Imaginarni prijatelj/37

Dobrodušni, dragi prijatelj. Atropomorfizirani, poljuđeni lovački pas. U svijetu Patkovgrada, multikulturalnom i miješanom, kakva je već bila Amerika iz naših snova, on, Šiljo, družio se s patcima i patkama, s miševima, s kravom Belkom (Bjelkom) i njezinim mužem koji se, ako i to nije zaboravljeno i u sjećanju prepravljeno, zvao Horacije, a oko vrata je, umjesto kravate, nosio jaram. Među prijateljima Šiljo nije imao nijednog od svoje vrste.

U enciklopediji Disneyjevih likova piše da je Šiljo prvi put nacrtan – a zapravo objavljen, ali je ljepše misliti da je tad nacrtan – 25. svibnja 1932. Stvorio ga je Disneyjev animator Art Babbitt. U početku Šiljo je trebao biti obični tupan, ali kako od gluposti nema velike priče, ili se glupost ne rastvara u mnoštvo priča, nego se svodi na nekolicinu monotonih varijacija, tako je Šiljo s vremenom postao dobričina. Ne bi se moglo reći da ga je pritom baš krenula pamet, to nikako, ali u njegovoj se gluposti zametnulo nešto što bi nas, onodobnu djecu, moglo podsjetiti na one naše šutljive stričeve, tetke i ujake u drugom i trećem koljenu, koje bismo viđali jednom godišnje, dolazili su u posjetu, nisu puno govorili, nego bi nas samo pomilovali po glavi, izgovorili neku ne baš pametnu i smiješnu šalu, i darivali nas jednom crvenom novčanicom, cenerom, desethiljadarkom, koja je, bez obzira na inflaciju, kod djece imala kultni status. Takav je bio Šiljo. I ostao, za razliku od tetaka i stričeva, koji danas leže po grobljima izgubljenih zavičaja, odmaraju se od života i od posjeta rođacima.

Tridesetak godina kasnije, 1965. godine, pojavio se Super Šiljo. Čim pojede čarobni kikiriki – u ljusci, naravno – Šiljo se, s uzvikom: taaa-dah! – pretvori u superjunaka, koji rješava probleme u Patkovgradu i u svijetu. Leti sa čarobnim plaštom, tuče Hromoga Dabu, vječitog Disneyjeva negativca… Šiljina srodnost sa Clarkom Kentom i sa Supermenom mogla bi biti predmetom posebne priče. Tajna transformacije prosječnog, ili ispodprosječnog, šonje u superheroja, naša je životna tema. O tome bi trebalo napisati priručnik za samopomoć, koji bi postao najveći bestseler u povijesti, čiji bi tantijemi, kao svojevrsni perpetum mobile, svoga autora transformirali iz šonje u- superheroja.

Obični, dobrodušni i glupi Šiljo, kao da je izniknuo iz prvoga predsjedničkog govora Donalda Trumpa. Rođeni autsajder iz predgrađa, koji nikada ne dopre do centra – tamo gdje u svome džinovskom sefu živi Bajo Patak – bavi se golim preživljavanjem, plaća cjeloživotni kredit za svoju straćaru, uzaludno pokušava da prestane pušiti… Njegov je život džepni pakao, njime se ne bave pisci ni filmski scenaristi i režiseri, nema ga u crnim kronikama… Takva dobričina samo greškom može dopasti zatvora, i makar tako dosegnuti slavu. Ne može ga spasiti i promijeniti ni dobitak na lutriji, jer će i novac glupo protraćiti. Kapitalizam je sustav čiji je porezni sistem usmjeren tako da se siromašnima i socijalno segregiranima oduzme njihov novac, kojim će se zatim financirati i štititi svijet bogatih. Kapitalizam je sustav koji će oduzeti novac glupim i dobrodušnim, kakav je Šiljo.

On je uz Homera Simpsona još jedan potencijalni glasač Donalda Trumpa. Njemu se danas obraća američki predsjednik. Šiljo je imun na alternativnost alternativnih činjenica. Mašta je Šiljina jedina istina.

Ja nisam orao polja
Nit njive meke crne
Da bih naša polugu zlatnu…
Već da bih gledao srne.

One bi s kraja oranice meke
Njuhom pitale šta to radim
A ja bih zaustavio konje
Da se pogledom zasladim.

Ja nisam orao polja
Da bih u brazdi našao zlato
Već da bih na nebu, iznad glave
Ptica gledao jato.

A one ko pčele u roju
Sve bliže zemlje crne
Pa ne znam u šta da pogledam prije –
U njih ili u srne.

Ja nisam orao polja
Da bi proniklo zrno i klas
Već da bih jata ptica
Nad svojom glavom
Slušao cvrkutav glas.

Orašak smeđi da bih našao
Ja nisam zemlji okretao lice
Već da bi na dohvat moje ruke
Sletjele s neba ptice.

Orač sam bio vazdan žedan
I konji moji bosi
Kupismo s cvijeta kapljice
Kad noću bašta porosi.

