Niz skelu lagano svlači se crv
Da ne bi jednoga kišnoga jutra,
ostavio pod skelom strv.

I dok silazi sve niže
Ne zna da je zvijezdama –
Dok je na skeli bio – bliže.

Skela je skela i ona u smiraju
Govori da crvi na njoj –
Duže traju.

U crnoj noći u bijelom danu
Crv Skeledžija zaroni –
Sa skele pravo u živu ranu.

I dok kroz dubine plićaka ide
Na površini – travke se otrovnice vide.

Crv se Skeležija uz travku penje
Da nije crv i još skeledžija
Reko bih – stenje.

Sad Crv Skeledžija uz travku gamiže
sav sretan nebesku galamu diže.

I da ga ne znam ja pastir stari
mogao bi čak i da me prevari

Za sebe da kaže da je mrav
I usto još – ko svijeća prav.

kad sam ono putovao za B.
petak u novembru
bio
oko osam ujutro
u staničnu kafanu ušla
starica,
odveć krhka za cokule
kojima je po podu strugala

” šta’š popit neno”
pita je konobar kad je sjela.
“daj sok gusti” rekla je “onaj crveni”
“kojim poslom neno?”
“pošla po pemziju na poštu, danas isplata”
“o neno ti s’ pogriješila, javilo jutros na radiju, neće do poned’ljka”
“e čuj”
“bogami tako su rekli”

modre ruke položila u krilo
tanka koža nadlanica
potoci nabreklih žila
poje blijede cvjetove njenih dimija
kaže:
“sine, nemoj mi sok bogati,
samo čašu obične vode…”

Knjiga je višehartijski sistem.

Kažu da sam društven. Jesam li onda sav svoj?

Znam jednoga: kad on priča vic, na djelo je humorstvo s predumišljajem.

Zašto piscima ne bi pozirale gole žene? Razmaženi umjetnici ne žele slikati po sjećanju, a od nas se očekuje da tako pišemo.

Sav moj svemir stane u dva četvorna kilometra. Nema manjeg svijeta od moga. On je ravna ploča. Rođaci mi vele: Mi smo fetivi, trebao bi se ponositi. Čime? Što sam osuđen na vas?

Da mi je ono što nemam, trebao bih tražiti razloge za nesreću. Ovako je lakše.

Knjige su bolje od svojih pisaca. Samo su loši pisci bolji od svojih knjiga.

Kako spasiti brak pred pucanjem? Nagovorite supružnike da podignu kredit.

Djeca su naše najveće blago, vele dame i gospoda koja su oročila svoje tjelesne tekućine.

Sutra je novi dan. To ponekad zvuči kao prijetnja.

Priča se – spram noći punog meseca pletu se zamke za ružne snove. Potom se, kažu, zakače na južnoj strani iznad postelje, za miran san.

Ali on nikako, nikako nije mogao da zaspi.

Razjareni um nagomilavao mu je misli, sve iznova, kao perpetum mobile. Kada bi svet bio normalniji, ostavio bi širom otvoren prozor spavaće sobe da se bar malo osveži. Ali, sa pedesetak metara udaljenog školskog igrališta za košarku, čopor pubertetlija zavijao je kao pobesneo. – Ako pogodim, brate, da ga odseče Blagoju, a?! – derao se najglasniji, udarajući loptu po betonu pre nego što će je baciti prema košu. Tup, tup, tup!, mala pauza, pa dum-durum, lopta se odbija o obruč, što je propraćeno kricima maloletne bande. – Šta kažeš, brate, ako ga pogodim, Pera da pojebe Marinu! – graknu drugi napeti član bande. Tup, tup, tup, nervozno je iščekivao ono dum-durum, ali, lopta je ovog puta uspela da uđe u koš što je odmah izazvalo visok stepen nekontrolisanih emocija: – Pera da je jebe! Pera da je jebe! – navijali su uporno mladi pacovi.

Zlotvori! Zlotvori! Ja bi njih nakljukao barbituratima, a onda tako uspavane, kamionom, lepo, fino, pa pravac neka daleka pustelija gde nema žive duše sem vukova i terorista. Psujući, zatvara Rehau prozore sa najjačom zvučnom izolacijom. Onda spušta i roletne.

Uzalud. Možda se ona buka upola stišala, ali zato iz susednog stana ječi televizor od večernjih vesti o štrajkovima u državi. Komšinica se ispružila na kauču, u trenerkama manjim nego što bi trebalo jer se neprestano goji, čeka da se Dnevnik završi pa da počne njena omiljena indijska serija “Mala nevesta“.

Sve mu izgleda ludo. Zajedno s vremenom. Usred oktobra temperature kao da je leto. A sutra, kao i obično, u 8.00 mora da se nacrta na poslu, čak deset minuta ranije, jer je šef zakazao hitan sastanak. Hitan?! Rinta od jutra do mraka, kao lud, za platu koja, kad plati račune za struju, vodu i parno, ne stiže ni do dvadesetog. Ali ne može da se zaustavi – svakog dana skače kao oparen iz kreveta u 6.45 da uhvati 15-ticu – to je jedini gradski autobus koji ga vozi direktno do posla. Kada se u kupatilu pogleda u ogledalu, lice mu je izobličeno kao posle teškog nokauta. Ispod otežalih kapaka još nazire po neki delić prekinutog sna, ali realnost je neumoljiva, muze ga iz minuta u minut – treba na brzinu da obavi sve fiziološke potrebe, da se obrije, eventualno da pregrize neki zalogaj s nogu, da srkne gutljaj-dve kafe, i onda marš!, četvrtom brzinom prema autobuskoj stanici. Da je bar našao neku partnerku, sočnu provincijalku, da ga cmokne za dobro jutro, da mu spremi doručak, ispegla košulje… Ali, čime bi je zadržao – “Vaš kredit je i suviše mali!”.

