, dok onim malim pripada sarajevska katedrala i njezina vizura.

Pokušajmo zamisliti što bi se zbilo da je nekome na um palo da kaže kako tu nije mjesto monumentu Ivana Pavla Drugog i kako vizura Katedrale, kao i prostor oko nje, pripadaju svima, a ne samo katolicima. Naravno, najviše pripadaju onima koji znaju gledati i umiju mjeriti, a takvih se, valjda, nađe oko Arhitektonskog fakulteta. Nastala bi ista dreka i vika kakva bi se čula da je netko moćan – State Department, Šesta flota, tko li već…- naumio zaustaviti izgradnju marijindvorskih čudovišta. Bio bi to udar u samo srce nacionalnog i vjerskog bića.

Pa kao što globalnim čuvarima ljepote nije ni na kraj pameti da elitu velikih zaustavljaju u njihovoj raboti, tako ni lokalnim čuvarima te iste ili neke druge ljepote ne pada na pamet da zaustavljaju elitu malih. Jednima, dakle, ružne marijindvorske zgradurine, drugima papa Wojtila na ulazu u Katedralu, sav golem i prerastao, kakav za života, a ni u smrti, nikad nije bio.

I onda znam da se u taj svijet ne bih mogao, nikad i nikako, udjenuti. Većinac u njemu nisam, ne daj Bože da bih to htio biti, pa da progovorim o marijindvorskom neimarluku, a nekako više nisam ni manjinac – ako sam to ikada u Sarajevu i bio – pa da udarim po duraluminiju i srodnim legurama, što mi nagrđuju prađedov bravarluk. Ako u Sarajevu nisi ni jedno, ni drugo, a usput rečeno – nisi ni ostali, nisi Sejdić a nisi ni Finci, onda te ne može ni biti nego, uvrh glave, dva dana.

Naravno, novogradnje i monumenti samo su metafora. Posvuda ovdje, i u svemu, niče nešto sa čime se ne mogu sravniti ni usporediti. Iz kulisa moga svijeta, koje nastanjuju moji duhovi, niče novi svijet koji je, da se tako izrazim, protiv mene. (A čujem već glas koji me po tisućiti put pita, i ja mu još uvijek jednako ljubazno odgovaram: je li tvoje ono gdje živiš i u čemu živiš, i u čemu si sada već proveo najveći komad svoga života, veći po trajanju od onoga sarajevskog, je li to, reci nam još jednom, tvoje? Ne, nije moje, i manje je u tome moga nego u marindvorskim grdosijama i grdobama, i u aluminijskom Wojtyli. Ali ondje je tuđina, a za svaku tuđinu vladaju drugi kriteriji nego za ono što se ikad smatralo svojim. Leglom ili zavičajem, kada bi se riječ zavičaj mogla osloboditi sentimentalnog tereta, što po njoj plovi kao oni arhipelazi masti po teškoj govedskoj juhi. Koju, uostalom, mrzim…) U tom ovdje nastajućem svijetu teško bih mogao biti, čak i kada bih to poželio. Ne bih u njemu mogao dulje boraviti ni ako bi mi od toga ovisio život. U grad u kojem sam rođen ne bih više mogao doći ni kao izbjeglica. Kada bi usred neke velike, teško zamislive nesreće kolone nevoljnika pošle iz Hrvatske prema Bosni i Sarajevu, i kada bi se po haustorima i školskim dvoranama moga grada naseljavali bivši Zagrepčani, Splićani i Dubrovčani, za mene tu, osjećam, ne bi bilo mjesta. Po istoj logici po kojoj mjesta za mene nema ni tamo gdje živim, i gdje me podnose samo zato što su takva pravila neke šire i veće igre. Iz zagrebačke je perspektive problem to što nisam tamo rođen, a kažu da im pljujem u tanjur. Iz sarajevske perspektive isti je takav problem, samo malo drukčije definiran: tu sam rođen, i to me diskvalificira u odnosu na one koji tu rođeni nisu, a istoga su, hrvatskoga i katoličkog podrijetla. Na njima se vježba tradicionalno bosansko-muslimansko gostoprimstvo. A ja, eto, iz razloga upisanih u matične knjige, ne mogu biti objekt takvog gostoprimstva. Niti mogu biti dio one duraluminijske manjine, koja bi jedva dočekala da me zarad svih mojih starih i novih grijeha ekskludira iz svoga kruga i sa svoga katedralnog stepeništa.

O svemu ovom mislim, i sve me to mori dok u subotnji predizborni akšam prolazim sarajevskim ulicama, hrabreći se postepeno i zalazeći već i u Titovu i Vase Miskina. A onda me na Baščaršiji spopada nepoznata gospođa, govori mi da je za nju ovo veliki dan, i da je jutros nabavila neku moju knjigu. Predstavlja se, izgovara srpsko ime i prezime, a onda unezgođena trči dalje. Nije ni primijetila da nemam bradu. Ni da sam posijedio. Po svemu izgledam drukčije nego što sam izgledao kada sam zadnji put bio tu. Na televizijama se ne pojavljujem – osim, ponekad, u Srbiji i u Crnoj Gori – u novinama mi izlaze samo stare slike, one s bradom, a u zadnjih četiri-pet godina, od one velike afere s Dražom Mihailovićem, koju su pokrenuli hrvatski ljevičari, a spremno im ruke dala sarajevska multi-kulti čaršija, na čelu s nekim mojim bivšim znancima, nešto sam i izgubio volju da ljudima budem vidljiv.

Bit će da je problem u fizionomiji. Ima ljudi koji izgledaju tako da im je dovoljno da zalijepe lažni brk ili da nataknu očale bez dioptrije, i već ih ni rođena majka ne bi prepoznala. A, opet, ima takvih kojima ne bi pomogao ni tim holivudskih filmskih maskera i zagrebačkih plastičnih kirurga. Ovi drugi se, recimo, nikad ne bi mogli otisnuti u uhode i špijune… Geni, dragi Bog ili gospodin Slučaj, mene su svrstali u drugu grupu. Što mi onda stvara probleme, jer je takva, prepoznatljiva, fizička pojava u suprotnosti s naravi koja iza nje stoji. Volio bih da mogu sa strane stajati, ili prolaziti, i gledati ljude, a da me oni ne primjećuju.