Za mnom se brazde otezale,
Duge i crne kao noć
I nisam branio psu ni čovjeku
Kroz moje oranje proć.

Sad u oranju mom
Gdje mi kapljica znoja pade
Rogati stigli odnekud
I krv u njemu sade.

Od šesnaest mjeseci koliko sam proveo u opsađenom Sarajevu imam osam-devet svojih fotografija. Sve su crno-bijele. Na tri sam slike sam, na ostalima sam u manjem ili većem društvu. Na jednoj smo slici sa Susan Sontag, koja nas je, sa sinom, tog dana došla obići u redakciji. Većinu tih fotografija snimio je Milomir Kovačević Strašni. Dvije je snimio zagrebački fotograf Zoran Filipović, koji se u zimu 1992. iznebuha pojavio u gradu.

Vjerojatno još negdje postoji, ili je postojalo, isto toliko mojih slika koje nikada nisam vidio. I to bi, uglavnom, bilo sve. Nijedne amaterske fotografije, nijednog autoportreta ili porodične slike, premda smo u kući imali fotoaparat (zapravo, dva fotoaparata), a negdje po ladicama i ormarima bilo je i praznih filmova. I znali smo da se oko nas zbiva povijest, i da smo, možda, pred krvavim finalem naših života, ali nam svejedno nije na um padalo da sve to ovjekovječimo.

Činjenicu da sam se, može biti, i punih dvadeset puta našao preslikan na fotografskom papiru najprije dugujem prijateljstvu sa Strašnim, a onda i tome što nisam bio anoniman. Moja majka, koja je u Sarajevu živjela i radila od prvoga do posljednjeg dana opsade, i skoro svakog dana do posla pješačila dva i pol kilometra, nije to poslije mogla posvjedočiti nijednom jedinom slikom. Naprosto je u te tri i pol godine nitko nije fotografirao. U preddigitalnoj eri ceremonijal fotografiranja bio je povezan s nekim veseljem, svečanošću, ceremonijalom, makar i pogrebnim, a u ratu za obične ljude nije bilo ničega veselog, svečanog ni ceremonijalnog.

I još nešto: nakon što sam otišao u Zagreb, u vrijeme kada su sve telefonske veze bile prekinute pa nisam znao što je s njom, navečer bih, gledajući snimke iz granatiranog Sarajeva, ili izjutra, listajući novine s novim krvavim fotografijama iz grada pod opsadom, strepio od toga da ne ugledam majku na fotografiji. Mrtvu i raskomadanu. Ili jedva živu, u kubističkim fragmentima i u krvi.

Ali kako bi izgledale stvari da je digitalna era uranila samo desetak godina, i da su 1992. u Sarajevu, ili nekoliko mjeseci ranije u Vukovaru, postojali mobilni telefoni s fotografskim objektivom ili da su, još bolje, postojali smartfoni.

Umjesto osam-devet profesionalnih snimki, takozvanih umjetničkih fotografija, na kojima se danas vidi kako sam tada izgledao, s kim sam se družio, što sam osjećao i mislio, imao bih na stotine digitalnih fotografija na kojima bi bio snimljen moj rat. I svaki, ili skoro svaki, stanovnik tog grada imao bi najmanje toliko, ili mnogo više svojih snimki. Ako je opsađeni grad brojao dvjesto i pedeset tisuća duša, ratnih fotografija s njihovih smartfona bilo bi, procjenjujem, barem dvadeset i pet milijuna. Znači li to da bi rat, da bi patnja tih ljudi bila vidljivija i prisutnija? Ne znači. Upravo suprotno, u digitalnoj eri slike gube na intenzitetu, ljudska patnja gubi na upečatljivosti, pornografija gubi na motivacijskoj snazi. Danas gotovo da više i nema slika na koje bi se moglo masturbirati.

Moja majka bila je tehnološki osvještenija, ali i povodljivija od mene. Brže je shvaćala čemu služe kompjutori i nije imala nikakav otpor prema vlastitoj cyber transformaciji. Njezini stavovi mijenjali su se s vladajućim stavovima epohe. Veći dio svoje komunikacije preselila je na Facebook, širila se svijetom poput šiparice. Razboljela se i umrla 2012. godine. Sljedeće 2013. selfie će postati riječ godine u Oksfordskom rječniku. Šteta što nije poživjela, jer bi ona uživala u selfijima. Lako bi im se i besramno prepustila, ne misleći previše o etičkim posljedicama samookidanja.

Sarajevske pokolje minobacačkim granatama snimali su profesionalni fotografi. To im je bio posao. To im je bila misija. Ako svijet vidi njihove slike, vjerovalo se, rat će biti zaustavljen. I možda je, doista, rat trajo kraće jer je svijet vidio slike. Ali amateri se nisu laćali fotoaparata. Između ostaloga i zato što bi fotografiranje raskomadanih i umirućih ljudi bilo nečovječan čin. Nikome takvo što nikada nije na um palo.