*   *   *

Iako svakog jutra mora da popije “Glukofaž 1000” za dijabetes (a kako da mu šećer ne skače sa ovim svakodnevnim stresovima!), on još uvek izgleda dobro za svoje godine. Iako mu zubi nisu baš zdravi, osmeh mu je još uvek privlačan. Ali uzrast mu je i više nego pristojna – prešao je šezdesetu. U međuvremenu se dva puta razvodio zbog “nepremostivih karakternih razlika”, mada su bivše supruge bile potpuno različite jedna od druge. Prva – visoka (kada bi navukla cipele sa visokim petama bila je viša od njega), plavokosa i plavooka, na plaži bi već prvog dana pocrvenela kao rak i uveče bi uzdisala, namazana kiselim mlekom po leđima. Ali, iako sva izgorela i sa plikovima, jer očigledno nije imala dovoljno pigmenta, ona se bez obzira na posledice, uporno i dalje u bikiniju, pržila na podnevnom suncu. Bio je to još jedan od brojnih dokaza o njenoj nepokolebljivoj upornosti. Svojim tvrdoglavim plavim pogledom kao da mu je postavljala neko mnogo važno pitanje na koje je on morao brzo da odgovori. Da li to ona meni stalno nešto komanduje?, pitao se jednog mučnog popodneva, kada je gluva na njegovo dugo objašnjavanje zašto nije stigao da plati račun za parno grejanje, totalno ga ponizila svojim prezrivim ćutanjem. Da je ta kobna upornost odgovarajući izraz karakterne neosetljivosti pokazalo se i pri razvodu, kada mu je, a da joj oko ne trepne, uzela i dete i stan, čak i “reno”.

Druga supruga je bila sušta suprotnost prvoj – crnomanjasta, izvanredno građena, te uvek obučena u pripijene haljine da istakne obline, živih očiju i brzog govora. Lupetala je sve i svašta, od dosetki, ludosti, do besmislica i tada bi joj se obrazi zarumeneli od uzbuđenja uživajući u sopstvenom govoru. Dešavalo se da se na trenutak zaustavi, “Šta sam ono htela da kažem?“, potpitala bi se da bi odmah, bez čekanja na odgovor, produžila sa svojim slatkim, beskrajnim monologom. Kada ju je upoznao, na jednoj večeri kod kolege sa posla, odmah ga je privukla njena zarazna živost, sasvim drugačija od hladne ravnodušnosti prve supruge. Zaličila mu na vevericu, tako slatku i neumornu. – Dali bi sutra mogli da se vidimo na kafi? – upitao ju je na kraju večeri, i sam iznenađen sopstvenom hrabrošću. – A gde da se nađemo? – uzvratila mu je, i odmah dodala: – U “Pariz”, u podne.

Narednog dana, u kancelariji, svaki čas je gledao na zidni sat. Negde u 15 do 12, zazvonio mu je telefon: – Zadocniću desetak minuta. Moram da svratim do “Rubin karmina“, javili su mi, dobili su “Diorisima” parfeme – požurila je da mu kaže, pa odmah dobaci nekome: – Evo me, Jana, sad dolazim – pa se vrati njemu: Šta sam ono htela da kažem?

Ne može da porekne da ju je tada, kada su se upoznali, iščekivao sa osmehom, koji ni sad ne može da sakrije kada se seti kako joj se koža na rukama ježila od doživljaja kod brzo izrečenih impresija. To živo seksi biće koje je brbljalo, gestikuliralo, smejalo se bez prekida, bilo je zaista autentično privlačno, naročito jednom omalaksalom tipu, ostavljenom samom sebi, kakav je bio posle razvoda. Osobito zbog toga što mu je, osim stana i “renoa”, bivša žena oduzela i Elenu.

Elena, Leni, Lenče, njegova ćerkica. Od majke je nasledila nordijski izgled, plave oči zajedno sa obrvama i dugim trepavicama koje su iskrile kao okice Štrumfete. Kako se udaljavao od žene, tako se zbližavao sa ćerkom. Još kao beba ona ga je prepoznavala smehom, kada bi je uzeo u ruke čvrsto se naslanjala na njegove grudi puneći ih neizmernom radošću, od čega mu je dolazilo da vikne iz sveg glasa “Volim teee!“. Učestvovao je u njenom rastu– prvi koraci, prve reči, prva napisana slova. Dok se brak nije raspao, Leni je završila obdanište i pošla u školu. Izrasla je u srce devojčicu, koja nikako nije mogla da shvati da tata više neće stanovati sa njom.

Kada se tri godine posle razvoda prva supruga ponovo udala za her Bendžamina Švarca, koga je upoznala na letovanju u Grčkoj, povela je sa sobom u Njemačku i devetogodišnju Leni. Ranije je barem mogao da je vidi jednom nedeljno preko vikenda, a sad, otkako su je odveli u Frankfurt, ona je praktično bila brutalno odnesena u tuđinu. Bilo mu je kao da je upao u nabujali Vardar i počeo da se davi, bez izgleda na spas.

U takvom, prilično očajnom periodu, od konačnog nokauta spasla ga je jedna živahna ženica. Sledeća, druga supruga. Ona je, na izvestan način, počela da mu nadoknađuje ćerkino odsustvo. Njen urođeni optimizam oslobađao ga je njegove zatvorenosti, budila ga je iznutra – da je čuva, da je ugreje, da bude njen zaštitnik od tog strašnog spoljašnjeg sveta, punog prljavih napasnika i manijaka (što i nije daleko od istine!). Tada je bio ubeđen da mu je ona poslata radi viših ciljeva. “Ako dugo čekaš svoju šansu, doći će ti druga koju je neko negde propustio“, setio se tada ove izreke pročitane u popularnom ilustrovanom listu.

Dok mu je za prvi brak, sa plavookim ledenim bregom, bilo jasno da će tako da završi, za drugi mu još nije jasno zašto nije duže trajao. Nije bilo ničeg kilavog u njihovom odnosu, u razigranoj druželjubivosti, kao i u zadovoljstvima u krevetu. Druga supruga je presadila deo svog entuzijazma u svoju utrobu, u kojoj se očovečilo njihovo zlatno, razigrano i pametno detence, Zlatko. Ljubitelj dece, kao što je zavoleo Leni, a i ona njega, tako je zavoleo i Zlatka, i ovaj njega.

Mislio je (ili je samo zamišljao) da sve ide kao po loju, kada, u sedmoj godini braka, jedne tople noći, dok je Zlatko mirno spavao u svojoj sobi, ona je, kao pri uobičajenim sladostrasnim spojevima, počela da uzdiše “Oh, Dragane, da, da, Dragane…”, ne previše glasno da se ne razbudi dete, a ipak dovoljno čujno. Ali, ovog puta njeni uzdasi ga nisu ispunjavali gordošću, već naprotiv, bio je kao gromom pogođen! Pre svega, jer se on nije zvao Dragan, nego Georgi, što je prilično različito od Dragan! I tako, u konačnoj razrešnici pitanja o drugom imenu, koja se intenzivirala sledećih dana i noći, od njenog potpunog negiranja zažarenih obraza i naježene kože po rukama do priznanja, uz prkosno “pa šta ako je tako? On je pravi čovek koji zna da se brine o meni i mom detetu!“ ispalo je da ga i Zlatence dobro poznaje, druži se i igra najprisnije sa čikom.