Jedan od mojih ranih, a donekle i tipičnih snova, san je o nevidljivosti. Okolo idem, sve vidim, a mene ne vidi nitko. Jednom sam, prije tridesetak godina, spavao u hotelu Dubrovnik, u Zagrebu, na onoj strani prema Gajevoj ulici. Umjesto zida pokraj postelje bila je staklena stijena, s pogledom na ljude koji žure s jednog na drugi kraj ulice, jednim od najprometnijih pješačkih pravaca u gradu. Tri sam se jutra budio s tim fantastičnim prizorom pred očima. Moje kasnije doseljenje u Zagreb, ili činjenica da sam u tom gradu i ostao, nakon što sam se u ljeto 1993. u njemu zatekao, bili su vezani za takve sitnice. Možda me ni tamo ne bi bilo, e da nije bilo pogleda iz te hotelske sobe. Bilo je to vrijeme kada sam dobio Nagradu Goran za mlade pjesnike. Zima je bila pri kraju, a Zagreb je bio neuhvatljivo lijep, i nisam ga se mogao nagledati. Slike koje su mi se tad utisnule u sjećanje već dvadeset i tri godine pokušavam usporediti sa slikama Zagreba u kojem živim. Ali uzaludno je. Eto, i to je priča o dobroj arhitekturi: da nije bilo Nikole Filipovića – tako se zove arhitekt koji je projektirao novi dio hotela, pa je zaslužan za pogled iz moje hotelske sobe – Zagreb se, možda, nikada ne bi preda mnom rastvorio, i ne bih morao u Zagrebu ostajati. Da nije bilo Jurja Neidhardta, ne bi bilo ni Sarajeva u kojem sam se rodio. Ovaj bi grad već tada bio drukčiji, a samim tim bih i sam, ako bih se u njemu rodio, bio drugi i drukčiji čovjek. Arhitekt i urbanist treći je roditelj svakoga gradskog djeteta. Onog koje je svjesno u što gleda, ali i onog koje nikada na to ne pomisli. U mojim očima i mom čelu, i iza onog što je iza tog čela, geni su Jurja Neidhardta.

Stojim na uglu Titove i Kulovićeve, na onom najkraćem pješačkom prelazu na svijetu. Mogao bih ga preskočiti u dva i pol koraka, ne nailaze auti, ali čekam zeleno i nastojim ne pogledavati uz Dalmatinsku. Tek sutra ćemo na Sepetarevac. Tako sam odlučio još prekjučer, u Zagrebu, i rekao joj dok smo sjedili pri jutarnjoj kavi (u mom slučaju: zelenom čaju). Ona je, naravno, pristala. Pomirena s užasima predstojećeg putovanja i mog karaktera. Kada se jako uplašim – a plaši me ovo putovanje; strah je, uza sve drugo, osnovna stvar u priči – bivam nepodnošljiv. I onda imam stotinu objašnjenja, od kojih nijedno nije pravo. Kao što ni u ovom putopisu koješta nije tako kako piše. Strah od Sarajeva, prijatelju, to je ono osnovno. Od Sarajeva i od one puste izbe na vrh Sepetarevca kojoj valja poći. Kao da sam krenuo da provjetrim grobove i porazmjestim mile mi kosti.

Još jedna nova kuća: na mjestu bivšeg Olomana, i prolaza prema Sutjeska filmu (je li to bio Sutjeska film, ili neko drugo filmsko poduzeće?), veliki stakleni pravokutnik, izlog caffea, gdje usred mesinganog dekora sjedi neki ušminkan svijet. Ili mi se samo u prolazu učini da je ušminkan? Prvi dojam je najvažniji čak i ako je netačan: dakle, crni, mesingani pravokutnik, sav u staklu, pun sjedećih šminkera. Caffeu sam, naravno, odmah zaboravio ime, jer mi je teško upamtiti bilo koje ime namjesto Olomana. Nove zgrade u odnosu na stare funkcioniraju poput palimpsesta. Naročito u iskustvima povremenih povratnika u grad, onih koji imaju neko prethodno, vrlo bogato iskustvo, a o novome mjestu ne znaju ništa, nisu se na njega navikli. Pa onda ispod ovoga crnog pravokutnika, koji u stvarnosti, možda, i nije crn i nije pravokutnik, vide prizemlje jedne austrijske višekatnice, i u prizemlju izlog Olomana, duž izloga visoke barske stolice i uska drvena platforma, da se na nju naslone laktovi, odlože kave i sokovi. Kroz to su staklo ulični svijet zagledali ljudi generacijski, statusno i kulturno-identitetski vrlo različiti, od starmalih đaka Prve gimnazije – tih postmodernih mladobosanaca – i njihovih žuđenih prijateljica koje im nikada neće postati djevojke, do profesora Filozofskog fakulteta, glumaca i Gorana Bregovića, lično. Ta malena i uska caffe-slastičarna, u čiju je legendu i narativ kao jedan od osnovnih pokretača ušlo to što se u Olomanu nije smjelo pušiti, ostala je važna u povijesti onoga grada što je bila jedinstveno mjesto miješanja generacija i staleža. Drugo takvo mjesto ne postoji.

I sada se pred mojim očima, u nekom sinhronicitetu, u istom prostoru, a u različitim vremenskim tokovima, razvijaju i egzistiraju dva toposa: Oloman iz osamdeset i neke, u čijem izlogu vidim i sebe, nesigurnog, ošišanog na milimetar, ozbiljnog, i ovaj crni pravokutnik s jeseni 2016, u kojemu sjede neki novi, drukčiji ljudi.

To me u Sarajevu, ili u mom doživljaju Sarajeva, najviše iznenađuje. Nikad više duhova i aveti na jednome mjestu. A sve to usred jednoga vrlo živog i dinamičnog svijeta koji se u međuvremenu, u posljednjih četiri-pet godina otkako Sarajevo ne gledam onim očima, izgradilo, razvilo i obogatilo. (A sirotinja se, kako to biva, samo umnožila.) Pejzaži koji su izgubili na ljepoti i skladu najednom su postali silno skupi. Kao da se jedna postradala kasaba sa zapadnih granica Osmanskoga i Titinog carstva, u kojoj sam se jednom davno rodio, u međuvremenu kalemila Las Vegasom i Abu Dabijem.