Digitalna tehnologija ne samo da je fotografske objektive učinila nepodnošljivo dostupnim, nego je radikalno utjecala na promjenu pogleda na svijet, na promjenu etičkih nazora kod najširih narodnih masa. Osim toga, inflacija drastičnih i dramatičnih prizora neće ljude učiniti osjetljivijima, nego upravo suprotno. Učinit će ih bezosjećajnim. I stvorit će u nama potrebu da nekako pokušavamo nadoknaditi nedostatak stvarne drame kako u vlastitim životima, tako i na fotografijama.

Nedavno je, neposredno nakon terorističkog napada na London, po novinskim stranicama, na kompjutorskim i televizijskim ekranima, započela još jedna kampanja zgražanja nad građaninom koji je spremno isukao palicu za selfie, na nju natakao smartfon, i okidao se na poprištu, s policijskim i bolničkim kolima u pozadini. Kad već ne može s mrtvim ljudima, onda neka barem toga. Oko njega su profesionalni televizijski snimatelji i fotografi, voajeri, građani i građanke, ali on je svemu i svima okrenuo stražnjicu, u pokušaju da pronađe onaj ugao iz kojeg će se njegova glavurda naći u najdramatičnijem kontekstu, najbliže slici masovne i nasumične smrti.

Slavan je selfie nasmijane američke tinejdžerke Breanne Mitchell, koja se u pinki jaknici, sve s trendi Apple slušalicama i naušnicama u obličju golemih srebrnih halki, uslikala u Auschwitzu, između logorskih zgrada, i onda tu sliku izvjesila na Twiter, gdje se predstavlja kao Princess Breanna. Iz očiju i lica tog nedozrelog ljudskog nakota izbija ona savršena ravnodušnost milijuna Europljana – ne samo Nijemaca, Litvanaca ili Hrvata – koji su se iz pozadine isto tako anđeoski smiješili dok su njihove susjede vodili u smrt i pretvarali u dim.
Onda selfie s mrtvim delfinima, pa s umirućim bolesnicima, pa s kolonama izbjeglica, žrtvama prirodnih katastrofa, umrlim babama i materama… Prije nekoliko godina dogodila se u Savskoj ulici u Zagrebu prometna nesreća, mladež iz obližnje škole pritrčala je da se slika… I svaka je takva fotografija zatim završila na društvenim mrežama, na Tweeteru ili Facebooku, gdje bi stjecala viralnu slavu, koju bi zatim širili urednici trećerazrednih informativnih portala, koji od tog neslužbenog smeća proizvode službeno smeće, a sve to u prividnoj misiji informiranja javnosti.

Nakon što selfie iz Auschwitza tako stigne do portala – gdje ga u necenzuriranim komentarima ispod fotografije dalje proslavljaju anonimni neonacisti, fašisti, kršćanski i islamski fundamentalisti – stvar preuzimaju takozvani ozbiljni mediji. Takozvani, jer su ozbiljni poput ozbiljnog probavnog poremećaja, teškog proljeva izazvanog salmonelom. Oni se, nakon što preuzeti sadržaj dovoljno izreklamiraju, počinju zgražavati nad princezom Breannom u Auschwitzu. Provode organiziranu kampanju moralne panike, pozivaju psihologe, sociologe i ine istjerivače vraga iz sekulariziranog društva, da se iz stručnoga ugla zgroze, a u anonimnim komentarima više se ne javljaju mladi i stari neonacisti, fašisti, kršćanski i islamski fundamentalisti, nego eto ti brižnih roditelja, učitelja i umirovljenih srednjoškolskih profesora, dokone starčadi, neurotičnih neženja i neudatih tetkica da istaknu vlastitu važnost tako što će sa svijetom podijeliti svoj odlučni zgroz. A kao što ti odvratni selfieji donose obilje lajkova na Facebooku, podižu slavu profila ili stranice, i od anonimnog ološa stvaraju facu, tako i svi ti nastupi moralne panike vrtoglavo dižu broj klikova na portalima. Ljudi najžešće lajkaju i klikaju kada im proizvođači virtualnih informacija uspiju ucijepiti iluziju da iza njihova lajka ili klika stoji moralni, politički, civilizacijski stav.

Ali ne bi taj stav ni taj klik ni lajk bio tako jak i sladak da u njegovoj pozadini nije ona živa mržnja, koja omogući da u sljedećoj fazi kampanja moralne panike preraste u kampanju mržnje i u hajku. Mržnja je najjača droga današnjeg svijeta, i to ona mržnja koja u sebi ima nešto gotovo ambivalentno. Gledaš u ono što mrziš, a ne možeš ga se nagledati. Tako se, recimo, ni ja ne mogu nagledati mlade kokošurine Breanne Mitchell, i nisam u stanju o njoj govoriti, a da ne pridodam nešto uvredljivo. Za svoju kampanju imam dvostruko pokriće. S jedne strane, Breanne je, doista, kolosalno glupa i jednako tako bezosjećajna, s druge strane Auschwitz i poštovanje prema žrtvama Auschwitza u temelju je naše civilizacije. Niti Breanneu moram poštovati, niti se u svome zgražavanju trebam nekome opravdavati. I onda se mogu nazadovoljiti vrijeđajući tu mladu ženu, sve upisujući u njezin lik i metaforu tolike druge koje su mi se svejedno kad i svejedno čim zamjerile. Internet nam je omogućio da se iživimo, a da i ne osvijestimo nad čime se to, zapravo, iživljavamo.