Nije mu preostalo ništa drugo osim da se iseli iz uređenog, konfornog stana gde su ona i mali Zlatko posle samo nekoliko dana veselo dočekali čika Dragana.

Sledećeg leta, kada je porodica Švarc došla u jednonedeljnu posetu Skoplju, duplo razvedeni otac Georgi šetao je gradskim parkom svoje dvoje dece, koji, mada polubrat i polusestra, baš nimalo nisu ličili jedno na drugo, ni po visini, a ni po boji – ona plavooka, plavokosa tinejdžerka, usred intenzivnog preobražaja od devojčice u devojku, on šestogodišnji larmadžija, klinac koji trčkara okolo među drvećem, a onda oko kaveza u zoološkom vrtu.

*   *   *

Oduvek, i dok je bio u braku, i kao samac, imao je problema sa plaćanjem računa. Za kiriju, parno, struju, za telefon, vodu, radiodifuznu taksu, kasnije za internet… i za dve alimentacije pride. Iako je nastojao da sve to plaća na vreme, da se ne zadužuje, i, ne daj bože, da pozajmljuje i vuče sa kreditima, ispalo je obratno – morao je da moli za pozajmicu, prvo od rođaka, pa od drugova, pa od kolega sa posla. Ali, jedno je da ti pomognu sa 1500 denara, a sasvim drugo kada ti treba 1500 eura. Zbog toga je bio prinuđen da uzima, a zatim godinama da otplaćuje kredite – a kad su se na predatorski lanac zakačili notari i izvršioci, nije bilo načina da se situacija poboljša. Upao je u klopku večitog dužnika. A kao kiradžija je imao lošu sreću da unajmi jednosoban stan koji ga je koštao 120 eura mesečno i još je bio samo pedesetak metara udaljen od košarkaškog igrališta gde su razni delinkventi zavijali po 24 časa dnevno.

Pomisli kako bi mnogo bolje bilo da umesto što trči kao lud za autobusom, pođe, mirno, peške i bez obaveza, ulicom, pa nekom od sporednih uličica, te nekim šumskim puteljkom, nagore, ka Vodnu, gde još uvek nema košarkaške vike, niti komšinica, ljubiteljki indijskih serija. Ali maštanje biva poraženo realnošću – padine na Vodnu već je okupirala urbana mafija, zgrada do zgrade, u njih se uselili obogaćeni, bajagi zbog planinskog vazduha, a kao gušteri bez sunca ne mogu ni šumicu da vide od predvidljive geometrijske zbijenosti zgradurina. Baš dok mu se po glavi vrtela rasprava o urbanoj agresiji, istovremeno da stigne 15-icu, put mu preseče crni mačor glavonja. Otkud pa sad ovaj?! I gde sad? Zastade, gleda unaokolo, kao za baksuz – nikoga na vidiku ni sa njegove, ni sa suprotne strane!  Preostalo mu je samo da se vrati i preko zaobilazne uličice izbije opet na Partizansku, da je pređe i da stigne na autobus. Ubrzava, žuri, vidi, 15-ica je dovoljno daleko da se dočepa, kad: – Gospodine! – preseče ga jasan i strog glas: – Stanite, molim vas! Gospodine!

Pred njim se isprči namršten, uniformisan lik: – Napravili ste prekršaj, gospodine! Prešli ste ulicu na crveno.

Ulica, u ovom slučaju polovina bulevara Partizanski odredi, bila je razdeljena od druge, suprotne strane kolovozne trake zelenom alejom sa žbunjem. Sada je, za razliku od ranijih prelaza, kada bi, kao uostalom i većina građana, jednostavno pretrčao bulevar, prešao je jednu polovinu bulevara po pešačkom prelazu, dok je na semaforu bilo zeleno. Ali, osim ovog, na istom pešačkom, bio je postavljen još jedan semafor, koji nije radio sinhrono sa onim prvim! To je značilo da su pešaci koji bi savladali prvi deo bulevara, bili prinuđeni da zastanu na ostrvu između dve trake, zbijeni, udišući otrovne izduvne gasove iz zahuhtalih automobile koji su jurišali na korak od njih.

Kada se trkalište za moment ispraznilo od poludelih, smrdljivih mašina, on je odlučio da pređe ulicu da ne zakasni na taj prokleti sastanak na poslu, i da uhvati 15-icu koja je već pristizala. I tada, negde iz senke banu uniformisano lice da ga kazni, bez prava na prigovor i to sa 60 eura. Šezdeset eura! A mesečna rata za parno i to kod notara Vučića?! A alimentacije za septembar?

U međuvremenu, dok mu je cajkan zapisivao kaznu, 15-ica prođe.

Zbog ovakvih nepravdi, pridružio se javnim protestima, iako je ponekad, među tom mlađarijom, sebi ličio na čoveka iz prošlog veka. Ali to mu nije smetalo da se buni i diže galamu, da duva u pištaljku i da nosi transparente na kojima je crnim flomasterom napisao, a crvenom još prebrojio uskličnike: KVALITET – DA!!! PARTIJALITET – NE!!! SLOBODA ILI PARTIJA!!! Drugi demonstranti su ga čudno zagledali, a i kolege su ga upozorile da pazi da ga ne izbace sa posla jer mu je gazda povezan sa vlašću i neće mu oprostiti. Oseti se totalno odbačen. Prestade da ide na demonstracije. Počeo je da nosi tamne naočare i da se pokriva kapuljačom svog starog đubretarca.

*   *   *

Tada mu je snalažljiva prijateljica Vesna ponudila lep kaput od kašmira po nevelikoj ceni. Crn, lak kaput sa reverima i kosim dubokim džepovima dobro mu je stajao, a u Skoplju, neverovatno vreli jesenji dani naglo se smenjuju sa oštrim, maglovitim jesenjim noćima, pa je pomislio, s obzirom na kvalitet kaputa i cenu, kako je ovo dobra prilika da se ponovi.

Jedina mana na kaputu bile su naramenice koje su mu naglašavale ionako široka ramena, pa je rešio da ga odnese kod poznatog skopskog šnajdera čiji se salon nalazio blizu njegove zgrade.