I onda usred toga sjaja i bogatstva marijindvorskog, na džinovskim displejima vidim sjene jučerašnjeg svijeta.

I. Bog se sprda sa siromahom

To je bilo – priča Tomo Klarin – odma posli rata. Bija u nas Ive Maškarin. Ribar. Oću reć siromaj. Jema je sebe, ženu, brodić ča se gajeta zove, i troje dice – dvi ćeri i sina. Cili vik mu na moru proša, život mu na vodi osta, a nije se zna kupat. Bija je suv ka bakalar, uvik je gleda prida se ka da je što izgubija, pa to traži. Bija je od maloga zbora, a i ča bi, isusati, jema jedan siromaj rijet ikome?

Jedno popodne, on i žena mu Ane upute se u Kornate da vuku malu tratu, to je mriža, sto i pedeset metar dugačka, a veže se jednin krajen za rivu. Bacili mrižu ka’ se smračilo, vukli, ma zalud, nima ni ljoge.

Oko pola noći tili se doma vrnit, ma kako će, suncati, natrag prazni, a u kući jemadu dvi-tri šake brašna od framentuna za učinit malo skroba. Oko pola noći naiđu na gavune, to je ka mala srdela, krljušti jema ka šaran, slatka ka med. Naiđu na gavune u uvalici Potkurba. Je, tako se zove.

Jema u nas priča: Austrijanci, ka’ su zavladali ovin krajen, došli da pitaju kako nan se koji otok zove, to im tribalo zar za nacrtat vojne karte, vrag će im znat. I pitali: kako zovete oni otok? A judi se uzeli sprdat: ono je, velidu, Babina guzica. A oni drugi? Velika kurba. A oni treći? Potkurba.  Austrijanci sve to lipo zapisali i ostalo tako do danas. A ko će znat je li to istina? 

I ulove u toj uvalici tries-četres kila gavuna. Bacili mrižu još dvaput. I uvate još dvisto, dvisto pedeset kila. A u te dni bija niki post, bilo uoči Božića, katolički oli pravoslavni, ne znan, ama se riba puno kupovala. Obradovali se: bit će šolada.

Ma ka’ je tribalo iti doma, digne se strašna bura. Usidre se na otoku Smokvica, jema tu uvala šta se ka bičva uvlači u otok, ostanu tu dva dni, preko nji’ bila bura, a štitija i’ kraj. Je, kopno u nas zovu kraj, ima u nas poslovica: fali more, drž se kraja. Tu su jemali ribu za iće i vodu za piće: uz rivu otoka bunari su s bočaton vodon. Tako se zove ka’ se miša živa voda i slana. Bila zima, oko nule, to je za ribu najpogodnije, pa su dva dni tu stojali a ribi ništa: nije se ukvarila.  

Ka’ se bura završila, iskoristili par sati i burdižali  na jidra, bidna i nikaka, kaka će i bit siromaška jidra. Burdižanje to je ka’ brodicon ideš cike-cake, cike-cake i šes puta veću površinu preploviš no ka’ ideš nako.

Dojdu u uvalu Murtar, niki je zovu Sveti Nikola, a mi ovdi kažemo Solana. Jerbo se tu riba soli. Pristanu u tu uvalu, pa doma piške. Dojdu oko ponoći: njina dica i ostala fameja ožalili i oplakali Iva i ženu mu, pa zamišali malo skroba da jidu.

Presvuku se tu, uzmu skroba, pa opet razapnu jidra da stignu u Šibenik u cik zore i što boje ribu prodadu. U dvi ure krenuli za Šibenik, sve cike-cake, cike-cake, e bura zimi uzme po sedan-osan dana, ama se diže i pada. Je, jača i slabi. Ti dvanes milja do Šibenika plovili su četiri debele ure. 

Dojdu u peškariju, pijacu od ribe, ma ribe nima, a boga ti, kako će bit ka’ je dva dana bila bura, nikor nije na more izlazija, a riba za post uvik skupja no u obično vrime. Ive je jedini, znači, ima ribu i proda je po zlato. Bija je siromaj, kakor je naprid rečeno, pa nek jednon i njega Bog vidi, nek i on lipo zaradi, pravo je, jeltako? Ma od ti’ šolada nisu se ni najili.

Ajmo se sa’ naist, jemamo šolde, veli žena. Jemamo vitar, veli Ive. Da kupimo kruva i jednu pivu pa da gremo doma. Inbarkali se u gajetu, izili veknu kruva i zalili pivon, pa protiv vitra, sve cike-cake, natrag doma. 

Ka’ su bili na pola puta, kod Vodica, to se Prvič zove, di su vrata meju dva otoka, veli Ive: “Nika’ nismo voliko para uvatili, an?“ A u ženi, velidu stari,  uvik po jedan vrag sidi i uvik je gotov mišat se u jucke posle.

Veli mu žena: “Da vidimo koliko i’ jema?“ Tila se, bidna, obradovat odma’ – nije mogla strpit se doma da dojdu. “Sa’ ću i’ ja pribrojit“, veli Ive. U Šibeniku je brzo proda ribu, pa nije ima vrimena brojit, a nije prid sviton ni smija brojit pineze. Ele, oni vrag iz žene nije ga puštija dojti doma pa tamo brojit pineze.

Izvadija Ive pare, bilo mirno, bija mali, mali burin, broji Ive novce, ruke su mu drćale, od sriće, od studeni, od umora, odjednon naiša reful od bure. Je, udarac od bure. Iznenadija ga fortunal, istrgne vitar Ivi šolde iz ruke i ponese sve do elera, a bura otira gajetu naprid, ne moreš lako skalat jidra: ka’ je gajeta stala, bija je milju daleko od onega mista  di mu je vitar novce istrga.

Kad se vratija onamo di su mu šoldi iz ruke utekli, pogleda je u more: jedan dil šolada potonija, ma se lipo vide kroz vodu, a drugoga dila nima. Šta će, bidan? Da skače u vodu? Ma kako će, milogati boga, skakat ka’ je siječanj? A nije se zna ni kupat. Ovamo-onamo, nije moga te šolde zakučit, a bura opet diže se, te oni krenu doma da glavon ne plate pineze.

