Teta Nerma ima sedamdesetšest godina. Muža su joj ubili 1995. godine, dok je prisilno kopao rovove za Vojsku.

Teta Dostana ima sedamdesetsedam godina. Sin joj tukao po logorima ljude pa pred haškom optužnicom pobjegao u Australiju, još 1999.

Same obje. Vrata uz vrata. Popodne Dostana pređe Nermi na kavu, ponese komad pite ili šećera. Idu i u šetnju.

Zajedno plaču nad sudbinom lijepoga Antonia, meksičkog zavodnika, ostavljenog u posljednjoj epizodi predvečernje sapunice.

Na stubištu se dugo rastaju, kao srednjoškolke.

Zbog vremenske prognoze na krajevima različitih TV Dnevnika, ujutro budu različito odjevene, jedna nosi šeširić, i smiju se.

* * *

Teta Gospova ima osamdeset godina i sama je već devet.

Povremeno je čujem kako sa sobom razgovara i komentira recepte za ajvar, koji je trebalo manje ili više dosoliti u odnosu na prošlu jesen.

Drži na manjem balkonu – mrtvog goluba.

Netko ju je ubijedio da golubovi neće više dolaziti na mjesto gdje je mrtav jedan od njih. I, položila je na terasu balkona velikog, mrtvog, sivog goluba. Ne znam je li ga ubila ona ili ga je donijela odnekud već mrtvoga.

I, četvrti već dan leži, sad već ozbiljno naduven i okružen muhama.

I sve veći golub.

I sve manji balkon.

Na balkonu do teta Gospavinog, gospođa Ankica, šezdesetdevetgodišnjakinja u crnini, uzgaja tulipan u čahuri minobacačke granate, koju joj je poginuli sin donio jedne zime s ratišta.

Tek sam posljednji dan shvatio da ne šapće tulipanu u čahuri, već goluba zove – anđele dođi, ustani, evo ti zrno.

* * *

Pedesetosmogodišnja Alma nam je predavala njemački, prije rata. Vratila se u svoj stan na trinaestom katu, sama. Muž joj u Švedskoj od leukemije umro, djece nisu ni imali.

Donijela mi komad baklave na Bajram pa se raspričala nakon čaše crnog vina.

“Hut” je okrilje, raspričano maše rukama. Okućenja su “Behausungen”, ali ne nužno i stanovi u užem smislu, kako kaže Heidegger, objašnjava mi.

U logoru je silovao Miki, s četvrtog, i njemu i meni predavala dvije godine.

Jučer joj na vrata došla Mikijeva kćerkica, ima Downov sindrom.

Teta Alma, hoćete mi malo pomoći oko njemačkog, tata kaže da ga znate ko vodu, rekla joj.

Mi ćemo svi seliti pa učimo, rekla joj.

Svi sad imamo petice, veli mi ponosna.

(odlomak)

Dvojica daidža su u logoru, a treći se krije negdje u šumi. Majka se za njega najviše boji. Ne zna puta, stalno ponavlja, nikada nije pješačio, svaki metar je kolima prešao. Njegovu ženu, četvero djece, nenu i dedu, zadržali su također u logoru. Tako ga ucjenjuju. Treća dainica, čiji je muž u logoru sa mužom dainice s kojom živimo u vikendici, negdje je u Blagaju. Ona ima tri kćerke. S njom su još i njeni roditelji. Majka i dainica nastoje stupiti u kontakt sa zatvorenim muževima, pitaju za njih koga god stignu. I ne samo za njih, pitaju za sve ljude koje poznaju. Dainica majku nagovara da idu kod neke gatare, zove se Aiša. Sve zna, uvjerava nas dainica. Majka se dvoumi, u očima joj se vidi strah. Ni meni se to ne sviđa.

Ujutro se prepričavaju snovi. Dainica to radi najbolje, priča kao da se sve stvarno i dogodilo. Mi djeca se budimo da bismo ih slušali; polusneni legnemo iza njihovih leđa i, dok govore, u glavama stvaramo slike. Kafa koju piju zove se ječmena, prave je od žita. Dedo je melje u mlinu nakon što je majka poprži u tepsiji. Majčini snovi su drugačiji od dainicinih, sanja ovce, s njima priča u snu, ali to nisu ovce, najdenom stane i kaže, pa srkne malo kafe. Ti, bogami, ko da si čitala basne, govori joj dainica, smije se i tepa joj: Zelče, Zelče…

Majku zovu Zela jer ima zelene oči; nižeg je rasta, kosa joj je polusijeda, boje bronzina. Majka je stroga i stalno se umiva. Boji se da je ne pogodi snajper dok je prljava, pa da je hodža takvu oprema. Više se boji sramote nego smrti. I nas stalno kupa, grije vodu na vatrenom šporetu pa nam dugo trlja kosu. Silno se boji da nas ne napadnu uši. Kad padne mrak, uz šporet nam bišće kosu, prebire po njoj. Ako ipak nađe koju uš, zgnječi je noktima, i tada se začuje kao kad konac pukne. Ima četiri razreda osnovne ali sve zna: da kroji, šije, zašiva, čisti, a fino i kuha.

Majka često sanja ovce, puno njih, čitava stada. Kad priča o tome, moje misli preplavi vuna, bijela. To je pismo, vijest, dedo i dainica tumače, poluglasom, da je ne ometu u pričanju. Ona rukom pridržava fildžan na usnama, zagledana u nešto, važna je. Dedi nedostaje cigareta, pa kafu pije mršteći se. Ruke su mu kao višak, ne zna šta bi s njima. Dainica je vesela, tješi ga da će na poslu od nekoga iskamčiti cigaretu i popola će je popušiti kad dođe. Dedo se na njene riječi samo osmjehne.

Vratili su se od gatare. Majka je vesela, jer daidža koji se krije je živ, tako joj je rekla. Živ je i otac, i druga dvojica daidža, nena i dedo, dainica i njena djeca. Svi su živi. Dainica nas uvjerava da je gatara rekla istinu. Nadaleko je poznata, čak joj je i pjevačica Ceca dolazila prije rata, a na poklon joj je donijela džinovski bijeli grah, zrna ko krtole. U taj grah je i njima gledala. Vidovitost je nasljedila od svog svekra; u noći kad joj je prenosio taj dar, čitav Blagaj se tresao. Tako se priča. Ja gataru zamišljam kao staru ženu s dugom pletenicom čiji kraj stalno viri ispod šala. Pletenica joj je podvezana crvenom gumicom i ta crvena tačka u mojoj mašti pulsira dugo nakon što o njoj prestanem misliti.

Apokalipsa kao rješenje

All Along The Watchtower

“There must be some way out of here” said the joker to the thief,
“There’s too much confusion, I can’t get no relief
Businessmen, they drink my wine, plowmen dig my earth
None of them along the line know what any of it is worth.”

“No reason to get excited”, the thief he kindly spoke,
“There are many here among us who feel that life is but a joke
But you and I, we’ve been through that, and this is not our fate
So let us not talk falsely now, the hour is getting late”.

All along the watchtower, princes kept the view
While all the women came and went, barefoot servants, too.

Outside in the distance a wildcat did growl
Two riders were approaching, the wind began to howl. 

                                                                             Bob Dylan

***

Na osmatračnici duž cele tvrđave duge

“Mora da postoji neki izlaz“ – reče pesnik razbojniku,
“Previše ima konfuzije, ne mogu da si olakšam muku
Tajkuni piju moje vino, moju zemlju kopaju seljaci,
I niko ne zna šta je vredno da se čuva, a šta treba da se baci.“

“Nema razloga da se nerviraš“, reče razbojnik sav ljubazan,
“Ima nas mnogo ovde što znamo da je život više vic nego san
Ali ti i ja smo već videli sve i to naša sudbina nije, jasno
Zato nemoj sad da se lažemo, ionako je već kasno.“

Na osmatračnici prinčevi drže stražu duž cele tvrđave duge
Dok sve žene dolaze i odlaze, a isto i bosonoge sluge

Napolju, u daljini, divlja mačka kreće da urliče
Dva jahače se bliže, vetar počinje da riče.

                                                                    Bob Dylan 

U istoriji rokenrola dvije su klasične verzija pjesme All Along the Watchtower. Prva je originalna, u izvedbi samog autora – Boba Dylana, s njegovog albuma John Wesley Harding; druga je, naravno, Hendrixova za koju gotovo da postoji konsenzus da je najbolji cover svih vremena. Ja je, međutim, nisam otkrio ni preko Dylana ni preko Hendrixa. Njeni su mi se zarazni rifovi prvi put uvukli u glavu 1988. ili 1989. godine, u vrijeme dok je u travničkom kinu Lašva prikazivan film Rattle and Hum. Ta koncertna izvedba snimljena u San Francisku kasnije je uvrštena i na istoimeni album U2-a. Nije tad bilo interneta i nije bilo jednostavno doći do teksta zvanog lyrics. U boljem slučaju neko bi imao ploču, pa bi se tekst mogao prepisati sa omota. U gorim (i češćim) slučajevima, do teksta se dolazilo tzv. skidanjem. Pjesma bi se slušala sa olovkom u ruci, poslije svakog stiha bi se pritiskala pauza da bi se na list papira ispisalo ono što je slušalac mislio da čuje. Logično je, naravno, da je često dolazilo do grešaka i zabuna…