Stari  šnajder koji je redovno šio odela njegovom ocu, odmah ga je prepoznao iako je bio pognut nad šivaćom mašinom: – Kako ste mladi gospodine Georgi? Odavno vas nisam video. Vaš otac mi je bio stalna mušterija. Tako elegantna mušterija kao što je bio vaš otac, to je prava retkost, pogotovu u poslednje vreme – dižući pogled iznad naočara koje su mu pale na nos: – A vi, gospodine Georgi, šta ste mi doneli?

Izvukao je kaput iz velike plastične kese: – Širok mi je na ramenima – objasnio je.

– Obucite ga – skoči krojač sa stolice, neobično lako za starijeg čoveka – Aha. Tako… – poče sapunom da iscrtava konture na naramenicama – Tako. Treba da dođete na još jednu probu, gospodine Georgi. Sutra, prekosutra. Još jednom da vidim kako će da stoji. Dajte mi, molim vas, broj vašeg mobilnog da vam se javim.

“Najzad da sam nečim zadovoljan”, pomisli po izlasku iz radnje.  I zamisli sebe kako u novom kaputu sa Zlatencetom šeta po G.T.C-u, pri čemu ga presreću poznanice i poznanici sa osmehom, i kako ne bi, kada su toliko doterana i upečatljiva dvojka, tata i sin (a ne deda i unuk, kako neki znaju zlobno da komentarišu).

Takvo dobro raspoloženje držalo ga je celog dana, te je uveče zaspao mirno i spokojno, ne slušajući indijsku seriju iz komšinicinog stana ili pak krike sa košarkaškog igrališta.

Ali, sledeći dan prođe, za njim drugi, treći, a krojača ni od korova.

I ponovo se iznervirao sopstvenim neznanjem da ukuca telefonske brojeve u svoj mobilni, te i ovog puta nije mogao da pozvoni krojaču.

Ipak, na kafe susretu sa Vesnom, požali joj se da ga stari krojko još nije pozvao na probu. Ona ga pogleda, najblaže rečeno, veoma začuđena: – Pa zar ti, Georgi, ne znaš?

– A šta to treba da znam?

– Pa on je… zar nisi čuo… u novinama… on više nije živ. Juče je… umro.

Sedeli su napolju, na visokim stolicama ispred kafića “Lee”, pa iako je nad njim gorela zidna grejalica, a on je bio zakopčan do guše u svom đubretarcu, sa šalom oko vrata, osetio je kako mu po leđima gmižu ledeni žmarci. I šta će sad? Kada je već angažovao čoveka da mu popravi kaput, a on više nije živ, kakva zajebancija, kaput je tamo, a krojač mrtav. Treba ga što pre uzeti. Ali kako da to izvede?

Zatvorio se u kuću, seo na rasklimatan kauč, koji mu je posle razvoda “ledeni breg” dozvolio da ga zadrži i poče intenzivno da razmišlja kako da se izvuče iz neugodne situacije. Preznojio se od napora dok nije došao do nekakvog rešenja (sa još uvek oznojenim dlanovima): poći će u šnajdersku radnju, dok je zbog vetra koji mu je duvao u lice zadržavao dah i zamoliće onog koji će eventualno tamo biti da mu vrati kaput. Onda će ga odneti drugom krojaču koji, setio se, radi blizu Pedagoške.

Krojačeva ćerka ga je dočekala u dućanu, srednje tužna, iscrpljena minulim događajima.

– Izvinite – zamuca – Ja… dao sam kaput za… pre dva dana… možda tri, u četvrtak…

Žena ga je bledo gledala. Unutra, po stolovima, čak i po podu, bila su razbacana razna odela, pantalone, sakoi, kao da je neko provalio i u grčevitoj potrazi za novcem, ostavio sve razbacano. A možda je ovaj nered ostavio stari krojač, poslednje večeri svog života, u nameri da se odmori i malo odspava preko noći, pa da rano izjutra nastavi sa svojim poslom. A možda je umro baš tu, u dućanu i sam napravio sav taj nered pri padu, i u predsmrtnom hropcu se vukao po podu.

– Kakav je bio vaš kaput? – upitala ga je žena ravnodušno.

– Crn. Od kašmira.

Ona započe da traži po garderoberu, gde su na drvenim vešalicama visili izmešani odela i kaputi svakakve veličine, kroja i materijala.

– Eno ga! – izviknu on nekontrolisano kad je u svoj toj zbrci najzad ugleda svoj kaput. Žena ga pogleda sa neskrivenim prezirom: – Otac nije stigao da ga popravi. Da vam ga spakujem u kesu?

– Hvala vam. Nije potrebno. Zaista ne treba.

Sigurno ova žena nije šnajderka, kada mu ovako nezainteresovano uzvraća, pomisli u sebi i odahnu.

*   *   *

Izašao je napolje, sa kaputom preko ruke. Severo-zapadni vetar nije prestajao da duva po Partizanskoj i da šiba po licu. Da li da zaustavi taksi i da potroši sto denara do Pedagoške ili da samo produži peške. Rešio je da izdrži na nogama do kraja, da odnese kaput kod novog krojača, a onda da pričeka dan ili dva, dok se ne srede naramenice. Zlatuljka nije video danima, pomisli koračajući nasuprot vetru, a i Leni se već nedeljama ne javlja na skajp. Uzalud ju je čekao pred kompjuterom. Bila je nedostupna, a i kad bi joj ostavio poruku da mu se javi, nije stizao odgovor. Bio je siguran da ju je majka, ledeni breg, nakljukala pričama o njemu i devojčica se kompletno otuđila.

Na pešačkom je opet imao problema sa semaforom. Prebrzo se smenio u “Zabranjeno za pešake”, te je morao da pretrči do trotoara. U žurbi se sapleo u ivicu i ispružio se koliko je dug i širok, držeći pri padu ruku iznad glave da mu se kaput ne isprlja.

Kaput se samo malo naprašio, ali pantalone su se skroz iskidale na levom okrvavljenom kolenu. Od udara je dobio posekotine i otoke takoreći na svim zglobovima.

Čemu služi noć?, pitao se dok je dugo ležao budan na rasklimanom kauču, sa povređenim kolenima koja su ga nesnosno bolela. Glavu je naprezao mislima o kiriji, kaznenim ratama, o dva maloletna deteta ukradena iz očevog gnezda, o tome da on, ostavljeni otac, radi kao skot za mizernu platu, nemajući kome da se obrati za pomoć, jer mu je niko ne bi ni dao. Kada je najzad uspeo da zaspi, sav iscrpljen uzburkanim mislima, začudo sanjao je cveće. Veštačko.