I taman ka’ je tija ulist u kuću, dojde mu ideja: pare je mogla ona kurba od bure bacit na Tijat i na Logorun. Nije se ni odmorija: presvuka se, stavija jidra, bidna i čemerna, pa krene kako bi moga stić do zore na otoke. Dojde na Logorun i na Tijat, tražija cili dan, gornju stranu otoka pretražija, al šoldi nima. Ni ljoge. Potonilo sve.

Šta će, vrne se doma opet, a onda mu došla druga ideja: ka’ je oni novac uša u vodu, morebit je otiša na drugu stranu. Pensa je da je pineze moga na drugu stranu odnit kurenat. Morska struja. Opet turi jidra, pa cike-cake, cike-cake, dojde na drugu rivu, suprotnu, na Srimu. Ma oćeš vidit šolde! Ni elera.   

Šes dni je ovo trajalo, ovi ludi posa. Prvi dan vata ribu. Drugi i treći, bura ga držala na Smokvici. Četvrti, prodava ribu u Šibeniku. Peti i šesti, tražija novce po otocima. Na kraju bilo ništa.  Triba me ustrilit ka pasa, vika je. Utopija se ja, dabogda, i tilo mi se ne našlo, vika je. I još je ništo besidija, ma se zaboravilo. Davno je bilo. Tako van je to. Bog se sprda sa cilin sviton a di neće sa siromajon.

II. Pas   

1. Priču o šoldima koje je odnijelo more, u kojoj kao da je roman Starac i more na tri stranice sažet i ispričan na dalmatinsku, čuo sam na ostrvu Murter kod Šibenika, gdje sam ljetovao 1990. godine. Nisam je imao  na čemu snimiti, niti sam je zapisao, jer ni sekunde nisam htio biti književnik, kako da ne bih sebi pokvario u mom životu najljepše ljetovanje sa bratom od tetke Vukmanom Čovićem, njegovom ženom Milenom, Gordanom i Ivanom. Bude to pred kijamet: odškrinu se vrata raja koji tren prije nego što se stane prolamati džehenemska vatra. Riječi Ivanine, koja je tada imala oko pet godina, najljepše su od svega što pamtim sa tog ljetovanja: “Onaj Itijalac i Franciza”.

Vukmana, Milene i Gordane više nema, Ivana je u Zagrebu, a ja sam sijeda prikaza u praznom stanu od sto pet kvadrata, koji smo, kreditima i svojim parama, nas dvoje  pravili za troje. Tako je i Darinka, posljednjih deset godina života, u našoj sedmosobnoj porodičnoj kući u Rakonjama, vijala sama ko vuk na kijametu i zvala je pusnicom.

Dvadesetak dana nakon povratka u Sarajevo, priča mi se vratila i nije htjela da iz glave iseli dok nisam sjeo provjeriti koliko sam dalmatinskoga govora usvojio iz knjiga, sa filmova, televizijskih serija i na ljetovanjima? Bio sam srećan, da ne kažem blažen, kad je dijalekat pristao da sluša moje pero, makar i na tri stranice, jer Matoš kaže da je dijalekat teže naučiti nego strani jezik.

I ne znam koji mi je vrag šapnuo da priču pokažem Rajku Nogi. Zapravo znam. Bijah odavno prestao da mu pokazujem ono što pišem, više nije važno zbog čega, ali ovaj put sam rekao sebi: ako moram čitati sve što Nogo napiše, nek i on pročita štogod moje.

Nisam znao da je Nogo u te dane, kao redovni posjetilac Ćosićeve vučje jame, postao Srbin sa dušom do Kavlovca. Nakon čitanja moje priče sa Murtera, moje koliko i sa Murtera, Nogo je uz prezir kazao: „Ako nastaviš ovako, postaćeš veliki hrvatski pisac“. A njegov prezir bi oborio brozanoga kralja Nikolu sa konja.

Isti čas me napustiše sva drugarska osjećanja. Bio je to osmijeh koji je pratio, kao Karadžića njegova supruga Ljilja na prijemima, Nogina izlaganja o protivnicima Šrbije i Šrpštva. Osupnula ga je moja nesposobnost da se gnušam nad Hrvatima u dane kad se, po općesrpskom uvjerenju, bjehu naoštrili da “ponove genocid nad Srbima u Hrvatskoj”, mada je Sloba raspolagao četvrtom po snazi vojskom u Evropi. Nogo je zatim prešao na opis “nove ustaške države“ koju pravi Tuđman, opis nadahnut i vrlo podroban kao da su NDH pravili u Noginu dvorištu.

“Pas”, pomislio sam. “Svaki dan sve je više pas.”

Dok se kušam prisjetiti ondašnjega Noge, osjećam da su moje riječi prilično promašene, stoga ću posegnuti za stihovima u nadi da će slika, rime i ritam nagovijestiti ono do čega prozni govor teško može da dopre:

Često bi se, za nedavnih usova,
U faci tog bogomoljca što na krv huška
Obrela preda mnom Isusova
Njuška.

Znam da se, u pretvaranju Spasiteljevog lica u njušku, Hrvatine odavno takmiče sa Srbendama, ali i mene treba razumjeti: često sam govorio da sam Hrvatima oženjen, da sa njima imam dete, a šta su meni Srbi? Nisu mi zar na Božić rikali pa da ih štedim?

U to doba nisam vjerovao u rat, mada je gotovljen pred našim očima. Uoči smaka, bili smo gomila blavora, stoga su mi smiješni insani iz kojih govori naknadna pamet, zato su u vlas znali šta će se dogoditi.

Znali su, znao je zapravo njihov strah, oni koji su zavakta pobjegli vanka, a ovi što su ostali namrtvo su zaboravili da smo sprva listom vjerovali u Armijom armirano jedinstvo, a zatim da istorija mora zaobići Sarajevo jer tu nema šta tražiti, ne može, koliko god bila Istorija, zahtijevati da haustor ratuje protiv haustora. A kad je rat krenuo, naš unutrašnji osjećaj, koji nas nikad nije prevario, pouzdano nam je govorio da “ovo neće dugo”.