Ipak, tekst pjesme All Along the Watchtower pri pjevanju je lako razumljiv. Moje zabune su bile druge prirode. U pominjanoj U2-ovoj verziji postoje, naime, stihovi koje Bono improvizuje, a za koje sam isprva mislio da su integralni dio pjesme. Ustvari, ne samo da sam mislio da su ti stihovi integralni dio pjesme, mislio sam da su to ključni stihovi pjesme, da je u njima njena poruka. To je onaj dio gdje se kaže: All I’ve got is a red guitar, three acords and the truth/ All I’ve got is a red guitar, the rest is up to you, a što bi otprilike značilo: Sve što imam je crvena gitara, tri akorda i istina/ Sve što imam je crvena gitara, sve ostalo zavisi od vas (ili: od tebe). Ima tu nečeg što liči na Štulićevog Jablana (“Da li lažem kada kažem da je sreća u tri stvari, dobroj ženi, gitari i bogatom starom koji uvijek nešto radi?“), nečeg od onog Springsteenovog ponosa gitarom koju je naučio da govori (Now I’ve got this guitar and I learnt it how to talk), nečeg programskog, što je istovremeno i nepretenciozno i strašno pretenciozno.  Nemam puno, kaže pjesnik, nemam skoro ništa, ali to što imam meni je dovoljno, od toga živim, a u tom što imam je i istina. Jer istina nije komplikovana stvar, istina stane u tri akorda. Ali opet u rokenrolu ni istina sama po sebi nije dovoljna. I istini treba publika. Crvena gitara i tri akorda bez publike ne čine istinu. (Publika, naravno, može biti brojna, ali može se sastojati i od jedne jedine osobe, one, recimo, kojoj je pjesma posvećena.) Druga zabuna u mom djetinjskom razumijevanju pjesme polazila je već od naslova. Nisam, naime, ranije čuo za riječ watchtower. Nisam, ipak, mislio da je nužno da konsultujem rječnik. Znao sam da je watch – (ručni) sat, znao sam da je tower – kula. Šta drugo, dakle, može biti watchtower negoli sahat-kula? Biće da nije nevažno da se ova zabuna (za koju ću mnogo kasnije saznati da se stručno naziva “naivnim prevodnim ekvivalentom“) zbiva u Travniku, jer je Travnik – kako su nas udžbenici učili – jedini grad u Bosni i Hercegovini, kao i u cijeloj Jugoslaviji, s dvije sahat-kule, dok su brojni lokalpatrioti opseg jedinosti po pravilu proširivali u “jedini na svijetu“. Kao klinac sam, znači, mislio da Dylanova pjesma koju pjeva (i) Bono govori o sahat-kuli. Nisam tad pojma imao o Dylanovom istanbulskom porijeklu i dobro je da nisam jer ko zna šta bih na tom tragu izmaštao.

Uskoro sam, ako nikako drukčije, a ono uz pomoć višejezičnih brošura Jehovinih svjedoka, shvatio da je watchtower zapravo ona biblijska kula stražara. To, međutim, nije učinilo da se o pjesmi dublje zamislim. Nisam valjda ni mislio da postoji išta dublje u te dvije labavo povezane scene: dijalogu lude i lopova te opisu prirode i društva. Kad me je nedavno jedan trinaestogodišnjak upitao o čemu je zapravo riječ u toj pjesmi, poslušao sam pažljivo onih pet-šest najslavnijih verzija, prevodeći samom sebi, bukvalno i u prozi, cijeli tekst. Malo sam i proguglao naslov pjesme uz dodatak riječi “interpretacija“ i “analiza“, ali nisam bio ništa pametniji. Melodija mi se, međutim, uvukla u uši, a tekst mi je djelovao sugestivnije nego ikad, sugestivano i kao poem, ne samo kao song. Ne znam zašto, ali bio sam siguran da ju je Dragoslav Andrić preveo u Stereo stihovima. Prevario sam se. Nema boljeg načina da se neku pjesmu shvati i usvoji od pokušaja da je se prevede. Tako sam odlučio da probam da prevedem All Along the Watchtower. Nisam se na početku mučio s naslovom, važnije mi je bilo imenovati dramatis personae. Tu je joker, a tu je i thief. S potonjim ćemo lako: ili lopov ili razbojnik, ali šta ćemo s prvim. Joker je luda, lakrdijaš, šaljivdžija, budala, džoker. Sve je to fino, ali nijedna od tih riječi ne znači ono što u ovoj pjesmi znači Dylanovo joker. On je kod Dylana simbol umjetnika. Ne mogu ipak joker prevesti kao umjetnik. Mogu, međutim, kao pjesnik. U našem jeziku, ionako, ne samo kolokvijalno, kad kažeš pjesnik skoro kao da si rekao i budala. Dobro, ali o čemu tu razgovaraju pjesnik i razbojnik? Pjesniku je teško, muči ga konfuzija i traži izlaz. Jedni (tajkuni) nezasluženo žive bolje od njega, drugi (seljaci, a i radnici) takođe nezasluženo žive gore od njega, a ni jedni ni drugi nemaju, što bi se reklo, pravi sistem vrijednosti.  Razbojnik pokušava da ga smiri. Govori mu, a to nije nevažno, ljubaznim tonom. Govori mu da se ne nervira, da ne shvata život preozbiljno.  Nismo nas dvojica žutokljunci, tako mu još kaže, svašta smo već vidjeli, pa nije vrijeme da se sad prenemažemo, posljednja su vremena.

Poslije dvije dijaloške strofe, dolazi stih koji se otvara naslovnom frazom. Kako prevesti All along the watchtower? Bukvalno rješenje Duž cijele kule stražare doima se neprikladnim. Takvu sliku jednostavno ne mogu da zamislim. Ali kakvu sliku vidim? Ono što vidim je prizor iz vesterna, sa ogromnim istorijskim ehom, od Troje do Masade. Ne vidim, naime, da prinčevi stražare vertikalno, cijelom visinom kule, nego horizontalno, cijelom dužinom tvrđave. I ne stoje prinčevi bilo gdje, stoje na osmatračnicama. Tako da All along the watchtower biva Na osmatračnici duž cele tvrđave duge. Takvim rješenjem čak se čuva i aliteracija; all along se preslikava u duž duge. Dok prinčevi drže stražu, žene dolaze i odlaze, baš kao i bosonoge sluge. Seljaci koji kopaju zemlju i sluge što idu bosih nogu spadaju među simbole svijeta što je osuđen na propast. Prinčevi to znaju, toga se i boje, zato stražare. I žene to znaju, tačnije rečeno – naslućuju, žene čiji je položaj u svijetu osuđenom na propast bliži položaju seljaka i bosonogih sluga, nego položaju prinčeva. Prinčevi, dakle, gledaju u pusti pejzaž pred sobom i isprva ne vide ništa. Zatim se još uvijek ništa ne vidi, ali se nešto čuje: zavijanje divlje mačke. Zatim se na horizontu vidi oblak prašine, a onda se, i prije nego se začuje topot konja, ukazuju dva jahača. Topot se neće ni čuti, začuće se još samo rika vjetra. Tu pjesma završava. Nameće se pitanje: Ko su ova dva jahača? S jedne strane, naravno, logičan je odgovor da su to pjesnik i razbojnik, dva lika koja smo upoznali u prve dvije strofe. S druge, međutim, pjesnik i razbojnik su možda i dio svijeta osuđenog na propast, svijeta pred kojim stražare prinčevi, svjesni u dubini duše da je svaki otpor uzaludan, a dva jahača su jahači apokalipse za taj svijet, svijet u kojem pjesnik i razbojnik nisu prinčevi, ali nisu ni bosonoge sluge.  Bilo kako bilo, pjesnik je bio u pravu. Izlaz postoji. I apokalipsa je neko rješenje.

P.S. Nakon što sam prvi put objavio prevod ove pjesme, javio mi se čovjek koji je taj prevod otpjevao. Bilo mi je drago. Stihovi su se s papira vratili u muziku i rokenrol.

https://www.youtube.com/watch?v=uYj7yrdIod8

Stanovala na kraju u Hajduk Veljkovoj. Srpkinja, negdje od Ilijaša, krajem šezdesetih došla studirati ekonomiju. Bila iz imućne kuće, imala starijeg brata, roditelji nisu dali da se zlopati po vlakovima i autobusima, nego su joj u Sarajevu unajmili podstanarsku sobu. Stanovala kod nas, u zgradi gospođe Heim, u onoj sobi koju je Nono nadogradio kada se nakon rata, uz potpise svih komšija, širio na tavan. Bila uredna i sramežljiva, lijepa bljedoputa crnka, oči najcrnije koje sam vidio, tako crne da mi se činilo kako joj se šarenica ne razlikuje od znenice.

Kada smo se u ljeto 1969. selili na Sepetarevac, ona je naša drugu sobu, negdje u gradu. Šteta, rekla je Javorka, baš šteta, takve podstanarke više nećemo imati. U to je vrijeme mislila da imati stan nužno znači imati u njemu podstanarku. Koja se kasno noću šunja hodnikom prema kupaonici.

Tri godine kasnije bila je ona epidemija velikih boginja. Hodočasnik s Kosova vratio se s hadža bolestan. Nije se slutilo od čega, pa je zarazio još nekoliko ljudi, i bolest se raširila. Organizirano je masovno cijepljenje u cijeloj Jugoslaviji. Izuzete su bile samo trudnice.

Osvrnem li se preko lijevog ramena, vidim ožiljak. Imaju ga svi koji su rođeni prije 1972.

Sljedeće godine, u zimu, s prvim velikim snijegom, pojavila se pred našim vratima na Sepetarevcu. U to vrijeme još nismo imali telefon, pa je banula nenajavljena. Ili se onda tako dolazilo.

Uplašio sam se i pobjegao u sobu.