*  *  *

Sledeće subote obukao je novi kaput i pošao peške, šepajući, prema kancelariji notara Vućića, sa neplaćenom ratom za parno u jednom džepu, i osam oraha u drugom.

Mesečna rata duga bila je tačno 8000,00 denara.

S makedonskog preveo autor

NIŠTA MI SE VIŠE NE MILI

Ništa mi se više ne mili.
Ko bez ruku sam Nike.
No još poneki haber je poput zvona
Što budi pokojnike.

Javlja mi Omer: već nekoliko sezona
Kopaju baštu Emili
Dikinson. Koja nije za šalu:
Velika je kao fudbalsko igralište.

Tajnu njene poezije kopači traže
Kao Srbi kosti đenerala Draže
Dok cijeli pašaluk
Beogradski se ne prebište.

I opet su u mojoj sobi,
To jest u snu, talasale se zobi.
I smiješno bili su smiješani
Sibirski kurgani
I bosanski kurbani.
Nestali naši i njihovi.
Odatle – krenuli stihovi.

<26. 9. 2016. >

ORA PRO NOBIS

______________________Kaži, mala, kaži politički
______________________Je l te iko milovo … po glavi.
_____________________________Narodna pjesma

Ora pro nobis, Domine,
Pred vragom. S kojim igraš kolo.
U ruci Tvojoj smo domine.
Na svakoj od njih: duplo golo.

Ima te, premda si lišen
Postojanja. I biti.
Ima te čak previše
Kad valja zlo činiti.

Opet netko, običnoj pički
Opasno nalik, kurcu svira –
Veli mi Savaot, što je

Razlomljen davno na troje
I u glavuše političkih
Voždova deportiran.

<26. 9. 2016.>

Život i paradoks Novaka Simića

Bosanski Srbin, pravoslavac iz Vareša, od matere sarajevske koljenovićke iz familije tašlihanskih Jelića, i oca dobrostojećeg trgovca, Novak Simić jedno je od amblematskih imena hrvatske književnosti i kulture dvadesetog vijeka. U vremenu kada se srpska kultura autodefinirala široko izvan prostora zemlje Srbije i gravitirajućih joj prečanskih zajednica, a onda i izvan srpskopravoslavnih okvira, dugo izbjegavajući preklapanje nacionalnih i vjerskih identiteta, i kada su, još od kraja devetnaestog stoljeća, pa sve do raspada Jugoslavije, toliki pisci, slikari i glazbenici, katolici, muslimani, a ponekad i svjesni Hrvati ili svjesni Slovenci, prihvaćali srpsku kulturu kao svoj dom i jedini prihvatljivi okvir, u vremenu kada su Hrvati, a od sedamdesetih godina dvadesetog vijeka i Muslimani (Bošnjaci) bili žestoko frustrirani srpskim preskakanjem taraba i krađom njihovih krušaka i jabuka, a još i više držanjem svojih izdajnika koji se, eto, odrekoše i oca i matere, i postadoše neki drugi ili nešto drugo, u tom vremenu, dakle, Novak Simić u ljeto 1939, kada se već i lišće na granama razvrstalo na srpske i na hrvatske listove, izjavljuje svoju pripadnost hrvatskoj književnosti, “iako je podrijetlom Srbin iz Bosne”. Ono što danas zvuči kao paradoks, a što bitno drukčije nije zvučalo ni 1939, za Simića je bilo nekako prirodno. Za razliku od Hrvata koji bi iskazivali pripadnost srpskoj književnosti tako što bi u pravilu prešućivali svoje hrvatsko podrijetlo, ostavljajući tumačima iz kafane, Crkve i akademije da tumače jesu li svoje podrijetlo zatajili ili ga ne spominju zato što ga podrazumijevaju, Novak Simić naglasio je svoje srpsko podrijetlo, suprotstavivši ga riječju “iako” svome kulturnom izboru i pripadnosti.

Osamdesetak godina kasnije ovaj pisac temeljito je izbrisan, iščezao iz hrvatske književnosti. Nema ga u školskoj lektiri, ne spominje se u prigodnim i blagdanskim evokacijama hrvatske kulturne i književne slave, a u hrvatskim književnim povijestima – tom kalendarski redovnom zapišavanju granica hrvatske književnosti i jezika – Novaka Simića spomene se tek da tko ne pomisli kako gospon profesor nije čuo za njega. Naravno da ga nema niti na hrvatskoj Wikipediji, tom rezervatu desne nacionalne misli. Jedina Novakova Wikipedia ona je srpska, ćirilična, gdje je pristojno i suživotno kazano da je bio “srpski i hrvatski književnik”. A bio je zagrebački akademik, sveprisutna književna eminencija, jedan od najvažnijih urednika u suvremenoj hrvatskoj književnoj povijesti, dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, koja se sve do danas dodjeljuje neumrlim hrvatskim veličinama. Ali što se iz današnje perspektive čini najvažnijim: bio je Hrvat među Hrvatima, iako je podrijetlom bio Srbin iz Bosne, i tako se, kao Hrvat među Hrvatima i kao dionik hrvatske književnosti držao u različitim političkim i povijesnim okolnostima. Pa što ga je onda poništilo? To što, zapravo, nikad i nije bio odistinski prihvaćen kao hrvatski književnik od onih koji su u Zagrebu ravnali pripadnostima i identitetima. Za njih je on bio proizvod s ograničenim rokom trajanja, namjenski pohrvaćeni Srbin, čije će hrvatstvo trajati dok nam bude trebalo, a onda ćemo ga rashrvatiti. Bio je naš, hrvatski Novak Simić nasuprot njihovomu srpskom Ivi Andriću, a onda je, kao najgorča među tolikim čašama žuči, došla vijest iz Stockholma da je Srbin Andrić dobio Nobelovu nagradu i njome se upisao u kulturnu memoriju svijeta. Što nam je nakon toga mogao značiti jedan Novak Simić? Možda samo neugodno i bolno podsjećanje koliko smo inferiorni u odnosu na Srbe. Oni kad nekog prihvate, Andrića, Selimovića, Kusturicu, prihvate ga kao svog, tako da nacionalni kulturni imaginarij, tu srpsku zemlju čuda, šire na njega, njegovo djelo i sve ono što on jest, dok Hrvati od pridošlice očekuju samo jedno: da im u građanskom smislu bude sličan. A ako će pisati o tim svojim Tašlihanima, neka to slobodno čini, ali neka od njih ne očekuje da to razumiju ili da se, ne daj Bože, identificiraju s Tašlihanima. Jer kaj su to, uopće, Tašlihani? I onda je prirodno i razložno to da Andrić, Selimović, Kusturica budu i za sva vremena ostanu srpski besmrtnici, a da je Novak Simić danas jedan zatureni i zagubljeni hrvatski grob.