A da nam je nadati se velikom zlu mogli smo zaključiti, ali smo izbjegavali zaključke, po mnogim biljezima i evo jedan: ljude je počelo stoput jače da vezuje ono što sad skupa mrze nego ono što su juče skupa voljeli. Javilo se novo bratstvo i jedinstvo u mržnji, ljude je prestalo da spaja najbolje, a počelo da ih sjedinjuje ono u njima najgore, jer u ljudskom svijetu je zlo, znamo, jače tutkalo nego dobro. Čudilo me kako se Nogo nikad nije oćutio uprljan tim bratstvom sa nitkovima, jer još nisam znao da mu je sasvim dovoljno to što su Srbi.

I ja sam bio slijepac, ali si bar mogu čestitati što ideologija nije u meni proradila, čak mi Srbi nisu mogli sipati benđeluk u piće, jer ne pijem. A nije proradila jer u cijeloj toj priči nisam nalazio ništa dovoljno veliko zbog čega vrijedi pljunuti na sina Darinke Simeunove koja je u mom djetinjstvu, kad nas lema, stoput rekla: “Bićete ljudi ili ću ve u crnu zemlju ućerat!“ Valjda se ponajprije stoga nisam utopio u gomili koja, veli Odn, ”ne odbacuje nikog: priključenje gomili jedina je stvar koju svi ljudi mogu učiniti.”

Kad su Srbi prešli sa riječi na granate, Nogo je postao jedan od najvećih propovjednika srpskog bratstva i jedinstva u mržnji, ali, u doba kad sam pisao priču sa Murtera nisam vjerovao u rat, pa mi je bio smiješan taj nakurčeni nacionalni radnik koji je riječ “Srbin“ sve češće koristio kao superlativ od imenice čovjek. U njegovim očima Sorabi su se sve više pretvarali u narod koji je Bog stvorio s namjerom da bar nečim ukrasi ovaj svijet koji je pravio sjutradan iza pijanke.

Da sam imao trun mozga, sjetio bih se da je Hitler sprva bio smiješan svijetu, no i da sam se sjetio, koga je to istorija opametila? Istorija služi za to da u dane kad bi nas mogla nečem naučiti, bude prenebregnuta, što joj omogućuje da se ponavlja, mada se to krije, dodao bi Lalić. Istorija je papiga stara milenijama kojoj zlo dođe kao eliksir besmrtnosti.

P.S.

Ovo  je odlomak drugog poglavlja iz moje neobjavljene knjige  Srbisimus. Brojni rukopisi, koji mi deset, pa  i dvanaest godina leže u kompjuteru, s protekom vremena postaju sve bolji: često se sjetim mnogih sitnica sa kojim ne znam šta ću, a ne da  mi se zapisivati ih nako, jer ko zna hoću li dočekati sutrašnji dan, pa uđem  jedan od  fajlova, i začas im nađem mjesto, čak mi se nekad čini  da je ova stranica  čekala baš ovu dopunu da bude potpuna.

I kad sam ovaj odlomak spremao za Ajfelov most,  sami od sebe su mi, ko zna okle, dolazili detalji, a ponajbolji je rečenica o Noginu  preziru koji bi oborio bronzanog kralja Nikolu sa konja.

Uporno ustrajući na odražavanju kontradikcija kao jedinom načinu da se održi na liniji dosljednosti samome sebi, Bob Dylan je tokom svoje karijere duge sad već skoro šest desetljeća neizbježno opetovano bivao izložen osporavanjima svake zamislive – pa i poneke nezamislive – vrste. Nobelova nagrada za književnost tek je zadnji u nizu njegovih poteza o kojima publika ne zna što bi mislila. Valja, međutim, pritom uočiti kako je presudno da nešto misliti mora. To što ga uopće nije povukao on sam samo potvrđuje u kojoj se mjeri njegovo djelo približilo središnjem mjestu u modernoj kulturi. Vjerojatno u prvom redu stoga što je premisa kako je sama modernost kulture određena, dakako, upravo odsustvom bilo kakvog postojanog središta jedini uvid koji bi se s kakvom-takvom izvjesnošću mogao pronaći u čitavom Dylanovu radu. Među potencijalnim dobitnicima, odlukom Nobelova komiteta sigurno nije bio iznenađen Don DeLillo, koji mu je romanom Great Jones Street (1973) – inače, možda i jedinim suvislim književnim djelom koje izravno tematizira rock’n’roll – odavno priznao baš tu odliku.

Na pitanje pak je li Nobelova nagrada za književnost nepobitan dokaz literarne vrijednosti odgovor — kao i na svako drugo, uostalom — glasi: ovisi koga pitate. T.S. Eliotu, na primjer, nije pomogla da bude priznat kao pjesnik na sveučilištu Oxford sve dok su ondje u književnim stvarima arbitrirali J.R.R. Tolkien i C.S. Lewis, mada je na Cambridgeu taj status stekao već koje desetljeće ranije. Po tom su se pitanju, štoviše, čak i naši poslovično zabačeni krajevi već nalazili u svijetu moderne pismenosti, onkraj granica Međuzemlja i Narnije. Brzopleto bi pritom bilo zaključiti kako do takvih i sličnih osporavanja dolazi uslijed nedostatka bilo takozvanoga povijesnog odmaka, bilo stihotvornog umijeća. Matthew Arnold je, recimo, 1880. ustvrdio kako Pope i Dryden (koji su tada bili mrtvi već skoro stoljeće i pol, odnosno dva), premda su nedvojbeno pisali stihove te bili, “u stanovitom smislu, i majstori umijeća versifikacije,” nisu nikakvi klasici engleske poezije, nego klasici engleske proze. Naime, ključna je odlika poezije (ili općenitije, književnosti) da svoje čitatelje neprestano iznova tjera da rješavaju trajno nerješiv problem je li to što čitaju vrijedno — ne po svom intelektualnom, moralnom, emotivnom ili ideološkom sadržaju, nego upravo kao poezija. U tom pogledu — po sposobnosti opetovanog izumijevanja odgovora na pitanje što bi u stvari trebalo da razumijemo pod poezijom ili literaturom — gotovo da i nije bilo moguće odabrati prikladnijeg dobitnika od Dylana.