Bila je raščupana i izbezumljena, na neki neljudski, nečovječanski način. Govorila je i govorila, bez prestanka. Ali ono što je govorila, nije bilo za razgovora. Nisu se mogle udjenuti ni u jednu njezinu riječ. Nona i Javorka sjedile su i čekale da se zaustavi. Prošla je ponoć kad su je uspjele ispratiti van. Snijeg je napadao do struka. Kućna se kapija nije mogla otvoriti. Javorka je vikala, u strahu da ona nikada neće otići.

Nisu znale što se dogodilo. Anka je bila luda, a njima se dvjema u životu još nije dogodilo da im netko bude dobar, drag i razložan, a onda lud. Nekad je bila sramežljiva, a sad je njen očaj bio besraman.

Nekoliko dana kasnije opet se pojavila. Javorka je bila na poslu. Nona ju je pustila u kuću. Hoćeš li kafu? Neću, ne smijem. Sok od ruže? Neću, došla sam da me sakrijete. Gdje da te sakrijem? Imate tajno mjesto, spasite me. Od čega? Sto me đavola goni.

Na to se Nona nasmijala. Čuj sto me đavola goni. Anka je ozbiljno mislila da je sto đavola goni.

Rekla joj je neka ode kući u Ilijaš. Neka se odmori. Ne mogu u Ilijaš, rekla je, svud su racije i kontrole, opkoljeni smo. Daleko je sad Ilijaš, još je rekla, sve je daleko kad đavo prepriječi put.

Nona je umrla u lipnju 1986, šest godina prije opsade Sarajeva. Tako da nikada nije postala svjesna pravoga smisla Ankinih riječi: sve je daleko kad đavo prepriječi put! Žalila ju je Nona, pa bi se onda nasmijala, čuj: sve je daleko kad đavo prepriječi put!, a onda ju je opet žalila. Bile su to lude riječi, riječi u kojima nema smisla. Ali postoje u životu trenuci kada se smislom ispuni ono što je nekoć bilo ludo. Samo valja pamtiti, čuvati negdje lude i prazne riječi.

Sedamdesetih Sarajevo je bilo mali grad. Ljudi su jedni druge poznavali. O svakome se moglo sve doznati, samo si morao znati gdje se i kod koga trebaš raspitati. Naši su putevi vodili kroz tuđe živote i domove. Avenije su išle preko bračnih postelja. Raskrsnice sa semaforima bile su postavljene u tuđim dnevnim boravcima. I nije bilo načina da se zatvoriš pred pogledima susjeda, znatiželjnika i rodbine.

Sarajevo je bilo mali grad. I svi su bili sretni što je tako. Sarajevo u svojoj povijesti ne bi bilo mali grad samo u vremenima velikih nesreća, progona i ratova, kada bi iz grada nestajalo njegovo stanovništvo, a doseljavalo se novo. U vrijeme Omera paše Latasa, 1878, 1914, 1918, 1941, 1945, 1992. Samo tih je godina Sarajevo bilo veliko. Danas je veće nego ikad. Današnje je Sarajevo New York. Daj Bože da se jednom opet smanji.

Tako se u tom malom Sarajevu Javorka imala kod koga raspitati i saznati što se to dogodilo s Ankom. Doživjela je nekakav slom. Završila na Petom. Pa na Jagomiru. Dolazili roditelji iz Ilijaša, dolazio brat, plakali, dozivali je, ali ona više nije bila pri sebi.

Pitao doktor je li toga bilo u familiji. Nije, rekli su. I da jest, ne bi rekli. Sramota je imati ludog  u kući, a kamoli ludilo u krvi.

Dijagnoza: mladalačko ludilo. Dijagnoza: shizophrenia. Gotovo. Gotov život.

Poslije su je lijekovima dozivali razumu. Ali što je razum, i što od razuma imaš, nakon što ga izgubiš? Razum je da ne plašiš ljude i da se ponašaš i govoriš u skladu s onim što misle svi oni koji još nisu završili na psihijatriji.

Lice joj je oteklo kao da ima problema s bubrezima. Govorila je sporo i kroz nos, kao da bi mogla svaki čas zaspati. Ali ono što bi govorila, zvučalo je razumno.

I nije nam više nenajavljena dolazila na vrata.

U međuvremenu smo dobili telefon.

Sjela bi na pola sata, zadržala bi se cijelo popodne, ali je nisu tjerali. Ne možeš ženu tjerati iz kuće. Osim toga, sjećale su je se iz onih vremena, i nije im išlo u glavu da više nije ista. Ljudi su onakvi kakvim ih se sjećamo. Anka im je bila draga u sjećanju.

Osim toga, kao da više i nije bila luda. Bila je samo dosadna.

Samo jedno joj psihijatri nisu mogli očistiti iz glave: bila je uvjerena da joj je cjepivo protiv velikih boginja pregazilo mozak. Tako je govorila: pregazilo mozak. To je opet zanimljivo. Mnogo godina kasnije, već u novom stoljeću, netko mi je, dok sam za kompjuterom pokušavao prekopirati neki tekst, rekao da samo pregazim staru verziju.

Da pregazim staru verziju? Kao što je cjepivo protiv variole Anki pregazilo mozak.

Namah sam se toga sjetio, ali nisam imao kome reći. Sve lude riječi čekaju da ih netko jednom ispuni razumom i smislom.

Svih onih godina, sedamdesetih i osamdesetih, bila je tu negdje u blizini. Sretali smo je po gradu, Javorka se nalazila s njom u gradu, dolazila nam je na žalost kad je ono nailazila sezona umiranja. Kao da je njezina duševna bolest bila zaustavljena na jednoj razini i nije dalje napredovala. Ali ni načina da opet bude onakva kakva nam je bila prije epidemije velikih boginja, i dok je stanovala u sobici koju je Nono oteo od tavana.

Moglo bi se o Anki nadugo još govoriti, mogla bi se ispričati cijela njena priča, onakva kakvom se činila sa Sepetarevca, ali zanima li ona još koga?

U danima kada se spremala opsada Sarajeva, u danima oko referenduma, Javorka ju je posljednji put srela. Ne znam što su govorile, nemam više koga pitati, ali bilo je o politici. I znam da joj je Javorka na kraju rekla: ako je tako, Anka, onda mi više ne izlazi pred oči. Nemoj dolaziti i nemoj me u gradu pozdravljati.

Samo to pamtim. I nevjerojatno mi je kako sam mogao zaboraviti ono što je Javorku navelo da je tako potjera od sebe. Ili je prirodno da sam baš to zaboravio. Čovjek zaboravlja ono što mu više ne treba. Ono što je njegovoj imaginaciji višak.

Anka se više nikad nije pojavila. Kao da je u zemlju propala. Ne sjećam se da smo je više ikad spomenuli.

Od nje je ostala ta luda rečenica, koja je u međuvremenu dobila na smislu i mračnoj ljepoti: Sve je daleko kad đavo prepriječi put.

I ostaje daleko, zavazda.

Deda ima mlitavu kitu. Znala je to Selma i prije nego što je znala šta je kita.  Jer deda bi je uhvatio za ruke, povukao ih iza njenih leđa i trljao preko pidžame. Nije ona znala šta je to tako meko ispod tkanine sa flekama od mokraće, ali je znala da na svom tijelu nema ništa tako. Ona bi vukla ruke nazad, ali on nije puštao. A bio je jak. Uvijek neobrijan, brada mu je sijeda. I izgleda prljavo. Žuto. I smrdio je na nešto, a Selma nije znala šta je to. Ona bi ti rekla – smrdio je na dedu, smrdio je na pokvareno meso koje su našli tri dana nakon što ga je Zejneba ostavila u vitrini sa finim tanjirima i kristalnim čašama. Bježala je Selma od dede, ali kuća je bila mala. Nije baš ni znala što bježi. Valjda su je boljele ruke, tako izvrnute. Jer dugo bi to trajalo. Jednom je vidjela na televiziji kako u divljini ljudi sa jednim štapićem prave vatru. Mora da i njih zabole ruke, mislila je.  Nekad bi pomislila da ako potrči, ako snažno potrči prema naprijed ili će ruke puknuti i ostati tamo, zakačene za njega, za plavo-bijelu tkaninu što grli obješeno tkivo, ili će ono ostati zalijepljeno za nju, pa više neće biti njegovo, nego njeno.

Tata nikada nije kući. On mora da radi. Neko mora da radi – rekao bi kada bi ga molila da ostane. Plakala bi tada. Neko mora da radi. Povedi me na poso – jecala bi Selma. Neko mora biti ovdje i paziti na dedu. I mamu. Ti si velika, ti si dobra, ti ih paziš.

Mama je čitala. Već nekoliko godina. U stolici za ljuljanje. Tata je kupio tu stolicu prije nego što je mama počela da čita. Da je znao, ne bi je nikada kupio. Sto posto. Je li to ikada rekao? Možda i nije. Nije ni morao. Selma je to znala. Ne voli ni tata što mama čita. Nekad je Selma zove, a ona šuti. Ne diže pogled. Osim kada Selma počne baš da se dere. Da urla. Tada digne pogled.

– Molim vas izađite iz mojih odaja. Zvat ću stažu.

Ako se Selma nastavi derati onda se mama počne derati još glasnije.

– Staža! Straža! Straža!