Rodio se 1906. u Varešu, umro 1981. u Zagrebu. Mati mu se zvala Tatjana, nadimkom Savka. Školovala se u Sarajevu, pa u Magdenburgu, u doba kada su, nakon austro-ugarske okupacije urbani hrišćani koliko i kršćani preživljavali burnu europeizaciju svojih identiteta, koja je podrazumijevala i slanje djece na škole u daleki svijet. Godine 1901, na Velikoj svjetskoj izložbi u Parizu predstavljen je, kao svojevrsna atrakcija, i Bosanski paviljon. Među čudesima neotkrivene orijentalne zemlje, koja bi publiku očarala kao što je očaraju prizori iz Hiljadu i jedne noći ili vedute Carigrada, Damaska i Bagdada, nalazila se i živa vezilja, koja je perfektno govorila francuski i njemački, imala je manire emancipiranih europskih dama, a pritom savršeno igrala ulogu bosanske domorotkinje, uronjene duboko u tradiciju narodnoga veza. Pritom, ona i jest bila bosanska domorotkinja. Bila je to Savka Simićeva, iz familije sarajevskih Jelića. Njezin doživljaj Pariza, i činjenica da je tu upoznala Matoša i da je razgovarala s njim, utisnuli su se u Novaka Simića dublje nego što bi se moglo očekivati. Često je i rado prepričavao anegdotu sa Svjetske izložbe, ali ne tako da svom podrijetlu prida na značaju, nego u šali i vicu, s onom istom lakoćom s kojom je 1939. manifestirao svoje djelo unutar hrvatske književnosti. Novak Simić nije ovisio o životnim okolnostima na koje nije imao utjecaja, ali ih nije ni izbjegavao. Živio je i prilagođavao se onako kako to čine aristokrati. Naciju nije poricao, ali joj nije ni služio. I da, život ga je tako vodio da je doista bio dionik hrvatske književnosti, dok je sa srpskom bio posvađan. Ali mogao je on zamisliti i da se sve okrene na drugu stranu. Na kraju, da postoje Nebesa s kojih pokojnici gledaju na naš svijet, Novak Simić, vjerojatno, ne bi bilo ni iznenađen ni razočaran time što ga se hrvatska kultura odrekla i što joj više ne trebaju njegove usluge.

U Sarajevu Simić pohađa Prvu gimnaziju, a zatim i Trgovačku akademiju. Živi kao dobar mamin sin, jer se otac rano odmetnuo od kuće, rasturio porodičnu trgovinu, rasuo imutak i odao se skitnji i avanturi. U maniri velikog dekadenta – kakvim je obilovala epoha – Milan Simić više se nikada nije vratio kući, niti je igrao ikakvu ulogu u životu obitelji. Prihvaćeno je da ga više nema, iako su povremeno stizale vijesti o njemu i znalo se da je živ.

Izuzimanje oca nije utjecalo na materijalnu egzistenciju Novaka Simića. Bili su dovoljno imućni i brojni da ih Milanova ludost i rasipništvo nisu mogli uzdrmati. Ali sin se, vjerojatno, poželio razlikovati od oca. U njegovu životu ne samo da nije bilo avantura ni radikalnih odluka, nego je zavazda živio urednim građanskim životom.

Godina je 1927. kada dolazi u Zagreb. Upisuje Visoku ekonomsku školu, i zapošljava se u Batinom glavnom dućanu kao prodavač cipela, a zatim i uredski činovnik. Objavljuje prve pjesme, i ulazi u krug lijevih književnika i intelektualaca. Odlazi u Čehoslovačku, gdje stječe iskustvo u Batinoj centrali, pa u Štajersku u Leoben, gdje upisuje studije i nekoliko godina kasnije postaje inženjer kemije i ekonomije. Umjesto da ostane u inozemstvu, i stvori karijeru visokog činovnika, menadžera, veletrgovca i industrijalca – sve je to Novak Simić lako mogao postati – vraća se u Zagreb i sasvim predaje književnosti. Ali ni u tome, kao ni u bilo čemu drugom, Simić nije bio neodmjeren i nagao. Najprije je bio društvena životinja, čovjek koji živi urednim građanskim životom i čuva se naglih odluka, a tek je potom bio pisac.

Počeo je kao pjesnik, nastavio kao pripovjedač, pa romanopisac. Pjesme mu nisu ostale upamćene, a većinu je romana napisao poslije rata, kao izraziti realist, sklon veličanju stečevina novoga društva. Povremeno je bio blizu socijalističkom realizmu, ali istovremeno je bio sklon američkoj književnosti, prevodio je s engleskog, tako da se smatrao i predšasnikom urbane proze u Hrvata. No, sve je to manje važno, Simićevi su romani manje važni od njegovih pripovijetki, pogotovu od knjige “Suton Tašlihana”.

Objavljena 1937, u nakladi Društva hrvatskih književnika, u ediciji Savremeni hrvatski pisci, knjiga “Suton Tašlihana” ne samo da je najznačajnije djelo Novaka Simića, nego je i jedno od ključnih djela bosanskohercegovačke književnosti, kojim se mogla potvrđivati teza o “pripovjedačkoj Bosni”, samo da je i ova teza bila lišena nacionalističkih, partikularnih i unitarističkih svođenja Bosne na jedan glas, jedan identitet i jedan etnonacionalni obrazac. Ovako, Novak Simić nije trebao ni Bosancima, a još će manje biti potreban Bošnjacima. Bizarna, a opet tipična sudbina našega pisca: Hrvati su ga zaboravili zato što je, zapravo, bio Srbin, Bošnjaci ga nisu trebali zato što je bio Vlah (da se poslužimo riječju koja je već toliko suživljena da ne smije ostati neizgovorena), a Srbi ga nisu ni upamtili zato što je odlučio biti Hrvat, ali i zato što je i u okvirima srpske kulturne i književne matrice bio apartan i nesvojstven.