Budući da je konstitutivna odlika moderne umjetnosti da trajno osporava sva nastojanja da bude protumačena time što iznevjerava sve modele kategorizacije — a ne, dakle, tek one koji su na snazi u trenutku njezine inicijalne recepcije — ne čudi kako kolektivni imaginarij (što ga se s misaone lijenosti rado uzima za mjerilo svih vrijednosti) jednakom upornošću svako umjetničko djelo nastoji svesti na prihvaćene interpretativne kategorije prevodeći ga u suvremeno protumačiva određenja. Ukoliko sumnjate da je Dylan iole svjestan te problematike, ili da mu je do nje imalo stalo, poslušajte, recimo, malo pažljivije pjesmu “All I Really Want to Do,” koja predstavlja tek najpristupačniji nepobitan dokaz kako je za Dylana temeljna nesvodljivost značenja jedino temeljno nesvodljivo značenje. Treba li podsjetiti kako nipošto nije samorazumljivo da se bude u stanju provesti najmanje pola stoljeća u nesmiljenom fokusu medijske pažnje a istodobno ostati posve ne(s)poznat? A kako stvari stoje s ovisnošću književne vrijednosti o bilo kojoj neknjiževnoj osobini — pa tako i svom pojavnom obliku — davno je stihovanim aforizmom izrekao gore spomenuti Alexander Pope:

U pravu Vi ste, nije šala
da svaki pjesnik je budala;
al sami istine ste vjesnik –
budala svaka nije pjesnik.

Ovogodišnjom bi odlukom Nobelova komiteta bez ikakve sumnje bio zadovoljan Allen Ginsberg, koji je svojevremeno ustvrdio kako je Dylan svojim jednoznačno neodredivim djelom prije svega dao potvrdan odgovor na pitanje koje je sam sebi njime postavio, naime: “može li se na džuboksu stvoriti velika umjetnost [if great art can be done on a jukebox].” Ezra Pound, kojem je Ginsberg jednom prigodom puštao Dylanove ploče, tvrdio je već davno ranije kako je sva istinska poezija konstitutivno neodvojiva od glazbe, te da je krajnji cilj njegovih raznorodnih prozodijskih inovacija, pa i neumornih kritičko—didaktičkih nastojanja u tom smislu, bila obnova izgubljenog “umijeća pisanja za pjevanje.” Tkogod smatra kako je to što Dylan svoje stihove prvo pjeva a tek onda štampa argument kojim se neopozivo pobija njihova pjesnička vrijednost, naprosto je beznadno neobaviješten o elementarnim činjenicama, kao što je, na primjer, razlog zašto se lirika tako zove (napomenimo za svaki slučaj da je to zato jer je riječ o literarnom obliku koji se izvorno izvodio uz pratnju lire). Da je taj nesporazum poprilično raširen, upozorio je prije par godina i Hans-Magnus Enzesberger — ne slučajno, između mnogo toga ostalog, i prevoditelj Dylana — kad je povodom lamentacija o slabom interesu za poeziju među mlađim naraštajima istaknuo kako i sami pjesnici uglavnom odveć usko određuju pjesničku vještinu: “Svako dijete zna dvjesto pop pjesama napamet — a to nije proza.”

Ne bi Dylan, doduše, bio književno nezapažen ni kao prozni autor, čemu je nesporan dokaz nadrealistički fragmentarna romaneskna proza Tarantula (1966), u kojoj, unutar nominalno epistolarnog okvira, radikalizira postupke asocijativnog strukturiranja i apsurdističke igre riječima, što rječito pokazuje sljedeći karakterističan odlomak, u kojem “u međuvremenu umire & na njegovo mjesto dolazi povremeno,” pri čemu se ravnopravno javljaju Poe (nesumnjivo Edgar Allan) i Aretha (svakako Franklin), kao i stanoviti princ Hamlet:

“tražim — tražim neku vrstu značenja!” kaže Vrč—Gospa, odbjegli vukodlak — nosi ona kacigu od kroma & provela je proteklih deset mjeseci proučavajući Jugoslaviju — ima ugrađen džuboks na svom motociklu “um ti je skučen — ograničen je — kakva tebi to vrsta smisla treba?” kaže princ

Na posve drugačiji način, ali svejednako iznevjeravajući žanrovska očekivanja i nedvojbena značenja, superiorno vladanje svim aspektima verbalnog izraza i diskurzivnih razina demonstrira Dylan i u svom literarnom autoportretu pod flagrantno neprimjerenim naslovom Chronicles, Volume One (2004), navodno autobiografskom djelu iz kojega se takoreći ništa ne može pouzdano saznati o životu i nazorima autora, ali se zato može mnogo toga doznati o njegovu odnosu spram umjetnosti, a napose književnosti, kao na primjer kad opisuje dubok dojam što su ga je na njega ranih šezdesetih ostavile izvedbe drame Balkon Jeana Geneta i muzičke revije Brecht on Brecht ili kad piše da je T.S. Eliota itekako vrijedilo čitati.

Što se najmanje očitog od ta tri momenta utjecaja tiče, vrijedi podsjetiti kako će Alain Badiou 2013. napisati da u rečenoj drami Genet “radi s odnosom između slika i neizvjesnosti, upravo nevidljivosti, sadašnjosti” i to tako što “suprotstavlja vladavinu slika i zbilju pobune,” pri čemu je ključno da se vladajući poredak predstavlja “kao poredak slika, što će reći bordel” jer je bordel “egzemplarna figura nečega što je rigidno uređeno,” ali istodobno “potpuno u vlasti imaginarnog.” A da, kad se radi o Dylanu, ništa nije napisano slučajno, dokaz je pjesma na omotu albuma The Times They Are A-Changin’ (1964), u kojoj se Brecht pojavljuje u pomno odabranom društvu Françoisa Villona, pri čemu ih neobavezno povezuje glagol “odjekivati.” Naime, upravo se povodom optužbi za plagiranje Villona Hannah Arendt osjetila pozvanom da stane u obranu Brechta i pojasni kako je njegov postupak, uslijed poetičke srodnosti, nešto čemu se Villon nipošto ne bi protivio. Upravo kao što se stanoviti dr. Junichi Saga, autor romana Confessions of a Yakuza, objavljenog 1991. nimalo nije usprotivio — bio je, naprotiv, polaskan — kad je Dylan deset godina kasnije posegnuo za nekim njegovim rečenicama na svom albumu, “Love and Theft,” koji inače već i svoj naslov (na što ukazuju navodnici) preuzima od knjige na temu o kojoj Dylan mnogo zna — povratne sprege mimeze i mimikrije — Love and Theft: Blackface Minstrelsy and the American Working Class (1993) Erica Lotta. Optužbe za kićenje tuđim poetskim perjem potaknut će i upotreba stihova zaboravljenog barda Konfederacije, Henryja Timroda, na albumu više no amblematskog naziva Modern Times (2006), premda se na njemu upadljivo čuje znamenita replika iz Fitzgeraldova romana The Great Gatsby o (ne)mogućnosti da se prošlost ponovi.