Onda dođe deda pa uhvati Selmu i iznese je iz sobe. Nije deda uvijek takav. Nekada i priča sa Selmom. Govori joj kako nisu uvijek živjeli u toj kući. Imali su veliku, lijepu kuću, sa baštom, tamo gdje je sada gradski park. Imali su i vrtlara. On je sadio cvijeće i sve je bilo lijepo i uredno kao na televiziji. Imali su i kućnu pomoćnicu pa deda nije morao sam da kuha. Nikada nisam izašao iz kuće bez šešira. Gospodin. Kakav sam ja gospodin bio. Sve mlade pičke su se za mnom okretale. Mogo sam koju sam htio. A bogme sam i htio. Ergo i imo. Jah, moj brate. Nekad je deda sjedne u krilo. Sad ćemo gledati zajedno televiziju, kaže. Selma grize nokte. On joj to brani. Djevojčice moraju biti lijepe. On se brine za nju. Jednom joj je opalio šamar zbog toga. Toliko je on voli. Samo jednom.

Mama se više ne odziva na svoje ime. Probala je Selma. Stala je pored vrata i tiho je zvala, da ne čuje deda.

– Zejneba! Zejneba!

– Opet se neki kmetovi uvlače u zamak. O glavi nam rade. Čujem ih kako šapuću skriveni iza zidova. Oružje treba isukati. Kraljevstvo odbraniti! – vikala je Zejneba.

Tata nije volio kad mama izlazi iz kuće. To je bilo zbog haljina. Dugih, sa zlatnim ukrasima što ih je sama izvezla. Ispod suknje bi tada nosila neku žičanu konstrukciju. Kada je nju pravila, nije čitala. Tri dana. Oči su joj bile užarene. Nije ni jela. Ni pila. Nije ni spavala. Ali morala je spavati. Niko ne može biti budan tri dana. Možda je ona mogla. Plela je tu žicu. Zavrtala krajeve malim kliještima, i vriskala na Selmu: Ne diraj, sve ćeš pokvariti! Izlazi! Kad ide vani to obuče, ispod haljine. Zato joj tata i ne da. Jer je ljudima to smiješno. Smiješno im je i što se ne sjeća kako se zove. I što mijenja ta svoja imena. Vojvotkinja od Albe. Markiza Izabela d’Este. Mene je da Vincci slikao, prostaci!  – urla ona na njihov smijeh. Tata ne voli kada se ljudi smiju. Ne čudi se Selma, nešto je ružno u tom smijehu. Boli. Zato tata kada pođe na posao zaključa kuću. Nije uvijek. Nego samo kada vidi da se mama sprema vani. Može se to vidjeti danima unaprijed. Počne se presvlačiti. Birati haljine. Nekad se i okupa. Tada tata zaključava kuću, a Selma ne može u školu. Ali dobro je što mama sve manje želi izlaziti.

– Ne podnosim taj gladni, jadni puk. Tu bijedu. Moje oči to ne mogu gledati.

Jebem ti knjige – kaže tata dok zariva prste u svoju glavu kao da hoće da je probuši. Jednom ih je sve sakrio. Cičala je i vrištala dva dana bez prestanka. Grebala lice noktima. Onda ih je vratio. Složio na police. Nije ih bilo puno.

Jebem ti knjige – kaže Selma dok hoće da sama sebi odgrize ruke. Deda dahće iza njenog vrata. Nagnut je naprijed. Puše joj u kosu. Ono mlitavo nekad se čini i živo. Ali brzo umre. Tad je on gurne a Selma bude sretna. Sakrije se u ormar u maminoj sobi i plače. Ali tiho, da Zejneba ne pozove stražu.

Objavljeno na portalu Strane

Nije dijete
Jest bomba
Ima fitilj oko pasa
Pod kaputom kuca njezin sat

Nije živo
Već je mrtvo
Traži žive koji šire radost
S njima hoće zajedno u raj

Nije dijete
Jest bomba
Nema srca
Nema mozga
Ono je samo skriveni pakleni stroj

Puno je vjere u moć fitilja
Oko svoga pasa
Ali drhti
Strašno se plaši preseliti u raj

Jest dijete
Nije bomba
Ima srce
Ima mozak
Nije stroj

Moć fitilja ulijeva mu i spokoj i strah
Neće u vječnost
Ni sa slavljenicima života ni samo
Strahuje od raja
Za koji je bez srca i duše odabrano.

4. 10. 2016.

U paklenome lipnju 1992. godine, jedan sarajevski pisac, pjesnik, dobiva telefonom od drugoga sarajevskog pisca upit: šta to znači biti Srbin? Prvi je Stevan Tontić, drugi je Nedžad Ibrišimović – dvojica među nekolicinom najvažnijih i najizvornijih pisaca druge polovice Dvadesetog stoljeća u Bosni i Hercegovini. Obojica zatočenici sarajevskoga užasa.

Svoj odgovor Tontić piše u obliku kratkoga, intelektualno brizantnog eseja, a objavljuje ga Predrag Finci, filozof i esejist, u časopisu Zemlja koji je pokrenuo baš tih dana, unatoč svemu, kao odgovor svemu…

Čitam danas Tontićev esej, i konstatiram, hladno i bespogovorno: danas ni takvo pitanje ni takav odgovor više nisu mogući. Obesmišljeni su, propao je kontekst u kojemu su bili mogući, važni, u kojemu su i pitalac i upitani vlastitu egzistenciju i vlastiti nacionalni identitet u Sarajevu osjećali tako da je važno i relevantno ono što o tome imaju reći u vlastito ime i na vlastiti način.   

Pa valjda baš zato što je tako – što više nema ni Sarajeva ni Bosne u kojoj je to bilo smisleno i važno – danas se i Ibrišimovićevo pitanje, i odgovor koji na nj daje Tontić čitaju kao začudna i velika literatura, kao uzbudljivo svjedočanstvo o životu koji jest propao i nestao, ali nije nestala mogućnost da u njemu prepoznajemo puninu – dramatičnu, pulsirajuću.

Nedžad Ibrišimović umro je 15. rujna 2011. i počiva u haremu sarajevske Ferhadija džamije, među uglednicima. Stevan Tontić skrasio se u Novome Sadu, nakon godina nesigurnoga življenja od Sarajeva do Berlina i natrag. Predrag Finci je u Londonu. Sarajevo je na svome mjestu, dobro i sretno bez svetrojice.   (I. Lovrenović)

Biti Srbin

Iz svog dobrinjskog zatočenja zove me prije neki dan vrli kolega, prijatelj, jedan od najboljih muslimanskih književnika, pitajući, uz prethodnu „dozvolu“ da možda bude i neugodan: „Šta to znači biti Srbin?“ Zatečen, rekoh mu da bi odgovor na takvo pitanje zahtijevao pisanje jedne knjige, da je taj pojam za mene, u svakom slučaju, nešto „slo­jevito“ i da sve te slojeve, naravno, ne možemo da razgrnemo u jednom telefonskom razgovo­ru. Pojam nacije pripada nekoj metafizici osjećanja, koja se manifestuje ovako ili onako, ponekad u veoma bogatoj, katkad u vrlo suženoj skali vrijednosti. Moj znanac sigurno je mislio na jezivu skučenost vrijednosne skale „srpstva“ koje ga drži u užasnom zatočenju, sa desetinama i stotinama hiljada njegovih i mo­jih sugrađana, na brutalnost sile koja nemilo­srdno razara i tako jedinstvene i za našu civili­zaciju važne gradove poput Sarajeva i Mostara, na „tamni nagon“ nacije koji „progovara“ kroz metke snajperiste upućene na slučajnog prolaznika, na bilo koga; na granate koje ne pogađaju samo vojne ciljeve „druge strane“, već padaju svuda, tj. bilo kuda; na bestidnu izopačenost onog „srbovanja“ koje ruši džami­je ili – unižavajući čast svog naroda, na koju se neosnovano poziva – „uzdiže“ srpsku zastavu na minareta po pojedinim bosanskim varošima. Pa iako ne znam tačno šta znači „biti Srbin“, „biti Hrvat“ i tako redom, kao što ni Encensberger nije mogao tačno da definiše sadržaj „skromne činjenice“ zvane „biti Nije­mac“, znam da glagol biti uvijek mnogo bolje pristaje uz imenicu čovjek: biti čovjek moralni je zahtjev nadređen svakom nacionalnom po­zivu, svakom uobraženju i svakoj službi koja univerzalno ljudsko supstituira nacionalnim, svijet parohijom, a božansko nekim od zlih demona. Proganjati pripadnike drugih naroda i rušiti njihove bogomolje može biti samo jeziva karikatura „srpstva“ i koliko znam, ne da se uklopiti ni u kakav poredak vrijednosti ko­jima se srpski narod legitimiše, bile one na­glašeno tradicionalno-hrišćanske ili moderno-evropske. Ni istočna ni zapadna dimenzija srpske civilizacije ne dopuštaju i ne zasnivaju ovu vrstu pada u zločin i varvarstvo, pojam koji je stalno na usnama onih kojima je sada naj­važnija da Srbe uopšte prikažu kao barbare, elemenat koji i nije „europski“ i koji će još vijekovima valjati „civilizirati“. Kao da Hitlerov i Pavelićev režim, koliko juče, nisu bili barbar­ski svejedno što su se kitili pretencioznim predznacima zapadnjačke uljuđenosti.

Rat je najstrašniji izum ljudske civilizacije. Za užasnu nesreću sadašnjeg krvoprolića i razaranja, za nesagledive posljedice katastrofe koja je zadesila narode Bosne i Hercegovine, istorija će, držim, jednoga dana naći krivce ne samo na jednoj strani. Put u ovu provaliju trasirali su mnogi, svi oni koji su bezrezervno služili probuđenim taštinama nacija i volji za moć nacionalnih lidera i naciokratskih elita. Svi oni koji su fikcije suverenosti i nacionalne države uzdigli na oltar dostojan svake žrtve, pa i žrtve vlastitog naroda, u čijem interesu su  sve ovo i zakuvali. To je neko stanje narcističke samozačaranosti, o kojoj govori Tojnbi u svo­jim Istraživanjima istorije, stanje kada „ko­lektivni um“ nacije gubi kompas i cijelo društvo vodi putem propasti.