Breanne Mitchell je, dakle, dostojna svakog prijezira, kao što je i onaj londonski selfidžija dostojan svakog prijezira, ali ne preziremo mi njih, niti tabloidi i žuti portali pokreću kampanje moralne panike zato što bismo bili šokirani onim što su oni učinili. Pa svako malo netko to radi, i svako malo se pokrene takva kampanja. Možda ni povodi za zgražanje nisu stvarni, nego su inscenirani. Možda tabloidi i tabloidni portali već izmišljaju selfieje da bi svoju vječno gladnu publiku imali čime da nahrane. A tu publiku redom čine ljudi koji se zgražaju i koji rade upravo ono nad čime se sami zgražaju.

U novoj je eri stvoren i novi pogled na svijet. Digitalni mediji promijenili su svjetonazor publike. Fotografija koja se pojavljuje na zaslonu konceptualno se razlikuje od fotografije koja se rađala u tamnoj komori. Ono što je nekad izviralo iz mraka i iz podsvijesti danas je odmah vidljivo i preočigledno. To je svijetu oduzelo na dramatici. A čovjek živi od drame, ovisan je o drami, ali kad ona postane preočigledna i svakodnevna, postaje neosjetljiv i trebaju mu, kao narkomanu, sve veće i veće doze. Otuda ovakvi selfieji.

Umjesto zgražanja možda bi korisnije bilo prepoznati u sebi promjenu koja je nastupila prelaskom iz jedne u drugu eru. Onoga 27. svibnja 1992, kada je minobacačka granata na Ulici Vase Miskina u Sarajevu raskomadala sav onaj svijet koji je čekao u redu za kruh, nekoliko minuta ranije prolazio sam tuda, i zamirisao mi je kruh. Da sam bio gladniji ili da sam po prirodi proždrljiviji, mogao sam stati u red. Ali nije to ništa originalno ni novo. Tko god je živio tamo, često je bio u prilici da tako ne stane u red.

Vratio sam se prije nego što su odnijeli ljude. I nikada o tome nisam ništa napisao. Ali ne iz nekog ljudskog obzira, nego zato što o tome ne umijem pisati. Danas, međutim, znam da bi mi četvrt stoljeća kasnije na um palo da izvadim smartfon i slikam se na mjestu užasa. Naravno, ne bih to učinio, ali bi mi, kažem, palo na pamet. U ona, preddigitalna vremena takve stvari ljudima nisu padale na pamet. Danas je takvo što na umu svakome – osim mikroskopskoj manjini onih koji žive bez mobilnih telefona i mimo dostignuća digitalne tehnologije, a ljudi se dijele na one koji će okinuti zgroz selfie i one koji to, ipak, neće učiniti. Umjesto zgražanja važno bi bilo sebi i drugima mirno objasniti zašto je tako važno biti od ovih drugih.

Kod liječnika

(Što sam stariji i bolesniji, sve manje mi je i do liječnika, sve mi se više čini čovjek “pojma nema”. A možda samo meni nema spasa, pa onda pogotovo više nemam vremena za gubljenje. Ipak sam jučer bio u obližnjoj ordinaciji, čekao dvadeset minuta. “Bilo bi dobro”, podučava me liječnik, mogao bi mi unuk biti, “da vi, gospodine Finči, Padrag, potpuno prestanete piti, bit će to bolje za vaše zdravlje, morate se paziti”. Ne smijem pitati od čega bih se još trebao paziti, mogao bi pomisliti da sam nepristojan i svakako neobrazovan, iz tih sam krajeva).

Ako sad

Ako sad umrem
sve će biti bolje.

Neće me gnjaviti
Susjedi
Poznanici
Jedva znani zemljaci
Pametni taksisti
Spori konobari
Dosadni pijanci
Još dosadniji trezvenjaci
Nepouzdani suradnici
Od svega oslobođeni “mislioci”.

Neće me gnjaviti
Službenici
Liječnici
Popravke
Centralno grijanje
Klimatske promjene
Humanisti i teroristi
Predsjednik SAD
Inflacija
Kriza
Računi ponajviše
Niko me više
Neće gnjaviti.

Osim ako me poslije,
opet ne čekaju
svi odreda.
I računi,
još viši.