Osim “Sutona Tašlihana”, Simić je autor još dvije odlične, premda neujednačene knjige pripovijetki: “Nepoznata Bosna” i “Ljubav Stjepana Obrdalja”. Barem dvije njegove priče, “Zapis o Simeunovici i Ahmet Jusufu” i “Pod ikonama” pripadaju onim vrhuncima bosanske pripovjedne proze koje su prije Andrića stvarali Petar Kočić i Svetozar Ćorović, a poslije Andrića još i Hasan Kikić. Osim što pripada tom najprobranijem nizu, iz kojeg su izostavljeni ne samo brojni usputnici, nego i neki od velikih dionika pripovjedačke Bosne, s ove dvije priče Novak Simić staje, priča uz priču, u društvo samom Ivi Andriću.

Ali što ga to čini apartnim i u srpskoj kulturi i književnosti koja je sve do najnovijih dana bila izrazito inkluzivna? To što je eventualni “izdajnik” nipošto ga ne bi diskvalificiralo. Izdajnik te vrste bio je i Vladan Desnica, pa je nasuprot svim svojim građanskim deklaracijama i pripadanjima gromoglasno slavljen i uvrštavan i u srpsku, a ne samo u hrvatsku književnost. Netko će reći kako je Desnica mnogo veći i ostvareniji od jednog Novaka Simića. Ali čak i kada bismo uvažili takvo argumentiranje – a ne moramo ga uvažavati opet barem zbog dvije Simićeve priče, ako ne i s pokrićem većega dijela njegova pripovjednog opusa – zar se samo veliki pisci kvalificiraju u pojedinu nacionalnu književnost? I zar u književnostima nema i malih?

Novak Simić srpskoj književnosti nije potreban iz drukčijih razloga. Jedan, iako ne i najvažniji je taj što Srbi, za razliku, opet, od Hrvata, imaju brojne velike pripovjedače, klasične noveliste i majstore pripovijetke, pa onda Novaka Simića mogu i smetnuti s uma i zaboraviti, pogotovu što se baš nije ni trsio da im pripadne. Drugi, neobičniji i važniji razlog je taj što je Novak Simić u najboljim svojim izdanjima bio pisac jednoga endemskog srpskog i srpskopravoslavnog svijeta za koji se danas ne zna niti da je ikada i postojao, svijeta koji je u suštini bio suprotstavljen srpskome kulturnom modelu u cjelini. Drugdje su, u Bosni kao i u Hrvatskoj, Srbi nastupali kao veliki i dobro integrirani kulturni model, kao većinci i onda kada bi bili u manjini, kao svijet za sebe i svijet sjedinjen unutar širega konteksta i onda kad im povijesne okolnosti nisu odgovarale, dok su u Varešu, u najužoj srednjoj Bosni i u birvaktilskom Sarajevu Novakove majke, Srbi bili manjina, s vrlo uščuvanom manjinskom sviješću, ali i s izrazitom gradskom i građanskom samosvijesti. “Suton Tašlihana” u tom je kontekstu radikalno različit i suprotstavljen matici srpske književnosti, pa i srpske književnosti u Bosni. (Što ga, naravno, samo po sebi ne čini ne-srpskim, ergo hrvatskim piscem…)

Svijet bosanskih pripovijetki Novaka Simića nije determiniran jednom nacionalnom tradicijom. On je, kako to piše Lovrenović za Andrića, pisac sve Bosne. U tome nije bio nametljiv ni tendenciozan. Čak se nije ni bavio međuvjerskim odnosima, pa da zato u priču udijeva različite konfesije. Samo mu se tako nadavalo da piše o svima, jer su svi činili njegov bosanski svijet. Iako mu deklarativno nije bilo stalo do te vrste pripadnosti, u građanskom smislu Novak Simić nije se bavio svojom bosanskom pripadnošću, nije govorio o Bosni, niti je ikad zagovarao svoje mjesto unutar bosanskohercegovačke književnosti, tako da ga se samo sporadično moglo naći u tamošnjim antologijama, pregledima i književnim povijesticama, on je među amblematskim piscima te zemlje i njezine od sviju konstitutivnih i nekonstitutivnih naroda prezrene kulture.

Govor o zaboravljenim i nestalim piscima nužno nije i lamentacija nad kolektivnim zaboravom. Sve što je nestalo i što je zaboravljeno s nekim je razlogom zaboravljeno. Tako je i s bosanskom književnošću u cjelini, a onda i s Novakom Simićem kao njezinim važnim piscem. Ta je književnost sa svojim važnim i manje važnim piscima, s književnim usputnicima, kritičarima, književnim povjesničarima, ali i sa svojim čitateljima, pretvorena u najveću bosansku masovnu grobnicu. U njoj su svi mrtvi i poneki živi pisac i čitatelj. Ali kako je književnost čarolija, pojedini među njima, piscima iz masovne grobnice bosanske književnosti, itekako su prisutni i živi u svojoj posthumnoj slavi u srpskoj, hrvatskoj ili bošnjačkoj književnosti. Ali taj je život katkad neistinitiji od smrti.

O Simićevoj stogodišnjici u Hrvatskoj nije bilo nigdje ni riječi. Tako je temeljito zaboravljen da ga se nisu sjetili ni oni koji su u toj zemlji plaćeni da se sjećaju nacionalnih zaslužnika. Plitka kao plitak grob bila je njegova prisutnost u hrvatskoj kulturi, pa ga je lako bilo zaboraviti i izbrisati. Na hrvatsku književnost djelo Novaka Simića nije ostavilo nikakvog traga. Njegov glas ne odzvanja u glasovima hrvatskih pisaca. Nije se svojom prisutnošću kao referenca ili kao važan predšasnik upisao u djelo niti jednog od njih. Po tome bi se, sasvim krivo, moglo zaključiti da je Novak Simić bio savršeno beznačajan pisac. Bolji ga i pažljiviji književni detektivi sreću na predlistima i zalistima stotina naslova koje je urednički potpisao u Zori, tom nekada velikom i slavnom zagrebačkom nakladniku, kod kojeg je Miroslav Krleža započeo izdavati izabrana djela, ali su ga brzo potjerali. Bilo je to početkom sedamdesetih. Poslije je Krleža svoja djela izdavao u Sarajevu. Neobični su to, nevjerojatni historijski obrati, a stanu u jedan ljudski život.

U Bosni Novak je Simić prisutan kao daleki odjek. Njegov glas je glas svih nestalih pisaca te zemlje. Stogodišnjicu njegova rođenja obilježio je, savršeno usamljen, Željko Ivanković na nekom komemorirajućem vareškom portalu. I to je bilo lijepo. Kako pravoj književnosti i priliči.