Autoritarni, voždovski režim Slobodana Miloševića, na primjer, proizveo je i kod Srba neke od ovih znakova „samozačaranosti“: samozačaranost jedinstvenom nacionalnom državom, samozačaranost Šiptarima i Hrvati­ma kao metafizičkim neprijateljima, samo­začaranost „srbofobijom“, samozačaranost fe­derativnom Jugoslavijom, državom koju su stvorili i za koju su dali tolike žrtve, itd. I najpogubnija od svih „samozačaranosti“ – sa­mozačaranost silom, oličenom u JNA, kojoj su poklonili nedopustivo veliko povjerenje i sklopili s njom poguban savez: iz busija tog saveza, suviše oholog da bi bio razuman, razaraju se gradovi Sarajevo, Mostar, Tuzla, Prijedor i drugi. Srpska politika u Bosni, određena, uostalom, „vizijama“ Slobodana Miloševića, nekih generala, akademika i pjesnika, najjače je kompromitovana brutalnom upotre­bom sile. U sjenci ovog brutalizma – a sva politika Slobodana Miloševića označena je nadmenošću i brutalizmom – ostaju svi zločini Paraginih ustaša i drugih hrvatskih bojovnika u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, svi slučajevi maltretiranja građana srpske nacio­nalnosti od strane pripadnika Teritorijalne odbrane, sve smicalice vladajuće hrvatsko-muslimanske koalicije, koja sigurno ne pati od naklonosti za srpske interese i stvari. No, ako Aliji Izetbegoviću ne možemo prebaciti višak ljubavi za Srbe – bu­dući da on, kako je jednom izjavio, „voli Hrva­te“ – još manju senzibiliranost za Muslimane upoznali smo kod velikog vožda: sjetimo se samo kako je njegova policija, onomad na Kosovu, maltretirala nikog drugog do samog vrhovnog poglavara Islamske zajednice, g. Selimoskog. Valjda uz namigivanje samog Satane.

Ovaj frapantni nedostatak iskazuje rečenica poznatog satiričara, koji je u svom djelu i liku spojio dva poziva: onaj ratnog huškača i onaj spasioca, dušebrižnika za izb­jeglički srpski narod. Ta rečenica, koju sam jednom već navodio, obraćajući se gradu Beo­gradu sa patetičnim preklinjanjem da spašava Sarajevo, glasi: „Srbin je Srbinu Srbin“. Kakva tautologija, kakva praznina! Iz ove rečenice, koja se može uzeti kao uzoran izraz samozačaranog „žargona autentičnosti“, odnosno naci-žargona, veje čista smrt! Srbin Srbinu nije graditelj, mislilac, pjesnik, ni saradnik, ni pri­jatelj, ne daj bože konkurent i ideološki protivnik, nego jedino ono čime je iako individua, nesvodivi pojedinac, (ili pojedinstvo, kako bi rekao nacionalni bard Matija) definisan kolektivnom apstrakcijom svog rodnog imena – Srbin! Elem, Srbine, na ovom svijetu ne­maš šta da radiš nego da – srbuješ!

Mora da je iz te samozačarane praznine, iz karikature te obaveze i svetog zavjeta, došla i ona rečenica-naredba generala Mladića, koju je, k tome, neprijateljska strana uspjela da snimi i višekratno emituje našim bratskim na­rodima: „Udri po Velušićima (sic!), tu nema mnogo Srba“. Paradoksalni i paroksistički smi­sao ove generalove „misli“ nije u tome da se ubijaju građani nesrpskih nacionalnosti u Sa­rajevu – to se pretpostavlja kao već dopušteno u ovom ratu – nego u tome da Karadžićevi i Mladićevi artiljerci i snajperisti uzimaju sebi za pravo da ubijaju i sarajevske Srbe! Šta mari, ako ih „nema mnogo“! A ima ih, vjerujem, u ovom gradu, i sada oko 150.000, zajedno sa Jugoslovenima srpskog porijekla. Ovaj njihov stravični ratno-strategijski izum ući će u svjet­sku antologiju ratnih stupidarija. A Srbi koji tuku sarajevske Srbe nisu samo Srbi, već i – hrišćani. Kad god su zasipali moje naselje granatama, u meni je izbijalo prosto pitanje: Jesu li ovi ljudi kršteni?!

Na početku svoje karijere pokrajinskog srpskog vožda, kada je imao i odličnih poteza, i mjere, i pameti, predsjednik SDS znao je da neke od nepartijskih Srba iziritira nalazom (valjda psihijatrijskim) da ima i takvih kojima je „teško da budu Srbi“. Opet taj glagol biti!

A sada je, evo, pod njegovom rukom – koja samo izvršava vladajuću volju nacije, oličenu u velikom voždu – došlo do Biti il’ ne biti – pitanje je sad, pitanje za Srbe. Ne mogu – bar većina Srba velikog (i) srpskog grada Sarajeva – sa i za onima koji dan i noć bljuju silnu ubilačku vatru na njih sa okolnih obronaka i čuka, a ne mogu zdušno ni u tabor „uvezanih zastava“, „neprincipijelne koalicije“ i najavljene konfede­racije BiH i Hrvatske, tabor koji je olako pretpo­stavio suverenost miru, kupujući i rat u vreći kupljene nezavisnosti, odbijajući i neke od ap­solutno logičnih i razumnih srpskih zahtjeva, na primjer onaj, elementarno prihvatljiv, da se obra­zuje Vijeće narodā. Ako sada, ipak, veliki broj sarajevskih Srba iskaže kakvu-takvu, makar i iznuđenu, lojalnost režimu, biće to najviše zbog poniženja građana-zatočenika, građana kandi­data smrti, sveprisutne smrti koju po gradu siju artiljerci i snajperisti koji za sebe misle i govore da su Srbi videći u tome i neki svoj ponos u koji se ne smije dirnuti. Svako ko u taj ponos dirne, proglašava se izdajnikom, pa makar bio i najsjajniji srpski književnik, poput jednog Marka Vešovića. A Ginter Gras, koji se izričito protivio ujedinjenju dvije velike njemačke države, ipak nije doživio da ga na taj način pribiju na stub srama. Kod nas to ide s čudesnom lakoćom.

Smrtni grijeh i promašaj srpske politike jest savez sa oholom i brutalnom silom, oličenom u JNA, koja je, ostajući i bez ideološke osnove i bez federalne države, počela da se ponaša kao ranjena zvijer, razarajući civilne objekte, gradove, zajednička dobra zajedničke južnoslovenske civilizacije. Na provokacije pripad­nika hrvatskih vojnih snaga, koje su htjele da joj se osvete za razaranja Vukovara, Osijeka, Dubrovnika, za gubitak Krajinā, za ukupnu hrvatsku ratnu nesreću, i da je gurnu što dalje od granica sa Hrvatskom, ta ohola i obezglavljena sila nije umjela da odgovori pametnije nego razaranjem Mostara i Sarajeva, čime je cijelom svijetu borbu za „srpske interese“ pri­kazala u najgorem mogućem svjetlu. Na tolika razaranja spremni su jedino poklonici boga Šive, privrženici krvave boginje Kali, a ne oni kojima je Hrist usađen u srce. Ubilački brutalizam i vulgarnost nadmene sile, učinili su da „srpska republika Bosna i Hercegovina“ zado­bije u očima svijeta izgled nečeg mračnog i siledžijskog, fantomskog i nedopustivog, ne­autentičnog. Srbi, međutim, imaju pravo na svoju republiku Bosnu i Hercegovinu, s tim što ja mislim, a tako sam mislio i prije, da je ova država osobita, trostruka republika, koju sva tri konstitutivna naroda mogu i treba da imaju cijelu, ne tek u nekim nejasnim frag­mentima oko čijih se granica krv uzalud lije. (Doduše, bolja bi bila i kantonizovana nego razrušena Bosna. Kantoni nisu državne jedi­nice, već samoupravni srezovi. Ali, šta je – tu je!) A pogotovo se ne mogu silom dijeliti takve urbane cjeline i velike aglomeracije kao što je grad Sarajevo: dijeliti Sarajevo topovima zaista je krajnje bezumlje i čist užas! To naj­bolje znaju građani Sarajeva, koje, bar što se Srba tiče, niko nije anketirao u vezi sa tim kako da urede svoj život i svoje odnose sa drugima. A ti odnosi, kao u svakom moder­nom gradu, uređuju se, takoreći, sami od sebe, nikako nasilničkom voljom ovoga ili onoga partijskog prvaka, generala, filozofa ili pjesnika. U svakom slučaju, neuporedivo bolje je bilo izabrati, kao oblik borbe za nacionalna prava i interese, građansku neposlušnost, mir­no demonstriranje sarajevskim ulicama, nego rušenje tih ulica i usmrćivanje gradskog stanov­ništva. I mudrije ići drumom, nego šumom.