U uobičajnoj prijepodnevnoj šetnji Parkom u Kiseljaku susretnem dugogodišnjeg znanca – Mirka Pejaka, penzionisanog profesora književnosti koji je gotovo cio radni vijek proveo u ovom gradu. U tom aktivnom periodu on je, kao zaljubljenik u umjetnost, duže od dvije decenije, vodio i Umjetnički paviljon u Srednjoškolskom centru te u vezi s tim nekoliko godina organizirao i likovne kolonije na koje su dolazili istaknuti slikari iz gotovo svih dijelova bivše Jugoslavije. Dok mu predlažem da odemo na kafu u susjedni šoping centar „Konzum“ a on ideju prihvata, prebiremo – onako površno – neke teme iz naše bliže prošlosti spomenuvši i kiseljačkog slikara naive Sekulu Dugandžića. Pričam mu kako me je još krajem prošle godine Sekula zamolio da navratim kod njega u Azapoviće, u kojima je prije 82 godine rođen i ostao zavičaju vjeran pa tu i danas obitava, i da pogledam cijelokupni opus njegovih slika i napišem prikaz za monografiju koju mu za štampu priprema sarajevski likovni kritičar Vojislav Vujanović. A meni, eto već nekoliko meseci, nikako da dođe na red ta prihvaćena slikareva ponuda.

I tek što sam ispio zadnji gutljaj pića, Mirko onako odlučno predloži da odmah sjednemo u njegov automobil i posjetimo Sekulu. Obradova se toj ideji te se, nakon vožnje od 15-tak minuta nađosmo u Lepenici iz koje se, s lijeve strane ceste, penjemo blagim usponom i nalazimo Sekulu Dugandžića pred garažom kako na varljivom martovskom vremenu, u naizmjeničnom ritmu sunca i tople kiše, iz garaže prenosi žardinjere na ploču ispred ulaza u kuću.

Raduje se Sekula našoj posjeti, uvodeći nas odmah u dnevni boravak koji je spojen sa kuhinjom u kojoj njegova supruga Ana boji jaja. Kad sam pogledao njen uradak, prvo što mi je palo na pamet bila je misao da je i ona, slijedeći u svom radu  supruga, postala neka vrsta umjetnika.

Priča dvoje domaćina počinje od njihovog zdravstvenog biltena pa preko popravke kućanskih aparata, a onda – uz kafu i kolače – glavnu riječ preuzima Sekula pripovijedajući nam svoju biografiju. Dijete rođeno ovdje, u Azapovićima, u staroj porodičnoj kući rano ostaje bez roditelja te ga kao osnovca u život uvode rođaci, da bi završio zanat i počeo raditi u Sarajevu, kao vozač kamiona, a kasnije i šofer nekog tadašnjeg direktora i ostao cio radni vijek vjeran tom prvobitnom zanimanju. Sate provedene na točkovima, za volanom, provlačeći se svakodnevno kroz gradsku gužvu, on je nakon odrađene „šihte“, u Azapovićima sa kistom u ruci, dan nastavljao za njega ljepšim poslom.

Ali, Sekulinu sklonost, a kasnije i ljubav, prema slikanju postepeno su opažali ljudi s kojima se družio, diveći se tom neobičnom slikarstvu. Sredinom 1960-ih godina prvi koji je javnosti skrenuo pažnju na njegove  slike u Kiseljaku bio je inženjer Čedomir Nikitović koji je preporučio tamošnjem rukovodstvu Narodnog univerziteta da mu organizira samostalnu izložu, na kojoj se našao i poznati skulptor i profesor na sarajevskoj Likovnoj akademiji Afan Hozić koji je Sekulu uputio na profesionalni način slikanja, upoznavši ga kasnije sa čuvenim slikarom Franjom Likarom. Susret sa ovom dvojicom sarajevskih umjetnika odredit će i budućnost Sekule Dugandžića kao slikara naive, jer će potom uslijediti ne samo Sekulin drugačiji likovni izraz nego i niz samostalnih i grupnih izložbi u SAD, Holandiji i Njemačkoj a onda jedna od najvažnijih 1993. godine u Kelnu u galeriji Marianne Kϋhn.

Slikar Franjo Likar će mu postati, ne samo mentor nego i dobar prijatelj, te će 1983. godine o svom učeniku zapisati: „Pred nama je slikarstvo koje se inspiriše temom i oblicima narodnih tradicija. Ima u tim slikama i nostalgije za jednim svijetom koji nestaje, nostalgije jednog hroničara o kraju i ljudima njegovog djetinjstva.“

U stilu najvećih naivnih slikara ovog podneblja slikao je Sekula od 1965. godine do danas neumorno svoj zavičaj, njegove ljude i običaje, ali i ratna stradanja ljudi, pa komparirao žensko tijelo sa prirodom, ali i izlagao ne samo u bivšoj Jugi, nego i u evropskim državama da bi stigao i do Amerike.

Nakon te priče povede me slikar u svoj atelje većih dimenzija pa je u njemu moguće na zidove izložiti mnoge slike, a one u fazi rada spustiti na patos ili stolove. Da se zaključiti da su završene slike, dakle iz ranijih faza, nešto većeg formata a one još nedovršene na plohi nešo manjeg.