Priča “Bosna spava” nije od njegovih najboljih. Ali njezin početak danas djeluje tako blisko i jasno: “Kroz poluotvorena vrata radnje, iz velikog okruglog stolca Jakov Tomašević vidi: gradić živi. Gradić kao i svi ostali gradići u Bosni! Pristojno nečist sa čaršijom, turskim prizemnicama, dva, tri hotelčića, kupaljkom, vodovodom, starinskim zahodima sa drvenim poklopcem, elektrikom, tvornicom žeste i komarcima. Naprosto: svračji zakutak! Rano u ljeti razlete se građani, kupuju šljivu. Kupuju je na grani. Obiđu svaki šljivik, promjere svako stablo, nadrmusaju se u arabama, volovskim kolima i automobilima. Pokupe tresače, berače, nabave kace, izsvađaju se sa seljacima oko cijena, varaju ih i na koncu i prevare. Što brko zna: njegovo je da proda, cijenu određujemo mi. Lani je bila kila 25 para, ove je godine skladišnina povišena, cijena mora pasti. Plaćamo 20 para. Šljivu na grani 15 para. Ano ne ćeš, snizit ćemo još više – mi snosimo riziko, mi trgujemo. Seljak kupuje petrolej i šećer, treba so i duhan, mi mu pozajmljujemo. A ako plaća 50 i 60% kamata, sigurnosti je radi, jer je seljak lopov, voli zakinuti. On je stoka, gori od životinje. Laže, da zlo živi. Ako spava sa svinjama, zar to odvajkada ne čini, uvijek mu je tako bilo, nije čistoća za njega. Okupaj ga, on će brže poletjeti u blato, gdje mu i jeste mjesto. Ne vjeruj mu, zlo misli, sve mrzi. Lukav je, ali ga mi ipak prevarimo. Mi smo jedini majstori za njega. I nikom ne ćemo kazati: on nas hrani ova mršava, lijena mrcina! Ovi gradovi, ovi mali gradići rastureni po zemlji Bosni, to su paučići, što sišu ovaj jadni narod. Ali mi moramo da živimo. I živimo od njega, od sela. Mi mu sišemo krv, debljamo, gradimo kuće, hambare i magacine, uvodimo kanalizaciju. Naš gradić napreduje, oni su to učinili, mi smo to učinili. Ta i mi smo seljaci u drugoj, trećoj generaciji najdalje i iživljavamo se i za njih i za sebe. Mi kupujemo šljivu na grani 15 para, na pijaci 20 para. Skladišnina je povišena.”

Tako je pisao i mislio Novak Simić. Misao mu je katkad smetala da piše. Bio je angažirani književnik, hrvatski intelektualac, ljevičar, kojem je smetala društvena nepravda. Prečesto je gledao kako narod živi. I zato je godinama poslije rata objavljivao socrealističke romane koje je danas teško čitati, jer ne vrijede ništa. Ali dok taj dio Simićeve zaostavštine pokušava čitati čovjek se pita kakav li je to bio svijet, kakva je bila vjera potrebna da se ispriča takva priča. Padom komunizma nestalo je i jedne religije, koja je danas u arheologiji naše duše. A Simićeva Bosna, sve sa sutonom Tašlihana? Ona se iz stvarnosti premetnula u književnost, u priču i u sjećanje. Ali što bi to bilo vrednije od sjećanja?

Savka je u Parizu razgovarala s Matošem. I tako je još nerođeni Novak postao hrvatski pisac. A Bosna njegova velika tema. Život stane u tri naoko nepovezane rečenice. Ono što je u životu vrijedno je paradoks.

Ovo mi je upravo poslao Darko Cvijetić, pjesnik, pisac, pozorišni autor, moj dobar drug u življenju i čitanju, kojeg jedva da sam jednom u životu vidio. A to jednom bilo je aprila devedeset prve. Tad sam mu napisao ovu posvetu na knjizi pjesama koju sam bio objavio nekoliko mjeseci ranije. U jesenje jutro, dvadeset i pet godina kasnije gledam u te riječi. Moje su, nema sumnje. Ali ih se ne sjećam, niti se sjećam sebe koji je takve riječi mogao smisliti. Onda gledam rukopis. Moj je, vidim to, ali se u ovih dvadeset i pet godina promijenio. Danas ne bih napisao ni ovakvo veliko U, ni ovakvo malo b. A ni malo v mi više nije takvo. Moja ruka više ne zna tako napisati ta slova, niti ih spajati u riječi. Zaboravila je ruka, jer su u međuvremenu njeni pokreti bili drukčiji. Nečemu drugom u međuvremenu učila se moja ruka. Gledam kako sam napisao “april ’91” Zar sam ikad tako pisao broj godine? Bez prve dvije znamenke? Kao da danas napišem septembar 16. Svemu se tome čudim, samo da se ne bih čudio onome što je čuđenja vrijedno. Darko Cvijetić u Prijedoru, ja u Sarajevu, sljedeće smo godine doživjeli ono što će biti nesravnjivo i neusporedivo u našim životnim iskustvima. Poslije, kada se budemo sjećali tog vremena, učinit će nam se da to nismo bili mi. I stvarno nismo. Barem ja iz 1992. (’92.?) nisam bio ja. Ili ovaj ja koji danas o tome govorim nisam ja? I nisam, jer ni moj rukopis više nije moj. I onda najveće čudo od svih dobrih čuda: živi smo! On koji mi šalje nazad moju posvetu, i to načinom koji je u ono vrijeme bio nezamisliv. I ja koji u posvetu jutrom zurim, kao da prvi put gledam neku svoju fotografiju iz vremena kada sam bio jako, jako mlad. Rukopis je veće čudo od slike. Sadržaj posvete tek je danas ispunio svoj davni imperativ. (23. rujna 2016.)

Zareko sam se neće mi mladost proć dok svoju Graciju ne sretnem tamo gdje cvrčci rade u tri smjene, more, i mjesec nad njim, milina, ruke u neskladu, grad u prolazu, i sve to.

Opijaće me miris njene kreme za sunčanje, suhe iglice mediteranskih četinara pucketaće pod njom.

Ljubićemo se a jezici će nam bit ljubičasti od vina.

(’92. izbjegli u Essen, gdje sam, kad je rat prošo, upozno moju Hildegard.)

Na Mljet sam je jedne godine odveo pod crne borove  kraj vode,  samo… oblačno bilo, vlaga neka, krckanje iglica nije se čulo, u moje Hilde guzica malo poveća, pa prigušilo valjda.

Ni cvrčaka se ne mogu sjetit, neki klinac  i oni zašutili te noći.

Poslije je povratila od previše vina…

Al’ smo zato smještaj našli vrlo povoljno.