Nakon masakra u Ulici Vase Miskina – a ljudske oči onakvu grozotu još nisu gledale -gospodin Krajišnik izjavio da je to podmuklo djelo Alijinih vještaka za granate i mine. Neka i jeste, g. Krajišniče, uzmimo da su to učinili u nekom mazohističkom nadahnuću! Ali ko će u to povjerovati, ko na kugli zemaljskoj! U to će povjerovati taman onoliko koliko su Srbi mogli da povjeruju – izvinjavam se na poređenju – da se onaj nesrećni Martinović sam nabio na flašu! Ako je jedna strana bacila, recimo, sto hiljada granata na grad, ko da povjeruje da ona sto hiljada i prva nije njena! A kad biste mogli pred svijetom dokazati da granata u Miskinovoj nije vaša, možda bih vam i ja lično skitio kakvu patriotsku odicu! Ovako – užas i sram. Rekli ste da je Alija time htio da izbjegne Kutiljera i Lisabon. Znamo da taj gospodin katkad ujutro poriče ono što s večeri potpiše. Ali vi ste uspjeli, najzad uspjeli, jezikom grube sile, da ga oslobodite obaveze da drži do svoje riječi o mogućoj kantonizaciji Bosne. Kantonizacija, pojam sam po sebi gotovo bezazlen, postala je za njega nešto najstrašnije. I sada smo zaglibili u rat do međusobnog istrebljenja. Nijedna strana neće me uvjeriti da je to bilo neizbježno! U odnosu na krvave učinke topovske đuladi i snajperskih hitaca po Sarajevu, maltretiranja Srba u ovome gradu zadobijaju izgled mikroincidenata, pa će se tako uzimati i premlaći­vanje jednog Milorada Ekmečića, maltretiranje Svetozara Koljevića, otmenog gospodina s ko­jim sam, urednički, upravo završavao antolo­gijsku ediciju Moderna srpska proza u 34 toma, u izdavačkoj kući „Svjetlost“, koja je, takođe, granatama unakažena. Ili to što je jedna banda podmetala nož pod grlo mom pjesničkom sabratu Branku Čučku koji jednog nedjeljnog prijepodneva izbi u suzama na moja vrata. Ili to što su neki moji znanci noćivali po centralnim zatvorima, itd, itd.

Da: nije uvijek lako znati šta znači „biti Srbin“, iako ja to, dragi sapatniče iz Dobrinje, dobro znam, po stotinama stvaralački velikih i božan­skim svjetlom prožetih srpskih ličnosti, u dijamantnom vijencu od Svetog Save do Vaska Pope. Ali ima trenutaka koji nas zbune: na promociji moje antologije Moderno srpsko pjesništvo, prve knjige te vrste objavljene u BiH i, valjda, bar bibliografski, bar u namjeri, dostojne neke pažnje u kontekstu cjelokup­ne savremene književnosti srpskog naroda, nije bilo nijednog SDS-Srbina. Ostaje mi jedino da se ovdje – iako na nemjestu – zahvalim i onom topuz-ministru što me udostojio svoga odsustva: tamo gdje je on, tamo svaka pjesma zamire! Tamo se pale i ruše čak i „careve“ džamije!

Da: zaista je teško „biti Srbin“, gospodo Srbi. Pogotovo u Sarajevu. Ali je još uvijek najteže biti čovjek. A to je jedino što se mora. Kao i umrijeti. A svaki čovjek – ako mu je to već rođenjem dato – može i živjeli i umrijeti čestito i kao – Srbin.

U Sarajevu, 21. 6. ’92.

Zemlja, Sarajevo, jun 1992

Odavno me peče dug prema mnogim mojim pokojnicima. Ponešto jesam uradio, ali ni mali dio tog duga nikada neće bit vraćen, jer više nemam snage za to.

Ali sam se svom velikom prijatelju Milanu Milišiću uistinu odužio: napisao sam tri eseja o njegovoj poeziji, jedan o njegovim putopisima, u knjizi Poljska konjica imam jednu pjesmu o njemu, a da sam deset godina mlađi, napisao bih knjigu o njegovom pjesništvu, ali ni ovo što sam uradio zaista nije malo.

Sve knjige koje sam, nakon rata, objavio u Crnoj Gori i u Sarajevu, prošle su gluho, isto kao da sam ih u jamu bacio. Nemojte misliti da se žalim. Ali krivo mi je što nitko nije čuo da postoji, recimo, moj zapis o Milici Milišić, objavljen u knjizi Bosanska priča, koji je možda nabolje što sam ikad sročio u prozi, a zasluga je više Miličina negoli moja: malo šta sam, iz ljudskih usta, toliko autentično čuo. A pošto se bliži peti oktobar, kad je Milan poginuo, neka moja pričica o Milici bude moj pomen i bratu i sestri.

SESTRA MILANA MILIŠIĆA

Meni je ime Milica. Kad je htio da bude prema meni nježan, Milan me zvao Milicija. U ovom ratu sam ostala i bez brata i bez majke. Više nemam nikog. A i bolesna sam.

“Ne zaboravi da imaš Boga”, kaže mi komšinica.

E, zbilja baš, to stalno zaboravljam, mislim se ja. Ali ne vjerujem da će zbog toga meni Bog zamjeriti. Tu smo da zaboravljamo. Kad ne bismo zaboravljali, ne bi nas ni bilo. To je moje lično mišljenje.

I ja sam završila fakultet, ali sam se poslije toga razboljela. Ljekari su rekli da sam oboljela zato što sam u životu bila prezaštićena. Živjela sam pod staklenim zvonom: majka, tetka, ostala rodbina, svi me, sa sviju strana, branili od života, i baš to me, vele, uništilo.

I Radovan Karadžić me liječio. Tablete koje mi je propisivao pomagale su mi, neću da kažem. Ali se onda ispeo na brdo i počeo da me gađa granatama.

“Pa što si me, onda, liječio, je li? Što sam, onda, pila tvoje lijekove?” – mislim se ja.

Ali tješim se da nisam jedina. Ko zna koliko u Sarajevu ima nas kojima je Karadžić prvo davao tablete, a onda – granatama po njima.

Na komodi su stajali njegovi nalazi i recepti, jer nisam mogla da upamtim lijekove koje mi je propisao. I jednom pogledam onako. I vidim razgovijetan njegov potpis i uhvati me strah. Šta ako neko od ljudi koji mi dolaze vidi taj potpis i upita me: šta ti je ovo?

Pa zgužvam sve te recepte i nalaze i bacim ih u vatru.

Milan ju je stalno u pismima korio: Treba jednom da počneš brinuti sama o sebi. Da sama sebi ložiš vatru, da sama sebi ovo, da sama sebi ono.

Molio ju je: Ne budi izlempana i raspekmežena, ako ne uradiš nešto ozbiljno za sebe, umrijećeš mlada. I odvoji se od majke bar dva-tri sata dnevno. Fizički se odvoji. Ubiće te to što si stalno uz majku, što si se pretvorila u njenu dadilju, što drukčije i ne postojiš osim kao njena dadilja.

Milan je mislio da je to najopasnije za mene: neću nikad odrasti, vazda ću ostati dijete zato što sam majkina dadilja.

Govorio joj je: ajde na Trebević, ajde na Baščaršiju, ajde na kliniku, ajde gdje god znaš, idi u knjižaru, idi u.. u… u – ma znaš gdje! Bavi se bilo čime što nije gospođa Olga Milišić, što nije titranje oko Olge, što nije bolesni strah za Olgu.

Ako hoćeš prevodi filozofske tekstove, ti si čini mi se zaboravila da si diplomirani filozof, ako hoćeš zavedi neoženjenog komšiju; ako hoćeš sviraj violinu, to je sasvim svejedno. Milicija moja, učini nešto, nije majčin život u tvojoj ruci, nisi ti anđeo Gospodnji da smrt i život dijeliš. Ali u tvojoj ruci jeste tvoj život, i nemoj ga baciti u smeće tako divljački, moli te tvoj brat.

Ali ja, onda, Milanove riječi jesam čitala, ili ih nisam razumjela, i jesam li slušala, ali ih uopšte nisam čula.

Majka bi vam, sigurno, mnogo ljepše nego ja ispričala za Milana. Jer ona je puno čitala, a Milan joj redovno donosio knjige. Posljednja se zvala Običan dan od Gončarova. Zabilježila je čak i dokle je došla.

Milan je u djetinjstvu bio stođavo. Kad prekardaši, otac ga zaključa u verandu dok ne zamoli za oprost. Jednom je sa djecom čupao ćeropane. To su muškatle. Komšija kaže:

“Ovaj Milan, ko hajduk, čupa ćeropane, a njegova majka, gospođa Olga, sjedi i čita i baš ti je nju briga”.

Čitala sam i ja prije nego što sam se razboljela. A onda me prošla volja za čitanje, ostala mi jedino volja da satima gledam u svoje ruke, ili u plafon, ili u jednu tačku. A sad, kad sam ostala živa u ratu, ne mislim da ću više ikad onako gledati. Nadam se da neću, ali ko će znati sigurno?

Da je živa, majka bi vam sigurno ljepše nego ja ispričala i ono o ustašama.

Sa Milanom je iz Dubrovnika pobjegla 1941. godine. Sjela na uskotračni voz, s djetetom u naramku, da se od ustaša skloni kod rodbine u Sarajevu.

Onda ustaše zaustave voz, sve Srbe poskidaju i pobacaju u jamu. Samo majku i Milana nisu bacili. Majka je jednom ustaši stalno ponavljala:

“Pogledaj ovo dijete, pogledaj ovo dijete”.

I onaj ustaša pogleda Milana. I sažali se. Pa kaže onim svojima:

“Propustite ih barem do Sarajeva”.

Milan je o tome i pjesmu napisao. Zove se Pretres. “E baš bih ga volio upoznati”, znao je reći često. “Volio bih vidjeti kako izgleda, šta priča, i uopće”.

Pa pita mamu: pamti li kako je taj ustaša izgledao? Majka kaže da ne. Niti ga je upamtila, niti ga je zaboravila.