Svijest pak o konstitutivnoj dijalektičkoj ovisnosti, kako prošlosti i budućnosti, tako i glazbe i riječi, Dylan je eksplicitno iskazao u svojoj radijskoj emisiji Theme Time Radio Hour, emitiranoj od svibnja 2006. do travnja 2009, u kojoj je puštao tematski odabrane pjesme, ali uz svakovrsne duhovite komentare i čitao poeziju. Uz odlomak iz The Waste Land — nesumnjivo apogeja samosvjesne intertekstualnosti — tako napominje kako ta poema “komemorira smrt Abrahama Lincolna,” tim prividnim iskazom neznanja očito dajući do znanja kako zna da korijeni Eliotovih jorgovana sežu u Whitmanovu elegiju “When Lilacs Last in the Dooryard Bloom’d,” koja je doista bila napisana rečenim povodom. Ukratko, Bob Dylan evidentno je jednako pomno i temeljito čitao kao što je i slušao, te se, nimalo ne hajući za podrijetlo postupaka, koristio svime što mu je bilo na raspolaganju, nepogrešivo nalazeći — baš kao i Eliot — svoj vlastiti glas u odjecima tuđih. Najsvježiji primjer svoje sposobnosti da tuđe iskaze rabi u vlastite ne tako lako dokučive svrhe, Dylan je ponudio kad je prvi koncert što ga je održao kao Nobelov literarni laureat zaključio stihovima što ih je snimio na albumu Shadows in the Night (2015), koji sadrži verzije pjesama iz opusa Franka Sinatre: Don’t you remember / I was always your clown / Why try to change me now? Budući da ničime nije dao do znanja da je svjestan ukazane mu počasti, što je time mislio reći, prepustio je, kao i uvijek, publici da sama zaključi.

Ono, međutim, što se u svakom slučaju može zaključiti jest kako Dylanovo djelo, kako god ga odredili, ostaje bitno neodredivo, te kako je stoga u prijeporu predstavlja li ovogodišnji odabir Švedske akademije nepovratno srozavanje kriterija ili naprotiv konačnu pobjedu pop kulture u stvari lažna dilema, koja prije svega počiva na neiskorjenjivom provincijalizmu američke (a što medijski znači globalne) vizure. Kao i svi drugi Amerikanci koji su to postali vlastitim trudom a ne spletom vremenskih i prostornih okolnosti, od Thomasa Jeffersona do Susan Sontag, Dylan je svoju važnost ostvario osporavanjem palanačkog svjetonazora koji empirijske datosti drži univerzalnim istinama. Iako nije moguće sa sigurnošću utvrditi tko je talijanski pjesnik iz 13. stoljeća čiji su stihovi u pjesmi “Tangled Up in Blue” ostavili na protagonista dojam posve sukladan Shelleyjevu određenju poezije, prije nego, kako se to obično brzopleto smatra, Petrarca smješten u pogrešno stoljeće, posrijedi bi mogao biti Cecco Angiolieri (1260-1313), čiji je sonet “S’i’ fosse foco” uglazbio Fabrizio de André, također i autor kongenijalnih prepjeva Dylana. U Francuskoj je pitanje da li su pjesnici i Jacques Brel, Georges Brassens ili Charles Aznavour riješeno već početkom šezdesetih time što su bili uvršteni u monografski niz Poètes d’aujourd’hui, dok su u Rusiji pak Vladimir Visocki i Bulat Okudžava sami sebe smatrali isključivo pjesnicima.

Umjesto, dakle, da bude povod unaprijed razriješenim raspravama o visokom i niskom, popu i elitnoj kulturi, hegemoniji i rezistenciji, i sličnim parovima općih mjesta što se obrću u ispraznoj vrtnji koja se sveudilj prodaje pod etiketom kritičke analize, Dylanovo bi se pisanje puno plodonosnije moglo sagledati u perspektivi kapitalnog uvida Jacquesa Derride da se pismo ne može svesti na svoju materijalnu manifestaciju, te njegov korolar da je usmena komunikativna situacija poseban slučaj pisane a ne obratno. Zapravo, teško da se može naći zgodniji primjer kako svaka pojedina izvedba nužno aktualizira tek neke od, u principu beskonačnih, značenjskih mogućnosti koje i nastaju upravo povratnom spregom koju proizvodi stalno odgađanje konačnog značenja, no što je Dylanova i rematski i tematski prikladno nazvana Never Ending Tour, koja ne samo da same stoput izvedene pjesme, nego i njihove međusobne odnose, uvijek iznova podvrgava preobrazbama kojima je sama trajna mijena jedini i isključivi cilj.

Premda joj se to obično kuloarski paušalno odriče, Švedska akademija zapravo se uglavnom držala iznimno visokih standarda prosudbe literarne vrijednosti i tek se rijetko moglo reći da laureati svojim radom nisu zaslužili dodijeljeno priznanje. Štoviše, kad god su to dopuštale takozvane objektivne okolnosti, među kojima je daleko najvažnija pravovremena čitalačka i kritička recepcija — što će reći da je kvaliteta djela prepoznata za autorova života a ne, kao u slučaju Virginije Woolf, Prousta, Bulgakova, Joycea, Rilkea ili Kafke, posthumno — nagrađivani su izrazito inovativni spisateljski opusi, iako to nije kriterij izrijekom propisan propozicijama nagrade. Svojim se neočekivanim srokovnim sklopovima, inokosnim intertekstualnim odnosima, ingenioznim retoričkim i ritmičkim obratima, a naročito pak radikalnim oblicima uspostavljenim supostavljanjem nespojivih registara, usklađivanjem nesukladnih narativnih perspektiva te podjednakom okretnošću u iznalaženju nadrealističkih metaforičkih kontrasta i izvlačenju neočekivanog značenjskog potencijala iz konotativnih slojeva klišeiziranih formulacija, eminentno modernistička poezija Boba Dylana izravno upisuje u tu tradiciju.