Pokazuje mi i kataloge sa izložbi: Italija, Njemačka, SAD ali i one iz Bosne, na kojima su o njegovim radovima ispisana mišljenja uglednih likovnih kritičara. Dosta toga mi je umjetnik pokazivao, pričao i objašnjavao na osnovu čega sam kasnije, u svojoj radnoj sobi i ponovnom pregledanju onih radova koje sam snimio smartfonom zaključio kako je Sekula Dugandžić svoj cjelokupni umjetnički opus, nastao u proteklih pola stoljeća, izgradio na čvrstom narativu zavičaja: pejzažima, životu sela, narodnoj nošnji, zatim komparaciji ženskog tijela i prirode te prizorima ratnih stradanja ljudi. U njegovoj višedecenijskoj umjetničkoj transformaciji djela, kako u formi tako i sadržaju, teško je uočiti nagle prelaske iz jedne faze u drugu, a još teže u samoj kultivaciji rukopisa. Lakše se to može zapaziti u tematici, od početnog slikanja jednostavnih objekata u prirodi (kod jednostavnijeg slikanja kuće), preko grupe ljudi, do neke vrste erotike ukomponovane u krajolik (položaj ženskog tijela u reljefu).

To umjetničko autorovo sazrijevanje, i preko nijansiranja boja i oblikovanja ploha, vremenski se postepeno dešavalo kroz suptilniji osjećaj za boju kod „reprodukovanja tonova i valera“. No, na Dugandžićevim slikama jednostavna forma pejzaža nije prosta kopija objektivne vizije niti je njegova nijansa boje slijepo „lijepljenje“ one iz prirode. To su zapravo slike koje povezuju „razigrane ritmove u jedinstvu“, slike koje u svijesti publike stvaraju neku vrstu radosti koja postepeno prerasta u veselost, a to je ustvari onaj osjećaj da se čovjek – dok posmatra Dugandžićeve slike – osjeća kao da se nalazi u najčistijoj, netaknutoj prirodi i to na istom onom mjestu na kome je autor stvarao. Nije li to zapravo i prava vrijednost umjetnosti ovog kiseljačkog slikara naive?

A Sekula Dugandžić – živeći svakodnevno u najprirodnijem ambijentu zvanom Azapovići, sa koga se razliježe prelijepi pogled na Lepeničku kotlinu – inspiraciju za svoja djela zapravo i ne nalazi, nego mu se ona sama nudi pri svakom njegovom koraku, na mjestu na kojem je nastao najveći broj njegovih slika. A kada se slikar iz tog inspirativnog mjesta spusti u čaršiju, onda se i u tom novom ambijentu ne može udaljiti od onih svojih likova koje zapaža i u staroj čaršiji (kao i u selu), on ih zapravo vidi u istoj onoj tradicionalnoj narodnoj nošnji, a ponekad i kako sa sobom nose neki od njihovih svakodnevnih alata. Takvom scenografijom autor kod publike stvara lirsko raspoloženje, pretačući ga u nostalgični žal za prošlim vremenenima kad je ta nošnja bila moda. To je zapravo autorovo shvaćanje prošlosti, satkanoj na bogatoj bosanskoj kulturno-historijskoj baštini. A zapravo, svega toga od onoga starog, tradicionalnog ostalo je veoma malo, čak i u ormarima.

Mada bi se moglo reći da radovi Sekule Dugandžića korespondiraju sa vremenom njegove mladosti, duboko pohranjenoj u autorov memoriji, odražavajući duh tog vremena, ipak – kako stil i vrijeme nisu statična kategorija, tako se i autorove slike u više formi mijenjaju – u toj transformaciji teško je prepoznati faktičko vrijeme nastanka autorovih radova. Ponešto se može samo naslutiti po već rečenoj komparaciji koja se od početka stvaralaštva kretala od jednostavnije do nešto složenije forme. U kasnijim fazama rada on će smjelijim i suptilnijim potezima kista, s nešto naglašenijim linijama i igrom svjetlosti, uglavnom zelenim pasažima, stvarati pejzaž koji kod posmatrača budi sjetu i nostalgičnost za minulim vremenima, za tim nestalim idiličnim bosanskim selom. To autor uspijeva stvoriti više strukturiranjem nijansi boja (neki kritičari će reći da tako  stvara „simfoniju grudvastog zelenila, simfoniju realiteta koji se oslobađaju stvarnosnog i poprimaju dah začudnog, izvedenog iz stvarnonog“),  čime postiže samu čvrstinu djela pa volumeni prerastaju u čistu realnost. Otuda njegove slike dobijaju neku vrstu fotografske forme visoke rezolucije, a na nekima je taj efekat još izrazitiji. No, Sekula Dugandžić je ipak slikar naive, čije slikarstvo pripada pejzažnom, te ga neki kritičari s pravom nazivaju i „pionirom fantazije“.