Pa kako to, boga ti? – pitamo mi.

Ona jeste u njegovo lice gledala, ali ga vidjela nije. Od straha. Od toga je u Milanovoj pjesmi nastalo ono “čudo koje ne možeš prepamtiti i ne smiješ zaboraviti”.

Milan je uvijek tvrdio da smo bili jako siromašni. Tvrdoglavo je ponavljao: “Mi smo bili siromašni, mi smo bili siromašni“. To mi je jednom dosadilo, pa sam pitala majku:

“Jesmo li bili?”

A ona: “Kako smo mogli biti siromašni kad je Milan imao kinderfrajlu, a ja kuvaricu?”

Onda ja, sljedeći put, velim Milanu:

“Milane, upamti, mi nismo bili siromašni. Jer si ti rastao uz dadilju, a mama čitala knjigu dok njena kuvarica pravi ručak. Ali, ako to tebi treba za tvoju pjesmu, onda nek ti bude da smo bili siromašni”.

Mama bi onda rekla: “Koga Bog obdari na jednoj strani, na drugoj ga ostavi prikraćenog, isto ko moj Milan što je ostao prikraćen u zdravom razumu”. A tako nekako, vala, i jeste bilo.

Strašno je mrzio jednoga majora sve dok nisam shvatila da ga mrzi zato što misli da je major najviše dokle se u vojsci može napredovati i objasnila mu da je to mali čin. Nije znao činove, jer nije služio vojsku. Kad sam mu objasnila, zaključio je da mu se ne isplati mrziti tako mali čin.

“Ja neću u vojsku, radite šta znate, ali neću u vojsku“, rekao je kad je završio fakultet. I ujko Nino ga oslobodi vojske: nađe ljekara koji će ga osloboditi.

Ali je trebalo je da mu Milan ponese pare. Kaznio ga ujko Nino: morao je lično Milan da ljekaru ponese te pare! Znao je: moraju se za to dati pare.

Ali, kad je došao kod ljekara, para nigdje. Pretraživao po sebi pola sata, a para uopšte nema. Onaj ljekar ljut, shvatio to kao Milanovu sprdnju. I Milan se vrati kući, a pare mu u zadnjem džepu.

A jednom je Milan ukrao tramvaj. Jeste, jeste, u-kra-o. Govorilo se da se jedino tramvaj ne može ukrasti. On je htio dokazati da ta izreka uopše nije tačna. I ukrade tramvaj, i stane bježati s njim, i slupa ga cijelog, i bude suđen i veliku odštetu plati. Majka bi vam to ljepše ispričala, bila je vrlo obrazovana, a ne ko ja: danima gledaj u plafon, ili u svoje ruke, ili u jednu tačku.

Onog dana kad je Milan poginuo, ja sam preležala na kauču, gledala drugi program, i nisam sebe mogla natjerati da ustanem i upalim prvi, a na njemu je javljeno za Milanovu pogibiju.

Izjutra me zove Abudlah Sidran telefonom:

“Milice, muka mi je. Milan.”

Šta je s Milanom, pitam ga.

A on opet:

“Milice, muka mi je. Milan.”

Poslije nazove me njegova Šahbaza i kaže da je Milan ubijen. A komšija koji je ispred vrata čuo naš razgovor kaže:

“Nije čudo što su ga ubili. Oni hoće da pobiju sve viđene ljude. To im je plan.”

Znala sam da ne smijem ni plakati, ni vrištati, jer ako majka dozna za Milana, odmah će umrijeti. Starost i bolest i nemoć bili su su je skroz ispili, došla ko paučak, evo ovolišna, ma nema je uopšte. Morala sam, kako sam znala i umjela, skriti od nje smrt Milanovu, da i bez nje ne ostanem. Jer ako majka umre, ja ću se ubiti. Šta ću sama na ovome svijetu?

Počeše dolaziti ljudi s flašama rakije na žalost, a ja nikoga nisam smjela da pustim u kuću, jer će se majka odmah sjetiti i reći će:

“Milica, otkud kod nas ovoliki ljudi kad mi nemamo toliko prijatelja?”

Pa sam njihova saučešća primala ispred vrata. U hodniku.

Jednom iz Zagreba zvala Nikoleta Svilokosić, prva Milanova ljubav. Pita: zna li mama za Milana? Ne zna, i ne daj bože da sazna. Violeta mi onda veli da će lično doći u Sarajevo i kazati joj. Jer svaka majka ima pravo da zna za smrt svoga djeteta.

A ja počnem plakati!

A Mario, naš stanar i student medicine, uzme mi slušalicu i kaže:

“Gospođo, vi možete doći u Sarajevo, ali ako to pokušate reći staroj, ja ću vas u tome najsurovije spriječiti. Noge ću vam polomiti, ako treba”.

Poslije Milanove pogibije, dođe iz Beograda njegova Jelena da obiđe majku i mene. Prije toga mi telefonirala. Dođi, ali nemoj majci kazati da je poginuo, velim joj. Ma kako ću joj ne kazati? – pita Jelena. Kako mogu Milanovoj majci pogledati u oči, a ne zaplakati? Kako je mogu gledati kao da ništa nije bilo i praviti se da je Milan živ?

Onda nemoj ulaziti u kuću, kažem.

I srele smo se nas dvije u gradu, popile kafu, posjedjele pet minuta, i otišle.

A majka stalno zapitkuje: šta je s Milanom? Ja joj lažem. Javlja li se? Javlja. Šta kaže? Ja izmislim, isto kao da mi kazuje neko. I čudim se samoj sebi: kako ovo sad odjednom umijem lagati, a nikad prije nisam umjela? Lagala sam da spasim majku, a time sam spasavala i sebe.

Jer ako majka umre, ja ću se ubiti.

A evo vidite da nisam. U životu ništa nije kako si vjerovao da jeste.

To je moje lično mišljenje.

O Milanovoj pogibiji ima tačno osamnaest verzija. Pričali su kako je kome odgovaralo.

Prva je odmah razglašena u Beogradu: ubili ga ustaše, silovali njegovu ženu Jelenu i odveli je u nepoznatom pravcu. Posljednju je verziju objavio je radio Bar: da je Milan poginuo u automobilskoj nesreći. A jedna Pavićević Borka napisala je da je Milan poginuo dok je išao po vodu.

Ali nije. Ubila ga granata u našoj kući, dok je prelazio iz sobe u kuhinju. Ubio ga pritisak od eksplozije.

Meni je u ovom ratu bilo najteže što nemam nikog da mi odnekud dođe. Mnogo sam se stidjela pred komšijama što meni nikad niko ni otkud ne dolazi. Pa kad mi je došla Milanova Jelena, isto ko da me sunce ogrijalo.

Jednom, poslije rata, pričam s njom. Pita me: koji su mi dani u ratu bili najgori? Ja kažem. A najljepši? Pa to je najlakše pogoditi. To je kad si mi ti došla. Ona mi ne vjeruje. Ja velim: jeste, jeste, najsretniji mi je bio dan kad sam se mogla pohvaliti pred komšijama da je i meni neko došao.

Meni samoća više teška nije. Ja sada znam da se može sam na svijetu. Da se od toga ne umire. Ali sam se pred ljudima mnogo stidjela što nemam nikoga da mi dođe.

Jer to je isto kao da nisi ljudsko biće.

I tako, majci sam lagala, ali je ona često znala kazati:

“A Bog zna, sinko, je li on i živ u Dubrovniku?”

Kao da me namjerno puštala da joj lažem? Da joj laganjem Milanov, a time i njen, a time i svoj život produžujem? A ja sam joj lagala svašta. I da ćemo se za Božić svi okupiti i na ražnju okrenuti jagnje. Danas ne bih umjela slagati ni stoti dio onoga.

Ali je mene počelo da peče što joj to krijem. Znala sam da je Nikoleta Svilokosić rekla istinu: svaka majka ima pravo da zna za smrt svoga djeteta. Pa sam tri dana pred njenu smrt, kad više nisam mogla izdržati, isto kao u priči U cara Trojana kozje uši, stala kraj ikone i rekla:

“Majko, Milan poginuo. Majko, Milan poginuo. Majko, Milan poginuo.“

Ona me više, mislim, nije mogla čuti. Sjećam se, padale su granate. Ko zna je li me čula, ne znam sigurno, pa nisam Bog. Ali nek sam joj to kazala i nek je meni laknulo. Peklo bi me, ko zna koliko, možda i danas.

Jednom su jako padale granate, a ja joj velim:

“Majko, meni je s tobom najljepše.”

A ona:

“I meni s tobom, sinko.”

“Kad prestanu granate, ići ćemo u šetnju.”

“Hoćemo, sinko.”

Gledala je da meni olakša muku. Uživala je u svakoj hrani. Znala sam ja – ona se samo pravi da uživa, kako meni ne bi bilo teško što joj nemam šta dati da jede. Jednom sam kuhala tri dana zaredom makarone, jer onda, znate i sami, fala bogu, u Sarajevu nije bilo ničega. A ona i treći put kaže da su odlične. I još me pita:

“Ima li još ovoga? Ovo je jako fino.”

Moja majka je vjerovala u zagrobni život. Pitam je jednom:

“Šta ću ja, majko, kad mi ti odeš?”

A ona:

“Upamti, sinko, ja tebe neću nikad ostaviti, ni na ovome ni na onome svijetu. Ja ću umrijeti, i to brzo, ali tebe nikad neću ostaviti samu. To dobro upamti.”

Upamtila sam. Ne mogu reći da mi to pomaže. Ali ne mogu reći ni da mi skroz ne pomaže. Ako me majka može vidjeti, ja mislim da mora biti ponosna na mene.