Neće u tom smislu biti nimalo slučajno što je u svom tekstu na temu pogubno pogrešnog razumijevanja odnosa umjetnosti i revolucije Herbert Marcuse još prije više od četrdeset godina, uz drame Brechta i Becketta, romane Flauberta i Joycea, slike Picassa i Ingresa, opere Berga i Verdija, upravo pjesme Boba Dylana naveo kao jedan od primjera u potvrdu svoje središnje teze da upravo to što svako umjetničko djelo u sebi sadrži jedino poruku da uobičajeni oblici razumijevanja stanja stvari ne samo da nisu dostatni, nego su i nedopustivi, omogućuje da umjetnost bude politička i kad nema — dapače, često upravo onda kada nema — nikakvog očiglednog političkog sadržaja. Povodom znamenita Dylanovog uvođenja električne struje na festival folk glazbe u Newportu 1965. godine, Paul Nelson bio je već slijedom sličnih uvida izveo zaključke koje će kasnije biti nebrojeno puta potvrđeni a koji — kako pokazuju i razni sasvim recentni komentari o prijepornoj izvornosti i političkoj podobnosti, odnosno spornoj autentičnosti i društvenoj važnosti Dylanova djela — ni danas nisu nimalo zastarjeli. Prisiljena da bira između toga da vjeruje na riječ uglednom i svakog poštovanja dostojnom humanistu neupitna osobnog integriteta i da dovede u pitanje upravo izvjesnost izvjesnih (pa i humanističkih) općenitih općenitosti, publika nepogrešivo odbacuje potonje u korist prvog.

Iako zacijelo nije mogao ni slutiti kakve će razmjere poprimiti, kako ih vrlo precizno opisuje, disneylandske težnje sažete u zahtjevima za kratkoćom, efektnošću, imbecilnom jednostavnošću i nedvosmislenom poukom, Nelson je estetsku vrijednost, a time i društvenu važnost, Dylanova rada odlučno uočio upravo u sistematskom podrivanju tematske aktualnosti — konstitutivno zasnovane na suvremenosti i stoga neraskidivo vezane uz svoj izvorni kontekst — formalnim inovacijama koje tekstu omogućuju da se realizira u bilo kojem kontekstu. Da, kako bi se izrazio Deleuze, djelo neprestano postaje a da pritom nikad ne postane znači kako baš svi referencijalni iskazi — kojima Dylanov rad, dakako, obiluje — svoje konotacije uvijek već pretvaraju u denotacije, premještajući istodobno denotativna značenja na konotativnu razinu. Spomenimo tek da se autoputom broj 61 iz Dulutha, gdje je Dylan rođen, stiže u Minneapolis, gdje je godinu dana studirao, a da on zatim vodi dalje na jug sve do Memphisa, u kojem je Elvis Presley živio a Martin Luther King ubijen, i Clarksdalea, gdje su Charley Patton i Son House stvorili delta blues i gdje je Bessie Smith poginula u prometnoj nesreći. Pjesma “Highway 61 Revisted” — za koju će Greil Marcus napisati da je strukturom nalik Cortázarovu romanu Rayuela — ne spominje nijednu od tih činjenica, ali ih istodobno sve sadrži.

S obzirom na to da je među klišeiziranim predodžbama što kruže u besciljnoj razmjeni koju iz nekog razloga suvremenost koju živimo naziva komunikacijom nesumnjivo malo koja toliko raširena poput one o Dylanu kao glasu generacije, neumorno je i sveprisutno svođenje njegovih pjesama na protestne iskaze ove ili one vrste — od političkih i osobnih, do vjerskih i ideoloških — pritom takoreći klasičan dokaz tvrdnje Geoffreyja Hartmana kako pismo prestaje biti opasno kad biva reducirano na glas koji nekome pripada. U tom bi se smislu tek donekle pretjeranom mogla smatrati tvrdnja da se čitava povijest recepcije Dylanova djela (kako kritičke, tako i nekritičke) ne sastoji doli od više ili manje ingenioznih nastojanja da se iza figure Boba Dylana pronađe ili barem nazre lik Roberta Zimmermana. Premda bi i bez pretjeranog hermeneutičkog napora imalo biti očito da se putanja koju ono opisuje kreće u dijametralno suprotnom smjeru. Kao što bi trebalo da bude jasno kako su u pjesmi “Blowin’ in the Wind” odgovori na pitanja od kojih se ona uglavnom sastoji toliko očigledni da ih nitko ne vidi.

Uostalom, jedina dva Dylanova ozbiljna konkurenta što se umijeća istodobne aktualizacije najrazličitijih resursa engleskog jezika tiče, Thomas Pynchon (r. 1937) i Sam Shepard (r. 1943), u nezanemarivoj su mjeri njegovi dužnici prije svega u pogledu dosljedne strategije onemogućavanja povlačenja oštrih granica između ozbiljnog i ironičnog, starog i novog, proizvoljnosti i strukture, smisla i zvuka, slučaja i namjere. Nije se stoga zgorega prisjetiti kako je Shepard — koji je svojedobno u programskoj bilješci uz jedan svoj komad objavio “Za početak da vam kažem kako ja ne želim biti dramski pisac, želim biti rock’n’roll zvijezda” — napisao jednočinku A Short Life of Trouble (1987), koja ne samo da nudi nedvosmislen  odgovor na pitanje u kojoj mjeri jedina dva lika po imenu Bob i Sam vjerodostojno predstavljaju svoje imenjake izvan scene, nego i koncizno opisuje, kako složen odnos fikcije i zbilje, tako i povratnu spregu utjecaja i oblikovanja. Kad mu Bob kaže neka izmisli njegove odgovore koje magnetofon nije zabilježio, Sam uzvraća kako ima svari koje se ne mogu izmisliti, da bi na potpitanje koje bi to stvari bile rekao: Određen način izražavanja.

A što se pak samog ovogodišnjega dobitnika tiče, on je svoje mišljenje — kao i obično, dvosmisleno — iznio još 1964. u pjesmi “I Shall Be Free No. 10,” s albuma znakovito naslovljenog Another Side of Bob Dylan, na kojem je prvi put posve jasno pokazao kako se ne smatra dužnim ispunjavati ničija očekivanja:

Yippee! I’m a poet, and I know it
Hope I don’t blow it.