Na njegovim slikama lako se, i u prvi mah, uočavaju osnovne zakonitosti naive: od žarkih boja (s dominantnom zelenom), preko fantastičnih motiva, pa do jedostavnosti i prepoznatljivosti izraza. Pretačući svoj doživljaj prirode u slikarsku formu naivnog slikarstva, Sekula Dugandžić stvara zapis o svom zavičaju u jednom vremenskom kontekstu sa svom njegovom pojavnošću, trajanjem, snagom i obimom, udahnjujući mu davnominuli život. Valere gradi na odnosu zelene i smeđe, dvaju boja nastalih na platnu ili plohi koje su zapravo prirodni sklad, sjedinjujući tu proporciju iz prirode u životne, vedre i svijetle motive na slici. Dominantni valer na slikama je kombinacija srednjezelene boje sa djelimičnom tamnosmeđom, što kod gledaoca izaziva posebne emocije.

Berkovići 

Lade su kašuni ostataka bratstva
I jedinstva, pred prodavnicama

Ko ognjišna žerava, sja
Nikšićka piva. Junica jedna

Pase trave, čuva je u crno zavijeno
Tijelo crne babe; motor marke Tomos

Uz Hrgud prdi, košto muha u jesen
Zuji; u sljepilu svome narodni heroji

Odlučni su i tvrdi, njihova lica
U mrljavom krajoliku – žute se ko kabanica.

Imaginarni prijatelj/36

Bilo je među nama dječaka koji su imali previše zaobljene pokrete. Nije ih bilo mnogo, jedan ili dvojica na nas trideset, ali im nije bilo lako, jer je bilo takvo vrijeme da muškima gledalo u ruke i u noge, u hod i u trk, u način na koji sklanjaju kosu s očiju, pa se na osnovu toga procjenjivalo u koju tko spada vrstu. U većinsku, koja će biti spašena i izbavljena od neprijateljskih zadirkivanja, provokacija i zlostavljanja, ili u manjinsku, preko čijih će se leđa i duša prelomiti sva muškost svijeta. Koreografija je bila važna kao da je život Labuđe jezero. I ništa kao koreografija. Mogao si biti glup, ružan i klempav, mogao si čak i naočale nositi, ali ako si bio zaobljenih pokreta, bio si načisto gotov.

To je Kipo iz Džonijeve pjes­me. On ima dušu djeteta i kretnje dame. Beskrajno se skanjuje da priča. Čini mu se da ga gitara ne sluša, on bi da ona sama svira. U vrijeme pojavljivanja ove pjesme svatko je znao barem po jednog Kipu, a i sama događajnost iz pjesme bila je tako prepoznatljiva i zajednička. Oni su došli kod njega kući, i on im pokazuje svoje ploče.

Hoće li neki budući svijet uopće razumjeti što znače stihovi: “Kipo ima oči tople i vlažne/ Mi slušamo njegove ploče/ Dok se trudi da ih sve pokaže/ Umori se i naprosto zaspe”? Možda bi netko još i razumio što je nekim davnim naraštajima moglo značiti zajedničko slušanje muzike – iako, zašto bi se muzika morala slušati u društvu, pa još po stanovima? – ali što, dovraga, treba da znači to pokazivanje ploča?

Ono što je u jednom vremenu samorazumljivo, u drugom postaje neodgonetljiv i neprevodiv emocionalno-socijalni hijeroglif. Nije samo Kipo pokazivao svoje ploče, nije on to činio ni zato što je bilo tako nježan, ni zato što su mu kretnje bile tako ženske, nego ih je pokazivao zato što je to činio ama baš svatko tko je sakupljao gramofonske ploče. A sakupljali su ih u ono vrijeme ama baš svi. Da postoje oni koji ne samo da nisu sakupljali ploče, nego nisu ni muziku slušali, čak ni onu nama najmanje prihvatljivu – tada su najmanje prihvatljivi bili heavy metal i simfo rock – pa čak ni narodnjake i zabavnjake, saznat ćemo kad navršimo osamnaestu i pođemo na jednogodišnju robiju u JNA. (Uzgred, ima li drugog smisla u služenju vojnog roka osim da shvatiš s kakvim sve hajvanima i čudovištima naseljavaš istu zemlju?)

U tom pokazivanju ploča sadržan je duh vremena, a ne Kipova individualnost. Međutim, pjesnik je sjajno pogodio što u našoj svakodnevici doista predstavlja duh vremena, što je onaj podrazumijevajući detalj, sitnica ili zarez, što je ono opće mjesto koje već u sljedećoj epizodi ne samo da neće biti opće mjesto, nego čovječanstvo više neće razumjeti o čemu je tu, zapravo, bilo riječi. Doista, zašto smo jedni drugima pokazivali gramofonske ploče? Odgovorom bi započela jedna duga, duga priča…

Dječaci previše zaobljenih pokreta ne bi nužno odrastali u homoseksualce. Niti bi iskakali iz ormara naše skurilne fantazije, razotkrivali se i time stjecali pravo na koreografske posebnosti. Kipove kretnje obilježje su one antropološke ili tjelesne finoće koja sa seksualnim izborom i nema veze. Niti su samo fini dječaci pederi, niti su divljaci hetero. I tko zna u što je Kipo ostario.