Ponekad je bilo i stvari za smijanje.

Ima ovdje jedan Stjepan, koga zovemo Bato, predsjednik Kućnog savjeta. Kad je počeo rat, on je postao glavni u našoj zgradi. Pomaže ovom, pomaže onom, pomaže u svemu, pomaže svima. Majka je mislila da je on jako moćan čovjek. Jednom su granate padale satima i tako su majci dozlogrdile da je rekla:

“Sinko, idi Stjepanu nek urgira.”

“Kod koga, majko, da urgira?”

“Zamoli Batu nek ode i nek im kaže da sa granatama prestanu. Ne mogu ih više slušati. Izludiću.”

Poslije jedne predratne upale pluća, majka je često padala u kome. Ljekari uopšte nisu znali kako će je i čime će je izvući iz tih njenih koma, pokušavali su antibioticima, ali ništa ne pomaže.

Jednom sam povjerovala da je gotova. Pa digla slušalicu, telefonirala ljekarima, razmjenjivala adrese i brojeve telefonske sa prijateljima i poznanicima, čekala da izdahne. Ali nakon dva-tri dana, ona se sama izvukla iz kome.

“Ti si majko, teško bolesna”, velim joj kad je došla sebi.

A ona veselo:

“Ma je li? Znači ja? Budiboksnami! A ja sam mislila, sinko, cijelo ovo vrijeme, da si mi ti bolesna! I jako sam se bojala da ćeš umrijeti.”

Ko će znati šta joj je u komi kroz glavu prolazilo pa pomiješala sebe i mene. Ili se i ona bojala da ću, ako ona umre, i ja odmah umrijeti?

Kad padaju granate, ja kažem:

“Majko, najbolje je da se vratimo u ona vremena kad sam te vodala po sobi. I kad smo šetale čak do limuna.”

“Opet će se vratiti ta vremena”, kaže ona, “opet ćeš ti sa mnom šetati do limuna”.

A možda to i nije rekla, nego sam ja to pomislila.

Limun je u susjednoj sobi u koju u ovome ratu nismo ulazili nikad. Jer je bila najizloženija granatama. Prije rata, naše šetnje do limuna za nju su uvijek bile praznik. I strašno mi je nedostajao stanar Mario koji je mamu vodao po sobi, i u banju, i hranio je na kašičicu, ali je otišao iz Sarajeva kad se ovdje zaratilo. A ja nisam imala dosta snage da sama vodam mamu po sobi. Od nje, u stvari, više nije ništa ni bilo živo, osim njene velike oči. I njena sijeda kosa, koja joj je narasla, pa je vezivala u repić, isto kao i što je i Milan svoju u repić vezivao.

Mama je umrla 14. avgusta 1992. godine. Iz posljednje se kome nije vratila. I toga dana su mnogo treštale granate. Ja legla da se malo od njih odmorim, zaspala u deset do deset, onda sam začula hripanje i vidjela kako je umrla.

Ustala sam, poljubila njeno mrtvo čelo i okrenula se ikoni:

“Gospode, neka bude volja tvoja. Ako je to volja tvoja, onda neka bude.”

Ujutru sam se probudila i vidjela mrtvo tijelo i prepala se, prvi put u životu sam vidjela mrtvo tijelo i htjela sam strašno da se prepadnem, htjela sam vrištati od straha, a onda sam rekla sebi da je to moja majka, da to nije mrtvac nego moja majka i da se, prema tome, nemam šta bojati.

Sahranili smo je na Lavu.

Poslije majčine smrti, sjela sam u fotelju, pijuckala rakiju i osam mjeseci mislila kako ću se ubiti. Dolazili komšije, donosili prijateljske riječi, ja pijuckala rakiju i prodavala porodično zlato dokle ga je bilo. Poslije, kad je zlata nestalo, ljudi više nije bilo nigdje: pogledala sam oko sebe i vidjela da sam ostala sama, da su mi svi prestali dolaziti.

Pa uzmem dva kanistera i iziđem vani, pod granate, da se borim za život.

Otišla sam u park cara Dušana. Mnogo sam se bojala tog odlaska po vodu, ljudi su mi pričali da je to najstrašnija stvar na svijetu: satima se čeka u dugim redovima u kojim se još i gine od granata.

I kad sam stigla u park cara Dušana, vidim jedno biciklo, na njemu dečko sa dva kanistera vode. Imala sam u džepu tri posljednje cigarete. Pitam ga hoće li mi prodati ona dva kanistera vode.

Dečko pristane i preruči vodu iz svojih u moje kanistere, a ja se ponosno vratim kući. Komšije vele:

“Bravo, Milice!”

Biva, bravo što si izašla vani i donijela vodu, junak si ti, Milice. A ja sam se postidjela od toga što sam ih prevarila, jer sam tu vodu kupila. Pa sjutradan ponovo uzmem kanistere i istinski donesem vodu.

Prodavala sam jedno po jedno iz kuće, knjige, slike, sve prodavala, jer nisam htjela da umrem. Postala sam kompa sa švercerima, uglavu svakog znala, naučili me gdje šta da prodam, a pušila sam strašno. Za mene su govorili:

“Milica, najveći ratni pušač, kojoj šteka cigara ne znači ništa.”

Prodala sam i Milanov sat iz Engleske. Šta će mi sat, baš me briga koliko je sati, nek bude koliko hoće, meni vrijeme više ne znači ništa. A opet me bilo strah: šta bi Milan rekao? Možda bi ipak stvar odobrio. Možda bi rekao: ma nek si ga ti, Milicija, prodala.

Pa Milanove teniske iz Amerike, išla od radnje do radnje i nudila ih svima. Pa svoju novu tašnu iz Turske. Pa starinske zavjese, one preko cijele sobe, našla ih u bakinoj škrinji. Kad sam bila mala, pa budem neraspoložena, rekli bi mi: sad ćemo otvoriti bakinu škrinju!

Jer to je bila škrinja sa čudesima.

U bakinoj škrinji sam našla krasan fes sa kićankom i obradovala se. Računala sam da mogu za njega uzeti deset maraka. Odnesem ga kupcu, a on ga pogleda i veli:

“Nosite vi ovo, gospođo, odmah kući, i ne pokazujte nikom, da vas belaj ne snađe. Ovo je srpski fes!”

Ja dotad nisam ni bila čula da ima srpski fes. Kad sam došla kući, pogledam ga, a na njemu, stvarno, krst sa četiri S. Naš stanar Mario, koji se umio fino zezati, ispravio bi me: Ne! To je križ sa četiri polumjeseca.

Prodala sam i kasete. Jedino kandilo nije niko htio da kupi.

Jednom sam na ulici kupovala ili prodavala, ne sjećam se više, i sretnem ženu za koju su mi rekli da su joj Srbi pobili sve živo u Višegradu i da ne voli čuti srpsko ime. Pitala me: kako se ti zoveš?

Ja premrem od straha. Pa sam joj rekla da sam Azra.

Ma vidim, ti si naša, veli ona. To je rekla toliko tužno. Do neba tužno. Nikad neću zaboraviti kako je to tužno kazala.

Sitnice su ti u životu najtužnije. To je moje lično mišljenje.

Prodavala sam jedno po jedno iz kuće dok je trajalo, a onda su ikone došle na red. Kad je Džemo rekao da bi kupio Svetog Stefana i Svetog Nikolu, okrenuo se svijet oko mene. Znala sam da ih moram prodati, jer je život preči od svega, ali sam znala i da se ikone ne smiju prodati. Izveče, kad sam vidjela da je gotovo, da je došlo do ikona, klekla sam i molila se:

“Bože, uzmi me k sebi! Ne daj mi da prodam ikone.”

Jednom sam od policajca, koji se na ulici upustio u razgovor sa mnom, tražila pušku da se ubijem. A onda je neko kraj mene prošao i rekao jednu jako životnu stvar. Nekoliko ljudi prolazilo ulicom, a jedan od njih je jako životnu stvar kazao i to me otrijeznilo.

Ne sjećam se više šta je kazao i krivo mi je zbog toga: možda bi mi ta stvar opet mogla valjati. Pamtim iz Dubrovnika izreku: O čavlu visit, ma živit. E pa bilo je nešto slično, ali mnogo, mnogo jače, to što sam čula onda na Baščaršiji.

Ali mi poslije iz glave pobjeglo.

Rekla sam ti već, ja sam slušala Milana, ali nisam čula šta mi kaže. A kad sam u ratu izišla vani i počela da se i nogama i rukama borim za život, meni su se sve Milanove riječ

i vratile. Ne znam kako, ali su se jedna po jedna vraćale.

I kad god uradim nešto korisno za sebe, znam da bi Milan rekao:

“Bravo!”

Dok izjutra ložim vatru, uvijek se sjetim Milana i čujem kako kaže:

“Bravo, Milicija!”

Onda mi pred oči iziđe majka, ali ne kaže bravo, nego kao da me pita:

“Hoćemo li, sinko, u šetnju do limuna?”

Hoćemo, majko, velim joj. Danas idemo čak do limuna. Mario više ne mora da mi pomaže. Sada te mogu i sama prošetati. Ojačala sam, majko.

Tako joj kažem, ili samo pomislim. Ne znam.

P.S.

Naknadno sam se sjetio: kad sam od nje odlazio, kazao sam joj da je pjesnik Laza Kostić negdje napisao kako je Milica najljepše srpsko ime. Jer znači: mala mila.

Nasmiješila se.

Danas, kad Milice više nema, taj smiješak mi je dragocjen koliko i ovaj zapis o njoj.