Imaginarni prijatelj/35     

Ne znam tko mi je rekao da će me odvesti Babaroga. Mogao je to biti netko od rodbine i kućnih prijatelja. Sigurno je izrečeno u šali, od dragosti. U ta su se vremena od dragosti još uvijek plašila djeca. I vjerovalo se da bi čovjek čim izviri na svijet najprije trebao biti čestito isprepadan. Odraslima je bilo zabavno plašiti djecu. Zato što je dječja reakcija bila tako zabavna i ganutljiva. I zato što bi se tim plašenjem evocirale uspomene na djetinjstvo, pa bi odnekud nanovo izbijale neke davne i zaboravljene priče. One priče u koje odrasli ne vjeruju, dok se djeci od njih mrzne krv u žilama. Odrasli su na takve priče bili nostalgični, pa su zato opet i opet prepadali djecu. Od dragosti.

Noni, Nonetu, majci, ocu – dakle, mojim najbližima – nije ni na kraj pameti bilo da me plaše Babarogom. Dvoje starijih nisu me ni gledali kao dijete i nisu im bile drage takve igrarije s djecom. A nije im bliska bila ni mitologija iz kojih je Babaroga poniknula. Dvoje mlađih su me u to vrijeme rijetko viđali, pa ih je zbog toga grizla savjest i nije im padalo na pamet da me prepadaju.

Babarogu je u moj život i dušu uveo neki epizodist. Ali tko god bio, uspio me je isprepadati za duge godine. Strah koji je tada u meni sagrađen vjerojatno postoji i danas, transformiran i teško prepoznatljiv. Neki dobar psihoanalitičar, ili još bolje – neki romanopisac, mogao bi razotkriti u što se s odrastanjem transformirala Babaroga, unesena jednom davno i s dragošću.

Iako mi, vjerujem, njezina pojava nije podrobno opisana, odmah sam je u glavi imao dovršenu. Dovršio ju je munjevito moj strah. Pogrbljena baba, slična vještici, krezavih usta, s rogom koji joj izbija ukraj čela. Poštapa se kvrgavom štapinom, gleda u put pod sobom, ne podiže pogleda. A ja premirem od straha da me ne ugleda i ne odvede.

Babaroga živi u mraku i izlazi iz mraka. Po slavenskim vjerovanjima nije zla. Samo se voli igrati djetinjim strahovima. A većih strahova od djetinjih nema. Nije, međutim, zabilježeno da je nekom djetetu učinila kakvo zlo. Ali zar strah sam po sebi nije zlo? Pogotovu ako je bespredmetan, metafizički, imaginaran.

Zanimljivo je još nešto. Iako sam ubrzo shvatio da Babaroga ne postoji – u takve pojave nisam vjerovao već kao šestogodišnjak, čim sam krenuo u školu i obasjala me prosvjetiteljska misija moje prve učiteljice Nade Kostanić – nisam je se prestao plašiti. Strah od onoga što je u mraku, i što se pogrbljeno, smrdljivo i krezavo tiho, u crnim zepama, šunja po sobama u kojima su pogašena svjetla, nema veze s banalnim pitanjima postoji li nešto ili ne postoji, postoji li netko ili ne postoji. Za dijete postoji, i živo je, sve ono što postoji u njegovoj glavi. I to je važna istina o svijetu, do koje se dolazi s prvom živom sviješću o sebi. A izgubi se, eto, s odrastanjem. Mislim da su i u toj stvari u pravu djeca, a ne odrasli.

Moja današnja Babaroga tužna je i usamljena starica. Sjećam se nekih starih žena u crnini, napuštenih i svima tuđih, čije su se kćeri poudale preko mora, a sinovi otišli na Novi Zeland i nikad se nisu vratili. Bježao sam od njih, jer su izgledale kao Babaroge. Sve dok mi Nona, iznervirana, ne bi rekla: Budalo, to je baba Mare, to je baba Tere… I čim bi koja dobila ime – ili čim bi ja za to ime saznao – nestajalo bi straha. Bila je to prva čarolija imenovanja. I nježnosti u imenu.

Za ne baš kratkog vijeka svoga
Nikad nisam plovio Dunajem.
Ali jesam sinoć. I od toga
Jutros mi duša prepuna je.

Vidio sam sinoć Hljebnikovljev topoljak
Jamačno onaj iz Sevastopolja.

Sinoć mi Mocart reče, dok pudrao je periku:
Draga ti ode u vječnu Ameriku.

I opet sam slušao iz djetinjstva sove.
Čak mi se činilo da čujem alte
Što su se razlijegali sa Jalte
Josifove*.

A jutros ćutim se starijim nego Adam.
I mislim  na vladiku Rada.
I znam: nije jedared, u takvim noćima
Cetinjskim, leteći nad bezdanom
Turskog i našeg bezakonja,
Kao da jaše Porokovoga konja,
Oćutio da ipak u nama nešto ima
Nadzvjezdano.

<27.3.2017.>

*Nisam siguran  je li se radilo o Staljinovoj Jalti, ili onoj iz poeme Josifa  Brodskog.
Sastavio Marko Vešović